zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
STANISLAV ŠARIĆ
 
Symphonia quasi eroica
 
 
Romansirana kronika
 
 
 
STANISLAV ŠARIĆ
Split 1922. - Zagreb 1996.
 
 
Dne 7. svibnja 1922. rodio se bračnome paru Petru i Šimici Šarić u Splitu sin Stanislav koji svojom zavidnom tjelesnom težinom kao da odmah daje do znanja kako se ne kani zadovoljavati prosječnošću. Jer, on će se tako doista i ponašati ako ne već u području fizički odredljivih umijeća a ono, svakako, u području intelektualnih preokupacija. Pogledamo li čega se sve u životu nije laćao, kako je s kojim od tih svojih htijenja i nuždom nametnutih obveza prošao te što ostaje kad se sve to skupa zbroji i oduzme, pojavit će se fascinantna stvaralačka bilanca, kakva se rijetko susreće ne samo među ljudima njegove specifične sudbine ili - kako se sam znao izraziti - njegovim istokobnicima, nego i među onima kojima je osobna sreća, bar u jednome aspektu, bila kudikamo više naklonjena.
Svojih prvih 12 godina - dio kojih zajedno s dva mlađa brata - mali Stanko provodi u roditeljskome domu. Međutim, već od ranoga djetinjstva prati ga progresivno slabljenje vida, rastuća nevolja koja mu ipak dopušta da u rodnome gradu završi (redovnu) osnovnu školu, no koja će 1932. kulminirati njegovom potpunom sljepoćom. Uslijedit će još, kao što u takvim slučajevima ponajčešće biva, dugotrajni pokušaji liječenja čiji će neuspjeh 1934. napokon uvjeriti dječakove roditelje da se moraju pomiriti s neminovnošću njegova stanja i da ga smjeste u Zavod za odgoj slijepe djece u Ilici 83 u Zagrebu.
Stanko je stupio u Zavod u početnoj fazi takozvane "Očkove ere", fazi razdoblja u povijesti te ustanove koje je trajalo od 1932. do sloma Kraljevine Jugoslavije, a u kojemu joj je njezin ravnatelj Josip Očko toliko razgranao i kvalitativno unaprijedio djelatnost da ju je učinio uzornim višenamjenskim obrazovnim institutom za slijepe.
U Zavodu su već otprije djelovale četverogodišnja osnovna i dvogodišnja produžna (šegrtska) škola za izučavanje četkarstva i košaraštva, no Očko to proširuje novim profesionalnim i poslije osnovnim općeobrazovnim programima, koji se najvećim dijelom realiziraju izvan samoga Zavoda, ali uz kontinuiranu zavodsku brigu i nadzor. Tako neki od pitomaca uče obrt (npr. užarstvo i ugađanje glasovira) kod izvanzavodskih majstora, neki polaze srednju glazbenu školu pri Državnoj muzičkoj akademiji u Zagrebu a neki opet - što kao privatni, što kao redoviti učenici - nastavljaju obrazovanje u zagrebačkoj II. klasičnoj gimnaziji. Đaci glazbene škole dobivaju u Zavodu dodatne satove iz instrumentalne obuke a privatni učenici gimnazije - pa i oni redoviti dok su je kao takvi polazili - svu potrebnu instruktivnu pomoć za polaganje razrednih ispita, za koji rad Očko bira mahom već zapažene mlade stručnjake, što će kao istaknuta imena ući u povijest hrvatske kulture, poput glazbenika: Bože Antonića, Dragutina Gürtla, Mladena Stahuljaka, Stjepana Šuleka i Milana Tarbuka te gimnazijskih profesora: dra Krune Krstića, dra Antuna Luja, prevoditelja Lukrecijeva djela "De rerum natura" Marka Tepeša i drugih. Glazba se, dakako na amaterskoj razini, intenzivno njeguje i među ostalim zavodskim pitomcima koje, pored slijepoga Branka pl. Štrige, podučavaju također pojedini od netom navedenih glazbenika, ali i sam ravnatelj Očko. Sve u svemu, predmetom obuke u srednjoj školi i samome Zavodu su tada glasovir, orgulje, violina, violončelo, fagot, rog, klarinet i drugi puhački instrumenti; potom tambure, harmonika, mandolina ..., a Zavod - zahvaljujući toj velikoj instrumentalnoj raznolikosti - ima osim vlastitoga mješovitog pjevačkog zbora i vlastiti puhački te tamburaški orkestar uz mogućnost kojekakvih povremenih i ad hoc složivih komornih sastava.
Od onoga pak, što Očko s izvanglazbenih područja obrazovanja i osposobljavanja poduzima, dovoljno je navesti da on za zainteresirane zavodske pitomce uvodi učenje esperanta (instruktorom je poznati zagrebački esperantist međunarodnog ugleda dr. Ivo Lapenna) i učenje njemačkog jezika te k tomu, samo za gimnazijalce, pohađanje jezičnoga tečaja u Francuskom institutu kao i pisanje na običnom pisaćem stroju.
Ovaj osvrt na obrazovnu dimenziju u "Očkovoj eri" Zavoda ostao bi nedorečen, kad ne bih spomenuo jedan drugi, svojevrstan doprinos obrazovanju nas zavodskih pitomaca i posebno našem socijalnom odgoju. Doprinos je to dvojice tadašnjih studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu: književnika (već tada poznatog po njegovoj knjizi "Sedmi b") Jože Horvata te Mladena Čaldarovića, što ih je po uspostavi Banovine Hrvatske ravnatelj Očko postavio za honorarne zavodske "prefekte" ili odgajatelje. Negdje do potkraj drugog polugodišta 1941. oni su nam pročitali čitav niz tekstova domaće i svjetske književnosti lijeve orijentacije te su time pa komentarima o pročitanome kao i kritičkim razgovorima o nadolazećoj ratnoj opasnosti, aktualnim socijalnim prilikama i marginalnom društvenom položaju slijepih bitno utjecali na naše skoro opredjeljenje za narodnooslobodilački pokret.
Eto, u takvom mikrosocijalnom ozračju provest će Stanko ostatak svoga dječaštva i, s jednim jednogodišnjim prekidom, dob adolescencije. Jednako kao svi mi dotadašnji svršeni osnovnoškolci uči on ponajprije u zavodskoj radionici neko vrijeme obrt, a početkom 1935/36. školske godine postaje jednim od nas šestorice, prve skupine slijepih u Hrvatskoj kojoj se omogućuje gimnazijsko obrazovanje. Godine 1938., položivši u spomenutoj II. klasičnoj gimnaziji i ispite za 4. razred, završava s nama ostalima "malu" a 1941., svladavši ponovno u jednoj godini gradivo za dva razreda (ovaj put za 7. i 8. razred), završit će - sa Zdravkom Brnjcem i sa mnom - "veliku maturu", ali ne poput nas dvojice u istoj zagrebačkoj gimnaziji, nego u Klasičnoj gimnaziji u Splitu.
No, osim što, dakle, redovito ispunjava svoje gimnazijske obveze, Stanko se istodobno bavi i glazbom, uz koje zanimanje vezuje prva konkretnija razmišljanja o vlastitoj budućnosti. U Zavodu polazi obuku iz violine, neumorno vježba te mašta o tome kako će jednoga dana postati slavnim umjetnikom. Upornošću, koja graniči sa samoprkosom, uspijeva se postupno probiti čak do jednoga od Vivaldijevih violinskih koncerata (violinski koncert e-mol), nakon čije će slabe javne izvedbe izgubiti volju za dalje pohađanje violinske obuke, uvjeren da za tako ambiciozne planove s reproduktivnom glazbom u sebe dovoljno talenta nema.
To Stankovo nezadovoljstvo sa samim sobom uklapalo se, inače, u njegov od početka općenito negativan emocionalan odnos prema Zavodu i svome boravku u njemu.
Očito zbog nemirenja s gubitkom vida on se - blago rečeno - nije najbolje osjećao u toj zajednici senzorno sebi jednakih, a nije lako podnosio ni internatsku stegu.
Za svoje u Zavodu doživljene frustracije i nelagodnosti činio je najviše odgovornim ravnatelja Očka, kojega u ovoj knjizi kao i onoj objavljenoj pod istim naslovom 1966. godine, prikazuje u krivome svjetlu, pripisujući mu pedagoški neprihvatljive osobine i postupke. Portret je to okrutna čovjeka, koji sadistički uživa u fizičkom kažnjavanju disciplinskih prestupnika, koji ih zlostavlja glađu - jednom riječju: čovjeka koji je strah i trepet za sve zavodske pitomce. Time je našemu ravnatelju nanijeta velika nepravda te mi se čini da je ovo prava prilika da se ona ispravi, čemu se zasigurno ni sam Stanko - da je još živ - ne bi suprotstavljao, sudeći ponajprije prema jednome njegovom članku što ga malo dalje citiram. Pa, kakav je po svome etičkom habitusu bio ravnatelj Očko?
Bio je to čovjek koji svoje životno djelo zasigurno ne bi bio mogao realizirati da nije imao osjećaja za one za koje i s kojima ga je stvarao. Treba reći istinu: on nas nije ni tetošio ni mazio a niti je, dakle, plakao nad nama kao "nesretnim" i "bespomoćnim" stvorenjima, nego je s nama postupao baš kao i da nismo bili slijepi, služeći se pritom, dakako, i kaznama ali nipošto takvima kakve su vrijeđale pedagošku savjest onoga vremena. Vjerovao je da možemo više no što svijet o slijepima misli, pa je - odgajajući nas - nastojao postići da nam vlastiti hendikep bude poticajem za samopotvrđivanje a ne argumentom za "pravo" na ovisnost o drugima u svemu i svačemu. Od svih je nas tražio da radimo i mnogo i odgovorno, ali nam je u tome i sam najizravnije pomagao, često i u ulozi roditelja ili videćeg učenika redovne škole koji u izvanškolskom vremenu pomaže svome slijepom prijatelju iz istoga razreda. Tako je, primjerice, s Brnjcem, Stankom i sa mnom mnoga rana jutra, obično od 5 sati pa do zajutarka, proveo čitajući nam gradivo iz udžbenika za više razrede gimnazije, dok je pak opet sa mnom, koji sam polazio i srednju glazbenu školu (sebe spominjem ne kao jedinog već kao primjer) mnoga popodneva proveo čitajući mi note Frescobaldijevih, Bachovih, Duganovih itd. kompozicija za orgulje. Pomagali su nam i članovi njegove obitelji, poglavito kćerke mu Zora i Dragica. Iskreno se radovao svakom našem uspjehu u školi i javnim glazbenim nastupima, a kada bi netko od nas osobito dobro položio neki "težak" ispit, volio je da mu se do u tančine ispriča kako je ispit tekao i što je na kraju rekao profesor. Volio je također, pošto bismo povečerali, u zajedničkoj šetnji dugim zavodskim hodnikom razgovarati i šaliti se s nama, a s brojnih zavodskih koncertnih turneja po Hrvatskoj, što ih je osobno predvodio i davao glavni ton raspoloženju u "družini", vraćali bismo se prepuni nezaboravnih doživljaja i dojmova. Posebno je - recimo još i to - vodio brigu o našem zdravlju, zahvaljujući čemu smo se u Zavodu bolje hranili od pitomaca sustanarskog Zavoda za odgoj gluhonijeme djece.
Iz ovih podataka vidljiva je sva neutemeljenost moralno-pedagoške diskvalifikacije ravnatelja Očka. Tu je činjenicu 1978. prigodom obilježavanja Očkova 90. rođendana dirljivim riječima javno priznao Stanko napisavši i ovo:
"Tako rijedak jubilej, sam po sebi, čak i da život nije obogaćen s toliko plemenita pregnuća, izaziva divljenje, nostalgiju, radost, a pogotovu kad godine, usprkos visokoj starosti, ne naruše zdravlje i vedrinu duha. Međutim, za sve nas prisutne ova je skromna proslava značila mnogo više, jer smo se bez ikakve nazdravičarske konvencionalnosti, plastičnije od bilo kakvih poklona zrcalili tu mi sami kao istinski drag smisao i sadržaj njegova življenja, koji smo, zahvaljujući njegovu požrtvovanju i samoprijegoru, postali prvi slijepi intelektualci u našoj domovini. Upravo to, taj naš uspjeh u znanosti, kulturi, umjetnosti, naša društvena i politička afirmacija, naš revolucionarni doprinos u mijenjanju vlastite sudbine danas, kad iz dovoljne udaljenosti kritički prosuđujemo i, pogotovu, vrednujemo predratne prilike kroz koje je prolazio Zavod i društvena skrb o slijepima općenito, možemo mirne savjesti i bez pretjerivanja pripisati u zasluge Josipu Očku, koji je godinama, iz dana u dan, bio među nama po 16 sati pa i duže u isto vrijeme i ravnatelj i nastavnik i odgajatelj i čitač - sve što nam je bilo tko mogao da pomogne dok smo se spremali za zanat, gimnaziju ili muziku". ("Socijalna misao", br. 5-6, Zagreb 1978.)
Ova Stankova skokovita promjena u portretiranju "ravnateljeve" i Očkove osobe možda i ne bi trebala toliko čuditi. Možda se, u krajnjoj liniji, radi o razlici između pisca i čovjeka ili, jasnije, o tome da je nakon pisca progovorio čovjek, iako bismo se još uvijek mogli pitati zašto je onda u ovome izdanju "Simfonije" zadržao jednako negativan opis "ravnatelja" kao i u njezinu izdanju iz 1966. godine. Objašnjenje bi se, po mome mišljenju, i za to moglo naći i to - po svoj prilici - u Stankovu zazoru od prekrajanja zavodskoga razdoblja "Krunina" života, jer bi takav zahvat bio zahtijevao da se o tom razdoblju napiše sasvim drugačije intoniran, a to bi značilo manje dinamičan i uzbudljiv pa, stoga, i manje privlačan tekst. Ali vratimo se u doba okupacije.
Ujesen 1941. upisujemo nas trojica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij pedagogije (Stanko i ja) odnosno hrvatskog jezika i književnosti (Zdravko Brnjac) te iz Zavoda za odgoj slijepe djece, koji ustaške vlasti sele u Zemun, prelazimo na stan i prehranu u Dom slijepih Društva sv. Vida na Radničkoj cesti 12 i 14, koja se ustanova pojavljuje u ovoj knjizi pod ironičnim nazivom "Blindenburg". Na fakultetu se povezujemo sa skupinom studenata antifašista, što je sačinjavaju ili će joj se naknadno priključiti Ivan Blagaić, Ivica Filipović, Dušanka Mileusnić, Mara Simić, Marija Vukadinović i neki drugi, uspostavom koje veze počinje naše aktivno sudjelovanje u narodnooslobodilačkom pokretu.
Na zajedničkim sastancima te, dakle nama trojicom ali i još nekim bivšim zavodskim pitomcima proširene ilegalne skupine, koji se - pod izlikom zajedničkog učenja i zabave, čega također nije nedostajalo - održavaju u takozvanoj "studentskoj sobi" Doma slijepih, jednome od ondašnjih najsigurnijih ilegalnih okupljališta u gradu Zagrebu, prenose se direktive nadležnog rukovodstva, razmijenjuju i komentiraju vijesti o aktualnoj političkoj situaciji te "prorađuje" zabranjena i "sumnjiva" politička literatura. Između tih sastanaka obavlja se individualni praktični rad u korist NOP-a, koji se na strani nas slijepih sastoji u propagiranju Pokreta među domskim štićenicima i u dijelu srednjoškolske mladeži sa Sigečice, u prikupljanju lijekova, odijevnih predmeta i novčanih priloga, a ponajviše u prikupljanju tiskarskog materijala kao i u ometanju rada ustaške dojavne agencije "Croatia", ovo potonje zahvaljujući tamošnjemu slijepom telefonisti Ivanu Širu uz čiju smo, također, pomoć Stanko i ja sa skladišta te agencije tako-reći iz dana u dan odnosili svaki po dvije torbe za spise ispunjene papirom A4, matricama i karbon-papirom. S vremena na vrijeme smo znali obavljati i koje druge poslove, pa je npr. Stanko, po diktatu Mirka Peršena, prepisivao razne političko-propagandne tekstove na običnome pisaćem stroju. Inače, ako je o njemu, Stanku, riječ, valja naglasiti da se od svih nas slijepih aktivista najviše isticao u tom - kako bi se izražavao - "revolucionarnom" djelovanju. Radio je s jednakim žarom kao i kad je vježbao violinu u Zavodu, ali mu se - unatoč značajnim postignutim rezultatima - ni njegova nakon violine druga najosobnija aspiracija, naime da se domogne "odgovarajućeg" položaja na ljestvici političke ili upravljačke hijerarhije u poratnoj, socijalističkoj državi, neće ostvariti. Da od toga neće biti ništa, s gorčinom je ustanovio te i taj svoj san, čini se, definitivno napustio već u ljeto 1945. godine nakon što je za svojim pisaćim strojem u jednom državnom uredu u zagrebačkom rajonu Trnje kao dobrovoljac uzalud prosjedio dane i dane čekajući da ga nadležni zaposle bilo samostalnim pisanjem bilo pak tipkanjem po diktatu. Možda se baš tada u njega javila misao da put za svoju stvaralačku afirmaciju potraži u području pisane riječi. Ali o tome kasnije.
Sudjelujući u narodnooslobodilačkom pokretu mi smo to činili prije svega zato što smo - pokazat će se: u mnogome s pravom - čvrsto vjerovali kako će se po uspostavi željenog društvenog sustava iz temelja promijeniti životni uvjeti slijepih ljudi, pogotovu budu li se oni sami nametnuli kao nezaobilazan čimbenik tih promjena. Time se dade objasniti smionost druge od navedenih Stankovih aspiracija ali i naša, Stankova i moja, potkraj 1945. ili početkom 1946. pokrenuta akcija da se osnuje organizacija slijepih za Hrvatsku te zaključak zagrebačkog "Akcionog odbora", koji smo u tu svrhu formirali, da se ide i na osnutak općejugoslavenske organizacije slijepih.
Prva organizacija, "Udruženje slijepih Hrvatske" - od 1994. Hrvatski savez slijepih - osnovana je 16. lipnja te, 1946. godine u Zagrebu, a druga "Udruženje slijepih Jugoslavije", oko mjesec dana kasnije - 14. srpnja u Zemunu. U nastajanju obiju organizacija i u prvim godinama djelovanja potonje Stanko igra samo ključne uloge, kamo u vezi s hrvatskom organizacijom možemo, osim ostalog, ubrojiti doprinos razradi njezine koncepcije i izradi organizacijskih pravila, a u vezi s općejugoslavenskom organizacijom njegov doprinos praktičnim pripremama zemunske osnivačke skupštine, autorstvo jednoga od dvaju glavnih referata održanih na osnivačkoj skupštini te da je do prvoga kongresa te organizacije (veljača 1948.) obnašao dužnost njezina "generalnog sekretara". U vezi pak s objema organizacijama vrijedno je istaknuti njegov propagandni napis o potrebi organiziranja slijepih i, ujedno, prvi od njegovih publicističkih tekstova koji je pod naslovom "Pred osnivačku skupštinu udruženja slijepih u Jugoslaviji" objavljen u glasilu CKKPH "Naprijed" od 10. svibnja 1946., a u kojemu se u tada uobičajenoj crno-bijeloj maniri prikazuje položaj slijepih u prošlosti i perspektive u "novome" društvenom poretku.
