„Iako slijep, zaljubio sam se na prvi pogled“

 

Vojin Perić, profesionalni glumac, pisac kazališnih komada, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih i direktor kazališta slijepih i slabovidnih osoba "Novi život" priprema se za odlazak na turneju po BiH, Bugarskoj i Njemačkoj.

Također se priprema i za novu predstavu "Balada o pingvinu" prema tekstu Lane Šarić koja bi premijerno trebala biti izvedena na jesen. Izuzetno je angažiran u svom nastojanju za afirmaciju slijepih i slabovidnih osoba u kulturi te u borbi

protiv predrasuda koje ljudi i institucije imaju prema slijepim osobama. Jedan je od utemeljitelja i organizatora međunarodnog festivala kazališta slijepih i slabovidnih "B I T" (Blind in Theatre - Slijepi u kazalištu) koji se bijenalno

održava u Zagrebu. Najveće priznanje za svoj rad dobio je 2004. godine kad ga je tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić odlikovao redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, za posebne zasluge u kulturi. Vojin Perić izgubio je vid s 11 godina, u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu završio je srednju školu za zvanje telefonista. Godine 1980. upisao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ali je fakultet napustio, zbog strasti prema kazalištu. Oženjen je i otac devetogodišnje kćeri Anje. Za News govori o svom profesionalnom i privatnom životu i svojoj borbi za prava slijepih.

 

Idemo s komedijom čiji sam ja i autor "Lopovluku nigdje kraja nema" i s predstavom "Bijelo, bijelo, bijelo" koju smo premijerno odigrali u veljači ove godine. Često odlazimo na gostovanja, primjerice prije nekoliko godina kad smo

izvodili Harmsove "Nule i ništice" bili smo pozvani u London na tri tjedna.

Gostovanja po Hrvatskoj su uobičajena, i trudimo se da što više gostujemo u područjima koja su pod posebnom državnom skrbi.

 

S nama rade profesionalni glumci, koreografi i redatelji. Pozivaju nas na festivale poput Euro-kaza gdje se natječemo u konkurenciji s teatrima koji nisu kazališta slijepih. Prije tri godine na Međunarodnom festivalu profesionalnih

kazališta u Umagu pobijedili smo s našom plesnom predstavom "Nos Vamos a Ver" (Drago mi je što vas vidim). Dakle, nema objektivnog razloga da ne dobijemo status kazališta i jedini razlog zbog kojeg ga još nismo dobili je to što smo

slijepi. Obraćali smo se svim nadležnim institucijama, ali uvijek smo dobivali smiješne odgovore poput, "nije još vrijeme za to" i slično. Mi ne umišljamo da smo profesionalno kazalište i da trebamo imati 10 plaćenih profesionalnih glumaca, ali da dobijemo status i da nam se plati bar hladni pogon, to bi bio red.

 

Redoviti komentar nakon predstave je nevjerica publike da smo mi zaista slijepi.

Ljudi misle da slijepe osobe stalno tapkaju i pipkaju, međutim slijepa osoba u svom poznatom okružju kreće se sasvim normalno i suvereno, a nama je pozornica drugi dom.

 

Mi imamo svoju publiku, ali i dalje ima dosta onih koji nas dolaze gledati kao atrakciju - dođu vidjeti kako to rade "slijepci", hoće li netko od slijepih glumaca pasti sa scene i slično. Mi smo dosta u medijima tako da nam publike ne

nedostaje. Trebalo je dugo da se probijemo u medije i nije bilo lako, ali sad nas rado ugošćuju na radiju, na javnoj televiziji, novinama, ali na komercijalnim televizijama za nas i dalje nema mjesta. Čuo sam jednom nekog novinara koji je rekao da osobe s invaliditetom nisu "televizične". Što to znači?

