Kvalitetna zdravstvena skrb ne podrazumijeva samo stručnu dijagnozu i liječenje. Jednako je važno da pacijent može razumjeti dobivene informacije, sudjelovati u donošenju odluka i samostalno koristiti zdravstvene usluge koliko god je to moguće.
Za slijepe i slabovidne pacijente to znači da informacije trebaju biti dostupne u obliku koji im odgovara.
Pacijent treba biti sugovornik, a ne promatrač
Kada osoba oštećena vida dolazi u zdravstvenu ustanovu u pratnji druge osobe, zdravstveni radnik treba se obraćati pacijentu, a ne pratnji.
Umjesto:
„Ima li on kakvih tegoba?“
bolje je reći:
„Imate li kakvih tegoba?“
Pratnja može biti važna podrška, ali osoba s oštećenjem vida i dalje je pacijent i ravnopravni sudionik u komunikaciji.
American Foundation for the Blind izričito navodi da zdravstveni radnici trebaju razgovarati izravno s pacijentom, a ne preko osobe koja ga prati.
Objasnite što ćete učiniti prije nego što to učinite
U zdravstvenom okruženju mnoge se informacije prenose vizualnim putem. Pacijent može vidjeti što zdravstveni radnik radi, gdje se nalazi instrument ili što slijedi – ali slijepi pacijent to ne može.
Zato je korisno verbalno najaviti postupak.
Primjerice:
„Sada ću vam izmjeriti tlak. Manšetu ću staviti na vašu lijevu nadlakticu.“
ili:
„Sada ću vam dati obrazac. Nalazi se ispred vas, na sredini stola.“
Takav način komunikacije omogućuje pacijentu da zna što se događa i smanjuje mogućnost nesporazuma.
American Foundation for the Blind među preporukama za zdravstvene ustanove navodi upravo verbaliziranje ili demonstriranje postupaka prije njihova izvođenja te davanje informacija o lijekovima, uputama za kućnu njegu i terminima na pristupačan način.
Pitajte koji oblik informacija pacijentu odgovara
Ne postoji jedan univerzalni način komunikacije za sve osobe s oštećenjem vida.
Nekome će odgovarati da mu se informacije pročitaju naglas, nekome elektronički dokument kompatibilan s čitačem ekrana, nekome uvećani tisak, a nekome drugi oblik pristupačnih informacija.
Zato je najjednostavnije pitati:
„U kojem obliku želite dobiti ove informacije?“
Takav pristup poštuje individualne potrebe pacijenta i istodobno povećava njegovu mogućnost samostalnog sudjelovanja u zdravstvenoj skrbi.
Royal National Institute of Blind People ističe da osobe s oštećenjem vida mogu nailaziti na prepreke upravo zbog nepristupačnih komunikacijskih formata te preporučuje osiguravanje informacija u formatu koji osobi odgovara.
Ne zaboravite digitalnu pristupačnost
Danas velik dio komunikacije sa zdravstvenim sustavom odvija se digitalno: od naručivanja do čitanja nalaza i uputa.
Zato pristupačnost nije samo pitanje razgovora licem u lice. Važne su i web-stranice, obrasci, dokumenti, elektroničke poruke i drugi digitalni sadržaji.
WHO preporučuje, među ostalim, korištenje pristupačnih web sadržaja i alternativnog teksta za slike kako bi informacije bile dostupne korisnicima čitača ekrana.
Inkluzivnost koristi svima
Kada zdravstveni radnik govori jasno, opisuje postupke, provjerava je li pacijent razumio informacije i omogućuje mu izbor načina komunikacije, time ne pomaže samo slijepim i slabovidnim osobama.
Takva komunikacija doprinosi kvalitetnijem odnosu s pacijentima općenito.
Inkluzivno zdravstvo zato nije stvar posebnog tretmana, nego uklanjanja prepreka koje nekim pacijentima otežavaju ravnopravno korištenje zdravstvenih usluga. WHO naglašava važnost pristupa kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi i rehabilitaciji za osobe s oštećenjem vida, dok Royal National Institute of Blind People posebno ističe potrebu da zdravstvene usluge budu dostupne i uključive.