Izbor na neplaćenu dužnost glavnog tajnika Udruženja slijepih Jugoslavije, a još i više bezizglednost da se uskoro zaposli u Hrvatskoj (Zavod za odgoj slijepe djece, u kojemu bi se vjerojatno bio mogao zaposliti, čekat će još godinu dana i više na svoje ponovno otvorenje) bili su razlozima što Stanko 1. kolovoza 1946. sa svojom prvom suprugom Mirom, videćom kolegicom s fakulteta koja nam je puno pomogla pri osnivanju Udruženja slijepih Hrvatske (vjenčali su se tek nekoliko dana ranije), odlazi u Srbiju, gdje se oboje zapošljavaju u zemunskom zavodu za slijepe - on kao nastavnik, ona kao odgajateljica. Njihovo tim odlaskom započeto izbivanje iz Zagreba potrajat će nešto manje od tri godine, točnije 34 mjeseca (kolovoz 1946. - svibanj 1949.), od kojih će on prvih 20 ostati u Zemunu, iskoristivši ih i da na Filozofskom fakultetu u Beogradu dovrši svoj studij pedagogije, a ostalih 14 mjeseci provest će u Makedoniji na dužnosti ravnatelja tek osnovanog zavoda za slijepe u Bitoli. Postavlja se pitanje zašto nije dulje ostao u zemunskom ili bitolskom zavodu? U oba slučaja ponajprije zbog tamošnjih uvjeta života (Zemun), odnosno života i rada (Bitola). U Zemunu su se njih dvoje, pa i nakon što im se u međuvremenu rodila kćerka, morali zadovoljiti smještajem u jednoj jedinoj zavodskoj prostoriji, a ponuđeno mu ravnateljstvo u Makedoniji budilo je nadu i u povoljnije stambene prilike i bolju plaću. No, ne manje od čiste računice bilo je tu mladenačkog idealizma i želje da se bude pionirom ili među pionirima organizirane školsko-rehabilitacijske skrbi za slijepe u jednom od najzaostalijih dijelova ondašnje Jugoslavije. A kakve su prilike njih dvoje, došavši početkom travnja 1948. u Bitolu, tamo zatekli? Zatekli su tri stara i dotrajala zavodska građevinska objekta s petnaestak zbrda-zdola skupljenih, psihofizički mahom krajnje zapuštenih i/ili višestruko oštećenih slijepih pitomaca obaju spolova u dobi od 15 do 45 godina, čija je struktura zahtijevala vrlo diferencirane školsko-rehabilitacijske programe, te sa zavodskim osobljem od svega 4 člana: tajnika/blagajnika, kuharice, čistačice i "domara/baštovana", među kojima, dakle, nije bilo radnika koji bi te programe realizirali. Stanko je namjeravao popuniti Zavod mlađim, prije svega duševno i tjelesno zdravim slijepim pitomcima, zaposliti nekoliko učitelja i majstora i tako otvoriti neku vrstu škole s radionicama. Međutim, do kandidata za nove pitomce nije mogao doći jer su ih, pri pokušaju da se evidentiraju i smjeste u Zavod, roditelji skrivali ili su, čak u dosluhu s mjesnim vlastima, poricali da takvi postoje, dok su pak kontaktirani učitelji i majstori redom odbijali zaposliti se u tom zavodu. Uspio je nagovoriti tek jednoga (za glazbeni odgoj). Koliko ga je smetala nemoć da od toga azila napravi školu vidi se po jednoj njegovoj zajedljivoj izjavi koja se u Savezu slijepih prepričavala kao zanimljiva anegdota. Upitan jednom čime ti njegovi azilanti ispunjavaju vrijeme, odgovorio je: "Čitamo im Marxov »Kapital«".
Vrsta Stankova zaposlenja u Zemunu i Bitoli bila je u skladu s njegovom studiranom strukom. No, on će se još samo u jednome i to tek nešto duljem razdoblju baviti praktičnom pedagoškom djelatnošću, dok će sve ostalo vrijeme svoga efektivnog 30-godišnjeg radnog staža raditi u izvanpedagoškim, također međusobno inkompatibilnim zanimanjima.
Podnijevši ostavku na službu u Bitolskom zavodu, vraća se krajem svibnja 1949. u Hrvatsku te se najprije zapošljava kao direktor Privrednog poduzeća "Udruženja slijepih u Zagrebu" (lipanj - studeni 1949.) a potom proizvodi sa suprugom lutke od papirnate smjese za Privredno poduzeće "Udruženja slijepih u Osijeku" (rad kod kuće: prosinac 1949. - ožujak 1950.), uređuje časopis Udruženja slijepih Jugoslavije "Naš život" (travanj - listopad 1950.), neispunjeno u radnoj knjižici (studeni 1950. - kolovoz 1951.), predaje pedagogiju na II. učiteljskoj školi u Zagrebu kao prvi slijepi profesor redovne srednje škole tog usmjerenja u nas (rujan 1951. - siječanj 1956.) i, kao sedmo i posljednje zaposlenje koje mu, napokon, donosi profesionalnu stabilnost, obavlja kontrolu govornih programa radio-postaje Zagreb. Od prvih šest zaposlenja, u kojima je u prosjeku proveo tek po godinu i 10 punih mjeseci, neka je - poput onih u Zemunu i Bitoli - svojevoljno mijenjao, neka pak silom izvanjskih pritisaka. Primjerice, zbog u "Našem životu" objavljenog napisa, u kojemu se kritizira ponašanje bosansko-hercegovačkog ministarstva socijalne politike prema tamošnjem Udruženju slijepih, morao je napustiti uredništvo časopisa (vidi: Ivan Šir: Nedostaci u radu Glavnog odbora Udruženja slijepih za Bosnu i Hercegovinu, "Naš život", Beograd, 1950, br. 2). No ni u prisilno napuštenim zaposlenjima nije osobito uživao, budući da su njegovi - obično pretenciozni - planovi manje-više i tu sezali dalje od šansi za realizaciju koje su mu ona pružala. Znatno veće zadovoljstvo nalazio je u zaposlenju na radiju, a to stoga što je posao kontrole obavljao kod kuće (kretanje mu je zbog iščašenja kukova bilo otežano), što je, služeći se i zvučnim snimkama kontroliranih tekstova mogao posve slobodno upravljati svojim radnim vremenom i, povrh svega, što je taj posao uz redovito praćenje i izvješćivanje o izvedbenoj kvaliteti govornih emisija uključivao i koncepcijsku analizu govornih programa s prijedlozima za njihovo poboljšanje, dakle osim rutinske i kreativnu komponentu.
No širim kreativnim pa i samim tim svojim najduljim, od rujna 1956. do njegova umirovljenja 1976. potrajalim zaposlenjem na radio-postaji inspiriranim radom, koji ga je ponajviše privlačio, bavio se Stanko, zapravo, u vremenu izvan stalnog radnog odnosa, tako da bih se - ne relativizirajući njegovu općepoznatu sposobnost ni savjesnost u bilo kojemu od zaposlenja što sam ih netom naveo - gotovo usudio ustvrditi da je u većini zanimanja iz radnog odnosa radio kako bi imao od čega živjeti, a sav ostatak svoga produktivnog vremena do umirovljenja i sve produktivno vrijeme do kraja života koristio kako bi mogao stvarati.
Tri su glavna područja njegovih intelektualnih preokupacija na kojima je gradio svoj stvaralački opus, naime, područje pisane riječi, hrvatsko pismo za slijepe te područje tiflotehničkih pomagala. Kako najzapaženiju sastavnicu njegova opusa predstavlja pisana riječ, to ću se prvo osvrnuti na drugo i treće područje njegova stvaranja.
Poradi sve brojnijeg uključivanja slijepe mladeži u srednje, više i visoke škole i zapošljavanja slijepih u daktilografiji te radi uštede prostora i vremena u proizvođenju i uporabi brajice pedesetih se godina u nas aktualizira problem brajičnog kratkopisa odnosno brajične stenografije, u čijem se rješavanju - rekli bismo - natječu ne samo posebne komisije pri središnjim upravama Saveza slijepih Jugoslavije i Hrvatske, već i neki slijepi intelektualci uključujući i Stanka, koji je na tome - koliko me služi pamćenje - prvi počeo raditi i bio čak možda inicijatorom te ideje u Savezu. O njegovu sustavu brajičnog skraćenog pisma, što ga je on desetljećima preispitivao i usavršavao, ali ga nije dospio u cijelosti prirediti za objavljivanje, poznato je da omogućuje vrlo visok stupanj skraćivanja, pa ga prije možemo smatrati stenografijom (prvom hrvatskom brajičnom stenografijom!) negoli kratkopisom kao prvim stupnjem stenografije. Iz Stankova bavljenja stenografijom poznato je također da je istraživao primjenjivost povećane originalne Brailleove šestočkaste kućice točkicama 7 i 8 kao osnovice za izradu stenografskog sustava, ali do kojih je rezultata došao, pokazat će istom proučavanje toga dijela njegove zaostavštine.
Negdje u drugoj polovici sedamdesetih godina Stanko se upušta u jednu stvaralačku avanturu kakvu je teško očekivati od intelektualca njegove stručne formacije i relativno rane dobi u kojoj je izgubio vid. Naime, potaknut vrlo slabom ponudom i oskudnim asortimanom reljefnih, mahom iz inozemstva uvažanih dvodimenzionalnih i trodimenzionalnih crteža za slijepe u školi, na radu i u životu (zemljopisne karte, karte vodilice pri kretanju u prostoru itd., itd.), on počinje razmišljati o mogućnosti njihove domaće proizvodnje pa detaljno razrađuje koncepciju specijalnog stroja za reljefnu grafiku, a videćem inženjeru Ivanu Veseliću daje da ju provede u djelo. To je takozvani "stereoprinter", na kojemu se - bilo u cjelovitim oblicima, bilo u sastavnim dijelovima - mogu proizvoditi najraznovrsnije reljefne slike odnosno predmetni modeli. Inače, Stanko je oduvijek, čak i u svojim najstarijim godinama, svoj aktivni interes pokazivao i za druge tehničke aspekte kompenzacije sljepoće. Tako je 1991., zajedno s Antom Sedićem, osnovao Hrvatsko udruženje za promicanje i razvoj tiflotehnike i sve do 1995. bio tajnikom te organizacije.
O svome radu na brajičnoj stenografiji i konstrukciji stereoprintera Stanko je, dakako, i pisao, pa time kao i zbog činjenice što se u oba slučaja radilo o bavljenju problemima slijepih taj njegov rad zadire i u područje njegove, najvećim dijelom također tiflološkoj tematici posvećene publicističke i literarne produkcije, djelatnosti u kojoj je najviše došla do izražaja njegova stvaralačka individualnost.
Pisati je počeo još u Zavodu za odgoj slijepe djece iz kojega mi je vremena ostala u sjećanju njegova pjesma čiji on prvi stih "Teško meni u tuđini" citira u ovoj knjizi kao jedan od povoda navodno grube a, zapravo, šaljive ravnateljeve reakcije (dobro mi se usjekla u pamćenje ta scena).
U bilješci o piscu uz prvo izdanje njegove "Simfonije" čitamo da su "za posljednjih petnaestak godina", dakle negdje u godinama oko 1949.-1964. "neki njegovi literarni radovi objavljeni preko Radio-Zagreba" te "u »Telegramu« i »Ježu«", no u tome vremenskom rasponu on se već uvelike javlja i u drugim periodičnim i povremenim edicijama.
Izuzetno plodnu suradnju uspostavlja sa zagrebačkim, 1954. utemeljenim mjesečnikom za socijalna i kulturna pitanja slijepih "Socijalna misao", i takva će suradnja, uz nekoliko godišnjih prekida, potrajati sve do početka 1987. godine. Od ožujka 1955. tu mu je objavljeno preko stotinu raznih tekstova (publicističkih daleko više nego literarnih), što ga je bar u prvoj polovici razdoblja učinilo najzastupljenijim autorom na stranicama tog periodika.
Još prije pojave "Socijalne misli" ali i nakon njegova prvoga, u časopisu "Naprijed" tiskana, publicističkog napisa, tj. počev od 1950., objavljuje on u "Našem životu" (Beograd), a potom u brajičnim glasilima jugoslavenske odnosno hrvatske organizacije slijepih "Kulturni glasnik" (Beograd), "Naš vesnik" (Beograd) i "Riječ slijepih" (Zagreb). Prema Seadu Muhamedagiću, u svim glasilima slijepih bivše Jugoslavije objavio je "na stotine" naslova, dok su se njegovi "zanimljivi tekstovi" često pojavljivali u "internom glasilu" tadašnje zagrebačke radio-televizije (vidi Sead Muhamedagić: "In memoriam", Riječ slijepih, Zagreb 1996., br. 3). Objavljivao je također u nekim zbornicima kao što je npr. zbornik "Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941. - 1945. I" (Sveučilišna naklada "Liber", Zagreb, 1984.), a 1981. mu je Savez slijepih Hrvatske izdao u Zagrebu propagandnu brošuru "Položaj slijepih u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj" s prijevodima na engleski, njemački i ruski te brošuru o antifašističkom djelovanju slijepih za vrijeme Drugog svjetskog rata "Slijepi u NOP-u".
Već pregled Stankovih samo u "Socijalnoj misli" tiskanih publicističkih tekstova dade naslutiti da imade malo toga značajnijeg što se tada događalo u korist ili na štetu slijepih, a o čemu se on u tim svojim tekstovima ne bi oglasio. Pisao je o:
 - segregiranom i integriranom obrazovanju, rehabilitaciji, zapošljavanju, produktivnosti rada i rekreaciji slijepih osoba;
 - glazbi kao profesionalnom zanimanju slijepih;
 - problemima slijepih intelektualaca;
 - slijepim književnicima uključujući npr. Borgesa;
 - tehnici u službi slijepih i tiflotehnici;
 - problemima pisma za slijepe uključujući kratkopis i stenografiju;
 - tiflološkim publikacijama i pitanju o slijepima u sredstvima javnih komunikacija;
 - tiflološkim izložbama;
 - estetskim, etičkim i karakterološkim problemima slijepih;
 - slijepima u književnosti;
 - osnutku i radu Saveza slijepih Hrvatske i u povodu njegovih obljetnica;
 - stručnim skupovima na temu sljepoće i slabovidnosti organiziranima od strane Saveza slijepih i izvan njega i tako dalje, i tako redom.
Ovo nije mjesto da se upuštamo u potanju analizu i procjenu Stankovih publicističkih ostvarenja, pa zato o njima samo tri opće konstatacije: Nitko u Hrvatskoj ni u bivšoj Jugoslaviji nije objavio toliko toga o slijepima niti je u svojim napisima tako široko zahvatio njihovu problematiku kao što je to učinio Stanko. Već po tom kvantitativnom mjerilu, a da i ne govorimo o karakteristikama kojima se ti mnogobrojni eseji, rasprave, prikazi, reportaže, recenzije, komentari itd. odlikuju (sadržajnost, oštrina zapažanja, originalnost misli; naglašena, katkad i do ironije i persiflaže prenaglašena kritičnost; polemičnost; osebujnost i odnjegovanost stila, njegova svježina i dinamičnost; muzikalnost rečenice i drugo) Stanko je stekao pravo da mu se prizna dominantna zasluga za utemeljenje hrvatske tiflološke publicistike i najveći doprinos njezinom razvitku tijekom druge polovice stoljeća. Posebna je pak vrijednost njegovih tekstova što su obično bogati idejama i akcijski inspirativni te pružaju obilje poticaja i za dalju budućnost.
Ovaj zgusnuti osvrt na publicistički dio Šarićeva kreativnog pisanja završit ću rekavši nešto i o njegovu odnosu prema znanosti i publicistici, ali prije toga jedan inače manje znani podatak, koji se, međutim, ne odnosi na njegovu publicističku djelatnost ni na problematiku slijepih, nego je vezan uz njegovu studiranu struku i uz njegov posao kontrolora govornih radio-emisija. Naime, već kraće bavljenje tim poslom potaklo ga je da na zagrebačkom Filozofskom fakultetu prijavi doktorsku disertaciju iz područja radiopedagogije u kojoj je kanio obraditi utjecaj radija na formiranje ličnosti, ali ga je u ostvarenju toga cilja spriječila ondašnja relativnom mladošću radijskog medija uvjetovana oskudica ne samo domaće, nego i inozemne referentne literature. Posao kontrolora ga je potaknuo i da prvi u nas temeljitije proanalizira značenje radija za slijepe, o čemu piše u tekstu "Slijepi i radio" objavljenom u 7. broju "Socijalne misli" iz 1957. Je li on kada imao u vidu još kakav istraživački projekt, nije mi poznato, ali bi se - bar sudeći po njegovim manifestnim reakcijama - moglo tvrditi da do znanstvenih istraživanja u tiflologiji nije previše držao ili pak - što je možda bliže istini - da je za svoje nebavljenje znanstveno-istraživačkim radom tražio kompenzaciju u svom publicističkom radu, kao što, primjerice, unatoč za nj tipičnoj, makar i jedva zamjetljivoj ironiji, sugerira jedan njegov iskaz koji citiram u nastavku. U uvodu svoga eseja o doživljavanju ljepote u slijepih "Socijalna misao", br. 12, Zagreb, 1968., str. 673, on kaže:
"Nažalost ... ja više volim kazivati ono što ja mislim, premda to - s gledišta stroge naučnosti - nije odviše oportuno, pa ni - s gledišta katehizisa - odviše skromno. Ali budući da je problem »doživljavanja ljepote« ionako imanentan znatnom dijelu moje intelektualne aktivnosti, ovakav moj stav ne bi trebalo da izazove preveliku sablazan". I ne može biti dvojbe: Ako je u publicistici doista tražio kompenzaciju, onda je uspio više nego što ju je našao.
Ako Stankovu pjesmu, čiji sam prvi stih već ovdje naveo, možemo smatrati njegovim prvim literarnim pokušajem, lako je moguće da se on tom svojom pjesmom i posljednji put okušao u poeziji. Doduše, trebalo bi još istražiti, nije li mu štogod od tog literarnog žanra objavljeno u "Telegramu", "Ježu", sarajevskom "Forumu" ili kojemu drugom časopisu, ali je bez obzira na to, indikativno što u razgovorima nije ničim pokazivao ne samo da piše i pjesme, nego ni da ga poezija u stihovima osobito zanima. Bilo kako bilo pa, dakle, i u slučaju da mu ta nostalgična pjesma i nije jedina pjesnička tvorevina, čini se neprijepornim da se o Stanislavu Šariću, književniku, može govoriti samo kao o prozaistu i to uglavnom ne o spisatelju kraćih literarnih formi s iznimkom radio-drame, već o romanopiscu, budući da se gotovo kod svih njegovih u "Socijalnoj misli" ili drugdje objavljenih literarnih priloga radi, zapravo, o novelama nastalim adaptacijom ulomaka iz obaju izdanja njegove "Simfonije". Što ga pak dovodim u vezu s radio-dramskom produkcijom, to je zbog toga što je za emitiranje na zagrebačkoj radio-postaji izvršio radio-dramske adaptacije romana čiji su autori Hasan Kikić, L. N. Tolstoj i niz drugih. Za emisije "Radioroman" pisao je i bilješke o životu i djelu dotičnih autora kao i nekih drugih istaknutih ličnosti (npr. H. L. Borgesa, Mahatme Gandhija itd.), a usto je pisao konferanse za glazbene radio-emisije "Po željama slušalaca".
Bilo bi zanimljivo saznati kako se u Stanka rodila ideja o pisanju romana, no na to pitanje mogu odgovoriti tek pretpostavkom. Smatram, naime, da se ona pojavila kao treća od njegovih velikih životnih aspiracija, koju je on fiksirao nakon što je uvidio da mu se ni druga od njih neće ostvariti i nakon što je na neki način postao svjesnim svog spisateljskog talenta. Na pitanje pak kada se to dogodilo, nema također sasvim sigurna odgovora, ali pouzdano znam da je raditi na svojoj "Simfoniji" Stanko započeo već potkraj prve polovice ili negdje sredinom pedesetih godina, koji će se rad - razumije se uz brojne povremene prekide različitog trajanja - definitivno privesti kraju četiri desetljeća kasnije prošavši kroz tri faze: fazu izrade teksta za prvo izdanje djela (do 1964.) koje je 1966. objavljeno u zagrebačkom izdavačkom poduzeću "Zora", fazu izrade teksta za drugo izdanje djela (od 1964. do 1986.) i fazu dotjerivanja teksta za to drugo, tj. ovo izdanje (od 1986. do 1994.) koje je u obliku zvučnog zapisa objavljeno u studiju za snimanje zvučnih knjiga za slijepe Hrvatskog saveza slijepih u izvrsnoj interpretaciji Tomislava Rališa, profesora Akademije za kazalište, film i dramaturgiju u Zagrebu. Taj, dakle, 1994. ponajprije u zvučnoj tehnici javno prezentirani tekst tiskan je nepromijenjen u ovoj dvotomnoj knjizi.
Uz Šarićev literarni prilog "Historijski gledano" u 1. broju "Socijalne misli" iz 1966. stoji napomena kako "ovih dana izlazi iz štampe u izdavačkom poduzeću »Zora« prvi dio romana profesora Stanka Šarića", čime se obavješćuju čitatelji da roman nije gotov i da će se, prema tome, nastaviti bar u još jednome dijelu. No, do toga prvotno zamišljena nastavka nije došlo, jer je u razdoblju između 1964., u kojoj se godini rukopis "prvoga dijela" već nalazi u izdavačkom poduzeću (vidi "Socijalna misao", br. 6/64) te 1986. godine pod istim naslovom kao jedinstvena cjelina nastalo u mnogome posve novo književno djelo višestruko većeg opsega, u čiju je, dakle, kompoziciju organski ugrađen i sadržaj prvoga izdanja "Simfonije".
"Symphonia quasi eroica" Stanislava Šarića roman je koji se može najšire definirati sintagmom: slijepi o slijepima. Kao što ga bliže definira S. Muhamedagić, to je "Šarićeva romansirana kronika" ("Riječ slijepih" ibid.), u kojoj je glavnim licem, dakle, on sam pod imenom Kruno, no koja sadrži znatno više romanesknog nego autobiografski cjelovitog i autentičnog, jer tek fragmentarno pokriva njegov curriculum vitae i često je više plod njegove imaginacije negoli odraz zbivanja što ih ona, kronika, "bilježi". Pa ipak, ako to i jest prije roman nego autobiografija, on još uvijek daje jasno prepoznati život svog autora.
Radnja ovog romana odvija se vremenskim slijedom koji teče od prvih "Kruninih" sebe svjesnih godina u Splitu pa do istinite prometne nezgode u Gorskome kotaru što su je u listopadu 1967. doživjeli on i njegova druga supruga Zorka Novotny, s kojom se vjenčao u kolovozu 1957. godine.
Fabula nas, dakle, vodi kroz "Krunino" ne baš najsretnije djetinjstvo u obitelji i još teže proživljene godine u Zavodu za odgoj slijepe djece, govori nam potom o njegovoj i njegovih drugova revolucionarnoj djelatnosti za vrijeme ustaške NDH, o njegovim ljubavima i nekim dramatičnim ljubavnim epizodama, o njegovu prvome braku i da ne nabrajam dalje, pri čemu se - teško je i nagađati zašto - gotovo i ne zaustavlja na "Kruninu" polaženju gimnazije i fakulteta niti na zaposlenjima na prijeđenim radnim mjestima, dok bih pak od njezinih izmišljenih segmenata izdvojio "okrutno" tjelesno kažnjavanje u Zavodu za odgoj slijepe djece, spuštanje hrane pitomcima zatvorenima u zavodskom podrumu i skrivanje ilegalnog materijala ispod podne daske u studentskoj sobi u "Blindenburgu". Simfonija je to puna događanja i unutarnje doživljajnosti, u čijoj partituri imaju svoje dionice neizmišljene slijepe i videće osobe.
Nije, dakako, na meni već na stručno kompetentnoj književnoj kritici da meritorno sudi o literarnoj kvaliteti ovoga djela, ali makar i kao laik u procjenjivanju njegove umjetničke vrijednosti kao i s obzirom na ukupnost dojma, što ga ono ostavlja, a koji je dojam određen i izvanumjetničkim aspektima percepcije i spoznaje, moram reći da mu u dosadašnjoj beletristici o slijepima, ni onoj slijepih ni onoj videćih autora, ne nalazim premca. Jer - da se još jednom poslužim riječima S. Muhamedagića koji je dosad jedini pisao o ovoj Šarićevoj knjizi - "osim neosporne književne vrijednosti sadrži ovaj rudnik misli, čuvstava, sumnja, snova, zapažanja, objekcija, esejističkih ekskursa, psihoanalitičkih pothvata i koječega drugog nadasve dragocijeno blago što zainteresiranim stručnjacima omogućuje svestrano uranjanje u osebujni svijet slijepog čovjeka ..." (ibid.) a, dodao bih, svima svojim čitateljima, poglavito pak onima koji traže više od same kronike golih autobiografskih podataka, pruža raritetno i dopadljivo štivo s mnoštvom umjetnički izuzetno uspješno dočaranih složenijih situacija u kojima se nađu "Kruno" i/ili njegovi pojedini slijepi drugovi kao što su - da ih tako nazovem - situacije: "Kruno i češljugar", "Kruno kod ministra", "Kruno na koncertnome podiju", "Kruno među koncertnom publikom", jedna krajnje dramatična scena orijentacije i kretanja po snijegom pokrivenu terenu itd. Ovu karakterizaciju "Simfonije" sa svoje bih strane dopunio i njezinim još dvama u osvrtu na Stankove publicističke radove nespomenutim stilskim obilježjima. Roman je pisan s očitom svjesnom ali i obilato zadovoljenom intelektualističkom tendencijom, a sva se njegova lica jednako tako i izražavaju, neovisno o stupnju svoje obrazovanosti, licencija koju je Stanko valjda smio sebi dopustiti, ako je slično učinio čak i jedan Krleža u svojim "Zastavama" (npr. govor Kamila dječaka u odnosu na govor Kamila zrela intelektualca). Već ovih tek nekoliko kvalifikativa pokazuje da Šarićeva "Symphonia quasi eroica" predstavlja sjajno oživotvorenje treće i, zacijelo, najveće među njegovim velikim životnim aspiracijama.
Pišući ovdje o Stanislavu Šariću pisali smo mahom o čovjeku rada i stvaranja ili, točnije, o njegovu stvaralačkom opusu i pritom se tek usput, ali i to samo tu i tamo, dotakli njega kao ličnosti i njega kao čovjeka iz obične životne svakodnevice. Zato sada, barem sasvim ukratko, o toj dimenziji njegove individualnosti.
Navest ću prvo karakteristiku kojom se najvećim dijelom i objašnjavaju Stankova stvaralačka postignuća. Kad smo potkraj šezdesetih godina u sklopu jednog istraživačkog projekta Fakulteta za defektologiju (ondašnje Visoke defektološke škole) u Zagrebu na uzorku slijepih zaposlenih u videćoj radnoj okolini (N = 164) mjerili inteligenciju, on se našao u kategoriji ispitanika s najvišim IQ-vrijednostima (vidi V. Stančić, F. Tonković i G. Zovko:"Profesionalna integracija slijepih", Zagreb, 1979.). Drugom za njegovo stvaranje bitnom karakteristikom bila je njegova čvrsta volja izražena ustrajnošću koja mu je, osim ostalog, omogućila da puna četiri desetljeća ostane raditi na jednome te istom djelu. Naginjao je, donekle, i perfekcionizmu, o čemu najbolje svjedoči to što je do pred sam početak zvučnoga snimanja "Simfonije" pravio manje preinake u tekstu te dalje brusio njegov stil.
Međutim, polazeći od svoga vrlo dugog poznanstva i druženja sa Stankom sklon sam vjerovanju da psihološku pozadinu, odnosno glavni spiritus movens njegovih velikih životnih aspiracija, što ih je ponajprije vezivao uz glazbu pa uz "biti netko" u političkoj ili državnoj hijerarhiji i, napokon - tako uspješno - uz umjetničku pisanu riječ, treba tražiti u njegovoj neprevladanoj maladaptaciji na vlastitu sljepoću. Kao što je to već za njegova boravka u Zavodu za odgoj slijepe djece bilo uočljivo, on se sa svojom sljepoćom nije ni kasnije mirio pa je, bježeći od nje, tragao za takvim područjima stvaralaštva i društvene afirmacije gdje ona, sljepoća, gubi restriktivnu moć ili, slikovito rečeno, gdje on neće više biti slijep. Ta - kako ih je, čini se, doživljavao - obezvređujuća svojstva vlastite sljepoće projicirao je na sljepoću drugih, zbog čega se nešto od tog negativnog stajališta može ponekad zamijetiti i u njegovu odnosu prema samim nositeljima istoga hendikepa. U vezi s tim upućujem čitatelje da obrate pozornost na mjesta u "Simfoniji" iz kojih se vidi u kakvu se svjetlu prikazuju štićenici Doma slijepih Društva sv. Vida kao društvena skupina nasuprot broju onih iz i izvan Doma koji s "Krunom" kao njemu ravni akteri sudjeluju u igri. Upozorio bih još na jedan - sam po sebi nevažan, ali u ovom kontekstu ipak indikativan - detalj, naime da je Stanko za taj Dom izmislio podrugljivi naziv Sljeparnik (prije spomenuti naziv "Blindenburg" ne potječe od njega), iako je tu bila na djelu i njegova poznata duhovitost.
Kad smo već kod te Stankove osobine, onda valja općenito reći da su se njegove humoristične izreke, dosjetke, primjedbe, reakcije i sl. često doimale kao peckanja, izazovi, uvrede pa katkad i kao izrazi skrivenih namjera, a njegove ozbiljne, stvarne kritike organizacija, ustanova i pojedinaca te "revolucionarnost" njegovih ideja kao napad i vlastito ugrožavanje, što mu se oboje na ovaj ili onaj način znalo osvetiti. Primjer za prvo: Kako je u učiteljskoj školi, u kojoj je radio, uz rečene jezikove ekshibicije upadljivo naglašavao svoj marksistički nazor na svijet, to su ga neki kolege profesori percipirali kao povjerljivu osobu CKSKH. Dakako, potpuno krivo! Uostalom, on je već godinama prije toga bio napustio Partiju, ali je i dalje bio i do kraja života ostao pristalicom etičkih zasada marksističke filozofije. Primjer za drugo: Unatoč nepodijeljenom priznanju, koje su mu za njegove stvaralačke domete iskazivali svi što su ga poznavali, organizacija slijepih - bojeći se njegovih "revolucionarnih" utjecaja - držala ga je podalje od svojih gremija u kojima su se donosile važne konačne odluke.
U njega bi se - a u koga od nas ne bi?! - mogla naći još pokoja od karakteristika ličnosti koje su se - premda, kao što ćemo odmah vidjeti, barem što se njega kao partnera tiče, kratkotrajno - znale odraziti na njegove socijalne kontakte. Tako je, npr., obično sumnjičavo gledao na motive nepoželjnih postupaka prema sebi, a uzroke vlastitih neuspjeha bio sklonim nalaziti slično ljudima ekstrapunitivnog tipa, tj. pripisivati ih drugima. Međutim, bilo je u Stanka i nečega čime je umio obnavljati prekinute i popravljati narušene kontakte s ljudima. Brzo je prelazio preko nanijetih mu nepravdi i neugodnosti, a znao je i samoga sebe kritizirati makar u stvarima što ih je odabirao sam, dok je pak posebno volio ne samo šaliti se sobom, nego i primati bilo kakve šale na vlastiti račun.
A čime se Stanko bavio u svoje slobodno vrijeme? Ako je pitanje o hobiju, onda smo to već kazali pa možemo samo ponoviti da su najomiljenijim predmetima njegova bavljenja bili upravo brajeva stenografija, tiflopomagala i pisanje. Iščašenje kukova primoravalo ga je u Zagrebu da manje izlazi iz kuće, pa su ga to više veselili ljetni boravci na čistom zraku u Gorskome kotaru (mjesto Tuk), gdje je imao "vikendicu" koja je - opet jedan njegov izlet u projektantske vode - djelomično izgrađena i po njegovu nacrtu. Volio je i primati i činiti posjete, a kad bismo se nas nekoliko njemu bliskih "očkovaca" s vremena na vrijeme našli s njime zajedno, iskreno bi uživao i slušao uvijek iznova naše i svoje u ono doba pod Očkovom upravom doživljene zgode i nezgode bez imalo animoziteta s kakvim "Kruno" u "Simfoniji" govori o zavodskom ravnatelju. Otuda još manje čudi što je u svom članku prigodom Očkova 90. rođendana napisao i: "Očko - to smo mi" ("Socijalna misao", br. 5-6/78).
U zaključku ovog pokušaja da se sažeto prikažu život i djelo Stanislava Šarića, ponovio bih odnosno istaknuo sljedeće:
Stanislav Šarić jedan je iz prve i malobrojne (svega tročlane) skupine slijepih u Hrvatskoj koji su, kao pitomci Zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu, od 1935/36. do 1940/41. školske godine, zahvaljujući zavodskom ravnatelju Josipu Očku, završili srednjoškolsko a potom i visokoškolsko obrazovanje. U gimnaziji i na fakultetu nije se baš odlikovao marljivošću, ali je svakako bio bolji učenik i student nego što "Kruno" u "Simfoniji" sam sebe ocjenjuje. Po upisu na studij pedagogije ujesen 1941. aktivno se uključuje u narodnooslobodilački pokret te sve do završetka Drugog svjetskog rata djeluje kao najistaknutiji član skojevske grupe slijepih u Zagrebu. Polovicom 1946. suutemeljuje Udruženje slijepih Hrvatske i Udruženje slijepih Jugoslavije, a godina je to i kada prvi put stupa u radni odnos i otkada će do umirovljenja 1976. više puta promijeniti vrstu posla, vrstu radne organizacije pa i republiku zaposlenja (Srbija, Makedonija, Hrvatska). Izuzevši njegovo zaposlenje na radio-postaji Zagreb, s radom od kojega se, dakle, moralo živjeti, nije imao previše sreće, čemu je u stanovitoj mjeri i sam pridonosio svojim nesputanim temperamentom i oštrinom jezika, a što su mu ipak preobilno kompenzirali rezultati njegova rada izvan formalnog radnog odnosa. Izradio je sustav znakovlja za prvu hrvatsku brajevu stenografiju, projektirao specijalan stroj za proizvodnju reljefnih slika i predmeta za slijepe, napisao golem broj kvalitetnih i tematski vrlo artikuliranih publicističkih tekstova o slijepima, niz radio-dramskih adaptacija i drugih tekstova za govorne radio-emisije te sve to zaokružio svojim jedinstvenim književnim ostvarenjem, romanom "Symphonia quasi eroica" koji je otisnut u ovoj knjizi.
Da bi to svoje opsežno polivalentno djelo mogao realizirati, bila mu je nužna - tako reći - svakodnevna, barem tehnička pomoć videće osobe, koju su mu prije svih drugih zdušno pružale njegova prva supruga Mira (do njihove rastave braka 1953. i još koju godinu dulje) te njegova druga supruga Zorka (pogotovu od njihova vjenčanja 1957. pa sve do potkraj njegova života.
Stanko je umro u Zagrebu 27. lipnja 1996. Za sobom je ostavio i dvije kćerke: Bubu iz prvoga i Svjetlanu iz drugoga braka.
Što se tiče publicističkih priloga Stanislava Šarića pisanoj riječi o slijepima i ne samo o njima, predstoji velik posao da se u što većoj mjeri ti njegovi tekstovi prikupe, prouče i adekvatno valoriziraju. Što se pak reagiranja stručne književne kritike na ovaj izdavački događaj tiče, duboko sam uvjeren da će ono, ma kako temeljito i objektivno bilo, samo pripomoći da njegova "Symphonia quasi eroica" dobije dolično mjesto u hrvatskoj književnosti.
 
 dr. Franjo Tonković (pokojni)
 
      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb