Kao pismo za slijepe brajica postoji tek 180 godina. Njen tvorac - slijepi Francuz Louis Braille - stvorio ju je 1825. godine kad je imao svega 16 godina. Kao najmlađe među poznatim svjetskim pismima (latinica, ćirilica, kinesko i arapsko pismo) brajica je ostvarila najveću raširenost, budući da njom pišu i na njoj čitaju slijepi svih jezika i zemalja.

 

Sva svjetska pisma, osim brajice, namijenjena su ljudima koji vide, a njihov je osnovni znak crtica. Njenim pomicanjem nastaju najrazličitiji oblici, počevši od ravne, kose, zakrivljene, valovite i ostalih vrsta crtica pa do oblika kakvi su kut, trokut, četverokut, krug, elipsa itd.. Broj znakova u tim pismima je neograničen što je njihova prednost, ali ponekad i nedostatak. Jedan od nedostataka takvih pisama je npr. da se glas "a" u latinici, ćirilici i arapskom pismu piše drukčije što je uvjetovano razvitkom svakoga od tih pisama.

 

Osnovni znak brajice je točka, i to je pismo namijenjeno osjetilu opipa (dodira), a ne osjetilu vida kao sva ostala pisma. Kako se osjetilom opipa (dodira) istodobno može prepoznati najviše sedam točkica, to je i broj točkica što se koriste za tvorbu znakova u pismu za slijepe ograničen upravo brojem 7. U standardnoj brajici, koju danas koriste svi slijepi, za tvorbu znakova koristi se samo 6 točkica pomoću kojih se mogu napraviti samo 64 znaka. Osim standardne brajice postoji i tzv. kompjutorska brajica gdje se za tvorbu znakova koristi 8 točkica, pomoću kojih se mogu napraviti 256 znakova, dakle upravo onoliko koliko je znakova u tablicama što ih koriste osobna računala za međusobnu komunikaciju. U ovoj osmotočkastoj brajici samo se jedan znak - osmotočka - sastoji od više nego 7 točkica, zbog čega je i osmotočkasta brajica u okvirima mogućnosti osjetila opipa.

 

Univerzalnost brajice sastoji se prije svega u činjenici da se u svim jezicima svijeta koriste ista 64 znaka. Gdje god je to bilo moguće nastojalo se da se isti brajev znak koristi za označavanje istog elementa. Tako se npr. brajevi simboli za a, b, d f, h, k, l, m, n, p r, s, t i z u gotovo svim jezicima koji koriste etimološke ili fonetske pravopise upotrebljavaju za pisanje upravo navedenih glasova. Od 1950. godine u svim se jezicima, za koje se inače koristi latinica, slova latinske abecede ne koriste za tzv. nacionalna slova. Tu treba svakako spomenuti da su se do tog vremena npr. hrvatska slova "č" i "dž" pisala jednako kao latinska slova "x i "y".

 

Vrlo brzo nakon pojave brajice došlo je do razlika u standardima za pojedine jezike, skupine jezika pa i u standardima za isti jezik. Tako se u ćirilici, primjerice, isto ćirilično slovo "v" u ruskoj ćirilici piše točkicama 2456, a u srpskoj točkicama 1236. To nisu jedine takve razlike.

 

