Šetnja

(Putopis, zvukomislopis)

 

Stabla su moji susjedi, mnogo stabala, jer samo se spustim djelićem Becićevih stuba i već gazim stazom parka, a moj mi dugi bijeli osigurava put. Miris bagrema. Ovdje je vrlo živo. Na igralištu osmogodišnje učenička graja i žestoki udarci

nogometne lopte. Oko mene trka djece. Jedno maleno čak mi se obraća: „Tu sam, a vi me ne vidite, striček!“ „Ali ti vidiš mene“, rekoh mu tek. Dijete se zbuni, ode uskoro. Striček produži, lagano, sporo. Pored puta na klupama prisno. Mladići i djevojke dive se uzajamno, a u krošnjama nad njima poj. Fućka se pticama za naše krize, one nemaju pojma o duru i molu, ali se uspješno nose s ćurlikom flauta, što dopire iz obližnje Glazbene škole. U parku je svečano. Odnekud je stiglo još jedno proljeće.

                Park nije velik. Korak po korak, misao po misao i idili je kraj. Počinje pakao prometa. Jurjevskom juri bezbroj automobila. Ne mogu na drugu stranu. Ljutim se na čovječanstvo, jer nije trebalo pristati na privatni promet. Kad svaki pojedinac na svijetu bude imao svoj auto, doći će do općeg zastoja; stoga čuj me čovječanstvo:

 

 

Kao da su me čuli ovi jurišnici, malko zastanu i dopuste mi da prijeđem Jurjevsku. Provlačim se nekako između kuća i

parkiranih nemani na pločniku i evo me na rubu Tuškanca kraj starog Zagrebačkog vodovoda. Već trinaest desetljeća dotječe Zagrebu s Medvednice voda živodajna. Blago gradu u podnožju gore.

Za utjehu tu je i igralište. Čuje se veseli dječji žagor. Vedro se igra naša budućnost, a samo malo koraka dalje slavna prošlost; spomenik velikom piscu. Ako kipovi vide i misle, Krleža gleda novonastalu obližnju garažu na kultnom mjestu grada i žustro poručuje sugrađanima: „Mijenjaju se društveni sistemi, a glupost ljudska kroz historiju traje neprestano.“

 

 

Da imam broj gradonačelnikovog mobitela, poslao bih mu ovu SMSicu: „Bolje vidi mašta bez oka, nego oko lišeno mašte!“

Reče mi kratko: „Tu ste kod gostionice Lady Šram.“ Zahvalim mu i pomislim: Gostionici dali ime po glumici! Prilično glupo, slično kao kad bi glumicu nazvali po gostionici.

Trenutno sam na jednoj od važnih točaka Griča. Kraj mene je dobra stara uspinjača, koja strpljivo diže i spušta sugrađane i goste umornih nogu. Na drugoj je strani srednjovjekovna kula Lotrščak. Pred njom gitarist spretno prebire po žicama i melodioznim skladom obogaćuje prostor. Svirač mi je često i pomoć u orijentaciji, pa zaslužuje koju kunu. Jedna mi melodija javlja da brod plovi kroz noć po uzburkanom moru, a druga da netko uzalud čeka Marijanu.

stoljeća gromko grune u svako zagrebačko podne. Nekoć je valjda Zagrepčane poticao da izmole Angelus, a ove današnje da pogledaju podnevni tv-dnevnik. Kad bih se u neko podne našao u blizini, top me je puno puta uplašio, ali ja mu praštam, jer je postao simbolom dragoga nam Griča.

 

 

 

Povremeno prasne u smijeh, a onda mi tiho tumači, kako nas gosti u čudu pogledavaju, jer razgovor ne čuju, a smijeh nam je gromoglasan. Ja čujem pokoju primjedbu gostiju, pa ju prenesem njoj, i tako prikraćenički surađujemo. Napokon su stigle lignje. Jadranske, ne japanske!

Dočekuju me milozvučni zvuci flaute, koji plove prolazom kao u pravoj koncertnoj dvorani. Uz muzičku pratnju izbijam ravno pred Jelačića. Hrvatska ga je vratila iz podruma prije dva desetljeća. U ruci mu sablja, a meni štap. Na njegovom smo trgu jedan kraj drugoga, a ipak se ne vidimo. Padne mi na um da je potkraj života sišao s uma, pa sućutno štapom taknem spomenik.

Po širokom prostoru Trga nekako otkrivudam do tramvaja i s Banova se trga odvezem do najslavnijeg hrvatskog seljaka;

silazim na Gupčevoj zvijezdi.

Na ovoj me je zebri u prošlom tisućljeću pokupio automobil i malo je trebalo, pa da ova šetnja ode ututanj. Susjedima na

pločniku obratim se pitanjem: „Molim vas, kakvo je svjetlo?“, a ženski mi glas odgovori: „Gospodine, sunce je!“. Jedan čekač spasi gospođu, jer reče: „Zeleno je, možete prijeći!“ Prijeđem s uspjehom na još jednu drugu stranu i za malo se minuta nađem na početku donje Mallinove, gdje me još jedan ženski glas iznenadi pitanjem: “A zašto vas ne vodi ona ženska?“ „Ona je ženska moja supruga i ima doma puno posla.“ „Posla-ne-posla, ne smije vas pustiti da hodate tako sami. Neka ona pokuša sa štapom tako naokolo!“ Ja se smijem, a bakica nastavi s prijekorom u glasu: „Vi se smijete, a to nije smiješno!“ Ja se ipak udaljim sa smiješkom, a bakici i njoj sličnima upućujem ove pomalo sjetne riječi:

 

 

 

 

 

 

                Ali naša dična Mallinova srećom je slijepa samo za automobile, jer tu im je okretište, a ja kao pješak mogu lako dalje. Upravo se penjem djelićem Becićevih stuba i eto me doma!