Mislim da ne bi trebalo ovisiti o njegovu mišljenju jesam li ja "televizičan", nego o milijunima drugih ukusa, i grozno je kad osobe s takvim stavovima formiraju javno mišljenje. Nakon što smo pobijedili na Festivalu u Umagu, novinarka koja je sjedila neko vrijeme s nama za stolom digla se i rekla da odlazi jer nema poznatih osoba o kojima bi mogla pisati, a mi smo bili pobjednici tog festivala. Njeno ponašanje sugerira da slijepa osoba ne može biti poznata, sljepoća je njen primarni atribut a onda dolazi sve drugo. Moje mišljenje je da je pravi invaliditet biti bahat, biti nasilnik, lopov. Takvi

"invalidi" kad njihovo nasilje eskalira bivaju kažnjeni s par mjeseci robije i idu dalje. A osobe s invaliditetom su stalno kažnjene jer iz dana u dan moraju dokazivati da su jednako vrijedne kao i osobe bez invaliditeta.

 

To je bilo 80-ih godina kad sam upisao fakultet. Mene su zapravo pozvali da dođem na probu jer su trebali osobu moje konstitucije i glasa. U osnovnoj školi išao sam u dramsku radionicu i oduvijek mi se sviđala gluma. Kad sam tek stupio

na pozornicu bilo me je dosta strah, ali kad sam svoju prvu ulogu odigrao pred publikom znao sam da više nikad ne želim prestati s kazalištem.

 

To bi se postiglo i bez mog upletanja kao predsjednika Saveza, a na tome su najviše radili ljudi iz kazališta „Novi život" na čelu s Ksenijom Zec. Slijepe osobe sada formalno mogu upisati Akademiju, ali to se objektivno ne može provesti jer sa slijepom osobom treba raditi drugačije nego s onom koja vidi. Da bi slijepa osoba zaista mogla studirati glumu, unutar Akademije bi trebalo napraviti poseban odjel. Savez se bori s dosta drugih problema, i kao i većini drugih najveći nam je problem novac.

 

Ne mislim više o tome jer sam se navikao na ovu situaciju i tko zna gdje bih bio da nisam oslijepio. Možda ne bih ni bio živ. Imam obitelj, okružen sam ljudima koje volim, živim gdje želim živjeti i nemam o svojoj sljepoći negativno

mišljenje. Naravno, kad bih mogao da bih volio progledati, ali to nije moja opsesija. Žao mije što ne mogu voziti automobil, baviti se slikarstvom. Žao mi je, ali nisam nesretan. I prije nego što sam ostao slijep imao sam problema s

kratkovidnošću i osjetljivim kapilarama.

 

Bilo je tu dosta problema. Predrasude su u toj mjeri jake da vas obespoljuju, da vas smatraju više kao neku stvar. Ali ja sam se uzdao u neke svoje kvalitete, kazalište, pa sam pomalo svirao i gitaru i uvijek sam puštao da me primijete.

Kad bih dobio impuls od neke djevojke, pokušao sam ga uzgajati kao neku malu biljčicu i onda se to tako razvijalo. Znalo je funkcionirati dosta dobro ali bilo je svega, sve dok se nije pojavila moja sadašnja supruga Ana Marija.

 

Ona je došla raditi u tehničku podršku u kazalište, ona nije slijepa i dosta dugo je odolijevala mojim nastojanjima. Odmah sam znao da je ona ta. Mogu reći da sam se zaljubio na prvi „pogled", jer i slijepima se dogodi ljubav na prvi

pogled ali onda ostaju vječno zaljubljeni.

 

BIOGRAFIJA

Rođen je 1959. godine u Sarajevu gdje je završio osnovno obrazovanje u Zavodu za slijepu djecu. U Zagrebu u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek" završava srednju školu. Na Zavodu za zapošljavanje radio je na telefonskoj centrali i

paralelno studirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Na čelu kazališta slijepih „Novi život" je od 1998. godine, a godine 2002. napustio je posao telefonista i potpuno se posvetio kazalištu. Godine 2003. na SKAZ-u je bio

dobitnik nagrade za najbolju mušku ulogu na temelju čega je kasnije dobio status profesionalnog glumca. Napisao je 4 kazališna komada prema kojima su izvedene i predstave, a 1990. objavio je zbirku pjesama „Kako miriše nebo". Predsjednik je Hrvatskog saveza slijepih, i član Vladinog povjerenstva za osobe s invaliditetom.

Odlikovan je redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za posebne zasluge u kulturi. Ove godine obilježava 30 godina rada u kazalištu.

 

KRISTINA GAĆARIĆ