Kako Louis Braille nije predvidio znak za veliko slovo te znakove za tiskarske slogove, vrlo je rano došlo do razlike na ovom području. U anglosaksonskim se zemljama znak za veliko slovo piše točkicom 6, a u ostalim zemljama i jezicima točkicama 46. Dok se po tzv. europskom standardu (ovaj je izraz uvjetan) kao znak za tiskarski slog (masna, kosa i podcrtana slova) koristi znak točkice 456, u anglosaksonskim se zemljama u tu svrhu koristi brajev znak točkice 46 što je - kako smo već kazali - po europskom standardu znak za veliko slovo. Nadalje, i u pisanju nekih osnovnih interpunktnih znakova postoje značajne razlike između anglosaksonskog i europskog standarda. U zemljama engleskog govornog područja znak za upitnik se piše točkicama 236, a točka točkicama 256 - kako je to sam Braille definirao. U zemljama njemačkog govornog područja, ali i u Hrvatskoj (ne u Sloveniji i ostalim državama bivše Jugoslavije) točka se piše točkicom 3. Kad se radi o pisanju točke treba istaći da se u pojedinim jezicima ovaj znak, mada je on u crnom tisku uvijek jednak, piše na dva načina: ili - kako je to Braille definirao - točkicama 256 kao znak za završetak rečenice - ili točkicom 3 - kao točka za skraćivanje ili u znaku za ispuštanje (tri točke). U Francuskoj, nadalje, neke izdavačke kuće arapske brojke pišu kako je to Braille definirao - brojčani znak + slova abecede, dok su drugi preuzeli rješenje iz osmotočkaste brajice, pa znakovima za prvih 10 slova latinske abecede, dodaju točkicu 6 i tako pišu arapske brojke bez brojčanog znaka.

 

Pojava kratkopisa koji se koristi u razvijenijim zemljama, a prije svega u zemljama engleskog i njemačkog govornog područja, još više je brajicu udaljila od - da tako kažemo - ideala univerzalnog pisma. Osoba koja ne zna engleski ili njemački kratkopis kad uzme u ruke brajevu publikaciju na tim jezicima gotovo ništa ne može pročitati; doduše, točno može reći o kojem se znaku brajice radi, ali ne zna što on znači, odnosno kako se čita.

 

S obzirom na tendenciju primjene različitih rješenja za pojedina pitanja iz područja pisma za slijepe, u svim zemljama - pa tako i u Hrvatskoj - postoje tijela za standardizaciju. Zanimljivo je da se mi u Hrvatskoj nismo složili oko naziva punog brajevog znaka: poluslužbeno je u uporabi krivi naziv šestotočka. Hrvatska brajica je, zahvaljujući djelovanju Hrvatskog odbora za brajicu, dobrim dijelom standardizirana. Trenutačno postoje neke sitnije razlike npr. u pisanju kratice za "lj" i okruglih zagrada. Slijedeći pokret za unifikacijom brajice, što znači da bi se isti znakovi trebali koristiti u istom značenju u različitim brajičnim notacijama, u Hrvatskoj se na jednoj strani npr. za okrugle zagrade uvijek koristi isti znak, dok se na drugoj strani te zagrade pišu različito kad se koriste u tzv. književnim tekstovima, odnosno matematici. Vrijeme će najbolje pokazati koje je od ta dva rješenja bolje i to nije, niti bi trebao biti osobit problem.

 

O ovom pitanju moglo bi se još mnogo toga kazati, ali to bi izašlo izvan vremenskog okvira predviđenog za ovo izlaganje. Dodajmo na kraju samo još to da je ideal univerzalnosti brajice teško doseći zbog premalog broja znakova i potrebe za postojanjem raznih posebnih notacija kakve su npr. matematička, elektrotehnička, glazbena, šahovska, fonetsko pismo itd. Kada već spominjemo različite brajične notacije, svakako moramo spomenuti da je nedavnim usvajanjem jedinstvene brajeve glazbene notacije učinjen važan korak u ostvarenju univerzalnosti pisma za slijepe. Međutim, postojanje dviju potpuno različitih matematičkih notacija - europske i američke - još je uvijek kamen spoticanja na putu do univerzalnosti brajice.

 

Na kraju recimo još samo ovo: Brajica je za učenje stranih jezika nezaobilazni faktor o čemu možda najbolje svjedoči činjenica da ne postoji ni jedan udžbenik za strane jezike koji - prije svega - ne bi bio publikacija na brajici, a tek u drugom planu, dakle kao dopuna, su audio materijali (kazete i CD-i).