zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
 
DRUŠTVO MORA ZAVIRITI U LJUDSKE DUŠE
 
            Iako su pristupi različitim institucijama u gradu Zagrebu znatno olakšani, slijepe osobe teško mogu osjetiti duh i konzumirati sadržaj kulturnih ustanova. Kada je nedavno, u povodu Međunarodnoga dana bijelog štapa (15. listopada) u Muzeju grada Zagreba održana konferencija za novinare na temu »Jesu li i kako kulturne ustanove prilagođene slijepim i gluhoslijepim osobama?«, ta lokacija nije izabrana slučajno. Muzej grada Zagreba izabran je za domaćina konferencije jer je ta kulturna ustanova jedna od rijetkih (ako ne i jedina) koja je svoje sadržaje prilagodila potrebama slijepih i gluhoslijepih osoba.
            Što je to Muzej grada Zagreba učinio za slijepe što drugi nisu? Prije svega, kao prvi u Hrvatskoj, 2005. godine su objavili vodič po stalnom postavu na Brailleovu pismu, u kojemu su određeni predmeti prikazani tzv. izdignutim tiskom.
Time je osobama s problemima s vidom podarena virtualna ruka koja ih pažljivo vodi kroz prostore pune eksponata i bez patetike im sugerira da skrenu lijevo i desno, upozorava ih na zapreke i otkriva koje predmete mogu dodirivati…
 
            Potom, u Muzeju grada Zagreba od lipnja je uveden Dan otvorenih vrata za osobe s invaliditetom, koji se održava svaki prvi utorak u mjesecu. Također, dugoročno planiraju izložbeni prostor dodatno prilagoditi kretanju slijepih osoba.
Omogućit će im i audio vodstvo, što je u planu MGZ-a za iduću godinu, kada će objaviti Vodič za slijepe i slabovidne na engleskom jeziku, saznajemo od Vesne Leiner, voditeljice pedagoško-andragoškog odjela MGZ-a.
Pozitivne promjene vidljive su i u Modernoj galeriji u Zagrebu, u kojoj je ove godine pokrenuta Taktilna galerija u kojoj su slijepi i slabovidni u prvoj postavi mogli osjetiti »Portret sa psom« Miroslava Kraljevića, skulpturu »Pas« Branislava Deškovića i umanjenu skulpturu bana Jelačića autora Antuna Dominika Fernkorna. Posrijedi je veliki iskorak u našoj muzejskoj praksi, u kojemu će, svaka tri mjeseca, Moderna galerija mijenjati postav Taktilne galerije, predstavljajući kapitalna djela hrvatske moderne umjetnosti.
            »Kao prvi korak, to je odlično«, ocjenjuje Vojin Perić, predsjednik Hrvatskoga saveza slijepih i ravnatelj Dramskog studija slijepih i slabovidnih Novi život. On ističe da su pojedinačni pokušaji hvalevrijedni, ali nisu dovoljni.
Potrebno je senzibilizirati javnost za potrebe slijepih i slabovidnih osoba, da bi se u društvu mogla razviti empatija i razumijevanje za one koji su obilježeni svojom različitošću.
            »Vrijeme je da iz 19. i 20. prijeđemo u 21. stoljeće i prezentiramo slijepe onako kako bismo prezentirali osobe bez invaliditeta. Tek kada stvorimo ozračje u kojemu će osobe s invaliditetom biti ravnopravne s ostatkom populacije, doći će do promjena i u kulturnim institucijama, koje danas nisu adekvatno prilagođene našim potrebama«, rekao je Perić.
Iako su pristupi različitim institucijama u gradu Zagrebu znatno olakšani, slijepe i slabovidne osobe teško mogu osjetiti duh i konzumirati sadržaj kulturnih ustanova.
            »Bitno je omogućiti opipavanje eksponata u muzejima i skeniranje knjiga u knjižnicama. Također, nacionalno kazalište je dužno omogućiti slijepim i slabovidnim osobama da dožive predstavu. Počelo se s autodeskripcijom nekih filmova u kinima. Prema konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom i sukladno nacionalnoj strategiji, slijepe i slabovidne osobe imaju na to pravo«, ističe naš sugovornik.
Perić je nezadovoljan i medijskim tretmanom koji imaju slijepi, pa je Međunarodni dan bijeloga štapa iskoristio kao priliku da zamoli novinare da priloge o slijepima ne spuštaju u patetiku. Takvo podizanje gledanosti je, smatra, kontraproduktivno jer slijepi imaju puno kvaliteta koje mogu zasjeniti razne gluposti koje moramo čitati, slušati i gledati. Slijepi su, ističe, na rubu društva, jednako kao i cjelokupna kultura.
 
            Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život je prije sedam godina gostovalo u Velikoj Britaniji tri tjedna, postigavši izvanredan uspjeh na dramskoj sceni ugledna londonskog kazališta Sadler's Wells. Taj nastup, kao i oni u Herefordu, Nottinghamu i Manchesteru, izvanredno su ocijenjeni u kazališnim krugovima. Na žalost, njihov je uspjeh u Hrvatskoj obilježen samo s dva-tri retka. Kultura je na repu događaja, a kultura osoba s invaliditetom nije nigdje, kratko će protumačiti Perić, potkrepljujući svoje mišljenje činjenicom da je Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život jedva uvršten među kulturne institucije za financiranje. Kao najstarije kazalište takve vrste u svijetu, Dramski studio ni nakon 60 godina postojanja nema status profesionalnog kazališta, već udruge. »Zašto za nas nema mjesta u sustavu«, s pravom se pita Perić.
            Predsjednik Hrvatskoga saveza slijepih nije želio pojedinačno izdvajati kulturne ustanove koje nisu prilagođene slijepima i slabovidnima, ali je naveo jedan inozemni primjer. Iako ima poseban Odjel za slijepe i slabovidne, pariški Muzej Louvre po njegovu mišljenju nije primjer ustanove koja zadovoljava potrebe slijepih.
            »Nije dobro getoizirati slijepe. Ja hoću biti dio ukupne populacije posjetitelja muzeja, želim prolaziti kroz postav i osjetiti ambijent. Ne želim da me izdvajaju. Bolje rješenje je napraviti staze vodilje po cijelome muzeju, koje ne moraju biti samo za slijepe. Također, muzeji bi nam trebali pružiti mogućnost da najavimo svoj dolazak i dobijemo audio vodič ili stručnog vodiča koji će nam svratiti pozornost na ono što možemo opipati«, kazuje Perić, prisjećajući se da je u Muzeju voštanih figura Madame Tussauds u Londonu mogao opipati sve lutke i osjetiti kako izgledaju neke poznate zvijezde, što mu je, pogotovo kad su bile posrijedi žene, bio »poseban doživljaj«.
            Kad je Dramski studio slijepih i slabovidnih nastupao u Londonu, sedam dana su vježbali da bi u teatru Sadler's Wells priredili audiodeskripciju, kako bi slijepe osobe dobile prijevode zbivanja na sceni. Autodeskripcija predstava ni u inozemstvu nije uobičajena stvar, ali se potrebe slijepih puno više uvažavaju nego kod nas.
»Društvo ih više cijeni, daje im veću pažnju. Znam da je borba za sve što radimo duga i teška. To je složen proces, ali mi smo strpljivi, uporni i jedino što možemo jest čekati svjetlo na kraju tunela. Kad dođemo do pobjede, mi ćemo biti vi«, sa sigurnošću navodi Perić, napominjući da naše društvo mora zaviriti u ljudske duše, ne analizirajući previše nedostatke tijela.
 
                 
Pomoć virtualne ruke
                
Ako napravite vodič u kojemu su samo navedene brojke, adrese, imena… za slijepu osobu niste napravili ništa. Vodič za slijepe i slabovidne mora biti opisni vodič, u kojemu se kaže:
            'Sada trebate skrenuti lijevo ili desno, morate se popeti preko šest stepenica…', kaže Vojin Perić i dodaje: »Pomoć takve virtualne ruke je potrebna da bi čovjek znao što ga čeka. Slijepa osoba sa štapom zna samo ono što je neposredno ispred nje, na nepoznatom terenu je izgubljena. Kad Muzej grada Zagreba napravi staze i reljefne signale, slijepa osoba će moći posve samostalno proći kroz muzej.« Kakvu dragocjenu mogućnost neovisnosti nudi Vodič grada Zagreba, najbolje ilustrira bilješka Vojina Perića. »Ne šuljaju ti se nepoznati ljudi iza leđa govoreći sažalno - lijevo i desno, ne guraju te svojim znojnim rukama ne pitajući što hoćeš i kamo ideš, nema udjeljivanja novčića u fontanu savjesti - samo ti i mala knjižica pod tvojom miškom, samo ti i napisane upute - kamo ćeš, gdje je što, što 'gledaš' i kroz što prolaziš, iz kojeg vremena topove dodiruješ, čije krune detalje slavodobitno proučavaš.«
 
                  Jelena Mandić-Mušćet
 
 
      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb