zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 

 200 GODINA OD ROĐENJA LOUISA BRAILLEA

(događanje je održano 16. lipnja 2009. povodom 200. obljetnice rođenja LB i 63. godišnjice osnutka Hrv. Saveza slijepih)
 
Cijenjena gospodo,
Drago mi je što se 200. obljetnica rođenja Louisa Braillea ove godine obilježava istodobno kad se navršavaju 63 godine od osnutka Hrvatskog saveza slijepih. Svakako, to je više od simbolike.
 
O Louisu Brailleu, tvorcu pisma za slijepe, toliko je toga napisano i rečeno da je teško kazati nešto novoga. Stoga ću se ja ovom prigodom ograničiti samo na nekoliko stvari koje se meni osobno čine bitnima.
 
Louis Braille je slijepi Francuz koji je svojim pismom slijepima čitavog svijeta omogućio istinsko obrazovanje te pristup kulturnim, znanstvenim i ostalim dostignućima čovječanstva. Rođen je 4. siječnja 1809. godine u jednom malom mjestu kraj Pariza.
Nesretnim slučajem u svojoj trećoj godini izgubio je vid. Nakon što je jedno vrijeme slušao nastavu u školi u svom rodnom mjestu, roditelji su ga uspjeli upisati u prvu školu za slijepe u Parizu - poznati Državni zavod za slijepu mladež. U toj se školi kao pismo za slijepe koristilo reljefno pismo stvoreno na bazi latinice. Naravno da takvo pismo nije moglo biti osnova za obrazovanje, budući da ga je bilo teško čitati, a knjige izrađene na njemu bile su glomazne, puno glomaznije od današnjih knjiga na brajici. Osim toga, slijepi učenici tim pismom nisu mogli pisati.
 
Pojava noćnog pisma jednog francuskog časnika koje je bilo namijenjeno pisanju i prenošenju tajnih podataka kakvih je u vojsci uvijek dovoljno i njegovo predstavljanje u Zavodu čiji je polaznik bio i Braille, stvorila je temelj za nastanak brajice. Što je Braille učinio? Smanjio je broj točkica noćnog pisma od 12 na 6 i tako noćno pismo pretvorio u izvanredno rješenje za potrebe slijepih.
 
Godinom nastanka brajice smatra se 1825. (Braille je tada imao tek 16 godina), a temeljno djelo o svom sustavu objavio je 1829., dakle s 20 godina. Danas nam je teško i zamisliti da bi nekom sa 16, odnosno 20 godina uspjelo ostvariti tako genijalan izum, odnosno napisati fundamentalno djelo.
 
Brajica je - da ponovimo i utvrdimo - reljefno točkasto pismo koje se sastoji od 6 točkica kojima se mogu dobiti 63, a ako se doda i razmak 64 znaka. Razumije se da je taj broj znakova, u usporedbi s latinicom i drugim pismima, smiješno malen. No, korištenjem raznih tehnika (predznaci, pridruživanje većeg broja značenja istom znaku itd.), broj
mogućih znakova se u brajici povećava pa se njome mogu pisati i tiskati publikacije svih vrsta: literatura, matematički, glazbeni i ostali zapisi.
 
Posebna karakteristika brajice je njena univerzalnost što znači da isto pismo koriste svi slijepi u svijetu bez obzira govore li oni arapski, engleski, francuski, kineski, ruski, ili hrvatski. Kad god je to moguće, isti se znak u različitim jezicima čita jednako, npr. brajevim znakom za latinično slovo "a" pišu se ćirilično "a", arapsko "alif", židovsko "alef" itd. Po ovoj karakteristici brajica je daleko nadmašila sva ostala pisma: latinica, ćirilica, arapsko pismo, židovsko
pismo itd. Između ostaloga, u tome se još sastoji genijalnost Brailleevog izuma i to unatoč činjenici da se radi o najmlađem pismu od čijeg su izuma protekle tek 184 godine.
 
Prihvaćanje brajice kao jedinog i istinskog pisma za slijepe nije išlo tako lako o čemu najbolje govori činjenica da ga je njegova domovina - Francuska - službeno prihvatila tek nakon njegove smrti (Louis Braille umro je 6. siječnja 1852., navršivši tek 43 godine). Sredinom 19. stoljeća brajicu su prihvatile mnoge zemlje - anglosaksonske, zemlje njemačkog govornog područja itd. U Hrvatsku je brajica uvedena krajem 19. stoljeća.
 
Brajicu kakvu danas poznajemo nije stvorio Louis Braille. Polazeći od njegovih osnova slijepi su u pojedinim zemljama izradili standarde za svoje jezike koji se u ponečemu razlikuju od osnovnog Brailleevog pisma. Te se razlike sastoje prije svega u različitom pisanju nekih interpunktnih znakova (upitnik, točka, apostrof, zagrade itd.), pisanju brojeva, u uvođenju znaka za veliko i velika slova (ovaj znak se ne piše jednako u svim jezicima). Brajica se stalno usavršavala pa su tijekom godina u mnogim zemljama uvedeni kratkopisi čime se smanjuje glomaznost brajevih publikacija te povećava brzina pisanja i čitanja, izrađene su različite notacije (fonetsko pismo, matematička i prirodoznanstvena
notacija, šahovska notacija i proširena glazbena notacija. Sredinom 20. stoljeća pojavile su se sedmotočkasta i osmotočkasta brajica.
 
Pojavom osobnog računala potonja je dobila ime kompjutorska brajica, a u njoj postoji ukupno 256 znakova od kojih svaki odgovara jednom znaku kodne stranice - također od 256 znakova. Razlike između šestočkaste (standardne) i kompjutorske brajice su značajne, ali ovo nije prilika da se o tome detaljnije govori.
 
Brajica se svakodnevno usavršava kako bi zadovoljila sve svestranije i mnogobrojne potrebe slijepih. Ovdje treba naglasiti da postoji više standarda za brajicu - anglosaksonski i europski - koji su od značaja za nas. Razlike među njima su na nekim područjima nepremostive, npr. matematička notacija, a to se onda odnosi i na kompjutorsku
brajicu. I unutar jednog jezika postoje razlike u standardu za brajicu što je normalno jer se samo upotrebom određenih rješenja ona mogu potvrditi, odnosno napustiti.
 
Brajicu je u Hrvatsku, ali i u neke druge južnoslavenske zemlje, uveo prvi hrvatski tiflopedagog Vinko Bek. Njegov se standard u nepromijenjenom obliku koristio do 1950. godine kada su napravljene prve izmjene tog standarda. Bek je za specifične hrvatske glasove logično i dobro odabrao odgovarajuće brajične znakove. Tako su se glasovi "č", "ć", "dž" i "đ" u brajici za hrvatski jezik logično tvorili od osnovnih znakova za "c" i "d. Međutim, to nije bilo baš najbolje
i najsretnije rješenje, jer su se npr. glasovi "č" i "dž" pisali kao latinična slova "x" i "y". Zbog toga su, a na preporuku UNESCO-a, za ta dva specifična hrvatska glasa odabrani drugi brajevi znakovi. Rad na usavršavanju brajice kod nas je osobito intenzivan bio 70-ih i 80-ih godina 20.
stoljeća kada su za hrvatski jezik izrađeni i usvojeni mnogi brajični standardi. Izrađen je kratkopis, a promijenjeni su i brajični znakovi za neke interpunktne znakove. Sredinom 80-ih godina dolazi do zastoja na ovom području, a rad na usavršavanju brajice nastavlja se početkom 90-ih godina.
 
Najznačajniji hrvatski doprinos usavršavanju brajice jeste jedina ispravna klasifikacija brajice. Ovo izlaganje želim završiti još jednom zahvalom profesoru Mirku Viduliću iz Žmana na Dugom otoku koji je dao hrvatsko ime pismu za slijepe - barem za našu uporabu!
 
 
      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb