Jedna od najjednostavnijih promjena koju možemo napraviti u komunikaciji sa osobama oštećna vida jest zamijeniti neodređene upute konkretnim informacijama.
U svakodnevnom razgovoru često koristimo riječi poput „ovdje“, „tamo“, „iza tebe“ ili „samo idi ravno“. Takve upute uglavnom podrazumijevaju da osoba može vidjeti našu gestu, smjer u kojem gledamo ili ono što pokazujemo. Za osobu koja ne vidi, one često nisu dovoljno korisne.
Kako opisati prostor?
Umjesto:
„Stolica je tamo.“
bolje je reći:
„Stolica je oko jedan metar ispred vas, malo ulijevo.“
Umjesto:
„Idemo tamo.“
možemo reći:
„Idemo prema vratima koja su ispred vas, a zatim skrećemo desno.“
Na taj način osobi dajemo informaciju koja joj omogućuje da sama razumije situaciju i donese odluku.
Najavite prepreke
Ako pratite slijepu ili slabovidnu osobu, važno je pravodobno najaviti promjene u prostoru. To može biti stepenica, uski prolaz, prepreka na podu ili promjena smjera.
Nije dovoljno reći:
„Pazi!“
Bolje je reći:
„Ispred nas su dvije stepenice prema dolje.“
ili:
„Ispred nas je uski prolaz, trebamo ići jedan iza drugog.“
Royal National Institute of Blind People posebno naglašava važnost najavljivanja stepenica i drugih potencijalnih opasnosti te navođenja smjera u kojem se osoba kreće.
Kako ponuditi pomoć pri kretanju?
Ako osoba treba pomoć pri kretanju, nemojte je automatski uhvatiti za ruku, rame ili bijeli štap i povući je u određenom smjeru.
Najprije ponudite pomoć i pitajte kako joj najviše odgovara da je vodite.
Kod tehnike videćeg pratitelja osoba s oštećenjem vida obično se drži za ruku vodiča, a vodič se kreće ispred nje. Na taj način osoba može osjetiti promjene u smjeru i kretanju vodiča.
Posebno je važno zapamtiti da bijeli štap i pas vodič nisu pomagala koja treba dirati bez dopuštenja. Ako osoba koristi psa vodiča, treba joj se prvo obratiti i pitati je za pomoć, a psa ne treba ometati tijekom njegova rada.
Ne pretpostavljajte što osoba vidi
Slabovidnost nije jednaka potpunom gubitku vida. Osobe sa slabovidnošću mogu imati vrlo različite mogućnosti korištenja vida. To znači da neke mogu razlikovati oblike i boje, neke vide samo na određenoj udaljenosti, dok druge imaju vrlo ograničen ostatak vida.
Zato je korisnije pitati:
„Kako vam mogu pomoći?“
nego pretpostaviti što osoba može ili ne može vidjeti.
WHO naglašava da oštećenje vida obuhvaća širok raspon stanja i funkcionalnih sposobnosti te da potrebe pojedinca mogu biti vrlo različite.
Zašto je ovo posebno važno u zdravstvenim ustanovama?
Bolnice, ordinacije i druge zdravstvene ustanove često su nepoznati i dinamični prostori. Pacijent može trebati pronaći ordinaciju, čekaonicu, toalet, prijemni pult ili prostor za određenu pretragu.
Zdravstveni radnik koji jasno opisuje prostor i pravodobno daje verbalne upute ne pruža samo „dodatnu pomoć“ nego i smanjuje prepreke i povećava samostalnost pacijenta.
Pristupačna zdravstvena skrb počinje komunikacijom koja omogućuje pacijentu da razumije gdje se nalazi, što se događa i što se od njega očekuje.
Royal National Institute of Blind People navodi da upravo prepreke povezane s komunikacijom, fizičkim prostorom i pristupačnošću informacija mogu otežati korištenje zdravstvenih usluga osobama s oštećenjem vida. Jasna uputa nije samo stvar pristojnosti – ona je važan dio pristupačnosti