zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
 
Šetnja
(Putopis, zvukomislopis)
 
Stabla su moji susjedi, mnogo stabala, jer samo se spustim djelićem Becićevih stuba i već gazim stazom parka, a moj mi dugi bijeli osigurava put. Miris bagrema. Ovdje je vrlo živo. Na igralištu osmogodišnje učenička graja i žestoki udarci
nogometne lopte. Oko mene trka djece. Jedno maleno čak mi se obraća: „Tu sam, a vi me ne vidite, striček!“ „Ali ti vidiš mene“, rekoh mu tek. Dijete se zbuni, ode uskoro. Striček produži, lagano, sporo. Pored puta na klupama prisno. Mladići i djevojke dive se uzajamno, a u krošnjama nad njima poj. Fućka se pticama za naše krize, one nemaju pojma o duru i molu, ali se uspješno nose s ćurlikom flauta, što dopire iz obližnje Glazbene škole. U parku je svečano. Odnekud je stiglo još jedno proljeće.
                Hodam i mislim. Nekadašnje Jurjevsko groblje sada je Perivoj srpanjskih žrtava. Nisu to žrtve naših modernih užasa, nego one s Markova trga u vrijeme Ilirskog preporoda, kad je vojska pucala u mnoštvo i ranila mnoge, a ubila trinaestoricu. Poginule su najprije sahranili na ondašnje ovdašnje groblje, a nakon rođenja Mirogoja posmrtne su im ostatke prenijeli na to novo počivalište. Žrtvama u spomen potomci su nadjenuli ime ovom perivoju.
                Park nije velik. Korak po korak, misao po misao i idili je kraj. Počinje pakao prometa. Jurjevskom juri bezbroj automobila. Ne mogu na drugu stranu. Ljutim se na čovječanstvo, jer nije trebalo pristati na privatni promet. Kad svaki pojedinac na svijetu bude imao svoj auto, doći će do općeg zastoja; stoga čuj me čovječanstvo:
 
                  Lagodno, divota! Opasno, strahota!  
                  Eto vam dometa modernog prometa.
                  Što li to čine današnji ljudi,
                  Mada se gine, voze k’o ludi. 
 
Kao da su me čuli ovi jurišnici, malko zastanu i dopuste mi da prijeđem Jurjevsku. Provlačim se nekako između kuća i
parkiranih nemani na pločniku i evo me na rubu Tuškanca kraj starog Zagrebačkog vodovoda. Već trinaest desetljeća dotječe Zagrebu s Medvednice voda živodajna. Blago gradu u podnožju gore.
                Napuštam vodovod i šumovitom se padinom spuštam prema dnu Tuškanca. Od vremena do vremena štapom kucnem po deblu stabla. Katkad deblo i rukom pogladim, jer živa bića vole milovanje. Lijevo, desno, lijevo, pa ravno i napokon Dubravkin put, što nekoć bijaše Sofijin. O ovom putu treba reći koju. Po njemu trče sportski tipovi, šetaju zaljubljenici i umirovljenici, ali im ne pada na um da se u park katkada ušulja i politika. Upravo se to dogodilo ’45. Oslobodioci su načuli da je Marx kritizirao Bana, pa su jedne noći njegov spomenik s glavnog trga odvezli u podrum, njegovoj supruzi banici Sofiji skinuli ime s ovog puta, a put nazvali po nepostojećoj Dubravki.
                Tuškanac je oaza mira u srcu velegrada, a ova staza u srcu Tuškanca. Moji spori koraci. Opet ptice. Melodiozna dionica kosa. Djetlić kuca svoju granu. Povremeni graktaj vrane. Sunce između krošanja pronalazi put i toplo dodiruje lice. Svijet mi biva svjetliji.
                Mir Tuškanca iznenada naruši lavež. Pas mi ide ususret i laje sve jače. Bojim se, pa zastajkujem, a onda začujem glas muškarca: „To on zato, jer imate taj dugi štap!“ Ja mu odlučno odvratim: „Ne nego zato, jer vi imate psa!“ Čovjek ne reče više ni riječi, jer pasji gospodari ne vole šale na račun svojih ljubimaca. Lavež ipak prestane i ja bez straha nastavim šetnju.    
                Kod restorana Dubravkin put, nazvan po onoj istoj nepostojećoj, parkirani automobili. Djedovi u srce grada park, unuci u srce parka parkiralište. I tako napredujući nazadujemo.
Za utjehu tu je i igralište. Čuje se veseli dječji žagor. Vedro se igra naša budućnost, a samo malo koraka dalje slavna prošlost; spomenik velikom piscu. Ako kipovi vide i misle, Krleža gleda novonastalu obližnju garažu na kultnom mjestu grada i žustro poručuje sugrađanima: „Mijenjaju se društveni sistemi, a glupost ljudska kroz historiju traje neprestano.“
                A evo i mog protesta:
 
                    U Tuškancu javna garaža,
                    O kakva sramota, blamaža!
                    Gradskih otaca nov ekocid,
                    Kad uz nju prođem osjetim stid.
 
Da imam broj gradonačelnikovog mobitela, poslao bih mu ovu SMSicu: „Bolje vidi mašta bez oka, nego oko lišeno mašte!“
                I tako s ponešto srama napuštam Tuškanac i ulazim u Streljačku. Blago se penjem i mislim: I u ovoj se uličici rodio pjesnik. „Tu sam laterna plinska, starinska, starinska.“ Ali nema puno vremena za Majerove stihove i svjetiljke, jer Streljačka je kratka, i ja sam već evo na križanju s Mesničkom, a ni nju nije lako prijeći. Vozač s lijeva mi tuli da mogu na drugu stranu, ali ja se ne usuđujem, jer buka je prezaglušna. Mahnem vozaču, neka samo ide, ali on neće. Napokon iziđe iz kola i prevede me.
Reče mi kratko: „Tu ste kod gostionice Lady Šram.“ Zahvalim mu i pomislim: Gostionici dali ime po glumici! Prilično glupo, slično kao kad bi glumicu nazvali po gostionici.
                Penjem se. Tri puta po osam stuba i već sam na šetalištu glasovitog biskupa. Da i ne znam gdje sam, saznao bih od djevojke na klupi, koja govori u mobitel: „Čekam te tu na Strossmayerovom šetalištu.“
                I nama modernima najviše se dopada ovaj Stari, Gornji.
Trenutno sam na jednoj od važnih točaka Griča. Kraj mene je dobra stara uspinjača, koja strpljivo diže i spušta sugrađane i goste umornih nogu. Na drugoj je strani srednjovjekovna kula Lotrščak. Pred njom gitarist spretno prebire po žicama i melodioznim skladom obogaćuje prostor. Svirač mi je često i pomoć u orijentaciji, pa zaslužuje koju kunu. Jedna mi melodija javlja da brod plovi kroz noć po uzburkanom moru, a druga da netko uzalud čeka Marijanu.
                U Lotrščaku je glavna znamenitost čuveni Grički top, jedini top na svijetu, koji volim. Taj top već gotovo poldrug
stoljeća gromko grune u svako zagrebačko podne. Nekoć je valjda Zagrepčane poticao da izmole Angelus, a ove današnje da pogledaju podnevni tv-dnevnik. Kad bih se u neko podne našao u blizini, top me je puno puta uplašio, ali ja mu praštam, jer je postao simbolom dragoga nam Griča.
                Mi se ljudi silom prilika nekako naviknemo i na najveće nevolje. To vrijedi i za sljepoću. U najvećem broju trenutaka života ja sam s njom pomiren, ali katkada ipak žarko poželim vidjeti. Sve bih dao da mogu pogledati dragu osobu na primjer, ili baciti pogled s ovog veličanstvenog vidikovca. Više sam puta na više jezika slušao, kako turistički vodiči objašnjavaju, što se sve odavde vidi. Pogled seže, kome seže, daleko na jug, sve do s onu stranu Save, ali ni najžarča želja ne pomaže. Vid se ne vraća ni na trenutak. Zato podastirem surogat u stihovima:
 
                           Strossmayeru hvala
 
                   I ja na Šetališta Josipa Jurja.
                  Umjesto pogledom, mišlju milujem Grad.
                  Stalo mi je do tebe, moj, naš, Zagrebe
                   I bit će nam stalo uvijek, ne samo sad.
                  Velika hvala tom biskupu geniju
                  Za Sveučilište i Akademiju!
 
                Napuštam vidikovac. Evo me kod restorana, kojem su prikladno dali ime Pod Gričkim topom. Kad se sjetim onog ručka u njemu, i sad se u sebi smijem. Za stolom fina gluha gospođa i ja. Čekamo lignje. Ja govorim mnogo, ali samo otvaram usta bez glasa, a ona spretno očitava s usana.
Povremeno prasne u smijeh, a onda mi tiho tumači, kako nas gosti u čudu pogledavaju, jer razgovor ne čuju, a smijeh nam je gromoglasan. Ja čujem pokoju primjedbu gostiju, pa ju prenesem njoj, i tako prikraćenički surađujemo. Napokon su stigle lignje. Jadranske, ne japanske!
                Nastavljam put. Zagreb ima bezbroj stuba, ali meni su najdraže ove Zakmardijeve. Po njima sam se penjao rodbini u Gornji grad još u ona davna đačka vremena. Ovdje je uvijek bilo mirno: samo ljudi, glasovi, koraci. Mladost se s lakoćom jednako hitro penje i spušta i ja s njom, jer na stubama nema orijentacijskih teškoća. Stepenice završavaju uskom kratkom uličicom, a u njoj se u ono doba osjećao zadah urina. Na zidu je bio stari natpis, koji je upozoravao građane da ne onečišćuju svoj grad. Danas nema neugodnog mirisa, ni natpisa; sve smo higijenskiji!
                Prelazim ulicu Pavla Radića, nećaka velikog Stjepana, a ubili su ga u istom Parlamentu, u kojem su mu ranili strica. Iz Radićeve kroz kratak prolaz stižem u Tkalčićevu. Divota, pješačka zona! Ozračje ljudsko. Žamor na sve strane. Pred restoranima mnogi sjede, piju i ćaskaju. Hodam oprezno, jer po ulici ima metalnih stupića, koji su vrlo neugodni, kad se sretnu s koljenom ili s goljeničnom kosti. Ovaj put neću na tržnicu Dolac. Uspješno napredujem i evo me na ulazu u Harmicu.
Dočekuju me milozvučni zvuci flaute, koji plove prolazom kao u pravoj koncertnoj dvorani. Uz muzičku pratnju izbijam ravno pred Jelačića. Hrvatska ga je vratila iz podruma prije dva desetljeća. U ruci mu sablja, a meni štap. Na njegovom smo trgu jedan kraj drugoga, a ipak se ne vidimo. Padne mi na um da je potkraj života sišao s uma, pa sućutno štapom taknem spomenik.
Po širokom prostoru Trga nekako otkrivudam do tramvaja i s Banova se trga odvezem do najslavnijeg hrvatskog seljaka;
silazim na Gupčevoj zvijezdi.
                Semafori neozvučeni, pa pazim, kako ću na drugu stranu.
Na ovoj me je zebri u prošlom tisućljeću pokupio automobil i malo je trebalo, pa da ova šetnja ode ututanj. Susjedima na
pločniku obratim se pitanjem: „Molim vas, kakvo je svjetlo?“, a ženski mi glas odgovori: „Gospodine, sunce je!“. Jedan čekač spasi gospođu, jer reče: „Zeleno je, možete prijeći!“ Prijeđem s uspjehom na još jednu drugu stranu i za malo se minuta nađem na početku donje Mallinove, gdje me još jedan ženski glas iznenadi pitanjem: “A zašto vas ne vodi ona ženska?“ „Ona je ženska moja supruga i ima doma puno posla.“ „Posla-ne-posla, ne smije vas pustiti da hodate tako sami. Neka ona pokuša sa štapom tako naokolo!“ Ja se smijem, a bakica nastavi s prijekorom u glasu: „Vi se smijete, a to nije smiješno!“ Ja se ipak udaljim sa smiješkom, a bakici i njoj sličnima upućujem ove pomalo sjetne riječi:
 
                                    Sa i bez
 
               Sa štapom u ruci često smo na muci,           
               Bijesni, kad zapnemo, sretni, kad stignemo.
               No, nije laka svaka etapa
               Ni onima drugima, bez štapa!
 
                Lagano šetam dalje i evo me u gornjoj Mallinovoj. Pred kućom sam književnika-pjesnika, svećenika. Čovjek vrlo učen, a skroman. Volim njegove knjige, osobito onu s podnaslovom Ili kako do radosti. Upoznali smo se jednom davno u Parizu, pa kad god me sretne, pozdravi na francuskom. U jednom svom napisu spomenuo je i mene, a ja mu evo uzvraćam:
 
                                   Naša mala
 
                 Naša mala Mallinova
                 Prostrla se k’o potkova.
                 Ivan Golub po njoj šeta,
                 Jer je skoro bez prometa.
                 Vidulić joj čak i tepa:
                 Draga moja mirna, slijepa!
 
                Ali naša dična Mallinova srećom je slijepa samo za automobile, jer tu im je okretište, a ja kao pješak mogu lako dalje. Upravo se penjem djelićem Becićevih stuba i eto me doma!
 
 
                                                                 Mirko Vidulić     
      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb