zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
STANISLAV ŠARIĆ
 
Symphonia quasi eroica
 
Romansirana kronika
 
Drugi svezak
 
IV.
 
Con motto furioso
I, tražeći opravdanje po izlizanim bilješkama što su mu služile kao kostur za intimnu dramu, ponovo se - dubinski, u prošlosti - uspoređivao prema izvodima iz anketnog lista.
... "Već prvih dana okupacije... Pristupio... Najprije, u Savezu mladih generacija na fakultetu... Zatim, pune četiri godine aktivnog i organiziranog ilegalnog rada... A nakon oslobođenja, jedan od inicijatora i organizatora Udruženja slijepih..."
... Kakve li karakteristike! - "Ulažući sve svoje snage i sav svoj elan." - Za ono nekadašnje. U Pokretu. Kada se glava gubila i za slušanje neprijateljskih radio-stanica.
Sad je, međutim - u sedam navečer - posvuda oko njega u napregnutim sekundama posvemašnjega neiščekivanja ostajao da uznemiren buja i da po isprekidanim bridovima politiranih silueta raste, da se po nalaštenom parketu - poput mirisa bosonoga sutona - šulja, pucketa i propinje do guše preostalim uspomenama jedan jedini, ogromni kubik tišine: njegova radna soba u kojoj, eto, više nije imao što da radi. Jer, sve što je do tada - kao čovjek, intelektualac ili trudbenik - mogao biti on, već je odavno bio tu - zapisan u idejnim projektima pomagala, u zamršenim križaljkama sigli, u stranicama epopeje na magnetskoj vrpci - sasvim dovoljno apsorbiran ishitrenim klišejima neke tako uzaludne i tako nestvarne običnosti, prepun ljubazne omogućenosti da do kraja ostane društveno nemoguć, sav nekako osujećen u razlomku.
... Ah, to jadno "Ja" - zapravo, jedno usamljeno, pasivno trajanje spram gotovo tri milijarde istodobno provrvljenih agresija što na globusu traže prostora. Kakva li razmjera! Čak i kad ne bih bio ono što jesam.
Zatim opet uze da pročita kopiju anonimne recenzije koju je to prijepodne, zajedno s odbijenim rukopisom, primio iz Nakladnoga zavoda.
"Roman iz života slijepih", bilo je napisano za interne potrebe, "mjestimice zaista veoma sugestivan i talentiran; u cjelini, nažalost, smušen, nečitak - ukratko: promašen." ...
Samokritički, dakle: Čak i Svemogući Stvoritelj, koji je na raspolaganju imao sve rekvizite mitologije; kad je konačno ugledao svoje nesavršeno djelo u Čovjeku - pokajao se. Otuda i onaj božanski osjećaj nedovršenosti - zadovoljstva, pomiješana s razočaranjem kad autor svoja nadahnuća, natopljena znojem, ispusti iz ruku i prepusti hirovima tržišta kao robu.
... Sreća za mene. Jer, nikada se ne zna!... - Mislio je protiv sebe i gotovo njuhom. Tu među neodređenim slutnjama jeseni, u mlakom talasanju blagosti koja se, na prizmatičnom škriljevcu godina, muti te razdire riječima. - Sreća, dakle, što mogu bar diskretno primiti na znanje da sam promašio, zato što se obruč moga postojanja (odnosno, moga "individualističkoga postojanja" - ako i to nekomu treba) sam od sebe suzuje. Jer, očito - na skraćenoj fronti najezde su manje opasne.
I, sagledavajući se unatrag na optimističnom pleteru povijesti što je, za njega, svaki put završavala porazom - zaključi kako je nekoć, ma kolike gluposti protiv sebe tada uradio, imao bar prilike da u neprestanom sukobu s okolinom brusi svoju oštroumnost. Ustvari, više kao da proćuti nego što domisli do uzvičnika kako je to za njegovu dinamičnu narav bilo i odviše malo, ali je bar nekakve prilike ipak imao. Štoviše, da mu je tada - upravo zato što nikad nije bio prezasićen jurnjavom življenja - uvijek preostajalo dovoljno vremena da u naknadnim predomišljanjima dopunjava i sebe i druge. Tako da - makar i na oskudnim podacima tuđih dogodovština - zamisli, nadogradi, doživi svoj svijet.
"A takva je kompenzacija proizvoljna - knjiška. Papirnata! To prebacivanje iz vremena u vrijeme od poglavlja do poglavlja zamara čitanje. Autor je, očito, vjerovao da će tu tehniku kompozicije spasiti izmjeničnim ritmom, no to mu nije pošlo za rukom. Nemoć u komponiranju prilično obilne građe osvetila mu se najviše na kraju romana koji, zapravo, potpuno kršovito završava. No, svako pomanjkanje neke organske kompozicije, koju i najmoderniji romani poštuju, nije jedina zamjerka ovoj prozi, iako je očito imala za posljedicu i to da se kroz taj guštik nemarno nabacanih poglavlja nije uspjelo probiti konzekventno ni jedno lice autorove šarolike galerije likova. Sve su to samo imena s veoma oskudnim karakteristikama; ni jedno živo, zaokruženo lice. Socio-psihološki zaokruženo."...
... E, da. Tu možda ima i pravo. Jer, likovima - kako ih ja doživljavam - zaista nedostaje karakterističan izvanjski, vizualni opis fizionomije, geste ili akcije. Za mene oni, prvenstveno, imaju - glas. U životu, pak - s toliko emocionalnih preliva u boji, u naglasku, u načinu izražavanja, da se od svega toga može izgraditi solidna predodžba karaktera.
Znao je, doduše: na onom veličanstvenom gradilištu socijalizma - u onoj raskošno prevratničkoj bujici zbivanja koja je, kako kažu, i njega tobože nosila sa sobom - nikad nije mogao računati s nekakvim svojim vlastitim velikim iskustvom. Pa čak ni s nekom dovoljno autentičnom pričom koja bi bila nešto više nego štura informacija ili propagandna glasina. Pa ipak, trudio se - bar po nekim uopćenim shemama - da rasuđuje o stupnju vjerojatnoće ili točnosti u parabolama mrvičastih istina što su se - tamo, neznano gdje - rađale pod zaglušnim lomotom strojeva.
"U takvoj košmarskoj, u suštini nemoćnoj kompoziciji autor je učinio još jednu, po mome mišljenju najveću grešku. On čas svijet gleda očima svojih slijepih likova, čas ga gleda zdravim očima. Svijet i sve njegove manifestacije u čovjeku i izvan njega. I, što se događa? Dok ga on gleda slijepim očima, on ga zaista i vidi do te lucidnosti da ga može oblikovati u novi umjetnički svijet - u novu realnost. Dok ga gleda zdravim očima, on je - naprotiv - slijep. Kao papagaj žvače davno oblikovane rečenice za već davno poznate, banalne životne, mrtve detalje. To miješanje dva gledanja, dva doživljavanja života (od kojih je prvi zaista u nekim partijama - slijepi na ulici, doživljaj puberteta u psihi slijepoga - literarno negativan, jer je nov, jer je životan) previše oscilira. Pogotovu, jer je drugi, koji prevladava, knjiški dosadan, narativan, iskonstruiran - zapravo, prepisan." ...
On se trpkim osmijehom, zatajivši uzavreli udar stida, ponovo vrati nekoliko redaka naviše, da jagodicama još jednom provjeri tu dvostruku omašku. Ne toliko da pred nekim drugim opravda svoj stil rada, doseg svojih mogućnosti, prvenstvo što ga pridaje specifičnom programu rehabilitacije - vrlo složenu, a za mnoge tako nedokučivu psihološku potku iz koje provaljuju zahtjevi relativno normalne ličnosti - nego da dokuči pravi korijen te afektivne pobude koja je, zaslijepljena odbojnom vidovitošću, nagnala onu bezimenu ruku recenzenta na jedan protuslovni kompliment - ruku koja će mu, ako usprkos tomu pronađe izdavača, prva čestitati (možda) - dok je ispisivala: literarno "negativan", jer je nov, jer je životan. ... Što je tu tako negativno? Biti papagaj!?... ili opustošiti jezik, ako drugačije ne ide. Jer, što bi dokazala neka znanstvena rasprava o golemom nesrazmjeru između značenja i upotrebe riječi kao komunikacijskih simbola kojima se ljudi najčešće služe? Po njegovu mišljenju, dakle: ja bih, kao pisac, morao - zato što mnoge riječi u sebi nose i vizualni naboj - odreći se gotovo tri četvrtine standardnoga jezika i, da bih dočarao svoj svijet, izmišljati novu, segregativnu leksiku. Na primjer: "slušik" umjesto vidik, "pretprstiti" umjesto predočiti. A ni "mračno" ili "vedro" raspoloženje ne bi bilo - vjerodostojno... Idiotarija!...
"Autoru treba savjetovati da pojednostavi pozornicu svoga romana, da stvori potpuno novu, ritmički usklađenu, organsku kompoziciju te, napokon, da progovori dosljedno na crti onih rijetkih partija koje nisu ni dosadna diskusija ni prijepisi nego doživljaji jednoga svijeta koji - možda upravo zato, jer je rođen u takozvanom fizičkom mraku - može da svijetli intenzivnim bojama nepatvorene umjetničke istine." ...
... U redu, druže porotniče! Možda su diskusije, doista, i bile dosadne - uostalom, kao i život što su ga junaci otaljavali iz dana u dan. Ali, te ste mi "prijepise" (epigonalne plagijate, što li?) nakalemili odnekud - bojim se. Jer, ja gotovo nikad ne uspijem ni samoga sebe prepričati doslovno.
"Ukoliko je to autorov prvi roman, ne treba da žali što neće biti publiciran. Na nekim, nažalost odviše rijetkim stranicama ove proze on je dao dovoljno dokaza da je u stanju napisati daleko bolje djelo." ...
Jagodice su mu još časak-dva izgubljeno počivale na mjestu koje se (u slučaju hrabrosti) predviđa za potpis, pa - izmirene s jednom nepoznanicom više - kliznule u srednju ladicu, među drangulije, za cigaretom.
... E pa, skribomane moj! - Sarkastično kao reče samomu sebi. - Da se još jedanput okušaš ispočetka!...
Premda ga tu, leđa okrenutih prema vratima, nitko nije mogao iznenaditi pogledom, trudio se - čak i pred onom intelektualnom mehanizacijom oko sebe - da potisne i da zataška uzbuđenje od kojega se ponovo stao znojiti. Ono jetko uzbuđenje, protkano mučninom i stidom.
- Dakle, mir-no!... U stavu proizvođača kulturno-prehrambenih artikala kućne radinosti. - Procijedi, sav u zalepršanim prstima unaokolo. Jer, eto - više nitko nije imao čak ni toliko prava, da sazna od kakvih li je sirovina bila ta njegova kuhinja.
U zapečaćenoj karakteristici, koju mu je Dunja odmah nakon oslobođenja predala da je priloži uz dokumente za primanje u Partiju, bilo je napisano: "U potpunosti odan pokretu, ali mora se uzeti u obzir njegovo psihofizičko ustrojstvo, bujna narav, osjećaj manje vrijednosti, nedovoljna samokritičnost, sklonost prema intelektualštini, lijevi oportunizam."
... Da, da, naravno! To je tada bilo njezino diskreciono pravo četrdeset i pete godine koja će zauvijek zadržati svoju posebnu aromu revolucije. Pravo da s katapulta privrženosti bude neprikosnovena.
Naprosto, ni sad još nije mogao dovoljno da se načudi tomu. Kako je to ona - manje rječita od ostalih - tako vraški jezgrovito znala - bar što se njega tiče - uvijek biti u pravu? Jer, što se život oko njega u obnovi spaljene i porušene zemlje više zahuktavao, to je on - i protiv svoje volje - sve češće gubio korak. Istina, nosio je crvenu značku s amblemom, ali ni srp ni čekić u njegovim rukama nisu bili od velike koristi. Zapravo, uspinjući se po zamršenoj putanji političkih zadataka koji su, zauzvrat odgovornosti, tražili mnogo više trčkarave posvudašnjosti, uviđao je postupno i sam kako svojim neiskustvom masovika - odbojnošću da vrlo složene društvene probleme pojednostavljuje u nekoliko direktiva i parola - sve češće gazi ustranu. Kako zaostaje!
Sad je to već bilo davno, vrlo davno - na masovnom skupu fronte ili sindikata. Negdje u domu ratnih invalida, kada su iz kruga ustanove mnogim stvarima-sitnicama ("državnoj", dakle: svačijoj i ničijoj svojini - kako se to zvalo) stale sve češće izrastati nevidljive noge. Plaminjao je:
- Mi to, drugarice i drugovi, nipošto ne možemo dopustiti! U jeku obnove naše ratom opustošene domovine! Jer, potkradati državu znači: potkradati sebe - sve nas!!! I ponavljam: Neka neprijatelji socijalizma dobro znaju i zapamte da pod budnim okom naše Partije!!!...
Politički, dakle - onako iz prvoga reda, dok je nervozno zavrtao dugme na kaputu - činilo mu se da govori sasvim odgojno - na "liniji". Štoviše, da na njegova usta progovara ne samo jedno privatno poštenje nego i kolektivni duh - dug "Jasenovcu" i Petoj ofenzivi. Da se to iz njegova srca izvija još uvijek zgrčena pesnica trudbenika. Međutim, glas mu - nenaviknut na dvorane - mucav, svijetlosiv poput limena odjeka, nikako nije uspijevao da se dovoljno zaobli, da se propne. I ljudi su se - frontovci, sindikalisti, patrioti - zagledavali unakrst, manje ili više nedužni. Dok se, napokon, jedan među neporočnima ne diže:
- Drugovi!!!... - Očito, imao je namjeru da odmah, od početka, iskali svoj zanos u tenoru. - Ako je to zaista točno, i ja se slažem također. Ali, konkretno! Neka se iznesu činjenice - tu, pred licem naroda! Poimence! Jer, znajte... mi smo u ratu, kad nam je bilo najteže, - nastavljao je u prvom licu množine (on koji je u zapećku čekao da sve to prođe) - za jedan krumpir, neovlašteno ubran sa seljakove njive, streljali naše najhrabrije borce. Samo, ipak, drugovi... ja mislim da u našoj sindikalnoj podružnici nema takvih, neprijateljskih tipova koji bi nekom protudržavnom rabotom svoje uske, osobne interese pretpostavili najširim interesima naroda zbog jednoga ćebeta ili komada slanine.
I tako su, zahvaljujući onima koji se u svakoj prilici najbrže priklone tekućoj frazeologiji, najpodvodnije hridine u riječima bile izmanevrirane. A ljudi - šoferi, kuharice, skladištari, nastavnici, pralje - rasterećeni sumnje, gotovo se slomiše od pljeska. No, kako poslije sastanka uzbuđena prešaputavanja ipak nisu prestajala, sutradan je Mladen - u strahu da "mase politički ne zabrazde" u kakav antitrač - posavjetovavši se s drugovima iz komiteta, energično postavio njegov "slučaj" pred ćelijom na dnevni red.
- To ti je, dragi moj, bilo nepravilno. Da ljude do koštane srži slediš. I, zapamti: Ako se ponovi još jednom!...
- Široka su ti vrata iz Partije, druže! - Sekundirali su mu. Do većine. Dosadno.
- Oprostite, ali... Priznajem, možda je to zaista bilo nezgodno. Odnosno, prije bih rekao: nezgrapno. Jer, sada se i meni čini: nije trebalo poimence nabrajati baš sve. Samo, meni se ipak čini da moja greška nije u tomu što sam se opet istrčao pred rudo. - Pa, naizgled sav u nekom mucavom, usporenom razmišljanju i gužvajući vlažnim, uzvrpoljenim prstima bridove stolice, dok se još kajao, doda. - Ja sam (uostalom, to mogu zahvaliti svojoj vlastitoj, prokletoj intuiciji kojom se neoprostivo prerano izlažem protiv učinka tuđe, odozgorne neprikosnovenosti) već u nekoliko navrata, nažalost, anticipirao neke zaključke ili neke stavove koji su se, onda, svaki put proglašavali nepravilnim zaključcima i stavovima sve dotle, dok ne bi došla istovjetna direktiva odozgor.
Očito, nepodoban da ikad bude odozgornik - plivač u cik-caku po "vještini mogućega", bio je tada i suviše temperamentan i premalo samopokoran, da u suprotnim stajalištima najčešće ne bi osjetio mehanizam nasilja. Ubrzo je dobio partijsku opomenu; žalio se, a kazna mu je bila povećana. I opet se žalio - sve do ukora pred isključenje. Budala!...
Pa onda, opet - nekom drugom prilikom, dok je bio profesor na preparandiji. Stajao je on, tako - prosjački ostavljen da stoji kraj vrata u direktorovoj sobi, umoran od svekolike otuđenosti, s tupim izrazom na licu - da bi tajnici dao podatke za listu ocjenjivanja.
- M-hm. Tu je nešto, mislim... "U slobodnom vremenu bavi se..." - Čitao je direktor kao za sebe, spreman već da preskoči tu rubriku.
- Pa... bavim se, da. Pomalo. Uglavnom, socijalnim problemima.
- Konkretno?...
- Pisanjem. Nekom vrsti socio-psiholoških studija... (ukoliko to nije odveć preuzetno rečeno). - Odgovorio je. - Ali... ako dolaze u obzir samo objavljeni radovi, onda ja, znate, ovaj... osim nekoliko manjih pokušaja - člančića po novinama - nisam to još nikomu ni ponudio.
- Pisanjem, dakle - rekli ste. Odnosno, mislili ste baš "pisanjem"?
- Pa, ovaj... da, mislim - književnošću. Možda bi to moglo jednom izrasti u kakav roman ili nešto slično. Odnosno, pokušavam bar! Jer, predrasude su ogromne. - Zbunjivao se i s graškama znoja na jabučici štapa. - A emocionalne predrasude pogotovu!...
- Onda?... - Predlagao je drug direktor neuvjerljivo. - Što tu da unesemo? Recimo: humanitarni rad među slijepima?...
- Da, može i tako. Literatura, ionako, ne kotira bogzna kako.
Uostalom, njegovo je građansko pravo tada bilo da pljune (naravno, kako mu drago - emocionalno!), samo da je znao gdje je tu pljuvačnica. Jer njemu, koji se socijalizma držao kao pijan plota, bilo je - u najmanju ruku, "politički" - zabranjeno pljuvati na pod.
A tomu nasuprot: naivno usproljećeni razredi - sve same djevojke, buduće seoske učiteljice koje - prvenstveno da bi razoružale njegov kriterij ocjenjivanja - umjesto da nadoknade poratni manjak obrazovanja, igraju na kolektivnu zaljubljivost. A on - ma što pedagoški kodeks u tom slučaju predviđao - bijaše jedva desetak godina stariji.
Zatim, slijedeći na preskok to isto raspoloženje i onih nekoliko posljednjih mjeseci radnoga staža u preparandiji nakon toga - bura u čaši vode, doduše, ali, kao bumerang njegovu samopotvrđivanju, dogodovština iz koje bi se dala satkati prilično iritantna priča; navodno - zahtjev na jednom od roditeljskih sastanaka da njegove predmete, kada se djeca, ionako, već nalaze pred maturom, preuzme neki zaista sposoban predavač.
- Zato što sam na satu podijelio toliko negativnih ocjena?...
- Da, to vam je bila osnovna greška. - Rekao mu je direktor. - Jer, ako nitko u razredu ne zna odgovoriti na vaše pitanje, onda... ili pitanje niste dobro postavili, ili građu uopće niste tumačili.
- Oprostite, ali... to uopće nije bio moj predmet - logika. Naprosto, tražio sam od njih najjednostavniju rečenicu sa subjektom i predikatom. Shvaćate?... Najobičniju rečenicu!... A one bi već ove jeseni trebale biti učiteljice.
- Da, razumijem; ali... hrvatski - to nije vaš predmet.
- Oprostite, ali... logika se i dokazuje baš na jeziku i na matematici. - I na vlastitom iskustvu, kolega... nadam se.
- Ne, dragi moj, nego... logika se dokazuje snagom kvantitete - mase! Ako vam nitko ne zna odgovoriti, odgovorni ste vi. Znate onu o "glasu naroda"?... Kad je i na krivom putu, većina je uvijek u pravu - ne zaboravite to!
- To pravilo možda vrijedi za politiku, ali ne i za pedagogiju! Jer u protivnom slučaju ništa lakše nego svima već na početku školske godine podijeliti svjedodžbe s odličnim uspjehom.
- Kolega, vi sad, ovako uzbuđeni, niste u stanju samokritički sagledati složenost ovoga problema. Zato, dok se situacija ne smiri, predlažem: Uzmite neko dulje bolovanje ili tako nešto; u nas to bar nije problem!...
- Ali, ja nisam bolestan!
- Svejedno; uzmite bolovanje, a mi ćemo dotle naći neko rješenje - budite uvjereni!
Zatim su pune dvije godine, pretvorivši ga s mnogo sažaljenja i bešćutnosti u "slučaj" kojim su se bavile prosvjetne vlasti na svim razinama od općine do republike, nutkali njegov dosje tamo-amo - jedni samo da ga se otarase, drugi da im ga ne nature odnekud. Čak netko i reče: nije on jedini parazit u ovoj državi, a usto je, siromah, i - slijep! Ali, kad je napokon - dok su ga još držali na platnom spisku, a da ni oko prvoga nije morao dolaziti na radno mjesto - sav naježen od očaja i gnjeva sjeo da se ne makne iz personalne referade ministarstva, obračun je bio nezaboravan.
- U redu, recimo da sam doista nesposoban. Ali, to treba dokazati. Ne predrasudama i prikrivenim otporom prema sljepoći nego činjenicama. Jer, ako sam ja - isti ovakav - mogao za vrijeme rata!... Shvatite, molim: ne tražim ja od vas nikakvu milostinju, nikakvo žmirenje kroz prste - "puca mi prsluk!" i "baš me briga!" - nego samo svoje pravo da budem društveno koristan.
- No, da; slažem se. - Odgovorila mu je drugarica načelnik, šećući nestrpljivo po mekanom sagu - sva prigušena, dobrohotna, slatka. - Mislim, druže, da je vaš slučaj sasvim jasan. Što se tiče zaposlenja, vi u načelu stvari postavljate sasvim pravilno. Samo, znate... sadašnjost je, očito, preumorna od zasluga prošlosti.
- Da, naravno. Ali, nažalost, i od vizija raja u budućnosti.
- Skrećemo s teme, ali, dobro!... kad već spominjete vizije: Ni raj ne smijemo vrednovati pplošno. Moramo se čuvati tendencije da s budućnošću postupamo kao da je ona izraz pojedinčeve egzistencije. Radije bih rekla da je ona nešto s čime se njegova egzistencija suočava.
- Slažem se. Ali, upravo zato i inzistiram na provjeri društvene korisnosti svoga rada. Jer, kad bi svrha, što je u životu imam ispuniti, bila samo u izrazu moje osobnosti ili samo u projekciji mojih želja, tada bi - vjerujte - svaki smisao izgubio svoj zahtjevni i izazovni karakter.
- Eto, vidite; druže,... to je to: subjektivni odraz objektivne stvarnosti! A nama gore - po ministarstvu i po centralnom komitetu - neki stručnjaci također govore... uostalom, ne samo nama nego i studentima na fakultetu... da invalid - a pogotovu s nedostatkom vida - ne može biti prosvjetni radnik. Ne može - bez obzira na stupanj vlastite obrazovanosti - raditi u razredu. Jer, kažu - čak i kad ne bi postojale sve one objektivne teškoće (mislim: da takav čovjek primijeni suvremene metode u procesu nastave), njegova invalidnost - ona bespomoćna sputanost za katedrom, jer mu je čak i ploča s kredom suvišna - ne samo da šokira učenike (mislim, u onom estetskom pogledu, jer se neprestano nameće kao prisutnost izvjesne jeze) nego, štoviše, djeluje i veoma destimulativno na radnu atmosferu. I, uopće, kažu - odražava se veoma negativno na problem discipline i na uspostavljanje neposredne komunikacije. Shvaćate, zar ne?...
te antipedagoške argumentacije. Sve što je, kao novajlija, u tom smislu mogao dodati i "za" i "protiv", okružen visokim stupnjem
ljubaznog nepovjerenja, već je odavno negdje gore, u političkoj administraciji, bilo svršeno - toli               ko svršeno, da se više i nije isplatilo prepravljati.
- Šokira dušu, kažete? I djeluje destimulativno na učenike?... I, naravno, ne samo to!... Ugrožava proces njihova oplemenjivanja - na bazi hipokritske superhumanosti. Iskrivljava, truje, razara njihove idealne predodžbe o ljepoti. O savršenom skladu tijela i duha - nakon svekolikoga masakra u nedavnom ratu. Hajte, molim vas!... Boriti se protiv takvih argumenata!...
- Pa, znate... za odgajateljski poziv traži se, prije svega, integralna ličnost.
- Naravno da znam. Ali,... zar ja zaista ostavljam dojam takve nakaze? - Upita, pozelenivši.
- Ne, ne. Dapače.
- Ah,... kompliment je, doduše, iznuđen, ali, svejedno - zahvaljujem!... Kao jedan od pionira - prvih intelektualaca u nas koji se, unatoč ozbiljnom fizičkom hendikepu, trude da prošire područje profesionalnosti slijepih - ja sam i sam svjestan da, kao početnik bez iskustva, još uvijek moram tražiti svoj put. Zapravo, one specifične metode i sredstva kojima bih maksimalno mogao kompenzirati gubitak vida. U svijetu - pa ni u našoj zemlji također - dilema više nije u tomu može li slijep čovjek biti produktivan kao intelektualac, nego u tomu da li je i koliko u svom radu opskrbljen najsuvremenijim tiflotehničkim pomagalima. Prvenstveno je, dakle, problem u tehnološkoj nerazvijenosti našega društva u kojemu neka banalna sitnica - kao što je minijaturni magnetofon, recimo - moju ravnopravnost može lako staviti na kušnju. To, dakle, a ne šok od moje fizionomije!... Uostalom, ja znam tko je prvi lansirao tu licemjernu predrasudu kao - istinu. Ali, kad bi se neke među tim estetomankama, koje su zadužene za naš odgoj, dočepale mene uživo, bar ne bi morale gasiti svjetla.
- Pa, sad... ovdje i nije mjesto za takve pretpostavke.
- Da, znam. - Rekao je. - Ali, oprostite! Takav naš roza-idealizam koji, na drugoj strani, žmiri na bezbroj deformacija - ne samo na onu potkožnu narav čovjekovu općenito, nego i na sve one strahotne posljedice rata - u praksi je duboko nehuman. Jer, kamo sreće da sam ja jedini užas kojega bi se naša omladina ubuduće mogla prisjećati, razmišljajući o životu.
- Ma nemojte, druže, opet tako! - Presretne ga ona uvrijeđeno, pa nastavi veoma borački. - Uostalom, nije potrebno da to na'glašavam: Društvo, koje na slavnim tekovinama oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije izgrađuje socijalizam u našoj zemlji, ne može i nikad neće dopustiti!...
- Da, znam: Neće dopustiti da crknem od gladi. Ali, shvatite!... socijalizam ja nikad nisam zamišljao samo kao starački dom.
- Razumijem. - Odgovorila mu je nešto mekše. - Vi želite svoj kruh sami zarađivati. U načelu, to je sasvim pravilno. Pa ipak, nije potrebno da se odviše zabrinjavate. Naprosto - sjedite kod kuće i čekajte. Vi na školi otkaz dobiti nećete - to je prvo; a mi smo, sa svoje strane, već upoznali sve nadležne organe i faktore koji bi na bilo kakav način mogli pomoći u vašemu slučaju. I, eto, jamčim vam da će vaš predmet biti na dnevnom redu svake sjednice, sve dok se ne pronađe bar neko rješenje.
- Aha, tako. I uz negativnu reklamu, zar ne? - On je, zgranut i ponižen - kip komu su se tresle samo ruke - ostao još časak sjedjeti nijem, a beskrvne su mu se usne - zamravljene između otromboljenosti, čuđenja i pomame - samo škubile i trzale sve jače. Zatim naglo ustane i suhim, gotovo zmijskim prizvukom reče: - Ja ovdje želim i zahtijevam samo jedno: Da radim! A vi; ako niste u stanju da mi date posla, dajte mi bar pasoš ili revolver!
Da, bila je to diverzija nezahvalnosti - neprijateljska riječ između zaprepaštenja i očaja. I sve što mu je preostajalo zatim, bilo je da se stidi, da se grize, da propada. Ne zato što bi se ma tko u birokratskoj hijerarhiji latio da, zbog toga, nad njim istresa svoj politički prijezir ili gnjev, nego zato što su svi na neki način, politički dobrohotno, vjerovali da mu jednom makar i nezasluženom plaćom osiguravaju sasvim pristojno sažaljenje i mir. Mogao je, doduše - tako povlašten njihovom plemenitošću - da bude trut, uzor komu društvo daje predujam za njegovu potencijalnu genijalnost; ali, ako ni pod jagodicama ništa više osim žuči nije osjećao, dugo zatim nije ni pipnuo pisaći stroj.
A onda je, kad mu je podrška bila najneophodnija, došla još i ona - Dunja - po drugi put sa svojim romantičnim preljubom. Zapravo, nije bila sasvim ni došla ni otišla; jer, ma koliko ga svi oko njega, pa i on sam, napuhavali zluradošću, onaj se trokutasti skandal gotovo da i nije poklapao s trokutom - bar ne, što se nje tiče. Ustvari, bila je to tek jedna u neprekinutom nizu početaka izvitoperena psihološka drama troje sentimentalnih mlitavaca kojima su se, onako okljaštrenima iznutra, strasti uzajamno svodile na suze unakrsne sućuti: samoprijegorno rezuckanje savjesti kroz natjecanje u zatajivanju bola. Jer, bez obzira na dograđenu prisutnost "trećega" u kojoj su oboje pokušavali, zapravo, udvostručiti svoju vlastitu vrijednost - došla mu je s ispoviješću da u sebi ode, ostajući i nadalje s njim, budući da nije imala dovoljno snage ni da ga ponovo zavoli ni da ga napusti sasvim. Njega koji je - usprkos onoj neponovljivo slikovitoj paučini unutarnje tobože-hrabrosti - svakom novom rečenicom i njoj i sebi davao na znanje koliko je prema toj njezinoj žrtvi bespomoćan i ponižen; koliko je za svoje vlastite navike i odricanja uplašen; koliko može da joj se osveti čak i opraštanjem.
... A možda je temeljna slabost ovoga romana i u tomu, - pomisli, - da ga nikad istinski nisam gradio na principima trokuta? Uostalom, prilagođen u životu, Pitagorin poučak ne mora biti ni tako otrcan ili bezazlen, jer - čini se - u ljubavi je zbroj kvadriranih fikcija nad katetama jednak kvadratu fikcija nad hipotenuzom.
Ali baš kad je u tom košmaru uspomena htio zaokružiti razloge nekadašnjemu porazu, osjeti najednom u sebi jedva čujan pazvuk onoga mučnoga priznanja što ga je već više od deset godina ljubomorno čuvao pred samim sobom - priznanja sa srcem na dlanu (usprkos tomu što je, očito - njemu, još uvijek najortodoksnijem nečlanu kojega je samo zbunila jedna Rezolucija - partijski sekretar u novoj ustanovi zaturio njegovu pokajničku molbu). Jer tada je, pravo još i ne znajući zašto, valjalo bez primisli biti "za" ili "protiv" - tada, dok su se posvuda oko njega u riječima, punima usmjerene dobrohotnosti, gromko rasprskavale granate solidarnosti proletarijata i dok su svi, svatko na svoj način, vitlali svojim posebnim izdanjima internacional-katekizma.
... Eeej, da, da. Bile su to veoma pogibeljno smiješne stvari koje bismo mi, obični smrtnici, redovito saznavali sa zakašnjenjem. - Zaključivao je - bez obzira na one velike razloge kojima je vjerovao. Danas, kad je mogao s nešto više sigurnosti da se kreće bar među vlastitim kulisama.
... Jer, zašto li sam ja tada ono - po prirodi anarhoid i rodoljub, dovoljno dugo dresiran da se s podozrenjem odnosim prema instituciji "starije braće" u svim profilima - bio, zapravo, za bezuvjetnu pokornost većini u ime najstarijega? S jedne strane, možda i zato da mi unaprijed, u svakoj prilici, o dijalektičkom razvoju prirode i društva sve bude jasno. A s druge, da se u mitologiji discipline pronađe ravnoteža među silnicama koje - neosporno, svaka za sebe gradeći najbolje - potiru jedna drugu. A s treće, da sam emocionalno bio za onu najstrožu varijantu demokratskoga centralizma, jer sam - čini mi se - na taj način htio da se otarasim unutarnje kolizije dviju vlastitih suparničkih nesposobnosti - sanjalačke čežnje za vladanjem i nedostatka prave volje da se strpljivo i samoprijegorno probijam do moći.
... "Uostalom, druže, pa ti nikad i nisi bio masovik!"...
... "Demagog!... mislite, zar ne?" ...
I, čekao svim osjetilima. Ali, ništa. Uz malo muzike. Pa nastavi:
... Izgleda, nikako ne mogu shvatiti faktor vremena - bar u tom odvratnom procesu individualnoga starenja.
I gotovo da tada više nije ni izlazio iz kuće. Čak ni na obavezne partijske sastanke.
- Naprosto, počinje me hvatati drijem od tolikoga prepričavanja politike iz novina.
Međutim, Zdenku su takvi razlozi bili više nego blesavi.
- Baš te briga! - Govorio mu je. - Pusti ljude da se i oni, dokazujući svoju privrženost, malo ižive u citatima! I, ne budi lud! Komu ćeš naškoditi, ako ne dođeš?... Sebi!!!... Jer, ionako... i s tom nesretnom Rezolucijom i bez nje - tko smo i što smo ja i ti!?... Dobro, "bolestan" - kažeš. Ali, članarinu ipak možeš poslati. Na koncu, danas biti član - to ipak nešto znači. Pogotovu za nas!
Ali je on ostao tvrdoglavo uporan:
- Pa, kako ih veseli da, po statutu, samo oni to mogu,... u redu!... neka me isključe. Dosta mi je toga da mislim samo kako drugi hoće.
- Boga mi, ti si budala!... rekao sam ja. Ali, ja sam još i veća, što se, uopće, s tobom petljam. - Reče Zdenko, a jedan od onih svetih plamenova srdžbe tako mu stegnu grlo - najradije, kao da bi zaplakao. - I, da znaš!... Sa svih strana samo mene optužuju, meni predbacuju, sa mnom se objašnjavaju - zato, što te uvijek branim. I što uvijek moram zagladiti tamo gdje ti usereš sa svojom prokletom jezičinom.
- Zato što više ne vjerujem u kriterij nadglasavanja?...
- Ne, nego zato što si, po prirodi, nestrpljiv.
- Možda je i to točno, ali... čuj, dragi moj,... nas dvojica predugo se već poznajemo, da bismo jedan drugomu mogli nesebično željeti samo dobro.
- Žao mi je, ali... ti sve više postaješ čudak! - Odgovorio mu je on - posljednji među prijateljima - i stao se mrzovoljno spremati da ode.
- Možda jesam čudak, ali nisam oportunist.
A, ostavši sam, pomisli:
... O, Bože, kakve li samo veličanstvene poze odabiremo za svoju ogorčenost, kad nam u oči kažu da je i dobrota ekonomska kategorija - višak srca koji se pažljivo unosi u kolone "duguje" ili "potražuje". A, eto - čak i od nekadašnjih prijatelja nitko da ima petlje biti žirant.
Za sve njih, dakle - on koga su godine s nepravdom izdvojile do središta usamljenosti - već je bio gotovo sasvim zaboravljen. I tako nesrazmjerno beznačajan među vršnjacima. Jedino još uvažavan kao registarski broj po kartotekama. Društveno beskoristan da bude prijatelj; protusposoban da ograničene usluge bližnjih uzvrati tek saučešćem ili zezanjem; gorak od pažnje kojom je sahranjivan kroz čitavo to vrijeme. Znao je - u devedeset i pet posto slučajeva, čak i kad bi zazvonio telefon, bio je to, nažalost, krivi spoj.
A negdje iz davnine govorio mu je Zdenko:
- Čovječe, ali... vrlina je ići ljudima niz dlaku, a ne im skalpirati dušu!
Sad je, međutim - zato što više nije imao pred kim da neprestano izigrava sebe glumca ni prema unutra ni prema vani - bio dovoljno samokritičan da shvati kako se po njegovu naivnom bukvaru etike, u kojemu su zakoni življenja ispisani uprošćeno krupnim slovima, ne ponašaju čak ni djeca u vrtiću. Očito, sva ta njegova načela (uostalom, koja su se razrasla nakon gađenja) bila bi samo jedno suvišno opterećenje za suvremenu industriju čovječnosti u kojoj inženjeri duša i dizajneri ophođenja kao temeljni preduvjet uspjehu preporučuju ambalažu: otmjeni smiješak, dobre veze, garderobu, papire. Jer, da bi se u životu "prometao", čovjek mora biti više prometna nego upotrebna vrijednost.
- Pa ipak! - Reče. - Ne dam se!
Po ladicama pisaćega stola, u ormariću i na policama za knjige - sve u nekom produktivnom neredu - na magnetofonskim vrpcama i po fasciklima - među tolikim planovima što su ga opsjedali odjednom - bila su, kao bilješke ili gotove cjeline, zapisana tri sasvim disparatna projekta koja su ga stvaralački najviše apsorbirala: roman, stenografija i stroj za izradbu reljefnih slika. Monografija Udruženja - neka vrst intelektualne obaveze što su mu je, kao jednom od osnivača, nametnuli - još uvijek mu je visjela o vratu. Sve ostalo - novinski članci, pedagoške rasprave, radiofonijske adaptacije - sve su to bile tek male zakrpe na porodičnom budžetu i samo se iz nužde smio rasplinjavati u njima. Stoga - ma koliko svakoj vjerojatnosti nasuprot - on je upravo sada, prešavši četrdesetu, bivao po prvi put istinski sretan.
Mogao je, tako - iz dana u dan - dok se, neopažen, odmarao u svojoj radnoj sobi, da eno tamo iza tankoga pregradnog zida, kroz diskretne ritmove s radija, čuje i dugo osluškuje gukanje ili plač novorođenčeta i da uživa slušajući; mogao je - iznenađen samim sobom - da sav nekako procvate od neke neiskazane umilnosti i da uznositim zadovoljstvom veleposjednika prati otkucaje svoga vlastitog bitka: sreću da opet ima obitelj - smirenje u toj bogatoj ljestvici najtananijih preliva od srebrenasta samopouzdanja do tepave zabrinutosti u glasu žene koja se s toliko prkosa i ljubavi trudi da što brže svine novom načinu življenja, u glasu mlade majke koja se ljupkom, bezrazložnom strepnjom naginje nad rasplakanim čedom u satenskoj svili obrubljenoj košari. Zapravo, to sad u njemu više nije bila neka razmetljiva taština naivnoga tate novajlije; baš naprotiv - traženje smisla i vrijednosti života bilo je negdje drugdje. Činilo mu se da ta radost izvire ne iz vanjske ravnoteže nego iz unutarnjega raspinjanja kao neophodnoga preduvjeta duševnom zdravlju; štoviše - baš iz toga dijalektičkoga sraza posve suprotnih načela kojima je bio opterećen. Doskora - na jednoj strani, živeći od nametljiva straha što je svoj otrovni vatromet istine crpio na ruševinama dvoličnih brbljarija unaokolo i rastao sve do sloma radnih ambicija, političke podobnosti i labavosti prvoga braka; a na drugoj, smjeli etički paradoks da se pakao - zlo što mu ga nanose drugi - pobjeđuje samosvladavanjem. I sad je, eto, bio spreman - tim ustreptalim glasom i tim zacenjenim plačem za čitavo jedno mučno prebrisano razdoblje pomlađen - da se bez onih nadmuških predrasuda prepusti čaroliji porodičnoga blaženstva kojemu se, jer ga nikada dotle nije osjetio, tako izdašno podsmjehivao.
Ali, kad je htio da ustane i da odšepesa u spavaću sobu, na ulaznim vratima zazvoni te on ponovo sjedne.
... Tko je to sad opet? - Upita se nevoljko.
U predsoblju je prigušeno zapucketao parket i čuo se snop ključeva po bravi. A zatim je djevojka rekla:
- Da, kod kuće su; izvolite!
Bilo je već kasno i on se - ma koliko uzaludnih poslijepodneva prosjedio u fotelji, čekajući nekakve iluzorne goste - htjede pritajiti, pomalo ljut što se nije sjetio da u pravi čas dade djevojci znak.
... Jer, napokon, zašto i mi ne bismo mogli, jedanput bar, ne biti kod kuće?...
Ali je, onda - još dok je u hodniku vješala ogrtač - prepoznao njezin glas; bila je to njegova vlastita kćerka - ona ista kojoj se, dok je još bila sasvim malena djevojčica i tek se upoznavala s velikim slovima u životu, u romanu obraćao s melodramatskim predgovorom nade. U rasponu između ne sasvim iskrene tuge i neke mutne ravnodušnosti mogao je, ako ništa drugo, dosta sigurno da u tim, sada već tako rijetkim posjetama odredi sebične i zamršene koordinate očinstva (pa i onoga, dok je on sam bio - sin).
- Ja sam to, tata. Zdravo! - Rekla je živahno s vrata, ugazivši vrlo visokom potpeticom u mrak. Pa, zavrnuvši prekidač. - Radiš?...
- Oho, pa to si ti! - On se samo malo, sasvim malčice kao začudi - obradovan; pa ipak, nije mogao sasvim prikriti mlohavi prizvuk prijekora. - Ne radim. Bar za danas više - ne!
- Ma,... bila sam tu dolje, u kinu s mamom, pa mislim: sigurno se već ljutiš da me tako dugo nema. A, vjeruj mi, htjela sam ti doći još neki dan. Ozbiljno. Samo, eto... kad moram bubati taj prokleti latinski!... Možda ti još nisam ni rekla; htjela bih se upisati na medicinu.
- Na medicinu!?... Otkada to!?...
- Pa, zdravlje!... mislim. Ljudi, kad ih bolest pritisne, moraju odnekle pronaći dinar, ma koliko bili siromašni. Kakav god bio društveni poredak, liječnik ne umire od gladi.
- Pa, nadam se... ne umireš ni ti. - Odgovori joj on pomalo jetko; slutio je nastavak - ili alimentacija ili džeparac.
- Naravno! - Osmijehnula se superiorno. - Nego, znaš... opet sam napisala jednu pjesmu pa me zanima što ti kažeš, kao stručnjak.
 
- Mama ti je, vjerojatno, već ispričala da ja nemam i da nikad nisam imao nikakva ni dara ni afiniteta za poeziju. Ali, hajde, da čujem!... Ionako, kažu: sve zlo, što ga u sebi nosiš, naslijedila si od mene - i umjetničku žicu, i visoke dioptrije i loš karakter.
- Da, kažu; ali!...
- Dobro, dobro! Nećemo pretjerivati.
Dok je ona, stojeći sasvim blizu, prigušenim uzbuđenjem recitirala:
... Prije tvog odlaska
imao si
jedno naivno svitanje
i dva pokisla života.
Onda si otišao.
Sad imaš zoru
koja te podsjeća
na grijeh.
I mnoga obećanja
nad kolijevkom novog života.
Života
koji nije moj.
Oče!
Tvoje naivno svitanje
sad je zora
koja ne može obasjati tebe
jer
Ti nisi tu.
Kroz diskretne ritmove s radija mogli su sad oboje da čuju, da osluškuju onaj dražesni, gukavi monolog zadovoljstva u razgovoru s praznom bočicom - ona, očito, s jedva uhvatljivim i malčice podrugljivim osmijehom neke nadmoćne izvjesnosti što ju je tako snažno osjećala između svojih stihova i nesuvisla grgoljenja one tamo bucmaste gukalice s mirisom zakiseljena mlijeka pod zvečkom; a on, pak, s nelagodnom spoznajom da tu, među njima koje će ipak morati biti sestre, ne može biti posrednik raskriljenih ruku između zadjevojčene ljubomore i nevine zacenjenosti u pelenama. Međutim - njihova je uzajamna pozornost ipak bila usredotočena, prije svega, na onaj produženi trenutak tišine iza kojega je - po uzajamno prikrivanim prognozama - moralo nastupiti njegovo grizodušje: ona dugo prešućivana ispovijed mučnine koja više nema na komu da se iskali.
- Kao pjesma, da! Zaista mi se sviđa! - Napokon reče. - Ali, znaj!... tebi je samo jedan prilaz osvijetljen do nesporazuma. Prilaz po kojemu sam ja osuđen da budem jedini stranac. No, svejedno! Istina je u tim tvojim stihovima tako silovita, da je ti, bez one obavezne gorčine kojom se vlastita promašenost predbacuje drugima, još uvijek ne bi mogla razumjeti.
A djevojka je - do maločas nekom svojom velikom pobjedom ozarena iznutra - zureći u crni betonski stup kraj prozora, sad jedva čujno plakala.
* * *
 
 
 
DO UTOPIJE I NATRAG
 
1.
 
Okupljeni u studentskoj sobi oko klavira na kojemu je Davor u improviziranim arabeskama prebirao po refrenima novih i starih šlagera, dečki su već nekoliko dana gotovo bez predaha raspravljali jedno te isto. Milan je, naime, u posljednje vrijeme često izbivao noću, a - osim što je to bilo rizično zbog redarstvenoga sata - prema drugovima (uostalom, koji su ionako sve znali) nije bio dovoljno iskren, prezirući njihove ispovjedničke savjete - samo zato, što je prije njih upoznao suštinu ljubavi kao jedne nove umjetnosti.
- Dobro, biblijska jabuka saznanja: slatki grijeh i tomu slično!... Ali, što misliš: radi čega Nevenka s tobom hoda? - Pospremajući pisaći stroj, pitao je Kruno.
- Smiješno pitanje! Radi čega?... Hoda! - Nabusito je odgovorio Milan.
- U redu. Ali, ti!... Ti, sigurno, očekuješ nešto više od toga. - Rasuđivao je Davor.
- Pa, naravno da očekujem!
- A što, na primjer?...
- Mnogo toga. Ali, što da vam pričam, kad, ionako, ne možete shvatiti!
- Između ostaloga, - doda Branko, - možda i triper, a?...
- Ili još nešto gore. Endemski sifilis, na primjer! - Dometnu Kruno.
- Prije svega, vi u njoj ne gledate čovjeka nego prostitutku. A - bez obzira što se, kao i mi, muva po Splavnnici - još je ona sasvim mlada i nije ni toliko pokvarena ni tako glupa. Osim toga, ona me zaista iskreno voli. Pa, kad i ne bi bilo ništa od svega toga - zar već i to ne bi bio uspjeh, ako bi ona, mislim... ako bi prestala da se zabavlja na taj način?...
 
- Ehej!... Čekaj, čekaj malo! - Upadne Zdenko. - To ti stalno govoriš o njoj, o njezinom preobraženju. A o sebi!?...
- O sebi! Što mogu o sebi?
- Pa, eto, na primjer... da si sasvim zapustio školu. Jer, kada si posljednji put bio na predavanjima? Ili, kada si posljednji put ozbiljno vježbao na violini? - Prekoravao ga je Davor.
- Osim toga, - reče Kruno. - Izgleda, kao da se do guše daviš u nekakvoj iluzornoj ulozi otkupitelja. A za to bi morao imati jaku, mnogo jaču volju!... Ili se zadovoljavaš time da budeš samo makro?...
- Nisam ja nikakav ni otkupitelj ni makro. Ali, snage i volje imam!
- Nnnda!... - Bocne ga Branko. - Uz pretpostavku, da se ti dokazuješ, a da ona vodi blagajnu.
Njihovi su razlozi, poput grumenja tuge, padali na Milanovu otuđenost, izazivajući otpor; pa ipak, negdje u nutrini, premda nitko među njima još nije ni slutio njegovu doskorašnju odluku, ostajao je talog iz kojega je mogao čitati.
2. studeni 1943.
 
 
U Splavnici
 
Kaljužale su se i škripile sipkaste rbine snijega pod razgaženim cipelama i sumorno su vijorila posmrtna brecanja zvona pod praznim strehama; raspadale su se pepeljaste misli i nedorasle tuge u zamasima boležljive jugovine i odasvuda su se šunjali vlažni vonjevi jeseni, kad je Milan sutradan tapkao po blatu i mokraći i mlitavim se korakom vukao uza zidove kuća - svjestan da istodobno u sebi nosi tajnu velike radosti i prisjen opore boli. Želio je istodobno i da prikrije i da objavi dečkima svoju odluku - čin za koji je pretpostavljao da će izazvati gnušanje, zavist i gnjev: namjeru da se za dva tjedna oženi s Nevenkom. I nade, i zbilja i snovi - sve se to udvajalo nad provalijom osjećajna razuma koji je tražio put kako da doskoči osudi; bio je previše zatvoren i plah, da se do kraja povjeri, a drugovi ga - cinični, kakvi već jesu - ne bi ni pokušali shvatiti. Zato je, nesvjesno tražeći kutijom za violinu vrata Splavnice, nastavljao svoj unutarnji monolog.
... Neka oni, zajedno sa svojim moraliziranjem, idu do vraga! Ako sam ja zbilja tako lud, kako me zezaju - paranoik i mizantrop, onda za moje duševno zdravlje, za koje se oni tako brinu, nije potrebna neka uškopljena ravnoteža nego borbenost i težnja da ostvarim cilj što sam ga i njoj i sebi postavio. Čovjek se provjerava u praksi. A ona je posljednjih mjeseci u bezbroj navrata dokazala da me voli. Ne samo u seksu... Uostalom, ljubav je jedini način da se shvati drugo ljudsko biće u onoj najskrovitijoj jezgri njegove osobnosti. To, da se tako mlada našla u lokalu ne mora značiti da je pala do dna - zato što su je, još gotovo kao dijete, udali na silu za onoga perverznog starkelju. Na kraju krajeva, svakomu se od nas, prije ili kasnije, bar jednom desi da posrne, da bude - kurva!... A tko zla ne okusi, ni u dobru se ne snađe. Ja to tako shvaćam. Dok oni blezgaraju kako je Nevenka moja najobičnija samoobmana - naprosto, njezin prepreden naum da joj ljubav ili brak bude zaklon iza kojega bi mogla i dalje nastaviti svoj posao. Kao da sam i ja samo veslo sisao dosad!... A i njezin prijedlog da u kapeli angažiramo neku temperamentnu pjevačicu - zar to nije izraz poslovnoga duha i poštenih namjera?...
I Milan gotovo požali što je postao svjestan dvojake stvarnosti kroz koju je upornim oduševljenjem razmještao kulise nježnosti.
Onomad u Splavvnici , kad je Nevenka (da bi svi u to povjerovali) s kapelom do fajrunta slavila svoj devetnaesti rođendan, dečki su - tko više, tko manje već omamljeni duhovitošću alkohola - nazdravljali curama oko stola i zezali se unakrst, pružajući nesigurno kroz vrisak jedni drugima čaše; za to veče sve su brige i svi poslovi bili zaključeni. A onda je ona dodala još nešto - tiše; Kruno nije razumio, ali je čuo Milanov odgovor.
- Ma nemoj! - Štucnuo je, a glas mu se, nazalan i tepav, njihao za oktavu dublje.
- Vidjet ćeš, nije nikakav erzac nego prava - brazilska!...
- Znači, samo za šalicu kave? - Mumljao je. - Hm... Šteta!... Jer, ni da je odojak na ražnju, ne mogu; previše sam pio - za ono poslije!... A, osim toga, uskoro će i redarstveni sat, je li?
- Izmotavaš se, a?
- Zašto?... Govorim ti sasvim ozbiljno.
- Kažeš!
- Ma, dobro, hajde!... kada si baš toliko navalila.
- Preko volje, oprosti, ali... ne moraš!
- Aha, htjela bi se milostivica svađati, valjda?... Rekao sam da idem. Dakle, idem! Samo, da ne bude ljubomornih ispada. Kapela, iznad svega, poštuje sporazum s djevojkama.
- Nema veze! Kolegice znaju cijeniti posao.
- Aha, tu smo, dakle! Znači, cure nas - pa i ti - vole, jer paze kako svaku večer zarađujemo. I, što više zarađujemo, to nas više vole - zar ne?
- Prestani s blezgarijama! I ne kočoperi se! Jer, nisi ti nego tvoja muzika - znaš!?...
Milan je znao: Nevenka nije govorila istinu - bar ne u onomu što je ona sama nazivala ljubavlju; ali, bilo mu je milije pretvarati se kao da vjeruje. Zatim se okrene prema klaviru i prodere iznad žagora:
- Kapela,... ja sad odlazim - pa-pa!!!
A tek je na ulici, na svježem zraku, spoznao da su mu samo cipele malo pijane.
Kada su dečki ostali sami u garderobi, u kojoj do sutradan zaključavaju svoje instrumente, Kruno rezignirano reče:
 
- Taj nikako da nanjuši opasnost, luđak jedan! Posljednjih tjedana kao da je sasvim izgubio kompas.
- Ma! Nikad ga nije ni imao. - Odvrati Branko.
- Igra se izbavitelja!... sve dok i sam ne zaglavi u toj mišolovci. To će mu iskustvo biti najskuplja i najsuvišnija prtljaga od koje još nikada nitko nije imao neke koristi - pa neće ni on.
- Vrag li ga znao! - Zaključi Davor sumorno. - Toliko je u posljednje vrijeme zatvoren u samoga sebe, da je teško odgonetnuti: Da li on samo želi ono što i drugi čine ili, pak, čini ono što drugi žele da čini? Ali, očito - nas, ni u kojem slučaju, ne ubraja među te druge.
Premda je to pred njima uspio zatajiti - ponajviše zato, da mu sarkastičnim zezanjem ne dočaraju istinu kao sablazan - Milan se često, zanemarujući stvarnost koja ga okružuje, posljednjih mjeseci rado prisjećao svoga hodočašća tu, nedaleko "Splavnice", u potkrovlje neke ruševne kućice koju je domišljata bijeda, naočigled policije, iznajmljivala na sat kao prolaznu rezidenciju za goste što su ih tuda djevojke krijumčarile - hodočašća u kojima se, obrćući naglavce ustaljena pravila i običaje, nazirao jedan sasvim drugačiji svijet: ludovanje kao protutežu otuđenju i oslobođenje razorne energije nagona - grešniku koji tako u sebi razotkriva i strast i porok što ga mami da zaboravlja svoje dužnosti.
- Sad ovdje moraš prekoračiti jednu gredu. - Bila mu je proljetos, pomalo pripitom, rekla Nevenka. - Pazi! Hop!
- Gredu? Hm... Pa, čekaj malo, boga mu! Zar ti to tu, na tavanu? - Gunđao je, provlačeći se uz jelove ošite što su pomrčinu dijelili na tri uske rupe, tri brloga za samce.
- Ne. Imam sobu kao podstanar, ali... Ovo susjeda povremeno... Ne misliš, valjda?...
- Dobro, dobro; ne mislim! Samo pitam... Uostalom, nisam ni došao da mislim. Došao sam da te, konačno,... ako nemaš ništa protiv! Dosta mi je bilo udvaranja.
Jedva su dospijevali da sa sebe stresu odjeću.
- Ma, čekaj malo... Što si tako navalio? Imamo vremena!
- Dobro, ali ovdje,... mislim,... ovdje, na ekspres-krevetu... da predigre ne dolaze u obzir.
 
- Ali, svejedno... neću te takvoga! - Njištala je ona uskoro, zatim. - Nisi ti više gimnazijalac!
- Kako znaš da nisam? Ti, vraže bradati! - Raznježavao se ubrzano, srčući pljuvačku s vlastita cjelova. - Daj neka, prije, ta tvoja mačkica malo zine!
 
Promeškoljivši mu po rasporu, ona reče:
- Mačore moj... Ali, budi pametan! I ja bih, jednom, htjela biti čovjek.
- Hm. Čovjek!... draga moja. To ti zvuči prilično gordo.
... Lisico! - Još je u sebi dodao površno.
- Ili, prilično gorko! - Odgovori ona jetko. - Kada se sve uzme u obzir.
- Pa, može i tako. Naročito, kad je gola egzistencija u pitanju. - Dvosmislio je s naglaskom na golotinji. - Ali, oprosti... ja sam ti nudio hiljadarku!
- Za što!?... Ti meni?... Hiljadarku!... Ah, ti!... glupane. - Jauknula je zaprepašteno i sva se skupi u koščat prkos, a zatim se, poput malaksala vodoskoka, skljoka u sitno, treperavo jecanje.
- A što ti je sad, odjednom? Ne razumijem. Sama si me dovela ovamo! Valjda ne zato, da jedno drugomu brišemo suze.
... Tako, dakle. Njoj, koja je zasićena tehnikama, nije stalo ni do snage ni do milovanja. - Borio se s nedoumicom pastuha u mošnjama. - Jedino, da odglumi orgazam!...
- Htjela sam da te zavolim,... a ti ništa nisi shvatio. - Šaptala je beznadno u prostor iznad sebe. - Tebi je, kao i drugima, samo da se istreseš!... pa makar se, poslije, i kajao zbog toga.
... Ih, na jeziku... sve biste vi moralizirale! - Činilo mu se da toliko već poznaje život.
- Možda imaš i ti pravo. Bar donekle. Ali ja sam ti, draga moja,... ipak, usprkos tomu,... samo za golišav idealizam! I ništa više.
Jazbina je svaki put bila unajmljena samo na sat, i već je pobožnu gazdaricu na drvenim stepenicama hvatao kašalj.
- Joj, pazi! Čarape! - Iznenada se, usred nasrtljiva zasoptavanja, u njoj oglasi zvijer. - Kakve to nokte imaš!? Potrgao si mi čarape!!!
- Čarape? Pa što onda! - Pokušao se, ometen, iznova uključiti u razdraganost. - Sutra ćemo ti kupiti nove.
- Kupit ćemo, da - svi uvijek obećavaju tako. Sutra! A čim odu, zaborave.
 
- Ali, oprosti,... mene se ne tiču ti tvoji - svi! Ako sam ti dao riječ!...
- Dobro; ti si dao riječ, ali... ja moram dati kune.
- Ne moraš. Reci, koliko u švercu košta jedan par?
- Svilenih?...
- Takvih kakve nosiš.
- Pa... bilo kakvi kuponi za snabdijevanje i, najradije - još nešto u hrani: mast, kobasice, grah i slično.
- Boga mi,... ako je i za oprost grijeha, skupo je! Ali, nema veze. Naruči tri para na moj račun!
- Zlatan si. Baš ti hvala!
- A drag!?...
- To moraš ocijeniti sam. - Odgovorila mu je mazno i, začudo, najednom je opet postala tako slatka. - Samo, da se ne raspadne ta postelja pod nama!...
- Oh, Nevenko,... blud je najuzvišenija razonoda siromaha! - Reče Milan i, tepajući strastveno, nastavi grickati miris jorgovana pod njezinom kosom.
 
- Možeš li još, dragi? - Šaptala je ona, ali ne više - poslovno, gazeći u sebi staklene igračke snova. A Milan se dotle, njušeći poljupcima kiselkaste tragove svojih prstiju, zabavljao prisluškivanjem s druge strane ošita. Neka je rzava muškarčina (uostalom, kao i on sam) dohodočastila ovamo da u mraku razborito iskorištene bijede napipa mrvicu utjehe ili da nađe osvetnički zaborav.
- Neću za iste pare! - Promuklo je odgovarala Nevenkina susjeda. - Dizanje nogu, to se plaća posebno.
- Ufff... Ni majka me Božja više neće nagovoriti da dođem u ovaj bordel! - Sa zadovoljstvom je lagao samomu sebi nakon rasterećenja. I, odjednom - nadahnut revoltom - doda. - Nevenko, moram te nekako iščupati odavle. Dok još nije prekasno.
- Odavle? A zašto!?...- Kao da se iščuđavala.
Nije volio riječi, nabijene lažnim vrlinama tolstojevaca Krunina
formata; pa opet - odgovorio je:
- Mislio sam: da ti nađemo neki pošteniji posao,... shvaćaš?
- Ne shvaćam. Kakav to posao?
- Pa to da, ovaj,... mislim: to da ne gubiš vrijeme uzalud.
- Da se ne kurvam naokolo! - to si htio reći, je li?
- Oprosti, ali ja to nisam rekao tako. Uostalom, svi se mi pomalo kurvamo. Pa i oni najpošteniji! Nego,... da nešto radiš,... shvaćaš?
- A zar je nepošteno ovo što radim? I ovo sada što radim s tobom!
- Ma,... ne, nisam mislio, ali, recimo: da se baviš nekim obrtom ili trgovinom.
Bilo je to sada vrlo davno - ono prije punih pet mjeseci, tek što se u njemu raspupavala vizija vlastite plemenitosti - kad je počeo maštati o njezinu izbavljenju.
- Bez kapitala? - Sumnjičavo mu je odgovorila tada.
- Dobro, nemam ga ni ja, ali... sve što zaradim u Splavnici!...
- Pa da ti ja to,... kako sam iskusna i spretna,... rasprčkam?
- Zar si unaprijed uvjerena u to?
- Nisam; ali... ja, iznad svega, volim biti slobodna.
- Čuj, Nevenko,... možda ti to svojom slobodom samo prkosiš onom paklu na koji su te udajom bili osudili.
- Možda! - Odgovorila je s gorčinom, a u sjećanju su joj promicale razvratne njuške koje su se pokroviteljski trudile da nadomjeste onu nastranu mesarčinu.
- Sigurno. Ali, kad bi bar mogla prestati da se, zbog toga, osvećuješ samoj sebi! - Maglovitim je uzdasima završavao svoja šaputanja. Međutim - osjećaj krivnje u njoj nije dopirao do nade.
Usprkos tomu, ljeto je zatim - makar i na tavanu - činilo svoje. I Milan se - obuzet mahnitanjem iz noći u noć, sve strastvenije gubeći na težini u ludosti koja ga, kao izvor stvaralačke radosti, oslobađa tiranije mudrovanja - sve lepršavije uspinje na Venerin brijeg. A što se na vrhuncima igre jesen sve više približavala, sve je češće besmrtnoj umjetnosti suprotstavljao tragično viđenje ljepote. I već je bio spreman da taj slatki nerad, uvriježen u njezinom načinu življenja, preobrazi u moral koji ne potiskuje spolnost u najzabranjenije područje nesvjesnoga i da ga podigne na razinu društvene utopije. Toliko je toga naučio!
- Prema tomu... - Zezuckao ga je Kruno, jednoga dana kad je, iznuren, jedva stigao navrijeme u Splavnicu. - Kažeš: osoba koja voli,... dobro, u ovom slučaju to si ti!... svojom ljubavlju osposobljava voljeno biće... dakle, Nevenku!... da ostvari čak i neke duboko latentne mogućnosti u sebi, budeći u njoj svijest... odnosno, samosvijest!... o tomu što to ona može i što treba postati. Je li tako?
- Budi ti duhovit na svoj račun! - Odgovorio mu je Milan zlovoljno. Ali, nitko... pa ni ti!... ne može pravo shvatiti suštinu druge osobe, ako je ne voli.
- A ti si zaista siguran da ljubav nije samo puki epifenomen seksa?...
- Glavno je da ti nisi siguran. I pusti me na miru, molim te!
A neki dan, pak - već u podstanarskoj sobici koju su zajednički plaćali.
- Kao da si u posljednje vrijeme postala nekako hladnija. - Otpoče on istraživateljski. - Tako mi se čudno držiš!
- Kako to misliš "hladnija"?
- Pa, ne znam; vjerojatno zato što ti je već dosadno sa mnom.
- Hajde, ne gluparaj!... molim te.
- Dobro, onda; imam jedno pitanje.
- Da čujem!...
- Nevenko, čuj... Ali, iskreno! Reci mi iskreno: Ljubiš li me? Bar malo!
- Ma, nemoj me stalno gnjaviti s tim tvojim budalaštinama. Rekla sam ti da ne znam. A i bolje je da ne znam. Jer, ljubav!...
- Ti, nesrećo moja mala,... ti se samo šališ, zar ne?
- A ti bi htio baš to - da se šalim?
- Pa naravno! Jer, ti ćeš se, vrlo vjerojatno, kesiti momu prijedlogu.
- Kakvom prijedlogu? Reci!
- Htio sam... Htio sam, ovaj... - Bilo je nešto zarazno u njegovoj želji da, baš zato što je to namjeravao prešutjeti, samoga sebe iznenadi riječima.
- Što si htio?
- Pa,... da se oženimo! - Nestrpljivo reče Milan.
- Da se oženimo? - S čuđenjem, usporeno i sasvim tiho ponovi Nevenka, a negdje u nutrini, pri dnu zaborava, kao da joj zatitra nešto beznadno i bolno.
- Slažeš se?...
- Ne, ne, Milane. To ne dolazi u obzir. Zaista ne dolazi!
- Ali, zašto!? - Bilo mu je da svisne; zamrsio se u protuslovljima i, nemajući snage da zgazi svoju vlastitu obmanu, lutao je među naraslim strastima, progonjen i svojom i tuđom taštinom. - Ja sam, zapravo, već odlučio.
- Ti - da; ali, ja - ne. Jer, nažalost, Milane, iz tebe ne govori muškarac nego svećenik.
- Zašto svećenik? I, čega se bojiš?
- Ah, toga da, kada prođe zanos, više nećeš imati povjerenja u mene. A onda... ljubomori moja prošlost bude samo dobrodošla da nagriza budućnost. Ne, ne, zaista ne mogu!
- Zar misliš da sam ja toliko glup?
- Pa,... sve ovisi o tomu, koliko si sebičan.
- Oprosti, ali ja nemam predrasuda. I mislim da ti nikad ništa neću predbacivati.
- Ti to tek misliš. Sad, naravno. A možda i nećeš. Ali ćeš, onda, u sebi zadržati muku. A u svome društvu naročito.
- Oprosti, ali... nemoj mi sad još i gatati, molim te!
- Dobro, neću. - Šapnula je, drhtureći od neke nerazgovijetne umilnosti. A to nije htjela priznati.
A večeras je, pun sebe, gacao po kaljužavom snijegu, ovlaš dodirujući fasade kutijom za violinu da održi smjer.
 
... Hajde, požuri! - Nutkao se. - Još ćeš i zakasniti.
Ali mu korak zato ipak nije postajao duži.
... Uostalom, danas!... Neka dečki idu do vraga! - Kao da je nekomu bio rekao na uglu. - Jer, u birtiju nikad nije prekasno.
- Pa jedanput i ti možeš biti posljednji. - Bila mu je maločas odgovorila Nevenka. - A pogotovu, danas!...
- Imaš i ti pravo, ali, svejedno!... Kad moram, moram; jer, ionako - bez kuna se ne može živjeti. Nego, idi sad i ti pa vrati tu vjenčanicu. Zalagaonica radi do sedam. A poslije... nemoj dolaziti u lokal i nemoj me čekati pred vratima. To više nije tvoj život. - I, kljucnuvši je zgrušanim poljupcem, otapka umorno i lijeno; već je bio dobrano odradio svoj prvi svadbeni dan.
... Ipak, da požurim! Jer nema smisla da se zamjeravam gazdi. Milanu se činilo da se ta gotovo nestvarna zbilja - to da je on od danas Nevenkin muž - mora nekako zatajiti, jer dečki znaju samo - ili da se rugaju, ili da rasipaju fraze. A, s obzirom da nisu još imali ni stana, bilo bi ludo i Sljeparnik napustiti sasvim.
Istina, jučer mu je u krevetu bila rekla: "Jer, ako u Splavnici bude posla, za godinu dana možemo uštedjeti dovoljno kuna, da kupimo namještaj." "Da", odgovorio je, "po našemu računu. Možda i prije. Samo, kada kune ne bi tako brzo gubile vrijednost." "A da napravite neki sporazum s curama? Recimo, uz neki postotak i njima pa, dok zabavljaju goste, da naručuju što više pjesama", predlagala je brižno.
... Genijalno! - Gackao je sada s odobravanjem; zamišljao je nju kako upravlja raspoloženjem lokala i sabire priloge.
- Pa ipak, nije to više za tebe. - Rekao je tada. Znala je, nije htio da je ponovo gleda u Splavnici.
- A da po koji put odem na selo? Kažu, najviše se isplati odjeću i lijekove trampiti za hranu.
- Priznajem, ti vrlo dobro kuhaš, a ponešto bi se moglo i prodati, ali... kad vlakovi tako često lete u zrak!... Radije ćemo i sami jesti na švercu. Valjda ćemo nekako izgurati do kraja rata.
... I, napokon, mogli bismo sasvim prekinuti s tom glupom idejom da završim studije. Muzičar, i ovako i onako - ne gine mi birtija. A, sve u svemu, za godinu dana!... - Smišljao je i zbrajao, pa opet ponovo sve brisao i prekrajao, ali kao da je neka čudovišna nepodudarnost u njegovim težnjama protuslovila sposobnosti za sanjarenjem.
- Dakle, još malo dalje, sinko. - Razgovarao je sa samim sobom, kao da se pred nekim ispričava što još uvijek ne može napipati vrata.
... Eh! A kad bi kapela znala!... - Superiorno se osmijehnu, zagolican ponosom; pa ipak, jedva odolijevajući želji da se izbrblja.
 
Pred njim su na trenutak zacviljele šarke i uska se vrpca pijana žagora prosu do na pločnik u tamu, pa opet iščeznu, ne razdvojivši polutišinu smiraja.
... Konačno, tu smo! - Pomisli s olakšanjem i potraži kvaku.
- Kasnite nešto, gospodine Milane! - Prijetećom ga ljubaznošću dočeka gazdarica kod prvih stolova. - Gosti su već nestrpljivi, a glazba, zbog vas, nije mogla početi.
- Oprostite, gospođo! Neke privatne obveze. Važan posao. - Mucao je neodlučno.
- Svirajte, napokon, boga mu!
- Odmah, gospođo! Samo, da otvorim kutiju!... Hajde, dečki, počinjemo! - Nadvikivao je čaše.
I trenutak, zatim - bivala je, tako, muzika; vrtoglava i pomamna, silovita bujica što je, najednom, provalila sa svih strana, da nadoknadi svaki zanos i svaku izgubljenu riječ, da uzburka u ljudima želju za pokretom i da poplavi sva obzorja, razigrana do gubitka svijesti - žestoka, brza i sve brža, sve strastvenija i sve luđa.
- Sad jedan bjesomučni čardaš molim. Onako, znate... da ga raspalim po vlastitom ćefu!
- Oho! Slaviš li ti to, možda, preobraćenje? - Zagrižljivo je bockao Kruno. - Ili, možda, seliš u novi stan?
- Sve je danas moguće i vjerojatno, gospodo moja.
- Onda,... čestitamo! - Zlobno rekoše u jedan glas.
Beba, jedna od veselih djevojaka u lokalu, šaptom se nagne Zdenku preko ramena:
- Čuj, da netko kaže Milanu?
- Što to?... I, ne naslanjaj mi se! Dosta mi je i harmonike!
- Opet je Nevenka tu.
Zdenko se namršti:
- Ne ulazim u vaše poslove.
- Dobro, ali... izgleda, opet je počela hodati po pruzi. Premda se bila zaklela!...
 
- A što možeš! Bilo je dosta romantike. - Tužnim osmijehom odvrati Zdenko, ne prestajući da razvlači mijeh.
- Znam. Pa ipak! Više ne bi smjela tako. Pogotovu, kada se već udala.
- Udala!?... Što mi tu trabunjaš!... Za koga?
- Pa zar vi to ne znate!? Za Milana!... čovječe.
- Idi tamo zabavljaj goste, molim te! Radije, nego da mi tu petljaš gluposti.
- Poštena riječ!... kada ti kažem.
Žagor. Zveckanje pribora za jelo. Izdvojeni proplamsaji nježnosti. Alkohol i dim.
- Hej, vi, tamo! Slijepci!... Primaša mi dajte! - Iznenada zaurla raskliman, ljutit glas u dnu dvorane.
- Deder, požuri malo, Milane! Tomu je, kanda, prispjelo! - Zadovoljno reče Branko, kuckajući palcem po gitari. - Samo, pazi! Da se ne naljoskaš i ti s njim.
- I vuci na sentimentalno! - Doda Kruno.
- Bez brige, momci!... Nego, isto ponavljamo samo dva puta.                Jasno!?...
- Dobro. Ti mu samo natukni, nadraži ga; mi ćemo te lako stići.
- No, čujete li vi!? Kapela!!!... Primaša mi dogurajte ovamo!
- Odmah, gospodine! Odmah, molim lijepo. - Čeprkao je Milan po žicama i sanjarski ponavljao dio čardaša te se, nalijećući trbuhom na naslone stolica, provlačio između stolova.
Nevenka, pritiješnjena raspletom u koji je srljala, nije dospijevala da sebi objasni kako se to i zašto našla tu, za stolom s čovjekom koga je nasilu odavno htjela zaboraviti. Bio je to - jedva mu se imena sjećala - pretrglija žitom iz unutrašnjosti - prijatelj pun para komu se objesila o vrat, kad je pobjegla od kuće. Sreo ju je tu, pred vratima - samu, kako se skanjuje; bilo je još daleko do fajrunta. Prepoznao ju je u polumraku i ugurao u lokal, da obnovi uspomene. Sjela je; nikako nije znala da li pod pritiskom konsternacije, inata ili hipnoze - u nadi da će se održati na ledenoj pristojnosti; međutim - odmah je, zatim, shvatila da njegovo pravo na uspomene nije bezazlen stav.
- Ne!... kada ti kažem. Neću da ga zoveš ovamo! - Prigušeno se bunila, netremice zureći u Milana koji se već približavao.
- Hej, konobaru! Još jednu čašu za primaša! I bocu ruma! - Urlao je neznanac - dovoljno autoritativno, da se Milan u gužvi orijentira.
- Ne! Moram otići. - Rekla je, podižući se.
- Pričekaj malo! Jednu bosansku meni za dušu! - I zgrabi je iznad zapešća, podižući pogled pun omaglice i žudnje. I već je bio spreman da zagrize ta poluotvorena usta s kojih je prekipjela šminka, i da joj noktima razdere grudnjak, i da se pogase sva svjetla: da orgija. - Golubice moja! Ljubiš li me još - bar malo, a? - Pitao je pokroviteljski.
- Ostavi me na miru, molim te!
- Ma, je li!?... boga ti. - Sarkastično reče on. - Da te ostavim na miru!... A što si, onda, radila pred lokalom u ovo doba, a!?
- Što to tebe briga.
- A, tako!... ti, golubice.
- Moram otići smjesta. - Odgovorila je suho.
- Kao da se od mene - samo tako! - može nekamo otići.
 
- Pusti me! Mrzim te! - Promucala je unezvjereno.
- Aha! Čekaš li, možda, neku drugu mušteriju, a?
- Što ti, zapravo, hoćeš od mene? Mi smo već davno - kvit!
- Ne misli o tomu, mačkice moja! Razmišljanje nije posao za tvoje godine. Nego,... da večeras budemo sretni!
- Moj naklon. Izvolite, molim. Što je po volji? - S leđa je pjevušio Milan u sladunjavu tenoru, povodeći se odnekud za svojom vlastitom dobrotom. Jer - bio je to, zaista, velik dan u njegovu životu, i neko je obilje dragih riječi naviralo pod gudalo. Već je bio tu, na strunama, raznježen drhat pjesme, što su ga gosti morali naslutiti, dok se širokim uzdasima penjao do grla - pod vjeđe.
- Što ćeš da nam zasvira? - Pitao je neznanac pohotljivim osmijehom.
- Ništa. - Odgovorila je Nevenka ukočenim šapatom.
- Onda,... sviraj, momče: "Moj živote, gorak li si!..." - Derao se neznanac.
Milan se još malo primakne i strastvenom zavodljivošću glisanda zajeca nad njegovim ramenom: "Ni čemer ti ravan nije!..." A ona se, grizući usne, pitala:
... Zašto sam sebi to dopustila!?...
- Eeej! - Otegnuto uzdahne pokrovitelj. - Moj živote, bolje da te nije!
Milan u tom žamoru sale nije mogao zaključiti tko je sve u njegovu društvu za stolom, ali je već profesionalnim iskustvom naslućivao da taj stranac mora imati neki teret na duši. A tu - jedva na pedalj udaljenosti od violine - sva smućena i ustrašena Nevenka pomisli:
... Ako mu kažu ili sam otkrije da sam to bila ja... Isuse, zašto sam došla!?... kada sam se zaklela. Djevojke će sigurno reći. A znaju!... Da sam ga bar napustila ranije!... Jer, ovo u meni, možda, i nije ljubav. Možda je to bila samo neka očajna umišljotina koja će me uskoro proći. Nisam smjela pristati na tako lako obećanu budućnost.
Pod uzburkanim se viticama glazbe pokrovitelj primakne bliže i, prevrćući zavodničkim šapatom oči, gurne ispod stolnjaka ruku pa je stade pipati po stegnu.
- Sve ću ostaviti, curo - i ženu i djecu; sve ću ostaviti zbog tebe, čuješ li!?
Lecnula se.
- Pusti me!
Milanov lijevi obraz kao da se bio prelio preko podbratka i stopio s politurom na violini: "Ni bajrami više nisu, kao što su nekad bili!..."
- Aha! Tako, dakle. Zar me više ne ljubiš - nimalo!?...
- Ostavi me na miru! Nisam te nikad ni voljela.
- Pa... Želite li, možda, još nešto? - Upita Milan, tuckajući noktom po praznoj čaši.
- No, deder, Cigo,... zasviraj nam onu španjolsku. Ono - los pikoneros - ili, kako li ono ide! - A pod pritiskom neke unutarnje napetosti, riječi kao da su se otkidale s njegovih usana u kratkim, pjevušavim eksplozijama iz kojih se javljala tuga.
- Što si ono rekla? Da me nikad nisi ni voljela!...
- Ne diraj me; ja sam udata žena!
- Udata!?... kažeš. Ej, da mi je upoznati toga majmuna! - Cerekao se pakosno, štipkajući je za grudi.
- Drpaj ti svoju mater, a ne mene! - zareža ona bijesno i ustade, ali je on, i ne dižući se, dohvati pesnicom po vratu, tako da je ponovo sjela. - Svinjo jedna! Ti ćeš mene tući!...
A gazdarica se izdera:
- Policija!!!...
I najednom, zagrcnu se melodija u pola daha.
Preneražen, razočaran i postiđen, Milan je u prvom djeliću sekunde pokušao da ne povjeruje svojim ušima; onda se prezrivom grimasom nagnu preko stola i reče:
- Oho! Moj naklon, gospođo!... I opet sam vama svirao.
- Ova me životinja ovdje još na vratima spopala.
 
- I, naravno,... ti si odbila, zar ne!?
- Zaboga, Milane! ...
- Ti, kurvo jedna! Došla si već prvu večer da se zabavljaš!
Ona ga - sva usplahirena, prestrašena i jadna - grčevito pokuša uhvatiti za mišicu što se silovito otimala.
- Marš!!! - Reče joj.
- Nisam kriva. - Jecala je. - Nisam kriva, vjeruj mi!
Milan se slomljena koraka uputi prema klaviru, vičući:
- Halo, konobar! Još jednu litru konjaka mi donesite! Za glazbu!... Večeras dvostruko plaćam ja.
Nevenka pojuri za njim, zadržavajući suze.
- Zašto,... zašto si takav, Milane!?
- Gubi se! - Reče joj mračnim glasom. - Gubi se, kada ti kažem!
... Eto! - Pomisli. - Ni jedan jedini dan nije se mogla odreći sebe. A, tobože - htjela je biti drugi čovjek!
Pijan i razjaren, pokrovitelj baci za njim bocu ruma i za dlaku promaši. U sali nasta gungula; vrisak, prevrtanje stolica, psovke; netko ga od susjednoga stola šakom obori na pod, a netko stade čašama gađati žarulje na stropu.
Dečki su se, konsternirani, povukli u susjednu ložu, a Nevenka, sva zdvojna, zgrabi Milana za kaput i pobrza prema sporednom izlazu.
* * *
 
 
 
2.
 
... "To ti je, promatrano frojdovski - makar psihoanaliza s marksizmom i nema puno veze - tek neki autoportret iz računa. Prema tomu, pao si na ispitu zrelosti!", bio mu je rekao Vlado još proljetos.
Kruno nije olako pristajao na kritiku, ali, kako su se tada i ostali složili s Vladom, njemu nije preostajalo drugo nego da rekonstruira svoj projekt - pa makar to, na prvi pogled, i bilo obeshrabrujuće: pisati i pisati, a, zapravo, uvijek biti samo na početku.
A sad je opet, šćućuren u dnu studentske sobe na uobičajenom poslijepodnevnom kružoku, zasjedao vrhovni sud pred kojim je Vesna čitala njegov rukopis pod radnim naslovom "Blindenburg".
- Da, to izgleda nešto bolje - uvjerljivije. Ne upadaš toliko u onaj artificijelni blef. - Rekoše.
- A zašto mislite da bi neka poetičnija tekstura bila tek jedan "artificijelni blef"?
- Pa... zato što je to, taj "Blindenburg", u krajnjoj konsekvenci - tragičan svijet.
- Znam, ali... premda se tragika ne može isključiti, tu su, zapravo, dva svijeta. Zajednička kob još uvijek nije i zajednički svijet. Jer, i kada tražimo isto - dostojanstvo slabih i nezaštićenih; i kada poduzimamo isto - pobunu protiv životarenja - to nema i nikad neće imati isto značenje.
- Međutim,... bez obzira na njihov društveni položaj danas, svi će junaci tvoje priče - to je sigurno - nakon oslobođenja!...
- Samo sa slobodom, dragi moj,... mi nećemo ništa ni dobiti ni izgubiti. Bit će nam neophodna vlastita organizacija kao društvena poluga, premda će biti vrlo teško uskladiti stvarne nevolje s ružičastim perspektivama. Ljudi su do sada obično završavali u neurotičnim krizama, često nemoćni da sagledaju pravo značenje svojih postupaka što ih njihova okolina koja vidi - ponekad i s potpunim pravom - tumači kao provalu subverzivne podsvijesti. Mnogi će od njih polaziti s devizom da oni sami - za bilo kakvu budućnost - nemaju što žrtvovati osim vlastite sudbine. Kao da je ta njihova sudbina - nešto!!!
- Ali, oprosti,... ti tu nećeš imati samo "generaciju bez identiteta". Eto, vaš vlastiti doprinos, na primjer!...
- Dobro, recimo da je to tako. Ali, sve to izraziti kao priču - pogotovu, kao priču nalik na socio-psihoanalitičku disertaciju - tek nekomu tko bi, zažmirivši na trenutak, htio sebi predočiti svijet u kojemu svi mi živimo!...
Premda je bilo očito da su s raspravom, kao intelektualnim zadatkom za taj dan, svi bili zadovoljni, Kruno se na rubu kreveta vrpoljio i protiv svoje volje pripaljivao treću cigaretu. Pravio se kao da najozbiljnije razmatra te njihove sugestije, a, ustvari, jedino mu je bilo stalo da kasnije malo proćaska s Vesnom i da je očara pothvatom pred kojim su njih dvoje stajali. Osjetio je da ona toj suradnji - prečitavanju raskupusarenih fragmenata što ih je on tipkao na stroju - pridaje veću važnost negoli on sam. Usprkos samouvjeravanju da je, koliko god se rijetko viđali, još uvijek zaljubljen u Dunju - nekako muški ga je zabavljala pretpostavka da bi Vesnino divljenje prema tekstu moglo prerasti u naklonost višega reda.
- Eto! - Rekao je. - Pišem i pišem, a neprestano me muči omjer između revolucije i ljubavi.
- Možda i zato, što si preuranio s maturom. Ne literature nego života. Života koji, poput neukrotive rijeke, struji uzvodno našim snovima.
 
9. studeni 1943.
 
 
 
 
Štamparija
 
 Buka, što se poput bolnih gromada obrušavala na njegove bubnjiće, bila je tu, na križanju, bez rubova i bez gaza - čitava rijeka jurnjave i štropota bez i najmanjega klanca tišine, prijepodnevna rijeka života u kojoj su i konjske potkove, i automobilske sirene, i gongovi tramvaja i žamor svjetine stizali sa svih strana, prepletali se bez nade, čineći smrtonosnom udaljenost do drugoga kraja kolnika. I Kruno, zatreptavši s nelagodom, posta trenutak na rubu pločnika; žurilo mu se, a kroz tu kaotičnu masu zvukova nije imao kuda. Osjećao se nekako čudesno pun sebe: na pomalo nesretan način sretan, već od najranijega jutra bojovno plah, samouvjeren i potišten - sve u isti mah. U školskoj torbi je tu, po središtu grada gdje su agenti njuškali na svakom koraku, nosao mjesto knjiga letke i (kakve li romantične ironije!) odlazio ne na ljubavni rendes nego na letimičan skojevski sastanak s Dunjom, a neprestano se, koliko god mu je to dopuštala opreznost u prometu, navraćao na usporedan tok razmišljanja o "Mirku", tom ilegalcu s kojim je probdio proteklu noć.
... Eto, ni obrazovanje ni radna sposobnost - ništa mi sad ne pomaže da zakoračim. I moram stajati ukrućen kao kip. Ili, kao malo bolje odjeven prosjak. A nitko ni da svrne pogledom, valjda. Pa ipak, uskoro! - i mi, koji smo još uvijek na marginama života, možda budemo... Možda! - Dozivao je u sebi revolucionara da sanja, jer se jedino tako u zbilji mogla pobijediti stvarnost. - Uostalom, ne moramo od naše intime praviti spomen-patnje, da bismo na njima podgrijavali svoje vlastite veličine.
I, ma koliko da je sve to - taj doživljaj zbrke u njegovim raspoloženjima - imalo svoje opravdanje, nije se mirio sa samim sobom. Racionalno - morao je pristati na "Mirkov" negativan stav prema onomu što su dečki u zanosu prozvali "štamparijom", pa i na suviše zamršen sastanak s Dunjom u crkvi kao najpogodnijim za taj konspirativni zadatak. Pa ipak - htio je da se što konkretnije odredi u svomu vlastitom doprinosu, da odmjeri važnost koju je sebi pridavao ili koju su mu pridavali drugi. Bez obzira koliko je tko, tu oko njega, bio zaokupljen ratom - činilo mu se da nitko, sasvim sigurno nitko nije sebe istodobno doživljavao s toliko raspeća. Nosio je običnu školsku torbu, punu šapirografiranih letaka, dok su mnogi drugi, zirkajući po polupraznim izlozima, možda gledali tek svoja posla; odlazio je (kakva li apsurda!) Dunji na vezu, jer je u posljednje vrijeme izbjegavala da navraća u Sljeparnik; pripadao je velikim idejama revolucije i bio opsjednut pisanjem o "Blindenburgu".
... Zar da i ja sam, suočen s toliko proturječnih peripetija, čitav svoj život utrošim na to da, koliko god me tješili, budem - nepotreban?...
Jučer, dok mu je Vesna prečitavala skice rukopisa, bijaše mu jasno da je groznica stvaralačkoga obreda prijelazna; sad je, pak, iscrpljen provalijom probdjevene noći s "Mirkom" - s torbom poetičnih riječi što su bile ugrožene odgovornošću pred ciljem - stajao na rubu pločnika, jedva još vrebajući na prodolicu zatišja.
... Uh, nema Boga; morat ću sam!...
- Oprostite, molim vas... - Reče neodređeno u buku. A ljudi su se iza njegovih leđa gurali, razgovarali o tričarijama ili, zajedno s njim, čekali. Osjetio je, netko mu je sasvim blizu stajao zdesna, - Gospodine, budite tako ljubazni!...
Neki su pretrčavali cestu, dovikujući se.
- Je li slobodno?...
Kamioni su, zaglavivši se u križanju, brektali na mjestu. I on trzajem glave pokuša s ušne školjke otresti praskav talog ispušnih plinova.
- Molim vas, mogu li prijeći preko?... Tako je paklenska galama!
Ali - nikakav odgovor; ni jedna se ruka nije ponudila da ga povede.
... Do vraga, možda je nagluh! - Pomisli pa, grčeći lice, udari štapom o pločnik.
- Čujete li? Molim vas!...
Onda malo podigne nadlanicu i dodirne košaru.
 
... Dakle, zato! Glupača jedna! Ni ne osvrće se, jer sam je oslovio gospodinom.
- Oprostite, gospođo; budite tako ljubazni!...
Međutim, košara se nije ni ganula.
... Vjerojatno se baba natovarila namirnicama pa me ne može dohvatiti. - Nagađajući, tražio je bar neko opravdanje - ponižen, sad više zbog tolikih moljakanja što ih je uzalud prosipao na kolnik, negoli zbog neophodne, a tako beznačajne usluge koja mu je bila uskraćena.
- Recite bar, kad bude slobodno!... Ali, ona je i dalje tvrdoglavo šutjela.
... E, mater joj neotesanu... baš ću je prisiliti da me prevede! - Pa, povrijeđen i ljut, ispruži ruku:
- Budite tako!...
Riječ mu zastade u grlu, a pod zglavcima osjeti hladne, zdepaste nabore željeza.
... I opet! Prokleti stupovi!... Neki dan, kod podvožnjaka, s konjem, a sada - tu, naočigled publike, kao majmun - razgovaram s košarom za smeće. Ja, siromah slijepac! - revolucionar, student filozofije i budući pisac.
I, očajan zbog stida i nemoći da se otme poniženju na toj vjetrometini sažalnih pogleda, Kruno se sunovrati bez razmišljanja u vrtlog ispremetanih krikova, štropota i cviljenja kočnica, nasrćući podignutim štapom na zid unakrsnih brzina - ukrućen, bez daha i bez osvrtanja. Pa, gotovo preplivavši maticu, hrabro, tek što se hrabro ne dokopa nogostupa, kadli pred licem naglo osjeti zapreku: Tramvaj što pred stanicom zastajkuje da dođe na red. Pođe grozničavo još malo udesno, da ga obiđe; ali, kad je već pomislio da je sretno isplivao, s užasom primijeti da je, zapravo, u tjesnacu, zaglavljen između kola i prikolice koja ga sporo, ali postojano potiskuje bočimice, u stranu. U paničnom strahu poče teturati, nemoćan da se pribere u munjevitoj spoznaji da će ga pod kotačima zdrobiti, no - i prije nego što se, uz vrisak i pometnju gomile, tramvaj zaustavio - nagonski, bjesomučno odskoči, propuštajući gotovo radosno prašni trup prikolice da mu klizi kraj ispružena dlana. I bilo mu je, zatim, potrebno još tridesetak koraka najmanje, da mu se smeteni, pobjednički smiješak, kojim je bagatelizirao tu smrtnu opasnost, ocijedi niz hrptenicu do koljena u nesavladivu drhtavicu kroz koju je postajao sve svjesniji niti o kojoj mu je ovisio život.
... Uh, tako glupo, poput ovna, uletjeti u sendvič! - Jedva da je mogao sebi oprostiti, a svakim je časkom sve jasnije zapažao svoje postojanje - i nogavice, i ramena i podrhtavanje mišića u obrazima. - Jer, da mi se što dogodilo, policija bi najprije zavirila u torbu pa, i kad me ne bi zgazilo - poginuo bih.
Nije bio baš nimalo siguran da bi mogao izdržati torture u zatvoru, a "štamparija" bi, čak i da se herojski žrtvuje, bila otkrivena.
... Eh, sad bar i formalno imam razlog više da uđem u tu crkvu i da se pomolim, a da ne bude sumnjivo. - Htio je da kaže, pogledavajući u hodu na sat. - Naprosto, da ovako slijep i bespomoćan zahvalim Bogu što sam još uopće živ!
Vukao se uza zidove kuća i od vremena do vremena kuckao štapom - tobože, kao da nešto traži. Znao je da je crkva tek iza drugoga ugla i da su ulazne stepenice još prilično daleko, ali - to kuckanje u stranu, kao diskretno, po fasadama - bila je to spontana samoobrana i, pomalo, pretjerivanje u nespretnosti.
A sinoć, na tavanu - kako je ono izgledalo sasvim drugačije. Istina, kada su za sobom bešumno zaključali vrata, onaj drug je šapnuo:
- Bojim se da to tu, ipak, neće biti dobro.
- A zašto? - Upitao je Kruno zabrinuto.
- Pa... taj tavan, znaš. Bilo nam je rečeno: sigurna i diskretna rupa. Ali, kako vidim,...
- To ti je, inače, domska ropotarnica u koju se rijetko zalazi.
- Međutim, ako netko ipak dođe prekopavati po toj ropotarnici?!...
- Bez brige! Nema tko. Uostalom, kalfa je naš čovjek, a samo on ima ključ.
- Svejedno! I to je previše. Kao privremeno skladište - možda. Ali, za nekakav ozbiljniji rad!... Shvaćaš?
- Da, razumijem. Nego, čuj... da ti damo neko ime! - Rekao je Kruno, ispruživši ruku ispred lica u mrak.
- Dobro, recimo: Mirko.
- E, onda, druže Mirko, ni moji drugovi ni ja, mi se ne bismo s time složili. - Produžio je, napipavši cjevanicom gredu.
- Ali, čovječe!... Organizacija bi previše toga stavila na kocku: i tu vašu tehniku, i svoje kadrove i ovaj dom. I, kako kažeš, toliki ilegalni materijal. - Govorio je Mirko, dok su mu se oči privikavale na tamu.
A Kruno, kao vodič, iza sebe potraži njegovu nadlakticu i reče:
- Ovdje, pazi,... greda; zakorači!
- Da, vidim već.
- Pa, zar tu nije mrak?
- Ne sasvim. Pa vani je mjesečina. - Pomalo s čuđenjem odvrati Mirko. I, odjednom, bilo mu je tako neobično i tako nelagodno govoriti o stvarima koje su bile očigledne same po sebi.
... Kako li on to samo unutarnjim, ugaslim pogledom doživljava svijet? I kakvo li je to njegovo znanje o stvarima bez boje i bez oblika? Osim onoga što može dohvatiti prstima. U najboljem slučaju kao dobra radio-reportaža, možda. Ili kao nesigurno utuvljivanje riječi po diktatu okoline. Jer, ono što sam nikad nije vidio - svjetlo i sjenu, boje i perspektive - mora doživjeti samo kao isprazan zvuk iz priče. A samo vizualna imaginacija može biti potpuna i prava. I ne može se prosuđivati ušima. Jer, izjave o činjenicama nikad ni približno ne odgovaraju činjenicama.
- Vidiš, nisam se ni sjetio da tu negdje mora biti prozor.
... On se, dakle, svaki put mora sjetiti nečega, da bi bio bar donekle siguran u sebe, u stvarnost koja ga okružuje.
Mirko se s pomalo sažaljivim divljenjem iščuđavao, dok je u raspršenom odrazu mjesečine pratio obrise njegovih podlaktica. Šuljali su se poput mačaka, cipela omotanih u krpe, ali je suho vrbovo pruće izdajnički pucketalo, dok je Kruno jedva micao usnama.
... Što li on to radi? Broji korake. - Pomisli Mirko, razaznavajući pred sobom nejasnu utvaru dimnjaka.
- Eto, tu bi negdje morao biti otvor. - Zadovoljno reče Kruno, podižući ruku iznad glave.
- Aha, vi ste to smjestili gore, kao na drugi kat.
- Ma da, činilo nam se da je to sigurnije. Premda je tavan prilično velik. Izgleda da su to bile neke improvizacije od ranije. Daske su samo nabacane na spojnice rožnika. Ne znam da li je ikad komu palo na pamet zašto to. A ovdje dolje ima sirovina za naše četkarske i košaračke radionice. I kojekakvoga smeća, naravno. A protiv svih ratnih propisa o protupožarnoj zaštiti od bombardiranja. Pa, ako je igdje, tu je gore - najsigurnije.
- Naprotiv, druže! Čini mi se da je upravo taj argument najtanji.
- Pa, sad, ovaj... da, što se toga tiče... može biti, znam. Ali... - Kruno nije završio. Sagne se i odnekud iza vrbova pruća izvuče klupicu, popne se i odozgor spusti kratke ljestve pa, prislanjajući ih uz dimnjak, reče:
- Ja ću prvi, da ti malo bolje posvijetlim.
A kad je već bio u bunkeru između rožnika, Mirko pomisli:
... Možda su se drugovi u komitetu ipak prevarili, kada su tako lako povjerovali tolikim jamstvima. Jer, tko zna... ne bi li to mogla postati najobičnija klopka.
Mučila ga je slutnja da je sve to neka dječačka igra konspiracije.
... Jer, - mislio je, - čak i ako nitko osim njega ne zalazi ovamo, može li on biti tako vješt i lukav, da izbjegne tragove ili uhodarenje?
A, kao da pogađa, Kruno reče:
- Vidio si, dolje u prizemlju imamo u jednoj prostoriji ustaški tabor. I, za svaku sigurnost - mi, veliki rodoljubi na riječima, ponekad navratimo da tim surovim momcima zasviramo sevdalinke.
- Bojim se da to nipošto nije dovoljno.
- Pa... možda i nije. Ali, mislim - svaka je duhhovitost uvijek puna rizika. A tako se krivo usmjerenim uzbuđenjem i mi sami oslobađamo vlastite napetosti.
- Ali, oprosti... opasnost i uzbuđenje - to nije isto. Ilegalni rad mora biti trijezan i oprezan. Sve ostalo su ti romantični razlozi, druže moj.
Sjedeći, zatim, gore u onom trokutastom rogu na improviziranom daščanom podu, punom narogušena iverja, Kruno se oprezno odupirao dlanovima i pedalj po pedalj plazio između kutija i zamotuljaka, tražeći stopalima put. Za njim je zgrbljen, u čučnju napredovao Mirko, tu i tamo zapinjući o grede. I ma koliko da je kroz crepove prodirala hladnoća, činilo se kao da je bilo neke tople draži, nekog uzbudljivog iščekivanja u tom tijesnom prostoru, u tom pomalo klaustrofobičnom rovu krcatom štamparske boje, matrica i ciklostila.
- Gdje ti je ona džepna svjetiljka, kažeš?
Kruno se maši nekud ustranu i, poslije kraćega tapkanja prstima po mraku, reče:
- Evo je, tu je. Ali, time se nećemo bogzna koliko pomoći. Bilo bi bolje da užgemo karbitnu lampu. Pa, kada smo već tu, da nam bude i malo bakljade, a?...
... Ma, do đavola i s tom neurotičnom govorljivošću! - Pomisli u strahu da će ga brbljavost izdati, svjestan da gotovo u svakoj prilici lane bar poneku suvišnu riječ.
Ali, prije nego što mu je išta odgovorio, Mirko slabom zrakom obiđe naokolo.
- Boga mi, kao pravo skladište!
- Ma da. Zapravo, to je više iz nužde, jer posljednjih nekoliko tjedana - ne znam zašto - nekako ne funkcioniraju najbolje ti kanali za prebacivanje materijala. To nas prilično sputava. I već smo tu natrpali svašta: i oružja i lijekova - svega, što ti srce zaželi. - Nekom čudnom mješavinom taštine i skromnosti mrmljao je Kruno. - Moramo se toga nekako riješiti.
- Da, nažalost, nije bilo moguće, jer su Švabe i ustaše tu, oko Zagreba, pročešljavali teren. Ali, u redu - treba sve to što prije prebaciti! Nego, jesi li ti već napisao onaj poziv bugarskim studentima?
- Nešto jesam, ali... pravo da ti kažem, nisam zadovoljan. Pretpostavljam da onaj, tko se usudi pročitati do kraja, želi jednostavnu, i sasvim određenu poruku. A ja ne znam pisati jednostavno - to ti je to.
I pade mu na pamet; jučer, za čik-pauze - u razgovoru s Vesnom.
- Za taj letak, namijenjen Bugarima ovdje, nemam u sebi dovoljno šablonizirane političke frazeologije,... razumiješ li. Apstraktni poziv u borbu protiv fašizma, pak - poziv koji emocionalno za njih nema ni klasne ni nacionalne podloge - njima koji su ovoj kvislinškoj tvorevini gosti, ne znači ama baš ništa. I, da bih to izbjegao, pišem nekakve kitnjaste analize globalnih zbivanja na osnovu oskudnih vijesti s radija. To nije posao za mene.
- Da, shvaćam. Ti nemaš afiniteta za stil, prožet novinarskim sintagmama. Međutim, ni roman ti neće biti lišen ideologije, ma kakva ona bila.
- Izgleda, imaš pravo. Jer, mučim se i mučim, grčevito tražim i gomilam riječi - sve neke sporedne ukrase, ali nikako da pogodim originalni ritam - stil koji ne bi bio tek neka promašena lirika.
- Ali, pazi! Čitava moralna filozofija, međunarodni odnosi, ratna strategija, stremljenje svakoga pojedinca, budućnost - sve ti to mora stati na jednu stranicu. Zamisli, koliko dubokoga smisla ima u jednoj jedinoj paroli: "Smrt fašizmu - sloboda narodu!"...
- Da... Što se smrti tiče, to je prilično lako definirati, ali slobodu - to je već teže!
- Kako to misliš?
- Pa, jednostavno. Sloboda je, kao ideja, proizvod mašte - utopija kojoj se stvarnost na svakom koraku suprotstavlja. Sloboda nije samo sleđeno stanje blažene samodostatnosti, neko usebno zrenje na putu na kojemu se, ni uzduž ni poprijeko, ne javljaju nikakve potrebe, nužde, prepreke. Jer, čim iziđe iz sebe, čovjek mora navući masku, pripremiti se za borbu i, kao zéc, biti oprezan. Sloboda je aktivan proces - doživljaj, uvijek u sukobu s okolinom. I s prirodom i s drugim ljudima. Pa, što je bližnjih više, to je manje slobode. Štoviše - čak i onda kada se sloboda zlorabi kao tiranija nad bližnjima, ona se, ustvari, očituje kao nesloboda, potaknuta egoizmom, nagonima, strahom, podsviješću, bijesom. Suvremena je kataklizma dovoljan primjer za to.
- Možda je to istina, ali ja ne pristajem na takvu interpretaciju. Možda je sloboda, zaista, tek jedna iluzija koja se neprestano, poput feniks-ptice, obnavlja na vlastitim ruševinama; pa ipak, čovjeku je neophodna, jer čak i njezinim ruševinama pripadaju tolike nade!
- Pa... intimno, ni ja se s time ne slažem. Pogotovu, kad je riječ o "Blindenburgu". Čini mi se da znam što hoću, a, eto,... mjesecima se već ne mičem s jednoga poglavlja.
Bio je to pokušaj da se i pred njom uvjeri kako za čitavo to vrijeme, zapravo - raspet unakrsnim neslobodama da odvagne taštinu i ovisnost u nekoj vrsti racionalnoga zanosa što ga je on smatrao ljubavlju - tek letimično razmišlja o sadržaju budućega romana.
- Ja ne bih rekla da je to jalov posao. Samo,... ja bih s tvojim sposobnostima, na primjer, ipak bila bar malo plodnija!
- Da, razumijem. Ne bih smio sebi dopuštati da me zavode tričarije. Projekt o "Blindenburgu" zaista bi mogao biti - nešto.
- Pa... i ne samo to. Nego, da se za ljenčarenje, čak i zimi, ne ispričavaš samo tim svojim "vječnim proljećem".
- Ah, draga moja, to ti je to - ljubav i revolucija. Odnosno: revolucionarna ljubav protiv ljubavne revolucije. Čovjek tu nema dovoljno vremena da se bavi još i pisanjem.
- Nažalost! Jer ti je uvijek pri ruci ona utješna obmana da prava, umjetnička ljepota svake priče raste tek iza njezina svršetka.
- Možda! - Rekao je, smiješeći se. - Premda i patnje ponekad vole svoju vječnost.
Sad je, međutim - napet u iščekivanju da naleti na stepenice pred crkvom - u torbi nosio letke koji su ga mogli odvesti ravno u pakao.
 
- Znaš, - bio je sinoć rekao Mirku. - Dok sam kucao matricu, sve su mi prsti drhtali.
- A zašto?
- Pa, bilo mi je to prvi put i bojao sam se da ne pokvarim.
- A gdje ti je? Da je nisi, možda, zgužvao?
- Nisam, nisam; ne sekiraj se! Već je na geštetneru.
Mirko prinese upaljenu žigicu grliću karbitne lampe i primijeti kako je bijeli acetilenski plamičak zatitrao na neodređenom bljesku njegova pogleda. Kruno se u struku okrene i smetenim rukama pokuša da tobože nešto potraži naokolo - nešto u sebi čemu se nije moglo naći imena.
- Hajde, onda,... da počnemo!
Namjestili su se udobnije oko aparata za umnožavanje - starudije koja je do nedavno ležala rashodovana u podrumu nekog sanatorija i koju su - po vezi - rastavljenu na dijelove, Kruno i Branko prenijeli ovamo, da je ponovo sastave. Provjerili su da li uopće funkcionira i prihvatili se posla. I, odjednom - činilo se kao da je sve tu bivalo drugačije, satkano od snova, mirisa i opasnosti; sve je raslo, širilo se i prostiralo u krugovima do horizonta kao sjeme letaka i poleta. I u stremenanju njihovih bila, i u njihanju paučine s greda i kroz noć nekamo daleko prema šumovitim planinama - posvuda su već kliktala ta masna, crna slova koja su govorila o nužnosti ustanka. To - te jednostavne riječi mržnje i gnjeva - više nije bila samo bujica slova, slova koja ključaju pod korijenom želja; to su, naprosto, bili krikovi poniženih - obećanja i zov preko granice snoviđenja. I zahuktalo se vrtio valjak, utiskivao na ciklostil spremnost na žrtvu i ljubav, utirao beskrajne staze u neprokrčenim vizijama radosti i slave; kovitlale se parole snagom uspona i čežnje, a malene sive četvorine s posijanim brazdama škrguta i patnje nicale kao vojska. I njih se dvojica, prezirući škriputave bolove među pršljenovima i prohladne žmarce propuha, nisu ni časka odmarali, nisu prestali da vrte i da nižu sve nove i nove stranice; ali, kad je zadatak bio izvršen, Mirko pripali na svijeći cigaretu i, nakon kraćega razmišljanja, izusti:
- Ne, ne, to ipak neće ići tako.
Protrnuvši na pomisao da im je trud bio uzaludan, Kruno zaprepašteno šapnu:
- A što!?... Zar nije bilo sve kako treba?
- Bilo je, da. U redu. Ali, svejedno!...
- Misliš li da bunker nije bio dovoljno siguran, možda?
- Kao bunker, hajdede. Možda i jest. Bar za privremeno skladište. Premda ste i o tomu trebali voditi više računa. Bojim se
da smo mnogo tragova ostavili za sobom.
- Doduše, miris boje - to bi moglo biti najsumnjivije. Ali, prozračit ćemo to.
- Dobro, a da se ja sad ne mognem odavle neopažen izvući napolje?
 
- Budi bez brige! Kad bi bilo baš gusto - pripremili smo nekoliko gunjeva pa možeš prespavati cijeli dan. Međutim, dečki su čitavu noć bili na osmatračnici.
Premda mu na to nije ništa odgovorio, Kruno osjeti da Mirko nema baš mnogo povjerenja u sposobnosti slijepih čuvara na straži. ... Čak ni dok su prostorije ustaškoga tabora, dolje u prizemlju, prazne. - Pomisli.
A sad je i sam, tu pred crkvom, osjetio snažnu samozaštitnu potrebu da se prekrsti - zato što je izbjegao smrti pod kotačima tramvaja, ali još više zato što mu je torba bila puna letaka. Međutim, za široke geste, koje bi se vidjele uzduž pločnika, obje su mu ruke bile zauzete. Pa ipak, činilo mu se da sasvim iskreno može odglumiti pobožnost koja ga nije spašavala. Zastao je, kao da se u posljednjem trenutku predomišlja bi li ili ne - usput - malo navratio unutra. I, kao da se u posljednji čas odlučio. Pa, bojeći se da ne zaluta u dubinu središnje lađe u rastresenim odjecima potpetica što su se ljuštili po prostranoj usamljenosti kroz koju su, puni utjehe, sa svih strana stremili prema nizovima klecala tvrdi, nezainteresirani sveci, Kruno nakon nekoliko koraka siđe s prostirača i cipelom potraži klupu. Pa, zadjenuvši štap među koljena i spustivši kraj sebe torbu s četiri brižno zalijepljena omota što su nalikovali na knjige, izrazitom se skrušenošću još jednom prekrsti - za svaki slučaj, zadržavši sklopljene dlanove pod bradom. Micao je usnama, pokušavajući se prisjetiti bar koje molitve koju je ponio iz djetinjstva; znao je, to nije moglo potrajati dugo, jer je Dunja svakoga časa morala doći - najkasnije za pet minuta. Osluškivao je, ali nikako nije mogao zaključiti je li on to, u ovo doba dana, u prostranoj lađi sam. Pomalo je, kao naivan vjernik, uzdisao i ponovo se križao, misleći:
... O, Bože, Bože! Možda je zaista bolje onima koji bar na trenutak mogu povjerovati u Tvoju samilost. Pa čak i onda, kad ne mogu dokazati Tvoje postojanje.
Po davnašnjem iskustvu, kad god mu nešto nije polazilo za rukom, nikad mu molitva nije bila uslišana. Ali, psovka - da. I još kao dijete zaključio je: Ili je psovka, zapravo, ona prava molitva koja godi uhu Gospodinovu; ili je, pak, psovka samo zgusnut izraz u sabiranju vlastitih moći, a molitva tek bezvoljno prepuštanje usudu. Najvjerojatnije, - filozofirao je - ili sve te naše pobožne riječi, naša pokajnička uzbuđenja, naši ustrašeno egzaltirani stavovi u projekciji na vječnost poprimaju obrnuto, psovačko značenje; ili je, pak, đavolji antipod jači od Svevišnjega, jer - paradoksalno - dok su molitve odreda impotentne, gotovo sve su psovke protkane seksualnim, dakle i najživotnijim nabojem.
Pera se na vratima lako zanjihaše i Dunja se krišom obazre unaokolo; u polumračnoj su praznini pred glavnim oltarom klečale samo dvije starice, a dolje sasvim na kraju crkvenjak brisao prašinu. Kruno je sjedio sam - izgledalo je, gotovo nestvaran u zanosu kojim je izvršavao zadatak, te ona pođe prema škropionici, da bi se usput mogla i osvrnuti unatrag. A zatim sjedne kraj njega i, pokrivši suknjom torbu, brzim pokretima je otkopča, izvuče sva četiri omota, dva hitro prebaci na drugu stranu, popravi suknju; ništa se nije vidjelo i nitko nije vidio ništa.
... Eto, još jedna mogućnost agitpropa. - Likovala je.
- Imaš paučine u kosi. - Šapnula je.
- Mnogo? - Upitao je s nevjericom.
- Ne. Ali,... da mi je samo znati kuda si se verao!
Naravno, znao je da ona tim ljupkim začikavanjem, kojim je prikrivala svoju nezainteresiranost, ne aludira na skrovište štamparije u Sljeparniku.
- Verao, da. Nažalost, izgleda uzalud. A poražen sam, u svakom slučaju.
Po uhodanom scenariju, očekivala je ispovijed nevinosti koja, po svaku cijenu, hoće biti grešna.
- Poražen?... Pa ti si bar uporan! - Peckala ga je.
Vesna mu se, ako je to točno, zaista više sviđala; nije bio načistu - da li zbog toga što mu je pomagala u radu, ili zbog toga što je bila nježnija od ostalih djevojaka u njihovu društvancu - ali, sviđala mu se. Toliko, da je samoga sebe uvjerio kako ga ona voli. Dunja je s užitkom promatrala njegovo mačorasto razapinjanje - ne zbog ljubomore nego zbog smiješnog položaja u koji se uvaljivao svojim raskatoličenim načelima tolstojevsko-marksističkog frojdizma.
Kruno se namršti pa reče:
- Sve što je bilo u mojoj moći, sve sam učinio.
- A što! Zar nisi imao uspjeha?
- Razmišljao sam da li da ti sad odmah sve ispričam. Jer shvaćaš?... nije mi svejedno kakve su me sve pobude gonile.
- Ne shvaćam. Daj, budi malo jasniji!
- Tako sam se tomu radovao! A, na koncu, toliko sam se uzrujao.
- Zbog čega opet? - Čudila se Dunja, ne dokučivši te njegove izlomljene misli što su vrludale s predmeta na predmet.
- Ma, zbog onoga prokletog tavana!...
A jutros, kada su letke već bili zamotali, Mirko mu reče:
- Noćas to, sve skupa, nije bilo loše, ali mislim da se, ipak, drugovi neće složiti s tim.
- Pa zašto!?... molim te.
. Da su bili malo bolje upoznati sa svim okolnostima, siguran sam - ne bi nam dopustili ovakve riskantne pokuse.
- Zbog sigurnosti?...
- Da, prvenstveno zbog toga, ali i s drugih razloga.
- Pa ne znam komu bi palo na um da nas traži ovdje, među ovim bogaljima.
- E, nemoj tako, druže! Odmah se ili ljutiš ili vrijeđaš, a nemaš pravo. Jer, ilegalna tehnika - ili, kako ti kažeš, štamparija - makar i ovakva kakva jest, to je velika stvar. A pred policijom i veliki zločin. Razumiješ?... A ne možemo dopustiti da je olako pronađu i da vas potuku kao miševe.
- Pa, zar nije dovoljno kamuflirana?
- Ne, nije. I sam si kazao da je u prizemlju smješten ustaški tabor.
- Pa da, upravo nam to i daje toliko samopouzdanja. Jer, kako da oni dolje - budale - išta sumnjivo pretpostave, kad im izgledamo tako bespomoćno i tako bezazleno.
- Eto, vidiš! Prava ti je pogreška da precjenjuješ njihovo sažaljenje. Drugo, mogu im konačno postati sumnjivi ljudi koji navraćaju k vama. I treće, mogli bi vas otkriti sasvim slučajno - recimo, po mirisu štamparske boje ili po tragovima u prašini. A da se i ne govori o posljedicama bombardiranja ili protupožarne inspekcije.
Kruno je časak šutio i grickao donju usnu, da bi se uvjerio koliko je nesretan. Razlozi su bili očiti, ali, naprosto, nije htio da ih vidi. Da ga ne bi pokolebali. Jer, razloga za strah i za povlačenje u sebe bilo je uvijek više nego dovoljno. I nije se isplatilo maštati ni o hrabrosti ni o nesreći.
Kruno je, međutim - da bude iskren - maštao, i te kako maštao.
Jučer, dok mu je prelistavala naknadne zabilješke što ih je nakanio ugurati u koncept, Vesna ga je priupitala:
- Dobro, hoćeš li pisati o svima koji zalaze k vama u Sljeparnik? Mislim, hoće li biti dovoljno fabule za sve?
- Namjeravam, naravno. - Odgovorio je sa smiješkom, značajno.
- Pa, bilo bi tu koješta zanimljivo da se kaže. - Dodala je sanjarski.
- Da. Samo,... ne zaboravi!... to su dva različita, usporedna zbivanja - književnost i zbilja.
- Znam, nije to lako. Jer bi čak i najnepristrasnijem čitatelju bilo lakše posumnjati u istinitost nego u izmišljotine. Izmišljotine bi mogle biti prihvaćene kao pjesnička sloboda; istinitost kao podvala.
- Eto, vidiš... Zato skelet moga romana i raste i raspada se usporedo s mojom željom da ga napišem.
- Da, shvaćam. - Rekla je sa žaljenjem.
- Među nama, ni u stvarnosti ni u priči, nema takvih heroja koji bi, zaljubljeni u svoje spomen-patnje, nadživjeli sebe, pretvarajući onu trajno buduću prošlost u neprestanu sadašnjost. Mi nemamo nikakve šanse da ono malo kukavštine ili junaštva pretvorimo u cilj i sredstvo - u moć koja, podržavana organiziranom glorifikacijom, u svojoj srži prezire svako prerušavanje. Zato bih ja najradije - kad već ne mogu taj naš svijet, ma koliko egzistentan, graditi na zamršenim pustolovinama - da svoje junake bar donekle iskitim vrlinama. Ili, da se još bolje izrazim: dogodovštinama koje će, makar i nevjerojatne u prvi mah, pobuđivati na čovječnost.
Noćas mu je, pak, bio rekao Mirko:
- Čuj, druže... drugi se ljudi lakše bore i lakše spašavaju. Ili se bar pretpostavlja da bi to oni mogli lakše.
A Kruni se u tom trenutku pričinilo kao da je iz njega nešto iščupao. Otimao mu je najmiliju iluziju - iluziju jednakosti. Kao da je za nekoga drugoga prisvajao ono stvarno pravo na opasnost i borbu, a njemu ostavljao tek male, sporedne utjehe.
- Pa, onda... - rekao je pomalo napra'sito, - poruči drugovima da se ja ne slažem s takvom odlukom koja bi mi sputavala i ono malo mogućnosti da pomognem pokretu. Ako zaista misliš da geštetner treba odnijeti, evo vam ga - nosite! Ali, bar nešto mi dajte, nešto konkretno da radim.
Mirko je neko vrijeme šutio, ispitivački promatrao njegova drhtava usta i razmišljao:
... Što je to u njemu, zapravo? Je li to sebičnost ili ljubav? Radi li on sve to iz uvjerenja ili očaja?
Kruno je, međutim, tu dilemu bio već objasnio sebi u prvom poglavlju:
... "Osnovna je zamisao u tomu da junak priče, suprotstavljajući se usudu i postupno povezujući se izravno s revolucionarnim zbivanjima u izvanjskom svijetu - zato što se, živeći od malena osamljen, počinje plašiti samoće iz koje izlaza nema - revolucionira i svoj unutarnji život, revolucionira svoj odnos prema zajednici i stvara preduvjete za novoga, boljega, drugoga čovjeka u sebi samomu." ...
- Shvaćam. - Bila je prokomentirala Vesna. - Ali, još nešto!... Čitatelj ne treba doživljavati tvoje stranice u prvom redu kao prosvjed ili jadikovku pojedinca nego kao biografiju čitavih pokoljenja.
- Da, da. To si dobro zapazila. Rekao bih, dapače: društvena vrijednost junaka postaje gotovo jedino mjerilo!... pa i za veličinu njegove vlastite tragedije.
A sad je tu, na klecalu pokraj Dunje, imao malo vremena da bude ljut; štoviše, da bude i povrijeđen. Premda je po rubovima njezinih dvoznačnih rečenica naslućivao potrebu, pa i dužnost da bude ljubomoran i da pomalo zajedljivo predbacuje - pogotovu, otkako je ona izbjegavala sastanke koji nisu bili revolucionarno poslovni - morao je biti sasvim određen, tim više što je to bio presudan trenutak i za njega samoga.
... Ima li uopće smisla da joj išta kažem? - Pitao se. - Jer, bez obzira što je volim - ona je, ipak, pomalo ograničena, kad je u pitanju disciplina. Naročito, ako je Mirko doista sekretar.
- Rekao mi je, doduše: neka ostane kao skladište. Ali za nas to nije dovoljno. Ili je bar u istoj mjeri - opasno.
Dunja nije bila načistu, govori li to iz njega odanost ili nezrela ambicija, pa reče:
- Svatko od nas pridonosi prema svojim mogućnostima. Borba nije ničija prćija.
- Ali, zato,... pobjeda jest!
 
Kruno se unaprijed mogao kladiti na sve šablone koje su predstavljale njezin stav - njezin "principijelni stav" (naravno, tek ako drugovi odozgor smatraju to "pravilnim").
- Uostalom, mi smo sa svoje strane pokazali spremnost i nešto malo organizatorske fantazije, a oni, ako se boje... što ja tu mogu!
Nakanjivao se da pođe; znao je - ona tu mora ostati sama, jer će za koji čas doći dvije žene, prerušene u dobroćudne seljanke, koje će u svojim tržnim torbama iznijeti letke. I premda nisu smjele da ga zateknu ovdje, svakako je htio kazati još nešto.
- Ne, nije samo u tomu stvar. To je u redu. Nego, bilo bi lijepo kad bismo se našli negdje i u slobodnom vremenu. Imam toliko toga da ti ispričam.
- Da, rekla mi je Vesna da mnogo radite.
- Ma, sporo ide to prekrajanje naših sudbina. I, uopće, to s romanom. Ali, što da te gnjavim! Pa, gotovo da se više i ne sastajemo.
... U svakom slučaju, ako je željela da me se riješi, lukavo je smislila. Boji se suočavanja. A trebala bi imati više smionosti nego ja koji znam da u toj igri, svakako, gubim.
- On je odlučno protiv. - Promrsi, prekoračivši njezina koljena.
- Protiv čega? - Šaptala je Dunja, gledajući na sat.
- Kasno je. Drugi put!... Nego, toliko da znaš: Odlučno je protiv toga da u Sljeparniku ostane štamparija.
- Pa... sigurno drug Mirko ima razloga, kad je tako rekao.
Ali Kruno se još prije bio sa samim sobom okladio da će ona upravo tako nekako reći, pa se nakašlja - još nezadovoljniji, još ljući.
- Htio sam razgovarati o sasvim drugim stvarima, ali sad - svejedno. Ionako, sve ide naglavce.
- Što to? Reci!
- Pa,... ništa, zapravo.
Zatim se uputi prema izlazu, ostavljajući za sobom neizvjesnost, krcatu namjerama i sumnji.
- Tebe to, ionako, ne zanima.
* * *
 
3.
 
Premda joj se društvance sviđalo, Nada nije baš često zalazila u Sljeparnik. Bila je previše savjestan student, da bi gubila mnogo vremena u ćaskanju. Pa ipak, večeras je svojima kod kuće održala obećanje da će Davora dovesti u goste.
- A jesu li vam živi roditelji? - Priupitao je nešto kasnije gospodin Viktor, Nadin tata, stavljajući mu brižljivom nespretnošću objema rukama čašu među prste.
- Zapravo, mislim da su živi. Jer, ovaj rat!... znate; čovjek nikad ne zna koliko dugo može izdržati. A vijesti su od kuće najčešće samo glasine.
 
Otpivši gutljaj, Davor pažljivo spusti čašu na stol i primijeti da mu se podlaktice lagano tresu.
... Samo da ne prolijem ili nešto ne prevrnem. - Pomisli, dodirnuvši ovlaš čipku na stolnjaku. - S tim čašicama na jednoj nozi!...
- Uzmi kolačića! Ne ustručavaj se! - Nutkala ga je Nada, prinoseći mu šaku do visokoga pladnja nasred stola.
- O, hvala! Inače, znaš da nisam baš neki ljubitelj slatkiša. - Ispričavao se, da kasnije ne bi morao uzimati sam.
... Samo bi mi još i to trebalo, da rukavom zapnem za te kristalne tulipane!...
Sve što je u tom stanu mogao naslutiti njuhom, opipom ili jekom, bilo je za njega novo - građanski otmjeno - toliko, da mu je pomalo bivalo i nelagodno.
- Kako to mislite da su vijesti najčešće samo glasine? - Radoznalo se umiješa Neno, njezin bratić i student prava, zavalivši se nemarno na divanu.
- Ma, čujte,... ono, rekla-kazala... Navodno, da su mi Talijani ubili oca.
- Zaboga! Pa, zašto bi ga ubili? - Začuđeno je uskliknuo gospodin Viktor.
- O, tata!... zaboga. Kao da je to danas nešto neobično. Pa pogledaj samo sutrašnji "Hrvatski narod". Tamo na trećoj strani: strijeljani radi odmazde.
- Nado, kako to tako!?... pred kolegom. - Prijetvorno se iščuđavao njezin bratić.
- Ostavi, Neno! Valjda znam što pred kim smijem reći. Drug je antifašist.
Davor je i suviše dobro raspoznavao preljeve u glasu, da bi mu se svidjelo ono bratićevo dobrodušno "oh, to je, onda, druga stvar!".
- Vaš je tata možda bio politički radnik? - Uporno se zanimao Neno, otvorivši u glasnicama registar za simpatije.
- Ma, kakav politički radnik!... U lučkom pretovaru. - I sad mu je već bilo jasno da će morati izmišljati neku novu priču.
... Koji me je vrag tjerao da ga spominjem!
- Da, vi to niste morali znati, ali... među lučkim radnicima bilo je dosta komunista. - Produžavao je Neno patriotski.
- Prema onomu što sam čuo... ne, ne. Ne vjerujem. - Nesigurno odgovori Davor, oprezno tražeći čašu. - Bio je to sasvim neuk i bolestan čovjek. Za njega je najveći domet u politici bio žmul bevande.
- O, Bože moj, kako je to strašno! - Uzdahne gospodin Viktor. - Ubiti čovjeka ni za šta.
A Neno doda:
- Eto, to im je ta njihova ratna politika: za vic o novom poretku - logor; za pobačaj - prijetnja smrtnom kaznom. Sve, da se ljudima utjera strah u kosti. A kada se netko, makar i naivno, pobuni - odmah pred prijeki sud.
- Ali, sve bi se to moglo riješiti i na drugi način. - Odgovori gospodin Viktor poučno. - Ljudi su takve stvaralačke mašine koje troše najmanje goriva, a daju najveće vrijednosti.
- A još bi za to, za taj goli život što im preostane, morali biti nekomu neizmjerno zahvalni! - Upola s ironijom, upola s tugom dometnu Davor.
- Boga mi, striče, imaš ti pravo! Sve je to u nas nekakva glupa, krvava politika; sloboda koja čezne za totalitarnom državom, da bi bila sigurna. I sve bi to trebalo raznijeti ekrazitom! Samo, kad bi čovjek mogao nekako dospjeti u partizane!...
- Ah, nisi ti, sinko, za takav život. - ispričavao ga je Nadin tata.
- Pa, onda... bar da tu nešto korisno radim!
I opet se Davoru pričinilo da je čuo neki neobičan prizvuk u njegovom glasu.
... Što je to? - Pitao se. - Prigušena želja za pustolovinama, dosad razmaženoga studenta ili dobro smišljena provokacija?...
- Eh, da si ti za nešto! - Prekori ga Nada. - Tobože, nešto si se angažirao; pa, onda, opet - ništa.
- Oprosti, ali... ti stalno meni: sanjar, skitnica, diskutant. Kao da ja svojim roditeljima na selu mogu odbiti da pomognem, kada su radovi na njivi u punom jeku.
- U redu. Ljetos nismo znali gdje si tako dugo. Mislili smo: ili si u zatvoru ili si otišao u šumu.
- A, eto, kao što vidiš: ni jedno ni drugo.
- Dobro, povezat ću te s Vesnom pa radi, ako hoćeš.
Davor je negdje duboko u sebi osjećao:
... Ne, ne, to nije dobro. Ni Dunja ni Vlado nikad ne kazuju imena.
- Ah, te tvoje veze! Tako si me i proljetos bila upoznala s nekom djevojkom, pa... što!?... dva ili tri sastanka i - ništa.
- Da, uskoro je pala, sirota Jagoda! Zatvorili su i nju i njezine tri sestre.
- Nije moguće! - Lažno se zaprepaštavao Neno. - Pa to je grozno! A bila je tako mila.
- I zamisli! Sve četiri su već otpremljene u logor u Staru Gradišku.
- Kako znaš?
- Pa, pričao nam je njezin brat.
- Što? Ti poznaješ i njezinoga brata?
- Naravno! Pa on svaki dan dolazi u dom.
U tom se trenutku na vratima pojavi Nadina mama; dolazila je s neke vrsti antropozofskog ilegalno religioznoga sastanka, i kretnje su joj bile svježe, pune produhovljena mirisa i mladenačke.
- Oprostite, malo sam zakasnila. Naša nam je Nadica tako mnogo pričala o vama. Naročito, da vrlo lijepo komponirate.
Davor ustane i srdačnim joj stiskom zahvali na posljednjoj rečenici.
- Samo, da nije malo previše! - Jer, znate, ja sam još uvijek početnik.
- O, ne! Ni govora!... Vjerujte, toliko sam nestrpljiva; htjela bih čuti bar neke od vaših kompozicija.
Davor se smješkao neodlučno.
- Nije to još ono - pravo! I možda se budete prebrzo razočarali.
- Baš naprotiv! Doduše, naš je pijanino dosta star, ali... - Njezina je ljubaznost bila uporna. - Uostalom, vi ćete, ionako, često biti naš gost!
25. studeni 1943.
 
 
Otkriven doušnik
 
Dolje, u domskoj pisarnici, gospodin povjerenik je, trudeći se da izgleda zaokupljen spisima, istražiteljski promatrao Branka s mlitavo podignutim dlanom na pozdrav.
- No, jeste li došli, konačno?
- Oprostite! Iz ureda izlazim uvijek posljednji.
- Vjerujem. Ali, htio sam da prijateljski malo porazgovaramo. Samo, da shvatite ozbiljno!...
- Razumijem.
Premda je nekada i sam često imao posla s policijom, povjerenik nije bio sasvim siguran treba li najprije izbaciti najsnažniji dokaz pa ga postupno dopunjavati sitnim, neodređenim sumnjičenjima, ili, pak, postupati obrnuto.
- Vama je, vjerojatno, poznato da ste u vezi s izborima tridesetiosme bili, kao nepoželjan politički elemenat, izbačeni iz zavoda.
... Glupan! Ako je to ikomu poznato, onda je to najprije meni. - Pomisli Branko, pripremajući se za obranu.
- Zato što sam, kao pošten Hrvat, rasparao slike njegovog srpskog veličanstva.
- Da, da. Recimo da je tako. I nekoliko križeva, zar ne? - S nevjericom, koja ne očekuje prosvjeda, sporo je odgovorio povjerenik.
- Nadam se da negdje postoji izvještaj o tom predmetu.
- A što ste sve radili, zatim?
... Ispituje, kao da nema pojma!
- Pa... potucao se naokolo. Odnosno, bio četkar bez posla. - Podrugljivom ozbiljnošću odvrati Branko. - Kao da se itko ikada brinuo što sam izgubljen. Čak i u Banovini - Hrvatskoj, naravno! - slijegali su ramenima i tek što nisu glasno mislili: malodobni prijestupnik.
- Dobro; ali, otkako smo dobili nezavisnu državu, vi - radite! Osim toga - znajući da su vam obiteljske prilike, u kojima ste živjeli, bile teške, mi smo vas proljetos ponovo primili u dom.
- Ja sam vam, gospodine, istinski zahvalan zbog toga.
- No, dobro. A sad mi recite tko je ona mala, crna gospođica koju tako često viđam po domu?
- Po boji - ne znam; zapravo, ima ih više. Možda mislite na Dunju?
- Da; izgleda, tako se nekako zove.
- Kolegica s fakulteta.
- A s kakvom namjerom ona dolazi ovamo?
- Pa... kao i ostale! Malo da ljubaka, malo da s Krunom uči za ispite.
- Hm. Kažete: da ljubaka i da uči. Ne vjerujem baš. Sve mi to previše miriši na nekakve ruske kružoke. Političke kružoke, razumije se!
- Sasvim pogrešno, gospodine!
- Pogrešno? Slušajte, Branko - ne pravite budalu od sebe! Jutros mi je, na primjer, u Glavnom ustaškom stanu... a vi vrlo dobro znate kakva je to ustanova!... rečeno: "Pazi! Kod onih tvojih studenata sastaju se neki komunisti".
- O, Bože! Zar mislite da smo mi tako naivni ili tako blesavi!?
- Nemam ja tu što "misliti"; činjenice su tu!
- Kakve činjenice?
- Čujte, Branko... zašto vam je bio potreban ciklostil?
- Nikad ni čuo! Što je to!?
- Manite se prenavljanja! Zašto ste jučer pokušali da iz dojavnog ureda ukradete čitav omot ciklostila?
- Aha, to! Mislite na onaj papir?... Htio sam donijeti malo Kruni za njegove pisanije. Znate da stalno fantazira o nekom romanu. A papir je danas tako skup!...
- Da, to je plemenita gesta. Pogotovu, ako je na državni račun! - Ironizirao je gospodin povjerenik. - A vama, naravno, nije bilo poznato da se na takvom papiru mogu tiskati leci banda
za ba'ndite u šumi.
- Za letke!? - Kao da se zaprepaštavao. - Bože sačuvaj!...
... Gotovo je, dakle. Sigurno će, ako već i nisu, izvršiti premetačinu. Sreća što smo sve ono s tavana već iznijeli! Ali, ako je i kakva sitnica ostala!... - Tjeskobno je razmišljao Branko, trudeći se da mu smiješak i dalje bude začuđen i glup.
- Osim toga, - nastavljao je gospodin povjerenik, - na osnovi jednoga spisa, što smo ga pronašli u banovinskoj arhivi, može se slobodno pretpostaviti da ste i sami zaraženi bacilom komunizma već odavno, u zavodu.
- Ah, to je moglo biti proizvoljno tumačenje ondašnjih režimlija, gospodine. Mi s time nemamo nikakve veze. Uostalom, Toni je neprestano u našemu društvu; pitajte njega! On je zakleti ustaša još od prije rata.
- E baš zato, Branko, jer ste znali da je on ustaša - vi ste i te kako mogli glumiti pred njim.
- Pa, mogli bismo, ali... ne pune dvije godine skoro.
- Pa ipak! Obavijesti, s kojima raspolažem, govore suprotno!
- Ne znam otkuda takve obavijesti, ali... ljudi se danas često jedni drugima prijete komunizmom - ne zato što im je stalo do patriotizma ili ustrojstva društva, nego zato da bi se osvećivali zbog ljubomore ili zavisti.
- Eto, jesam li rekao! To su vam argumenti pravoga pravcatog zagorskoga fiškala! Ali, pazite, Branko,... takvi argumenti pred prijekim sudom, znate i sami!... ne vrijede ni lule duhana.
- Dobro, možda sam i pretjerao; ali, čini se da takvim objedama ljudi upravo guraju jedni druge na drugu stranu.
- Nego, čujte, Branko,... da ne mudrujemo više! U interesu ostalih štićenika, pa i vas - vi ćete smjesta... recimo, do petka najkasnije... napustiti ovaj dom. A za ostale, ubuduće: sve su posjete zabranjene!
- Razumijem!... Premda nije bilo ama baš nikakva razloga za to. - I, poskočivši s pletenog naslonjača od šiba, stajao je izazovno mirno i čekao. - Još nešto?...
- Možete otići. I, pozovite mi dolje Krunu.
- Vjerojatno se još nije vratio s fakulteta.
... Situacija je, dakle, vrlo ozbiljna. - Mislio je, tražio je predah.
- Svejedno. Pošaljite mi, onda, Davora!
- Spremni! - Reče Branko, odlučivši:
... Moram otputovati. Što prije otputovati. U Zagorje, baki. Ako već nije prekasno.
Gore, u studentskoj sobi, premda - bar je tako izgledalo - stvarno još nisu bili otkriveni, uzrujanost je, poticana Brankovim užurbanim isprekidanim izvještajem, rasla; očito - koliko god su to stalno imali na umu - nisu bili spremni za takav razvoj događaja. Davor je vrlo dobro znao što ne smije znati pa mu Kruno samo reče:
- Zadrži se dolje, što dulje možeš.
- Dobro. A neka se Vlado i Nada što prije izvuku odavle.
- Naravno. Samo trenutak još. Moramo nešto smisliti.
Kruno je, najednom - unatoč strahu koji ga je kočio - postao svjestan da ne gospodari rukama što su se trzale nervoznim, besmislenim pokretima; užurban i blijed osluškivao je stremenanje krvi, raspinjao se na vremenskom tjesnacu i jedva se prisiljavao da rasuđuje sabrano. Premda je neka neodređena napetost lebdjela u svakom nenadanom štropotu i u svakom iole potkovanijem koraku na stepenicama, panika nije dolazila samo odatle; možda je na tavanu još ostao kakav trag, ali je neposredna, sasvim lako uočljiva stupica bila tu, pod košuljama u ormaru - u kutiji dragocjenih matrica koje se više nigdje nisu mogle sakriti.
- Branko, improviziraj nešto na klaviru, boga mu, samo ne preglasno. A ti, Vlado, zaključaj vrata i pripazi. Ako primijetiš nešto sumnjivo, tucni me po ramenu i sjedni na Milanov krevet. Ovo moramo nekako likvidirati.
- A ja? - Upita Nada.
- Ti ćeš mi pomagati. Moramo sve spaliti.
... Ah, zlata bi vrijedile na oslobođenom području! - Pomisli, prignuvši se da ispod rublja iščeprka prvi snop i da ga uvije u trubu.
- Hoćemo li sve odjednom? - Pitala je Nada, čarajući po žeravici - iznenađena otkrićem da oni, kroz čitavo to vrijeme njihova zajedničkoga druženja, nisu samo revolucionarno gunđali.
- Bojim se, neće ići; morat ćemo bar u dva ili tri navrata.
Branko je preludirao grozničavo i rasijano, neprekidno ponavljajući jedno te isto, nemoćan da se pažnjom otrgne od bešumnoga kretanja iza leđa. Sekunde su prolazile sporo, neizrecivo sporo - zbog onoga što je sve Davor mogao govoriti dolje u pisarnici, ali i zbog onoga što je svakoga trenutka tu, u peći, trebalo zatutnjiti plamenom. A u škripcu beskonačnosti matrice su se cmarile, dimile i tinjale.
- Uh, to nikako neće gorjeti. - Zdvajajući promrmlja Nada.
- Otvori donja vratašca! Možda bude povuklo.
- Nema koristi; samo se po rubovima žari - tek toliko, da sasvim ne utrne.
- Daj malo pročačkaj sa žaračem!
- Izgleda, previše smo toga nagurali unutra. - Uzdahne Nada, uzbuđena ulogom u kojoj se neočekivano našla.
Kruno je, sav u nespokojnim trzajima, očajnički tapkao na mjestu i priginjao se bliže rešetki u nadi da će čuti kako počinje hučati kao buktinja.
- Boga mu, da li to uopće gori!?
- Nekako jadno.
Kruno dohvati još jedan omot iz ormara, zavije ga u trubu i utiska u peć.
- Glavno da jedanput uđe pa makar se razgaralo do sutra!
Vlado najednom protrnu pod navalom iznenađenja od kojega je cijelo to vrijeme strepio; bespomoćno je zurio u kvaku što se otimala pod silovitim pritiskom, a nije skupio ni toliko snage, da se odlijepi s mjesta. Činilo mu se, prolaze vječnosti, a vrata tek što nisu popustila.
 
- Čekaj malo! - Naprasito se prodera Kruno.
- Otvori, boga mu! Što si se zaključao, kao kakva djevica!? - Grohotao je Toni s hodnika.
Branko na časak prestane svirati i pokuša ustati.
- Sviraj dalje, glupane. - Razdražljivo šapne Kruno. Zatim, kao da mu s lica pade zavjesa, nestade zbunjenosti pa uzvikne:
- Samo trenutak, Toni!... molim te. Upravo se presvlačim.
- No, vidiš!... rekao sam ja da si ti djevac. - Dovikivao je Toni, još uvijek udarajući pesnicom po vratima.
Kruno dohvati Nadu za mišicu i ugura u ormar.
- Ja ću to već nekako srediti s njim. - Govorio je Vladi, jedva mičući usnama. Dohvatio je zimski kaput i bacio na susjedni krevet, pa Branku šaptom preko naslona stolice:
- Nada je u mome ormaru. Pazi!
Onda teškim, neustrašivim korakom pođe da otključa.
 
- Baš u dobar čas, delijo! - Reče.
Raskopčavajući se, Toni se osvrtao po sobi.
- Dobro, vidim, eno, neki ženski kaput visi na prozoru, a ni jedne djevojke nema tu. Gdje se sakrila?
- Ma, čekaj malo, čovječe! Da ti objasnim!... Zato sam i rekao da si došao u dobar čas.
Branko je svirao fortisime, da ne bi bio prisutan onomu što je sad moralo naići svaki tren.
- Nada je tu. - Reče Kruno. - Želudac je zabolio pa, sirota, sjedi na zahodu. Vlado dežura, ako joj što bude potrebno, a ja idem da joj kupim deci rakije. Zato, ne bi bilo loše da i ti pođeš sa mnom, da ne prolijem.
- Pa, što ćeš mi, onda, ti!?... boga ti ćoravoga. Kao da ne mogu deci rakije donijeti sam! - I Toni se odmah okrene; a zatim, doda s hinjenom sućuti. - Nego,... kako bi bilo, dečki, uz pretpostavku da smo svi bolesni?
- Nemamo ništa protiv. - Bez daha promuca Vlado.
Toni se odmah stušti niz stepenice, ostavljajući za sobom sve slabiji pramen zviždukanja.
- Za sada smo spašeni. - Reče Kruno, prilazeći ormaru. - Nego, pogledajte je li ostalo kakvih tragova.
Nada se izvuče, siva i zgužvana; noge su joj neodoljivo podrhtavale kao da je doista bolesna.
- Bojim se. - Rekla je, prvi put suočena sa stvarnom opasnošću.
Toni se uskoro vratio - brže nego su se nadali.
 
- Najprije, u zdravlje našoj dragoj bolesnici!... A zatim ćemo mi, obični - neuslišani smrtnici!
- Čujete li ga, narode? Pa u našemu časniku još uvijek ima mjesta za romantiku! - Dobrodušno se cerekao Kruno. I tek tada primijeti da se jedino njemu nije bio zavezao jezik. Doduše, govorio je pomalo usiljeno, rasipajući se u sitnim treptajima mišića; govorio je nešto živahnije nego obično, ali je bar osjećao da time postaje sve mirniji, sve staloženiji.
- A hoće li danas i Vesna navraćati ovamo? Moram je, svakako, nešto pitati. - Nastavi Toni nakon gutljaja. - Od sinoć me to strašno kopka.
Svi su opet šutjeli, a Branko ponovo poče svirati.
- No, to vam ipak moram ispričati. Sinoć, taj iznenadni susret s njom i s njezinim kavalirom! - Praskao je, očito, zabavljen prizorom o kojemu je razmišljao. - Nego, dajte, boga mu, da ovo ispraznimo pa da donesem drugu!
Vlado se nagne preko uznožja kreveta:
- Ti!... zavodniče veliki. A da nas počastiš i s po jednom cigaretom, a!?...
Toni posrebrenom kutijom obiđe po sobi:
- Čujte, momci, ovdje vam se nešto dimi. Kao da se zapalio neki vrag. Vosak ili tekstil, tako nešto!...
Kruno se trgne i požuri prema prozoru:
- Ništa naročito! Loša kvaliteta ugljena. Prosulo se malo pepela, valjda. Ali, ako ste za to, da na trenutak otvorimo?...
Branko je kroz komešanje tonova razmišljao:
... Ne, ne , nije moguće da je Toni tako naivan! Jer, sve što govori, neminovno zvuči dvosmisleno.
- Samo,... - nastavljao je on vragoljasto, - zahtijevam da se povuče riječ "veliki zavodnik". Jer, moram priznati, dečki: s tom djevojkom zaista nemam sreće.
- Onda, hajde, pričaj! - Bodrio ga je Vlado.
- Idem ja, tako, sinoć po gradu, bez cilja; bilo je prošlo sedam - kad iza ugla naletim na Vesnu.
Kruno pomisli:
... Dakle, poslije našega sastanka s Dunjom.
- Htio sam je odmah pozvati na kolače; znam za jednu slastičarnicu gdje se još uvijek može dobiti originalni nadomjestak za tortu.
Smijuljili su se; znao je da će se smijuljiti. Pretvarao se kao da ne shvaća zašto. Vicevi, humor, smijeh - sve je to ponekad ubojitije od oružja.
- Kad li pogledam malo bolje, a ona - s kavalirom. I dođe mi s malo pakosti: Baš ću joj se javiti! A sve mislim: ovaj put mi nećete pobjeći.
- Oh, Toni moj, Toni! Čini se da si još uvijek ili ljubomoran ili zaljubljen. - Zadirkivao ga je Kruno.
 
- Ma, čekaj! Nije u tomu stvar!... Njoj kao da je bilo naročito stalo da me ne primijeti. Jer, tek što sam zakoračio bliže, momak učini neku smiješnu kretnju, nešto joj šapnu i kao da bi da se izgubi. Ali, odmjerim ti ga ja malo bolje, kad li - poznata njuškica! I njemu sve nelagodnije što ga zatičem s njom.
- Sumnjičiš ljude; eto, to ti je to!
- A ne, ne, nije u tomu grmu zec. Naprosto, htio je da se u njezinoj prisutnosti ne poznajemo.
- A zašto? - Upitao je Vlado.
- Pa, to i nije tako čudno. A ipak je zagonetno. Samo, kako li se upoznao s njom!? Jer, nikako nije htio doći sa mnom u Sljeparnik. A krv mi je ispio svojom radoznalošću. Štoviše, molio me da nikad ne spominjem njegovo ime.
I, premda još nije bio rekao ništa konkretno - ništa po čemu bi mogli rasplesti tu njegovu priču - neki potmuli nemir, što se maločas bio pritajio između nagorjelih matrica i napuštenih improvizacija na klaviru, naglo poraste do bezumne slutnje, do sputana susreta s grozom, i među njihove davno zaboravljene riječi, postupke i snove ušulja se tjeskoba i nagomila u razlomljenom zrenju stotina optužujućih niti koje su se - bogzna iz kojega neopreza - sad uklupčavale tu nad njihovim progonom.
- Da li je to koji kolega s fakulteta, možda? - Mucao je Kruno.
- Ma da. Neki Neno, student prava - Nehajno reče Toni. - Glupan! Kad ne može osvojiti neku ženskicu kao muškarac, on joj prilazi s kojekakvim tajanstvenim zadacima. I, uopće - glumi nekakvu opasnu zvijerku. Vjerojatno - ako ni zbog čega, da bi popustila od straha.
Nada se, razrogačenih očiju, s nevjericom upilji u Tonija.
... Njih se dvojica, dakle, poznaju. A Neno mi to ni naslutiti nije dao.
- I skoro smo se neki dan potukli. On meni da sam - komunist! A ja njemu da je - doušnik!... Bilo je to malo i riskantno, jer znam sigurno da radi za Ustašku nadzornu službu, ali - baš mi se fućka!
Vlado nehotice pogleda Nadu; bila je u licu poput krede, a mišići su joj se nesavladivo trzali.
* * *
 
4.
 
Protiv običaja i uz veliki rizik Vlado se ponudi da otprati Nadu do kuće.
 
- Ti, dakle, nisi znala da je Neno konfident?
- Zaprepaštena sam. Naprosto, ne mogu vjerovati!
- A možeš li se prisjetiti razgovora u kojima je ispipavao naš rad?
- Pa, ne znam... činilo mi se da je dosta napredan, da mrzi ustaše i Nijemce.
- Ali, koliko si mu pričala o nama kao pojedincima?
- Tek toliko, da se u domu često vode zanimljive rasprave o kulturi, o umjetnosti.
- I o politici, naravno.
- Pa da, i o politici, ali ne i o nekom ilegalnom radu. Ja nisam imala ni pojma; večeras mi je to bilo prvi put...
- A je li ti on kada ponudio da nabavi oružje?
- Nije.
- A, vidiš... Jagodi je nudio. A sinoć je nudio i Vesni.
- Znači!...
- Da. Samo, ovaj put klopka je na vrijeme uočena. Ali, pazi!... Ti mu ni treptajem oka ne smiješ dati da to nasluti. Da nas, prije vremena, sve ne provali!
25. studeni 1943.
 
 
Presuda
 
- Dakle, to je taj Neno, kažeš. - Govorio je drug iz komiteta zamišljeno.
- Kad je u Zagrebu, odsjeda kod rodbine. Dobro zna: u obitelji beznačajnih malograđana i sam je bezazlen. Glumi početnika u otporu, a Nada mu već drugi put nasjeda.
- Mislim da tu djevojku morate odmah izolirati - bez obzira s koliko iskrenosti surađivala. Očito, nema sluha za provokatore.
- Ali, s njim? Što da radimo s njim? Vesna opet sutra ima sastanak.
- To, misliš, s ponudom da nabavi čitav sanduk bombi?
- Da. - Reče Vlado. - Sasvim istovjetna zamka kao i sa sestrama.
- A što je Vesna na to?...
- Mislim da je bila opreznija. Reagirala je kao na šalu.
- Dobro, za sada to - u redu! Ali, ako je on, kako kažeš, iz razgovora s Nadom već ispipao koješta!?...
- Ona nije znala baš mnogo. Naročito, ne o radu drugova u domu. Još je nismo smatrali dovoljno prekaljenom. Ali, često je sudjelovala u našim debatama. - Vlado se jedva svladavao da se ne osvrće; u smetovima tame na pločniku sušičavo su tinjale rijetke, zasjenjene žarulje, povećavajući obrise podmuklih raspleta tišine.
- Za logor, pa i za smrt, to je sasvim dovoljno. - Reče drug iz komiteta. - Međutim, ako taj Neno više nije sam!... Ako vas već prate!... Pogotovu slijepe drugove koji uopće ne mogu ni primijetiti uhodarenje.
- Bar zasad,... ne vjerujem. Vesna se do sada samo jedanput srela s njim. Ali, svejedno!... počinje'mo se pribojavati toga.
- Da, drugovi su bili vrlo aktivni. Moramo poduzeti nešto.
- Srećom, uspjeli smo bar na vrijeme isprazniti onaj tavan.
- I geštetner? I ciklostil? Sve!?...
- Da. Nisam se penjao gore, ali... mislim da smo sve.
- A kako ste to izveli?
- Pomalo riskantno, ali... bar zasad, sve je dobro završilo. Navečer su se dva omladinca s vrećama ušuljala u dom; po noći su to iznijeli na dvorište, tik do kolskih vrata koja su ostala otključana. Ujutro, čim je prestao redarstveni sat, jedan je pekarski kamionet bio tamo. Po mraku su to ukrcali i otpremili, ali, nažalost, opet u neko drugo privremeno skrovište.
- Ako je na drugom mjestu sigurnije, učinili ste to u posljednji čas, jer, izgleda, organizacija je u tom kvartu prilično ugrožena.
- Razumijem. Samo, kad bi nam preostalo još bar toliko vremena da se spremimo!...
- A što predlažeš?
- Moramo bježati. Ali, prije nego krenemo, da se najoštrije obračunamo s tim Nenom!
- Dobro; to s Nenom, to ćete prepustiti nama. Vesna neka ga zadrži na vezi bar do kraja tjedna. Bilo bi, možda, najbolje da mu obeća kako će se potruditi da ga najkasnije za desetak dana poveže s nekom vrlo pouzdanom osobom - recimo, s nekim iz okružnoga komiteta Partije za koga ona pretpostavlja da ima veze s diverzantima u Zagrebu. Za ustašku nadzornu bila bi to i te kakva lovina, da nas dohvate s tjemena.
- Samo, da time ne svratimo još veću pažnju na sebe!...
- Ne boj se! Za tih nekoliko dana oni se neće nametati, da nas ne uplaše.
- Ukoliko onaj tip ne izgubi glavu zbog susreta s Tonijem.
- Ne vjerujem. Ali, u svakom slučaju - bilo bi dobro da Vesna zna rukovati s kakvim oružjem.
- Razumijem.
- A što se tiče vaše sigurnosti - odnosno, prelaska na oslobođeni teritorij - trenutak nije najpogodniji. Dolazi zima, pa su i teškoće u prebacivanju veće. Ali, s obzirom da tog agenta moramo likvidirati, valja ozbiljno računati s pretpostavkom da policija već raspolaže nekim podacima o vama. Ne smijemo dozvoliti da vas uhvate na spavanju.
- Dobro, mi smo već zaključili: Davor i ja da krenemo preksutra - najprije u daruvarski kraj, u jedno selo k mojim rođacima, a zatim, ovisno o situaciji na terenu...
- A druga dvojica?
- Branko će također na selo, u Zagorje. Možda već i danas. Njegov je položaj u ovom trenutku najnezgodniji, zapravo. S Krunom smo, međutim, imali problema. Silom je i on htio na oslobođeno područje - bez obzira što, zbog bolesnih nogu, ne bi mogao dugo izdržati pješačenje. Jedva smo ga nagovorili da se preseli roditeljima na Trešnjevku i da se neko vrijeme pritaji. Otac mu radi na policiji, pa bi to prema vani mogla biti dobra kamuflaža. A Dunja i Vesna će, čim se oslobode onoga tipa, otputovati također.
- Što se tebe i tih djevojaka tiče, to neće biti problem. Ali, to sa slijepim drugovima, vidiš, to me kopka. Sad mi se čini da je to bio prevelik rizik - i za njih i za organizaciju.
- Ne razumijem. U čemu?... Jer, zaista, to su vrlo odani drugovi.
- Uopće u to ne sumnjam. Štoviše, njihov bi primjer mogao nadahnuti mnoge koji se kolebaju. Međutim, ovo je rat, vrlo uporan i surov rat u kojemu nema viteških pravila igre. Protiv do zuba naoružanoga neprijatelja može biti uspješna samo taktika - stići pa uteći.
- Znam. Ali, oni mogu djelovati u pozadini - kulturno i politički.
- Jasno! Samo, ta partizanska pozadina, koju mi ovdje, u gradu, nazivamo "slobodnim" ili "oslobođenim" područjem, to je najčešće isprekidan i rastezljiv kraj, prošaran munjevitim prepadima s jedne i s druge strane. I kako da se, onda, oni kojima je često problem i po ravnomu, snađu sami tu, po tim prtinama i po jarugama - koji put čak i od seoskih staza daleko!
- Možda i bolje nego što mi mislimo. Jer, ako su mogli kao ilegalci!... Uostalom, nisu oni ni tako bespomoćni, kao što izgleda.
- Istina, situacija je vrlo ozbiljna i nitko među nama nema pravo da ih osuđuje zbog toga što ne žele čekati u paklu. - Govorio je drug iz komiteta. - Ali, usprkos tomu... je li to, zaista, nužno!?
Vlado je u tom lomljivom protuslovlju između obveze i savjesti shvatio da se njihove zasluge još ne mogu stavljati na tezulju strateških ciljeva, pa ipak reče:
- Ne znam. Ali, baš zato!... Oni ni svojim imenom ni položajem u društvu nemaju privilegije. Tek pravo da ih tu i tamo netko povede bespućem. Ali, naprosto, ne bi bilo ljudski da se žrtvuju bez obrane i bez otpora, kada su s toliko hrabrosti htjeli pridonijeti revoluciji. Jer, nije sigurno da bi se doista spasili time, što bismo pokušali da ih spasimo s toliko razboritih razloga.
Ma koliko da je bio trezven i discipliniran, sve se to - i vrisak u podozrivim očima, i čelične lepeze plamena u zlokobnim rukama i šum potpetica u krvi - bilo u njemu zakovitlalo pod mutnim, nedohvatljivim strepnjama, kidalo se i raslo u napetom iščekivanju bijega ili očaja, gromadalo se i rasplinjavalo na kobnom srazu slučajnosti.
- Dogovoreno?...
- Da. Poruči Vesni: sutra u šest.
 
* * *
 
5.
 
- Eto, ponovo sam učinio jednu glupost! - Kruno se ljutio što mu je glas, usprkos protunaporu, bio tako odvratno ravnodušan. I Vesna ga pogleda gotovo prestrašeno.
- Nisi se, valjda, kompromitirao?
- Da, nažalost,... kompromitirao sam se! - Uzdahnuo je (činilo mu se i samomu) svečano i smiješno.
- Ta, nije moguće!...
A on je i dalje hodao tromo, s namjernom šutnjom - gluh.
- Govori, čovječe! Reci! - Šaptala je ona nestrpljivo, zvjerajući oko sebe. - Sami smo.
- Ah, svejedno! Ionako, sad je već sve izgubljeno. - A riječi su mu - dvosmislene - sve lakše uspijevale da budu patnički tužne.
- Možda i nije. Reci!... Nešto u vezi s Nenom?...
- Ne, nije. Bar za sada.
- Onda si, sigurno, negdje nešto izbrbljao?
- Da, izbrbljao sam. Sve. Sad je to, naravno, i meni jasno. A htio sam jedino da budem iskren!
Vesna, koja je od sinoć i sama bila opterećena tjeskobom, reče:
- Možda nam se u posljednje vrijeme svaka riječ i svaka gesta tako pričinja, jer još nismo navikli da imamo tajne.
- Da, da! - Opet je uzdahnuo, duboko i zamišljeno. - Nismo navikli na tajne.
27. studeni 1943.
 
 
Rastanak u troje
 
Kruno je, potišten, sjedeći na rubu kreveta, sluhom pratio Vesnu kako - sva ustreptala nekim neizvjesnim strahom od sudbine pred radosnim iskorakom u budućnost - šutke, po posljednji put pribire oko njega razbacane hrpice rukopisa, kao da se s njima zauvijek oprašta; bivalo mu je sve jasnije da i on sam tom njihovom rastanku, punom nade i opasnosti, pridaje istovjetno značenje. Koliko god se hrabrio protiv gubitka i samoće, nije se mogao otresti turobnog osjećaja nemoći da bar donekle zadrži prošlost.
- Kako smo divno surađivali nas dvoje! A sada sve to može pod ključ! - Rekao je rezignirano, držeći na krilu kartonsku kutiju, već punu papira što mu ih je dodavala. - Do sada mi je literatura krčila spoznaje, ali, bojim se, život će ih ubrzo dobrano zakoroviti. Jer, ako čovjek nije ono što sam o sebi misli da jest, onda ni njegov junak romana!... shvaćaš?
- Dobro, neka nije! Ali, čak i u tom slučaju, nekakav - jest! I ne kaniš, valjda, zbog, toga?... Samo zato što se moramo razići. Tvoja je dužnost i dalje da pišeš, a ja, kada se vratim!...
- Vidiš,... svako je živo biće, samo ako želi, na neki način obdareno snagom da pronađe izlaz do slobode. Ali, nažalost, moje samopotvrđivanje isto je tako grčevito kao i strah pred konačnim raspršenjem. Zar da samo ono čega se nikad ne želim sjetiti, tek kada bude zapisano, bude i zaboravljeno?
- Nemaš pravo! Svi se mi nadamo da u tebi ima neko zrnce genijalnosti; a genij, ako već hoće nešto da kaže, ne govori to za sadašnjost nego za budućnost. Samo se bijeda uvijek obraća prošlosti.
- Onda je, dakle, očito: U meni nema ni toga zrnca genijalnosti, jer se ne mogu otresti ni bijede ni prošlosti.
- Kako znaš?...
 
- Pa... konačno sam jutros priznao Dunji.
- A što to?
- Pa, eto, mislim... to. To među nama.
Iznenađena, Vesna ga promjeri s mješavinom ljutnje, odvratnosti i straha.
- Kako si, samo, mogao!!!...
Ali oko njegova prazna pogleda bilo je više sumorna drijemeža nego tjeskobe.
- Mogao, mogao,... da; Dunja je rekla to isto.
... Zato me tako hladno i promatrala! - Pomisli ona s grižnjom savjesti. - Kao suparnicu koja tu, pred njom, izigrava naivku.
- Eto, čitavo sam ljeto vjerovao - mislim, ne samo zato što nje nije bilo u Zagrebu - da je odnos prema tebi, odnos koji se temeljio na suradnji, tako čvrst! A onda je u meni, opet, počelo nešto kopkati. Shvaćaš?... Kada se vratila, više nisam bio siguran.
- Zar si se nadao da se tako lako može zaboraviti čovjeka?
- Ali, reci... što da radim!?
- Sad!... nakon što si sve uprskao, ništa više. Ali, da znaš!... ja nikad nisam računala s tim, da bih je mogla istisnuti. - S prizvukom tuge reče Vesna.
- Ali, nakon svega,... ni da bi ona mogla istisnuti tebe. - Odvrati Kruno.
- Takva iskrenost je, dragi moj,... pogotovu, kad nam je stalo da njome nekoga zarobimo, neka vrst umiljavanja ili krijeposti s ograničenim jamstvom dobrote.
- Da, sad i ja znam da je ispalo tako - Odgovorio je suhoparno, gotovo ljutito.
- Naravno, prvenstveno ti je bilo stalo do toga da se pohvališ. Da pretjeruješ sa priznanjima, kako bi se činilo da se kaješ ili da se stidiš.
Pred njom je izrastao prizor poniženja kojim se on bezbrižno, gotovo kršćanski razmetao. No njemu je, usporedo s tim, bilo da svisne, jer, eto - kao da više nije znao koju od njih dvije više voli, koju voli pomamnije, silovitije i beznadnije (naravno, ako ih uopće voli).
- Sad kada se, možda, i zauvijek moramo rastati!...
Vesna je negodovala:
- Patetično!... Zlorabiš trenutak?
 
- Ne. Baš naprotiv! Ja vam zaviđam, jer biti prijeko i boriti se, mislim, to je tek pravi smisao slobode. Ali, zar ne shvaćaš?... ljubav je - čak i kada se nudi revoluciji - samo jedna suptilna zamka egoizma.
 
- Odvratno!...
- Ne, nije tako. - Licemjerno je protuslovio Kruno. - Uostalom, s Dunjom je, ionako, sve svršeno.
A ni Dunji - znao je - nisu bila potrebna njegova obrazloženja: ljubav koja trpi od osjećaja manje vrijednosti. Ništa joj više nije bilo potrebno, jer se njegovo samoponižavanje nije moglo obrazlagati isprikama koje surovom iskrenošću ponižavaju još više.
... Tako, dakle! - Mislila je Vesna s gađenjem. - I ta moja blesava ljubav!... A on bi - kakav je dijalektičar! - sigurno rekao: do perverzije nevina nježnost, puna jalova iščekivanja.
 
Vesna je samo na čas, tek jednim krajičkom svijesti, sjećanjem bila ponovo negdje u trinaestoj, sva (kako mu se nedavno povjeravala) u mutnim pretpubertetskim maštarijama od kojih je - ma koliko, u međuvremenu, stidnim grehovanjem potiskivala žudnje - odnekud vrvjela u samoj sebi, prije vremena odrasla i slobodna, s klišeom striptizete u golicavoj varijanti porno-snjeguljice pod školskom klupom. U predgrađu. I, tako - "čast mi je, gospođice!" - govorili su joj, kao da stvarno govore, svi ti bajkoviti prinčevi-mladići, dok se ona, sagledavana kroz foto-snove iz kino-vitrina, najradije odlučivala za primabalerinu ili za glumački star. I, još jedva slušajući njegove analize, ona se kroz odškrinute uspomene sjećala svojih apartmana prije sna, kad je mogla proizvoljno zanijekati svoju trećinu ležaja u žutim i ljubičastim kolobarima petrolejke iza kojih su se naslućivali korito s prljavim rubljem i vonjevi tuberkuloze u očevim psovkama. I odatle je - u bijegu od kvocava majčinoga ćudoređa, gotovo do neizmjerja daleka - postojala samo ona, ponešto bezimena i pustolovna, s nabujalim šiškama u ogledalu, razgolićenih ramena i s bosonogim dražima u duboku perzijaneru, sladostrasno razgrćući onu drugu sebe, da bi nadigla malu, nabreklu dojku. A u crvenkastom polumraku sve je tada bivalo krvavije, uzbudljivije: i orgije vragoljastih vražića u naslikanim tapetama po zidovima, i pucketanje rumenkastih sjena pred kaminom, i vodopadi cvijeća po kutovima i struje opojnih mirisa ispod paučinaste čipke u njezinim treperavim kretnjama. "Tko je?", pitala bi srce na vratima; "rob ljubavi tvoje", čula bi stihovan odgovor izvana. Mora da je morao biti samo vitez - mlađahan, crnpurast i gord, s rukama poput kranova, da je privine u zagrljaj bez daha sve dok ne sagori u praskozorju ludila, nirvanom izrovašena, neukrotiva. Onda bi na pragu želja svaki put iznova ugledala nekakvoga debeljka s raskvašenim staračkim smijuljkom, s rijetkim iskvarenim kljovama u žutim žvalama nikotina, pa se, vrisnuvši preneražena, budila i dugo, dugo plakala.
 
Ali, koliko god oštrouman, Kruno nije imao hrabrosti da tu njezinu ispovijed shvati ozbiljno.
- Uostalom, i ti sama znaš da platonska ljubav... naime, to što je bilo među nama... - Nije imao čime da završi rečenicu i bivalo mu je sve jasnije da je to dvostrano priznanje bilo samo neka vrst samoobmane, jer ono što je uporno htio smatrati odnošajima, nije bilo ništa drugo nego usplahirena namjera prepotentnoga djeteta da bude muškarac.
- Oh, kako bi jadna ruševina bio tvoj ponos, kad bi bar na trenutak shvatio riječi kojima se toliko razbacuješ, da bi s njima zaklonio svoje poraze!
- Pa, ne znam. Možda si doista u pravu i ti! - Uzdahne rezignirano. - Ili sam, pak, ustremljen prema savršenstvu, nadrastao svoje stvarne mogućnosti.
- Sad mi je to, dragi moj, svejedno!... Dosta mi je bilo tih tvojih smicalica kroz koje si pokušavao da ostaneš pažljiv, dobar i čedan, izmišljajući usput i svinjarije, samo zato da bi na njima prekalio svoje polimorfne ljubavi u neku poligamičnu harmoniju duša. I zapamti konačno! - čak ni žene slomljenih ideala ne bi dugo izdržale s tobom.
- Ali, Vesno draga,... ne zaboravi! - htio sam, iznad svega, da budem čovjek.
- Naravno, bilo je previsoko. I, šteta za tebe, dragi moj! - Sumornim podsmijehom uzdahne Vesna.
- A zašto? - Pitao je s olakšanjem, vjerujući da je kriza prošla.
- Zato, jer ovo više nije vrijeme lažnih patetičara.
U njezinim je riječima bilo dovoljno zlobe za još jednu prepirku, ali je Kruno, usprkos tomu, osjećao neko naviranje veselosti što neopazice prelaze s jedne teme na drugu.
- Sad mi ne preostaje nego da i sama pođem do Dunje.
- Pa... da i ja pođem s tobom? Nudio se nespokojnom užurbanošću, pribojavajući se da ona u svomu ogorčenju ne kaže još nešto, čime bi se još više srozao u Dunjinim očima.
... Kako bi bilo zgodno, - mislio je usput, kao budući pisac, - kad bi čovjek mogao odmah pribilježiti, ili bar doslovno zapamtiti, sva ta raspoloženja i razvojnu nit naših odnosa!
- Željela bih biti s njom sama, ali, ako se ti zbog nečega bojiš!...
 
- Pa, ne da se bojim, nego... eto!... - Ljutilo ga je što ona zna da se boji. - Mislim, odavno nismo u troje...
I tako su hodali ruku pod ruka - umorno, sa slutnjama, sporo. U njegovim su se nosnicama, dočaravajući jesen, gnijezdili sumporasti dimovi lokomotiva, sumaglica i slatkasti trulež lišća u drvoredu kojim su - kako je on to doživljavao - šljapkale utvare rijetkih prolaznika. I neka grobljanska tuga ne dade mu da nastavi. Jer ni jučer, u objašnjavanju s Dunjom, nije sve teklo kako je priželjkivao. Sve je, na kraju, ispalo drugačije.
... Problem je, izgleda, u tomu da sebe nikako ne mogu zamisliti u zrcalu kao - drugoga. Kritički. Naprosto, kao drugu osobu.
- Vidiš, ja, na primjer,... ja se ne mogu pretvarati da sam ravnodušan. - Nastavljao je sadomazohistički, a glas mu je zujao kao dugačka siva nit bez nizbrdica i bez ključanja. - Ali, naravno, tebi je oduvijek bilo svejedno što ja mislim o našim odnosima.
- Ne mrcvari me s tom svojom posesivnošću, molim te!... Uostalom, i ti vrlo dobro znaš zašto se tako rijetko viđamo. Osim toga, mi se danas nemamo ni kada prepuštati ispraznim ćaskanjima, a suvišno nas brbljanje samo još više i bez potrebe opterećuje tjeskobom.
A, kako je izgovorila ono "Mi", bilo je očito da želi istaknuti: ilegalci, borci, revolucionari. I to "Mi" kao da je prelazilo preko njega i, onako svisoka, dobrohotno mu dopuštalo da se i on priključi, da se - pa makar i bez obveza - svrsta među izabrane.
- Ma da, slažem se; ali, opet!... Zar bi nam unutar te mistične važnosti, što je pridajemo svomu radu, škodilo malo više povjerenja i nježnosti?
- Ah, što si dosadan!... s tom svojom nježnošću do samozaborava. - Žustro se, politički, opirala Dunja. - To je danas raskoš. Danas, kada se svaki predah u borbi osvećuje. I zamisli samo: bi li nam drugovi oprostili to, ta strastvena milovanja - možda tik do njihove smrti, a?
- Koji to drugovi? S aureolom sveca ili, pak - eunuha?...
- Eto, vidiš, tu je ta greška: Tebi još nije poznat onaj partijski osjećaj krivnje!
- Kako da ne! Kao i kod bogomoljaca: osjećaj kojim se samo u kataklizmi opiremo i podvrgavamo u isti mah. - Mračnim olakšanjem uzdahne Kruno. - Pa ipak, to je krivo, sasvim krivo! Jer, čak i kada toga nije svjesna, ljubav se utrkuje sa smrću.
- Ma, ti si nesnosan u toj svojoj mješavini mudrovanja i drskosti! U prokletoj sposobnosti da omalovažavaš i sebe i druge. A ja, pak, smatram da ne mogu i da neću biti drugačija sve dok ne završi rat.
- Ozbiljno? - Tankim, porugljivim osmijehom pitao je, prisjećajući se sutona u kojima bi joj drhtavim usnama gasio vjeđe. - Dobro, možda bih ponekad i htjela da se na trenutak prepustim ludilu krvi, ali, naprosto - ne znam zaboraviti sebe. A ti, opet, nikada ne propuštaš priliku da me podsjetiš na to.
Dunja je već kao srednjoškolka u provinciji - nakljukana psihoanalitičkim brošurama, dok je još ljubakala sa Zoranom - sva u strahu i vrućoj želji da doživi orgazam, nosila svoju vlastitu tajnu frigidne žene protiv koje se borila eksperimentalnom žudnjom, pa - ma koliko da je (što iz prkosa, što iz radoznalosti) uobičajeni seks, kao emancipirana djevojka, prihvaćala obaveznim - svaki put, kad bi svjesno pokušavala da samu sebe opovrgne, ledena bi joj odvratnost napinjala živce do bola, jer nikad nije bila sigurna da dovoljno dobro glumi sebe. I zato, kad god je Kruno pokušavao da joj se približi, ona je s prijezirom i svisoka prepoznavala njegovu zaplašeno brzu i razdraganu igru prstiju što su joj se skanjivali po dugmetima na haljini; činilo joj se kao da i u njemu, svaki put, negdje iz daleke podsvijesti kljuje neko zaboravljeno, dječačko saznanje, a mekani, pomalo vlažni prsti kao da su gubili pamćenje, grozničavo tražeći onaj prvi znak od kojega počinje ta nespokojna ljestvica milovanja.
... Kladim se sa samom sobom da će i večeras, opet, početi na isti način. - Često bi ponavljala i nikada se ne bi prevarila.
... Ah, gadi mi se, sve mi se gadi! - Usebno je šaptala ona. A Kruni se, pak, iz mlitavosti, kojom se svetila samoj sebi, činilo da unutar postupaka, što ih je sebi dopuštala, iza riječi o nezavisnosti od kojih je napravila ukočeni crtež moralnoga savršenstva bez hormona, nije bilo emocionalne prisutnosti. Pa, svalivši sa sebe bilo kakvu krivnju, izmudri jednu od svojih opservacija:
- Kada se ljubav pod pritiskom ideologije poriče kao nagon, bar je krste vještinom i umjetnošću - načinom kako da se spasi od trošenja u navikama.
Dunja je, prešutivši odgovor, u samoobrani razmišljala:
... Svakako bi jednom trebalo pogledati na sat. Jer to, što se u njegovim rukopisima naziva predigrom ljubavi, nikad ne traje dulje od pet minuta. I, usput - gotovo strastveno razglabanje o samomu sebi: o tomu da li me zaista voli i koliko on sam vjeruje u to što kaže i misli, dok to govori. A nestrpljive mu jagodice kao sasvim slučajno i nehotice lutaju, gmižu, veru se po mojoj odjeći; na brzinu, da ne bi posustao, zavlači se u grudnjak, pod haljinu.... Petljaroš!... Virtuoz riječi koji neprestano nastupa kao junak svoga vlastitog romana.
A reče:
- Dosta mi je te tvoje psihoanalize! Nama je danas, prije svega potrebna društvena analiza bijede - novi putokaz mimo i preko sentimentalnih kriza.
- Uh, što si politički principijelna! Samo mitingašiš! Socijalizam u feminističkoj oblatni... Ali, što da radimo, kad ljubav zaboravi na sve - na Boga, na sindikat, na smrt!?
- A sve zbog napršnjaka lučevina! - Ona će zlobno.
- Da, zbog tih lučevina koje ne mare ni za čast, ni za imetak ni za uvjerenje.
- Ne davi me, molim te!... s tim svojim kvazi-teorijama.
- Kao, na primjer?...
- Pa... recimo: ono s antagonističkim silama gravitacije u ravnoteži od atomske jezgre do svemirskoga plašta, kada se primijeni kao prauzor i temelj egoizma... i slično.
- Dobro, to su te moje male mušice: neki nadomjestak za doživljaj misterija. Ali, ne boj se! Ja nisam i nikad neću biti jedan od onih dogmata koji, kada im, nedoučenima, nauka dopadne šaka!... To ja radi vlastitoga zadovoljstva. Nego, ostavimo to!... Htio sam reći nešto drugo. Eto, na primjer: Koliko je nas prišlo revoluciji zbog nesretne ljubavi?
- Ali, dragi moj... ako je samo u tomu grmu zec, onda ćete nas, prije ili kasnije, izdati!
- Tko smo to "mi"? I koga to "vas"?...
A sada, kada su Vesna i Kruno banuli na vrata, Dunja je - u mašti već na oslobođenom području - pokušavala zadržati uzbuđenje na otvorenim stranicama, ali, usprkos tomu - njegove su jutrošnje riječi klizile po uskoj, vodnjikavoj vrpci svijesti, ostavljajući za sobom male, rastrgane gomilice uspomena i gnjeva. I sve je to u njoj - ta nekadašnja naklonost što ju je ona, onako ženski, prihvaćala kao drugarstvo kojim je podržavala njegovo samopouzdanje - parafrazirajući dijalektiku, postojalo tek kao neko grozno proturječje odnosa (ekonomistički rečeno) "po kvaliteti istovrsnoga i po kvaliteti različitoga rada" odvratno dekadentnoga pubertetlije koji pokušava uvredljivim brbljarijama objasniti društvenu uvjetovanost ljubavi kao nečega u jedinstvu prometnoga, razvratnoga i zanosnoga u isti mah.
- Kasno je, doduše, ali... - Otpoče Kruno, sjedajući za stol. - Došli smo ti, evo, da utroje... mislim, taj nesporazum!...
- Dobro, ali... nemaš prava da se unaprijed okrivljuješ poštenjem. - Rekla mu je Dunja. - S jedinom namjerom da te lišimo svake odgovornosti.
Bila je nesmiljena u saznanju da je rafinirano klevetanje samoga sebe njegova najuspješnija obrana.
- Nisam se nadala da ga tako dobro poznaješ. - U Vesninom se glasu razlijevalo nešto pokajnički blisko i smeteno.
Kruno je - i bez uvoda već na optuženičkoj klupi - mrzovoljno bubnjao jagodicama po pepeljari; prezirao je potrebu da bude sređen kao i hirovitost namjere da bude nesređen.
- Ah, draga moja! - Govorila je Dunja. - On ti se, zapravo, uvijek pomalo muči da postane što zanimljiviji u svojoj pokvarenosti.
Vesna se tek tada ohrabri te sjedne.
- Vjerojatno su mu to trebali biti nekakvi donžuanski doživljaji, da bi mogao napisati roman. Jer, kako kaže: idejne i estetske varijable ovise o kulturi, a naš interes o seksu.
Razgovor je i nehotice bivao nekako rastezljiv, rasplinutih bridova u turobnim nanosima sumraka; svo troje su - svatko na svoj način - bili svjesni toga.
- Odavno?... - Dunja je zurila u slova na kojima su se sušile izdajničke suze. Nije bila sigurna treba li zbog toga biti nesretna, kad ionako sva ta otkrića minulih zabluda, varakanja ili zatajivanja ne donose ništa osim zastarjele grižnje savjesti, taštine ili stida.
- Pa, tako; dosta. Od proljeća. - Vesna više nije imala razloga da se skriva: iza romana. - I prije nego što si prvi put otputovala na selo.
Kruno na trenutak popusti pred grimasom iz koje sunuše munje prijezira.
 
 
... Eto, znao sam to! - Pomisli. - Skrušenost koja će raskrinkati svu draž toga odnosa.
- Uostalom, - nabusito se obraćao Dunji, - ti si, ionako, neprestano ponavljala da te moja ljubav zamara.
- Eto, vidiš... tako se i meni jadao. - Nastavila je Vesna s naporom, gužvajući dlanovima svoje pravo na nježnost. - A svi bi najprije pomislili da sam tu ja jedini krivac za klin koji se zabada u naše drugarstvo.
- Ali sada bar vidimo da ni jedna ni druga nismo izgubile mnogo. - Sažalno je šaptala Dunja.
- Da, nažalost, zaista nismo. - Muklo je ponovila Vesna. Dunja laganim stiskom zadrža preko stola njezinu ruku koja je podrhtavala.
- Potpuno te razumijem. I ja sam ga, na neki način, voljela. - Tješila ju je s rasprsnutom čamom u grlu. - Zapravo, čini mi se da sam ga najviše voljela zbog one njegove žonglerske duhovitosti kojom je, ponekad i s gorkim sarkazmom, uviđao svoj stvarni položaj u društvu. Imponirao mi je taj heroizam nemoći. Ali, sada vidim da je prekardašio i s tim.
Po nečemu što je treperilo u njihovim riječima, Kruno je naslućivao da ponovo postaju prisnije i da se sve više udaljuju od njega.
- Više ga ne volim, vjeruj mi! - Vesna je lagala samoj sebi. - Štoviše, počinjem pomalo i da ga prezirem.
Osmijehnuvši joj se turobno, Dunja se osvrnu na Krunu:
- No, dakle,... što misliš? - Pitala je. - Zašto nam je, onda, bilo potrebno sve to?
- Ne znam. - Potmulo je odgovarao svojoj savjesti.
- Pa, onda... da ti kažem ja! Zato, jer ne vjeruješ da bi drugi ljudi mogli biti bolji od tebe.
- I zato, što tako slabo poznajem budućnost.
- To da može reći jedan skojevac!...
- Eh, draga moja... Za mene koji se ne žacam priznati da sam često iz loših, sebičnih pobuda bio dobar; za mene koji s oprezom prihvaćam i humanističku etiku kao lako poderiv paravan iza kojega vire sami darvinisti; za mene je čak i komunizam - ta najsavršenija utopija! - više socijalna religija nego nauka.
- A, usprkos tomu, želiš biti komunist!
- Ne "usprkos tomu" nego: baš zato!...
- Ah, čudan ti je to, i prilično sumnjiv, taj tvoj: "revolucionarni moral". - Kazala je Dunja nekomu koji kao da je nadolazio sa sumrakom:
... Tako. Na kraju, još i to! - Pomislio je zajedljivo. - A bio sam spreman i da odem, zajedno s njima.
- Dobro, recimo da si u pravu!... bar što se mene tiče. - Rekao je pomalo svadljivo. - Možda je čudan, a možda i sumnjiv; ali, kad već seciramo jedni druge!... moral je, općenito govoreći, skup običajnih normi koje se provjeravaju trajanjem, pa mu atribut "revolucionarni" - dakle, onaj što sve obrće naglavce - ukida upravo to najvažnije svojstvo: svojstvo postojanosti.
Ignorirajući tu njegovu novu sofisteriju, Vesna se obraćala Dunji snuždeno:
- Ima on toga još. Naročito, u fasciklu za rasprave. Zapamtila sam jednu: Moralizator je - bez obzira na religiju ili partiju - licemjer upravo zato, jer ga je strah od vlastite preosjetljivosti prema moralu.
- Sve je to, rekao bih... pogotovu, kad i čujem kako zvuče te moje misli... umjesto jedna od faza dozrijevanja samo neka beskonačna brbljarija i kvazi-revolucionarni apsurd. - A zatim podigne glavu. - Konačno, i zašto da vam ne kažem!?...
- Pa, hajde, da čujemo! - Uzvrati Dunja tjeskobno.
- Mozgao sam i lomio se pa, svejedno - ništa! Nisam našao sebe. A vi vjerujte i dalje da sam podlac. Unatoč isprikama. Jer, ma kako krstio ta stanja - ni snatrenja ni žudnje nikad mi nisu sagorijevale na vašoj plahovitosti.
- Tebi, dakle, komu ni klevetanje samoga sebe nije dovoljno. - U Dunji je kipjela odvratnost prema toj licemjernoj skrušenosti.
- Ne govoriš, valjda, o nekoj zatomljenoj pohoti? - Podrugljivo ga upita Vesna. - O nekoj umjetničkoj strasti koju nisu mogle zasititi ni dvije usporedne ljubavi?
- Ne, ne, nisam se dobro izrazio. Radi se o momu vlastitomu neuspjehu. I, oprostite... uopće, blebećem koješta. Zapravo, mislim: vas dvije ste isto toliko krive koliko i ja.
- Pa naravno!... Tipična muška drskost! - Dunja je prišla prozoru i rastreseno buljila u smetove mraka po tijesnom dvorištu. Zatim je, uzdahnuvši, dodala tiše. - Drugo se od tebe nije ni moglo očekivati.
A Vesna, ustajući, reče suho:
- Da, sad je i meni jasno. Uvijek si znao - pa čak i onda kada si htio biti najbolji! - jedino da nepogrešivo dobro uvrijediš čovjeka.
- Čekajte malo! Sjednite!... Sve je to bilo namjerno glupo. Vjerojatno, da bih u sebi potisnuo taj čemer! A moram, uistinu moram da vam se, sad na rastanku, konačno ispovijedim.
- Ma, prestani s tim svojim sofizmima, molim te!... Samo da ti je da se poigravaš s tuđim osjećajima!
- Bolestan sam, odvratno bolestan. Ponajviše od kritičke spoznaje o jalovosti svoga postojanja. I ničega nema što bi me istinski moglo utješiti. Osim, možda, to suludo poigravanje s opasnošću. Kad je, bar u mašti, ulog na ruleti - smrt. Zato, valjda, i jesam tako kvazi-revolucionaran. Ili sve to možda činim samo zato, da budem bar u nečemu izuzetak. I da mi ono malo doživljaja, što mi stoje na raspolaganju, budu zanimljivi.
- Da, da. Tako nešto. Znala sam to odavno! - Kao s grižnjom poluglasno je razmišljala Dunja. - Ti si, dakle, revolucionarnu svijest nadoknađivao avanturom. I neprestano si nam lagao.
Kruno je časak šutio, a obrve su mu se trzale:
- Ne, ne, nisam lagao; naprosto, nisam znao izmiriti seks i politiku. I, da se obje ne spremate na put, možda bismo svo troje večeras reagirali drugačije. Pa ipak, sad na rastanku moram reći: Uopće, nitko među nama nije kriv, a najmanje je tu kriva Vesna.
Dunja je ponovo grizla nokte:
... Zašto je, dakle, jutros govorio nešto sasvim drugo!?...
* * *
 
 
6.
 
Kruno je neki dan primio razglednicu, otipkanu na stroju - očito, da se olakša posao cenzuri ili, pak, oteža nadzornoj službi.
... "Nažalost, moram ti javiti da Dunja ni ovaj semestar neće moći nastaviti studij na šumarskom fakultetu, jer je ovih dana, putujući u Moslavinu baki, nastradala u prometnoj nesreći. Dopremili su je s ostalim ranjenicima u Zagreb gdje će, bojim se, bar koji mjesec ostati na ispitivanju i liječenju. Stupili smo odmah u vezu s nekim vrlo uglednim specijalistima, pa ima izgleda da je nakon operacije prebace u neke toplice na rehabilitaciju. Čim bude mogla držati olovku i sama pisati, javit će ti se. Za sada ti samo poručuje da se ne zabrinjavaš mnogo; vremena su takva, da moramo biti spremni na patnje i odricanja....
Pozdravlja te S."
Bio se duboko zamislio:
... Ne, ne. Ne radi se tu ni o prometnoj nesreći, ni o bolnici ni o rehabilitaciji!... I, tko je taj "S." koji me o tomu obavještava? I, što mu znači ono "kad mi bude mogla sama pisati"? Uostalom, "šumarski fakultet" - je li to aluzija ili provokacija?... Očito, nešto se tragično moralo desiti! Jer, nema ni tjedan dana da je otputovala. Moram - pa makar i na rizik - posjetiti njezine kod kuće!...
Kruno je zaključio da je ono najgore, vjerojatno, već prošlo.
... Mora da je imala sretan alibi, kad gudi samo jedan "semestar" na rehabilitaciji!
3. prosinac 1943.
 
Kod kuće
 
U sobu, zabrinut i ljut što mu patrijarhalni autoritet polako izmiče, uđe u papučama otac:
- Čuj, sine,... reci joj, onda, ti!
- A što da joj reknem? - Mrzovoljno se otresao Kruno.
- Ma, to ludovanje s trgovinom! I ta česta putovanja na selo, kada toliki vlakovi svaki čas lete u zrak!... Nisi, valjda, zaboravio da ti je ona majka?
- Naravno da nisam!... jer si se ti tek sada sjetio da ti je ona žena. I, molim te, pusti me na miru s tim djetinjarijama!
Kruno se kroz drijemež jedva dovijao kako da, omlohavljen, uključi radio na ormariću s druge strane kreveta. Bio se izvalio čelom i laktovima po stolu i htio svisnuti od jeseni; gotovo da se nije usuđivao ni zijevnuti, da ne pomakne košulju. Još mlačna peć i smrdljivi čikovi u pepeljari, a s okolnih povrtnjaka pod odškrinutim prozorom navirivala je prohladna sumaglica i vonj napuklih gnojnica.
.... Čangrizava staračka ljubomora! Bez korijena. - Pomisli.
Uspio je da okrene dugme.
... "Ovdje Njujork! Vi slušate Glas Amerike, jedne od Ujedinjenih nacija!"...
- Zatvori prozor, boga ti! Vidiš da je to neprijateljska stanica. - Promrmljao je otac, gužvajući uho, da se otrese prhutasta lišaja. Kao da je čuo kako mu se ljušti i pada po ramenima staroga izlizanoga kaputa. - Hoćeš li da nas netko prijavi?
- Pa zar ni vama, policajcima, nije dopušteno?... Čak ni ovako, sasvim tiho. - Bezvoljno se šegačio Kruno, zavrćući dugme do pijanisima.
... Dunja je, dakle, pala u klopku prije nego što je došla do cilja. To može, ali ne mora biti, olakšavajuća okolnost. Ali, logor joj ne gine!... bez obzira što je bila u društvu sa kćerkom jednoga glavešine.
Međutim, otac je - sav nekako oronuo pod brigama - i dalje gunđao:
- Eto, i sam vidiš. Kao da je neki vrag ušao u nju, sva se izmijenila; više je uopće ne možeš prepoznati: Po čitave dane luunja naokolo - po tržnici, po dućanima, po sajmištu!... Što će nam reći susjedi?... Da se bavimo švercom!...
A još nikakva izgleda nije bilo da rat uskoro prestane. Zamračenja su bivala sve učestalija, a glasine šunjale i rasle po izgladnjelim ulicama, premda su se bojišta bila sledila negdje daleko. Iz improvizirane kasarne na uglu dopirao je na rasklimanom bosanskom sevdahu otužni poj: "vihor ružu niz polje tjeraše" i "golub leti od jata do jata"...
... "Slušajte i širite naše vijesti!"...
Kruno je prezirao to kašljucanje rakije na rubu kreveta.
- Ne valja joj to, sine, kažem ti, ne valja!... Da budi sablazan i ogovaranja pod svoje stare dane.
... Sablazan? Aha! - Podrugljivo se prisjećao Kruno.
... "Danas, kada se širom svijeta podižu milijuni rodoljuba, da spašavaju imetak, slobodu i hiljadugodišnju civilizaciju!"...
... Ah, ti milijuni koji se podižu i padaju unakrst! A ta naša otužna civilizacija cvili te cvili, dok nam na vojničkoj harmonici "golub leti od jata do jata" ili dok se crni mladići s plantaža bore za domovinu svojih gospodara. - Usput lijeno pomisli Kruno, nemajući više snage ni da mrzi ni da se raduje tomu.
- Jer, boga mu, nismo još tako gladni, da bi ona morala svaki dan s tim svojim krpama naokolo!...
- Nda. Zaista nismo gladni. Bar zasad još ne. Samo, čini mi se, to više nije borba za goli opstanak na crnoj burzi. - Pokušavao je razraditi neku misao. Vjerovao je da može izvesti sociološki dosljedan zaključak iz ukupne psihološke mase kroz koju je pamtio majku od najranijega djetinjstva. Eto, pružila joj se prilika da bude čovjek sama za sebe; rat je u njoj razriješio neke spone, i sad ona, zahvaljujući strahovanju da ne umremo od gladi, grozničavo pothranjuje tu jedinu strast koja joj preostade nakon tolike bijede i odricanja.
... "Ali uskoro dolazi dan, kada će bjesomučne Hitlerove zvijeri, prikliještene u svomu brlogu, osjetiti veliku odmazdu pravde i slobode!", unjkao je spiker preko Atlantika - očito, doživljavajući kataklizmu preko žurnala u kinematografima.
... O, Bože, kako je ta propaganda rata, s koje god strane dolazila, samouvjerena i pompozno jednostrana u huškačkoj nepogrešivosti! I kojim god mitovima se obraćala, ona - zato što zna da ljudi žele čuti potpuno jednostavnu, odmah shvatljivu i do kraja određenu informaciju - laže, jer na isti način, makar i u suprotnom taboru, uznosi nacionalne patnje, stratešku odmazdu, poraze nad slavolucima, svoju tradiciju i narodne genije, svoje historijsko poslanje u porobljenoj Evropi i dalekosežne odluke sve, da bismo bili manje beznadni prema odugovlačenju pobjede.
- A što će biti s nama? - Reče otac, kao da se budi. - Četiri su godine već prošle, a svi nam oni, bez prekida, samo obećavaju.
- Da, da, ćaća moj... kad nam se čitav život sastoji od mnoštva velikih obećanja i sitnih laži. - Godilo mu je da malo mudruje, premda je s aluzijom, koja se gubila u večernjoj zimici, to bilo uzalud.
- Pasji život!... sine moj.
A u Kruni je, slušajući ga ovako pogružena, još uvijek titralo sjećanje na ono davno, prije više od jedanaest godina.
- Hajde, Kruno, - rekla mu je mati sva usplahirena. - Da te odvedem na kupanje.
- Sad!? Po ovakvom suncu!... da pješačim tri kilometra. Baš mi se ne da! - Bio je na početku puberteta, ali više nije bio naivan: povod, koji je nju zaokupljao, nije ni bio da njemu ugodi.
- Hajde, kupit ću ti sladoled. Onaj u kornetu! - Gotovo da je preklinjala.
- Dobro, ali... samo, ako je ćaća tamo u službi; ne volim biti sam. - Djetinjastim bezobrazlukom davao je na znanje razlog njezine uznemirenosti.
Ali, naravno - kako se to i ranije moglo iz dvosmislenih natuknica naslutiti - ni ćaća nije volio biti sam pa je Kruno za dva korneta, držeći se majci za podlakticu, prestao grintati; osjećao je (premda ga to nije previše uzbuđivalo) da se tamo, na plaži, vjerojatno zbiva nešto presudno i za njega samoga. No, kada su tik nad plažom, kod jedne klupe u park-šumici, zastali da predahnu (odnosno, da majka malo prošpijunira situaciju), njemu se, dok je kroz opojni miris borovine osluškivao kako stotine cvrčaka jednoličnim čegrtanjem pile zlatne strune podneva, taj lov na oca-lisicu i na oca-jarca pričini i mučnim i smiješnim. Tko bi ga od njih dvoje stigao, da im je pokušao pobjeći?
- Eno ga tamo, pred kabinama! - Stenjala je ona u zasjedi, provirujući kroz grančice tamarina. - Brže! Da ga uhvatimo!...
- Joj, joj, joj... Kakva pokora! - Gunđao je on, svladavajući žestoku bol u koljenima.
Kruno je, činilo mu se, još i sad mogao iz nadograđenih maštarija prilično zorno zamisliti nju od nekad - zelenih očiju, punih suza - kako se, opsjednuta unutarnjim likovima razvratnika, poput pantere približava ocu, njegovim smeđim povijenim leđima na plitkoj stepenici kraj žala. Tik do njega, bok uz bok, tako da su im se dodirivala stegna, sjedila je teta Dragica - ona ista koja je i njega samoga lovkala. Opaljena su im se ramena biskala u golicavu smijehu, kao zaboravljena među kupačima u živici vriska, pomame i sunca. Očito, nije im bilo ni na kraj pameti da bi ona - majka - po čitav dan zabavljena oko djece, mogla, gonjena nekom tajanstvenom pronicljivošću, uhodariti njega - oca - tu na plaži, jer, ako i nije nosio uniformu, gotovo svi su naokolo znali da nije bio ni običan kupač. Naginjali su se jedno prema drugomu, kao da zajedno pročitavaju iste stupce s raširenih novina na krilu, a majka ih je u toj draškavoj zabavi uporno promatrala s mješavinom radosne zlobe i gnjevna odobravanja - gotovo sladostrasno, jer su joj se ostvarile njezine vlastite slutnje. A zatim se prišuljala odostraga sasvim blizu.
- Evo, dovela sam ti sina, gospodine! - Iznenada reče. A bila je kao ukopana.
Kruno je, već dvanaestgodišnjak, bio uvrijeđen što ga oslovljavaju kao "predmet", kao monetu za potkusurivanje; pa ipak - držeći se još uvijek njoj ispod ruke, naježi se od neke ledene mržnje kojom je ona, majka, htjela da pred ocem prospe svu svoju izgubljenost.
... Ako sad on plane pa izbije skandal! - Pomisli. Znao je (toliko inteligentan, da bude uz njezino pravo na izazov) zašto je među djecom izabrala baš njega - invalida. No, u tom je trenutku osjećao i neku čudnu odbojnost prema ocu - ne toliko zbog majčine poniženosti, koliko zbog nejasne žudnje kojom je već i sam vonjao žensko rublje na sušilu. Otac, pak - zatečen u slatkim žmarcima grešnosti što mu se nadimala u preponama - lecne se i, zakrilivši novinama trbuh, pođe im ususret, ponavljajući smeteno.
- Aha, došli ste, došli. Hvala Bogu! Baš mi je drago da si ga dovela. Da se i on malo okupa!... Pametno si to učinila.
Ali majka se, jedva korak udaljena, bila skamenila, kao da ga zauvijek napušta - nijema, s kolebanjem između suza i prijekora.
... Ja sam tu, dakle, ona karta kojom se iznuđuje igra! - Htio je da kaže, zatim - razapet između tri nepodnošljive šutnje koje su se preko njegove bespomoćnosti hrvale za opstanak. Znao je: te njegove izgubljene oči su tu da ucjenjuju strahom i vapajem; osjećao je da majka budućnost čitave obitelji polaže na prijetnju i na prokletstvo. Jer, u poimanju svoga prava ona nije bila ljubomorna zbog manjega ili većega nedostatka sirove muškaračke ljubavi nego zbog straha pred neimaštinom i stidom. I - usprkos tomu što ga je vrijeđala svojom računicom koja je, u braku, bila korijen svake primitivne nježnosti - odlučio je da joj pomogne.
- Kako ono ide, a, ćaća?... Blagoslovljen ti si među ženama!...
- Hm, Gospu li ti tvoju! Time ti puniš glavu djetetu!?... - Škrgutao je ispod glasa. A zatim je otišao do kioska da mu kupi ušećerenoga voća.
Pa ipak!...
A sad je, najednom, očev glas postao zgrušano siv i nesiguran.
... O, Bože,... kako se lako mogu zaboravljati zablude u kojima smo donedavna i sami tražili spas! - Nestrpljivo pomisli Kruno, nemoćan da se othrva unakrsnim mučninama što su dolazile s tim nesuvislim optužbama koje su se upletale u nazalno samodopadljivi, bahati
"Glas jedne od Ujedinjenih nacija" i u turobni jesenski suton boležljivim šuštanjem čađavih kiša u gnjiloj kukuruzovini pod prozorom.
... "Danas kada su jedinice slavom ovjenčane Crvene armije pod zapovjedništvom maršala Tolbuhina presjekle desetkovanim hitlerovskim divizijama odstupnicu kroz dolinu..."
... Uh, kakva sve imena! Bar da imam atlas, kad već nemam specijalke!... Tko zna koliko je to još daleko!?...
- Ah, sinko moj... Nikada to neće svršiti. - Reče majka, ušavši s pečom platna u rukama. - Svijet je pravo poludio i, bojim se, svi ćemo do kraja izginuti.
Ali se otac, buljeći nekamo u prazno, ne htjede ni osvrnuti - demonstrativno, da joj ne bi morao praštati sve ono čime se maločas razjarivao.
... "Zato, da bi pomogao svojim saveznicima u krvavoj, nepoštednoj borbi protiv mračnih sila fašizma, i hrabri američki narod ulaže svoja ogromna bogatstva u podizanje novih tvornica i postrojenja iz kojih svakoga dana izlaze nove tisuće topova, tenkova i aviona"...
... Hoće hrabri narod, hoće!... Tamo da podiže, kako bi ovdje rušio. - I Kruni je došlo da, makar i u sebi, raspali po njuški to pjevušavo kreštanje što se talasalo po stratosferi; htio je, bar u srcu, da zavrne neko dugme ili neku polugu pa da naglavce okrene taj vrli svijet, taj usavršeni sistem podmorskih kabela i rastegnutih antena preko kojih se obavlja to strateško zaokruživanje "Osovine" i bodri milijune potlačenih za vrijeme večernjega posta. I pomalo bjesomučno preleti preko ljestvice cvrkutava bockanja tajne korespondencije morzeovih signala, da pronađe neku glazbu, da posluša i nešto u čemu nema prenapregnutih logičkih premisa i propagande - nešto u čemu nema ni ojesenjenih nada, ni čerčilovskih obećanja, ni fašističkih okupatora, ni prozirnih bajki o slobodi.
 
... Džez. Ah, do vraga, i njega mi je već puna kapa! Zato što je izvorno crnački, morao bih ga voljeti; ali, zato što je američki!... Da, morao bih to ideološki raskrstiti. - Ljutio se s nosom na stolnjaku. - To su, najvjerojatnije, vijesti na kineskom. Idemo dalje!... To je, pak, Moskva; čuju se plotuni; sigurno su opet osvojili neki grad. Dalje! Dalje!... Stoj! Koreli - to moram poslušati.
Najednom osjeti kako se u dostojanstvenom krivudanju harmonija polagano gube tvrdi obrisi predmeta, klupčajući jednu po jednu dugu na ritmičkom vretenu vizija - usamljen, daleko od bilo kakvih glasina.
... Ipak sam ja gnjida! - Kajao se politički. - Kada sam dopustio da me odgovore samo zbog pretjerana znojenja. Opirao sam se, istina; no, bilo mi je i drago što su pronašli jednu takvu ispriku za strah. Naprosto, bilo mi je udobnije ostati kod kuće nego se, makar i na mazgi, pentrati po planinama. A gotovo da sam se iz dana u dan prijetio hrabrošću. Uostalom, što ja sad više mogu značiti za njih tamo, gdje tek borba preobražava svijet.
Večer je već bila duboko ulegla među kućerke i drvarnice, na ostrnjene bašče i gnojnice, kroz vodnjikav muk u predgrađu, a po umivenim vedrinama, s kojih je nečija nevidljiva ruka neprimjetno zbrisala sivkaste zavjese kiše, praćakali su se meteori i čitava jata zjenica golemih svemirskih riba. U sobu je dopirala svježina i usamljenost uličice - smiraj, narušen tek toliko, što je neki vrlo daleki ženski trio, oponašajući trompete-mačkice i vrištavu obijest mališana, pokušavao da savršeno čisto kriješti, da guče na talijanskom i da paluca jezicima te mu se, najednom, pričinilo da ga zavodi, tom zamršenom ritmikom poput razgaljena plesa vatara.
- To bi nam razvedravanje sutra moglo donijeti prije sunca mraz. - Reče otac, hoteći zatvoriti prozor.
- Ajme, čujete li ih!? Prokleti bili! Evo ih opet!!! - Sva usplahirena, majka se ustumara između sobe i kuhinje, lupajući vratima. - Dolaze!!!...
Kroz tišinu, koju su preskakivali nevidljivi popci i dahtanje pospanih lokomotiva u daljini, izranjale su duboke zvučne vijuge sirena, uzdižući površinu tame iznad krovova; penjale su se geometrijski bolno i dugo, da tule i zalajavaju na neizvjesnost nebesa; zatim su se, kao prepukle, naglavce kotrljale u bezdane jeze po dvorištima, gdje su mumljale sve dotle dok ponovo nisu prikupile novu snagu da se popnu do reska jauka i opet padnu bez nade.
... Ah, ti potlačeni crnci! - Mislio je. - Koji po siromašnim predgrađima, radije nego na "Vučju jamu", slobodno bacaju bombe i letke o slobodi.
- Uzbuna, sine! Idemo! - Ravnodušno je govorio otac, vukući za sobom papuče.
- Da, da, čujem. Idi samo, idi! - Promrmljao je jetko, nemoćan da prežali što nije, s Dunjom ili s Vesnom, otišao na oslobođeno područje.
... Čini se da Jenki savjesno i metodički donose proletarijatu oslobođenje od života. Premda bih, možda, nastradao i tamo prije nego Dunja.
Amerikanci po noći, Englezi po danu!... ili - obrnuto.
... Što sad? Najprije, da idem večerati?...
Činilo se kao da se obzorjem proteže mračna pruga mumljanja i kao da potrbuške raste iz brloga strave poput otrovnih bumbara smrti.
... Ne, ne, pričekat ću još malo da vidim! Možda i ne lete baš ovamo. - Pa prošeće po sobi i postade mu nekako hladno, mnogo hladnije. Osluškivao je to nespokojno metalno brujanje ogromnih kontrabasova ništavila u zenitu kako podrhtava po sitnim i gustim jezgrama tame i kako se avetinjski ovija oko raštrkanih krikova i stravično uzaludnih molitava po šupama i podrumima. Ljudi su - čas prije spremni za san - istrčavali u vrtove, na ulicu i, sasvim budni, zurili gore, u prazno, drhtureći od neizvjesnosti. A plahe su lepeze bljeskova tu i tamo pipkale po crnom svodu, po neuhvatljivim žarištima neminovnoga smaka svijeta; grčile se u visinama i razočarano gasile poput mlazova pokošenih nada. Jer, koliko god i bilo neumitno - kao da to tu, zapravo, još uvijek nisu bili prisutni oni, divovi stoljeća, nego tek njihova jeka s oblaka.
- Ajme meni, sinko moj! Bježimo! Gdje je ključ od podruma!? Bacaju rakete! Gospe moja, smiluj se! - Uzrujano je zamuckivala majka na vratima.
 
- Hajde, vi samo idite! Neću da mi se ohladi večera. - Ali unatoč tomu, morao se prisiliti da ne šetucka između kreveta; bio je nervozan i groza ga je hvatala; grizao se što sad nije tamo negdje - bilo gdje na slavonskim ravnicama ili u bosanskim planinama.
- Siđi dolje, kažem ti! Brže!... O, Bože, gdje mi je kaput!? Smiluj nam se, sveti moj Ante Padovanski! Gdje mi je kaput!? - Vikala je ona, suluda od straha, i vrtjela se u tijesnom hodniku, kao da je bila opsjednuta kokošjom kugom ili otrovom tarantula; zatim se sagne, zgrabi blatnjavi juteni otirač i pobrza niz stepenice usplahirena i zadovoljna što je spasila bar nešto.
A negdje na obalama drugih kontinenata udaraljke su svirale rumbu, dok su ovdje, nad njihovim krovovima izgarala tri narančastožuta vimena zvijezda, što su se grozdovima varnica unosili u sanjivu bespomoćnost naselja.
... Eh, kad bih se bar istinski mogao skloniti negdje! U daščanu šupu - to zaista nema smisla!
- To su ti elektroterminske štap-bombe! - Važno je prosuđivao neki gimnazijalac nasred ulice.
Onda, najednom, kao da su se razdriješile neke velike nebeske vreće iz kojih su se prosipale suhe orahove ljuske; i, nakon predaha tišine - lomljava koja kao da je dolazila iz utrobe zemlje. Htjede da pojuri, ali... kamo!? kamo!?... ponavljao je, kršeći ruke; podne su mu daske klecale pod koljenima, zubi cvokotali, a nepodnošljivo drhturenje po crijevima razmililo se kroz grudi sve do usne šupljine kao plamen beznađa. Potom se, sužene svijesti u jednu točku, još brže i bespomoćnije zavrti po sobi, zgrabi sa stola tanjur s uštipcima, posrlja prema vratima i ponovo se okrene, zaglavinja u kut, odupirući se ramenima o zidove i pokušavajući čučnuti.
... Što? Da se tako smanjim, valjda!
A, iznad svega: ljutio se zašto sve te gluposti radi, kad mu se činilo da misli savršeno jasno i da, uopće - kontrolira svoj strah. Makar su se strahovito zaglušne eksplozije čule - čas bliže, čas dalje.
... Dobro bi bilo da bar pojedem ove kolače! Prije smrti! - Pomisli neovisno, cinički, čudeći se grozničavoj promućurnosti svojih dlanova. Jer, sekunde su bile stravične; do njega su dopirali zvukovi divljačkoga svinga, a on se, ipak, nikako nije mogao pomaknuti s mjesta; snage su mu se iscrpljivale na tom besmislenom gurkanju uza zid, a leđa i ramena kaputa bijelila se od oljuštenih krpica žbuke.
... Nismo, valjda, preblizu kolodvora? Jer, njima je gore svejedno! Pogotovu, ako išta vrijedi ta protuzračna obrana.
A s neba su naglavce visjela tri božićna drvca i rumenkastim bljeskom natapala zagušljivo iščekivanje.
I, napokon: Još jedan jauk prije strahovito razornoga treska od kojega su se zidovi zanijeli, malo kao poskočili pa - kako mu se činilo - lagano počeli tonuti u ništavilo.
* * *
 
7.
 
                S krivotvorenom propusnicom, u prenatrpanom vagonu lokalnoga vlaka koji je svaki čas postajkivao da ne naleti na minu, Branko je doputovao do bake u Zagorju. Za podozrive susjede i za mjesnoga župnika, koji su mogli čuti njegovo astmatično hripanje u bronhiolama, s uvjerljivom izlikom da se preko zime oporavi na domaćoj hrani. Gotovo pitom, obilazeći s harmonikom sve širi krug; bio je srdačno priman i u birtiju, i u crkvu i u školu od koje su napravili kasarnu. I posvuda je velikim uhom - čekao!
26. veljače 1944.
 
 
 
Među partizanima
 
Branko je, ostavljajući za sobom sjećanje na klijet u kojoj su noćas predahnuli, gazio za jednim borcem po prtini oštrim, izlomljenim korakom, pridržavajući mu se s leđa za opasač; provlačio se između trnovitih živica kupine i gloga, pentrao se pored vinograda i poklizavao na ilovastim strminama, izbijao na kratke zaravanke i krivudao sluhom - čas lijevo, čas desno - dolje, na selo odakle su još dopirali kukurijekanje i lavež.
... Izgleda, nitko nas nije opazio. Dobro da je magla. Premda me pomalo guši! - Pomisli, uguravajući prste dublje u topli škripac između opasača i bluze pred sobom. Neprestano je pokušavao da bude brži nego što su mu dopuštali koraci pred njim. Kao da je po svaku cijenu htio nasrnuti na leđa drugu - lokomotivi u dječjoj igri vlaka, pomisli - što je vrludao i provlačio se kroz tjesnace raslinja i uvela šušnja, posrtao preko čvornatih stopala natrulih bukava i kroz oglodane čaporke žbunja u šupljim, razgaženim cokulama. Uspinjao se planinom i po njuhu, kroz prapamćenje gena, osjećao kako postupno prelazi iz jedne biosfere u drugu.
- Koliko još? - Upitao je.
- Ha! Ni lulu duhana!... kad već stigneš. - Umorno se šalio vodič. - Ovo je ovdje ničija zemlja.
Branko je - često u društvu sa župnikom i seoskim učiteljem, više kao dobar orguljaš nego kao slijepi buntovnik, raspravljajući bokalu misnoga vina do dna - tu zimu iskoristio (kako je u kotarskoj organizaciji zaključeno) "politički pravilno", premda se ponekad, možda, i - zatrčavao.
- Ili rat ili mir, sve ti je to za nas, mladiću moj - visoka politika! - Jeguljao je kajkavskom horvaštinom gospodin učitelj, drugi po rangu seoske inteligencije.
- Kao posljedica, da; slažem se. Za nas, male ljude, i previsoka! - Odgovori Branko. - Ali, kada široke narodne mase uzmu ozbiljno sudbinu u svoje ruke!...
- Vi, dragi moj, prognozirate apstraktno, iz knjiga. Jer i širokoj masi, kada pretjerano raširi ruke, sudbina lako procuri kroz prste. Volju naroda, doduše, treba poštivati, ali to ne znači da je narod, nešto kao biološki transcendentalan organizam, uistinu nosilac povijesnoga smisla. Narod koji prezire svoje vrle muževe!...
- Muževe koji, nama za utjehu, iz mnoštva svakodnevnih poraza izvlače konačnu, dimom ovijenu pobjedu na spaljenoj zemlji.
Onda župnik ponovo natoči svoj trojici.
 
- Ne daj Bože, sinko, da imaš pravo! - Reče pa, kao da se nečega sjetio, upita zatim. - Ali, otkuda tebi toliko zajedljive mudrosti u politici? Govoriš kao kakav liberal.
- E, velečasni, ovaj put niste pogodili. Ja sam, izgleda, samo dublje shvatio da je u tom ratnom košmaru naš državotvorni idealizam neusporedivo veći od svoje djelotvornosti. Naprosto, nevjerojatno je da i beznačajne partizanske jedinice, što lunjaju naokolo po planinama, mogu ugroziti našu nezavisnost.
- Eh, sinko moj, zapamti to: Hrvatska nije izgubila samo svoju nezavisnost i slobodu nego i mogućnost - ili još bolje: um i srce! - da taj povijesni gubitak za cijeli narod, za sve njegove slojeve znači isto. Nema više ni velikih zamisli ni velikih strasti koje postoje samo zato što ne uzimaju u obzir one najprizemnije činjenice. I, eto, tako - tragedija postaje privilegija izabranih koji se u tom kaosu žrtvuju.
- Da, vjerujem; to u nekima pobuđuje očaj, u nekima sjetu ili nostalgiju; ali ja, nažalost - koliko god bih volio - nemam što žrtvovati!... osim vlastite sudbine.
 
Zatim je vodič vučjom stazom skrenuo duboko u šumu.
- Pričekaj malo, druže, molim te. - Gotovo da je šaptao, zadahtavajući se pod plećku tom gorostasu što ga je nemilosrdno vukao naprijed. Bio bi najradije zaboravio sve osim nepodnošljiva umora što se bio nataložio kao kakva olovna magla po tvrdim, prenapregnutim tetivama.
- Izdrži još bar pet minuta! - Odgovorio mu je, zasopljen i sam.
- Samo, da malo naravnam uprtnjaču; žulja me!
- Vidim, i znoj ti curi po licu. A da stanemo, razbolio bi se.
- Ah, ne brini! Kh!... kh!... kh!... - Zakašljavao se. - Ja sam ti, brate, kao dren!...
- Vjerujem ti. - Reče vodič. - Ali, usprkos tomu... ni mrve duhana nemam.
- Žao mi je. - Odvrati Branko. - Ali, vidiš... u našoj situaciji nije toliko važan onaj konkretni dim nego nada da će dima ipak biti!... kada dođemo u štab.
- Ako nam se do tada ne izdime i te nade!...
Uspinjući se s posljednjim atomom snage, Branko je sve žešće podjarivao svoju metamorfozu. Po visokom normativu konspiracije - on je već i od ranije bio "klasno svjestan", bistar samouk iz revolucionarnih brošura, tvrdokoran sindikalni dogmatik uvijek pomalo s grčem u grlu i čeljusti kad god bi s nekim polemizirao u ime "prolet-evanđelja", propagator među seljacima dok s nadom razgrće povijest i oslobađa budućnost; čovjek koji je sa zdravorazumskim osjećajem za cilj, poistovjećen s pravdom, dosljedan da izvan ideološke kontrole ne propusti ni jednu sitnicu svijeta koji ga je okruživao. Pa ipak!...
... Ti, jade moj! - Kao da mu je, odnekuda prepoznatljiv, šaptao neki glas iz nutrine, nalik na gorki prijekor boraca. - Gdje su ti snage za takav pothvat?
... Ne, ne mogu više! - sad je htio da kaže, ali noge su mu zabadale u meki, klizavi šušanj i prsti ga zebli do žara.
... Zar tako, dakle, druže Branko!? A mi mislili: eto, i ti si, napokon, pravi partizan!
... Hvala, drugovi! Ali, zašto se ne čuje krik u mojim riječima?
... Jeka je tu. I neprijatelj u šumi, možda. Zato, još pola sata najmanje!
... Ne vjerujem! Nikomu više ništa ne vjerujem.
... Naprosto, nisi navikao pješačiti tako daleko, druškane.
... Ah, mislim da nije u tomu stvar.
... Nego?...
... Da zaduvanimo po jednu!
... Lažeš, dragi moj. Samomu sebi - znaj. I svjestan si toga da lažeš, samo da oni u štabu ne bi raskrinkali tvoju taštinu. Jer, izgleda, drugovi još nisu imali vremena da o tebi razmisle do kraja.
... Ma, cokule su mi prevelike! Shvati to!
... Shvaćam ti ja to, čovječe, ne boj se! Naročito, kada ti nabiju žuljeve.
... Lako se tebi rugati, kad imaš opanke. A mene -žiga li, žiga; sigurno će biti promjena vremena.
... Naravno. Ali, bit će još i snijega do proljeća.
... Da, da. Pa ipak, nisam sve to tako zamišljao.
Deder, samo govori u sebi, dragi! Optužuj! I te suhe čaporke žbunja što ranjavaju tvoje obraze; i to kvrgavo korijenje kojim ti nijemi, polumrtvi hrastovi pokušavaju spriječiti slobodu; i tu nevidljivu, prohladnu rosulju što ti natapa i šinjel i nogavice. Psuj, proklinji, optužuj - sve što bi moglo pokolebati tvoju odlučnost, jer ti si "borac" - usprkos svemu.
... Ne, ne, drugovi. Oprostite, ali - zašto se "borac" naglašava u navodnicima, s toliko sumnjičava dvosmisla? Ili, ako i vi zaista mislite da je tako!...
... Mani se tričarija! Zar ne vidiš da ti je to samo reakcionarna svijest - neznanje ili puki jal? Da, tako bi s prijezirom kazao komesar.
... Dobro, nisam nosio ni mitraljez ni bombe, ali materijale agitpropa - letke, harmoniku, pjesme - to jesam. Prevalio sam s vama ili za vama na desetine i desetine kilometara; gladovao sam zajedno s vama, patio se, marširao. Zar ne!?...
... Ili su te ovi jadni, izmučeni borci morali nositi na ramenima. Tako se priča.
... Nije istina! Kažem vam: nije istina! Jer nikad ne bih dopustio da budem teret Pokretu.
... Ono, doduše,... dva ili tri puta bili smo te smjestili među ranjenike na kola, ali... to nije greda.
... Pa i tada sam, kroz jauk i bol, znao da održim politički čas. I na taj način - možda i umirućima pored sebe - podizao moral.
... Ali, kad ono najgore mine pa neki na sunce izvuku svoje rezervno ja?...
... Znam, svi su oni podjednako neiskreni u svojim patnjama. Zato im se i to moje posrtanje čini suvišnim.
... Objasni malo pobliže!
... Nema to smisla! Jer, neki borci koji se mrgode i psuju, kad im se nakon lutanja po sniježnoj vijavici umjesto večere pripremi miting, smatraju da je vrednovanje historije isključivo njihova stvar pa se, ako i ne rogobore, iščuđavaju nada mnom, čak i onda kad me istinski zavole. Sumnjičavcima se sve to svodi na nespretno trčkaranje po razlokanim prtinama i na šeprtljanje u preskakivanju nekoga jarka - shvaćaš!?
... Pogrešno, druže, sasvim pogrešno! Ti namjerno brkaš činjenice i raspoloženja. U našim redovima nema tako nadmene zavisti koja bi mogla zabašuriti tvoj rad.
... Hvala!
- Hoćemo li uskoro stići? - Upita, dahćući.
- Bez brige! Naš komesar veli: samoodricanje je najkraći put u carstvo slobode.
- Pravilno, druže! Samo, daj da malo dublje uguram prste pod opasač!
- Da, hladno je. Samo se ugrij, ako možeš! Boga mi, ova uzbrdica ni za mene, koji vidim, nije laka stvar.
 
- A kako, onda, da se ne zasopćem ja!?
- I s ovako teškim uprtnjačama, a?...
- Priznajem, nikada nisam nosio toliki teret. Četke su - prema brošurama i harmonici - zaista bile perje!
- A onda i to vrijeme; prije bih rekao da vonja na jesen!...
Branko se, onda, ponovo izgubi na usebnom govorenju.
... Nisam od onih kojima su uvijek potrebni makar kakvi razlozi. Pa ipak, bilo je to sasvim drugačije, kada sam polazio na put. Izgledalo je kao san. Istina, vjerovao sam knjigama, a da nikad nisam dospio pravo zamisliti mržnju, pjegavi tifus ili razmrcvarena tjelesa. Bilo je kudikamo važnije znati za ljubav. Premda ni ona tada još nije bila stvarna. Možda i zato, jer se želje uvijek rađaju na nepoznanicama. I, uopće - što je bilo stvarno u našim željama? Ništa osim pustolovina.
Pa se, uvrijeđen, odupre samomu sebi:
- Fašizam!... druže. - Reče. - Kleveta, kleveta!...
- Ne uzbuđuj se! - Odgovori mu vodič. - Drži se objema rukama! Tu je sad malo razrovana staza.
Branko se na trenutak opet rasani:
- Uh, boga mu!... A ja sam već mislio da smo, napokon...
- Uskoro ćemo, ne brini! Nego, o kakvoj je to kleveti riječ?
- O kleveti!?... - Čudio se Branko. - Ah, da! To sam, izgleda, samo nešto glasnije preslušavao svoje neprijatelje.
- I onda!?... Kakvu si presudu donio?
Branko se jedva isceri:
- Razumije se: "Smrt fašizmu - sloboda narodu!"...
Vodič je to shvatio doslovno.
- A dolje u selu?...
- Dolje je bilo sasvim drugačije. Imali smo čitalačke grupe i pjevački zbor. Moglo se raditi!
- Da, ta omladina, divna je to stvar!
- Ne, druže,... nije to stvar; to je snaga - snaga našega Pokreta!
Uvijek je on - eto, tako nekako - govorio isto. Jer, što je on mogao znati o jurišu, o zdrobljenim lubanjama, o strahu mesa koje ne priznaje nikakvo zagrobno sutra!
... Do đavola! Jer i ja sam toliko puta htio kazati da su ljudi odvajkada umirali - za slobodu ili od slobode. A nije trebalo tako zamršeno govoriti njima koji su lakše razumijevali korist nego dijalektiku. Zato i nisam propovijedao sve ono čemu sam se nadao.
... Pravilno!
... Jer, ne samo da blagostanje dolazi postupno, nego se i predodžba o blagosti tek postupno razvija u čovjeku.
... Pravilno! Eto, zbog te su te istine ljudi zavoljeli prije vremena.
... Zašto, boga mu, zašto je taj glas u meni tako bezdušno zajedljiv? Zašto sve te riječi u meni nalikuju na miting?
- Pazi, strmina nam sada dolazi slijeva.
- Onda, bolje da se na čas odmorimo! Jer, gotovo da su me sve iluzije već izdale.
- Ej-jah!... Kako si nestrpljiv, čovječe!
- Znam, ali... ti si još prije pola sata rekao...
- To ti se samo čini, jer si strahovito umoran.
- Zaista?...
Branko je sluhom ponovo zašao među prikaze.
... Vidi se to, vidi; namrtvo si umoran! - Kao da rekoše. - Zato ti se i čini kako svi ti razgovori nemaju veze s nogama.
... Dobro, ali... uzmite u obzir da je to moj prvi samostalni marš. Osim toga, iscrpljeni smo - toliko, da to jedva možemo shvatiti kao glad.
A vodič upita preko ramena:
- Nešto si rekao? Sami smo; nije potrebno da šapćeš.
- Zar sam zaista nešto rekao?
- Da. Mislim da si spominjao glad.
- Ah! Onda je to bilo samo maštanje.
- No, čuvaj se toga, dragi! To ti je kao spas, kad namjeravaš klonuti. Obično to dolazi prije smrzavanja.
- Razumijem. Ali, mećave su već za nama.
- Nisu samo mećave. Ali, to ništa ne smeta. Htio sam samo da te probudim pred posljednjim usponom.
- Oh, kako te volim, brate moj! Samo, ako je to zaista posljednji!...
- Sumnjaš?...
- Pa, sad,... ne da sumnjam, ali... Shvaćaš!?
- Ej, druškane, druškane... Mora da si nedavno došao k nama. Jer, izgleda, još nisi naučio da stradanju valja prilaziti kao da mora biti vječno - tu, s nama. Ili, kao da ga susrećemo po posljednji put.
- To je, dakle, ono što u našim govorima nazivamo "svijest".
- Ne. To je, naprosto - navika! Ona osnovna navika kojom dočekujemo uspjeh, razočaranje ili smrt.
Branko je, dakle (lijevo izbrošuriran do srži) morao dokazati da se, klasno svjestan, može bez teškoća uspinjati do navrh planine.
- Ne, ne, druškane. S navikom, koja se svodi na pasivno prihvaćanje teškoća, zanemaruje se ono bitno: "Vidi mu se, ginut mu se neće, a jest nešto što ga naprijed kreće!"... Jesi li čuo za te stihove?
- Da, naravno. Ali, isto tako i: "boj se onog tko je svik'o bez golema mrijeti jada". Shvaćaš?... Kaže: tko svikne mrijeti....
- Pa ipak, ni tebi ni meni ginuti se neće, zar ne!?...
- Dakako, druškane, da nam se neće, ali... rat je rat!
- E, vidiš, to!... "rat je rat"... kad istina ne dođe do svijesti, to ti je samo fatalizam ispunjen mržnjom. A na taj se način posljednja bitka - gubi!
Branko je imao na raspolaganju nekoliko istina od nerđajućega čelika: cilj koji se nije dao zaraziti zbiljom sitničavih iskušenja. Pa ipak, pitao se: nije li baš to, taj grčeviti napor, lelujavo klonuće na izmaku posljednje nade. Jer, zapravo, nikad nije ozbiljnije pretpostavljao da bi baš na taj način mogao i sam lipsati.
... Izdržati! Usprkos svemu! Pa makar i kao bezimen kotačić. Duboko uvjeren da ću, ako ustreba, i preko vlastita uništenja postati dio povijesne zbilje koju ćemo, na taj način, oblikovati. Jer, tko doista živi s nadom u budućnost!... - Razmišljao je, bodreći se.
- Konačno! Sada smo već, eto, tu. Na tom posljednjem proplanku. - Reče vodič. - I bilo bi ti potrebno malo više ponosa za tih stotinjak metara do kolibe u kojoj se smjestio štab.
- Nema problema! S ponosom ili bez njega. Samo,... lakše bih, da nisam tako žedan. - Odvratio je Branko, sav uspuhan. Vrtoglavica, stremenanje srca sve do bubnjića, bronhiole što se žare u mirisu smole, klonuće u kojemu su zbrkane replike nadopunjavale unutarnji dijalog; pred njim je, konačno, bila ta bajta: cilj pred kojim je zastajkivao, da dođe do daha. Morao je dokazati - ne samo drugima nego i sebi - da je taj uspon za njega bio tek sitnica.
- Vidim, bilo je to jutros previše za tebe, druže Branko. Sjedni bliže vatri! Jako si umoran. - Kazao je polit-komesar, čim ga je ugledao.
- Umoran? Ma kakvi! Baš naprotiv! - Svladavao je zaduhu, zadržavši se pred vratima. - Dobro je da se i ja ponekad malo razgibam.
 
- E pa, onda,... hajde, da nam referiraš!
Bili su, vjerojatno, svi tu na okupu, ali on ih nije podsjećao na glad.
... Samo, da mi ne klecnu koljena!
- Nego,... imate li, drugovi, bar malo rakije?
- Ej, brate, što smo ti gostoljubivi! A njih dvojica, možda, ni večerali sinoć nisu! - Uzviknuo je polit-komesar. - Deder, Jovice!
Onda su mu pomogli da s leđa skine naprtnjaču s harmonikom i da se smjesti bliže otvorenu ognjištu.
- Pa,... kako ti je bilo dolje, na terenu? Imao si dobar mjesec dana na raspolaganju. Srećom, u našemu kraju bar zasad nije bilo neprijateljskih ofenziva. Pa ipak!... - Rekoše zatim.
A Branko, iskašljavajući se, da bi važnosti dodao i prizvuk energije, otpoče kao na smotri:
- Dakle, drugovi, ovako: Za posljednjih mjesec dana, otkako smo u ovom kraju, naš je agit-prop uspješno izvršavao postavljene zadatke. Za ranjenike, borce i omladinu organizirali smo pet predavanja s diskusijom o raznim temama - stanju na bojištu, savezničkim odnosima, ulozi seoskoga proletarijata i međunacionalnim odnosima. Osnovali smo čitalački kružok i tamburaški zbor, u dva navrata izdali zidne novine, prikupili nešto hrane i odjeće te u neke napuštene kuće smjestili pristigle izbjeglice. Na taj smo način, prije svega, pojačali rad omladinske organizacije pa se na neke aktiviste možemo u potpunosti osloniti. Politička situacija: raspoloženje masa, spremnost naroda za borbu - tu, mislim, nema problema.
- U redu, druže Branko. Kasnije ćeš nam izložiti pojedinosti.
- Razumijem.
- A sada malo pridrijemaj.
- Hvala, drugovi. Ali, ja sam sasvim svjež i odmoran.
- Onda, dobro! - Reče polit-komesar. - Možemo odmah na partijski sastanak.
... Konačno! - Dočeka on s primjesom olakšanja i ponosa. - Nakon tolikih provjeravanja.
I u Branku se, najednom - prisjećanjem što ga pred njima nije ni spominjao - vrijednosno, energijom odanosti sve izmijenilo, dok je, sagledavši se smjerno unatrag, pobožno koraknuo u Partiju. Od zimus, kako se kamuflirao prosjačenjem, za njim su bila i nova, neprikosnovena iskustva pravovjernika, dok je, bazajući od sela do sela gluhim zasniježenim sutonima, s oprezom lavirao između zamumuljeno zlogukih proročanstava, revolucionarnih negacija i slobodarskih zanosa. Tumarao je tišinama što potmulo huče u daljini, čitavim prostranstvima tišine s pokojim lavežom ili potuljenim vonjem nagoretine iza ograda; teturao pipavo, pogurenim kretnjama kroz napuštena obzorja, razmahujući oko sebe krivim, oguljenim grabovim prutićem. Tamo gdje bi smio biti samo prosjak, u praznoj mu se torbi jedva klatila tamburica na kojoj bi tako rado zasvirao vesela slavonska kola; skitao se, moljakao, zalazio u domove, bivao pogošćen među domobranima što su se smjestili po seoskim školama, sjedio na zimi pred crkvenim vratima, noćivao po stajama i sjenicima i posvuda se gotovo nedužno zanimao za imena, ljetinu, vojnike, vjerske strasti, običaje, gazde i sirotinju, a da nitko nije ni slutio koliko je - prije toga - lozinki morao naučiti napamet.
Zatim je sekretar objavio dnevni red i pogledao ga značajno:
- Razmotrivši tvoje zalaganje, druže Branko, u revolucionarnom radu, tvoju odanost prema Partiji i povjerenje što ga uživaš u masama, odlučili smo da te, kao sedmoga člana, primimo u našu ćeliju...
- Čestitam! - Reče komandir čete svečano.
A sekretar je, po navici, još dodao:
- Kao što i sam znaš, uska su ti vrata kroz koja ulaziš u Partiju, ali su, zato - vrlo široka na izlazu.
Branko je s jedva uskromljenim ponosom odgovorio:
- Obećavam, drugovi!...
Branko je nastojao da po boji glasa, po nekoj dijalektalnoj osobitosti, po jedva primjetnim nijansama u političkoj frazeologiji što prije individualizira prisutne - uvjeren da na taj način može prilično sigurno procijeniti njihove karaktere, njihovo obrazovanje i njihovu privrženost. Bio je otvoreno srdačan prema svima; pa ipak - morao ih je na neki način razlikovati.
Na dnevnom je redu bilo i razmatranje direktivne instrukcije o strateškom stavu Partije prema "poštenoj inteligenciji" kao samozatajnom savezniku radnika i seljaka - za razliku od inteligencije kao specifičnoga društvenoga sloja koja je najčešće usmjerena nekoj srednjoj liniji u manihejskom sukobu između dva nepomirljiva klasna entiteta, vjerujući da tako može izbjeći logiku antagonizma i zadržati neutralnost. Branku je to i ranije, u Sljeparniku, bila omiljena tema pa se i on, ljevičareći s visoka, uključi u raspravu.
- Ja bih tu, drugovi, bio vrlo oprezan. Jer, takozvana "lijeva inteligencija", koja svojim koncepcijama, metodama i programima zastupa interese proletarijata, nije homogeni blok nego skup vrlo raznorodnih skupina i pojedinaca koji po svojoj ideološkoj orijentaciji mogu oscilirati od komunista do građanskih liberala. Oni među njima koji se s rezervom odnose prema osnovnim tezama, što sačinjavaju ishodišnu premisu revolucije - diktaturu proletarijata, danas, u zaoštrenoj političkoj situaciji, više ne pripadaju revolucionarnom taboru. Intelektualac, koji se tobože neda zarobiti nijednom ideologijom, zarobljen je ideologijom svoje fiktivne nezavisnosti koja će ga, kad-tad, dovesti u tabor neprijatelja proletarijata.
Branko je, nalik na infantilno prepotentna dječaka, uživao u slabosti samouka da bude jak na stranim riječima kao načinu samopotvrđivanja.
Zatim je sekretar prešao na treću točku: izbor hrabra i sposobna druga koji će u neprijateljskoj pozadini prikupljati obavijesti te uspostaviti prekinute veze s odredom.
- Ima li dobrovoljaca? - Upitao je.
- Pa... ja u tomu već imam neka iskustva. - Javio se - I ako nemate ništa protiv, da pokušam!
Kolebali su se. Ali za njega to više nisu bile opasnosti; postojao je samo - zadatak.
- Zamisao, doduše, nije loša. Pogotovu, ako se kamufliraš invaliditetom. Ali, kako ćeš hodati naokolo sam?
- Bez brige! To će biti moja stvar.
* * *
 
 
8.
 
Te sparne ljetne večeri kraj otvorenih prozora kroz koje su iz botaničkoga vrta dolijetali rojevi komaraca, bilo je već prilično kasno kad je čistačica u Glavnom ustaškom stanu, čim je ušla da pospremi uredske prostorije stožernikova pobočnika, opazila nešto više nereda nego obično. Na hrpici u križ razderana i zgužvana pelira s nerazumljivim bilješkama bila je i papirnata vrećica u kojoj je s unutarnje strane olovkom bilo nešto ispisano. Znatiželjna - prije nego što je svo to smeće odnijela da ga, po najstrožem nalogu, spali - ona uze tu neobičnu gvaljicu, razgurnu je dlanom po staklenoj plohi stola i, uz tihu glazbu s radija, stade čitati.
"Draga mama, budi hrabra! Nisam imala sreće. Ranjena sam i zarobljena kao bolničarka. Nažalost, ovdje nitko ne zna da li međunarodne konvencije vrijede i za nas. Nadam se da ću uskoro prizdraviti, a onda - najvjerojatnije, u logor. Ako budem imala prilike, javit ću ti se opširnije. Grli te i ljubi tvoja Vesna."
Pisamce je bilo bez adrese pa ga čistačica - sve i kad bi htjela - nizašto nije mogla upotrijebiti osim za povjerljivo prepričavanje. Ali joj tada pozornost privuče spikerov glas:
... "Odmetnike na kaznu smrti vješanjem!."
Slušala je; imena su joj bila nepoznata - sva osim jednoga.
9. srpnja 1943.
 
 
Iz nadopričnih poruka
 
 
... Napokon! - Odahnu Vesna, izuvši zakorjele cokule. - Baš su me nažuljale!...
Nakon tri dana čarki po okolnim brežuljcima jedva ta prva noć bez nasumična puškaranja: ruševna bajta na osami u kojoj se sklonio dio njezina voda s lakšim ranjenicima. Osluškivala je; na dremljivim svjetlacima rasplinjavao joj se mrmor spavača i pritajen jauk onih koji su bdjeli nad bolovima. Pored nje ležao je Toni; bijaše iscrpljen, ali nikako nije mogao zaspati. Slutio je da ni ona ne spava; htjede porazgovarati, ali ga je mučilo da ona, otkako su se sreli, uopće ne postavlja pitanja i ne iščuđava se, kao da je sasvim prirodno što ga tu vidi.
- Žedan sam. - Šapne joj.
- Strpi se; ne smiješ toliko piti.
- Zašto? - Svladao se da ne zaječi.
- Pa... znaš da ranjen... A ni voda ovdje nije dobra.
Toni se jedva malo promeškolji; slama je pod njim britko šuštala i stotine su mu kukaca kljucale pod zavojem.
- Ništa ne smeta.
... Da bar imam čaja! - Pomislila je. I, premda nije imala gdje da naloži vatru, ponovo navuče cokule. Pa, mimo sijevanja u kurjem oku, potraži makar neku toplu riječ.
 
- Nisam ti se nadala.
Razumio je.
- Eh,... samo da mi nije zatajio mitraljez!
- Da, znam to; čula sam. Ali, kako si se i kada - odlučio?
- Davno. Samo, vi u domu to nikad niste htjeli čuti.
- Što? Reci!
- Pa, to da vam ja nisam neprijatelj.
- Zapravo, ne baš neprijatelj, ali... nikad nismo bili načistu s tobom.
- Znam; zato ste i pravili od mene budalu.
- Ne, ne. Mislim da tu imaš krivo. Samo smo se bojali!
 
- A opet,... gotovo nikad niste bili dovoljno oprezni.
- Zar zbilja? Kako to misliš?
- Pa na primjer: Ono iskreno drugarstvo!... čak i onda, kada smo po trojica bili zaljubljeni u istu djevojku; Onaj životni optimizam! ... usprkos tolikim grozotama. Ili ona ozbiljnost kojom ste raspravljali o najrazličitijim problemima!...
- A zašto si nam, onda, tako dugo glumio sebe?
- Zato što sam, pripadajući ustaškom pokretu, pokrivao i sebe i svoje u obitelji: oca koji se u ovim mračnim vremenima kao jegulja provlači među režimlijskim suparnicima, i brata koji je već od prvoga dana partizan... Zapravo, bio sam malo previše nacionalno svjestan kada to još nije bilo toliko ni probitačno ni zazorno, i, da sam pokušao reći istinu, tek tada bih vam bio sumnjiv. A meni je bilo stalo da me ne izdvojite sasvim..
Sad mu se, otkako je pod punom ratnom opremom prešao partizanima, činilo da nikad i nije nosio ustašku odoru, a ona mu je - izgleda - zbog nečega upravo takva nešto htjela kazati - sada kad je vjerovao da je konačno pobijedio sebe.
- A kada sam spominjao društvance u domu, vidio sam da komesar neke među vama dobro poznaje. I povjerovao mi je.
- Imao si sreću. Inače!... - Uzdahnula je. - Kako je sve to čudno!
Toni je - eto, tu pored nje, u tami - ležao na zgnječenoj komušini s još desetak boraca i ranjenika; u izbi, u kojoj se sve zgušnjavalo nad njihovim umorom, isparavahu se i puške, i crijeva i buncanje u snu.
- Znam, bojala si se; svi ste se bojali.
- To nije točno. - Lagala je, da ga utješi.
- I, usprkos tomu,... iskorištavali me.
- Zato, što si nas često častio?
- Ma kakvi! Znate vi dobro - zašto.
- A kako drugačije? - Nije znala da on to zna.
- Pa,... da vam budem "trojanski konj".
- Dakle, što, znao si da Kruno u torbi nosi letke?
- Ne. Tada mi to nije bilo ni nakraj pameti. Mislio sam: samo da ga provedem kroz onu gužvu pred vratima fakulteta. Uostalom, svi ste vi unaprijed znali da će biti pojačana straža i da će svima, sve do sitnica, pregledavati. I, zbilja, pregledavali su - čak i pripadnicima ustaške mladeži. Samo smo nas dvojica prošli bez kontrole - ja ustaški časnik, a on siromah slijepac. Vragovi jedni! ... Tako, da mi je tek sutradan, kad je u sveučilišnom stožeru nastala strka - sinulo. A lupao sam šakom po stolu i derao se: Kako je to moguće!?...
A Vesna nije mogla odoljeti kušnji da, makar i naknadno, ne prigovori:
- Zašto nas, onda, nisi bar pravovremeno upozorio na Nenada?
- K vragu, nisam mogao ni pretpostaviti da vas tako dobro poznaje!
- Pa... bio je Nadin bratić. Hulja! Prokazao je tolike drugove.
- Da, znam. U to sam, napokon, i ja posumnjao... I Vladine sestre također. Sve četiri odjednom!
Neka teška, zgusnuta tišina, što se poput huka plime propinjala šumarkom, kao da je isijavala sumaglicom i plazila oko zidova bajte; posvuda naokolo potmuli mir kao zloguka čeljust mraka i jedva, tu i tamo, u prozeblu šušnju staze, oživjele nade pritajenim snom uzmaka.
- Eh, kad ozdravim!... - Šaptao je Toni. - Ako mi dopadne šaka!
- Prekasno. - Govorila je kroz priviđenja, a ruke su joj se dizale u crninu zamaha. - Spavaj!
 
- Opake je naravi... Bojim se, mogao bi... ako ništa drugo,... da se osveti dečkima u domu.
Vesna je sumnjičavo, s nedoumicom slušala njegovu bojazan.
... Zar on zaista ništa ne zna!?
- Ne zabrinjavaj se zbog toga. - Govorila mu je više zbog izlomljenih predodžbi, što su joj curile jezikom, nego da ga ukori dvojakim prisjećanjem preko jaza u vremenu. Oboje su htjeli u tomu nešto - nešto neodređeno. Ne vatre (bila bi to raskoš) nego bar zjenicu daleka svjetla, da se malo zagriju.
- Jesi li sigurna? - Pitao je.
 
Iz pozadine svijesti čula je svoj vlastiti glas:
... "No, dakle, druže Neno,... večeras točno u devet. U međuvremenu, možda već danas uspostavimo vezu. Rečeno mi je: Ako si zaista povjerljiv - da budeš kurir između komiteta i nekih uporišta oko Zagreba, s obzirom da možeš nabaviti propusnicu. Samo, to ipak neće ići tako brzo. Tek za desetak dana, možda." - Primijetila je: oči mu se odmah s naporom pogasiše od straha, da se ne izdaju radošću, kad je odgovorio.
"Mogli bismo, znaš preko nekih prijatelja u vojsci nabaviti čitavo skladište oružja."
"Bilo bi to divno, ali, naravno... najbolje da im tako važnu stvar izložiš sam." - Trudila se da izgleda kako je punim ustima zagrizla mamac.
"Ja već imam plan. Samo, trebalo bi u gradu pronaći neko sigurno skrovište."
"To, mislim, nije baš tako jednostavno, ali... pokušaj!" - Kritički je promatrala tu bujnu kosu kojom je bio zasvođen bezazlen izraz dječaka i tražila kucavicu pod zaliskom.
... Makar si toliko prepreden! - Razmišljala je, svjesna da mu je to posljednji dan. Sve je bilo već dogovoreno.
... "Pazi, drugarice: Lijevom stranom parka! Tamo je mrak. Naši će biti na prvoj klupi u zasjedi; ne boj se! Dovoljno je da ga samo jednim udarcem ošamutiš. A zatim - samo produži; na uglu će te čekati crveni folksvagen." ...
- Ima li gdje bar malo vode? - Iznenada jaukne Toni. Bilo mu je, kao da se njiše u krijesnicama bola.
... Samo, da ne bude gangrena! - Očajnički pomisli Vesna.
- Mogu ti dati samo jedan gutljaj čaja bez šećera.
- Dobro, daj!... Koliko nam treba do bolnice? - Prostenja on jedva čujno.
- Strpi se još koji sat. Možda i nije tako daleko. Samo da nam se dokopati Kalnika!...
- Jesi li vidjela? Sedam je drugova palo.
- Spavaj! - Zaklinjala ga je umorna. - Pred zoru moramo prijeći prugu.
- Znam, ali... pruge i ceste... kažu: to je gore nego iz obruča. - Pokušavao je da ne bunca.
- Svejedno moramo! A s jurišem odred svaki put postaje sve veći.
Međutim - pod zastavom susanice kao da je ponovo izrastala iz sjećanja široka, prazna ulica što vodi prema parku; ni daška da zaleluja slutnjama, ni tromih čizama ophodnje da strahom zakucaju pod grlom, ni putanje praska da ih priljubi uza sjenovite plohe zidova.
... "Piši: Sloboda narodu!", šaptala je, tražeći pogledom obris tjemena. A Neno zamoči kist u limenku; sebi je sad mogao priuštiti da slova budu velika.
"Da ti nabavim revolver?", nudio se. Znao je: još dan ili dva pa, čim ga ona poveže s nekim od članova komiteta, nju će progutati mrak.
"Pa... meni oružje i ne treba, ali, ako budeš imao prilike!...", rekla je kao s nadom. A u džepu hubertusa grčevito stiskala mjedeni avanov tučak - istokaren, leden i krut. U mišićima joj se napinjala savjest, iščekujući posljednji, nesmiljeni trenutak, da bi opravdanjem zatomila nužnost zločina.
... Bit će najteže prvi put. - Pomislila je s bjesomučnim olakšanjem, zanoseći se tek malo unatrag.
- Nikad vam nisam pričao o bratu Dušanu. - Nesuvislo reče Toni. - I da nam je za sve otac bio kriv.
Iscrpljena riječima, što su se poput sumanutih leptirica sudarale u kavezu njezine golgote, Vesna je, nemoćna da ispluta iz trzava sna, klizila već u bezdan; bila je daleko u vrletima zaštićenom zbjegu, negdje u srcu planine do koje ne dopire ni mora ni strah. A po tajanstvenim riječima, koje su još rominjale kao čudesne spoznaje u pretapanju slika, imenice i glagoli - zvučne košuljice u koje se zavlače pojmovi - dobivaju svoja značenja tek tada, kada se nađu izvan stvarnosti.
Onda su, napokon, briznule čegrtaljke ognjenih svitaca i zauzlale se u ponovnu javu strahova, snomorice i urlika; verale se razbijeljene kapljice čelika po padinama noći, nahrupile sa svih strana kao suha, zrikava plima, uspinjale se do guše i rominjale po glinenom pleteru izbe; zapraštale su lake strojnice pod šepavim rasprskavanjem mina, dok su borci - bunovni, usplahireni, samotni - gazili jedan iza drugoga, pipali oko sebe oružje i psovali.
- Za mnom!!! - Viknu komandir, odskakutavši poguren prema ogradi. Vesna jedva da pokuša nazuti cokule, a kada se ponovo osvrnula - bila je s Tonijem sama. On je s bespomoćnim nemirom prisluškivao pucnjavu pa reče:
- Ostavi mi bar jednu bombu i bježi!
- Moramo se izvući oboje. - Odgovorila je, vješajući preko ramena torbicu s preostalim lijekovima. Ispruži ruke u tamu da ga potraži, strelovitom brzinom pokupi onih nekoliko mlohavih pokreta sa slame i zaprti se njima da ga iznese preko smrti - napuštena, gnjevna, premorena.
- Daj, malo čvršće mi se prihvati oko vrata! - Stenjala je, zaplećući se na pragu.
 
... "Huraaa!!!... Bando, predaj se!!!"...
Ona u tom metežu više nije mogla raspoznati glasove; i s jedne i s druge strane puškometa dovikivali su se istim pogrdama.
... Urlajte samo, urlajte! Ionako, nećete još dugo! - Prijetila se mržnjom prenapregnutih mišića. - Samo, da se dočepamo Kalnika!...
Dugačke Tonijeve noge otezale su se za njom - nemoćne, mlitave i teške, a zavoj na koljenu kljucao ju je po bedrima i u kosi na potiljku gnijezdilo potmulo ječanje.
- Drugovi! - Zovnu, da bi se orijentirala.
A posvuda je bilo toliko iskričavih žbunova smrti.
... "Bando, predaj se!!!" ...
Ona pokuša da se prituli pod fijukom čeličnih krošanja i zatetura sve sporije, sve niže. Bila je sablasno sama na pl'aviča'stom dlanu rakete.
... Previše me žuljaju cokule. - Pomisli nasumce i posrne. A kad je podigla glavu do rasprsnutoga jauka mine, shvati s mješavinom strave, čuđenja i tuge da je Toni mrtav.
... Moram ga po svaku cijenu izvući odavle. - Htjela je šapnuti; tada s užasom spozna da je i sama ranjena.
* * *
 
 
9.
 
U partizanskom ratu - u moderniziranim prepadima drevne uskočke strategije kojom su junaci naših predaka zadavali mnogo glavobolje i Mlečanima i Turcima - zbog brojčane raspršenosti i velike pokretljivosti borbenih jedinica bilo je teško držati na okupu veće skupine zarobljenika; za prava i dužnosti po međunarodnim konvencijama (čak i kada su bile primjenjive ili se, pak, na sva usta o njima govorilo) malo je tko od onih barutom osmuđenih ratnika doista nešto mario ili znao; neprijatelji su po važnosti svrstavani uglavnom u dvije skupine: jednu - amorfnu masu domobrana koji se svojom mlitavom borbenošću mogu preobraziti, makar i posredno, u "saveznike"; i drugu - organizirane fanatike koji se, kao branitelji poretka, mentalno i erotski iživljavaju, masakrirajući svoje žrtve. Domobrani su najčešće, saslušavši predavanje polit-komesara, ili ostajali među borcima ili - razoružani, u gaćama i bosi - pušteni da se vrate u svoje garnizone. S fanaticima se nije isplatilo ni razgovarati o zločinu i kazni. Pa ipak - povremeno, kad bi se isplatilo cjenkati s neprijateljem, partizani bi zarobljene glavešine trampili za svoje ljude po logorima ili u zatvoru. Samo, za nadu preostalih desetina tisuća osuđenika bijaše to premalen broj.
I tako, eto, (sad već mjesecima u Moslavačkom odredu kao referent za kulturu, zimogrozno drhtureći u štaglju), Dunja opet kroz blještac nagovora krišom zaviri u prošlost - na ledeni žrtvenik u logorskoj crkvi pred kojim je velečasni satnik, otac Alojzije, gnjevio i na brzinu otaljavao svoju pobožnu gimnastiku. Još joj se i sada činilo da posvuda oko nje logoraši mole - usprkos tomu, što je dragi Bog od pamtivijeka zamislio nedjelju kao dan odmora. I već tada joj pade bezbožna misao da otuda, valjda, i toliko razočaranja i neuslišanih uzdaha, jer ni On, Svemogući Gospod Bog, nedjeljom nije htio da se bavi tričavim ljudskim poslovima koji bi mu zamarali pamćenje. A ljudi su, eto - te prozirne ljuske dostojanstva što trepere u sjećanju - baš toga dana pod revnosnim bičem njegovih slugana klečali na koljenima svoje sudbine, prikrivajući u sebi nevjericu ili tugu, lukavi smiješak blaženstva ili beznadni vapaj gorčine.
19. siječanj 1945.
 
Avaj, Marijo!
 
Toga kobnoga jutra lani u siječnju, kad god bi Davor, slijedeći liturgiju, na časak prestao                             svirati čulo se dolje u sonornoj jeci orgulja kako se, poput razdraženih debelih zrikavaca, dozivaju rafali s logorskih osmatračnica. U velikoj crkvenoj lađi - ledenoj prostoriji golih zidova od opeke, bez pobočnih oltara i klecala služena je za četiri nove barake rana nedjeljna misa (a stvarno: psiho-test kojim je uprava provjeravala stupanj bezbožnosti zatvorenika). Potaknuta, prvi put nakon godinu dana, istinskom glazbom, Jagoda je, obuzeta nekim neizrecivim samosažaljenjem, plakala - kao da moli; ali, usprkos osjećajima
 - suza je bilo i suviše malo, a vrelina im se smrzavala prije nego su dospjele da ka'nu na sklopljene dlanove pod bradom. A možda je bilo i dobro tako - to, da ih je malo i da prsti od njih postaju hladniji - jer nikad nije dobro, kada čovjek previše žali sebe. Bila je već prekaljena; pa ipak - neki dan je iz kuhinje, stružući stočnu repu za ručak, promatrala kako se pred upravnom zgradom na snijegu svrstava nova kolona došljaka i među stotinjak osuđenika s užasom odmah prepoznala brata. Pored njega se, posrćući među zgrčenim sjenama što su se protezale do kapije, sporo vukao mladić; primijetila je po držanju - bio je slijep, a ruke su im iznad zapešća bile vezane žicom. Premda ga ranije nikad nije vidjela, znala je da to može biti jedino Davor - jedan od njegovih prijatelja iz doma - i, osupnuta, zurila je samo u njih dvojicu, kao da ne prihvaća stvarnost. Po Dunjinom kazivanju, oni su već odavno morali biti na sigurnomu - u nekom zbijegu na Papuku; očito, negdje su pali u klopku - u prvi mah, najvjerojatnije, uhićeni samo kao sumnjive skitnice. Da se na bilo koji način smjela odati, bila bi im pošla ususret; međutim - tek je sutradan Vlado, radeći na istovaru pred ciglanom, dao nijemi znak sestri, dok je lopatom razgrtala snijeg, da se uopće ne poznaju; bilo je to - bar u prvom trenutku, dok netko u pisarnici ne počne uspoređivati spiskove - najmudrije što su mogli učiniti.
Sada su, pak, njih dvojica - "raspop i muzikant" (kako su ih čuvari posprdno nazivali) - gore na koru, pod stražom, unosili u hram Gospodinov, makar i unutar pakla, gotovo revolucionarnu pobožnost. No, budući da Davor (inače "virtuoz na orguljama", kako je izjavio velečasni Alojzije) još nije imao dovoljno iskustva kad i koliko svojim improvizacijama mora upadati u scenarij na oltaru, Vlado mu je ne samo gazio mijeh nego i davao upute. Stoga su se obojica - svatko na svoj način - želeći da što više budu zajedno, uzajamno trudili da tu ovisnost o pomoći prikažu neophodnom i tamo gdje uopće nije bila nužna.
 
U predahu tišine, dok se velečasni Alojzije motao pred monstrancom, izvana se čulo puškaranje.
... Ne, ne, Davor sad nije smio prestati. Još ne: Bar danas! - U sebi kao da je govorila Dunja, zbijena u lijevom krilu lađe. - Da se prerano ne otkrije Sudnji dan!...
A, bez obzira na tok liturgije, Maca je već bila mrtva:
U dahu, što se bjelasao pred očima, i logoraško se vrijeme bilo sledilo također, a uspomene i nade odbrojavale po zastarjelim vijestima što su ih novajlije krijumčarile. Tu te pregladnjele sjene, zbijene u dvije razmaknute skupine između kojih su stajali čuvari pod oružjem, - te ljuske čovječega lika, u kojima se gubila i prošlost i budućnost, osluškivale su samo svoju neprestanu sadašnjost.
Premda je i Dunja prihvatila kao logičan oprez nijemo Vladino upozorenje da se uopće ne poznaju (kako se ne bi izvrgavali novim istragama), nju je kopkalo tjeskobno pitanje: Koliko Nadinom krivnjom, a koliko našom naivnošću, onaj gad, njezin bratić, i nakon smrti biva opasan? Jer, kako da se gotovo svi - makar su nam se putovi razišli - nađemo tu, zajedno? Je li, možda, i Kruno - jedini koji je ostao kod kuće?...
Dunja je zurila ispred sebe, kroz mjesto na kojemu je ranije znala stajati Maca. U duši bez Boga, ona bi svaki put, kad bi na njezinu baraku došao red, katolički strpljivo odstajala tihu misu, a jutros, eto - kad je Davor unio toliko veličanstvene harmonije!... Nje tu jutros nema i više je nikad neće biti, jer je noćas - nasmrt bolesna - pokušala u tifusnoj groznici ostvariti svoj san: pobjeći iz logora.
... A ja nisam bila dovoljno budna da je spriječim! - Uzdahne s grižnjom savjesti.
Maca je (uostalom, kao što se u Partiji moglo i očekivati) bila, kao skojevka, ideološki pretjerano tvrda, s jasno porazmještenim saćima dijalektičke istine i gotovo do religioznoga mučeništva samoprijegorna - pogotovu, kad je o nečemu (a to je bilo uvijek i u svemu) klasno-politički zauzimala "svoj stav"; s njom se nije isplatilo mnogo raspravljati.
- Dok se logor jedva prehranjuje stočnom repom, neke se među nama,... najsvjesnije, naravno!... u kuhinji razbacuju palačinkama. - Nedavno je na skrovitu sastanku njihove barake siktala, šapćući. - To je zločin!...
- Oprosti, ali... mi time nikoga ne zakidamo. Naš je kazan čak i nešto bolji od ostalih. - Bila joj se tada suprotstavila Vida, jedna od onih koju bijaše već nagrizla etika preživljavanja.
- Otkuda, onda, toliki viškovi pekmeza, brašna i šećera?
- Ne misliš, valjda: iz redovnoga sljedovanja!... Imamo veze s centralnim skladištem: Pošiljke koje stižu mrtvima...
- Aha! Tako, dakle... Okradamo mrtve na očigled stotinama živih kostura.
- Mani se fraziranja, draga moja. Ti još nisi pravo shvatila što sve u logoru može biti višegodišnja iscrpljenost od gladi. A smrt je za sve nas uvijek tu negdje, iza ugla... shvaćaš!?
- Možda je to i točno, ali... tko to među nama ima pravo da na takav način potkrada politički smisao njihova umiranja? - Dunja je u njezinu jetkom pitanju zamijetila: baš je sve bila stavila na kocku - i savjest, i disciplinu i život. Jer, kad bi je u logorskom komitetu krivo shvatili (a to je lako bilo moguće), ne bi joj bilo izbora; uskoro bi je negdje progutao mrak - bilo da je proglase izdajnikom, bilo da je zaista učine takvom.
- Vidi se: bolesno sentimentalna intelektualština! ... Još ti je, izgleda, suviše debela naslaga sala što si ga donijela od kuće, da bi ozbiljno shvatila. I, zapamti: nalaziš se u konc-logoru, a ne na izletu.
- Aha, to bi trebala da bude kao neka kritika moje iskrivljene svijesti, zar ne?...
- Ti, drugarice,... izgleda, ne uviđaš snagu argumenta.
- Uviđam. Naravno. Ali... Ne čini li ti se da ustaše, zapravo, blagonaklono gledaju kako nas ostali zatočenici mrze? Zato što, koliko god skrivali organizaciju, ne možemo sasvim sakriti privilegije.
- Kakve privilegije!!!?... Tu gdje se iz dana u dan umire.
- Privilegije što ih krišom stvaramo iz naše konspirativne organiziranosti.
- Ah,... ionako je sve uzalud! Pa, onda... bar da se najsvjesniji održe na životu.
- Aha, tako. Znači: zakon džungle!... I zar u toj sebičnosti moramo baš mi, mlade skojevke, pokazati svoju svijest?
 
Dunja je tada, u mračnom kutu barake, pokušavala sakriti suze poraza. I još je sjećanjem netremice buljila u nekadašnju gomilu pridošlica, dok se - u sebi zdvojna - suprotstavljala:
... Ne, ne, to se ne može dobro svršiti.
 
Ali u tom trenutku Davor izvuče registar "tuti" pa u vratolomnom preludiju zaori:
... "Gospode, pomiluj!!!"...
A neki dan je zapovjednik logora potaknut morbidnom znatiželjom psihologa političke kriminologije, bio naredio da mu ga dovedu.
- Sjedni ga tamo, Joso! - Rekao je stražaru koji ga je, nesiguran u doziranju grubosti, nespretno pogurkivao po pisarnici.
- Spremni! - Davor pozdravi još jednom, za svaku sigurnost.
- Ah, ti si to, dakle, taj!... hm? - Progunđa, kao da se ljuti - u mekom, pospanom basu. - Isuse blagi!... Što li nam oni sve još neće poslati ovamo!?... Najvjerojatnije, opet nekakva greška!
- Greška, gospodine. Apsolutno!
- Gospodine stožerniče. - Doda stražar, munuvši ga pod rebra.
- Greška, gospodine stožerniče! - Ponovi Davor.
 
Prevrćući papire, glas, koji je zastao, kritički ga je promatrao. Naslućivao je to u zagrijanoj prostoriji - na licu što se žarilo.
- Aha, svirac!... kažeš. - Uranjajući među slova, mrmljao je stožernik s omalovažavanjem.
- Da, gospodine. Muzičar. Student petoga semestra na muzičkoj akademiji; glavni predmet: komponiranje.
- Tako?... Hajde-de!... Valjda si na kakvoj partizanskoj svadbi razvlačio harmoniku? Nekom polit-komesaru, je li?
- To su sasvim neosnovana sumnjičenja; ja nemam nikakve veze s tim. Naprosto, čekali smo u jednoj seoskoj birtiji Božić! - Branio se. A na mekoj, uzavreloj pisarnici svijest, omaglica - sve se njihalo, iščezavalo i ponovo bilo tu kao san.
- I baš ništa ne vidiš, a?...
- Nažalost, ne, gospodine.
- A što ćemo mi, onda, ovdje s tobom? Ovo je radni logor, a ne ubožnica. Naš je slogan: radom do politike, a ne politikom do rada!...
- Pa... ja se nadam, gospodine; možda će se i za mene naći nešto, dok se na policiji konačno ne provjeri da nisam ništa kriv.
 
- Da, pravo kažeš... Uostalom, kod nas uvijek ima posla za one koji hoće raditi.
- Jedino, što znam - plesti košare.
Stožernik se dosađivao i baš je sa zadovoljstvom bio slatko ciničan:
- Ma, eto, vidiš! Sjajno!... I mi ovdje imamo jednu radionicu za one koji ne znaju ništa drugo. Za one proklete intelektualce!
- Razumijem. - A najradije bi se bio požderao, zato što je morao biti tako pokoran.
- Osim toga, - nastavljao je stožernik sve pakosnije, - našim je štićenicima katkad potrebno i malo umjetnosti. Zato si nam, ... eto, vidiš... dobro došao i ti, slijepac muzikant. Lijepo ćemo izdati zapovijed i sastaviti još danas jedan veliki pjevački zbor. Itekakav zbor!... Ima tu vrlo osjećajnih ljudi - dušu bi dali za druga Staljina! - pa zašto da onda, i ne zapjevaju malo prije večere. Onako, muški!... a?
- Razumijem. - Ponovio je, a prestrašio se mraka u vlastitim glasnicama.
- Pa neka nas i oni u šumi čuju! Treba im samo malo više bodrosti duha. - Zlobno će stožernik, odlažući njegov predmet na drugi kraj stola. - Jer, ionako... još nisu dovoljno produhovljeni.
- Spremni! - Potišteno promrsi Davor na vratima i pođe za nekim rukavom kao sjena.
A sada se, pak, povišen glas velečasnog satnika, oca Alojzija prijeteći kovitlao prema izlazu:
- Gospodin s vama!!!...
U djeliću tišine, dok je Davor mijenjao registre na orguljama, u prozorskim je staklima treperila potmula mumljavina strepnje i nade s druge obale rijeke. Zatim se preko zaglušnoga opsega harmonija razliježe prodorni Davorov tenor koji je unosio naročit, osvetnički smisao u riječi:
- I s duhom tvojim!!!...
A svi su logoraši ubojito mislili to isto.
Dunja se krišom osvrtala oko sebe; žene su se - ispaćene, pomodrele od zime, u sivim pramenovima daha - tiskale jedna uz drugu; samo Maca više nije stajala tu - bila je nemilosrdno, zauvijek, zaustavljena rafalom, rasuvši rumene cvjetiće po ledenoj bjelini na brisanom prostoru nasuprot slobodi.
Davorove su se uspomene miješale s reskim akordima i kroz žestoku bujicu preludija vraćale na saslušanje u zatvoru.
- Oho, gle! ... pa mi smo stari znanci. - S lažnom je veselošću govorio istražitelj. - Zar ne!?...
Davor je, iščekujući, šutio. Jedino, što se malčice ispravio na stolici.
- Kažem, nas dvojica - mi se odnekud poznajemo. Samo,... gdje li smo se mi to sreli već?
- Ne znam. Vaš glas...
- Što? Nije ti ugodan, možda?
 
- Ne to, nego... mislio sam... ne sjećam se vašega glasa
- A tako! Hm, ne sjećaš se... A meni se čini, vidiš, da se nas dvojica ipak odnekud poznajemo.
- Možda ste me s nekim zamijenili. Sljepoća je, obično, neka vrst arhetipa prema kojemu za druge ljude gubimo svaku individualnost.
- Želiš reći: od cara do lazara svi ste vi bratski - jedno!... zar ne?
Davor se pravio kao da nije prepoznao podmuklu hridinu ustaničke parole - "bratstva i jedinstva". Odgovorio je:
- Nažalost, ljudi kao da ne žele pamtiti naša lica.
A odnekud - između škripavih parketa ili kroza zid, valjda - prodirala je glazba: silovita, kričava glazba trompeta i saksofona s druge strane oceana.
- No, pa... pričekaj malo da te bolje razgledam. Moram se nekako sjetiti.
... Čudno! Što je to? - Pitao se Davor. - Ili saslušanje ili samilost?...
- Onda!?... Ti baš ništa ne vidiš!?
Ne, ne, nije to bio obzir; bila je to metoda.
- Ne, gospodine.
- Bože, a tako mlad!...
- Eh, da je samo to! - Bio je to namjerni poticaj; znao je: tugaljiv poticaj na sažaljenje.
- Da, da, shvaćam te... Sljepoća je ljuta rana.
- I gore od toga, vjerujte! Ponekad mi dođe da svisnem od bespomoćnosti.
- Da da. Ponekad!... kažeš. Samo,... ne izgledaš mi ti baš takav.
I opet malo šutnje - neizdrživo tjeskobne šutnje.
- Ali, što se može, kad je to bila volja Božja! Nego, da,... ipak sam se sjetio!
- Sa zadovoljstvom reče istražitelj.
... Zaboga, što je to bilo sada? - Pitao se Davor. - Što se to dešavalo dolje? Je li to bio vrisak zglobova u drvenom škripcu ili jarko crveno osvjetljenje sing-singa? Ili je to možda bio samo vrisak trompeta? - Jasno je osjećao vibracije jeze kako se preko parketa prenose na njegove tabane i u laganom grču struje do trbušnoga ošita.
- Muzikant!... pa, da. Kako se toga nisam odmah sjetio? A toliko ste mi puta svirali ono: "Ni bajrami više nisu..." Zbilja, reci ti meni: Zašto narod još uvijek pjeva: "kao što su nekad bili"? Zar nam je sada, kad imamo nezavisnu državu, gore, a?
... Počinje, dakle. - Pomisli Davor, jedva primjetno zacvokotavši.
- Nego,... kako li se ono zvao onaj crni što je tako strastveno gudio na violini?
... Toliko toga, kao zbrda-zdola, uopće ne očekujući odgovor. - Pomisli još Davor.
- Pa, kad bi nam, onako... sunce mu žareno... zaciliknuo pod uhom, padale su i suze i čaše. Ih!... I dolazilo bi čovjeku da s onim sevdalinkama zagrize u ona mekana stegna što su se motala tamo oko onoga vašeg muzikantskog stola. A bilo je tamo i zgodnih radodajki, zar ne?
- Zapravo, ne znam; to je stvar ukusa. Žene se uvijek motaju oko muzike. Misle da su onda osjećajnije. - S mukom se smješkao zauzvrat, između misli koje su mu se neočekivano nametale. Da su ga bar pustili govoriti, on bi - kako se bio pripremio - na duhovit način dokazao da uopće nema veze s politikom. Ali sad je bilo očito da su mu htjeli unaprijed pokazati kako su im poznate sve niti njegovoga života - sve do najtananijih odnosa s djevojkama u Splavnici. Pa ipak, bilo je najgore što se još uvijek mogao - bez razloga - nadati da kroz ta četiri dana, otkako je u zatvoru, nisu saznali sve.
- Čuješ? To je nešto za tebe. Američka džez-civilizacija!
I opet je nešto prostrujilo kroz njegove tabane. Je li to bio vrisak? Ili tek vrištava trompeta?! ...
- Ne volim takvu glazbu. - Odgovori Davor sumorno, zaokupljen krikom koji se uzalud propinjao nad fortisimom.
- A našu slavensku?...
Davor opet osjeti zamku, ali nije imao dovoljno samopouzdanja da joj se ugne sasvim.
- Naša najnovija povijesna istraživanja dokazuju da su i Hrvati porijeklom Goti također. - Reče. - Prema tomu, mi smo samo jedan odvojak na velikom stablu germanske rase.
- Ostavi to! Glupost! ... u koju vjeruje tek nekoliko uškopljenih profesora. A možda ni oni... Plava kosa i plava krv! Zar to nije notorni politički daltonizam? To su ti, dragi moj, poturice koji trče pred rudo i misle ili, bar tako govore - da samo Germani mogu biti arijevci. Oni nemaju pojma što je to - rasa! ... Uostalom, narodna duša ima natprirodni nagon da osjeti svoju lozu, zar ne? A kroz folklor naročito.
- Možda. Samo, ja nikad još nisam razmišljao o tim stvarima.
- Ideja panslavizma i nije tako loša. Jedino, što se danas ne bi slagao naš katolički odgoj s metodama onih pravoslavnih sovjeta. I, osim toga,... zar ti se ne čini da su Srbi najprije Srbi, a tek onda - komunisti? Dakle: nacional-komunisti!... Ili, ako hoćeš: nacional-socijalisti!... A zapeli da se bore protiv Rajha!
Toliko ga je draškao na protuslovljenje.
- Pa, znate... muzičari se vrlo rijetko bave nekim dubokoumnim problemima. Osim toga, kakve bi koristi imala politika od mene ovakvoga!? Ni preko ceste svaki put ne mogu prijeći sam.
Istražitelj zapali cigaretu. Itekakvu cigaretu!
- Pušiš li? Evo, zapali!
- Hvala, ne pušim - Davor će hrabro.
- No, dobro... A onaj letak?
Napokon - bila su to izravna pitanja na koja se tako dugo pripremao.
- Pa... rekao sam već. Na ulici, pred lokalom, pred onom birtijom, netko mi je to podvalio. Ni sam ne znam tko.
- Kako to misliš da ti je podvalio?
- Pa... bio sam se zapleo u neke saonice pred gostionicom i posrnuo, a onda jedan muškarac - ne znam je li bio gost ili prolaznik - priskoči, podigne me i malo zatim reče: To je vaše. Prsti su me zebli da bolje pogledam; vidim samo: neki papir; pomislio sam: novac. Ili mi je ispao iz džepa, ili mi ga je tutnuo kao milostinju. Nisam imao snage da se objašnjavam. Tek sam kod kuće primijetio da vonja po štamparskoj boji. Čak nisam dospio ni da ga pročitam. - Čuo je svoj glas kako zuji preko njegove volje nekakvim staklastim prizvukom, trpeći više zbog hrabrosti nego zbog istine koju bi mogao priznati.
- No, naravno... ti ga, slijepac, sam nisi ni mogao pročitati. Ali, ti imaš i drugove koji to mogu, zar ne? Recimo: Vlado, na primjer.
... Dakle, ni on se nije uspio izvući. - Davor osjeti lagan cvokot koji mu poput munje proleti niz hrptenicu; zatim reče:
- Nas dvojica smo zajedno doputovali k njegovim rođacima na selo da se oporavimo, a ne da se bavimo politikom. Doduše, bio bih mu ga sigurno dao. Pretpostavljao sam da bi moglo biti nešto sumnjivo, a opet - nisam htio uznemiravati ljubazne domaćine. Samo, kada su ustaše upali u kuću, Vlado se sa stricem još nije bio vratio iz grada.
- A po što su oni odlazili u grad?
- K liječniku. Mislim da je to bio strah od dizenterije.
- Aha, tako... Ti, dakle, i ne znaš što je pisalo u onom letku? Dobro!... Nego, kako čujem... ti se pomalo baviš i skladanjem. Dakle, nisi uzalud glazbenik. Premda još nisi napisao nešto poput "Internacionale", na primjer.
... To nas je, dakle, Neno!... sve skupa. Srećom da Nada nije znala više! - Pomisli. - Pa ipak!...
- Ja sam u komponiranju još uvijek amater, ali, ako išta u tom poslu vrijedi, to je moja zaljubljenost u nacionalni melos.
Na to će istražitelj ironično:
- Aha, tako. Znači, mogli bismo izvesti zaključak da si ti, zapravo - nacionalist!
I onda su, odjednom, iz punih Davorovih grudi počele - same od sebe - navirati riječi koje su se poklapale s tugaljivom pobožnošću melodije:
..."Ave Marija, blažena djevice,
 
čuj vapaj nevinih
iz ove strašne pećine"...
U gracioznom porastu ganuća i snage razvijale su se mirne i veličanstvene latice tonova u svetu mržnju logoraša, raspetih između gladovanja i pokolja. I, stiščući se pod tom mračnom kupolom, svi su imali jednu te istu predodžbu o toj "pećini".
..."Daj da mirno snivamo do zore,
premda su ljudi tako svirepi!
O, djevice, pogledaj patnje nedužnih!"...
Dunja se - do guše u valovima muzike - ipak nije mogla oteti nametljivoj mučnini što je nadolazila sa sjećanjem. A jutros, kao i toliko puta ranije: posvuda - pred barakama, na zvoniku, iza ograda - bili su raspoređeni ustaše s uperenim strojnicama. Lijevo i desno razvrstavali su se logoraši - utučeni, pomireni sa sudbinom; bilo je očito - kopnili su iz dana u dan. Upale, sivkasto plave obrazine iz kojih hlape skorbut i tuberkuloza; kosti lubanja što svojim oštrim bridovima klijaju i strče pod zaraslim bradama, na glinastoj koži jabučica, a kosa im poput razgažene sirkove slame. Od iscrpljenosti ramena im šiljasta, a zapešća sve prozirnija, dok im se tanki vratovi izdužuju kao mlitave peteljke. Trbusi, bedra, listovi, bijahu im nabijeni blijedim otokom što im se u crnim, gnojnim ranama provaljivao oko gležnjeva.
Razgalivši sve svoje nade i sve svoje boli pred namirisanim žrtvenikom, na kojemu su se toga jutra prinosila stradanja bezbožnih pravednika, Davor je kliktao do samozaborava i natapao ledenu tišinu zazivanjem smilovanja:
... "Ako nam zaštita tvoja
bude pokrivač u snu,
bit će nam mirisna ruža
i stijena mekša na dnu." ...
 
Dunja je po sićušnim, neodređenim trzajima dvoumice na licima oko sebe shvatila da su te pobožno apstraktne riječi - ma koliko se borbenih aluzija u njima sabijalo - tu bile gotovo sasvim sporedne. I prisjeti se jedne rasprave u Sljeparniku, kad je Vlado branio svoje "nemuzikalno gledište" (kako je sam bio rekao).
... "Nikad logika - mislim: ona logika u kojoj se istina ne oslanja na emocije! - svojim dokazima neće imati tako nepogrešivu snagu - snagu iracionalnoga pristajanja - kao što je ima muzika. Zar plesni ritam, himna pobožne predanosti ili vojnička koračnica ne dokazuju dovoljno jasno kako se uspješno i kako masovno može u čovjeku skučiti težnja za rasuđivanjem?" ...
... "Vjerojatno zato", odgovorio mu je Kruno, "jer zvuk - pogotovu, kad nas preplavljuje u fortisimu - ne napada samo bubnjiće i slušni režanj u mozgu nego svojim vibracijama uznemiruje i sve ostale stanice živčanoga sustava, a u grudnom košu i trbušnoj šupljini naročito."...
... "No, dobro, ali... ako smo unaprijed svjesni da se u tomu krije droga i trans u kojemu se čak i nepodnošljiva stvarnost nudi kao mit, ne bismo smjeli zaboraviti ni na prkos! - pa makar i po cijenu da zamrzimo glazbu." Dodala je Maca kategorički.
Pa ipak, muzika je bila divna!
... "Ave Marija...
Mi ćemo smjerna se duha
pokoriti sudbini toj,
jer nam je utjeha sveta
u srcu blagoslov Tvoj." ...
... Očito, Vlado je imao pravo! - Mislila je.
- Gotovo!... Silazi! - Naredi mu stražar i Davor, ošamućen jekom koja je sa svih strana izbijala i opet proširivala prostore, zatetura nesigurno, kao da se još uvijek ljulja na orkanu zvukova.
- Da je bar potrajalo čitav dan. - Promrsi Vlado, sišavši s mijeha. - Ta muzika! Koliko se drugačije osjećam!...
Ali, mlitavo je drhturenje u nogama pretpostavljalo tanku krumpirovu juhu tamjanu. Obojica su još uvijek bili novajlije i njihovom su iskustvu, svaki put kada su bili suočeni sa zidom budućnosti, prethodile priče; u barakama nije bilo čovjeka koji tu ne bi, prepričavajući se u varijacijama, imao svoju interpretaciju o sebi-heroju ili sebi-baksuzu, o tomu kako se othrvati usudu. Tako, da ni Davor svoj prvi susret s logorašima nikako nije mogao zaboraviti.
- Evo ti ovdje ležaj. - Uvodeći ga unutra u mlačan, ustajali zapah barake, bio mu je onomad rekao starješina sobe. - Usidri se, pa... što ti bude! I, zapamti: tko god je pod oružjem, ovdje ti je - bog!
Davor jedva prikrivenom drhtavicom ispruži nogu, malčice se prigne i nesigurnim pokretom ruke potraži nešto neodređeno - oslonac ili pričnu - nešto poput očekivane predodžbe iz literature - otprilike, nešto kao sanduk ili lijes, ispunjen komušinom. Ali, prije nego što se snašao, netko je - očito, ne njemu nego baraci općenito - zaustavivši se na tren u prolazu do svoje slamarice, rekao:
- To ti je, starješino, najpametnije što sam danas čuo. Čovjek je pod oružjem - bog! Jer, naravno - još kao primat, čim je, sišavši sa stabla, shvatio kako da prednjom šapom čvrsto drži kolac, znao je za svoju najneljudskiju čovječnost: strast za međusobnim ubijanjem. Bila je to fatalna greška evolucije, ali je, zahvaljujući patriotizmu, ispala kao njegova najveća vrlina.
Odnekud iz kuta prostorije - očito, iz ležećega položaja - čuo je neki promukli bas:
- To ti se danas na Zapadu zove: kultura konkurencije i agresije. I tomu nasuprot: moderni romantizam - povratak prirodi!
- To je samo neka utješna, iracionalna utopija koja protuslovi evoluciji; vraćanje prirodi - to je vapaj izmučenih bića koja osjećaju da ih ugnjetava taj umjetno stvoreni, otuđeni svijet. Nema idiličnoga povratka u arkadije, ma koliko apokaliptična bila proricanja kako će nas industrijski rast odvesti u nepovrat sreći, jer sreće uopće nema.
Davor jedva malo raspipa oko sebe pa iscrpljen sjede - sumnjičav i oprezan pred intelektualnim varnicama koje među zatočenicima nikako nije očekivao.
... Znači, usprkos svemu što vreba na slobodu - makar i samo navečer - izgleda, neće biti dosadno.
- A gdje ti je, momče, kakav pokrivač? - Upita neki starački glas iznad njega, s ležaja na kat.
- Nisam još ništa dobio. - Odgovori on umorno. I, prelomivši se u nekoliko oštrih obrisa, njegova se sjena stropošta na vreću komušine s koje su, maločas iznijeli jednoga tifusara.
- Ejjj,... jadna ti majka, što ti oni ovdje dadu, sinko moj!
Davor osjeti plitak, sasvim nemoćan talas očajanja što se sporo razlio po razgrebenastoj pređi živaca.
 
- Tu često ne dobiješ ni ono malo hrane što ti je rodbina pošalje. Kradu sve odreda!...
- Meni neće; ja nikakve rodbine nemam. - Reče još, tonući polagano prema šiljastim koljenima.
- A vidim i sam. Eto, ništa - pa ni porcije nemaš! - Govorio mu je dalje onaj smireni glas iznad njega, dok su logoraši napolju žagorili, srkali napoj ili, naprosto - čekali.
- Pa... nešto će, valjda, i meni dati. - Stenjao je, ne mičući se. - Kakav zalogaj. Dok i ja ne uzmognem stati u red... Imam tu prijatelja.
- Ah, prijatelji!... Nema prijatelja među ljudima, dragi moj. Ni na istoku gdje se interes podvrgava kolektivu; ni na zapadu gdje se individualno pravo brani makijavelizmom. I, nažalost - kakvom god etikom na transparentima nastupali, u svima je previše egoizma; njihova je dobrota sračunata samo na korist. Jer nema veće besmislice, koju bismo pokušali količinski izraziti, nego što je imperativ: ljubiti bližnjega kao samoga sebe!... - Dolazeći odnekud ispod tavanice, žuborio je smireni starački glas.
Davor je čas propadao do ništavila, a čas opet izranjao tik do površine svijesti, nemajući snage da ustane.
... Da mi je bar dva gutljaja... makar i splačine!... samo, da je topla. Pomisli, zabrinut što se Vlado još ne pojavljuje.
- I, što ti je to za njih, ljude - dobrota? Lukavo prikradanje cilju; oružje kojim se ratuje, kad ne pomažu zubi.
U Davoru je nakon toliko pješačenja po snijegu sve bilo prazno - i srce, i želudac i glava; jedva da je mogao pratiti što taj starac govori.
- I, uopće,... zapamti!... spolovila i crijeva, u tomu ti je suština života. I, kad osjete da bi im ona mogla zatajiti, ljudi postaju zagovornici dobrote.
- A ja sam mislio, - sumorno odvrati Davor, - da nas baš nevolja može učiniti boljima.
- Ne, ne, sinko; varaš se! Samo snaga ima pravo da bude dobra. Eto, u tomu ti je sva mudrost - pogotovu za one kojima se od najranijega djetinjstva ucjepljuje odgoj da smisao svoje vlastite egzistencije traže u organiziranoj destrukciji tuđe: u suživotu se neprestano graniči s etikom zvjerinjaka. Shvaćaš!?...
Davor nije imao dovoljno sabranosti da se iščuđava toj pričljivosti nalik na slobodoumlje ili provokaciju.
- Ne znam; nisam ni sociolog ni veterinar, ali - ako je zakon: živjeti od umiranja - tu je svaki moral uzalud.
- Eto, vidiš! I mene su strpali ovamo samo zato, što sam napisao da je "životni prostor" - biocenoza - potreban i životinjama, kako bi se imale gdje i od čega nažderati. To, taj prokleti "životni prostor!"... bio sam smetnuo s uma da je to moderna politička sintagma, rezervirana samo za nadljude. A ja sam, zapravo, pisao tek roman o cvijeću, gospodine moj. Tu sam htio dati posljednju riječ objektivne etike: nešto kao praiskonsku tvorevinu idealizma. Priroda ima dušu, a mi je doživljavamo kao božansku misao, razdrobljenu na milijarde spontanih strategija. I rotkvica koja oko sebe izlučuje neke škodljive tvari, da bi udaljila ostale biljke; i drveće koje se uzajamno gura, da bi došlo do svjetla; i orhideja koja se, poput zavodnice, mirisom i bojom dotjeruje, da bi privukla insekte - to nije samo nadmetanje nego i međuovisnost. To ti je ta kozmička istina koja - usprkos našoj superanimalnoj naravi - postupno prodire do svijesti.
- Zbilja, ne razumijem sasvim. - Mrmljao je Davor. - I najradije bih malo zaspao.
- Svi ćemo mi ovdje zaspati. Zauvijek! Ali, dopusti!... Samo dvije riječi, molim te. Imam neku malu groznicu, doduše, ali - ne smeta. Radi se, naime, o dobroti koja izvire - ne iz koristi nego iz ljepote. Šteta, ti to ne vidiš pa ne možeš ni znati što je to, zapravo, ljepota. Onaj veličanstveni sklad oblika i boja, zasićen mirisom što čak do podsvijesti burka emocijama, u savršenom i dostojanstvenom miru cvijeća koje svojim bezazlenim postojanjem ostvaruje onu nježnu protutežu i dopunu tvrdoj, gromadastoj harmoniji mrtve prirode.
- Ali, ako priroda ima dušu - makar to bila i samo sila gravitacije - onda ona ni u jednom atomu nije mrtva.
... Što je to s njim? Ili bunca ili je šenuo pameću. - Pitao se Davor (sad i sam, izgleda, već u vrućici).
- Dobro, dijalektički razvoj - to je sa strogo znanstvenoga gledišta; obični promatrač - pogotovu, ako je sklon mitovima - prirodu doživljava kao statičku ravnotežu koju valja poštivati ili ponovo uspostaviti. Ali, zamisli sada! - tomu nasuprot: blaženi smiješak vrtlarevih očiju koje se s ljubavlju zrcale u sitnim kapljicama rose, pa škare - sivi odbljesak čeličnih usta, dok pod zelenom pregačom lišća podlo zagrizaju tanko ružino grlo. Eto već odatle počinje zločin.
- Ah, te ikebane i te kamikaze! - Uzdahne Davor. - Filozofirati o tomu sasvim je uzalud.
- E, varaš se, varaš, mladiću moj... Čovjek, doduše, otkako se propeo na stražnje noge, neprestano pokušava da u stvaranju svijeta izigra i pretekne Boga; da sve oko sebe i na sebi pretvori u laboratorij i poligon pa čak i da zagospodari tajnama svemira. Međutim, priroda mu se u tom stoljećima suludo narušavanom eko-sistemu - ako i ne pod racionalnim kažiprstom Providnosti - vraća u degradiranoj biosferi kao bumerang. I čovjek počinje shvaćati. Jer, da nije tako - zašto bi, onda, sadio cvijeće po vrtovima i po prozorima, kad ne bi time bar nekako ispaštao svoj grijeh!?
- Vjerojatno, - dobaci onaj s ležaja preko puta, - od ispaštanja do nevinosti, to je put na kojemu se jamči oprost. A za vjernike to je poticaj da iznova griješe: da od života prave smeće. I da, usput - kao dubinski razmišljaju o katastrofičnom srljanju prema ništavilu.
- Ne bi bilo naodmet. Ali, kako napisati roman o cvijeću - za konje i krave? - Uzdahne Davor s razumijevanjem.
- Da, pravo kažeš. Čitali, ne čitali - u svojoj najdubljoj suštini ljudi ostaju životinje. - Smrknuto će starac. - A za papir se žrtvuju čitave šume topole.
Spuštajući se klimavim stepenicama s kora, Davor uzdahne:
... Bože moj, koliko li je logične alegorije u tom ludilu!...
- Goni! - Reče stražar. - Na prozivku!...
Logoraši su na snijegu pred crkvom, postrojeni u dvije vrste, sa zebnjom čekali; pripremao se nekakav ceremonijal, neuobičajen za dnevnu zapovijed nedjeljom: zaglušni marševi preko razglasa i do zuba naoružane straže posvuda naokolo. Oni što su tu već preživjeli poneku svečanu smotru, nipošto se nisu zavaravali beskonačnim predavanjima o povijesnim izvorima hrvatske državotvorne misli, jer - svaki put nakon što bi "krugovalna postaja" proradila, logor bi se na nepredvidljiv način prorijedio. Pomor bi se - po službenim izvještajima nadzorne službe - pretvarao u nesretne slučajeve ili epidemije. A te je nedjelje sve bivalo još čudovišnije: i tako dirljivo pjevana misa, i blješturavo svjetlucanje inja na skamenjenim avetima gologa drveća i zlokoban podsmijeh supitih ustaša. Novajlije su prethodno bili upućeni tek toliko, da moraju pažljivo i s odobravanjem slušati (jedino, s pravom da u prkosu grče prozeble prste u cipelama). Ništa nije bilo moguće protiv rasporeda.
Vlado je buljio u parolu, ispisanu na zidu barake:
"Naš rad nije u politici nego je naša politika u radu."
- I mi ćemo, zato, cijelomu svijetu pokazati - urlao je razglas preodgajateljski - da naše oružane snage, naši ustaški zdrugovi i naši domobrani nepokolebljivo brane svaku stopu rodne grude! I da naš državni brod kroz ostvarenje svoje nezavisnosti isplovljava iz tisućgodišnjih stradanja, poniženja i opasnosti - rame uz rame s velikim njemačkim Rajhom - na put pobjede i slave na kojemu ga neće omesti ni krvavi valovi boljševizma! ...
... O, vi!... prokleti,... brodovlasnici i brodolomci povijesti. - Pomisli Dunja. - Kao da se ne zna da štakori među prvima napuštaju svaki brod.
- A sada: Da bismo vam zorno pokazali kako iza naših riječi uvijek stoje i djela, neka se - radi pokušaja umorstva jednoga stražara noćas i radi pokušaja bijega troje zatočenika - izvrši desetkovanje prisutnih!!!...
Istina je uvijek u nadležnosti onih koji presuđuju, i Dunja se trgne. Redovima je prostrujao drhat i prigušen krik zaprepaštenja pod izlomljenim pogledima. I odmah zatim unaprijed proračunat pucanj - jedan, dva, tri... U dugačkom je nizu zapazila Davora - najprije, kako je zgrčio ruku kao da pokušava nešto izvaditi iz džepa; zatim, ispruživši je ispred sebe, kao da se boji da ne naleti na neku prepreku, nesigurnim korakom pokroči, trzajući ramenima. Lecnula se; da, sasvim je jasno vidjela kako je pokliznuo na poledici i kako je Vlado, nagnuvši se prema njemu, nekom bespomoćno spontanom kretnjom htio da ga pridrži. A onda, preneraženo spustio glavu i ostao tako - izgubljen, dok se kroz živkanje vrabaca odbrojavanje udaljavalo.
Obilazeći i krezubi stroj pred kojim je izdisao život, velečasni satnik, otac Alojzije, zagledao se u Vladine oči, pune strepnje, kroz koje se - kao u dvjema čaškicama, bistrim poput lokvica suza - razlilo nekoliko kapi neba. Potom se okrene zapovjedniku logora i gotovo sažaljivo reče:
- Šteta! Mogli su radije ovoga do njega. Ionako, bio je slijep. A tako je divno jutros pjevao "Ave Marija"!...
* * *
 
 
10.
 
Kad mu je Dunja to prijepodne - onako, iznenada - bila već banula u kuću ("poslovno", doduše, i "samo na pet minuta" - kako je bila rekla, cupkajući pred vratima; da otrese snijeg s vojničkih čizama), Kruno je s praznovjernim strahom i s jedva prikrivenom nervozom činio sve, da je što dulje zadrži.
- Da, znam. Kad čovjek nikad nema vremena!... kroz ovih osam mjeseci, otkako je završio rat. - Peckao je blago. - Pa, eto, ni danas, uoči Nove godine... A mislio sam: ionako je napolju vraški zima, a tramvaj daleko... Pa, da suhim smokvama i dalmatinskom lozovačom proslavimo!... a? Prvu nakon rata.
- Nemoj se ljutiti, ali... imam još nekih obaveza vani. - Odgovorila mu je neodređeno.
- Da, da, naravno! Znam; ne moraš se ispričavati. Pa, mi smo konspirativna generacija, zar ne? Nego,... htio sam ti samo pokazati neke svoje bilješke. Nešto poput spomenara ili dnevnika. Od lani pa do neki dan... Jer, tako se rijetko viđamo!
A kad ona, zagolicana znatiželjom, u veselo raspsovačenom cigaret-altu pristade, on - svjestan da time baca posljednje laso ljubavi - izvuče iz ladice čitavu pregršt raskupusarenih rukopisa: sve što je, nasuprot dogmatskim shemama, trebala biti njegova intima - ispovijest, optužba i kajanje u isti mah. Ali, tek što mu je uzela papire iz ruku, ote joj se prigušeno:
- Oh, zaboga, Kruno!... Što si to opet napravio!?
- Što!?... boga mu. Zar sam opet nekoliko puta pisao red preko reda?
- Izgleda, sve si upropastio!
- Koliko toga?...
- Pa... četiri, šest, osam... Osam punih stranica.
- Hm... Tako!... Osam stranica, kažeš. I... ništa, baš ništa se ne da pročitati?
- Pa... tu i tamo. Poneko slovo, možda. Ili, gdje se ne poklapaju duljine retka.
- Eh, da mi boga ćoravoga!... - Pa sarkastično doda još. - Mora da je to, onda, ipak djelo Providnosti! Jer, eto, baš kada sam od srca htio nešto napisati!... Nego, daj da sve to bacim u peć.
Dunja ga je nekim neizrecivim sažaljenjem promatrala kako, presamićen, drhtavim prstima gnječi naslon stolice - izgubljen i poražen.
- Hm, kad bi se moglo dešifrirati... - Govorila je, više za sebe. - Bilo bi to... Koliko?... Šesnaest, a možda i više kartica. Šteta! Prava šteta!... Vjerojatno ti je to bila čitava jedna priča. - I prinese jedan list sasvim blizu očima. - Nego, čuj... Ako imaš kakvo jače svjetlo, bar bih pokušala.
- Što? Da odgonetavaš?...
- Pa, jedino tako. Slovo po slovo. Samo,... daj mi dosta čistoga papira i neku olovku. I, ako imaš u kući - neko jače svjetlo.
- Imam. Mislim bar da imam. Ali, ti nemaš toliko vremena!...
 
- Ma, sad... nemam, doduše, ali... dobro, vidjet ćemo! Samo, nemoj paničariti!
I Dunja se odmah strpljivo lati posla da po jedva zamjetnim okrajcima ukrštenih mrlja i po skoro nevidljivim tragovima slovnih žigova, utisnutih u jeftin ciklostil, goneta buhicu za buhicom te crne male rebuse vjerojatnosti, ispisujući sva moguća rješenja jedno ispod drugoga poput kolona pri zbrajanju, da bi onda, krivudajući vrškom olovke od jedne do druge vertikale, odabirala kombinacije koje bi se ikako dale osmisliti. Pa, kad bi konačno izlučila po nekoliko potpunih ili krnjih riječi, sastavljala bi varijante rečenica - apsurdne nizove prevrtaljki koje bi, dopuštene kao dvosmislice, mogle biti odlične nadrealističke metafore. Toliko odlične, da bi, da su namjerno bile njegove, doista sebi mogao utvarati da je pjesnik. Ali je on, u međuvremenu, gotovo mačjim korakom i zatomivši disanje samo uzrujan glavinjao po sobi, strepeći da joj ipak sav trud ne bude uzaludan, pa se, opet, na časak zaustavljao bilo gdje na krpenom prostiraču - ganut nadom, osluškujući tiho šuštanje papira, sve dok ona nije razbila tišinu.
- Pazi, ovako! Imam tu šest slovnih mjesta, ali se samo zadnje vidi jasno. Dakle: b-t, o-u, m-r, b-n, a-e, n-e. Može biti: borba, borben, bomba, torba, turban, tumbe, turne... ali samo dvije od njih mogle bi doći u obzir.
 
- Turban!? - Snebivao se. - Kakav turban!... Bože, koliko li besmislica! Zar su mi, zbilja, te riječi padale na pamet?... Dobro, onda to križaj!
- U redu, ali... jednu od njih si morao za nešto upotrijebiti!
Bila je već skoro ponoć - onaj mistični trenutak prijelaza u novu godinu - kada se s uzdahom uspravila:
- Eto, napokon. Gotovo!... Samo onih nekoliko redaka pri dnu sedme stranice nikako nisam mogla... Slušaj!
Čitala je.
31. prosinac 1945.
 
Na razglobivom prijelazu
 
Veljača:
Doduše, bez iskustva i sa zakašnjenjem - nakanio sam pisati dnevnik. Naravno - otkako su svi otišli, možda ne bude sadržaja ni za mjesečnik, jer povijest, umjesto da se ubrzava, ona sve više kasni. Osjećam se usamljen, a sve što ima neko značenje dešava se drugima. Pa ipak, ne smijem proći ravnodušan ni pokraj te godine.
Ne znam da li nas to Amerikanci samo zezaju ili nam svojim super-tvrđavama zbilja žele utjerati strah u kosti. Opet su na povratku s pohoda na Beč ili Peštu pljucnuli nekoliko bombi. A po tomu kako gađaju nasumce, čovjek nikad ne zna na što, zapravo, imaju merak. Jedna je neki dan pala blizu paromlina pa sada, čim zatuli uzbuna, u naselju nastane panika. Ljudi bježe što dalje od kolodvora. A ja nikako - pa ni od straha - ne mogu trčati. Uostalom, i to bespomoćno sklanjanje pred avionima na otvorenom po uličicama između kućeraka, to sumanuto trčkaranje uvijek za nečijim rukavom - ne mogu to više izdržati.
Kada su ono posljednji put - lani - bombardirali kolodvor, uopće nisam bio shvatio situaciju; naprosto - bio sam otvorio prozor u sobi reda radi. Usprkos muklom brenčanju što se vrtložilo u zenitu, mogao sam nadaleko rasluškivati crnu svježinu noći. Još se uvijek dobro sjećam kako je neki dječak pod prozorom znalački uskliknuo: "gle, to su elektro-štap-bombe! Kako na nebu vise! Kao da je golemo božićno drvce naglavce." Bio bih rado tu sliku prenio u vlastitu metaforu, ali nisam imao vremena; odmah sam zatim čuo onaj suhi zvuk poput rastresite vreće oraha. Još se uvijek sjećam svake pojedinosti: Zabrzao sam prema vratima, no, prije nego što čuh potmulu orljavu, stadoh ševeljati kao po palubi. Kuća je bila zidana od jeftine opeke, škrto, za predgrađe - i pomislio sam: Brže, dok se ne sruši! Ali, umjesto da izletim napolje, oteturam u suprotni kut i leđima se pripijem uza zid. Bio sam savršeno svjestan heroizma - jedne od najglupljih razboritosti u tom trenutku; zidovi su se ljuljali, posuđe na komodi zveckalo, susjedi vriskali, ali ja sam se i dalje, kao potporanj, utiskivao u žbuku što se po meni ljuštila. Majka je, sva unezvjerena, izjurila iz kuhinje, stala se u hodniku bezglavo vrtjeti naričući pa, zgrabivši blatnjav otirač pred vratima, otrčala u šupu na dvorištu da spasi što se od sirotinje spasiti dade.
Ah, kako bih se tada bio mogao gorko smijati!...
Još je zima i tako bih rado da pada snijeg. Ili bar kiša. Da bude oblačno. Ali, prokletstvo!... kao za inat, dani su vedri. I ljudi samo bulje u nebo, u neke vlataste maglice spitfajera i u rojeve proturadarskih leptirica od staniola. A neprijatelj ovdje - naš "zaštitnik" - više nema nade, zighajlelečući, ni mrtav da se uzdigne do nebesa, toliko se i Bogu zgadio.
Pa ipak - premda je sve već odavno jasno, ja se još uvijek ne osjećam sasvim kao pobjednik. I dođe mi, tako - iznenada, u susretu s nekom osobom ili, naprosto, hodajući po ulici - pa se, najednom, kao kakvom podsvjesnom munjinom prisjetim nekog nejasnog taloga prošlosti, nečega nalik na nujno raspoloženje pod zakrvavljenim sutonom u trpkom mirisu krizantema, na neke davno zaboravljene pogrebe iz djetinjstva. I pravim nove bilance: Vesna, Davor, a možda i Dunja - toliko je bliskih drugova već palo! I posve sladunjavo, do nesnošljiva nemira, ražalostim se nad samim sobom do suza - uvjeren da sam sve do sada, živeći sekundarno i osmišljavajući druge, bio tek okvir tuđih sadržaja.
Međutim; to je samo ona druga, skrivenija strana medalje. Jer - ma koliko da biva sve opasnije, što se obruč oko "Vučje jame" više suzuje - ostajem dosljedan: borim se! - koliko god mogu; ilegalni je rad u Pokretu - makar sloboda već kuca pred vratima (ili, možda, baš zato!) - još uvijek organiziran.
Dao sam testirati sedmi semestar, i to je sve što činim u prilog studija. Uostalom, puca mi prsluk! - ionako, rat moramo diplomirati u proljetnom roku, a i s tom buržoaskom naukom ćemo lako. Treba samo probleme postaviti "dijalektički".
Očito, krivo sam usmjeren; vjerujem više svojim željama nego upornosti da, kao intelektualac, postanem netko - s veličinom neodređena cilja za sobom. Ali, nažalost - ako baš i ne ljubim zvanje školnika, nemam dovoljno unutarnjega poriva ni da stvaram, jer čemu za druge ili za sumnjivu vječnost da lažem o visinama duha, dok me bolest - sasvim prozaična i konkretna - prizemno svrdla i svrdla, namećući mi prolaznost koja je, kao moja osobna preokupacija, indiferentna onima koji su još zdravi. Slaba je utjeha govoriti o patnji, kad ona od toga ne postaje manja. Pa ipak, svim patologijama usprkos!...
Jenki nas nadlijeću iz dana u dan. Napokon, pronašao sam rješenje: Svako jutro, prije zračne uzbune dok javni promet bar donekle funkcionira, natrpam luka i slanine u džepove zimskoga kaputa i odlazim redovno - kao na radno mjesto - u javno sklonište, u tunel pod Gričem. I ostajem tamo do kasnoga poslijepodneva. Ionako, za vrijeme uzbune nikamo - a pogotovu ne na ilegalne sastanke - ne bih mogao dospjeti.
Sinoć mi je na vezi rečeno da tri domobrana, dezertera, žele prijeći na oslobođeno područje. Navodno, čak i jedan naš simpatizer iz ustaške bojnice, zajedno s njima. No, da! - rano su se sjetili, pet minuta poslije dvanaest. Sve se bojim da to nije kakva klopka. Jer, iako im je već davno odzvonilo, ustaše i njihove prišipetlje, loveći u mutnom, pokušavaju sada podmetnuti kakav-takav alibi onima na Zapadu - usput, čak i učestalom "odmazdom", vješajući komuniste. Ali, svejedno - moram, prije nego reagiram bilo kako, razgovarati s drugom iz komiteta.
Sjedeći satima u tunelu i dosađujući se, nemam baš najbolje mišljenje o sebi. Izgleda, ipak, da umjetnost krči spoznaje, a život ih zakorovljuje. Makar kažu da je stvaranje ljepote dužnost i manija ružnih. Zašto da i ja ne izborim to pravo da budem i grdoba i ljepotan u isti mah!?
Zaključeno je: ne poduzimati ništa s onim domobranima, dok se ne dobiju mnogo pouzdanije informacije. Drugovi su s pravom podozrivi. A i ja također. Konačno, za pobjedu - njihova prisutnost ni tamo ni amo!...
Dečki me već godinama zezaju da sam hipohondar, ali, ako i jesam - to nije ništa drugo nego poseban vid kritičnoga samopromatranja. Ustvari, to još nije i ne mora biti nikakva bolest; mogao bih besprijekorno da radim, da hodam, da s tekom jedem - uopće, da izvodim sve što bi se moglo smatrati normalnim životnim funkcijama. Međutim, ipak je to jedan sasvim određen osjećaj bola. Zapravo, neka tjeskoba ili... gotovo bih rekao... neka pomoćna nelagoda uz onaj sve češći strah od smrti. Registriram vertikalno kombinirane simptome: slabost koja se poput razlivene mučnine propinje iz utrobe, iznenadno lupanje srca usred poremećena disanja, mukli polukihaj u korijenu nosa i ružičasta omaglica pod kojom se ravnoteža talasa; sve skupa - ništa naročito! ... pa ipak, otvorim prozor i dišem duboko ili nagnem gutljaj rakije iz boce. Ali, potmuli nemir i slutnja ne popušta. Infarkt! - porodična sklonost, pomislim i spopadne me neka brzava potištenost: Ako ne dospijem posvršavati ni ono najnužnije!... Kao da uopće ima nešto važno da se posvršava.
Svaku večer ustrajno vrtim po radiju. Na svim valovima govore o Jalti. I da treba izdržati još samo malo. Do kraja - to je najteže. I pitam se: Koliko je za ljudsku vrstu to uzajamno klanje posljedica društvenih odnosa i potrebe da se liši zastarjela oružja koliko iracionalna zakonitost života? Da li je to tek jedna od neumitnosti - primjer, nalik na obračun među mravima?... Saveznici stežu obruč, ali se agonija razvlači. Zvijer se, ma kako već izranjavljena, još uvijek rita u omči. Do kada!?...
I opet je u predgrađu na telegrafskim stupovima osvanulo dvadeset obješenih partizana.
 
Ožujak:
Skoro je već bilo propupalo, ali je onda ponovo pao snijeg. U skloništu je stalno propuh, ali se, unatoč tomu, izvjetrine graha i kisela kupusa diskretno šire između cigareta. Što se može! I to je društveni odnos: Kad nam uvijek više smrde drugi! ...
A lani na današnji dan? Kao da je kalendar prisutan samo zato, da patim od obljetnica. Bila je to prva vijest o posljedicama našega oproštajnoga trokuta - obračuna, što sam ga, izgleda, do sada preživio samo ja. I, ma koliko mi to bilo teško, moram zapisati, jer je tek od onoga poslijepopodneva zapravo, tragedija krenula. Možda su i Dunja i Vesna imale potrebu da se preda mnom suoče sa svojom vlastitom krivnjom, ali za posljedice, za svoju muku danas odgovaram samo ja. Jer, da u meni nije bilo te nakazne težnje za samopotvrđivanjem na dvostrukom kolosijeku, Vesna, najvjerojatnije, još ne bi bila mrtva. Pa, ako to i pamti kao moru, Dunja će zaboraviti; samo ja - budućnosti nasuprot - nikada! Još uvijek u sebi, kao kroz omaglinu dodira, gledam ih obje, naizmjence - jednu pa drugu: obrise njihovih lica, uvojke, grudi, ruke, bokove - sve što sam na njima zapažao kao drugačije; ali ne tako, da ih vidim uporedo za stolom kao suparnice koje se, grickajući nokte, kolebaju između nelagode i gnjeva. I u srazu ispovijednih uzbuđenja pamtim dobro još samo boju njihovih glasova što svjetlucaju iz nepovrata - glasova koji više nisu sazdani od riječi optužbe ili obrane ni od riječi oproštaja.
A sad, međutim, sve mi se čini da sam ja nekako najrevniji posjetilac toga vlažnog tunela pod Gričem. Premda već petnaestak dana i nije bilo prave uzbune. Očito, dangubim na prilično ponižavajući način. Istina, pokušavam tu i tamo zapodjenuti razgovor s neznancima na klupi, ali, nažalost - ili nemam iskustva s kukavicama, ili nemam hrabrosti za masovika. Jer, i nije tu baš tako bezopasno kroz tobožnje naivnosti progurati pravi komentar o ratu. A, osim toga - i ta vlaga što prokapava sa svoda!...
Dosta mi je, dakle, te glupave metodičnosti skrivanja po mišjim rupama. Ostajem kod kuće. I - sjećam se!
Vlado je tvrdio: Samo čovjek, koji u sebi duboko proživljava strah od smrti, može poželjeti novu kvalitetu besmrtnosti koja se postiže jedino preko slobode i stvaranja. Prema tomu - bar nekakvu šansu bih mogao imati i ja! Nada ne uzima u obzir činjenice. I pišem - vjerojatno zato da ono čega se nikako ne želim prisjećati, tek kada bude zapisano, zaboravim.
"Uostalom, priznajem - ja sam za sve to kriv", rekoh tada. "I nikako ne bih želio da zbog toga posijem razdor među vama."
"O, ne, mi se nećemo svaditi, ne boj se! Samo, da znaš! ..." odgovorila je Dunja, pomalo prijeteći. A Vesna je na to pogruženo uzdahnula.
"Mrzim ga." Rekla je. "Vjeruj mi, sad ga zaista mrzim!... Ti, tako divna drugarica, a ja - glupača! mislila da je među vama sve svršeno. I da me on, uistinu, ljubi!."
Zbog te male, neophodne laži, kojom se uvjeravala, bilo mi je nekako neizmjerno žao samoga sebe; pa ipak - unatoč tomu, odmah sam pomislio: Zašto tako težak izraz "ljubiti"? Zar ne bi bilo umjesnije samo "voljeti"?
"Da. Po bilo kakvoj moralnoj prosudbi, ja sam gad - priznajem. Ali, kad kažem da ste mi na neki neizreciv način obje drage - vrlo, vrlo drage! - naravno, ni vi same ne možete to razumjeti. Zato, eto, i moram posljedice snositi sam."
Dunja mi nije dala da dovršim.
"Ne budi još i bezobrazan!... molim te. S tom svojom sofistikom. Osim toga, ti nemaš nikakva prava da se tu, pred nama, namjerno i pretjerano okrivljuješ. Jer ja tako dobro poznajem tu tvoju metodu samoobrane."
Zašutio sam i mrzovoljno kvrckao noktom po kristalnoj pepeljari, očekujući presudu. Položaj mi je bio i mučan i smiješan, a nisam imao smjelosti da ustanem i da sve zaboravim. Bilo je u tom oklijevanju i moralne beznačajnosti i želje za samopotvrđivanjem, mlitava odnosa prema životu i nedozrelosti života samoga; prezirao sam u sebi potrebu da budem sređen kao i hirovitost namjere da budem zanimljiv u svojoj razbarušenosti; i, napokon - mrzio sam se u svojim pogreškama i, opet, uživao u svojoj mržnji, trudeći se da izgledam što gori - pokvareniji nego što sam doista bio.
Negdje daleko, sasvim pri dnu slušika, opet je od roja limenih stršljenova treperila potmula tutnjava. I nisu prošla ni tri dana, a već sam se pokajao što nisam u skloništu.
Kamo, k vragu, sad još lete, kada su Rusi već dospjeli tamo!?
Onda sam - u mašti, prije nešto više od godinu dana - osluškivao kako šušljeta vlažan koks u peći. Dakle, nisam bio sasvim izgubljen. Dunja je bila ustala i pošla prema prozoru. Da je bio otvoren, vjerojatno bih bio lakše pretpostavio njezin rastresen pogled na tvorničko dvorište u zimskom sumraku. Vonjevi lažne kavovine i pekmeza od šljiva bili bi kakav-takav nadomjestak za bakrenasto sivi odraz predvečerja, za sumornu tišinu što titra između zastarjelih strojeva. Ovako, bio bih najradije gucnuo nešto žestoko.
"E pa, reci: Kako si ti to sebi zamišljao taj tvoj emocionalni paralelizam, a?... Krunoslave. Jer, odnekud moramo početi. A kako ti kažeš: ne smijemo biti malograđani."
Kad god me je tako oslovljavala - službeno, po krštenici - bilo je u Dunjinom glasu nekakva zlobiva izazova oko kojega je prigušeno brenčala tuga.
"Zapravo, ja... Ustvari, ovaj ... Odnosno, htio sam reći." Petljao sam grčevito tražeći u sebi onaj neki novi, literarni kut revolucionarne etičnosti - uvjeren da bi taj razgovor utroje po nečemu ipak morao biti drugačiji. "Nisam načistu sa samim sobom. Zapravo, s onim što bi morala biti "ljubav", nedoživljena još u međuljudskim odnosima - bez patetike i dramske napetosti. Jer, dok si ti bila u Slavoniji... "
Ali me, onda, ona samo ovlaš potčkalji: "No, dakle, mislio si, naravno - prepustimo to Platonu, a mi se radije držimo Frojda, zar ne?"
Večeras, dok smo u novom sastavu svirali u Splavnici, Zdenku je prišao jedan od simpatizera s kojim smo nekada surađivali. Doduše, moglo je to izgledati kao da naručuje pjesmu ili da nam donosi piće za kapelu, ali takva nas nesmotrenost može skupo stajati. Natuknuo je da bi mogao nabaviti veće količine oružja. I, koliko god bih se nekad bio radovao toj ponudi, toliko me sad opterećuje dilemom. Naši borci više nisu ovisni o svakome metku što bismo ga mi, ovdje, mogli prikupiti. A i zbog povlačenja neprijateljskih snaga prema zapadu, sve je veći pritisak na protočnost relejnih veza s oslobođenim područjem. Jedino, ako u samomu gradu djeluju vojni komiteti koji bi se pripremali za ulične borbe!... Ali, s obzirom da ja svojim iskustvom tu ne bih bio ni od kakve koristi, normalna je konspiracija nalagala da u vojnooperativne probleme ne zabadam nos. Pa ipak!...
 
Zamišljam: Što bi nadljudi, ako ljudi uopće još bude na ovoj planeti, nakon tisuću godina mogli, razgrađujući povijest, sabrati u školski podatak o kataklizmi koja u nama danas - u suludom rvanju između besmrtnosti i ništavila - naizmjence nudi nespokojnost u nadi i, opet, nadu oživljava u nespokojnosti? Jer već i za nas je povijest - ta zamršena nit koja se iz vremenski uvjetovana ozbiljenja zove razvitkom - više ili manje rastrgan lanac vrlo tankih uspomena o činjenicama koje su nekad bile plod grešaka i samovolje u sukobu s nužnošću, a u svakom trenutku neoprostiva u bezbroju neostvarenih mogućnosti.
A ni od onih domobrana dezertera još - ništa
Opet pokušavam pisati. Ne ide. Vesna i Davor, a možda sad već i Dunja - mrtvi su. Tugovati za bliskim pojedincima, to je nešto sasvim drugo nego žaliti za legijama bezimenih. Pretpostaviti njihovom udesu svoju vlastitu patnju - ne ide također. Onima koji su stradali zauvijek - za žižak svijesti, što se po posljednji put rasplamsao silinom trnuća, saučešće u boli nikad nije učešće, a logika je samo neprimjeren posrednik među emocijama. I kad, ionako, svi to jednom moramo iskusiti, zašto je ljudima tako potrebno da jedni nasilno gube živote, kako bi to za druge bila katarza!?... I pitam se: što bi nam, nakon smrti, čak i najveći sretnik mogao reći sebi u prilog?
Davor je za sobom u Sljeparniku ostavio hrpu notnih zabilješki (nisam ni slutio da je toga toliko!), ali, sve je u džumbusu. Razlistavam te puste papire i pokušavam ih nekako srediti; međutim, ne ide - ne poznajem dovoljno muzičku notaciju, a ni stranice nisu označene. Šteta!... Izgleda da je on svoje kompozicije zapisivao dosta nemarno - zato što ih je tako lako pamtio.
Nažalost, ni sa mnom nije ništa bolje. Često sam raspet između dalekosežnih osnova i tričarija; recimo, najozbiljnije se planiram kao vrsni psiholog u književnosti, a istodobno me - iz dana u dan - čim ustanem iz kreveta, stanu opsjedati neke besmislice - riječi što ih po čitavo jutro ponavljam bez veze (kao, na primjer: daj mi to mito, mito!). I, blebećući tako, umivam se, brijem, doručkujem - radim bilo što. Kao idiot. I mislim: Ako ikad u sebi naslutim genijalnost, očito, bit će to prekasno, jer, nakon što godine prohuje s vihorom, više ne budem imao čime da potvrdim svoju vrijednost. Sve, za čim težim, oslanja se ne na upornoj sistematičnosti nego na nadahnućima hobija. Eto, i to petljanje sa stenografijom - ta strast u razrađivanju sustava višeznačnih kratica koja me, kao simbioza ljubavi prema jeziku i matematici, progoni na svakom koraku! ... Kada prelistavam bilješke i s gorčinom pomislim kako je sve to samo Sizifov posao - svrha koju nitko među istokobnicima ne prihvaća - pokušavam se odreći te napasti, ali uzalud. S dilemama, kao što bih se odricao i pušenja. Hobi je okrutna kazna bogova!
Od majke sam dobio hitnu poruku: Ocu je vrlo slabo; doktor kaže: srce. Dođi što prije kući!
Odmah, s vrata, znao sam sve. Škrinja, u kojoj je majka davno donijela miraz, bila je već otvorena za posljednje ruho; vonjalo je po naftalinu i travama protiv moljaca, a na noćnom ormariću i na komodi palucale su i dimile se voštanice. I čim sam zakoračio u sobu, nadlanicom sam - tamo gdje je do jučer stajao šivaći stroj - očešao sanduk, prislonjen uza zid i obložen pogrebnim papirom. Samo sam se na trenutak zaustavio i ovlaš podigao ruku; lijes je bio muklo prazan i visok poput ormara. I neki mi sivi, sumorni srh prostruji tijelom; grlo mi je bilo puno grča, ali suze nisu navirale. S mučninom i bez neke određene misli prišao sam postelji; tu preda mnom, pod mojim prstima, postupno je izrastao onaj zamršen doživljaj radoznalosti, groze i čuđenja, kada se velika, sveobuhvatna tuga prelama u samosažaljenje: bio je to moj prvi neposredni susret sa stvarnim mrtvacem. Bio sam nepodnošljivo svjestan kako mu jagodicama puzim porebarke po vunenom pletu, uzbrdo prema grudnom košu - dugo, iznenađujuće visoko, sve dok nisam naišao na prekrižene ruke, sklopljene na uzaludnu molitvu, s krunicom i svijećom koja nije gorjela. Bio je to posljednji ustupak pobožnosti prema kojoj je on, otkad ga pamtim, bio prilično ravnodušan. I umjesto da prihvatim smrt kao zbilju, pade mi na um apsurdna asocijacija kao da se on to samo pretvara da spava. I uz to sam još pomislio: Bože, kako je duboko morao udahnuti, da se tako isprsi! Ali, neovisno o tako sablažnjivom zastranjenju misli, ruka mi je, zatim, pažljivo - vjerojatno, kako to još nikad nisam učinio, otkako sam izgubio vid - s nekim neizrecivim poštovanjem, puna sućuti sama krenula prema glavi što je mirno i pomalo kruto ležala na jastuku. Opipavao sam i milovao te odsutne staračke obraze, ušnu školjku, bradu, nos - široko rastvorene nosnice poput ulaza u napuštene tunele duše. I zaprepastio sam se kako mi je sve to na njemu bilo novo, nepoznato. A naročito visina čela - lubanje što se u blagom luku ćelavosti gubila negdje na tjemenu. I opet sam pomislio: To je, dakle, bio moj otac! - jedan od ona dva neposredna pršljena u lancu: zaleđe prema prošlosti o kojemu visim u vremenu. Pa, koliko god ranije nagonski odbijao da se suočim s neminovnošću, sad je na meni bio red. Možda ću i biti predak nekom potomku, ali se već sada slutim kao grozd, kao krošnja koja lebdi u prostoru naglavce prema ponoru vječnosti. A neka zakašnjela nježnost i bol stade me neodoljivo svijati u hrptenici te se dlanom oslonih na zid iznad uzglavlja i poljubih ga. Vjeđe pod mojim usnama bijahu još mlake, ali nisam mogao da ne uspoređujem: otac je već bio hladniji nego zid o koji sam se oslanjao. Susjede u sobi, koje su me naokolo radoznalo promatrale, odjednom su počele naricati, a majka, iscrpljena od bdjenja, nesuvislo projeca: "Petre moj, je li ti zima?" I, ma koliko da su mi suze navirale, nisam mogao svladati grčevit osmijeh - toliko je sve to u meni bilo nestvarno.
A danas?... Čudesno je to fatalističko primirje u spoznaji: Godine se neopozivo kotrljaju natraške. I ne samo život nego i smrt stari, gubi na težini - na prisutnosti. Naprosto, usprkos prisjećanju - zastarijeva!
Jutrošnji sastanak s drugom iz komiteta bio je za mene ozbiljan i težak. Raspravljali smo kako da se, pri povlačenju fašista iz grada, spriječe sabotaže. Imam, doduše, organiziranih dvadesetak omladinaca i simpatizera, ali... gdje nam je bilo kakvo iskustvo! Očito, to bi morao biti primaran zadatak, samo... da mi je što zornije konkretizirati dužnosti! A i oni bi, tamo - domobrani - ako su doista spremni, mogli formirati udarnu grupu unutar kasarne, ukoliko neka usijana glava pokuša pružiti otpor u zadnji čas.
Ovih dana opet mnogo hodam naokolo - poslovno. A proljeće je nastupilo tako iznenada. Imam problema s odjećom; krombi-kaput je pretežak, a nešto laganije nemam. Hamletovski, dakle: Znojiti se ili zepsti - pitanje je sada!
U Sljeparniku kao da je svako vrijeme stalo. Sirovina za četke više nema; samo još u košaračnici nešto pletu pa pletu.
 
Milan mi je - dušobrižnik, vrag da ga nosi! - da me malo rastrese, namjestio randevu s nekom preparandisticom. Bezvezno stvorenje! Kao navijena, stalno se zakikotava - i kad jesam i kad nisam duhovit. Srećom, dok smo još bili na tramvajskoj stanici, zahvatio nas proljetni pljusak. Ne znam jesam li postupio po instinktu ili po jelovniku; za večeru je u Sljeparniku - nevjerojatno za trenutak povijesti! - bio priređen, kažu, izvanredan svinjski gulaš i ja sam vrlo hitro, bez grižnje savjesti rekao: doviđenja. Ali, naravno - na gulaš zakasnio!
Jučer sam izgubio višu vezu. Ni danas je nije bilo na kontrolnom sastanku. To me poprilično zabrinjava. Da, možda, nije došlo do provale?... Ako je ni sutra ne bude, moram se negdje skloniti. U tom slučaju - odlučio sam preseliti se Nadinim roditeljima kao podstanar, u sjeverni dio grada.
Neno je, izgleda - po svim pravilima pristojnosti - pao u zaborav.
Nada se o momu preseljenju i ranije dogovarala s mamom sama. Gospođa Olga namjestit će mi krevet na tavanu, među starudijom i sušenim mesom; ali, ne smeta! - samo, da se više ne motam oko željezničke pruge.
 
 
Travanj
 
Zapravo, ne znam zašto je to moralo biti baš na tavanu. I sobica za služavku im je prazna. Uostalom, baš me briga! Bunker je prilično ugodan. Jedino, kad bi ga zakačili propisi o protupožarnoj zaštiti u ratu... Gospođa Olga je napravila pravu malu crkvicu od ponjava po konopcima za sušenje rublja. Čak i jedan stari ormar je tu; doduše, prazan - bar što se mene tiče.
I, premda ideološki čvrst, pitam se: Treba li to da bude tek alibi za budućnost?
Ovdje gore samo spavam. Inače, kao da sam član njihove obitelji. Premda sam - do sada, po svemu sudeći - dosta sirov. Jer, ovdje se živi kao u nekoj čarobnoj kutiji - s kuhinjom koja ni po čemu ne odiše po četvrtoj godini rata.
Budući da sam definitivno izgubio višu vezu, pokušavam se u smjernicama snaći sam. Sastanke u gradu svodim na ono najnužnije.
Pod balkonom - zumbul i narcise, sanjiv zuj pčela i mlaka tišina sunca; proljeće!...
Oslobođeno je Sarajevo i srijemska se fronta neodoljivo primiče zapadu. Pa ipak, ljudi se - naizgled - ravnodušno bave svakodnevnim poslovima. Kao da oružanih lavina uopće nema!...
Vesna bi sutra imala dvadeseti rođendan
Pišem; trudim se da "smrt" - ono što bi je i kako bi je, da prežive, opisali mrtvi - bude potresno stilizirana, zavjetna. Međutim, jasno mi je da ne volim hodočašća, izvanjske patetike u stavu "mirno" - in memoriam nad iskićenim grobovima. Pa ipak, tako bih rado posjetio lipu pred željezničkom stanicom u Bistri i pokušao doseći onu granu - svih dvadeset njezinih godina od prošloga ljeta. Ali, tko bi mi znao reći točno? Jedino, zajedničku raku, možda... I unaprijed znam sigurno: nikad neću otići tamo; ne volim javno patiti. Ako mi je do suza, najradije sam - sam. Nikad nisam imao prijatelja kao što je bila Vesna; voljela me je! A ja sam je mučio zbog toga.
Ovdje sam naglavce pao među malograđane. I čudesan i čudovišan je to svijet; nikako da, se priviknem!... Tu se obvezatno muzicira na pijaninu, izvode nekakve euritmičke egzaltacije uz recitiranje poezije na njemačkom, raspravlja o bliskosti antropozofije i socijalizma, održavaju male spiritističke seanse i politizira. I čini se - sve to kao kakav ritual neke više izdvojenosti od zbilje koja tek proročanski nadolazi.
Gospođa Olga nas - Nadu i mene - pomalo pecka tipičnim roditeljskim aluzijama. Gotovo da nas uzajamno nameće jedno drugomu. Uzima li to samo za šalu ili ne, oboje smo donekle u neprilici, jer - da sam imao pobude, mogao sam joj već odavno udvarati. Ne, tu se - očito - krije nešto drugo!
Što je to intuicija? Zrenje konačne istine ili tek jedne od mogućnosti koja je još, kao istina, najbliža samoj sebi? Spoznaja u bljesku ili slutnja među nedodirljivim jezgrama iskustva?... Što je, da je - uvijek je, kad mi se desi, nekako hirovita, iznenadna. Sinula mi je, naime, bogohulna misao: Kad bih brajografijom - pismo za slijepe koje se sastoji od kombinacija šest ispupčenih točkica - proširio, recimo, na osmotočkasti sustav, bio bi to izazov tradiciji, doduše, ali bi se ukupan broj znakova početvorostručio, čime se - paradoksalno! - iako znatno povećanim fondom, pojednostavljuje kombinatorika polivalentnih simbola (na primjer: u stenografiji, notnom sistemu ili matematici). Međutim, ja za sada nemam tehničkih mogućnosti da tu svoju pretpostavku bilo komu dokažem.
Ustvari - kad malo bolje razmislim, još ni jedan od zadataka, što sam ih pokušavao riješiti, nije me doveo do suštine problema: kako i kad "istinski" - onako, s puno briga i odgovornosti - zakoračiti u vlastiti život?... Da se bar mogu prepustiti milosti Božjoj! Ali, već od djetinjstva sumnjam da je molitva ono što bogovima godi. Jer, kad ih čovjek moli da mu pri poslu pomognu, obično nema odgovora. A, opsuje li, najčešće i uspije. Prema tomu - očito je da je psovka ono čime ih valja umoliti. Sladostrasnike jedne!... Naravno, dok moli, čovjek je pasivan, a kada psuje, njegove se snage još i dodatno stimuliraju adrenalinom. I onda se pitam: zašto se u toj našoj kulturi grešnosti tako uporno proskribira ta božanska jebežljivost prirode - pa i u nama samima?
Dvije me stvari ovdje, u ovom buržujskom ambijentu zabavljaju: Nadina euritmička egzaltacija u stihovima (zato, valjda, jer ne razumijem ni riječi) te alfabetska tehnika komuniciranja s duhovima svakoga utorka. Možda je upravo zbog toga gospođa Olga i predložila da će me podučavati njemački, a nije mi uopće dala prilike da se nećkam.
Boga mi, nagrabusio sam. Sve mi se čini da će sve ovo ponajprije biti lekcije iz maminskoga flerta. Kao pustolovina - iako rizična, mogla bi da golica; međutim - kako da se snađem u toj nastranosti! Odjednom primjećujem da Nada mora svaki dan nekamo - po poslu. I uvijek se nekako desi da ostajem sam sa svojom "učiteljicom". Naučim dvije ili tri riječi, a onda razgovor neprimjetno klizne na uzajamno analiziranje duše. Sumnjivo!!!... Uspoređujem šanse i pitam se: Hoću li tako i ja u njezinim godinama nekoj djevojci također biti - kao tata? Starca u sebi još nikako ne mogu zamisliti.
Gospodin Viktor, Nadin tata i šef računovodstva u bolnici, dobroćudan je smušenjak; za ručkom obično priča neke infantilne štosove - nešto kao "viceve" čijoj se duhovitosti jedino on sam najslađe smije. Onda gospođa Olga - svaki put: "alzo, Viktore!..." (očito, jer joj bude neprijatno preda mnom) - pokuša skrenuti razgovor. Ali - čak i ako su to samo njegove bezazlene šale za ručkom, ja se zbog nekog dubljeg razloga osjećam nelagodno. Domaćica se nekako autoritativno i plahovito ponaša za stolom, kao da sam ja njezina pudlica ili bolesnik - posesivno, naočigled svima. Gotovo da me svojom viljuškom pita, da mi kao ptičici stavlja u kljun, i ja u toj džungli raznovrsnoga stolnog posuđa - ja koji, otkako se pamtim, najradije baratam samo žlicom i jednim tanjurom - primjećujem da mi podrhtavaju mišići na vratu i po rukama. Najradije bih sve te piliće i palačinke, sve te punjene i kremama prelivene đakonije dohvatio prstima. No, za momka koji bi - bar u načelu - mogao biti Nadina simpatija, to je, dakako, morao biti ceremonijal finoga odgoja. "Bečka škola" - zna se!... A ja, nažalost, nikad nisam bio nekako naročito dobro odgajan.
 
Četvrta armija operira već u Gorskom kotaru i na Kvarneru; kliješta se stežu!
Danas sam opet malo skoknuo do Sljeparnika. Dečki (naravno, koji sve unaprijed znaju) dočekali su me s urnebesom - maltene, oženili me s Nadom!... zlobnici. Uostalom, kakvi već mogu i biti samo prijatelji. Premda bi se zaprepastili, kad bi znali kako uistinu stvari stoje.
Poslije večere na prijedlog domaćina sjeli smo da opet malo zazivamo duhove. Na drveni stolić - jednonog i bez kovinskih čavala - položili su veliki karton s kružno ispisanom alfabetom i na to stavili prevrnutu kristalnu čašu kojoj smo, onda, svi mi, namjestivši se u krug, dodirivali dno kažiprstima desne ruke. I kada se duh nakon tjeskobne koncentracije napokon javio, čaša je kliznula od slova do slova zaustavljajući se tu i tamo dok su svi osim mene, prateći je s nekom mističnom jezom, šaputali: a, b, c, d... Naravno, vrlo brzo sam zapamtio približan položaj slova na kartonu, i sve me je to počelo zabavljati. Najprije su htjeli saznati kada će završiti rat. Dok je čaša kružila naokolo, duh je - nasuprot izvještajima sa svih bojišta - prognozirao listopad. Vjerojatno je to bio neki Japanac koji dobro govori hrvatski. Zatim su pitali nešto na njemačkom, ali je u tomu moj kažiprst bio duhu sasvim beskoristan. Onda je mama htjela čuti kako se zove Nadin dečko. Duh je, meškoljeći se malo (možda i s prenemaganjem), vrludao, dok su oni pobožno slovkali: g, h, i, j, k... K!... R!... U!... N!...O! Onda je obišao gotovo čitav krug, a bio sam sasvim siguran da ja, ovaj put, nisam pritiskivao dno čaše. Najvjerojatnije; nije ni Nada; bila je malo zbunjena, ali sam ja, zato, nagonski odmah shvatio kamuflažu: duh je - vrlo obziran prema stvarnosti - samo htio da izbjegne svaku sumnju. I zapitao sam se: Koliko je sve to, zapravo - ta obiteljska idila - daleko od svijeta u kojemu živimo?
Gospođa Olga je svojim ispovijedima sve nasrtljivija, i ja se sve češće pokušavam uvjeriti da i Nada ima u sebi ženstvenosti također.
Napolju, po crepovima i po lišću rominja pa se izležavam, ne mareći za doručak. Mučim se s predodžbom idealnoga morala - s pitanjem: da li je vrlina biti savršen, jer ti ne preostaje ništa drugo - bolje; ili biti bezgrešan, jer nemaš prilike za grijeh?
I opet sa tako živo prisjećam scene u Dunjinom stanu.
"Ah, da, djevojke moje!", govorio sam tada - negdje u međuprostoru zamišljenosti. "Sve je to nužna operativna hipokrizija. Udica koju prešutnim sporazumom kao da ne primjećuju ni ribica ni ribič. To platoniziranje Frojda u susretu s frojdoniziranim Platonom. Jer, od nečega se ipak mora početi! A ljubav, na što god uskličnik mi stavljali - ili na zanos, ili na odnos - tek je put koji vodi samopotvrđivanju."
"Kako te nije stid!", uzdahnula je Vesna. "Tobože, primjenjuješ nauku. A sve oko sebe samo svodiš na upotrebne vrijednosti."
"Oprosti!", bunio sam se mlako. "Ali, ti nemaš pravo da govoriš tako."
"Nego!? ", upitala je Dunja zajedljivo. "Da, ugađajući mužjačkim ulogama, prihvatimo i poligamiju kao islamsku varijantu marksizma? Ili, kao povremene mormonske svečanosti, možda?   Objasni!"
"Ne, ne. Krivo ste me shvatile. Nije meni ni do islama ni do Mormona nego, prije bih rekao: do harmonije hormona. Jer, naprosto, ne znam što hoću!"
 
"Eto, čula si ga sad i sama!", gorko će na to Vesna. "Ljubav koja se "zna", koja se "hoće" - kako je to daleko od ljubavi koja se mora!" Onda se obrati samo njoj - glasom, kao da uopće nisam prisutan. "Ne znam, Dunjo, koja je od nas dublje ponižena. Jer, možda i nije najgore to: biti seksualno prevarena - koliko spoznati da nekomu kao čovjek nisi dostatan. Nekomu tko je spreman da te upotrebljava u međuvremenu."
Osjetio sam po vratu i po obrazima nekakav mravasti mlaz; najvjerojatnije, da sam bio posivio, jer za stid je bilo prekasno.
"Ne, ne, Vesno, oprosti! ali ti, zbilja, nemaš prava da govoriš tako."
"Hm A jesi li siguran?" pitala je Dunja.
"Pa, ukoliko smijem večeras da budem iskren: Vjerojatno sam neprestano pomalo bio nesposoban da provjerim kriterije svoje emocionalnosti, dok sam, čeznući za jednom, mislio na drugu. Ali, usporedo s tom mojom ovisnošću - i onaj tvoj odnos prema meni od ranije: Zapravo, tvoja drugarska mučnina; tvoje sudjelovanje iz obzira; tvoj ravnodušni stav u nježnostima - iščekivanje uvijek nečega još! - eto, baš to - krivnju što se i sama ne uspijevaš propeti do vrhunca - neprestano sam na sebi osjećao. I zatim, kasnije, ona prokleta usamljenost - ono vrijeme čak ni toga! - ničega u sebi, što, kao i vrijeme, rastače svaku vjernost, dok si bila u Slavoniji."
"Ma, daj! molim te. Ne vadi se, čeprkajući po starim stvarima. Nego, reci - što je bio tvoj ulog tu, osim žlijezda?"
Onda joj se Vesna obrati sa zahvalnošću:
"Da, pravo si, Dunjo, rekla: žlijezda! Uostalom, ti ga i bolje poznaješ nego ja."
Možda u tom trenutku to i nije bila najmudrija isprika, ali ja rekoh:
"U ljubavi - svejedno, da li je to žudnja ili privrženost - mislim da je presudan osjećaj manje vrijednosti. Zato ja sebe i kinjim toliko."
Međutim, ona se nije dala smesti.
"Vjeruj mi, Dunjo: Voljela sam ga; jako sam ga voljela! Ne znam zbog čega. Da li zbog one cinične duhovitosti kojom je ironizirao svoj udes, ili zbog vještine da bude pjesnički glagoljiv?   A on je, izgleda, to samo primao na znanje. Ali, više ga ne volim. Zbilja, više nikako ne! Dapače, mislim da ga sad istinski počinjem prezirati."
Znao sam da me u tom trenutku obje ispitivački promatraju. I čekaju. Uzalud!
A danas je, opet, od najranijeg jutra - Uskrs. I cijela kuća, sve do tavana, miriši po kuhanoj šunki.
Onda je telefonirao Zdenko. Po konspirativnoj terminologiji da je "gazda Mišku otkazao stan", shvatio sam: ustaše namjeravaju demontirati kratkovalnu radio-stanicu i, pri povlačenju, ili je ponijeti sa sobom ili je uništiti. A, budući da smo izgubili višu vezu, odluku moramo donijeti sami. Radio-stanica po svaku cijenu mora ostati naša.
 
Njemački mi nikako ne ide. Baš sam glup, što jezik povezujem s nacizmom, a možda još i više - s gospođom mamom!   Da nisam cinik, napravio bih od sebe još veću budalu. Jer, kako joj samo uspijeva da svaki dan izorganizira bar dva sata tečaja samoće? Najprije, petnaestak minuta poezije direktno - s neophodnom didaktičkom notom. Zatim, kao nehotice - razgovori koji tek svojim dvoznačnim nedorijekom na mekanom trosjedu između bujnih lončanica u dnevnoj sobi poprimaju ono pravo značenje. A tek onaj: transcendentalno nježan alt!!!
Sa Zdenkom sam se dogovorio da Mišku prenese direktivu: Pri demontiranju svu važniju aparaturu složiti u jedva primjetno signirane sanduke, a u druge isto takve natrpati kojekakvu bezvrijednu dranguliju; zatim, sve to pred očima stražara premještati tamo-amo, dok se signirani ne odguraju što dalje od ulaza. Jer, kad dođe do stiske, vojnici će ubaciti u kamion prvo što im bude stajalo na putu.
Strateški bombarderi više ne prelijeću iznad Zagreba. Mogao bih se, dakle, zahvaliti na gostoprimstvu gospođi Olgi; pa ipak, ostajem i dalje.
Ruzvelt je umro. Šteta!   Da je živ, skoro bi bio među pobjednicima.
Kataklizma rata: Zanat, sloboda ili poraz - kako za koga! Vrtoglavim se ubrzanjem propinje svomu vrhuncu, ali duh ljudske bezumnosti još nije naplaćen. Nema Boga da intervenira. Povijest prolazi, ostavljajući za sobom uzaludnost patnje. I pritom tako često mislim na Vesnu, na tolike drugove kojih više nema. Što je, zapravo, korijen te žilavosti u našoj borbi: očaj, mržnja ili nada?   I, opet, koliko toga zajedno, da bi se namjerno, bez straha moglo umrijeti?   U čemu je, dakle, taj žarišni splet na razini mita u kojemu se pojedinačan interes usmjeri do samoodricanja? Do žrtve koja isto toliko rasuđivanjem koliko i sebičnošću hrabrost pretpostavlja življenju, osvetu ljubavi. Život je, usprkos poeziji o sebi - gradnja na neprestanom razgrađivanju drugoga. Dijalektička sinteza između bitka i ništavila.
Vesne više nema. Zauvijek. Ni milijuna ostalih također. Pa, zar se doista sve moralo događati baš tako!?
Ako čovjek nije do kraja razoren kao ličnost, uvijek ima ponešto za što mora biti zahvalan sudbini. Tako i ja gospođi Olgi također. Premda se jedva podnosim u toj licemjernoj ulozi tješitelja, dok slušam njezino nazalno, tragično razmišljanje o životu. Na plamenu ljubavi rastaljena tuga i vapaj utjeskobljene duše koja, klečeći, ima rijedak užitak da laže iz prepuna srca: žalost kao neki oblik dokone samokritike!   Imam dojam da su to sve nekakvim petparačkim romanima standardizirane optužbe na gorku sudbinu - punu odricanja, poniženja i čežnji. A sve to samo zato, da oboje imamo priliku za preljub. Izgleda, meni prepušta vještinu kruženja oko činjenica, očekujući da se ja prvi - kao nekom duhovitom varkom - okomim na ono bitno. Pa ipak, slušam taj suzno mračni monolog kao da vjerujem - ne zato što bih htio da bude laž, nego zato što me poticalo na hrabrost. Jer, da sam bio nešto nasrtljiviji u željama, i moj bi razum bio djelotvorniji. Tek me određena količina klasno-svjesne zlobe održavala na razini zbivanja. Jer - pateći, ona je patila u stilu (premda ni doslovno prepričana tajna, koja se vulkanskom erupcijom otkrivala - kaže: prvi put i jedino preda mnom! - ne bi rekla ništa novo). Naprosto: jedan mali moralni padić! - vragoljasto iskliznuće koje se tek naknadno sagledava kao grizodušje. Ukratko: neshvaćena profinjenost jedne otmjene duše u zabitoj orijentalnoj mahali; mlada žena koja se dosađuje u braku; nestručno izveden ilegalni abortus, jer suprug nikako ne želi više djece - zahlađenje u odnosima, sterilnost; a zatim, društvena krema u jednoj ludoj novogodišnjoj noći - lažni šampanjac, muzika, ples. A Viktora na zabavi - nigdje!
Do vraga, kako li je inervantno to žensko samooplakivanje!... I što li je samo za nju, onako pripitu, značilo: mentalno biti "oficir jugoslavenske vojske"?... Pa zamišljam: Kraljevske epolete, uvučen trbuh, ulaštene čizme, balkanski rječnik - ideal muškosti!...
Napokon, u svakom seksu ima moralnih primjesa za čistu i primijenjenu istinu. Gospođa Olga je - kaže - nosila u sebi tu muku dvadeset godina.
Najradije bih tu lakrdiju izvrgnuo ruglu; pa opet - puštam je da uzdiše i jeca, priželjkujući kraj. Bojim se dubine potresa, s kojom se moram suočiti kada se više ne budem mogao zaklanjati iza svoje ćudorednosti. I dolazim do zaključka: Bolje da se svatko na toj vatri opeče sam! Ionako, teško je opekotinama vjerovati unaprijed. Uvjerenje uvijek u sebi nosi nešto naknadno. A i priču, ma koliko bila otrcana, lakše je progutati kroz vlastite dlanove, dok se kao sućutnom nehoticom zavlače pod kućni haljetak. Providno je to, doduše, za oboje, ali, dok tražimo sreću, moramo biti spremni na sve - pa i na neuspjeh; draška nas: istodobno uzdisati u astralnim sferama i puzati drhtavim jagodicama po golom stegnu do gaćica ili niz naramenice grudnjaka. I one sise!... kao dva jurišna labuda - čak i da mi je mnogo zanimljivije bilo učiti njemački.
Negativno je - znam, ali, kad mi je već palo na pamet, moram i to zapisati: Kako ću se legitimirati, s kojom funkcijom u ilegalnom radu i koga ću moći uzeti za svjedoka - sutra, kad završi rat? Pobjednici će (uostalom, kao što su i do sada činili solunaši u svim ratovima, od prahistorije do danas) stvarati hijerarhiju, zaokupljeni preispitivanjem tuđih lojalnosti. Možda je to u meni romantični egoizam ili taština nejakih, ali morao sam to shvatiti već odavno: Radi zajedničkoga uspjeha borac (ukoliko nije tek suputnik) ne smije - bar ne javno - istupati pod svojom vlastitom zastavom interesa ili pod teretom osobnih problema. Jer, od osobnih se problema umara i - umire. A meni je bio potreban zanos bez predaha i bez osmatračnica, ukoliko želim da me revolucija spasi od boli koja ostaje i nakon revolta.
Hoću li, kao invalid, biti dovoljno kompetentan da svoj život posvetim invalidima?
I, eto, stigli smo do druge faze: još jedne dvolične situacije!... Gospođa Olga mi je gotovo naredila da - bar dok smo sami - moramo biti "per tu". Kaže: kao majka i sin! ... A sve je manje vjerojatno da ne misli na incest.
Jutros, kad je sva naparfimirana došla u sobu za dnevni boravak, osjetio sam sve do korijena svoga bića da nešto u meni reagira na taj miris - nešto kao seksualni refleks koji nema veze ni s razlikom u godinama ni sa suptilnim iskustvom revolucionara.
 
Mogao sam se podsmjehivati sebi ili se prezirati, ali je ostajala činjenica da sam to još uvijek - ja. S malo ludila da dođem pameti, jer nema drugoga da to obavi umjesto mene.
Dok se gospođa Olga bavi po kuhinji, ja krivudavo šetuckam po sobi za dnevni boravak - od pijanina do pisaćega stola; zaustavljam se pred vitrinom i opipavam glinene i porculanske figurice, harakiri-nož i kristalnu vazu - površno i nesuvislo. Moram biti oprezan, da štogod ne srušim. I pokušavam proniknuti što je to (osim estetskoga zadovoljstva, naravno), što ljude potiče da se okružuju suvišnim stvarima. Jedni su (kako mi se čini) opsjednuti željom da neprestano nešto grade, kupuju ili mijenjaju za novo, jer na taj način kao da i sami postaju noviji - mlađi. Odnosno, da u stvarima oko sebe žele produljiti i vlastitu trajnost. Drugi, pak, da se svojom sklonošću prema starinama što dublje ukorijene u prošlost. I jedni i drugi, tako - makar i na iluzijama - rastežu vrijeme svoga "Ja".
Prilazim otvorenom prozoru i slušam. Napolju: cvrkut lastavica.
Zašto se ja, zapravo, već godinu dana toliko lomim nad pričom o Vesninoj pogibiji? Zato, upravo zato što je to tek priča. I to - sasvim beskrvna, gotovo lažno uvredljiva u namjeri da nadomjesti život. Priča kojom ja, pišući grčevito, nastojim zanijekati zbilju - time što je nevješto pretvaram u poeziju strahota, u soc-realističke metafore, u već poznate šablone slika koje pred mojim duhovnim okom lebde sasvim nestvarno kao s jedva prepoznatljivim obrisom trupa neke lutke što se njiše pod verbalnom apstrakcijom lipe na maloj željezničkoj postaji - lutke kojoj rasuta kosa po licu i ramenima prikriva madež i duboku zarezotinu električne žice na vratu. Lutke koja je u meni programirana za memento! I ne spašava me od toga ni saznanje o svireposti ni krik slobode. Jer ja, koliko god maštao, nisam u stanju da istinski zamislim one posljednje sekunde svijesti u omči - sekunde u kojima se ona opraštala od sebe same. Jer, i mi smo morali gasnuti u njezinu vidokrugu tada! ... Znam da u ratu, kad milijuni nasilno ginu, naprosto nema vremena za individualno oplakivanje; usprkos tomu - ja plačem. Agitacijski. Propagandno. Plačem s mržnjom i revolucionarno. Međutim, sve to nije ono pravo. Jer, ma koliko da se usud kockao njome kao i sa svima nama, zbog nečega ipak nisam u potpunosti mogao prebaciti krivnju samo na druge. I ja sam bio taj koji je, utkan bar s dvije niti u njezin život, odgovoran: Kada sam izigrao njezinu ljubav; i kada sam, ispunjavajući njezinu karakteristiku za odlazak u partizane, u pretjeranoj savjesnosti odlučio da bude "plaha". Ili, ne, ne... zašto lažem!?... ne "plaha" nego "plašljiva". A možda... da, zašto to neprestano pokušavam zatajiti pred samim sobom?... možda je doista i napisala "kukavica" (kako sam se bio našalio, dok sam joj diktirao). Očito, dakle, htjela je dokazati da je hrabrija od mene i da je mogla podnijeti najveću žrtvu za slobodu. Ali, zar ona istodobno tim demonstrativnim junaštvom nije htjela dokazati još nešto osim da je uopće ne poznajem? Jer, upravo ja sam bio taj koji se poigrao njezinim povjerenjem i njezinom ljubavlju. Možda je odlazak u borbu bio i bijeg od razočaranja? Zato - što bilo da bilo - jedino je na meni žig!
Hitler se ubio - nezahvalnoj domovini zauzvrat. Patetično! Ali, začudo - ostavlja me sasvim hladnim. Napokon, i štakori napuštaju brod.
Već je svibanj na vratima i više se ne može živjeti kraj zatvorenih prozora; a živjeti - to znači: satima osluškivati vijesti s udaljenih meridijana i čekati...
Osjećam se vrlo bijedno: na jednoj strani - viša svijest o pripadnosti sudbinskim događajima za čovječanstvo; na drugoj - niži nagon, blagonaklono samopromatranje u sitnoslatkastim svinjarijama. I s dopuštenjem sebi samomu da, gotovo iz znanstvenih pobuda, budem - zaveden... Ide mi, doduše, na živce unjkav glas kojim gospođa Olga isljeđuje stupanj moje privrženosti - odnosno, spremnosti da prevladam obzir i strah. No, unatoč tomu - ne mogu odoljeti da bar jezuitski i verbalno ne budem muško. Premda se saslušavam i u zoo-paralelama. Znam: i pauk, ljubavnik crne udovice, i trut koji najviše uzleti da oplodi pčelu maticu, svoju spolnu funkciju završavaju smrću - neopozivo! A ja, budući da ne kanim ni poginuti ni emocionalno zagristi, skidam sa sebe odgovornost i mirim se s činjenicom da je koka uvijek iskusnija od pileta. Samo, eto... nikako ja da se onako pravo uskokotim!
Čudesno, kako su glasine brže od radija!... Tek što smo to od Miška primili kao strogo povjerljivo, po gradu se već pronijela vijest kako ustaše pokušavaju preko Vatikana nešto kao separatni mir: položiti oružje samo pred zapadnim saveznicima. Igraju na posljednju kartu: antikomunizam!   Ali, odgovora nema.
Odlučio sam (bezobrazno, doduše) da u gospođe Olge ostavim dojam kako bi se, uistinu, između mene i Nade mogla razviti simpatija. Međutim - što sam glup! - i tu sam pogriješio. Mama je svesrdno podupirala svoju kćer; naravno - tako da je, opet, sav teret ljubavnih obveza, žrtvujući se, preuzela u svoje ruke. Doslovno: u svoje ruke!... zagrlivši me i ljubeći od sreće. Samo sam joj, dakle, dobacio lukav most preko kojega su nam navirali trnci uzbuđenja. I ona je, usput, kao nehotice popravljala iznenadne nabore na mojim hlačama te sam se jedva oteo da ne kapituliram.
Pruža mi se prilika za jedno sociološko otkriće: Što god mi mislili o svojoj potenciji - nema muškarca koji bi mogao zadovoljiti ženu, ako ga ona neće, pa nakon seksualne revolucije neminovno mora ponovo doći na scenu matrijarhat. Ali time, očito, nisam postao pametniji!
Jutros je gospođa Olga maminski nježno zadirkivala Nadu i mene, aludirajući na proljeće. Izvalio sam neku tešku banalnost nešto o miomirisnom polenu mladosti što ga razvigorac, doduše, obilno raznosi na sve strane, ali tek zato, da bi jesen nabrekla od sokova života. Pa, iako je svakomu proljeću put prema jeseni, jeseni je, ipak, svako proljeće uzalud!... I svatko je od nas troje imao svoj aršin za tu metaforičnu trosmislicu: kćerka koketan, majka melankoličan, a ja ciničan. A ja sam, usto, dobio i jedan besplatan sinonim za gospođu Olgu - "Jesen!"...
Po čitav dan slušam radio; nemam geografske karte, ali nije ni važno - sva su imena njemačka. I onda, opet, vrtim skalu; tražim "Slobodnu Jugoslaviju" da čujem gdje su naši. Napreduju prema Trstu!
Gospodin Viktor je - sav usplahiren, kao da javlja smak svijeta - iz ureda telefonirao da je negdje izgubio ključeve od blagajne, a možda i da mu ih je netko ukrao; takva su vremena! Svjestan je da se država raspada, ali - bez obzira na to - njegove poslovne knjige moraju biti u redu.
U kući je iznenada zavladala potištenost.
 
Svibanj
Kako da u sebi najgordije proslavim Prvi maj? Kao u kakvom lošem scenariju povijesti ni Hitler nije imao strpljenja da na nogama dočeka kraj. A na razvalinama se Trećega Rajha poput sablasti još uvijek povlači zig-hajl! ... Zamišljam: svibanjski kolorit, a rulja izbezumljenih neprijatelja tu, na gradskim ulicama - u bijegu. Kamioni, uniforma, naouružanje   I bilo bi dovoljno da im mačka prijeđe preko puta, pa da saspu rafal.
Sinoć sam već bio na granici sna, kada se trgoh: nekakav sumnjiv šum - škripa, kao da netko hoda po tavanu. Pomislih: lopovi! - a srce mi htjede da iskoči kroz bubnjiće. Ništa osim žlice za cipele nisam imao da se obranim. Napregnuto sam osluškivao, dok mi je adrenalin milio hrptenicom sve do posljednjega živčanog čuperka - spreman da zaurlam, ali, kako je sve opet bilo tiho, zaključim: snomorica! - i samo se okrenem na bok. Odjednom, pri vrhu stepenica - ni metar daleko od moga kreveta - čujem bezglasan plač. I odmah mi sve biva jasno. Pa ipak, mucam: Što je zaboga, što se dogodilo?... A ona - gospođa mama: Jesen koja, sva u sadomazohističkom očaju, baca klimakteričnu koprenu preko moći rasuđivanja - dopuzavši četveronoške po mraku sasvim blizu i zgrčena u sladostrasnom ispaštanju jedva šapuće: "Oprosti, molim te... odmah ću sići." Dvije-tri sekunde bezglasno plače, a onda, prije nego što sam uspio da se snađem, hitro mi se - poput mačke - zavuče pod pokrivač. Strepeći od skandala, nisam se ni ganuo da joj napravim mjesta; međutim, onaj sasvim zabašureni dio svijesti, što je superiorno nadzirao taj put k pohoti, zapazi da sam ga već bio ostavio, čim sam je čuo na drvenim stepenicama. Zato - makar su mi ruke još drhtale, nipošto tu nisam bio nevin, jer, ma koliko se prezirao, nisam se ni ustručavao da noćas budem nešto više nego samo - alat. Dosada sam mislio i uvijek se toga pribojavao - pubertetski naivno i kultiviran za aroganciju muškosti - da žene moraju, poput klasja, samo padati pod našim naletom; zato, valjda, i nisam - usprkos literarnoj blagoglagoljivosti - nikad bio do kraja među neodoljivima. A sad, eto - tek što sam s mukom otkopčao jedno dugme na njezinom kućnom haljetku i dlanom potražio one tople vrtne jagode - dvije golubice što, nudeći se, prenose, drhat sve do butina, pod sobom već imam na raspolaganju čitav jedan vulkan strasti - čudesno gipku zvijer koja se izvija, trza, migolji, škrguće - i dok ja pulsiram u svjetlacima, ona reži, vrtulja glavom i kukovima, grize jastuk i njišti, mrmlja bestidno, nutka me i stenje. I, ma koliko da sam se i sam zadahtao prema vrhuncu, vidim jasno da ona uživa daleko više - toliko, da uopće ne misli o sebi, o posljedicama što će ih to ludilo neminovno izazvati. I ostaje do zore da me izmoždi do kraja - unatoč opasnostima; uvjerena - protiv i najmanje vjerojatnosti - kako dolje, na katu, Viktor i Nada u svojim sobama spavaju čvrstim snom.
Jutros mi je Zdenko telefonirao: Varka s radio-stanicom nije uopće bila potrebna. Znači: glavešine su već pobjegle!
Mrzovoljan sam i pospan; najradije, čitav dan ne bih silazio s tavana. Premda se ne mogu suočiti pogledom, neka mi grižnja savjesti, poput mahovine na obrazima, ne dopušta da glavu držim uspravno.
Okolne ulice kao da su opustjele. Čuje se samo bezbrižno živkanje vrabaca; oni ne znaju da je u nas još uvijek - rat. Sve je, čini se, u prenapregnutom iščekivanju slobode. Sjedim uz prozor sam i kao da govorim:
... Eto, četiri sam godine radio u Pokretu i saživio se s revolucijom. Napokon, bio sam spreman i otići na oslobođeno područje, makar i nisam mogao zorno, u stvarnim pojedinostima, sebi dočarati partizanski način života. Možda su borbe - kako sam ih ja zamišljao ovdje, pokraj tople peći - puste, rasplinute maštarije o nekom statičnom, bestežinskom, nedovršenom veranju po klisurama, ne uzimajući u obzir ni jelo, ni tifus ni rane. Ali, eto - bio sam spreman! ... Pa ipak, ipak... "Nisam ja ono što bih morao biti. Bolestan sam, odvratno bolestan od hipertrofirane svijesti o vlastitom postojanju; štoviše, o beznačajnosti toga postojanja. I kao da, zapravo, ničega nema što bi me moglo istinski utješiti - osim, možda, opasnosti nekakvih velikih trenutaka: da budem bar u nečemu izuzetak; da mi doživljaji budu čudnovati, paradoksalni, luđački, hiroviti!... A to - priznajem - nije revolucionarna etika; to je avanturizam - intelektualna perverzija.
   Ali, usprkos tomu... ili, možda, baš zbog toga", bila mi je onomad rekla Vesna, "ti nemaš prava eksperimentirati s tuđim osjećajima"
Jutra su topla, sunčana, a već treći dan gradom lepršaju i sipe crne leptirice čađe. Iz dimnjaka državnih ustanova, u policijskim, ustaškim i ministarskim kancelarijama bacaju se u vatru svežnjevi papira - arhive krvavih saslušanja i smrtnih presuda. Pa ipak, negdje u tom proljetnom zraku, posvuda iza provizornih zaklona kao da nešto pritajeno vrije, nešto gotovo čujno, neka neukrotiva živčana sreća koja dolazi od olakšanja, jer, eto, treba izdržati još samo malo - samo toliko da stignu drugovi s fronte. I strepim za žrtve koje još do posljednje bitke moraju pasti.
Mjesecima već pokušavam opričati Vesninu pogibiju - neposredno, pod neizdrživim saznanjem zbilje, u grizodušju težnji da se riječima odužim, da u sebi prevarim neminovnost. Riječima koje su sporedne i naivne - sad, nakon ponovnog čitanja - izazvale mučninu i stid, jer se u nedostatku onoga posljednjeg iskustva od istinske tragedije svodi na plitku literarnu brbljariju. Pa ipak, nekom se gotovo mazohističkom prisilom vraćam na te šture, otrcane rečenice - nemoćan da smislim ono pravo duševno stanje ususret smrti, onaj užas i tjeskobu što se prepliću s nametljivim zapažanjem sitnica. Očito, nespretno sam okradao Dostojevskoga!...
A gospodin Viktor?... Ili, usplahiren, još uvijek pretura po stanu, tražeći one izgubljene ključeve blaga.; ili, pak, očajan bulji u jednu točku. Znam - to, kako ga ja zamišljam: dežmekasta starkelju s ubrusom pod bradom, dok za ručkom priča djetinjaste anegdote - moja je sasvim proizvoljna predodžba koja, možda, nema ama baš nikakve veze s njegovim likom, ali to je ipak nešto što ga konkretno uobličuje u momu sjećanju. Pred mirovinom je, a to mu se još nikad nije desilo - "to da nam se izgube ključevi od blagajne". Jer, sutra - kakva bila da bila - vlast je vlast!
Jučer se, napokon, rasplela i ta bljutava melodrama. Nemam isprike za svoju popustljivost. Naprosto, godilo mi je da sam se, makar i manipuliran, oslobodio nesigurnosti. Zapravo, nisam se uopće morao brinuti za svoje dužnosti zavodnika ni za strah od trudnoće; bilo je dovoljno samo da pod teretom samokritike ne klonem duhom. Jer, dok sam se ja još gore, na tavanu, izležavao, gospođa Olga je, opsjednuta ojesenjenom požudom, bila već sve izorganizirala. Gospodin Viktor je po knjigovodstvenom labirintu tragao za nekakvim manjkom i - kako je s razlogom pretpostavljala - mogao je stići najranije na večeru. A Nadu je - po nekom iracionalnom nadahnuću - poslala da za tetku obavi nekakav, tobože važan posao na drugomu kraju grada, tako da se i ona vani zadrži bar do ručka. No, pritom je napravila dvije greške; napadno joj je pripomenula da se ne mora previše žuriti kući, a zatim, kad ju je ispratila, podsvjesno zaboravila izvući ključ iz brave na ulaznim vratima. O, Bože, sve kao u kakvom ljubavnom krimiću!...
Kada se Nada spustila do Kvaternikova trga i spazila nepregledne kolone njemačkih, ustaških i domobranskih vozila kako od Maksimira žure prema središtu grada, još je neko vrijeme uzalud čekala tramvaj, a onda se vratila kući. Zazvonila je na ulazu, ali se mama nije pojavljivala. Zatim je pokušala svojim ključem, ali ni to nije išlo. Prošla je kroz vrt i preko terase ušla u kuhinju, zavirila u dnevni boravak, popela se na kat - nigdje nikoga. Tada je, sva uznemirena nekom mutnom incestuoznom slutnjom, tiho odškrinula vrata za stepenice što vode prema tavanu i, pretvorivši se u golemo uho, čula odozgor naše sladostrasno zasoptavanje i ritmičko cviljenje pera ne krevetu. Ali, naravno - vrata su škripnula i ja sam, čuvši to prokleto dobro, odmah splasnuo. A gospođa Olga je na brzinu - dovoljno šeprtljavo, da izazove niz novih šumova - odglumila kako po tavanu traži neku starudiju, ali, čim je sišla na kat i u sjeni hodnika ugledala Nadino lice na kojemu se s gađenjem burkala nevjerica i zapanjenost, shvati da je ulovljena pa, gnjevna od poniženja i nezadovoljenosti, stade histerično jecati. I dok sam se ja zatečen odvratnošću i stidom, navlačeći hlače, još skanjivao kakvu da blesavu obrazinu nategnem na taj mučni epilog, Nada me prestravljenim vriskom zovnu dolje. Gospođa Olga je, zaključana u kupaonici već nešto grozničavo tražila, rušila razbacivala. Uplašio sam se da sad, u sunovratu strasti, ne napravi kakvu glupost; na staklenoj polici pred ogledalom bio sam ostavio svoj brijaći pribor, a vjerojatno je negdje bilo i tableta za spavanje. Zato sam silovito, što sam snažnije mogao, tresnuo cipelom o vrata i proderao se u najeksplozivnijem diskantu: "Napolje!!!" I, začudo, ona se u trenu bila toliko izbezumila, da je poslušala i otključala. Nahrupio sam unutra, bjesomučno je ščepao za grlo i gotovo bez otpora izgurao do spavaće sobe. Doteturali smo do divana i više se srušili nego sjeli - ja da trabunjam nešto tješiteljski, bez veze, sav ustreptao i ljut; ona da grca, očito i ne slušajući me. No, u jednom trenutku kad sam je htio ležerno potapšati po stegnu, osjetih pod prstima hladnu glatkoću metala; u krilu je držala revolver. Užasnut i prestravljen, prije negoli sam išta, mogao domisliti, pokušam da joj ga otmem, ali ga je ona grčevito držala, stiščući među dlanovima. Hrvali smo se neko vrijeme, nekoliko beskonačno dugih sekundi; očito, revolver je bio zakočen, a ona nije imala pojma kako se njime barata; no, kad je gotovo sav bio u mojoj šaci, prasne hitac i metak se zarije u psihu kraj prozora. Tada sam je - sav izvan sebe - stao bjesomučno, luđački mlatiti, čupati za kosu, daviti, a ona je samo kliznula naniže i poput epileptičara stala se uvijati po sagu pred mojim nogama, tulila, grčila se i žestoko lupala glavom o pod.
- Prokleta babuskaro! - Psovao sam. - Umjesto da si to poslala partizanima!...
Onda sam u trepetljivu raskoraku izglavinjao na hodnik i sudario se s Nadom koja je, unezvjerena, dotrčala na prasak. Pustio sam je neka prođe, neka se i sama suoči s istinom; bio sam, iznad svega, ogorčen na samoga sebe, na bijedan položaj u kojemu sam se zatekao, na iznenadni izljev političnosti u seksu. I kako u tom času, zapravo, više ništa nisam značio ni sebi ni drugima, zaustavio sam se na odmorištu da osluhnem. Nisam mogao zamisliti taj sraz djevičanstva i bluda u kojemu su obje, svaka na svoj način do temelja postiđene jedna pred drugom, grleći se, prepune svisnuća i mržnje, jecale, zagrcavale se, šmrcale.
Kako su se, kojim rječnikom uzajamno ispovijedale, što je mogla biti slamka za koju su se hvatale, gdje su nalazile smirenje i opraštanje - nisam razabirao, ali, ma što da su izmišljale, očito: svemu sam kriv bio ja. Oduvijek je to sa mnom bilo tako: da, bio sam kriv - doista, nesrazmjerno kriv! U toj glupoj i neiskrenoj melodrami. Ali je onaj mali revolucionarni jezuit u meni kvocao: Sve je to, ta morbidna psihoanaliza, napuhavanje osobnih muka s parenjem, dosadna malograđanština. Jer, ma koliko se pokušavala smjestiti klasno-politički, ljubav je - naročito ona u fiziologiji - metahistorična, pa čak i s onim perverzno nepresušnim teretom slatkoga bezumlja.
A Vesna je onomad, svladavajući se, rekla:
- Mudruješ! Zato što nikad nisi bio načistu sa samim sobom. Jer, da si bio pravi skojevac!...
Dunja je još pedagoški dodala:
- Morao bi, konačno, znati da emocionalne krize mogu slomiti volju za otporom. A pred nama su dani tolikih opasnosti!...
I tako, eto - dok sam se još zadržavao navrh stepenica, mračan i ljut, čuh kako se dolje, iz predsoblja, sav zajapuren i veseo, gospodin Viktor žustro uspinje k nama, gotovo klikćući:
- Gdje ste, zaboga!? Jasno je! Sve sam otkrio!... U redu je; ništa mi ne manjka; tako sam sretan!...
... O, Bože, kakav tragikomični pirandelizam! - Pomislio sam.
Ali onda zastade na vratima zbunjen, jer one dvije, umjesto da se pridruže njegovoj radosti, tek tada briznuše u grčevit plač.
I sine mi: Ako mu sad upola priznaju, pa on nasrne na mene!...
Mogao sam tako jeftino umrijeti.
No gospodin Viktor je, zabezeknut i dalje stajao na vratima:
- Zaboga, pa zašto cmizdrite!? Kažem vam: Sve je u redu!
A kad mu one ni tada nisu odgovorile, malo se uzvrpolji pa, uznemiren, uputi k meni:
- Što se dogodilo?
- Ne znam. Vjerojatno su vrlo uzbuđene. - Mucao sam. A uopće mi u tom trenutku nije palo na um da u džepu imam revolver.
Poslijepodne sam, da bih bar donekle obuzdao rasap usklađenih pokreta mišića - neodoljivu pojavu nalik na marionetske trzaje ili kočenje zbog nelagode - sjeo za pijanino i u širokim žestokim improvizacijama pokušao nadglasati trenutak obračuna s Nadom što je morao neminovno slijediti. Na koncu, što god rekao da rekao - prije svega, u obranu njezine mame - Nada je bila istodobno i kćerka i žena; prijateljstva s njom više ne može biti. Nisam ni čuo kad je ušla u sobu, samo sam najednom osjetio na zatiljku kako me, stojeći postrance, strijelja pogledom bez daha. I nisam se ni okrenuo, kad je s neizrecivim naprezanjem glasnica u nekom vrlo svijetlom tonu protisnula:
- Ti!?... dakle.
- Oprosti! Njoj više nego meni. - Mrmljao sam. - Kad čovjeka obuzme strah od starenja... Ni ti ni ja to još ne možemo razumjeti.
- Gadite mi se. Oboje!
- A bilo bi pravednije da nas oboje žališ.
Pisac - makar sutra imao tek dvadesetitreći rođendan - mora, konačno znati da roman bez erotike ne bi bio zanimljiv čak ni kao molitvenik za "Kćeri Marijine kongregacije".
Međutim - pred gospodinom Viktorom svo troje glumimo, kao da se ništa nije dogodilo.
Stojim na balkonu i slušam prema istoku: večer, ćarlijanje lahora kroz daleke mirise djetinjstva - uspomene. Pored mene, u šumoru tišine kroz koju se čuje poneki pucanj ili lavež, mama i kćerka osluškuju također. I mislim: eto, napokon! - proljeće.
Tamo negdje na obzorju, prema Velikoj Gorici, svjetluca borba i kaćuše tutnje potmulo. I sloboda na pragu. Radio-vijesti: Silovit prodor na zapad! ... Sablasno veličanstven prizor.
Nada kao da u molitvi šapće:
- Nebo gori   Nebo gori 
 
Neka slatkasta jeza - tjeskoba - struji svemirom i rominja po cvjetnim gredicama, po krovovima u susjedstvu - po zamračenu slušiku do na kraj ulice. I prepoznaje se kao i poruka: Treba izdržati samo još desetak kilometara, o, Bože! ... pa da se povijest više nikad ne ponovi.
Mislim na Davora, na Vesnu - na tolike koji će još večeras, tu nadomak pobjede - bezimeni za rafale - pasti. Mnogo nas je žrtava to stajalo - premnogo! (i ne samo nas) - u neprebrojivim legijama mrtvih i unakaženih, samo zato što su pred silom drugačije poimali pravo na život. Govori se već o desetinama milijuna i s jedne i s druge strane - tako glatko, anonimno, kao da se radi o komarcima. A ja sam potišten - pogotovu, ako njihove riječi, boju njihova glasa i njihov smijeh mogu prepoznati u vlastitim doživljajima.
Izgleda, čovjek svoje najbolje ideje iscrpljuje u stvaranju zla - u civilizaciju koja sve savršenijom tehnikom provjerava metafizički karakter rata u testiranju razorivosti vlastite egzistencije.
Još nisam zaboravio svoje naivne monologe od nekada - unutarnje monologe Providnosti kojima sam se obraćao na čovječnost i razum neprijatelja. Tada još nisam bio domislio do kraja da ideje, zapravo - ne strojevi - rade i razaraju svijet. Nudio sam humanizam: spas koji može iskrsnuti tek ogromnim preokretom u odnosu prema čovjeku i prirodi - svijest koja bi zamijenila kulturu agresivne konkurencije. Ali, sve mi se čini da bi mi sad bilo lakše preboljeti njegovu svirepost, kad bih mogao do kraja izmaštati osvetu - doslovnu, groznu, zluradu. Tako da se natanane i svaki put iznova može čuti njegovo grcanje i krik, samrtni strah i bol. Sadističku osvetu u načelu - osvetu uopće. I po tomu koliko mi godi, koliko mi utjehu pruža, koliko me smiruje - naročito, kada se umjesto s molitvom uljuljujem u san - da razrađujem svoju vlastitu okrutnost, zaključujem da ništa ne koristi ona teorija o čovječnosti. Jer, kako to da se baš u takvom raspoloženju meni - čovjeku - ne čini da pritom i ja sam postajem zvijer - monstrum: idealist koji priželjkuje da i sam, makar i samo imaginarno, mrcvari bližnje i da se uzalud nada kako bi u prolivenoj krvi mogao zaboraviti sve one prohujale strahote i gubitke što su mu naneseni. I sebi nikako da priznam kako je, usprkos revolucionarnom optimizmu, živjeti neprestan gubitak u kojemu osveta ništa ne vraća nego tek mijenja lice zla.
... Eh, te krinke! Zar je protiv tuge doista mržnja najbolji lijek!?...
Oslobođenje! ... Veliki je rat završen; fašizam je kapitulirao - fašisti, očito, još ne.
Gospođa Olga mi je (rekao bih, kao poklon - na svoju ruku) od starih crvenih sandala skrojila veliku petokraku. Kažu, nije u nijansi baš ona "prava crvena", a vidim - nije ni geometrična; međutim! ... Žurimo - Nada i ja - prema središtu grada; pored nas kotrljaju se kolone oklopnih kola; konjskih zaprega, starinskih kočija, skupine ljudi u valovima - široke narodne mase. Svi hrle i kolnikom i pločnicima, gaze po zdrobljenom staklu i grle se u trku; izvikuju parole i upijaju suzne oči u plamene zvijezde na kapama boraca. Ulice se razmeću glazbenim bojama i niče miting za mitingom. Hodam po gradu - ponosan, viši od samoga sebe, raspjevan. Jer, tu je - u tom urnebesu - i djelić moje vlastite pobjede. Isprsio sam se sa zvijezdom u zapućku; i - baš kad u zanosu klikćem s ostalima - zaustavlja me jedna partizanska patrola i traži osobne isprave. U tolikoj gomili pa kud baš pravo na mene!?... "Ne smeta, drugovi, ne smeta", govorim ja (skojevac koji to ničim, baš ničim ne mogu dokazati) te se smješkam dobrodušno i superiorno, ali sam ipak zbunjen i nesiguran, a noge mi u koljenima podrhtavaju.
... Zašto sam baš ja u toj gomili razdraganih ili zluradih prolaznika bio najsumnjiviji? Shvatio sam: Prevelika crvenkasta petokraka; nametljivo velika! - pa ni do večeri nisam mogao zatomiti potištenost i stid.
Napokon, zahvalio sam se na gostoprimstvu i sad mi više nitko ne može predbaciti da očijukam s mentalitetom imućnih malograđana.
Posvuda samo parade, vijesti, glasine, karakteristike - život. Svi se nekamo žure; sve se neprestano žuri. Taj revolucionarni galop u dušama, u kretnjama, u radu - galop u događajima!
 
... "Kud narodna vojska prođe,
sretna će se zemlja zvat!"...
Topovi, gusjeničari, zaprežna kola, pješadija - sve grozdasto načičkano u pjesmi što se ritmički talasa.
Prijavljujem se na dužnost i obavljam neke zadatke u naselju. Agitiram na skupovima, držim govore i predavanja. Mnogi me frontovci, afežejke i omladinci susreću na ulici - propitkuju, pozdravljaju. Očito, smatraju me idejno potkovanijim, a politički kompetentnijim. Pa ipak, u svemu tomu osjećam dobro da nešto nije sasvim u redu. Istina, pridržavam se općih smjernica ali - kao nenaviknut govornik - u pojedinostima, kažu, neprestano istrčavam. Izgleda, činim predalek doskok od idealnosti do slobode; ne poštujem strategiju postupnosti. Ne znam jesam li time preuranio ili zakasnio "na vlak", ali ovako, sigurno, neću otputovati daleko. Ima me, doduše, posvuda: u komitetu, u narodnom odboru, po sveučilišnim konferencijama, na sastancima Fronte u naselju - reklo bi se, na samoj krijesti plimnoga vala revolucije. Pa ipak, negdje duboko u sebi slutim da to nije onaj pravi posao za mene. Kao da se sve unaokolo kovitla u nekom pomalo deliričnom zanosu; narod se - pa makar i "dobrovoljno moraš" - laća konkretnih zadataka: osnivaju se dobrovoljne radne brigade. I sva ta dinamika - te lopate, žuljevi, znoj - ta grozničava obnova razorene zemlje, sve to ima možda malu, ali sasvim određenu perspektivu u izgradnji budućega društva. A ja i dalje ostajem na razini stimulatorskoga verbalizma, govoreći stalno u prvom licu množine - u funkciji male transmisije s ambicijama političara.
Željan sam prirode - pješačenja šumom ili šetnje uz more; četiri se godine nisam micao iz grada, premda se Medvednica svojim šumovitim obroncima spušta gotovo do središta. Moram ovoga proljeća na neki, makar i skroman izlet - makar do prvoga plasta sijena ili mirisa jelove smole; ne mogu sebi dopustiti da baš sasvim zaboravim disati punim plućima.
 
Lipanj
Dunja je u Zagrebu, kako čujem, desetak dana već. Svaki je komentar suvišan. Toliko posla, pak, nije imala. Čak i da smo usputni znanci samo. Zato moram tu sumnju izvesti na čistac.
Usprkos tolikim cvrkutalicama oko sebe (možda i zato što mi je s gospođom Olgom prisjelo) ja ostajem seksualno gladan. I sugeriram sebi kako sad, kad je oslobođenje tu, moram biti vjeran unatrag - to jest, ponovo zaljubljen u Dunju. Znam da taj bijeg u prošlost - to zidanje na uspomenama - nema, zapravo, nikakve šanse; ali, do vraga! - iluzije, ionako, nikad nisu ni bujale na nekom pravu. A bilo je tu i formalno pitanje klasne privrženosti, za svaki slučaj. Ako zub vremena nije grickao - kao što, po svemu sudeći, jest! - i s one druge strane.
Ponovo s nekom mističnom prisilom počinjem vjerovati u lipanj. "Erotski misticizam" - marksistički nema šta! ...
Jutros me posjetila Dubravka. Kako me, samo, pronašla!?... Jedva sam je prepoznao. A ni dvije godine nisu prošle. Trebala je karakteristiku, da bismo joj u sveučilišnom komitetu ovjerili studij. Kaže: sigurno se sjećam kako je već u prvom semestru imala problema... Ne sjećam se, ali - svejedno. Uostalom, i nije ona bila prva za koga sam sa sigurnošću morao znati da se oduvijek, duboko u sebi, krišom ističe antifašističkim raspoloženjem. Božanstven je to i probitačan institut: izjava svjedoka. Premda bih ja čak i za rođenoga oca, izgleda, bio - skrupulozan. Pa ipak, napisao sam. Ne zato što bi njezin antifašizam bio nešto više od malograđanskog liberalizma, nego zato što je u meni još uvijek bilo proljeće. A kad je otišla, pročeprkao sam malo po svojoj arhivi da osvježim uspomene.
... "Draga Dubravko", pisao sam u ono vrijeme tri pisma zaredom, a koja sam joj bio dao tek toliko, da ih pročita. "Moram, eto, učiniti nešto da raspršim neizvjesnost u kojoj živim od trenutka kada sam se bojažljivo usudio da te privinem k sebi, da ti pahuljastim milovanjem kose opjevam u sebi svu veličinu naklonosti koju sam gajio prema tebi. A nisam smio biti toliko glup, toliko slab. Ti nisi bila slobodna, a ja sam to znao. Možda si bila pala pod časovit utjecaj neke nedužne, bratske simpatije ili si bila previše obzirna, da bi me uvrijedila grubošću. A ja sam to krivo shvatio. Ili sam, možda, i namjerno htio to krivo shvatiti - ne znam. Vjerojatno sam sklon iluzijama. Ali, priznajem - od onoga časa ja nisam u potpunosti svoj gospodar i činim smiješne stvari. Smiješne za momka mojih nazora. Tim smješnije, što nemam ništa naročito da uknjižim u svoju korist." 
... "Kao što vidiš, dakle, samozlobiv sam ja čovjek - samozlobiv! Jer, eto, nije protekao ni jedan dan, a ja sam se počeo iznova mrcvariti u prokletoj nadi da, možda, ipak nije sve propalo. Premda se nastojim izvitoperiti, zatrovati, karikirati. A sve - radi tvoje sreće, radi tvoga mira. Makar tu bila i ljubav!"...
... "Slutim veliku nesuvislost u mislima i u namjerama. Ne znam hoću li imati snage i hrabrosti, ali - što god kažem, bit će iskreno. Ovo osjećanje nikad neću htjeti zaboraviti. Ili, možda, tek nekad u budućnosti, kada sve to bude već davno za oboje. Jer, iako sam čvrsto odlučio da ne narušavam formalizam u kojemu živimo, bar ću ti na jednom listu ostaviti uspomenu na sebe. Ili, bolje: Samo da za sebe pribilježim jednu sasvim prozračnu, poetičnu epizodu od koje nitko nije imao ni štete ni koristi, a u meni je ipak razbudila najljepše iluzije, smirenje i zadovoljstva. Iluzije o nečemu maglovitom što nije moglo postati zbiljom jedino zbog onih drugih koji se svojom nenazočnošću zapliću u našu intimu i nanose nam bol. Možda tvoj zaručnik uistinu piše onaj roman o cvijeću, dok se u Beču priprema za doktorat iz botanike; za mene, koji sam još neki dan bio brucoš, to može biti samo minus upravno razmjeran udaljenosti. Ja, nažalost, mogu pisati samo o sebi sličnima. Ali da ti što zornije predočim raspoloženje u kojemu se nalazim, bilo bi neophodno da ti bar u najgrubljim crtama opišem svoj odnos prema Dunji. Svoje nazore i svoje skrupule - svoj život! A to bi moglo potrajati dulje no što bi mogao podnijeti tvoj nagon znatiželje. Preopširne jadikovke - ma s kako bistra izvora - drugima su dosadne. Naime - ja se volim razbrbljati, a ljude to umara. No, sad - svejedno! Govorim ti kao čovjeku kojemu je prvenstvena dužnost da se brani, kojemu se čini da će ga loše shvatiti baš u onomu što je prisiljen promašiti." ...
Sreća da sam ovu limunadu zadržao za sebe. Kako bi me samo sada kompromitirala! ... Koliko god patetična, osvježava - poput čizama od sedam milja. Jer, što me te sladunjave ispovijedi više stid, to mi je kakvotni skok u zrelost dalji. Pa ipak, neću ta djetinjasta pisma spaliti. Još ne!
Izabrali su me u odbor za osnivanje kulturno-umjetničkoga društva studenata. Godi mi, ali ne znam pravo što da radim. Najradije bih pripremio neko predavanje iz književnosti, ali, nažalost - niti znam lijepo čitati niti dobro govoriti.
Jutros u odboru Narodne fronte gužva; jedva sam se probio do svog stola u agit-propu. Ljudi sve nešto izjavljuju, traže, raspravljaju; slušam u svim nijansama: "Smrt fašizmu!..." Tu i tamo poneki odbornik dospije uzvratiti na pozdrav: "Sloboda narodu!" A ja - umjesto da skiciram parole što će ih poslijepodne omladinci ispisivati po ulicama - stao raščlanjivati smisao tih velikih riječi - smisao "sloboda narodu". Prije svega, ispada da je sloboda nešto konkretno - nešto što se, poput hrane, uzima ili daje. Svi, koji tu defiliraju pored nas, umišljaju sebi da imaju pravo na cjelovitu, količinski neograničenu slobodu koju smo im obećavali. A mnogi se odmah razočaraju, čim uvide da mi na našim ideološkim tezgama prodajemo samo dijalektičku slobodu - slobodu nužnosti - a i to, čini mi se, na točkice za snabdijevanje. Rječnik ratnika je takav! ...
Dunju sam, napokon, sreo pred studentskom menzom. Kopka me sumnja da mi se morala javiti, zato što je unaokolo bilo drugova koji su nas oboje poznavali. Ali, kada sam je htio zagrliti ili bar potapšati po leđima, osjetih da nekako s nelagodom uzmiče. Nosila je neku patuljastu savezničku uniformu bez činova. Sad je, kako čujem, u nekakvoj protuobavještajnoj. Ne znam što bi ona tamo bila u stanju raditi, ali joj zavidim. Penje se, penje! ... Uostalom, otkrio sam i razlog: Kad je prošle jeseni stigla u Moslavinu, Zoran je već bio politički komesar.
... Eh, kako sve te naše ljubavi, ljubavice i ljubavetine mogu smutiti čovjeka!
Bože, što sam bio naivan kada sam povjerovao da ću se tako lako otarasiti gospođe Olge! - Više od mjesec dana gotovo ništa o njoj nisam čuo; tek: da je napustila obitelj i da radi u nekom domu za ratnu siročad. Njezina me sloboda i nezavisnost nimalo nije zanimala. Toliko je mladih lica i toliko novosti bilo oko mene! ... Ali, ojesenjena strast - oh, do vraga! - zar je tako tvrdokorna? Nije se dala; vrebala me je, uhodarila. Da bi me, napokon, u zasjedi dočekala, dok sam, okružen čoporom djevojaka, postajkivao pred zgradom fakulteta i nešto se žustro s njima objašnjavao. Djevojke su se, odjednom, iznenađene - vjerojatno, pretpostavljajući da mi je to majka - stale uljudno razmicati sve više, dok nisam pored sebe osjetio neku sivu, prenapregnutu tišinu kako roditeljski autoritativno zauzima neprikosnovenoga vodiča. I, prije nego što je rekla "tu sam", po parfemu sam znao da je to ona. Pozdravio sam djevojke na brzinu i - što mi je preostalo! - uhvativši je pod ruku, krenuo. Bio sam zajedljiv i ljut, jer sad više nikako nisam htio biti samo nekakav alat, a ipak, dopuštao sam da me vodi kamo hoće. A ona mi nasred ulice, u pola bijela dana - tobože u strahu da ne posrnem na ravnom pločniku - pritišče nadlanicu na grudi do sise, da bih srce mogao da joj čujem. I pitam je: Kojoj to pasmini ja, ovako na uzici, moram da pripadam? A ona u kontraaltu samo promrmlja: Zbog tebe sam sve napustila - i kćerku, i supruga i dom. Odgovorio sam: Ali ovo danas, gospođo draga, ovo vam nikako ne mogu oprostiti. Ona se čudila: Zašto!? Rekoh: Jer ste me, naprosto, kidnapirali!
Uvela me u svoju sobu; međutim, ovaj put nisam se dao silovati. Odmah sam privukao stolicu ormariću s radio-aparatom i, kao da napregnuto osluškujem sudbinsku poruku o smaku svijeta, više od jednoga sata gnjurio glavom gotovo do dna zvučnika. Bio sam upola leđima okrenut njoj i nemilosrdno zaokupljen skalom na svim valovima, dok sam gotovo fizički osjećao kako me, sjedeći na krevetu, ona - šutke i ponižena do temelja - strijelja ledenim pogledom mržnje i poraza. Istina, bio sam u tom trenutku više nego svirep u toj svojoj nenazočnosti - u tomu da me tako spremna i tako gladna bliskosti čeka uzalud; ali, ništa mi drugo u momu puritanizmu nije preostajalo. Bio sam neotesan - ako ni zbog čega, ono zbog pomanjkanja obzira prema samoponiženju kojemu se izvrgavala. Žao mi je i, čini mi se - što dalje, bit će mi sve žalije; ali, više nisam htio biti pudlica! A možda ću jednom i ja u kasnijim godinama, kad budem starački njušio rublje na sušilu ili štap kojim sam ovlaš dodirnuo neku djevojku, gorko žaliti zbog toga.
I dalje sastančim punom parom. Prisutan sam, iznosim svoja mišljenja, raspravljam - nezadovoljan, kada se tuđi prijedlozi čine prihvatljivijima. Nisam rođen za masovika taktičara. Neprekidno iskrsavaju nova lica. Ljudi koji prethodno nisu ništa znali o meni, zagledavaju me s nekim čudnim nepovjerenjem - a opet - iznenađeni, što sam tako dobro upućen. I, premda još uvijek imam prilike da probleme interpretiram, svakoga dana postajem sve svjesniji kako su me u nekom trenutku - ni sam ne znam kako i kad! - svi oni mimoišli, prerasli: da su me, naprosto, u toj obnoviteljskoj groznici - pa i ne svojom krivnjom - pregazili!... A htio bih, usprkos tomu, povjerovati da je to samo trenutačna organizacijska jurnjava: "najpreči zadatak" - obnova ratom razorene zemlje. A sredstva i metode: goloruki entuzijazam ili, pak, "dobrovoljno moraš".
Usput, na pola puta i s nejasnim natuknicama, tu i tamo čujem kako se šuška o strahovitom pokolju naših kvislinga na granici, kad je Osovina bila već kapitulirala. Do istine je teško doći.
 
I opet, odonud odakle je trebalo najmanje da se nadam, spopadoše me sumnje. I mrzim se unatrag: svoju nemoć da bacam bombe, da ispisujem parole po zidovima, da se razmahujem krampom po ruševinama - da "radim!" Zato se, valjda, i čini da je karakteristika uz moju biografiju samo nekakav hvalospjev sitnica. Jer, kao da i sam želim (da, upravo to: djetinjasto želim!) isprsiti se u nabrajanju, dokazivati: "od četrdeset i prve, drugovi, ja sam..." Ne uvjeravam ih baš doslovno tako, ali - svejedno! Neki se od njih dive, tješe me i - kako li pogrešno! - zataškavaju moju ljubav prema revoluciji. Kažu: strpi se; vrlo rado, ali sad, eto, nema posla! Takvoga posla, kao što je za mene - misle. I opet kažu: mnogi drugovi, i te kako sposobni, pa traže bilo što da rade, a nema - naprosto nema.... shvaćaš.... dok je zemlja u ruševinama.
Neuvjerljivo!!!... I povlačim se u sebe; postajem samomu sebi tako malen i tako neznatan - tako beznačajan! A kako tek sporedan moram biti onima za koje sam nekad uistinu nešto značio kao revolucionar?... I opet mi, naravno - samo te proklete oči stoje na putu!
A onda me iznenada pozovu da sa studentskom radnom brigadom pođem na žetvu.
Srpanj
Bila je to - znao sam vrlo dobro - svojevrsna nagrada za odanost: doživljaj male pustolovine na selu - prvi put vožnja u otvorenim vagonima za stoku, dvadeset i pet kilometara pješačenja u jednom danu, logorske vatre, spavanje u sijenu. Bio sam nešto kao gost u štabu brigade i, zahvaljujući više daktilografiji nego fakultetu, motao se kao referent agit-propa. I dok su djevojke i mladići (uglavnom, oni iz "boljih kuća" koji su se na brzinu htjeli odužiti slobodi), nenavikli na, srp i klasje, želi, slagali u krstove i pabiričili po napuštenim njivama kako su znali i mogli, ja sam se sa štapskim doktorom, studentom treće godine, izvaljen na travi pod orahom, ideološki naprezao da pišem za zidne novine. Ali, sve je to bilo u nesrazmjeru s mojim vlastitim očekivanjima. Vjerujem da znam što treba misliti, osjećati i raditi za izgradnju novoga društva, ali me nekako mrzi o tomu mitingovati. Zapravo, ne volim (jer se i sam tomu opirem) neprestano ponavljanje istih fraza i obreda što, uljuljkujući moć rasuđivanja, potire individualiziranu svijest - razbor i osjećanje ličnosti - te biva plašt pod kojim se gubi odgovornost pojedinca i prepoznaje jedino kao kolektivna egzaltacija.
Začudo, neke su se djevojke u kuhinji (zapravo, po napuštenim gospodarstvima) snašle vrlo dobro; brigada je velika, ali hrana nije ni tako loša. Umjesto deserta obično slijedi mladenačka kokot-polemika o svemu. A najčešće o slobodi. Za jedne: sloboda nije samo sleđeno stanje blažene samodostatnosti na putu na kojemu nema ni potreba, ni nužde ni prepreka. Za druge je: aktivan proces u sukobu s bližnjima pa, što je više bližnjih, to je manje slobode. Treći, pak, dokazuju da je: sloboda proizvod mašte kojoj se suprotstavlja stvarnost. Uglavnom: čovjek je slobodan dok je sam; čim je s drugima, mora staviti masku i pripremiti se za borbu - biti oprezan. - Ne znam da li bismo bili slobodniji, kad bismo svi mislili isto!?...
Kad govori o pravim, tuđim žuljevima i tuđemu znoju, dobar je govornik uvijek u prvom licu množine. Političar od zanata mora i sam biti uvjeren da uvijek i prvenstveno govori "sebe", kad kaže "naša je dužnost, drugovi" ili "mi moramo biti svjesni"; tu ne može i ne smije biti nikakvih stilskih finesa, nikakve originalnosti. A kad ja kažem "došli smo da osiguramo ljetinu", seljaci, koji nisu imali razloga da bježe sa svojih ognjišta, samo s podsmješljivim opraštanjem i šutke kimaju glavama i, promatrajući me s onim bijelim štapom u krilu, misle svoje. I pitam se onda: Ispadam li ja tu - bez ikakve veze s poljoprivrednim radovima - samo kao neki razmetljivi žutokljunac i ništa više?...
Doktor je - do neki dan oficir u divizijskom sanitetu - savršen tip dobroćudnoga dekadenta koji ni danas ne može prikriti svoje simpatije u sukobu na književnoj ljevici. I ne znam zašto, ali mi je ponekad - onako, dok se uz gitaru i ćaskanje ratnih anegdota obojica izležavamo u štabu - tako ugodno s njim. Nije jedan od onih koje želja da budu nezamjenjivi tjera da budu pravovjerni do kraja; mogao je najrazličitije dogodovštine da prosvrdla logikom pjesnika, da izvrgne ruglu ili da žali, ali ne i da zaboravi. Pa ipak - ne volim njegovu tendenciju da me baš truje krležijanskim raspoloženjima (dosta sam skeptičan i bez toga), no, usprkos tomu, naslućujem da imamo zajedničkih crta. Samo - on se već razmeće time, a ja se još zasad suprotstavljam. Sviđa mi se, ali ne vjerujem da bismo mogli biti dugo prijatelji; umara me svojom melankolijom. Osim toga, ima gotovo Mefistofelov smijeh - usiljen, meketav. A sve naše sentimentalne žalopojke završavaju atropinom i morfijem - teoretski, naravno!
Na, livadi pred seoskom školom, logorska vatra - organizirani ugođaj partizanskoga veselja. Brigada je na okupu: oni zaduženiji za muziku, humor i politiku - bliže lomači; većina ostalih u krugu s pjesmom i plesom - dovoljno disciplinirani, da se ne udalje od slabog odsjaja plamena; i oni politički najsumnjiviji - slobodni strijelci koji sa svojim odabranicima pokušavaju po voćnjaku zametnuti trag. Ja sam, naravno - i po fizičkom ograničenju i po dužnosti - tu, kraj vatre, makar se dima i ne nadimio; ali, čak i bez toga - da se nastojim istaknuti, konkurencija bi bila beznadna. Živio sam, eto, u brigadi - prvi put u tako brojnom kolektivu, gdje sam se, suočen s toliko nepoznatih glasova odjednom, osjećao izgubljen. Mnogi su mi se, doduše, obraćali, razgovarali sa mnom - pa čak i vrlo prisno ili polemično - ali ja nisam dospijevao da ih razvrstam među poznanicima. Stoga sam se najčešće morao služiti tehnikom impersonalne srdačnosti, kako bih prikrio činjenicu da, zapravo, ne znam s kim razgovaram. Ali, za tehniku impersonalne srdačnosti neophodna je velika vještina šuplje konverzacije - nečega što svatko može prihvatiti kao da je upućeno baš njemu. I, odjednom - dok se tako, željan ozbiljnije ravnopravnosti, otimam onoj općenitoj ljudskoj otuđenosti u sebi - pade mi na um da sam i kao dijete bio nekako čudnovato protuslovan u težnji da prevladam samoću, a, opet, i da se ne pokorim zajedništvu, jer ja - individualist koji u bilo kakvoj postrojbi maršira samo kao pojedinac - nisam od svoje volje pristajao čak ni da pjevam u zboru. Isto tako, u načelu: ljude volim, pa ipak - ustručavam ih se. Koje li, dakle, zbrke u takvoj društvenosti!...
Onda mi je doktor iznenada (vjerojatno iz vlastita grizodušja) postavio jedno naizgled neutralno pitanje: Zašto ljudi vole naglašavati rad - i to baš onaj za koji postoji najmanje vjerojatnosti da bi ga mogli obaviti? Naravno, za mene to nije bilo nimalo neutralno, jer i ja sam, hvastajući se još neraspretanim sposobnostima, sigurno od sebe često pravio budalu. I tada sam odlučio: Prvim transportom bolesnika i zabušanata - natrag, u Zagreb!!!...
Kod kuće su me očekivali Zdenko i Milan, da otpočnemo s pripremama za osnivačku skupštinu našega vlastitog Udruženja. Ideja nas je odavno golicala, ali nismo imali blage veze kakve su i kolike formalnosti neophodne, da bismo se pravno mogli konstituirati. Evo, dakle, dostojna izazova i našim najskrivenijim ambicijama. Pitanje je, međutim: Je li u svakom, pa i u našem udruživanju smisao: borbeni stav parcijalnog interesa prema društvu u cjelini - težnja ljudi u gomili da organiziranim umnožavanjem vlastitih pojedinačno beznačajnih snaga tijela i duha stvore (po nekim određenim karakteristikama specifičnu) snagu kolektivnog identiteta kojom će braniti svoje moralno pravo da nešto budu ili ne budu, da nešto hoće ili neće, da nešto imaju ili nemaju, da nešto mogu ili ne mogu - ukratko, da zajednički provode ili nasilje ili prosjačenje?...
Groznica rastresite želje da se sad bacim na sve pasije i na sve hobije odjednom - nije mi ni od kakve koristi. Umjesto da se spremam za diplomski ispit (kad već nemam prilike da ljetujem na moru), ja gubim vrijeme na problemima kratkopisa, igrajući šah ili pišući dnevnik. A ljenčarenju više ne može biti isprika ni rat ni mir; konačno - u Svetom pismu Lenjin je rekao: "Učiti! Učiti!! Učiti!!!..."
U inicijativnom odboru preliminarno sam zadužen za prosvjećivanje i borbu protiv predrasuda, protiv lažnoga milosrđa i za dostojanstvo čovjeka. Strašno!... Uspio sam smisliti bar naslov predavanja ili članka - "Srce pod skalpelom"; sad mi samo treba još i nekakav bombastičan tekst. Zadatak je jasan - jasniji nego što zaista, jest! A ta konvencionalna metafora - pomalo banalna i neadekvatna - trebalo bi da, prema prastaroj klasifikaciji, odrazi svu punoću i dubinu našega unutarnjega bića što je poetski trpamo pod rebra. Osluhnemo li, pak, iole modernijim stetoskopom etike, psihologije ili sociologije sve one šumove, krkljanja i eksplozije, dijagnoza postaje fluidna. U širokogrudnoj, ali veoma neodređenoj tvrdnji da smo svi mi, ljudi, po rođenju jednaki i da imamo neotuđivo pravo na život, postoji - bar na dosadašnjem stupnju razvitka - dosta mutne romantike. Odgoj, usklađivanje interesa, humanost - sve su to, više ili manje, društveno uvjetovani modaliteti obuzdavanja pojedinačne ili skupne samoživosti: način kako da se izbalansira proturječje između "biti dobar sebi" i "biti dobar drugima". Prema tomu, svaki je čovjek, čim se rodi, već u areni - na vjetrometini usuda.
- Teza mi nije sasvim jasna. - Kaže Zdenko. - Želiš li time dokazati da su i slijepi samo ljudi? Ili, pak, ljudi također?
- Želim da ne zakoračimo kroz ogledalo neokrnjeni, bez onih osobenosti koje su i nama samima neugodne. Želim se iskreno, pa makar krvavo, očešati o snagu predrasuda. Problem se ne može iznositi sa strahom, izvještačeno. I moramo se izboriti za svoju osobenost. Jer, zato što je svi na neki način nosimo u sebi, uopće je ne prepoznajemo. Ni u sebi ni u drugima.
- A, vidiš,... ja bih rekao: moramo se, bar u svojim redovima, boriti baš protiv te naše osobenosti.
Odustao sam, dakle. I slijeva i zdesna predbacivali bi mi da sam heretik. Zato sam se ponovo prihvatio romana. To je njiva po kojoj mogu orati uzduž i poprijeko, preoravati do mile volje, a da ni pred kim ne moram biti odgovoran - bar, dok ne pokušam da ga objavim.
Muka mi je - naročito, kad pokušavam razgovarati s mrtvima, jer se osjećam prikraćen za nešto što im zauvijek nisam dospio reći; pa ipak - ma čime bio zaokupljen u međuvremenu, neprestano se navraćam na skicu o Vesninoj pogibiji. Tako je sve to loše: taj stil, ta kvazi-reportaža, te riječi koje, zakukuljene kajanjem, vape za uskrsnućem!!!... Pokušavam samomu sebi oprostiti te naivne rečenice, tako propagandnim žarom zasićene; ali, ma koliko da je to samo zapis pod neposrednim dojmom, ne mogu prigušiti stid. Pa, dok se u grižnji savjesti još uvijek skanjujem da spalim taj nezgrapni dug njezinoj privrženosti, tražim u nekakvom, bilo kakvom stereotipu zvjerstava neku najbližu vjerojatnost. A opet, znam da nespretno ispripovijedana tragedija lako može izazvati nevjericu, dosadu ili podsmijeh. Jer, da bi je mogli makar i privremeno prihvatiti kao svoju vlastitu tugu, drugi ljudi - stranci - moraju doživjeti našu nesreću, naš gubitak i patnju slikovito kao svojevrstan, pa ma i bolan užitak. A ja tu, kao pripovjedač - ne - nisam bio dovoljno iskren, jer iskrenost uvijek pretpostavlja ili okrutnost ili krivnju.
Vesnina je mama, tvornička radnica - divna u samoprijegoru i skromnosti - odbijala da bude povlaštena; bol je bila njezina duboko skrivena intima i, kada sam zazvonio na vratima, obradovala se kao da je ugledala svoje vlastito dijete. Trudila se da govori o sreći, o pobjedi, o slobodi - o velikoj radosti koja, poput sunčane harfe, treperi u našim snoviđenjima; međutim - odakle pošla da pošla, izbjegavajući svoju bol, osjećao sam kako - neizgovorena - lebdi među nama strasna, neutaživa potreba da, makar i s gordošću ranjenika, provjerimo svoju muku: da se navraćamo na ona dva pisamca i na nekoliko stihova u njima - jedino što nam je uspjela prokrijumčariti iz zatvora. I onda mi je rekla:
- Pronašla sam u nekoj bilježnici jednu njezinu jako zgodnu sliku. Dala sam je povećati kod fotografa. I, da bude u boji. Pa, ako hoćeš, za uspomenu?...
Bio sam u neprilici, nisam znao što da joj odgovorim. Ona će, dok je živa, kroz tu fotografiju na zidu zuriti u sebe, u svoju ljubav i nadu, na vješala i na groblje; ona će razgovarati s njom bez riječi - uvijek isto; ona će, možda, pred tim osmijehom, koji godinama ne stari, paliti svijeću; u meni, međutim - koliko god se naprezao da ga osmislim, taj komadić foto-papira nije izazivao ni jednu predodžbu, ni jedan osjećaj - ništa.
- Je li moguće da fotograf, koji je nikad nije vidio, pogodi pravu nijansu boje? - Pitao sam, tek da nešto pitam.
- Izgleda kao da je još tako živa! - Rekla je nekim čudnim, treperavim ponosom u glasu.
- Čuo sam da su neki u onom zaustavljenom vlaku, neki hodočasnici na Mariju Bistricu, snimali tamo također. Pa, kad bismo nekoga od njih mogli pronaći!... - Bila je to utjeha na prazno, ali joj nisam mogao ni reći kako bi - bar što se mene tiče - svaka snimka bila uzalud. Jer, ako i nije nikomu osim njoj - majci - potrebna kao meni, Vesninu sliku - najdublju, najdinamičniju u svojoj životnosti - ne čuvam na papiru nego u svijesti, među doživljajima što će, usprkos rutinskom ovjekovječenju smrti, iskriti i gasnuti jedino sa mnom. Ali, unatoč tomu - koliko god je neponovljiva, makar uvijek i bila ista, ta stravična slika u meni - ne mogu, znam da ne mogu priznati činjenice. Zapravo, zbog nekog očajničkog otklona svijesti nikako ne mogu zorno zamisliti ono ljetno jutro uoči hodočašća na maloj željezničkoj stanici. Umjesto rafiniranoga scenarija umorstva tridesetak zarobljenih partizana - uobičajene odmazde što je pod prijetnjom ustaških strojnica moraju izbliza, kao mjeru zastrašujućega preodgajanja, promatrati dotjerana skupina seljaka i zaustavljenih hodočasnika - ja (premda znam kako je to nedolično i bijedno) svaki put, nasuprot zdravom razumu, zamišljam kako je, možda, u toj gunguli Vesna uspjela pobjeći; i gledam u sebi sliku - ne hropac pod lipom nego živ, radostan osmijeh kojim kao da mi se pri rastanku bila nalaktila na grudi ili, pak, uzbuđen glas u zadignutim rukama pred ogledalom u kuhinji, dok je na odlasku, opraštajući se po posljednji put s majkom i sa mnom, popravljala kosu. I sebe gledam kako još uvijek stojim tamo, ramenom oslonjen na dovratak, u sumornom raspoloženju rastanka. Dok se vrijeme prostorno izmiče unatrag, s bojom glasa koja postupno blijedi u žišku nepovrata.
Jučer sam se prvi put osobno suočio s nekom vrsti partijske kritike u književnosti. Posjetio me Joža (doduše, ne kao urednik frontovskoga glasila nego kao stari drug i prijatelj) da mi na dosta neuvijen način kaže kako su te moje črčkarije, što sam mu ih bio poslao na uvid (znam da samo iz obzira nije upotrijebio taj izraz), nevješti plagijati koji, sigurno, ne predstavljaju moju istinsku težnju za stvaranjem. Kaže: nema sumnje, u povijest kao niz tendencioznih priča može vjerovati samo onaj tko nikad nije gledao kako se ona stvara, samo onaj tko nije sudjelovao u događajima makar i kao pasivni promatrač nego je sve to kasnije čitao kao nadograđena, krivotvorena ili iskasapljena objašnjenja. A, za razliku od romantičara, naš je zadatak: truditi se da otkrijemo pravu i potpunu istinu! A da bi za mene bilo najbolje, dok ne izbrusim svoju individualnost, baviti se isključivo psihologijom Sljeparnika. (Uostalom, i Dunja mi je davno natuknula nešto slično.) Premda sam shvaćao njegovu dobru namjeru, osjećao sam se kao izopćenik. A u meni je još toliko nade, toliko vjere u višu vrijednost umjetničke riječi! Još nisam dovoljno snažan da podnosim svoju samoću.
Odgovorio sam mu:
- Znam: Povijest - pa i ona kojoj ne vjerujemo - samo je zlatan okvir za vrlo malen zbroj događaja koji su se zauvijek otkotrljali u vremenu. Vratiti prošlost - ma kakva ona bila - ne možemo čak ni u mašti; pa ipak - upravo nas ta muka najčešće opsjeda: vratiti bar onaj dio prošlosti koju bismo tako rado prepravili!... Povijest je, manje-više, rastrgan lanac vrlo tankih uspomena o činjenicama koje su često bile plod grešaka i samovolje usuprot nužnosti i u svakom trenutku puna bezbroj neostvarenih mogućnosti.
Joža je onda malo prelistavao po rukopisu.
- Evo, vidiš, tu, - rekao je, - za Vesnin spomenik nije bitan razgovor s pripitim tamničarem, dok je u laganoj drhtavici skupljala svoje stvari; pa ni ona vožnja po prašnjavoj cesti do neke seoske željezničke stanice, a niti surova snaga kojom su je dogurali do vješala. Sve je to već stotinu puta rečeno i mnogo sugestivnije. Za njezin je spomenik bila presudna hrabrost kojom je izdržavala onih posljednjih petnaestak minuta. To domaštati!... shvaćaš?
- Da, pokušavam, ali... onu patnju, ono stanje svijesti!... Zamišljam: Ako u tom trenutku nije paralizirana strahom, svijest mora istovremeno da munjevito bljeska tisućama nedovršenih spoznaja. A baš to u sebi ne mogu da doživim kao stvarnost!...
- Da, to je problem nedovoljne imaginacije. Ali, pazi... tu, kad ustaše zaustavljaju vlak s hodočasnicima,... tu je, možda, s jednom jedinom asocijacijom valjalo raskrinkati onu famoznu parolu "Bog i Hrvati" - na putu do Marije Bistrice. Ali, ne oplakujući žrtve. Jer, njima koji su bili borci ili koji su samo sanjali o sretnijoj budućnosti čovječanstva; njima koje prijeki ustaški sud olako proglašava intelektualnim začetnicima židoplutokratske zavjere komunizma; njima koji ginu na tisuće svirepih načina - njima nisu potrebne molitve nego krik bijesa, ne sažaljenje nego mržnja, ne opijelo nego osveta!...
Ima pravo; pa ipak - ne da mi se raditi po receptu. Odviše je pragmatičan.
"Kako se kalio čelik" proslušao sam u jednom dahu; možda me donekle i oduševljava, ali ne mobilizira dovoljno. Ja se, izgleda, moram na drugi način boriti za bolji život slijepih: osnivanjem vlastite organizacije. Za više obrazovanja! Za više rada! Za više samostalnosti!...
U domu već ima dosta novih lica - ponajviše mladeži - kojima je do kraja života prisjela igra s pucnjavom. To je statistički val koji će, zahvaljujući razbacanom oružju, godinama još umnožavati nesreće rata. Ali, što je najfatalnije - usprkos tako bolnom iskustvu, nažalost - poslije svakoga budućega rata i taj će val biti viši. Naprosto, neshvatljiva mi je ta igra s eksplozivom kao radost na najnižoj razini duševnoga života - igra koja, od vremena do vremena, popunjava naše redove. Tragičan je paradoks etike da ja, pritom - razmišljajući o tomu kako bi napredak medicine mogao još više marginalizirati našu skupinu - jače osjećam onu mutnu pripadnost stadu: da postajem rijetkost - nešto za što se sve manje isplati boriti. A boriti se moram!
Eto, na primjer, i s tim projektom kratkopisa. Koji me vrag tjera da neprestano prekopavam po bilješkama! A tobože - pokušavam se odreći jalova posla. Već po stoti put. Otprilike, kao i od cigareta. Dokle god mogu da se odričem bez muke - ne moram!
Kada sve zbrojim, pitam se: imam li pravo na melankoliju? Jer, tuga se može odgađati radom, kao što se i rad može odgađati tugom.
Obnova, to je u nas na svakom koraku i parola i stvarnost. A meni je dano tek da postajkujem uz rub događaja. I, premda se može svesti na tvrdnju da sam, zapravo, lijenčina, to je pesimizam junaka kojega je malčice pričepila revolucija.
Branko je, naprotiv, još tvrđi boljševik; neprestano, pa čak i u najbeznačajnijim sitnicama, "politički postavlja stvar". Još je uvijek u nekoj uniformi bez činova, razmeće se nekim novim uzrečicama i psovkama iz naroda, šakom oko sebe dijeli engleske cigarete; pa ipak - imam dojam da superiorno, čak i među nama, neprestano vreba na klasnog neprijatelja. Zezamo ga na taj račun, ali... nikada se ne zna!... možda njegova riječ - tamo negdje - ima veću specifičnu težinu od naše. Moramo ga što prije uključiti među osnivače Udruženja.
Dunji sam napisao jedno pomalo sentimentalno pisamce (šteta, što nemam čime da ga naparfimiram!), ali - s obzirom da unaprijed znam kako je sve to glupo, jer se ona do sada, najvjerojatnije, već izgubila među "zvijezdama" - nisam ga poslao. I pitam se: Spašavam li ja prazninom te svoje tašte iluzije iskrenost ponašanja i neiskrenost osjećaja u isti mah?
Ma koliko da sam razumski priznavao smrt kao neminovan zgoditak na lutriji života, neprestano me opsjeda mučna pretpostavka da sam, najvjerojatnije, upravo ja glavni krivac Vesnine kobi, jer sam je u jednom sudbonosnom trenutku izazvao na raskrsnici najdublje osjećajnosti. Postupio sam - nasuprot revolucionarnoj etici - lakomisleno muški, uvjeren da dvoljubno mogu držati ravnotežu: da mogu gotovo na isti način, a opet sasvim drugačije, voljeti istovremeno i sučelice obje - i Vesnu i Dunju - nesrazmjerno obujmu srca i mašte; naprosto, da bi zadovoljio taštinu posjednika koji, ne vjerujući ni samomu sebi, zgrće povjerenje drugih. Način, na koji sam izvodio načistac svoju vlastitu nesigurnost, bio je - kako izgleda - više nekakav šegrtski pokus nego ljudska potreba. I zar je onaj sastanak utroje doista bio neophodan? I kako to da prethodno nisam uspio dovoljno odvagnuti težinu između drugarstva i ljubavi?... Budala!... Mislio sam, valjda, kako samo ja imam pravo na otkrića iz trigonometrije. "Avanturist!" - kazalo bi se skojevski. Laska mi to, doduše, ali me i plaši. Jer, ako je to samo nužda nedozrelosti - očito, ne bih smio više biti tako mlad!
Opet se vraćam na privilegiju fotografiranja. Nasuprot pamćenju kao nesigurnom ogledalu koje gasne zajedno sa subjektom, snimka - pa makar i pod naslagom arhivalija - bar za neko vrijeme ovjekovječi prolaznost. I zato žalim što za svoj mali sentimentalni mazohizam ne posjedujem fonograf, da s vremena na vrijeme preslušam svoje sjećanje uživo. Emocije, glasove, riječi što su nekad bili upućeni neposredno meni, da titraju kao iz prostora sadašnjosti; riječi na koje moj odgovor stiže prekasno - u prazninu koja pod uhom izgleda dinamična, neposredna. Međutim, i kad bih imao takvu napravu, što da zabilježim? Za kakvu posljedičnu zgodu? I za čije sve zadovoljstvo poslije?...
Preda mnom su - nasuprot nirvani kojoj se prepuštam - sve nekakvi prepotentni planovi: biti genij bez pedigrea. No, pisati - čak i u tom slučaju - moram.
Problem, što ga kanimo predložiti na osnivačkoj skupštini Udruženja, toliko je revolucionaran, da izaziva i zanos i nevjericu. Gotovo da opet parafraziramo Internacionalu: Mi, koji smo ništa, bit ćemo sve!... - Možda baš i nećemo. Zacijelo, nećemo! Ali, za tako smion zalet neophodna je eruptivna energija. Predrasude su i u nama i oko nas tvrđe od granita. Inzistiramo, naime, na tezi da je rad jedino mjerilo ljudske vrijednosti. A, eto, nažalost, ja i sam - što radio da radio - imam osjećaj da ništa ne radim.
Roman - taj pitoreskni goblen riječi u koji sam prvotno namjeravao smjestiti panoramu Sljeparnika, sve je nestvarniji san. Kolebajući se između socijalne kritike i simbolizma, Sljeparnik - taj amalgam sumorne zbilje i optimizma - nadrasta iz dana u dan moju mogućnost komuniciranja. Preobražavajući se i sam u cik-caku, neprestano preobražavam i svoje junake pa nikako da utvrdim krajnji domet onomu što bi u toj polifoniji mogao biti "drugi čovjek". A za potrošače kvazi-ljepote, čini se, bez erotike i kriminala onoga pravog melema za identifikaciju nema. I, što da se, onda, tu petljam!?...
Bio sam u jednom društvancu na Savi. To je, nadam se, prvi i posljednji put što se kao kupam između mulja i šaša u nekoj rijeci. Doduše, nema morskih pasa, ali - svejedno!...
 
Kolovoz
Vi            olinu sam već odavno sasvim zanemario. Za profesionalnoga muzičara nisam rođen, a za merak imam radio. Pa opet, požalim ponekad - ne što sam zapustio violinu nego što nisam svladao harmoniku ili gitaru. Zasvirati nešto sjetno, temperamentno ili za ples društvancu, do kojega ti je stalo, to donosi poene.
Nakon što nam je na desetak dana bio sasvim iščeznuo iz vidokruga (navodno, da se razduži u nekom prihvatilištu za ranjenike s kojima je doputovao iz Italije), Branko se definitivno vraća u Zagreb - "demobiliziran". Tamo je među invalidima, izgleda - upravo zato što je i sam bio slijep - njegova kulturna i politička djelatnost bila vrlo zapažena. Možda mu je to malo i udarilo u glavu, jer, čini se - po iritantnoj frazeologiji kojom mitingaši o bilo čemu - nema ortodoksnijega borca nego što je on. Još uvijek nosi onu uniformu bez čina, ali sada s punim džepovima američkih cigareta. Glumi kako je nadrastao ne samo sebe nego i nas. I, naravno - sve nam se češće pruža prilika da ga "dija-matski" zezamo. Ali, što god mi rekli da rekli, on to presiječe: ideološki nepravilno, drugovi!... Pa ipak, na cigaretama nije škrt.
Već treći dan uzastopce pokušavam uloviti Dunju tolefonom. Svaki put se javi netko drugi pa onda, kad nešto glasnije ponovi moje ime, nakon kraće stanke kaže: Nema je; upravo je otišla na teren. Taj neki imaginarni teren!... Ali, neka! Imam i ja svoju Oznu također. Čuo sam, sprema se za Sovjetski Savez; možda ide na specijalizaciju da postane dobar enkavedeovac.
U Sljeparniku sam, kao na prvom poligonu za svoja intelektualna stremljenja, izveo jedan mali privatni test o našoj sklonosti prema idolatriji. Htio sam provjeriti koliko se, zapravo, uvažava ta moja sekundarna zanesenost problematikom komponiranja jedne specifične stenografije za slijepe na našemu jeziku. A rezultat je porazan: Gotovo svi osim Branka - pa čak i Zdenko koji se nešto više snalazi u stranoj literaturi - smatraju da to sebi mogu priuštiti samo veliki narodi. Nama se - za ono malo knjiga što ih dospijemo pretiskati na brajicu - ne isplati gnjaviti. Ako nekom intelektualcu to kada bude potrebno, on će već i sam sebi smisliti nekakav sistem kratica. Naravno, to me nije obeshrabrilo sasvim, ali, kako sam plahovit, nisam siguran da ću imati strpljenja boriti se protiv kolektivne inercije. Uostalom, kao i svugdje u društvu - lijenost, nevjerica i jal se i tu legitimiraju kao konzervativna snaga koja se zatucanošću brani od novotarija. Uvjetuje se na "sve ili ništa"; nitko ne zna što hoće, ali hoće odmah. Nažalost, oni u dostignutim spoznajama ne vide osnovni paradoks: da je svako rješenje, svaki sud, svaka istina samo još jedan novi korak bliže graničnoj crti koja razdvaja naše iskustvo i naše nade od nepregledne pustinje zabluda. Jer, svako je novo znanje, usprkos našoj pogrešivosti, izazov gluposti koja prevladava - pogotovu, kada presude unaprijed donose oni koji se ama baš ni u šta ne razumiju. Dakle: ili to znači da mentalni uvjeti još nisu sazreli pa društvo nije primorano da traži pomoć znanosti; ili je, pak, suđeno boriti se u nadi da će budućnost ipak dati neku satisfakciju lučonošama kojih na prosceniju više ne bude.
Na fakultetu smo, u komisiji za stipendije, raspravljali o kandidatima koji bi na jesen mogli nastaviti studij u inozemstvu. A nikomu - čak ni u šali - nije palo na um da predloži Zdenka ili mene. Očito, ni u krugu ravnopravnih nismo perspektivni!...
Jutros je bačena prva atomska bomba - jedna jedina koja je, kažu, razorila čitav grad. Amerikanci s ushićenjem tvrde da se čovječanstvo nalazi na pragu nove ere - nuklearne civilizacije. I, što to treba da znači - osim da će i smrt postati jeftinija!?...
Po čitav dan držim uključen radio; vrtim po stanicama uzduž mnogih meridijana i slušam. Vijesti su neodoljive, ali, da bi se održao integritet nazora na svijet, valja se oduprijeti propagandi.
A s muzikom i s literaturom dešava mi se također nešto slično. Recimo, jedna te ista stvar - skladba ili pripovijetka - neka minijatura ili remek-djelo, pa čak i sasvim naivna umotvorina - svejedno! - jedanput me toliko uzbudi, da mi dođe oko srca nekako milo kao ganuće od kojega, i protiv svoje volje, počnem cmizdriti, a nekom drugom zgodom to isto ni suze ni ushita nego prolazi pored mene samo kao zvukovna informacija. Ako to, dakle, nije senilnost prije vremena, onda istina i ljepota ovise o trenutnom stanju duha ili živčanog ustrojstva, o raspoloženju: o čovjekovoj spremnosti da ih prizna kao istinu i ljepotu. I zar je onda čudo da su tolike vrijednosti završile na lomači!...
U Sljeparnik sve češće pristižu nova lica; uglavnom, to je mladež - gotovo sve dječaci i djevojčice, žrtve rata s višestrukim invaliditetom. Da već nisam oguglao i nad samim sobom, jedva bih podnio tu njihovu izgubljenost, to pritajeno vjerovanje da se nalaze u predvorju neke neobične bolnice iz koje mora da vodi k nadi bar jedan put. Pa ipak, zgrozio sam se kada su mi pri jednom susretu oba rukava pod prstima ostala prazna. U tom tunelu ni nada više ne svjetluca. Ali, prema statističkom prosjeku - odnosno, po zakonu vjerojatnosti, jer nikakve statistike nema - tu se, u Sljeparniku, može okupiti jedva jedan ili dva postotka. A još tisuće širom zemlje, ako su išta čule o Domu, vape za pomoć, pa iz razgovora, što ih vodimo s predstavnicima narodne vlasti, dolazimo do zaključka da treba ubrzati pripreme za osnivanje Udruženja.
Dobio sam zadatak da skiciram prijedlog Pravila Udruženja. To je ono: član prvi, stav jedan i dva; član drugi... Bože, kako je to dosadan posao! Ja nemam dara ni za suhoparnost pravnika ni za maštovitost režisera. Pa ni da plagiram po nekom uzorku! Osim toga, moram se boriti protiv prenaglašenoga federalizma (ustvari, protiv prikrivenih tendencija neiživljenoga nacionalizma) pa, protiv svoje volje, ispadam jugo-centralist. Zapravo, jedino se bojim da imamo premalo vlastitih kadrova koji bi bili sposobni da, odjednom, u cijeloj republici pokrenu lavinu problema. A jedno je progresivan program - pa i onaj najslatkorječiviji, a nešto sasvim drugo: njegovo ostvarenje. Ustvari, nikomu - pa ni nama samima - nije jasno kako i odakle treba početi, da bismo, oslanjajući se na apstraktne deklaracije o jednakim pravima i dužnostima, mogli rješavati konkretne tegobe. Pomalo počinjem shvaćati da imam sasvim oskudne, vrlo mutne i pogrešne predodžbe o razmjerama i posljedicama ratnih razaranja baš u onim najsiromašnijim i najzaostalijim krajevima unutrašnjosti. Pomoći svima odjednom, pomoći na pravi način, pomoći uopće - izgleda, koliko je nužno, toliko i nemoguće. Zato se, valjda, glavne točke našega programa - rad i samopomoć - i prihvaćaju s toliko dobrohotne nevjerice, jer, koliko god razložne, temelje se na preduvjetima kojih još nema. A za razliku od individualnih sudbina - Udruženje ne može i ne smije postati "kolektivni prosjak!"...
Jutros su Amerikanci bacili drugu atomsku bombu. Da li je to strategija ili samo dozirana svirepost pobjednika? Ako time Japance treba naučiti pameti, mogli su im gađati mozak. Zašto tek periferno - Hirošimu i Nagasaki? Ovako, demonstrirajući užas, bomba ostavlja dovoljno prostora za poslovne interese u budućnosti. Pijuni se mogu žrtvovati, ali čak i u matu glavne figure moraju ostati na šahovskom polju; inače, kao da se kroz historiju ta igra ne bi mogla dovoljno džentlmenski ponavljati.
U nas, u Hrvatskoj, već je odavno degenerirao misterij monarhije; samo ga četnici, kao dinastički prirepak, još podržavaju. Međutim, ni "republika" za sve, koji govore isto, nije isto - pogotovu za one kojima imponiraju mitovi o duhovnoj veličini seljaštva, o buržoaskom liberalizmu ili formalnoj demokraciji. Zato se u predizbornoj aktivnosti moramo boriti protiv demagoškoga opsjenarstva, da nam politička nepismenost ne nagrize euforiju slobode. A to, koliko god veseli, nije lako.
U velikoj dvorani Tehničkog fakulteta prisustvovao sam predavanju o atomskoj fisiji. I, premda od onih pustih formula na ploči nisam razumio bogzna što, vrijedilo je slušati - optimizma radi. Osnovna je teza bila da fundamentalne znanstvene spoznaje ne mogu dugo biti monopol jedne nacije. Uostalom, čini mi se to još uvjerljivijim, kad, eto, i jedan naš čovjek - atomist - naše gore list, u šumi koja još nije prokrčena ni primarnim puteljcima tehnologije - govori tako kompetentno, bez one atavističke tjeskobe pred kataklizmom. Što da se, onda, ne očekuje i od gorostasa!... I, ma koliko da bi posljedice mogle biti tragične, ravnoteža snage u ovakvoj konstelaciji postaje jedina nada. Govorka se, naime, da napetost među saveznicima (pa i zbog nas) sve više raste. Čini se da zapadni stratezi nisu - pogotovu u vlastitoj kući - računali s toliko socijalizma na sceni. Antifašizam se - razmjerno posljedicama barbarstva - i tamo pomiče više ulijevo, a to, naravno, desnicu ne ostavlja ravnodušnom; i, dokle god je ratna mašinerija još u pogonu, nije isključen san o križarskom pohodu protiv komunizma. Ali, čak i ako Rusi još nemaju te "bombe", običnim je vojnicima, izgleda, dosta krvarenja. Samo mi, ovdje na Balkanu, moramo ipak biti oprezni!
 
Rujan
Pozvao me sekretar Skoja k sebi u laboratorij. Ne, valjda, da njušim pokuse s pokvarenim jajima. A iz razgovora nikako da zaključim što se to od mene traži. Ne volim takav način saobraćanja; previše mi je nalik na istražni postupak, a ja se ne znam dovoljno kontrolirati. Zavede me želja da samoga sebe objašnjavam, ali - argumenata mi nikad nije dosta!
Dobio sam zadatak - da budem gost Antifašističkoj fronti žena u našem kvartu. Domaćice, nevješte sastancima, govore zbrda-zdola - uglavnom, kako cijene i repovi pred našim dućanima rastu, a ja nikako da uvrebam priliku i da "stvari postavim na svoje mjesto".
U Sljeparniku - toj polaznoj točki odakle kanimo startati s organiziranjem Udruženja - kada smo izložili konture programa, doživjeli smo pravi šok: Starosjedioci su se, umjesto da prihvate viziju budućnosti, žestoko zauzimali za prošlost; njihov je mentalni sklop takav, da svoju nemoć tumače kao pravo na mješavinu sažaljenja i milosrđa - na obnovu Društva svetog Vida.
I pitam se: u čemu je greška? Jer, za one koji su zbunjeni, dobro je proricanje zla upravo ono koje izaziva na borbu, izbjegavajući time to zlo koje proriče. A jedino je pravo zlo: rad koji nema nikakve vrijednosti.
Stojim kraj prozora u domskoj pisarnici, filozofski prevrćući među prstima cigaretu; ponovo se odvikavam duhana i slušam: dolje, na klupi pod prozorom, raspjevale se djevojke. Tri vrste folklora: gradski, seoski, borački. Nisam neki sladunjavi narodnjak (jedva da mogu zamisliti kako, zapravo, izgleda selo), pa ipak - nešto me u toj jednostavnoj melodici - ta monotonija, radost i sjeta - nekako iskonski uzbuđuje. Nešto kao nit koja me, poput papirnata zmaja, usprkos izvjesnoj izdvojenosti iz tradicije povlači natrag u Dinaride. Ali, ne znam još je li to "nažalost" ili "nasreću"; iluzija je tanka i prekida se na spoznaji da je društveni proces obrnut. Umjesto da se, kao moderni romantik, ukorijeni što bliže prirodi, makar taj povratak bio i samo iracionalna utopija, čovjek se - pun protuslovlja u prilog evoluciji - bezumno zbija u smog i beton. Zato mi taj raskol u njegovu mentalitetu - te livade, šljivici, kukuruzi, ovce i opanci - tu, na pragu industrijalizacije, zvuči kao iskrena i neiskrena nostalgija u isti mah. I bojim se - desetljeća je prevladati ne budu mogla. Pa ni tim djevojkama dolje koje će taj umjetni svijet doživljavati apstraktno.
Pomalo se uključujem u predizbornu kampanju. Zasad su to još uvijek beskonačne rasprave na fakultetu o svemu i svačemu - zbrkano, bez reda i sa sve agresivnijim sugovornicima. Lako je s istomišljenicima; oni me podržavaju - čak i kad nam pojmovi nisu sasvim bistri. Ali, ako nam se netko suprotstavi ili, naprosto, ako načne neko pitanje u kojemu se zapetljamo, odmah smo skloni formuli da reakcija diže glavu. Da li je taj naš bojovni stav samouvjerenje ili strah - ne znam, ali u sebi se danima grizem zbog toga.
U komitetu sam saznao da je Dunjin put u Sovjetski Savez odgođen. Drago mi je, makar to za njezinu karijeru i bila stepenica manje. Bar će mi - makar i otuđena - biti bliže.
Pobjedu savezničkoga oružja buduća će pokoljenja razgledavati po muzejima, državnim arhivima ili dječjim slikovnicama - bez obzira dokle se bude vinuo njihov vlastiti smisao za samouništenje. Ali tamo, najvjerojatnije, neće biti jednoga rafiniranog specijaliteta američke industrijske civilizacije: unra-paketa savršeno ukomponiranih konzervi hrane - strateškoga oružja kojim je politika napadala na našu izgladnjelost. Istina, koješta je iz toga jelovnika - po našemu evropskom ili nacionalnom ukusu - ekstravagantno, ali primjećujem da se engleski s limenki brže pamti nego s gramofonskih ploča. Pa ipak - govoriti politički protiv poslastica, dok s točkicama za snabdijevanje čekaš u repu za brašno, koliko je izazovno, toliko je i nužno. Ali, do vraga! - moj temperament nije za takav posao; često se gubim ili zaboravim u taktiziranju.
Morao bih se mnogo ozbiljnije pripremati za diplomski ispit, ali sad nam je svima skupa mnogo važnije da nekim profesorima - tim, po direktivi odozgor, "konzervativcima i masonima" - pokažemo kako novi duh prodire na sveučilište. A priznajem: lakše je šepuriti se nego učiti.
Pripremni radovi za osnivačku skupštinu Udruženja sve su konkretniji. Skiciram za novine članak, nešto kao programsku tezu o ravnopravnosti invalida. Jer, što bude više prethodne propagande, to će naši stavovi biti uvjerljiviji. Međutim, kad opću ravnopravnost počnem raščlanjivati na proste faktore, s tjeskobom primjećujem da operiram samo s nekim romantičnim kategorijama. I pitam se: Koji je to oblik ili dio ravnopravnosti u kojemu su invalidi doista ravnopravni? Težište gotovo isključivo bacamo na rad, ali - čak i kad bi bio jednako produktivan - to nije ni sve ni dovoljno. A najgore je, ako sami sebe uvjerimo da samo drugi o nama imaju predrasude.
U skojevskoj organizaciji i na fakultetu ili u rajonskom narodnom odboru - pretpostavljam - nitko ništa ne zna niti brine o toj mojoj aktivnosti. Gotovo kao da time samo iskačem iz opće frontovske strategije.
U klubu studenti polemiziraju poput piljarica uzduž i poprijeko filozofskih sistema kojima se pijetlovski prse jedni pred drugima - nasumce i zajapureno. Najbučniji su kada se raspravlja o slobodi, jer, kako god je definirali, ona izmiče svojoj suštini. Jedan viče: sloboda je činiti što te volja; drugi mu se suprotstavlja: sloboda je djelovati po zakonima prirode; treći mudruje: sloboda je odustajanje; a četvrti sve nadglasa, urlajući: samo je spoznaja nužnosti - sloboda!... Kada se sve to skupa zbroji - Robinzonova sloboda po sebi nasuprot zajamčenoj slobodi u stroju - čini se ipak najuvjerljivijom: sloboda kojoj se pokoravamo - djelatni odnos prema onomu drugom u sebi i oko sebe, ne riskirajući glavom kroza zid prirodne i društvene zakonitosti. Pa ipak - revolveraškom liberalizmu (zato što je to doktrina izrabljivača) treba zavrnuti šijom!... Ali, ako je ono "ne riskirajući" - oportunizam!?... Dok ne razmišljam, izgleda - sve mi je jasno!
Navratio mi je doktor s gitarom, da malo ventilaciono ispesimiziramo srčane zaliske od nekad. Muči ga razlika između slobode u ljubavi i ljubavi u slobodi. A, zapravo, muči ga što ljubavi uopće nema. Jer, s koliko god žara mi otvarali svoje duše, uvijek je za promašaj kriv onaj drugi, a da pritom rado zaboravljamo kako smo, nažalost, i mi za njega uvijek - onaj drugi.
Sjedimo u vrtu pod kajsijom, a pored nas nesigurno šetkaju ulančene skupine mladića i djevojaka, zivkajući se unakrst i preglasno, da bi se našli na jednoj ili drugoj stazi. Razgovaramo nekako usporeno i rastresito; vidim - nije duhom prisutan. Prizor, što ga promatra - pipav hod i ruke, obrambeno ispružene naprijed, ožiljci na prsnim obrazima i prazni rukavi - čini njegovu privatnu melankoliju beznačajnom i smiješnom, pa iznenada (nadovezujući se, vjerojatno, na neki svoj unutarnji monolog) reče:
- Mogu li oni ljubiti? Mislim: tako, da budu sretni.
- Pa... sreća, kao što znaš, ima bar stotinjak nesretnih definicija.
- Ima li tu antagonističkoga prožimanja između seksa i racionalne svijesti o sebi - o svojim mogućnostima?
- Naravno da ima. Premda, ima i misticizma!... Samo, kad ih promatraš ovako - na životnoj putanji koja je udesom privremeno sužena - onda sve to izgleda tako nestvarno.
- Ali, ako su perspektive ograđena tora nikakve, kako se biološki faktor suprotstavlja, recimo, socijalno-ekonomskom? I može li se, kao zdrav, potvrditi nagon usprkos tolikim branama - osim devijantno?
- Pa, ako ciljaš na to da je nastranost obvezatan izlaz u hendikepu, onda, čini se, imaš donekle pravo. Ili, bilo bi bolje reći: hendikepirani na to možda imaju više pravo. Samo, što nije invaliditet jedini hendikep koji prati čovjeka. Pa i onaj, tko se najžešće busa u svoju normalnost, ako malo dublje zađe samomu sebi pod kožu, mora priznati da neprestano hoda po rubu abnormalnosti.
Šutke je prebirao po gitari, tražeći neki odgovor, a onda reče:
- Da; izgleda da je to točno... Vidiš, na primjer: masturbacija!... Liječnici kažu: normalna stvar. Ali ja ipak mislim: onanist postupno postaje introvertiran i, po nužnosti, egocentrik. I, koliko god snažne bile izvanjske pobude, njemu, zapravo, nitko ne treba i ništa mu ne treba, jer se i najmanje požude lako rješava. Nema istinske podloge za ljubav i svako mu je nastojanje intelektualno. Njegova se mašta - upravo zato što mlitavo želi sve odjednom - rastočena, ne zadržava na određenoj osobi, pa je svuda pomalo i nigdje potpuno. I budući da nije sasvim u stanju niti on zadovoljiti druge niti drugi njega, on i ne osjeća preveliku potrebu za bližnjima.
 
Možda sam bio malo zloban, kad rekoh:
- Pa ipak, žene su nam stalno na jeziku!...
Sjedim u dobro raspoloženom društvu i slušam viceve (uglavnom, politički negativne), kako pljušte bez prestanka; i dok ostali, uvjeren sam, s isforsiranim zadovoljstvom grohoću, vrište, kikoću do suza, ja sam u dilemi: Da li da se osmijehnem ili da - zauzmem stav? Naš narod je neuništiv u svojoj duhovitosti, pa makar to morao i skupo platiti. Osjećam se dobrovoljnim čuvarem poretka, ali, usprkos tomu - žao mi je da nemam dara čak ni da zapamtim, a nekmoli da ispričam tu posebnu vrstu aktualnih usmenih novina. A na tapeti su i Trumanova jaja u prahu, zbog kojih se može dospjeti i u zatvor.
Recimo, da se to desilo sasvim slučajno: Ponovo sam sreo Dunju. Pretpostavljam (možda malo i paranoično) da se - zato što ni otprije nije bila naročito zainteresirana za "patnje mladog Vertera" u meni - držala nekako nadmoćno, s nekakvim čudnim iskustvom logoraša-partizana koji, doduše, drugarski hoće, ali politički ne može shvatiti te moje trice i kučine, te ljubavne etape. Ona se samo svojom dobrotom, svojom neodlučnošću da kaže kako je sve to za nju samo romantična prošlost, uklapa u tu igru (uostalom, i da joj se ne bi predbacilo kako je u nečemu zakržljala). Ali ja sam - usprkos međuvremenu od godinu dana - prije svega, ljubio uspomene svoga samopouzdanja. I, koliko god nestvarno - gajio nadu: ne da me razumije nego da mi oprosti. Jer, iako nisam imao nikakvih obaveza prema njoj, godilo mi je - mazohistički! - da na neki način budem zarobljenik koji, kad god mu se prohtjedne, krši uze svoje slobode. A kako više nisam imao na čemu da gradim svoju vjernost, ispepeljena ljubav dobro mi je došla kao poštapalica, dok sam se tobože lomio pred novim iskušenjima. I tako sam se - više od nestašluka nego požude - ponovo igrao zavodnika, sve dok se nisam i sam izgubio među vlastitim iluzijama.
 
 
Listopad
Neka odvratna gripettina oborila me s nogu; čitav sam tjedan proležao s visokom vrućicom. Već sam bio pomislio: došao vrag po svoje!... Ranije, kada sam si to mogao priuštiti, običavao sam govoriti o smrti kao želji, kao činu kojim se iz vlastitih pobuda olakšava bol - patetikom očajnika, strasno. Sada sam, međutim - ravnodušan - samo lebdio u nekoj nepokretnosti koja je također, gubljenjem interesa za okolni svijet, bila jedan oblik smrti. Na ormariću do uzglavlja ostavili su mi uključen radio; nekada je to bio most preko kojega sam vjerovao da i ja "živim", da sam bar na neki način prisutan u košmaru svijeta i da nisam tako otuđen, ali sada, dok sam plutao bolno isprekidanom crtom između nesvjestice i budnosti - ni toliko živ, da zavrnem prekidač - tu nesuvislu zbrku zvukova, šumova i govor-muziku nisam mogao podnositi; bila je laž nekadašnja iluzija da se i s umjetničkim
užitkom može tonuti u nirvaanu: da je upravo ljepota tužne muzike ono što bih u tom trenutku najradije poželio. Jer, naravno - samo dok je zdrav, čovjek može tako naivno predočavati ljepotu, ali, kad očekuje kraj, te mu komforne sitnice gube svako značenje. Na prilazu vječnosti samo je - tišina i mrak!
Za desetak dana u predavaonici na Marulićevom trgu održat će se veliki predizborni miting. Mene su zadužili da spremim uvodnu riječ: pregled političke situacije u svijetu i u nas. Malo me prpa, ali - dobio sam instrukcije. Savjetovali su mi da temeljitije pratim štampu. Kažu: o uvjerljivosti moga nastupa ovisit će umnogome i uspjeh izbora. Nadajmo se!...
Mrzim te jesenske kišurine - ne samo zato što moram nositi kišobran i strahovati da prolaznicima ne izbijem oko. Mrzim to vodnjikavo vrijeme, jer me čini bezvoljnim i sumornim.
Bio sam kod liječnika. Popularna dijagnoza: reumatizam. Ali, mora da je to, ipak, nešto drugo. Toliko me koljena i kukovi bole! Jedva hodam, ali, usprkos tomu - šepuckam.
Danas mi je sekretar poslije sastanka nekako u pola glasa, konspirativno, napomenuo da pribavim "karakteristiku". Najvjerojatnije, bit ću konačno "primljen" u Partiju. Ne, zaboga, nisam smio napisati "konačno", jer bi se to moglo protumačiti kao da sam nestrpljiv, da se guram, a - kako kažu - ulazi su na mala, a izlazi na velika vrata. Karijerizam se najoštrije kažnjava. Samo, dokle?
To je, dakle, još jedna prilika da se sastanem s Dunjom. Ona me najbolje poznaje, zna za moj ilegalni rad u Pokretu, a više se ne može reći da mi je djevojka. Prema tomu, familijarnost je isključena. Naravno: ako u ženi, koja je prestala voljeti, prosudba nije okrvavljena trnjem ljubavi!...
Što se tiče moga prvog javnog nastupa kao govornika, muči me jedna sujevjerna predrasuda kako mi još nikad nije pošlo za rukom da izvedem nešto po unaprijed utvrđenom planu. Prerano su mi ucijepili one dvije poslovice: religioznu, da "čovjek snuje, a Bog određuje", te komercijalnu da "ne valja činiti račun bez krčmara". Zato najradije, kad god to mogu, improviziram. Istina, pripremam se, ali ne tako, da učim napamet uvodnike i komentare iz novina. Mislim da i sam znam čitati između redaka pa slušam i strane stanice - i s Istoka i sa Zapada. I, napokon - nisam ja politički pismen tek od jučer!
Dunja je, između ostaloga, napisala: "Napredan, vrlo odan, ideološki izgrađen, borben. Prema okolini ponekad ironičan ili brzoplet. Pomalo tvrdoglav u obrani svoga mišljenja. Rado ima kritički stav, ali nije kritizer. Voli iskričavu duhovitost, a ne podnosi frazere i oportuniste. Kao intelektualac, ali ne i kao praktičar, vjerojatno je vrlo sposoban. U osobnom životu - najvjerojatnije, zbog invaliditeta - sklon pesimizmu."
Nisam siguran da je baš to dobra preporuka za jednoga člana Partije, ali - ako je po dijalektici da čovjek nije ono, što on sam misli o sebi, nego ono što drugi misle o njemu - pa, neka bude!... Međutim, kako to da ništa nije rekla o momu odnosu prema ženama?
Jučer sam, onako usput, pokušao - više kao politički aktivist nego kao student - odvaliti jedan dio ispita iz povijesti filozofije. Obrukao sam se do temelja! Budući da je već mladi Marx u svojoj kritici preokrenuo Hegelov sustav naglavce, bilo bi deplasirano da ga ja sada ponovo uspostavljam na noge. Pa čak ni na bok!... Ali, nažalost - ama baš ništa mi nije padalo na um, ni kad je spomenuo Aristotela. Moram priznati, profesor je bio više nego ljubazan; svjestan je i sam da ovo nisu vremena za njemačke idealiste; htio mi je upisati nekakvu ocjenu, ali meni su se toliko žarile ušne školjke, da sam radije odustao. Sreća, što nikoga nije bilo u kabinetu osim nas dvojice!... A Lenjin je rekao: učiti, učiti i, opet, učiti!!!...
Na trgu sam se sreo s Nadom; bilo mi je nelagodno, ali - morao sam biti srdačan. U razgovoru sam saznao da se mama vratila domu svomu. Namjeravaju prodati kuću i otputovati rođacima u inozemstvo. Eto, dakle - ni do jeseni "Jesen" nije izdržala u slobodi!
Na zajedničkom sastanku Partije i Skoja do u tančine je razrađen čitav tok predizbornog mitinga. Točno se zna tko će što, kako i kad obaviti, da sve protekne u maksimalnoj euforiji - spontano. Jedni koji će se pobrinuti za dvoranu: iskititi je zastavama, sloganima, slikama partijskih i vojnih rukovodilaca, cvijećem; drugi koji će podizati raspoloženje prisutnih: povesti pjesmu, izvikivati parole; treći koji će sudjelovati u diskusiji. Sekretar je još napomenuo:
- Nipošto ne smijete sjediti zajedno. Raspršite se, neka vas bude po čitavom auditoriju - među masama! Očekujemo da nas poneki buržujčić, tatin sin, i provocira - uglavnom, s pozicija malograđanskoga liberalizma pa, možda, i nekih crkvenih krugova. Molim, da ne nasjedate jalovim polemikama! Zna se, takve ćemo lako zagušiti skandiranjem, toptanjem nogu, zviždanjem. A onda ćemo ih, ukoliko bude potrebno - naprosto, izbaciti napolje! Na hodniku će dežurati dečki s agronomije - macani kroz čije će dlanove biti ispraćeni do na ulicu. A ukoliko među izgrednicima bude i djevojaka, njih će na hodniku malo podšišati!... Sve, dakle, ovisi o tomu kako ćemo uvodnim referatom i diskusijom uvjerljivo iznijeti političku situaciju u svijetu i u nas.
 
Kod kuće me čekao susjed, inženjer ekonomije koji mi je, nakon bitke za Staljingrad, davao redovite priloge za "Crvenu pomoć". Došao mi je s točnom evidencijom u kunama, preračunavši ih - sedam prema jedan - u dinare. - Knjigovodstveni patriotizam!...
Zgranuo sam se, ali - njemu je moja potvrda bila važnija od moje grimase.
A onda je, napokon, došao i taj dan!
U velikoj dvorani za fizikalne pokuse sve do posljednjega mjesta na galeriji žagor je bio urnebesan. Jedva sam uspio doći do katedre i - počeo:
- Drugarice i drugovi!...
Odmah je nastao tajac, ali, umjesto da nastavim, ja sam nakon nekoliko dugih sekundi ponovio:
Drugarice i drugovi!!...
Bila bi se mogla čuti muha na tavanici, ali ja sam slušao samo šum srca u bubnjićima. Ništa, ama baš ništa mi nije padalo na um. Naprosto, bio mi se oduzeo dar govora. I, mada sam bio na brisanom prostoru radoznalosti stotinama kolega, ja sam - usprkos napetosti što je pulsirala u iščekivanju - bio svjestan samo sebe kako, grčevito gnjetući rub stola, opipavam pod pločom jednu utičnicu, pa sad bez ikakva smisla i potrebe po treći put uzviknem:
 
- Drugarice!!... i... drugovi!!!
Najednom, kao da mi nešto bljesnu iz dubine zaborava: saveznici, društveno uređenje, kler... Pa, zamuckujući žestoko i zbrkano, istresem poput lavine sve ono - upravo sve! - što nisam smio reći. O imperijalističkim pretenzijama, o pesnici radničke klase, o rovarenju klerikalizma... Uostalom, ne znam ni sam što sam sve petljao, sve dok me nije ušutkao dugotrajni, zaglušujući pljesak. A prvi, koji se zatim javio za riječ, bio je, očito - neprijatelj. Kazao je: Ako je predgovornik imao samo to da nam kaže, bilo bi mu pametnije da nije ni izlazio za govornicu. Onda su se - jedan za drugim - njih petorica - ustajali drugovi, govornici daleko iskusniji od mene, i, kao po pravilu, otpočinjali: Kao što je drug referent vrlo dobro istaknuo... A potom bi tobože samo ponovili još jednom ono što sam ja - navodno - već bio rekao. I tek sam tada čuo što sam morao reći, pa sam, sav u kipućem znoju - postiđen i očajan - što me tako spašavaju - konačno shvatio da sam - kao govornik i političar - zauvijek otpisan.
 
V.
 
CON STRABISMO SOCIALE
 
Ustvari, sada kad je sve svoje pretpostavke i dileme ne samo od večeras nego i od više godina unatrag - naročito s opstrukcijama onog predsjednikovog "dvojca s kormilarom" - s prkosom i nevjericom u sjećanju bio već ispreskakivao, a negdje u gluho doba noći odbilo dva, morao je napokon i u krevet. Do raspleta s članovima redakcije ostavljao je u neredu na pisaćem stolu, u ladicama i po ormariću nedovršene rukopise - uvjeren da tako razrokom strašću istovremeno angažiran u romantičnom ozbiljenju prohujale sebelikosti, u suhoparnom čeprkanju po beznačajnim arhivalijama Udruženja ili u tragalačkoj opsesiji da strukturu hrvatskog jezika svede na nekoliko stotina simbola brajografske stenografije ionako neće stići daleko. Jer, što god im predložio, sav mu se trud, poškropljen sumnjama, činio uzalud. Uostalom, još je neki dan u klubu, dok je s Mladenom i sa Zdenkom gotovo zavjerenički raspravljao kakvom taktikom da se suprotstave glasačkoj mašini u Glavnom odboru, morao je priznati da se žestinom neprikrivene odbojnosti prema svemu što je prijetilo da bude izvanserijsko mišljenje, već više od jednog desetljeća vode nekakve ideološke kampanje protiv njega. Naizgled, suprotstavljanje je uvijek bilo na razini straha od intelektualca kao neke metafizičke sile kojom se najlakše može podvaliti čistoći stavova u borbi protiv informbirašenja. A, zapravo, bila je to uvijek duboko kamuflirana srpsko-hrvatska netrpeljivost koja je, usprkos sugestivnosti parola o "bratstvu i jedinstvu", proklijavala iz podzemnoga korijenja nacionalnih tradicija, grčevito se držeći svega što je u okviru dopuštenoga unutar razistovjećivanja moglo biti naslućeno kao nadmoć razlika u istosti. I dok je ta višenacionalna slitina bivala sve poroznija, on je - činilo mu se još uvijek u nekakvom bunilu samožrtvovanja - bio spreman da bude makar i samo most preko kojega će ostali članovi Udruženja doći do cilja: do potpune afirmacije radom - kad mu je Zdenko rekao:
- I te kako se o njima, o toj kičmi predsjednikovih trabanata, mora voditi računa. Premda su to samo bukači koji se maskiraju tvrdim stavovima idejnoga frazerstva. Upravo zato što su frustrirani vlastitom krepošću koja izvire iz straha da nisu dovoljno odani sistemu.
- Da, znam, nažalost. Rekao je tada. - To su baš oni koji će prvi okrenuti kabanicu čim osjete da se sistem ljulja. I u samozaboravu bit će religioznom žestinom protivnici samima sebi.
- Vjerojatno, da. Ali zasad oni nikako ne žele da ih ti svojom filozofijom rada nasilno usrećuješ.
- A pogotovu ne oni - dometnu on jetko - koji pored socijalne skrbi računaju i s privilegijama što su ih kao invalidi već dobili, s nepravom razdvajajući po porijeklu istovjetnu kob na bolest, nesreću na radu ili rat. Kao da su to tri nezavisne sljepoće kojima nije neophodna istovjetna pomoć!
- Naravno, ali... solidarnost, čak i kad je zaista neophodna, pogoduje mentalitetu samosažaljenja; ljudi su skloni tomu da krivnju za svoju pasivnost prebacuju na druge.
- Umjesto da shvate kako se od čamotinje nerada umire još brže.
- A možda se oni opiru i zato što je nepodnošljivo intelektualno biti inferioran, a biti svjestan toga. Jer, kako god paradoksalno zvučalo, za takve je kvazirevolucionare etički uvijek sigurnije pomalo sumnjati u tehnološki napredak. Novosti, pogotovu kada stavljaju na kušnju produktivnost invalidnih osoba, mogu sa sobom donijeti razočaranje i poraz, ugrožavajući onu strip-konstrukciju njihova svjetonazora u kojemu su, negirajući osnovne maksime vlastite dijalektike, već bile na pragu nepomućene jasnoće modernoga mita o društvenoj praksi kao jedino obaveznom ključu za raj.
Mladen, premda i sam gorštak, nikako nije mogao provariti ono Jovičino kordunašenje s istinom pa, i ne sagledavši dubinski problem do kraja, predloži autoritetom nekadašnjega partizanskog majora:
- To, drugovi, valja iznijeti gore, u komitetu. Jer, kao što kažeš, ti naši bukači, to ti je samo ljevičarenje u prazno. To su ti narcisi revolucije koji ne znaju i ne vole ništa korisno uraditi, ali se, zato, na sva usta vole principijelno boriti za rad kao takav. Burgijanti koji, zapravo, ne podnose nikakvu hijerarhiju vrijednosti, pa ni onu partijsku. Ali, srećom - u socijalizmu gdje se, doduše, antagonizmi još uvijek prepliću, razina je njihove društvene nadležnosti sasvim marginalna!
- A ne, ne, dragi moj! Ti se varaš! - Rezignirajući, odgovorio mu je on tada. - Za prilike u kojima se favorizira policijska govorljivost, pogotovu ako je zastor pravim namjerama dovoljno ideološki natopljen, oni nipošto nisu marginalci. Jer, dok se ne otkriju njihove pobude, čovjek može i lipsati od revolucionarne pravde.
- Vjerujem, ali... kada cinkarenje postane strast pojedinaca, ono za njihov moralni lik ubrzo biva pogubno.
A Zdenko će na to:
- Nažalost! Jer oni koji uvijek na neki način moraju biti budni, upravo zato što ni u jednom trenutku nisu opterećeni slobodom, manipuliraju njome samo kao dopuštenom mjerom njezina ograničenja. Pa i slobode stvaranja također! Eto, zato si im ti neshvatljiv, ali i nedohvatljiv. Njihov je kriterij poravnanje svega naniže, kako bi široke mase, kojima uopće nije stalo do neke više kulture, mogle to provariti.
Mladen ga je, hrabar gotovo iznad svoga statusa u partiji, tješio:
- Pravo da kažem, nevolja je u tomu što su sve revolucije dosad, vjerujući da izvrtanje društvenih odnosa naglavce samo po sebi istodobno i stubokom odmah iz temelja mijenja svijet, svoju nestrpljivost plaća vlastitim razvodnjavanjem. Ni jedna revolucija dosad nije izbjegla tu zamku, jer čovjek makar i u svom egzistencijalnom minimumu po nagonu sebičan, a raspet između samoživosti i težnje za čoporom, svaki put izmigolji kroz rupe u zakonu na koji objeručke pristaje. Dosad, nažalost, nije bilo revolucije koja bi do kraja provjetrila najmračnije podrume ljudske duše. I nije bilo revolucije koja bi proizvodila samo svetačke aureole!
Premda ga nije utješio, taj ga je dio razgovora donekle smirio pa je, došavši kući, po sjećanju pribilježio. A sad je, oprezno se ušuljavši pod jorgan, još pomislio da mora što prije zaspati, jer ga sutra (zapravo, ne sutra nego već danas) čeka definitivan obračun s naduvenim članarincima u predsjedništvu - bitka u kojoj će on, zacijelo, biti poražen. Znao je da oni, prije svega, svojim tvrdoglavim razlozima uživaju terorizirati okolinu. Pa, još uvijek budan, pokuša s uobičajeno zakašnjelim replikama kojima bi, kad je pravi trenutak već odavno propušten, prevrćući po sto puta iznijansirana značenja pojedinih riječi, kako bi dobio što ubitačnije oštrouman odgovor, nadopunjavati raspravu sve novijim smislom. A onda se, nemoćan da se istinski sveti, tražeći u sebi neki apstraktni scenarij sadizma, stade neprimjetno uljuljkivati u san.
... "Naročito, njih dvojica", razmišljao je, "Ibrahim i Jovica, najglagoljiviji advokati partijske linije koji svoje rodoljublje provjeravaju sumnjičenjem svega što sami ne razumiju! Opsjednuti strahom od krivovjerja - religijskog ili stranačkoga, svejedno - a, ustvari, nemogućnošću da sve ono novo što proklamiraju bude pod njihovim nadzorom, oni kao pravi protagonisti podvrgavaju vlastiti razum emocijama koje, zato što su tek odraz dubinske biološke matrice, svoju nesigurnost pokrivaju samovoljom. Premda su, ne priznajući vlastite umanjene sposobnosti, još uvijek rado govorili o proletarijatu kao subjektu povijesti, obožavanje fizičkoga rada, nekadašnjega idola industrijalizacije, postupno je splašnjavalo pred sve savršenijom funkcijom stroja. A s modernom je tehnologijom nastupao i humanizam - lažna svijest umirovljenika o podjednakim pravima za sve, makar ih uvijek samo oni nadmoćniji među nama bezobzirno koriste do kraja."
Pa kao da ponovo ču Milana koji ga, izigravajući vječnog oporbenjaka, prekine:
"Ah, čuj, ti, neprebolni skojevče! Ti za kojega socijalna pravednost prije svega znači kako čovjek - zato što nije stopostotan - sebi mora uskratiti mnogo toga, da bi se i drugi također morali odreći ili da ne bi mogli zahtijevati. Da nisi borac protiv vjetrenjača, bila bi to obična zavist po kojoj nitko ne bi smio bar po nečemu da se istakne. A ovako sam sebe tjeraš u škripac, jer širokim narodnim masama, koje traže smisao u kobasicama, ni znanost ni umjetnost nisu potrebne. One svaku ideologiju rastaču na pohlepu, na obrede ili na tiraniju."
"Ali", odgovorio mu je, "urušavanje utopije neminovno, prije ili poslije, dovodi do spoznaje da budućnosti, s kojom su još do maločas računali, više nema i da im preostaje samo prošlost iz koje se ponovo rasplamsavaju vjerske, plemenske ili sektaške strasti. Pa, ako se veliki ratovi zbog nuklearne kataklizme i ne čine vjerojatnima, ni vječni mir se ovdje na prenapučenom razmeđu svjetova ne bi mogao dugo izdržati!"
Taj mu se unutarnji dijalog bio toliko dopao, da je neko vrijeme bio u iskušenju bi li ustao iz kreveta i brže ga zapisao, jer se pribojavao kako bi ga do jutra mogao zaboraviti. I tonući jedva primjetno usred žagorasta rastvaranja jave u drijem, još se zadržavao na smislu rečenica što ih je bio netom skovao, dok se polusvijest poput zarobljena leptira koprcala u čudesno protočnoj stvarnosti od naizgled zbrkana slijeda preobrazbi situacija i prostora, a ususret mu nadolazili ljudi od kojih su neki već odavno bili mrtvi ali s uvjerljivom ulogom živih, što ih je tek donekle svjestan njihove nestvarnosti po nečemu prihvaćao kao zbilju s vlastitim željama, krhotinama sjećanja i slutnji sadržajniju od jave. Ali je već pomalo bio i na rubu neke tribine oko koje se, dok je branio svoj položaj, muvalo više znatiželjnih kibica; i govorio je:
... To moje pisanje o nama, o našem usponu i uspomenama, zato što iz straha da vas ne kompromitiraju u poneka odstupanja od normalnoga ponašanja ne priznajete svoj identitet, unaprijed se razbacujete anatemama, ne pročitavši ni retka.
... Pa dobro, ali... stvarno, kakve to veze ima s tvojim radom!?
... Ima, ima. I te kakve ima! Jer, premda je u načelu dopušteno ispripovijedati stvarnost slobodno, kako se komu svidi, vi, nažalost, ne znate da je na određenom stupnju civilizacije moguće izraziti se tek s nekoliko ograničenih tehnika, ideja i stilova. A moj grijeh je bio u tomu što sam, kad god je riječ o tragičnom usudu, pokušavao progovoriti s nešto više humora i cinizma o trpljenju ili prevladavanju zla, o patnji - o čovjeku kao žrtvi, alergičnoj na utjehe i samilost. Ali, istodobno, o njemu kao junaku koji zna svoju kob iskoristiti - svakoj alergiji usprkos.
... Oprosti, ali ti nam tu, da bi zabašurio istinu o sebi, nama nakalemljuješ i neke političke primisli. Reakcionarne, naravno!
... Pa zapravo, da! Ni politike - ili bolje rečeno: psihologije - nisam se mogao otresti sasvim. Naprosto, nisam mogao cmizdriti nad pričom, samo zato da bih potencirao naše vrline. Čak ni onda kada su s negativnim predznakom, dabome!
 
Onda mu je netko nepoznat iza leđa, netko tko je donekle bio obaviješten o njegovom radu, dobacio:
... Ma, previše se žestiš, druškane! A za nas i nije toliko važno hoćeš li se ti svojim pisanjem začahuriti u svijetu fantazija - udaljen od stvarnoga života mržnjom, kajanjem ili strahovima od preživjelih trauma u pubertetu - ili ćeš pokušati neumjerenom i krivo usmjerenom agresijom prema vani osloboditi se nepodnošljivog osjećaja nesigurnosti. Ti svojim pisanjem - pogotovu kada čitav svijet oko sebe začikavaš - kao da se neprestano osvrćeš na zlatne iluzije prošlosti. Ti kao da još ne uviđaš kako je nemoguće, a i nedopustivo, nju - na posrtajima prohujalu prošlost - neprekidno doživljavati kao buduću sadašnjost. A s dijalektikom apsurda u svojoj osnovi!
A on se s filozofski produbljenom aluzijom osmijehnuo:
... Svi smo mi, gospodo - pa i naši neprijatelji također - uvijek samo prošlost, ma kakvu iz nje gatali budućnost!
Zatim je netko nalik na čovjeka iz mase šapnuo dosta glasno:
... Za nas koji nikad nemamo izravne predodžbe o suštini problema sve se te rasprave, izgleda, vode na razini trača. A nama, pak, da bi ta metoda doista funkcionirala, valja što dulje uskraćivati prave informacije o čemu se u vezi s tim imaginarnim neprijateljima, zapravo, radi. A u zamjenu nas kljukate samo vlastitim interpretacijama. Čovjek mora i te kako biti pronicljiv, da se snađe unutar toliko uzajamnih kleveta. Ne znam što sve tamo piše, ali mi se čini da umjesto dobronamjernog natjecanja u radu kroz naše Udruženje struji samo neko zloslutno šuškanje o tom famoznom neprijatelju - o borbi protiv urotnika koji vrve na sve strane, o borbi koja, sama po sebi, predstavlja izvor stvarne moći jedino našemu predsjedniku.
... Zar smo samo dotle došli nakon toliko tisuća i tisuća neznanih grobova!? - Iz pozadine je kao kroz prazan kostur prohujao uzdah razočaranja; činilo mu se kao da je to bio Davorov glas.
Onda se niotkud iz tame, prilazeći kao da lebdi nad uznemirenim skupom, javi za riječ nezaustavljiv u svomu nahođenju i čiča predsjednik.
... Pa ja mislim, a s time se slažu i drugovi gore, u Centralnom komitetu...
Ali mu Jovica uslužno doskoči:
... Sloboda umjetničkoga stvaranja, pogotovu kad je promatramo kroz prizmu marksističke ideologije, može biti samo izbor u okviru historijske nužnosti. A tek onda kad ljudi unutar klasne borbe postanu svjesni svoje prave sudbine, neka im bude dopuštena sloboda i da sami sebe opovrgavaju, ako to žele. Prije toga ili, pak, nasuprot tomu - neka se to zna i među informbirašima i među buržujima! - sloboda je samo drugo lice anarhije koja historijskom logikom završava u despotizmu birokrata i policije.
- Na to će, rasplinjavajući se u nevidu, onaj iz mase porugljivo:
... Tako je, tako; bravo, Jovice! Samo čisti računi s neprijateljem!
... A metodama s kojima bi se dičio i sam Staljin! - zezatorski doda Milan.
Ali onaj iz magle to, izgleda, više nije čuo.
 
Razumije se - iako su s obje strane plota slušali o srednjovjekovnoj inkviziciji, nikomu od onih koji su još ostali kod stola ta famozna "Rezolucija Informbiroa", kojom je bila uzdrmana jedna globalna ideologija, nikad nije bila sasvim jasna, premda su i na jednoj i na drugoj strani jaza, što se neumoljivo širio, njome vitlali kao najubojitijim oružjem. Metodama kojima se dotadašnja politička ljubav religioznom strašću prevodila u mržnju, samo zato što se jedan crvić nacionalne samosvijesti usudio malčice nagristi autoritet "najstarijega brata" i monolitizam crvene piramide. Nitko među njima tko je s pobožnošću, s gorčinom ili s lukavstvom biblijašio po toj Rezoluciji nije mogao naslutiti domet ni uzroka ni posljedica toj hajki na vještice koja će se godinama još uvlačiti u svaku intelektualnu i moralnu poru - ne samo među komunistima nego i u društvu općenito. Svi su na neki način bili okuženi tjeskobom, jer, ma koliko se u sebi junačili, krišom su se osvrtali po zamračenim vežama, pred gostima pokrivali telefone jastucima, izbjegavali razgovore u susretu s nametljivim poznanicima ili na sastancima preglasno izražavali svoju lojalnost, kao da su i zidovi po spavaćim sobama već imali načuljene uši. Očito, Uprava državne sigurnosti bila je sveprisutna - čak i tamo gdje je ni pod kakvim okolnostima nije moglo biti.
A sad mu je, izronivši niotkud u snomoricu zbivanja donedavni pokojnik, onaj isti koji mu je prije desetak godina prijetio batrljkom partijske savjesti bio voljan objesiti, malodušnošću ponavljao:
... Da, da, drugovi. Kao što znate: naše je Udruženje tek jedna od minijaturnih imitacija društvenog poretka u kojemu, nažalost, nismo izgurali klasni obračun do kraja. Stali smo samima sebi na pola puta, a za nagradu dobili samoupravljanje - ideal malograđanske demokracije u kojoj se drpanje oko budućega blagostanja samo donekle prizemljuje. Dopušteno nam je da se, jalovo trošeći ogromnu energiju, džapamo oko sitne košćurije, dok se prava suština međunacionalnih trvenja po republikama prikriva. Umjesto "bratstva i jedinstva" sve su glasnije lozinke "jesmo braća, ali nam kese nisu sestre", a to je - vjerujte - smrtni udarac našoj solidarnosti!
A Mladen će na to:
... Lijepo je to reći: dobrovoljno udruživanje pretpostavlja usklađivanje pojedinačnih nezadovoljstava radi zajedničkoga dobra. Ali ti u isti mah i kao da napadaš i kao da braniš strategiju čvrste ruke.
Vlado, kojega je u sve udaljenijem sjećanju jedva prepoznao, odjednom upadne u riječ:
... Oprostite, ali meni se čini da glavni razlog nije toliko u nešto demokratičnijem blebetanju oko podjele sitnih kolačića nego u dobro kamufliranim silnicama državotvornog centralizma nasuprot bar šestorostruko divergentnim nacionalnim, religijskim i kulturnim tradicijama i animozitetima sve do srazova jugoistoka i sjeverozapada što se svojim isprepletenim korijenjem i megalomanskom neiživljenošću nude kao recepti budućnosti. Mi, mali ljudi, tu kvalitetu života pojednostavljeno gutamo kao politiku po kojoj svi moramo biti na kalup jednaki. Pa ipak, usprkos obilatoj i na socijalističkom ustavu zajamčenoj infuziji humanističkih parola, ove dvije ili tri decenije su prekratak rok, da bi se izmijenila dijabolična krvna slika balkanskog mentaliteta u kojemu čovjek zvijer - kako onaj s crvenom zvečkom u podignutoj pesnici, tako i onaj s blagoslovljenom krunicom o vratu - obuzet mitologijom vlastite povijesti ne bi podlegao strasti kojoj je krajnji cilj uzajamno istrebljenje. A, zapamtite - naše će kese, makar i preko plotova, jednom ipak morati biti sestre?
Tada Zdenko, ogoljevši do kraja istinu o jednakosti, dobaci:
... Naravno, ako svi budemo klonirani na isti kalup? U protivnom, nikada kraja zavisti. Jer u susjedove krave uvijek je vime najveće.
A on je i dalje govorio u maglu auditorija:
... Egoizam - to vam je to! Tu ni naše ideje, poduprte umiljatom ili surovom represijom, same po sebi nisu sjemenke za brzorastući raj na zemlji. I uskoro sam, zbunjen sve većim mrljama na polituri sistema, shvatio da ne mogu naći srednji put između skepticizma koji nagriza odanost i fanatizma koji ne priznaje nikakve greške pobjednika. Došao sam do zaključka da velike partije u društvu preuzimaju praksu velikih religija - ritualne ceremonije za mase kojima se sugerira odgovornost prema gore i hijerarhijske ljestvice kadrova kojima se uspostavlja neprikosnovenost autoriteta prema dolje. Napokon, uvidio sam da zanos pobjednika nad klasnim neprijateljem ni sam dugo ne odolijeva promjenama. Pa ipak, duboko sam uvjeren da ideja velikog Oktobra, ako ikad i bude sebe opovrgla kao biološka utopija, ljudi će kad-tad morati, ma kako ih retrogradne silnice gurale natrag, pronaći neku progresivniju ravnotežu za globalno jedinstvo u različitostima.
 
I tako mu se iznenada razbio san u nekoliko razlomaka - prije nego što je dospio zapamtiti ga.
* * *
 
 
MIT O NOVOJ LJUDSKOSTI
 
1.
 
Sudionici u svečanom programu, članovi tek osnovanoga Udruženja slijepih - svi osim Milana koji se bio zadržao na generalnoj probi - nesnosni od usplahirena iščekivanja bili su već na otvorenom kamionu prebačeni u Beograd. Samo su njih dvoje, Dunja i Kruno - pod izlikom da još moraju posvršavati neke poslove - stigli do željezničke stanice javnim prijevozom. Ustvari, željeli su da se bar na koji trenutak odvoje od njih, jer više nisu mogli podnijeti ono blebetavo nadvikivanje kojim su pokušavali nadjačati odgovornost i strah.
- Pa,... da još malo prošećemo? Do Terazija nam, valjda, nije tako daleko. - Predlagao je.
- Dobro, možemo. - Odgovorila je rastreseno.
 
A taj njihov "veliki dan" - donedavna, činilo se, tako dalek - bio je konačno tu, već u sutonu, a da ga nitko od namjernika na ulici nije primjećivao po nečemu izuzetnom. Prolaznici su bučno i s mnogim poštapalicama u seksualnom folkloru razgovarali o svakodnevnim brigama, o sitnicama - tričavo. Uglavnom, i sasvim gluhi za kulturu koja počinje tek u osam navečer.
7. listopada 1946.
 
Koncert
 
- Ah, do vraga! Nikako da mi se noge priviknu na tu orijentalnu kaldrmu. Već mi je sva košulja mokra. - Govorio je Kruno, zasoptavajući se uzbrdice. - I nekako se čudno osjećam. Tjeskobno! Kao da idem zubaru, a ne na svečani koncert.
- A ja?... Misliš li da je meni puno lakše? - Odvrati Dunja, nesvjesno registrirajući prizemnost palanačke atmosfere velegrada. - Pogotovu s ovim steznikom danas!
- Pa, da si bar prije rekla!... Mogli smo baš i taksijem!... naravno, ako taksija uopće ima.
- Mogli smo, da! Samo, ah!... - Uzdahne ona, predbacujući mu rezigniranom blagošću. - Da nisi tako škrt na sitnicama!...
- Ma... ne radi se o škrtosti nego, naprosto: nikada se ne sjetim u pravi čas. Nemam te navike da iskorištavam civilizaciju. Ili, da budem kavalir... A i mislio sam, zapravo: dobro bi nam došlo malo pješačenja. Kažu da je šetnja - naročito tebi, sad u tom stanju - vrlo korisna. Samo, da te balkanske ulice nisu tako zamorne.
- Nažalost, uvijek drugi nešto kažu!... kada si ti u pitanju.
Kruni je već bilo na jeziku da uzvrati dvosjeklom aluzijom na sve ono muškarački bolno što ga je posljednjih mjeseci mučilo; međutim bio je dovoljno nesiguran i popustljiv u svojoj sebičnosti da rafinirano ljubomornim svrdlašcima do kraja potkopa vlastiti položaj. Dunja - ili bar ono što je on o njoj već prije pet godina mislio da zna - gotovo ni po čemu, osim po recidivima feminističkih reakcija, više nije bila ona ista od nekada. Nešto se u njoj, nešto vrlo intimno, u posljednje vrijeme bilo prelomilo i, kad je on već izgubio svaku nadu, ona je sa sve manje otpora pristajala na njegove ponude na brak. Možda je bio malo začuđen, ali ne i obeshrabren, nekom blagom rezignacijom kojom je zračio njezin pristanak, pun zagonetno pokajničke iskrenosti; pa ipak - zato što bilo kakvo govorenje o činjenicama nikad nije ni približno odgovaralo činjenicama - on je slutio da, unatoč njegovoj upornosti, nije priznavala onaj pravi razlog zbog čega je bila spremna da se žrtvuje. Priča je uvijek bila manje ili više rastrgan lanac vrlo tankih uspomena o činjenicama koje su bile plod grešaka i samovolje usuprot nužnosti, u svakom trenutku ispunjene s bezbroj neostvarenih mogućnosti. Mogao je to biti tada i preljub, ali njegova su prava u tom trenutku bila još u "bubnju" - bar tri prema jedan. Očito, ili je prerano ili prekasno htio biti sretan, jer, iako ni po čemu nije zaslužio sreću, ona je uskoro ostala trudna. Na njemu je bilo da preuzme štafetu očinstva, a tajna njegove osobnosti da bude otimanje sumnjičenju, kako bi upravo u tomu našao svakodnevnu hranu za samoponiženje u osjećaju manje vrijednosti. A zauzvrat - da bi se osjećao društveno siguran u životu, morao je s ponešto nagluhe glume prema vani preuzeti na sebe i nešto obiteljske nesigurnosti. Pa ipak - ono dubinsko, katastrofično razmišljanje, ono povremeno srljanje u ništavilo, nije bilo naodmet, jer, iako je put k sebi bio beznadno kretanje u kojemu je pad neminovan, bio je istodobno i put prosvjetljenja koji će se, kao buduća prošlost, još dugo nametati u neprekidnoj sadašnjosti.
- Slažem se, ali... ovaj put nisam ja u pitanju. - Odgovori joj s laganim zasoptavanjem. - Mislio sam: ionako, ne žuri nam se; stići ćemo na vrijeme, jer sve, što je do nas dvoje stajalo, već je učinjeno. Milan će, ipak - makar i samo kao dodatak - odsvirati Davorov "Balkanofloridus".
- A zašto samo to!? - Dunja će s negodovanjem i opet, kroz blještac negovora, danas već po drugi put krišom zaviri u prošlost, na Davorovu pogibiju.
- Ma, doduše, mogli smo uvrstiti u program i "Folklorne impresije", ali!...
Bile su to, zapravo, tek skice za jedan opsežniji projekt (vjerojatno za neku polifonijsku strukturu). Dugo su se uzalud i Milan i Kruno pokušavali saživjeti s nedorečenostima, ali se ništa nije dalo ni dodati ni oduzeti.
- Da, tu ste, očito, obojica pogriješili.
- Ma ne, nije u tomu stvar.
 
- Nego?... U čemu je, onda?
- U tomu da bi obradbe i dopune, pogotovu dok se intuicijom ne pronikne do Davorovih nazora o glazbi, bile problem i za daleko veće stručnjake. Ponuditi ovako fragmentaran materijal znači: ili bez ikakva autoriteta pokušati nekomu nametnuti obvezu za koju nije spreman, ili nekomu besplatno dati priliku da te, naposlijetku, okrade s tobože svojim nadahnućem. Velik je to rizik, ali - otkud nam jamci za toliko samopouzdanja!?... Davorova se muzika tek valja dokazati kao vrijednost. I, vidiš... upravo na ovaj naš koncert ja stavljam svoju najjaču kartu. Ako uspijemo, bila bi to prekretnica i za nas ostale! - I, najednom, osjeti da mu se riječi lagano pretapaju u miting; morao je predahnuti.
A nebo je - činilo se - u jesenskom sutonu, nad razasutim šutnjama u prolazu bilo i bez ptica, vodnjikavo i nisko.
- Nadam se da će tvoja uvodna riječ biti pun pogodak. - Dodao je zatim, prikrivajući bojazan da ne zataji tehnika ozvučenja.
- Da bar ti možeš!... Ili, neki drugi muškarac! - Uzdahnu Dunja, promotrivši se okomito - u stezniku kojim je pokušavala sakriti struk pod rebra. - Ja ću tamo, na pozornici, s ovim prokleto mršavim nogama i okruglim trbuhom izgledati tako nezgrapno.
Iz njezinih riječi, kako ih je s naglaskom prigušivala, moglo se jasno (bar je on to tako u svojoj opsjednutosti sumnjičenjem pretpostavljao) nagađati trojako značenje: i pomućeno veselje materinstva, jer su svi ispovijedani razlozi, što ih je htjela pred sobom priznati, dosad bili protiv nje - čak i kad on to više nije spominjao; i muka odgovornosti, jer, koliko god imala prava na svoju ličnost, mora, otkako se odlučila za brak s njim, neprestano biti pomalo i netko drugi - dio njega, na primjer; ali, isto tako - tvrdoglavošću bogalja koji ne voli sebe, ali ustraje u tvrdoglavosti - i samopredbacivanje na račun svega što je, uključujući se u tu specifičnu društvenu aktivnost, morala pregorjeti u svojim nekadašnjim ambicijama. Za njom je bila ožujska kriza - neuspio trolist avanture kojim je htjela u sebi provjeriti ženstvenost. Pa ipak, činilo se da je baš tim iskušenjem - potajno uvjerena kako je sklopila pogodbu sa sudbinom - samo na neki okolišni način tražila pravo na opraštanje i nježnost, pravo da mu bude istinski herojska žrtva: potporanj koji ga, usprkos svemu, nikad neće iznevjeriti. A zauzvrat, nadala se da će njegovom zahvalnošću biti zaštićena od najporaznije samospoznaje: strah kojim se užitak druženja svaki put pretvara u muku. Ali je on - i sam nadređen svakojakim nesigurnostima u sebi - umjesto da se šepuri od ponosa, najčešće osjećao samo neku jedva zamjetnu nelagodu, zasjenjenu ljubomorom; a opet, svjestan da je - tu, na očigled javnosti - sukrivac njezinoj trudnoći koju, kad god ga spopadne vjerojatnost očinstva, očajnički preračunava unatrag.
- Ah, molim te,... ne budi djetinjasta! - Reče. - Zar da ja tamo sam, pipajući brajicu na trbuhu, slovkam!? Ili, pak, da napamet mucam!?... I, kakvi su te to sad kompleksi spopali!?... Valjda ti je haljina dovoljno široka.
- Ma, čovječe! Ne radi se o haljini nego o momu piskutavom glasu. Kako ne razumiješ!... Sve me pod ošitom tako tiska! Nemam dovoljno daha. Shvati, to je ogromna dvorana - previše i za moja pluća i za moj strah!
- Hajde, ne budi luda; ne uzbuđuj se! Baš te briga za one odostraga; dovoljno je da te razgovijetno čuje prvih desetak redova!... Uostalom, što im ja u pozdravnom slovu mogu reći nova, osim nekoliko revolucionarnih fraza? Uzvanici na ovakvim priredbama već i svoju vlastitu prisutnost doživljavaju kao svečan čin. A nama je, iznad svega, važno da se predstavimo, jer - koliko sutra - i mi ćemo s našim programom zakucati na mnoga vrata.
- A, zbilja: što misliš - s obzirom na način kako smo dijelili pozivnice - hoće li doći i drug Tito?
- Pa... ja se nadam, svakako.
To, da na svoj prvi koncert pozovu najviše državno i partijsko rukovodstvo, bio je zaključak sa sjednice Glavnog odbora i, ma koliko mu se preuzetnim činio, morao ga je, kao generalni sekretar, provesti u život. A sada su, eto, prolazili ulicama, neoprostivo beživotnima za tako svečan dan.
- Evo nas, napokon. - Reče Dunja s olakšanjem.
- A je li, možda, već koja limuzina pred vratima?
Ona je šutjela - dugo (činilo mu se - predugo, da bi ih toliko dugo prebrojavala) i srce mu, najednom, stade udarati snažnije. Tek onda ona jedva šapnu s oklijevanjem:
- Vjerojatno parkiraju kod suprotnoga ulaza.
Ali on, opet, nije bio toliko naivan da po prelivu njezina glasa - makar i prekasno - ne shvati.
- Eh, što sam idiot! - Reče. - No, pa bilo bi doista smiješno da uzvanici stignu prije nas.
Kruno se, međutim - sklon iluzijama - krišom još uvijek nadao kako će ih, svaki čas, na prilazima Narodnom univerzitetu zaustavljati prometna milicija i organi državne sigurnosti. I već je u sebi bio pripremio neku razbarušeno dostojanstvenu, autoritativnu kretnju domaćina pa gotovo da je fizički bolno osjećao napetost mišića - vlastitu plahost koja je ulijevala strahopoštovanje prema vlasti - priželjkujući da se suoči s bilo kakvom preprekom. I s napregnutom je pažnjom osluškivao pojedinačne tihe korake po udaljenim pločnicima, zamišljajući bujicu koja će uskoro, sa svih strana, naplaviti veliku koncertnu dvoranu. Ali, nažalost - svi su im uglovi još uvijek bili slobodni.
- A, znaš... i ta mi Mladenova ideja s jednom počasnom foteljom za druga Tita!... Pet minuta prije dvanaest, a da se, prije toga, ni s kim nismo posavjetovali. I gdje da se postavi? Na početku srednjega prolaza? Ispred prvoga reda? Ili, pak, negdje na balkonu!?... I odakle da se dovuče fotelja koja bi odgovarala takvoj počasti!?... Valjda ne iz susjedne kancelarije!... Boga mi, ni partizani na seoskim priredbama nisu improvizirali tako nestručno i tako brzopleto! A poslije ću, naravno, za svu bruku biti kriv ja!!!
- Pa, što da radimo!? Sad, ni pola sata prije koncerta.
- Ništa. Ionako, za sve je već prekasno!... Nego, da navratimo negdje na čašu sode; žedan sam.
- Zaboga, kako možeš biti tako ciničan!?
- Ah, draga moja,... nije to ni cinizam ni opuštanje. Nego, naprosto - počinjem shvaćati.
- A što to!?
- Pa to da smo mi - nekakvo "Udruženje!" - i odviše beznačajni za naše vlastite ambicije da bi se vrijedilo mnogo uzrujavati.
 
- Ne, ne... Ti to samo površinski lažeš. Sebi! - naravno. - Rekla je, pokušavajući da se i sama osokoli.
- Pa,... s obzirom da su naši narodi još uvijek spremni za kojekakve euforije, možda i ova naša protutnji bez ožiljaka. Ali, svejedno, čini se da naše strepnje u odboru nisu istovjetne; u nama se još nije razvio sindrom pozornice.
U predvorju ih sustiže službenica s blagajne da im saopći kako je kurir iz Maršalata ostavio za njih omotnicu s čekom. Kratkim, administrativnim jezikom sekretar u saveznoj Vladi ispričavao se u ime druga Predsjednika koji je bio spriječen važnim državničkim poslovima.
- Viša sila je stvarnost koja se protivi zakonima srca. - Rekao je, kada su već bili odmakli hodnikom. - Drugom prilikom, možda!
Posvuda - na stubištu, po hodnicima, oko garderobe, - još je bilo sve pusto; tek u prostoriji do pozornice bilo se sjatilo desetak članova Udruženja da nesuvislim žagorom obodri sudionike u programu ili, pak, još više pojača nervozu, dok su oni - izvođači - s nestrpljenjem ili sa strahom već ugađali svoje instrumente, prokašljavali grla, prebirali u pamćenju svoje dionice ili još jednom, po posljednji put, provježbavali najteže pasaže ili, naprosto, fatalistički čekali, pušeći cigaretu za cigaretom. Za mnoge od njih, čija je iskorijenjenost u društvu bila donekle uvjetovana i tjelesnim obilježjem - sljepoćom, strah od bezizlazne usamljenosti, što ih je pratio od malena, u tim je segregativnim susretima oblikovao čvrsto arhetipske tvorevine zajedništva. Koncert, kao izuzetan i rijedak događaj, bio je samo još jedna kulisa u njihovu životu. I Kruno se ugura među njih da bi - ponajviše nekim glupo suvišnim pitanjem ili preporukom - podsjetio samoga sebe na važnost generalnoga sekretara koju su mu, valjda, svi oni, lišavajući se odgovornosti, u tom času pripisivali. Najvjerojatnije, bio bi morao još do posljednjega zvonca - pa i kasnije - da se sav razleti u organizatorskoj groznici; međutim, njemu sad više ništa nije padalo na pamet i želio je, zapravo, samo jedno: da se negdje skrasi, da umakne, da bude - sam.
Na jednoj od sjednica, na kojoj su programske ideje bile još u pelenama, Mladen je - umirovljeni potpukovnik i predsjednik Udruženja - savjetovavši se prethodno u gradskom komitetu, "iznosio svoj stav":
 
- Dobro, drugovi,... da po tom pitanju stvar postavimo čisto politički! Recimo, taj koncert... Mi smo za vrijeme rata u agitpropu imali drugove zadužene za kulturno-prosvjetni rad. Za nas je muzika bila - argument!... shvaćate? Mi ćemo na taj način - tim koncertom, mislim - dokazati, ovaj... da i slijepi građani mogu biti ravnopravni, korisni članovi ovoga društva. Jer, kako često kaže drug sekretar: Ljudi su nas dosad prosuđivali po onomu što ne možemo. A mi tu sudbinu sad moramo obrnuti naglavce, to jest: da nas cijene po onomu što možemo. A, kako vidim iz, referata i diskusije, drugovi... ovo je naša izuzetna prilika! Mi to moramo organizirati!!...
Milan je kao gost, član komisije za program, zlobnom upadicom - ljut što su se tako olako pomirili da on svoju točku na violini ne svira s orkestrom - odjednom skrenuo raspravu.
- Po onomu što "možemo!", kažeš, druže Mladene. A, eto vidiš,... ne možemo izići na kraj ni s predrasudama jednoga buržujskoga dirigenta. Jer on u nama vidi samo prosjake. A mi se, onda - ili milom ili silom - ponašamo kao prosjaci.
Dunja, koja je vodila zapisnik, umiješa se u prepirku:
- Mislim da je taj ultimativni Milanov stav pogrešan. Jer, predrasude se ne mogu otklanjati gnjevom nego strpljenjem. I, što mislite: tko će vam dati šansu, ako je vi sami sebi ne date!? Naime, koliko god izazivali nevjericu ili čuđenje, morate se dokazivati - radom. Uostalom, zar i vi sami - svojim vlastitim predrasudama - niste integralni dio toga istoga društva protiv kojega toliko rogoborite? A od kojega, ipak, očekujete nekakva svoja prava!... I, pazite,... sasvim je iluzorna težnja da se čitav svijet prilagođuje vama - na marginama.
- Pravilno, drugarice! - Rekoše.
Bili su to novi poeni simpatije i povjerenja što ih je - umjesto na njezino ime - Kruno knjižio sebi u prilog.
- Dokazati se, da! - Uporno je pilio Milan. - Ali, umjesto čitavoga orkestra... i to: po originalnoj partituri!... iza sebe imati samo klavir - oprostite!... molim lijepo - samo zato, što još uvijek ima birokratskih bogova nad nama... to je, gospodo moja i drugovi, to je: poniženje!!!...
- Hajde, molim te,... kao da ti je to jedino poniženje u životu! - Odgovorila mu je ona. - Imam prijedlog: Umjesto Mendelsona sviraj koju od Davorovih kompozicija. Bio bi to dvostruki pogodak!
- Ideja nije loša; dapače! Ali, da bude što efektnije, to bismo ostavili za kraj, kao - dodatak!
Kad god bi, tražeći podršku svojim argumentima, spomenuli Davorovo ime ili njegovu nadarenost, pred njima bi svaki put lebdjela i bolna zagonetka: Zašto je one fatalne večeri, tamo negdje na pribrežju Papuka, pošao s Vladom i njegovim rođacima u susjedno selo? Bila je to ničija zemlja - kraj u kojemu su se vojske, poput valova, zaletavale i povlačile - i vjerojatno ih je netko prijavio da su na svadbi pjevali zabranjene pjesme. I tako su - zarobljeni u nenadanom prepadu ustaške bojne - bez uvjerljive optužbe i bez pravomoćne presude bili dobili po šest mjeseci logora za preodgajanje.
Ali, sad ni za što više nije bilo vremena; zvonca su zvrljala po hodnicima i prvi uzvanici su već kapali. Za Krunu su i za Dunju, da bi kritički što bolje mogli ocijeniti učinak priredbe, bila rezervirana dva mjesta u prvom redu balkona. I - valjalo je krenuti.
- Ih, do vraga! - Reče joj, sjedajući. - Znaš li na što smo zaboravili?
Dunja se usplahiri:
- A što!?... sad opet, molim te.
- Ma, sad,... nije, doduše, toliko važno, ali, opet! ... Radi dokumentacije! Za budućnost!... ako to ikomu bude zanimljivo: Zaboravili smo na fotografa!
- Šteta! Baš mi je žao. Jer, jedino sam ja kriva za to.
- Zašto baš ti!?...
- Pa,... jer sam se prilagodila vašemu doživljavanju svijeta. A vi, eto, nemate te navike.
- Nemamo potrebe, zapravo. Ili možda, jer imamo predrasuda!... Slikati se uvijek samo za druge i gotovo nikad ne pogoditi pravu grimasu - to ih je svaki put činilo pomalo nesigurnima.
- Sad moram ići. To pozdravno slovo!... - Rekla je, osvrnuvši se po dvorani; još je bila poluprazna. - Da mi je bar čašicu konjaka negdje! ...
- Ma, ne boj se; sve će biti u redu! - Promrmljao je kao popudbinu, a sam je negdje duboko u sebi osjećao kako drhturi. - Držim ti fige! ...
Kad je otišla, on krišom zavuče prste u rukav da pogleda na sat. Gotovo da bi bio mogao nacrtati pljesak, te raskidane pruge mlitava pljeska, tu nemilosrdnu prazninu dvorane kojom su večeras bile dočekane njihove nade. Ali, ni s otezanjem programa više se ništa ne bi dalo učiniti.
... Ah, kako je to, ipak, sve skupa, megalomanski jadno! - Pomisli. - Vjerovati da su svečane pozivnice, same po sebi... ma što na njima pisalo, dovoljan stimulans!
A onda je naglo sve utihnulo.
- Drugarice i drugovi!... - Jedan se ustreptali sopran, poput pribadače, ukopa u tajac. Počelo je, dakle; Dunja je srebrenasto prenapregnutim glasom lebdjela nad sjecištem nekih stotinjak izvjedljivih pogleda, dok je on - gore, na balkonu - osluškivao i slijeva i zdesna; sjedišta su i s jedne i s druge strane bila prazna.
... Neka! Glavno da je napokon!... - Bio bi najradije rekao; ali, bio je generalni sekretar - previše odgovoran u raspoloženjima koja su ga slamala.
... "Jer, ne treba zaboraviti da su slijepi građani u našoj zemlji", uhvatio je dio neke rečenice u letu, "zahvaljujući tekovinama socijalističke revolucije, osnovali snažnu organizaciju - možda ne toliko po broju svojih članova, koliko po borbenom programu kojim se problematika njihove ravnopravnosti rješava njihovim vlastitim snagama i na kvalitetno nov način." Dunjin je glas bio svijetlosiv od naprezanja, izobličen i kao neka sasvim udaljena, rasplinuta točka tihog, usamljenog žuborenja ispisanoga zanosa koji je, ipak, bio nešto previše diskantan, da bi mogao biti uvjerljiv.
- No, nemaš se čega bojati. Nije to u mikrofon tako strašno. Naprosto, čitaš i čitaš... Baš te briga! Ionako, najteže se podnosi glumačka interpretacija takvih tekstova. - Sokolio ju je neki dan, nesiguran i sam u te glomazne, raspjevane rečenice, no nije mu odgovorila.
... "Nasuprot lažnom čovjekoljublju i razmetljivoj milosrdnosti bogataša koji su nam sve do jučer dobacivali mrvice svoga sažaljenja - mi, danas!..."
- Da, tu treba naglasiti to "mi, danas!" - Rekao je. - Neka se zna da definitivno raskidamo okove tame - i one što nam ih nameće filozofija morala, i one što nam ih nameće historija.
- Dobro; ja ću, onda, ta mjesta podcrtati uskličnikom.
- Da, da, svakako. Ali, naročito i onu misao: da se od milijuna, što se od običnoga puka ušićare na sućuti prema bližnjima, ni u socijalnoj politici više ne može prodavati rog za svijeću.
- Čekaj malo. Zar ne uviđaš da ti ova rečenica zvuči kao neki antisocijalistički pamflet?
- Zašto kao pamflet?
- Pa zato, jer o milijunima i o socijalnoj politici govoriš u prezentu, čovječe!
- Aha, dobro, dobro. Zanio sam se malo svojom glagoljivošću. Nego, daj ti cijelu rečenicu prebaci u imperfekt pa... bog te veselio! ... neće biti prigovora.
I sad je opet slušao:
... "Zato naš program u novim, revolucionarnim uvjetima društvenoga života, kada postupno prestaju vrijediti stara mjerila i vrednote čovjekove egzistencije, predviđa kao najsnažniju polugu napretka, prije svega, radnu rehabilitaciju, jer se jedino preko rada može zauzeti dostojno mjesto među graditeljima socijalizma."...
Dunjin glas, već u poletnom luku uzbuđenja, kao da nije dopuštao postojanje bilo kakvih iskušenja na putu.
... Uh, boga mu,... kako te rečenice ipak zvuče odviše pompozno za početak! - Kritički je analizirao svoju govorničku pismenost. Da mu živci nisu bili prenapregnuti nespokojnošću hoće li ta njegova poruka imati bilo kakva učinka među prisutnima, bio bi u sebi tako rado - iz posve drugih razloga - vrisnuo od uzavrela ponosa; Dunja je - sve kada se uzme u obzir i vjerojatnost očinstva - sada bila njegova žena.
... Emocionalna zbrka: tjeskoba i hvalisanje! - Pomisli.
Ponovo je mogao raspoznavati guste i prorijeđene četvorine pljeska i pitao se čiji su to sve dlanovi dolje - uznemiren saznanjem da je svečani ugođaj, usprkos retoričkom krešendu - promašen. A više od mjesec dana izgarali su njih dvoje na tomu da pripreme budu potpune.
- No, pa... gledajte, druže sekretaru. - Govorio mu je poslovođa u tiskari, kao da on to zaista vidi. - Te pozivnice... dobro, mi to možemo tu odštampati bez problema, samo... recite, želite li na žutom ili, možda, na plavom polukartonu. Jer, znate, vremena su danas takva; ne može se uvijek nabaviti kvalitetan materijal.
- Pa... ne znam ni sam, zapravo. A što vi mislite kao slagar? - Zabrinuto se priupitao Kruno. - Sigurno imate više iskustva.
- Ha, čujte,... meni je svejedno! Kako hoćete!
- Da, da. Kako hoćemo, kažete. Hm!... Znači: ili žutoga ili plavoga... Žutoga ili plavoga. - Tupo je ponavljao, brišući krišom vlažnjikave prste u mrvice papira po džepovima. - A jesu li to jedine dvije boje koje dolaze u obzir?
- Ako hoćete, može i na crvenom. Danas je to konjunkturna boja.
- Ali, prokletstvo!... kada su tu i nijanse uvijek u pitanju, pretpostavljam. Pogotovu, kada čovjek još nikad nije imao prilike da misli na etiketu ili ceremonijal. - I bilo mu je odmah nekako lakše, jer taj "čovjek" nije morao biti baš on - generalni sekretar Udruženja slijepih; mogli su to biti svi napredni mladi ljudi što su pomalo prezirali protokol i bonton.
- Radi se o estetskoj formi koju naročito takva pozivnica mora imati. - Doda slagar, da bi se malčice pravio važan.
- Da, naravno. Pogotovu kad, ovaj... - Morao je to priznati.
 
- Eto, vi se, na primjer, odlučite: ovo za kurziv, a ovo ovdje za verzal. - Nastavljao je slagar, tuckajući prstom po papiru na kojemu su oni u odboru jedva uspjeli stilizirati koncept. - A ovo tu, dalje: možda borgis ili garmond. A u cicerima, prema tomu koliko želite!... Uostalom, slova se za takvu priliku mogu i pozajmiti. Ili, možda, želite sve u reljefnom zlatotisku? Može i to!
Kruno je bio sasvim smućen tom nasrtljivom bujicom nepoznanica između kojih je morao da se, bez ičije pomoći, odluči za onu najprikladniju. Pa, da je bar kakvu logičnu vezu mogao uspostaviti s tim stručnim izrazima! Eto, ti "ciceri", na primjer! To je u njemu pobuđivalo asocijacije na govornika staroga Rima ili na moderne turističke vodiče. Pa, kao nehotice, pipnu sjedište pored sebe i s jedne i s druge strane bilo je prazno. Dunja, dakle, još nije bila došla, premda je bilo već prošlo čitavih sedam minuta otkako je pročitala pozdravno slovo.
... Ili se još nije mogla sabrati od uzbuđenja, ili su je zaposlili u garderobi da izvodi tamburaše na pozornicu. - I dođe mu da bi, najradije, zapalio cigaretu ili da nekamo prošeće. Nije mogao podnositi vlastite obrazine u iščekivanju i nemoćnim se naporom upinjao da pronikne kroz koprenu mraka, da se poistovjeti s ganućem i radoznalošću publike - odvojen strepnjom od onih dvadesetak momaka i djevojaka što se tamo daleko negdje, na širokom podiju, komešaju pod usredotočenim pogledima dvorane i ukočenih vratova pužu jedan za drugim u koloni, geguckajući; gurkaju se smeteno ispruženih ruku i s instrumentima u slabine prethodnika; vrpolje se izgubljenim osmijesima u svim smjerovima, izazivajući unaprijed mučninu i sažaljenje.
... Eh, da. - Pomisli on s uzdahom. - Samo, da čovjek ne mora vječno strahovati pred izlaženjem na scenu!...
"Himna radu - za mješoviti zbor i tamburaški orkestar".
I Kruno laktom osjeti da se netko upravo spustio na sjedište zdesna. Trže se, kao da želi nešto upitati, no kretnja mu bijaše polovična od bojazni da ne zapodjene razgovor s kakvim neznancem a pod pretpostavkom da je to Dunja. I nikako da smisli nešto neodređeno, a opet bitno za taj trenutak, čime bi, zasigurno, iznudio bar koju riječ - podjednako nužnu ili prigodnu - bilo da je to neki stranac ili vlastita žena. Jer, mjesto slijeva bilo je još prazno; dakle, pedeset posto vjerojatnosti da to, ipak, i je i nije ona. I on se tek malo razgnijezdi - tobože, da pronađe maramicu, a, ustvari, da malim prstom ovlaš dodirne odjeću.
... Do vraga i tolike skrupule! Samo zato, da bih - ionako, uzalud! - sakrio sebe.
Pljesak je bio darežljiv i obilan.
... Slijedi: splet narodnih pjesama i plesova - harmonika solo. - Znao je program napamet. - Hajde, dobro, bio je to ustupak mentalitetu! ...S time smo i računali.
 
A onda ta sentimentalna etida - transkripcija za sopran i gitaru; sladunjavi glas tetke Mileve, učiteljice klavira, koji kao da se na trenutak njiše na jezgri tišine, da bi se, potom, zaljuljao u staračkim predodžbama ljubavne čežnje pa kroz ukočen vrat briznuo poput vriska do tavanice, mučeći se zanosom gojazne ženstvenosti, obuzet mutnim, samodopadljivim poimanjem romantike.
Postiđen, Kruno bi, mazohistički grickajući usne, bio najradije da sve to može prečuti; međutim, Dunja je već promrmljala:
- Da samo vidiš, kako nemoguću frizuru ima!...
Sklopivši oči, Dunja se i nehotice prisjeti logora i taj glas, što se previja u prostoru, usporedi s onom misom, kada su, najednom, iz punih Davorovih grudi počele same od sebe navirati riječi koje su se poklapale sa svetom mržnjom raspetih između gladovanja i pokolja. I odmah zatim bi svjesna da više nije u crkvi.
- Radite s njezinom točkom što vas je volja, ali ja... - Bila je rekla još jesenas, kada su tetu Milevu prvi put čuli. - Ja ipak ne bih dopustila da nam se tamo, na pozornici, ovako klimata i krevelji. Zar vi ni sluhom ne možete ocijeniti kako se komično i kako naivno prenemaže?
... E, hvala ti, Bože, kojega te nema! - pomisli sada Kruno, uzdahnuvši ideološki. - Ako ni zbog čega, ono zbog toga što naši najviši rukovodioci nisu došli da čuju i taj diletantizam.
- Uostalom, drugovi,... - bio je rekao svadljivo tada, na sjednici programskoga odbora. - Mi ne možemo, a i ne smijemo, na tomu koncertu istresati pred publikom sve što znamo. Ili, još gore: što nam se tek čini da znamo!...
Ali se oni tamo, delegati u programskomu odboru, da se - s obzirom na međurepublički paritet - nikomu ne zamjere, nikako nisu s time složili. A Kruno, pak, nikad nije znao hladnokrvno gubiti bitke i tek je mnogo kasnije zapisao:
... "U suočenju treba očekivati smionost od onoga koji zna da gubi igru. Na položaju kao funkcionar, ma kako taj položaj beznačajan bio - zato, što je to uvijek nekakva, makar kakva-takva vlast - valja čvrsto držati moć u ruci, povremeno njome žestoko razmahnuti, a onda, kao i držalo teškoga bata, pustiti da proklizi kroz prste, jer samo amateri grčevito stišču pesti!" ...
Napokon je, udišući štamparsku boju, pristao:
- Pa, dobro. Neka, onda, bude na plavomu! Neka ga đavo nosi!... Samo, neka bude ukusno!
Slagar dohvati s radnoga stola jedan list bezdrvnoga polukartona, presavije ga napola i pruži mu ga:
- Eto, recimo,... na prvoj strani tekst pozivnice. Na drugoj program. A na trećoj bi se moglo sitnim slovima - na primjer, nonparelom - odštampati nekoliko paragrafa iz vaših Pravila ili, pak, ciljevi vaše organizacije. Na posljednjoj bismo mogli otisnuti kakav zgodan klišej... recimo, prste kako čitaju ili neku buktinju kao simbol protiv mraka. Što kažete!?...
- Izvrsno! Pa, vi ste sjajan momak!... No, dakle, dobro: Pišite! "Udruženje slijepih Jugoslavije priređuje u ponedjeljak, sedmoga listopada svečani koncert u dvorani Narodnoga univerziteta. Stoga nam je osobita čast pozvati Vas..." Uh do vraga... sve mi je to neka buržujska frazeologija. Dajte, da smislimo nešto drugo!
 
- Ma to ne smeta, ionako, s vremenom, i najprogresivnije misli, ukalupljene u stereotip, postaju konvencionalne.
- Možda je to istina, samo, znate... ja sam tako alergičan na fraze!
- A zašto, molim vas!? Pa to je za brzinu i za jasnoću sporazumijevanja samo neophodan komunikacijski kod.
- A, vidite... ja, naprotiv, mislim zato što se tim, samo naizgled istovjetnim izrazima potpuno razvodnjava njihova unutarnja revolucionarna napetost.
- A čemu je to, uopće, potrebno!?... ako ne: naprosto zato da se mi, mali ljudi, uvijek zbog nečega lomimo, zbunjeni između općih načela i vlastitih mogućnosti. - Pitao se slagar. - Jer, dok mi tu od neke kravate ili vjenčanoga prstena ispredamo sami sebi politički problem, dotle oni drugi, po zaslugama neprikosnoveniji, svoju savjest već pokušavaju prilagoditi limuzinama. Hajte, molim vas! ...
Važući u sebi tu netraženu slagarevu povjerljivost ili kao njegov osobni stav ili kao provokaciju, Kruno se mrštio bez riječi. - Nego, dajte,... da idemo dalje! U narednoj točki... Hm, ... čekajte, boga mu,... sad bi ovo mogao biti drugi dio - ozbiljna muzika.
Kruno se sada s tugom prisjećao kako su već odavna, odmah nakon Davorova hapšenja, pokušavali on i Milan među raskupusarenim papirima i sveščicama, što su ih pred upravom doma zatajili kao svoje bilješke s predavanja, sačuvati rukopise bar nekih njegovih kompozicija; međutim, gotovo uzalud! - jer, koliko god izrastali zajedno, ipak je bilo teško snalaziti se u mnogim rasjeckanim i djelomičnim opaskama, pridodanim ispravkama ili odbačenim varijantama nekog motiva ili harmonizacije. Osim toga, kasnije, kada su shvatili da je sve, što su pronašli u njegovom ormaru, bilo i njegova posmrtna ostavština, njih se dvojica nisu usuđivali posredovati vlastitim znanjem ili sjećanjem, prije nego što čuju sud i nekoga neutralnog arbitra. Valjalo je sve to prepisati u vizualnom notnom sistemu, jer je bilo beznadno to tako predočiti stručnjacima koji bi - očito, s potpunim nerazumijevanjem i nevjericom - samo buljili u one izlizane točkaste hijeroglife. A kada su, napokon, sve te listove, ceduljice i sveske nekako razvrstali - nešto po proizvoljnom kriteriju, nešto po sjećanju (jer su često zajednički provjeravali pojedine sklopove harmonija ili tehniku izvođenja tamo na onom starom klaviru u studentskoj sobi) - kao najvredniji domet njegove stvaralačke imaginacije ostao je "koncert za violinu u a-duru", ali, nažalost, i on neuporabljiv - nepotpun; nedostajale su pojedine stranice za solističku dionicu iz prvoga i trećega stavka, ali ni naznake za orkestraciju nisu bile sasvim jasne. Premda su se svi oni u Sljeparniku još tada - unaprijed - ponosili tim djelom, Davor sam još uvijek nije bio njime zadovoljan; znao bi reći: sve su to, za sada, samo sheme, komentari, fragmentarne ideje - pokušaji da se u melodičkim frazama koje spontano izviru iz srca, logično i hrabro (bez povođenja za amorfnom kakofonijom! - kako je običavao nazivati kratkotrajne modernitete) sintetizira sve ono bitno naše - slavensko - što se na tako malenom prostoru Balkana razvija pod folklornim ruhom mnogobrojnih susjeda. I često bi govorio: mi koji smo mentalno predisponirani da stvaralački apsorbiramo podjednako i sevdalinku, i valcer, i čardaš i kanconu...
Jedino, čime se nisu bili namučili, bijahu "folklorne impresije", album virtuozno pisanih minijatura s inspirativnom potkom u najljepšim stihovima pjesnika revolucionara. Ali, da bi ga samo time ugradili u kulturni mozaik nacije, to nije bilo dovoljno.
- Pišite, dakle: Paganini - "La kampanela".
I trže se iz razmišljanja, jer program dotle još nije bio stigao.
Pretprošle srijede, kada su pozivnice konačno bile otisnute, njih su dvoje - Dunja i Kruno - poput pokislih ćukova sjedjeli na starim željeznim krevetima nekadašnje bolesničke sobe u zemunskom "Domu slepih", na ogoljelim krevetima bez madraca i s od rđe nagriženom žičanom mrežom po kojoj su bili razastrti gunjevi, puni prašine i diditija. U prostoriji ni ormara, ni stola ni stolice - ničega, osim njihova dva kartonska kovčega i tek ponešto razbacane odjeće po prozorskim kvakama. I, eto, tu među rashodovanom starudijom, u toj napuštenoj sobi za privremeni smještaj, zasićenoj vonjevima karbola, paučine i jeftinih cigareta - na tim čemernim ležištima koja kao da bijahu već oglodana besmislom, a s tragovima davno upisanih imena milosrdnih darodavalaca na limenim uzglavljima - tu su, dakle, njih dvoje razmišljali, prepirali se i dovijali kako, komu sve i na koji način da raspačaju tolike ulaznice. Oko njih su posvuda naokolo, po gunjevima i susjednim krevetima, bile još razbacane ili tek raspoređene hrpice nesavijenih pozivnica i plavih omotnica te nasumce pravljeni spiskovi državnih ustanova i društvenih organizacija kojima je valjalo uručiti poziv. Premda je naslov priređivača koncerta bio zvučan, otisnut u kićenom verzalu i na saveznoj razini, Glavni odbor još nije imao ni uredskih prostorija, ni činovnika ni žiro-računa; sve su to oni - ponajviše njih dvoje - radili kao dobrovoljci, a troškove podmirivali sabirnim akcijama iz vlastitih džepova. Prema vani, pak (preko telefona ili u službenim dopisima) moralo je po svaku cijenu izgledati kao da je to neka moćna, ozbiljna organizacija - ovaj put: "Udruženje koje ima čast pozvati Vas da svojom prisutnošću uveličate manifestaciju novih, socijalističkih stremljenja u zbrinjavanju slijepih u našoj zemlji".
Zgrbljena u koritu žičane mreže, Dunja je u krilu pridržavala neku daščicu i na njoj pisala adrese. I opet je već po stoti put iznova prečitavala svaki sljedeći listić, prije nego bi ga presavila i ugurala u omotnicu, nadajući se i pribojavajući nekom besmislenom naivnošću da bi mogla otkriti nešto novo - nešto pogrešno ili nedorečeno u toj neizvjesnosti koja će nastati, kada svi ti omoti, jednom, budu razaslani. Jer, napokon - za njih dvoje bez ikakva iskustva u administraciji - to zaista nije bila šala: tisuću dvjesta četrdeset i šest počasnih ulaznica za isto toliko najuglednijih uzvanika!
- Pa,... ni da ih iz prsta isišemo tolike!... boga mu. Jer,... što je previše, previše je! Pogotovu, kad nemamo ključa po kojemu bismo ih rangirali. - Mrmljajući, Kruno se usplahireno vrzmao između kreveta, nemoćan da joj u bilo čemu pomogne. Prebrojavao je pune i prazne omotnice, premještao ih s jednoga mjesta na drugo - tek toliko, da izgleda kao da nešto radi; sukao je papiriće oko prsta, otpuhivao i svaki se čas raspitivao koliko toga još imaju da naprave; stenjao je zlovoljno i trudio se da izgleda kao da duboko razmišlja, prije nego što će priupitati.
- I... što misliš, kako bi bilo bolje? Ili da im pošaljemo poštom, ili da im osobno to odnesemo, a?...
Dunjino je naliv-pero škripalo bez odgovora.
- Mislim,... baš sam izračunao: ni tri svoje plaće da žrtvujem!... - Govorio je. - A, opet... možda ni za marke ne bi bilo dovoljno. I, mislim... vjerojatno su sve te adrese negdje na hrpi, u istom dijelu grada, pa... kad bismo prošetali!...
- Ali, čovječe dragi!... pa, sve da imamo i helikopter, mi više nemamo vremena da se pojavljujemo osobno, shvaćaš!?...
- Da, nažalost, to je točno. A, osim toga,... siguran sam da nas dalje od vratara, ionako ne bi pustili.
 
Dunja s uzdahom ispravi leđa.
- Nego,... koliko si ono rekao da odvojim za Centralni odbor Antifašističke fronte žena?
- Deset; mislim, bilo bi to dovoljno - deset. Ili,... recimo, neka bude petnaest; žene više vole takve priredbe.
- A za Sovjetsku ambasadu?
- Pa, što ja znam!... boga mu. Koliko tih ambasada uopće ima u nas!? - Smješkao se jadikovno. - Recimo, neka i njima bude deset.
- Dobro, deset... A generalštabu?
- Hajde, metni isto toliko.
- Centralnom odboru sindikata?...
- Pa, da i njima damo deset, a!?
Dunja iznenada plane:
- Čuj, Kruno,... pa jesi li ti, boga mu, sasvim poblesavio!? Reci, znaš li ti još koji broj osim deset!? I, uopće, kako si samo došao na ideju da svakomu treba poslati baš po deset!?
Premda mu je za bespomoćnost i to malo svadljiva, razgovora bilo draže nego baš ništa, Kruno jedva dočeka priliku:
- E, pa... kada ti sama znaš uvijek biti pametnija, pusti mene na miru!
Dunja se ponovo prihvati posla; bila je ljuta, ali je bar imala društvo.
- Nego, vidiš... ono najvažnije! - Zastenjao je on malo zatim. - To uopće nismo predvidjeli.
- Nemoj mi sad, molim te, više ništa izmišljati! - Gunđala je ona. - Sita sam već i tebe i tvojih savjeta!
 
- Naravno! Znam ja to, znam vrlo dobro. Ali, pazi!... Kakva li smisla ima sav taj naš trud, kad ni jednu jedinu pozivnicu nismo adresirali na ime nekog određenog uzvanika? I, što je još najgluplje: uopće nismo vodili računa o tomu da se u takvim prilikama po bontonu, vjerojatno, svakom uzvaniku šalju bar po dvije ulaznice. Za supruge!... Zato, daj podvostruči svima, dok još nije kasno! Dvorana je, koliko vidim po ovim hrpicama ovdje, dovoljno velika.
A sad je, napokon, i sam sjedio u toj dvorani i gotovo da nije ni slušao kako školski zamiru arabeske na klaviru; podsvjesno, u strahu da ne čuje pogrešno udaranje tipke, kao da se trudio da ne bude prisutan. Pa ipak, morao je - makar i progutao muku - dati svoj sud i, nagnuvši se udesno, prošapta vedrije:
- No, hvala Bogu,... moglo je biti i gore!
Dunja mu odvrati:
- Pa... po publici, koliko vidim odavle, nije bilo ni tako loše! Ali, na licima je, izgleda, najizrazitije čuđenje.
- Vjerojatno zato, što je u zajedničkom iskustvu duboko ukorijenjena pretpostavka da ni za što nismo sposobni.
- O, pa ne treba se zbog toga odmah obeshrabrivati: Uostalom, ako još bar petnaestak tisuća i ne zna da čeka na vašu pomoć!...
Kruno je, kao dobar matematičar, uviđao da ima tek neku vrst shematizirane predodžbe o velikim brojevima. Stotine tisuće, milijuni - to su bile verbalne slike, kvadratično poredani nizovi otprilike kao vojnički stroj - širok toliko, dugačak toliko; ali to nikad nije bila živa, dinamična masa iz koje su, makar i u fleš-osvjetljenju, iskakivale individualizirane fizionomije. Prema tomu, petnaestak ili, možda, dvadesetak tisuća slijepih u zemlji - bila je to u ovomu času apstraktna geometrijska slika bez individualiziranih osobina, bez pojedinačnih sudbina - brojka "nedodirljivih" iza koje se (govoreći tako, u načelu) mogao lakše boriti: za bolji život, za veće obrazovanje i za višu radnu sposobnost. Mogao je, dakle - u ime nekoga iznad sebe - pružati pomoć "brojkama" koje su trenutno rasle, zahvaljujući posljedicama siromaštva, bolesti i rata. Međutim, ako se povijest (koja, uostalom, uopće nije nikakva "učiteljica života") uskoro ne ponovi s još većim cinizmom, njihovo će Udruženje, kao i organizacije ratnih veterana, biti osuđeno na usporeno odumiranje; bila je to velika nada, ali istodobno i tragičan paradoks njegove etike i njegove pripadnosti "stadu"; osjećao se istokobnikom i prorokom u isti mah: mazohist koji sluti da će i sam, koliko budućnost bude ljepša, sve više bivati rijetkost - fenomen za koji se sve manje isplati boriti.
A onda, najednom, gorostasne kastanjete podignu prostor i rašire ga do zanosa.
Milan je, pod ruku s pratiljom na klaviru, hodao prema sredini pozornice malo ispršen i s violinom na trbuhu; hodao je odmjereno - upravo toliko, da je mogao izgledati dostojanstven u svojim vlastitim očima; smješkao se preko jastučića na lijevom ramenu mješavinom zbunjiva samopouzdanja i porugljive ljubaznosti - svjestan da time oprašta nešto i onima koji večeras nisu došli da ga čuju. Već je znao da su prva, najpočasnija sjedišta prazna; štoviše, da su tek tamo negdje iza dvadesetoga reda možda, bile prorijeđene skupinice nižih oficira i službenica; onima odostraga, dakle, mogao je svirati bez uzrujavanja, prijateljski, kao kod kuće. Jer, bio je siguran - ti se nisu mnogo u životu naslušali "glazbe".
   Eto, na primjer, i on! Zašto je,... iz inata, valjda!... zapeo kao sivonja da svira Paganinija kojega uopće nije spremao, umjesto Mendelsona, pa makar i s klavirom? - S prijekorom nastavi Kruno svoj unutarnji, zbrkani monolog. - Koliko li nam je, samo, na slamčicu krvi popio zbog toga nastupa!
 
A i na sjednici Odbora za proslavu bili su se pograbili.
- Nisam ni pretpostavljao da možeš biti tako tvrdoglav! - Govorio mu je Kruno. - Tvrdoglav kao mazga!... Razumijem - ponos ili taština, svejedno!... Samo, ne moraš ti sad mene zezati zbog toga. Kad ne ide, ne ide!...
- Ali, oprostit ćeš ti to!... dragi moj druže sekretaru. Pardon! Generalni sekretaru. - Milan se bio gotovo zacenio od bijesa. - Ni Bog otac, razumiješ li!?... pa ni ti - nitko me ne može prisiliti da se ponižavam. I to: dobrovoljno!
 
- Ma, čovječe,... budi pametan! Program se više ne može mijenjati.
- Je li!?... boga ti. Ne može, kažeš. - Otpuhivao je zajedljivo. - A da ja sad, na primjer, padnem u otvoren kanal ili pod tramvaj, a!?...
- Ma, ne trabunjaj!... molim te. Radije ćemo na samomu koncertu dati neku formalnu ispriku za orkestar. Ionako, malo tko uviđa u čemu je tu problem.
- Ali, ja ti opet ponavljam: Neću pa neću! To nije pisano kao sonata nego kao koncert - valjda ti je toliko bar jasno!
- Znam, sasvim je nešto drugo stajati pred orkestrom; ali, što da se radi!... naprosto, više nemamo vremena ni da se politički obračunavamo s lokalnom filharmonijom. A možda se tu i ne radi o direktorovom kapricu nego, naprosto - o predrasudi!
Kruno ga je pokušavao smiriti nekom utješljivom zaobilaznicom, a bio je, zapravo, neoprostivo svjestan da je najveća krivnja baš na njemu samomu. Jer - mogli su to, uostalom, već i drugi primijetiti - bio je dozlaboga slab organizator. Doduše, prije mjesec dana bio je telefonirao na radio-stanicu i tamo razgovarao s nekim drugovima iz muzičke redakcije koji su (činilo mu se to u naknadnoj analizi dogovora) isto tako površno poznavali glazbu kao i on sam. Usprkos tomu (ili, možda, baš radi toga) bio je nekako duboko uvjeren da su oni shvatili njegovu molbu i da je taj, jedan jedini razgovor s njima bio dovoljan. Istina, oni su tada (nije zapamtio ni tko je ono bio na telefonu) odveć lako bili obećali podršku, pristajući, "pa naravno!", da se "našim slijepim drugovima borcima nakon oslobođenja svakako omogući razvitak" i, uopće, da se "najveća pažnja posveti kulturnom i političkom uzdizanju širokih narodnih masa" te da se, "na kraju krajeva, mobiliziraju sve napredne snage protiv vjekovne zaostalosti" kao i da se "manifestira visok stupanj svijesti naših naroda u izgradnji socijalizma".
Dakako da se pribojavao te smušene i neodgovorne uzajamne govorljivosti; pa ipak, nije mu preostajalo ništa drugo nego da im vjeruje. Nije čak ni smatrao za potrebno da ih priupita za imena niti da im, naknadno, uputi pismeni zahtjev s obrazloženjem; toliko su neprikosnoveno bili ljubazni.
- Zašto si me uopće pozvao, kad nisi bio siguran? - Još uvijek se bunio Milan.
- Ali, čovječe,... sve se to poslije izrodilo.
- Ne, ne, dragi moj... ništa tu nije bilo "poslije!" Jednostavno: Ne znaš ni s kim si razgovarao!... A, zapamti: Riba od glave smrdi!... Jer, da si dobio garanciju - i to: čvrstu garanciju... pismenu! ... od nekoga radio-glavonje - mogli bismo danas i drugačije postaviti problem.
- Hajde, prekrižimo to sad! Neče biti Mendelson nego Paganini, pa što onda!?... za pravoga je umjetnika to svejedno.
U prepirku se umiješala i Dunja:
- Uh, što ste dosadni! - Rekla je. - Polazite od sasvim krive pretpostavke da se prisutne može zapanjiti samo nečim izvanjskim, spektakularnim. Istina, doduše - svirati s orkestrom bilo bi doista efektno. A za stručnjake naročito. Ali, zar ne bi bilo još efektnije s nekoliko Davorovih minijatura?
- Imaš i ti pravo! - Složio se Kruno.
Milan je, međutim, ostajao dosljedan:
- To je u redu; samo, što ti tu jedno naše malo ime - i to: ime jednoga slijepog neznanca! - znači na programu? Ili za novinsku kritiku. Ljudi vole grcati samo nad onim što je priznato.
- A zar povijesno moraju biti priznate samo veličine? Jer, i one se osipaju. Rekao bih čak: po balističkoj krivulji vremena koje nadolazi.
- Ali, zato, mnogima od njih spomenik ipak ostaje. - Doda Milan sarkastično.
A Dunja uzdahne:
- Dobro si to rekao. Povijest se pamti po spomenicima, a greške ili patnje, na kojima su sazdani, zaboravljaju se. To je i Davorova sudbina.
- Sudbina slijepca siromaha! - Zaključi Milan još sarkastičnije.
... A i toliko inzistirati uzalud! Ni zbog čega osim... kolektivne megalomanije radi! - Razmišljao je on sada, slušajući tu vragoljastu raspjevanost kantilene do najtananijih kapilara. - I s Davorovim nedovršenim stavkom i s orkestralnom pratnjom Mendelsona. Sve to samo zato, da bi se nekom iracionalnom stranputicom i ja sam dokazao većim.
Ustručavajući se da s nepoznatim ljudima pregovara osobno, Kruno se ono ljetos nadao da će na drugom kraju telefonske mreže imati više samopouzdanja nego da - onako beznačajan - obilazi od jednih kancelarijskih vrata do drugih. Stoga je najprije, brižljivo razgledavajući aparat kao da ga do tada još nikada nije vidio, nekoliko puta u sebi ponovio sve što je namjeravao kazati on sam i što su mu, pretpostavljao je, mogli drugarski odgovoriti u filharmoniji ili na radio-stanici; zatim je, da bi dobio još malo na vremenu, počeo vrtjeti krivi broj pa - tobože, kao da se ljuti na svoju zaboravljivost - nazvao, za svaku sigurnost, službu informacija na pošti, da bi sasvim nepotrebno provjerio pamćenje; i, konačno - zauzevši neki svoj unutarnji stav "generalnoga sekretara" gotovo nestrpljiv navalio na telefon, priželjkujući da tamo, na drugom kraju žice, nitko ne podigne slušalicu. Međutim, neki je činovnik ipak odgovorio:
 
- Pa... da, da; u načelu nemamo ništa protiv. Dapače! Ali, razumije se... morali bismo, najprije, da ga čujemo!
Kruno jo odmah poslao telegram: "Traže audiciju. Doputuj smjesta". I Milan je već narednoga jutra bio u Beogradu s violinom i s posuđenim smokingom u kovčegu. Led je, dakle, bio krenuo.
- Ah, vrlo nam je žao! - Bizantinski se ljubazno ispričavao dirigent, kada su se najavili u pokusnoj dvorani. - Prevrnuli smo kuću, ali, eto, baš za taj koncert!... Vjerojatno, za vrijeme okupacije, shvaćate?... Naprosto, nestale su nam partiture za orkestar!
Kruno je tada poslao drugi brzojav u Zagreb: "Hitno pošaljite čovjeka s partiturama." U normalnim bi vremenima takav nalog bio pucanj u prazno; međutim, bio je to tada još partizanski stil života; problemi su se lomili odozgo - preko koljena - i Branko je to sredio na komitetu, politički pravilno postavivši stvar - uz revers, tako da su nakon dva dana ponovo banuli u maestrov ured, Milan s violinom, a Kruno s debelim svežnjem nota u torbi.
- Aha, to ste opet vi. Da, da. Ono u vezi s koncertom, zar ne? - Rekao je dirigent, kao da se budi.
- Imali smo sreću. - Osmijehnuo mu se Kruno. - Partiture su tu, u torbi. Prema tomu, neće biti problema!
Samo je Dunja spazila kiselu staračku grimasu, ali više nije bilo načina kako da im to signalizira. I neka zla slutnja stegnu joj grlo.
... Oh, kako je sve to naše samopouzdanje izlišno i jadno! - Pomislila je, stojeći kao vodič između njih, pred pisaćim stolom.
- Pa, zapravo,... zašto je vama, drugovi, toliko do toga stalo? Baš - s orkestrom!
Kruno je, nesiguran, već počinjao da se u sebi kostriješi:
- Oprostite, ali... što da se radi!... kad je koncert pisan za violinu i orkestar.
- Pisan, da; to je u redu, samo... znate, angažirati cijeli orkestar za vas bi to bilo preskupo. Međutim, za vas bi - za važu humanitarnu priredbu - postojala dva kudikamo bolja rješenja.
- Na primjer!?... - Izazovno se iskašlja Milan.
 
- Pa... ili da to djelo uopće ne svirate, ili da ga svirate uz pratnju klavira.
Po Kruninim zaliscima i po vratu klizile su krupne kapi znoja:
- Da, to je, doduše, točno; ali, s obzirom na karakter priredbe - nama je toliko stalo da to bude s orkestrom.
- Oprostite, mladiću, - ljubaznim će prijezirom dirigent s visoka, - pa ni veće umjetnike ne prati uvijek orkestar.
- Da, znam. Ali, mi bismo po svaku cijenu htjeli time dokazati da među nama, osim tamburaša i guslara, ima i umjetnika - istinskih umjetnika koji mogu nastupiti čak i s tako velikim ansamblom.
- I vi ste zaista uvjereni da bi to bilo moguće?
- Pa naravno! - Otresao se Milan bezobrazno.
Još uvijek su njih troje, premještajući se s noge na nogu, stajali pred pisaćim stolom - bijedno, poput prosjaka koji, eto, ovise o proizvoljnoj dobrohotnosti nekoga moćnika.
- Pa dobro. - Nastavi dirigent, dosađujući se svojom suverenošću. - Uzmimo, na primjer, tempo. Ili, recimo, dinamiku... Ja mogu pred vama mahati, razmahivati se, skakati, lomiti se, a da se uopće ne uzmognemo sporazumjeti. Vi sa svojom dionicom - bez obzira kako je savršeno svladali - ostajete na podiju sami - usamljeni, dok svi mi ostali samo kaskamo za vama. Tu ja, kao dirigent, nemam što da tražim!
 
Kruno izvuče iz džepa maramicu i stade smušeno brisati lice:
- Da,... prije pokusa vi ste - formalno - u pravu; međutim, zajedničko je muziciranje i trenutak nadahnuća i sposobnost zvukovne simbioze.
A Milan će zajedljivo pjevušavim naglaskom:
- Dakle, možemo li računati na vašu podršku, gospodine?
- Ne! - Odsječno odgovori dirigent.
- Prema tomu, nama ne preostaje ništa drugo nego da se požalimo uredništvu "Borbe".
- Pa zašto da ne! - Porugljivo reče maestro, odgurnuvši naslonjač. - Konačno, to je vaše građansko pravo, mladiću.
 
Dunja je tu, pred tim ostarjelim velmožom kulture - nijemim grčem poduprta s jedne strane muzikom, a s druge filozofijom - odjednom shvatila kako to njihovo "građansko pravo" poput naivna vala nasrće na hridinu moći, uvjereno da bi je već i s prenaglašenim "gospodine!" moglo ugroziti.
A sad je, tamo na pozornici, Milan svirao bjesomučno, vijoglavo, sladostrasno u bravuroznoj kadenci svjetlucavih slapova zvuka, pod prstima što su se, poput čipkasta paukova plesa, propinjali do sunovrata; očito, htio je da sa sebe strese sve - i muku nade i jad poniženja - i da ostane sam sa svojom gorčinom pobjednika. Pa trenutak tišine; a onda: pljesak - urnebes pljeska! I Dunji se činilo kao da Milan, klanjajući se nad plićacima oduševljenja, još uživa u nepomičnom osmijehu - tajanstven, velik, napušten. A zatim, kao da se prenuo iz daleka razmišljanja, reče:
- Ovu minijaturu, što ću vam je odsvirati kao dodatak, napisao je naš drug, slijepi muzičar koga su, zbog antifašističkih uvjerenja, ustaše strijeljali u koncentracionom logoru.
Bila je to jetka zahvalnost i prkos iznad svega.
U dvorani je nastao tajac.
... Šteta, - pomislio je Kruno, - da su toliki redovi ostali prazni!
A kad je Milan u dražesnom luku spustio gudalo i naklonio se, potraja trenutak snebljiva muka pa vihor uzbuđenja - pljesak, poklici, odobravanje. Ali Dunja se ni sad nije mogla osloboditi one stravične slike pred barakom: na snijegu postrojeni muškarci - žut i promrzao lanac utvara što ravnodušno leluja pred odmazdom. I Davor - najprije, kao da nešto traži po džepu, a onda ispružene ruke, kao da ne želi da naleti na zapreku, nesigurno pokroči, trzajući ramenima. Da, vidjela je sasvim jasno kako je pokliznuo i kako je Vlado zaustio bespomoćnu kretnju da ga zadrži. Ali, metak u potiljak bio je brži.
... Da li je to, ta kompozicija, - pomisli ona, - taj materijalizirani dio nekadašnje njegove svijesti ono što bi sve religije nazvale dušom? Za milijune, koji za sobom ne ostave nikakva dubljega traga, duša kopni čak i u sjećanju najbližih. Pa, ako je to točno, smrt je doista - usprkos posvemašnjemu ništavilu - tako isprekidana!
I gledajući ga unatrag - u studentskoj sobi, kako zamišljen vesla po papirima - obrati se Kruni:
- Još i te kako je živ!
A nekim je neizrecivim bolom zurila u tolike prazne stolice, pitajući se:
... Da li nam je samo to bio cilj - sitniš na pladnju, što ga baci vratar neke ambasade ili tipkačica u gradskom komitetu?
   Pa ipak! - Tješila se. - Čuli su ljudi, ako i nisu bili otmjeni.
- Sve u svemu, neka ga đavo nosi! - Uzdahne Kruno, protežući ukočene noge. - Glavno da je i taj cirkus već jedanput iza nas.
- Bar za večeras... Premda nas još čekaju i na blagajni.
- Pa, sad... i to je nešto. Jer novac je vječan, a slava prolazna. - Gorko se osmijehnu Kruno, ustajući.
- Da. - Šapnula je Dunja, progutavši suzu.
 
- Tko juriša, neka se navikne i na poraze! - Iznenada reče on i stade se neodoljivo smijati.
* * *
 
2.
 
Na jednomu od neformalnih sastanaka prije Osnivačke skupštine partijci su - s već uhodanom koncepcijom demokratskoga centralizma u masovnim društvenim organizacijama - predložili da predsjednik Udruženja bude Mladen, prekaljen borac i politički komesar, ranjen u završnim operacijama za oslobođenje zemlje. Za one koji su se već odavno bili pomirili sa svojim invaliditetom (uvjetno rečeno, za "obične smrtnike") bio je to strateški koncenzus, jer su vrlo brzo shvatili da - više od bilo kakvoga Programa - pijetet izaziva njegova oficirska uniforma s nizom ratnih odlikovanja; ekstrapolirana glorifikacija na njegovim grudima nametala se društvenoj moći - sama po sebi - i kao cilj i kao sredstvo. Naravno, bilo je tu i malo rizika, jer ponekad "obični smrtnici" nisu znali politički procijeniti paradoks po kojemu svoju samostalnost moraju platiti ovisnošću o drugima; programske su deklaracije posrtale na putu koji ni za koga još nije bio prokrčen. A hipoteza o revolucionarnim skokovima ili postupnom rastu bijaše na pretek.
Premda je Mladen - pogotovu za dugih zimskih razgovora s Krunom - s mnogo dobre volje i dosta brzo sagledavao kompleksnu problematiku rehabilitacije i resocijalizacije slijepih koja je i za njega samoga bila putokaz novomu iskustvu, ipak bi njegov pravi svijet još uvijek tako često bio drugdje - u beskonačnim anegdotama o ratu. A jedna od njih - naizgled tako nevjerojatna! - upravo zato, što je taj naš svijet činila tako malenim - bacila je sasvim novo svjetlo i na Tonija. I makar su se iz posljednje Vesnine šture poruke, prokrijumčarene majci, neke činjenice sada već znale, oboje su iznenada - i Dunja i Kruno - pokušavali ne opraštajući sebi, rekonstruirati konspirativnu sumnjičavost kojom su se cijelo vrijeme u Sljeparniku od njega ograđivali.
- Tako bih rado napisao spomen-priču o tomu! - Reče joj kroz osniježenu košavu na povratku kući. Da li je sve to plod grešaka i samovolje usuprot nužnosti? I je li, doista, svaki trenutak pun bezbrojnih neostvarenih mogućnosti? A opet, sve zajedno - usud!...
26. siječanj 1947.
 
 
U planinama
 
... Tu li se, dakle, rodio i Dušan? A sad, eto, baš meni zadatak!... - Pomisli Mladen s mješavinom tuge i neke gnjevne odgovornosti, pa zakuca na prozor.
- Andrija! Hajde, čovječe, otvori!
Premda su ga zovnuli po imenu, on pokuša u prvi mah da se pritaji; slutio je - u mraku oko kuće nisu bili ni fratri, ni četnici, ni oni nesretni makaronijeri; morao je da učini nešto - ili da se brani ili da pobjegne - a nije imao kud.
Onda Mladen udari šakom još jedanput - snažnije.
- Čuješ li, Andrija,... otvori!!!
... Kako bi sad, na mome mjestu, postupio Dušan?
- A koji ste vi to tamo? - Grca on iznutra.
- Vojska, čovječe,... otvori!
Andrija s petrolejkom u ruci osvijetli došljake; prvo, u što se zagledao, bile su zvijezde.
- Kakvo vas dobro nosi, drugovi? - Reče.
- Eto, narodna vojska... pa dođosmo malo i do tebe.
- Baš mi je drago, drugovi; uđite samo, uđite!
Iako se prije godinu dana ni slutnjom nije mogao zamisliti u ovom kraju, Mladen je kao iz nekog dubinskog prisjećanja - slikama što su se provjeravale na davnim ispovijedima - prepoznao Dušanova oca u gipkim, mačjim pokretima, visoka stasa i zelenkasto glinenih crta lica. Jedva da je izgledao zbunjen. U njegovu je srdačnom osmijehu i sada zveckala zarazna dobrota - toliko zarazna, da je bilo gotovo nemoguće stvarati negativni sud o čovjeku koji se u paradoksalnim karambolima čitav život titra lukavstvom, govorljivošću i bujnom maštom samo zato, da bi razveselio ljude oko sebe.
... Pa kako, onda, reći mu: spremi se; došli smo po tebe!
- Što, pa ti sam sa ženom kod kuće!?...
Andrija sumjičavo promotri svu četvoricu; bili su prozebli, ali pod oružjem. Nije mogao dokučiti traže li oni to njega, njegove sinove ili goste, a - ma što da odgovori - glavu je nosio u torbi.
- A, eto... sami. Sami!... drugovi moji. Nas dvoje u ovoj planini kao dvije sinje kukavice... Jedan sin u šumi, drugi u gradu. Studira.
Jela se kraj otvorena ognjišta usukala od straha pa - ni da preklinje ni da plače. Ne zna što pred ovima mora, a što ne smije znati - pogotovu o Toniju koji (kako se Andrija po selu hvalio) ratuje negdje tamo po komunističkoj Rusiji - čas u "plavoj diviziji", a čas, opet, u "Crnoj legiji". Odmah je, doduše, shvatila: ta vojska tu, makar i sva odrpana - i ne samo po kapama - nije bila od čeljadi koja bi se kod njih okupljala da šućori, da pije i da igra na karte. Ona nikad, pa ni sad, nije razumjela zašto i kako je, Bože sačuvaj, Sotona ušla u narod i ljude huška jedne na druge da kolju i da pale - da se nekrst i pod mantijom skriva.
- Jeste li za rakiju, ljudi? - Pita Andrija, da ih udobrovolji.
- Mani rakiju! Radije, nabacaj malo suharaka na vatru; zima je.
- A jeste li mi gdje čuli za moga Dušana? - Nastavlja on jeguljavom brižnošću, ponosno. A usput ih kradomice važe.
... Izgleda, ovi ovdje večeras nisu opasni. - Pomisli. - Moram ih, svakako, žedne preko vode prenijeti.
- Mislim: ponoć, valjda, i prokleta burina trese škure; a kad tamo - to vi, drugovi moji, kucate pa kucate. U sebi kažem: zakrkljalo nešto nesigurno, ali je već bio čvrsto odlučio da bude hladan, oprezan. - U ratu je svaki čovjek nekomu za nešto kriv.
- Da, kasno je već. Ali, eto,... dođosmo, jer... kod nas, u šumi, priča se da u vašemu selu ima i fašista. - Mladen se s revolverom u ruci tobože nehajno osvrtao po izbi. Njušio je zadimljen vonj kuhinje i staje u isti mah.
- E, drugovi moji, kako vi strogo pitate! - I on im s udvornošću ponudi klupicu kraj vatre. - Da sjednete malo? Da predahnete!... A što se našega sela tiče,... velim ja: teško je narodu zaći u dušu. Nema se kuda, pa spustio glavu i trpi. Ali ja, znate,... ja, ovaj... mislim: slaba je korist od ljubavi kojom nas plaše. I više ne vjeruju vojniku koji nam preko nišana prodaje nadu. A kaznenim ophodnjama pogotovu. Jer, kako kažu: hoće brat bratu s handžara krvi da se napije.
 
One ljubičasto sive zvjezdice bivale su, doduše - bar na izgled - rumenkasto toplije, ali je bilo očito da njihova ispijena lica zbog toga nisu postajala ništa mekanija; i, uopće - ti mrki momci nisu bivali nimalo drugačiji, bliži. A on je, zapravo, bio uvjeren da će uloviti njihov smiješak ili bar da će im se oči zakrijesiti odobravanjem.
- Aha, tako. Fašista nema, kažeš: A ratnih špekulanata?
- Bože sačuvaj!... koliko ja znam.
- A ti, drugarice, što ti veliš?
Jela se strese:
... Andrija?... Vaso?... Talijani!?...
Ali Mladen kao da i nije očekivao neki odgovor; prišao je stolu i stao listati po zamašćenoj bilježnici u koju je - izgleda, do nedavna - Andrija unosio neke nerazgovjetne brojke o poslovanju takozvane "mljekarske zadruge" u njihovom selu (njegova lukavo smišljena mamca što ga je Dušan tako slikovito karikirao).
- A što bi ona, drugovi!?... Žena, pa da se bavi politikom! - Vrpoljio se:
... Ako štogod lane, kuja!...
Osim toga, nije se mogao sjetiti je li u posljednje vrijeme bilježio nešto po toj sveščici - neke zadatke ili poruke iz varoši, jer i zbog toga bi mu oni mogli suditi.
Borac, koji je u zasjenjenom uglu prostorije obavljao premetačinu, otvori veliku starinsku škrinju pa jetko reče:
- Vidi, vidi, boga ti!... Puna sirotinje, kažeš!
Andrija je već bio siguran da će ga opljačkati, ali sada, kad mu je bilo jasno da oni nisu došli jedino radi toga, gotovo se činilo da je ravnodušan.
- A to malo ženina miraza; kažu: bolje da nestane sela nego u selu običaja!...
- A ove bale sukna? Košulje! Odijela!... sve u mirisnim travama i tamjanu.
- Od usta otkidao, jade moj. Cijeli život!... Da se nađe, zlu ne trebalo.
- I ja kažem. - Reče Mladen. - Dobro je da se nađe. Vremena su teška, i ne treba biti sitničav. A i naši se borci moraju obući nekako.
- Pa... izvolite samo! Jer, što je moje, to je i narodno. - Andrija je za svaki slučaj imao svoj baršunasti smijeh i neodoljivu srdačnost.
- A mi bismo i nešto hrane. Vidim, imaš pune naćve. Koji pršutić ili ovčji sir, a?...
- Ma, jesmo kukavni već i nemoćni, ali... naći će se za vas! Ako vam treba, kupio sam na pazaru i jedne vojničke cokule - talijanske; samo ih uzmite! Možda ih baš moj Dušan bude nosio!
Ali, onda, stavljajući teški naglasak na svaki slog, Mladen doda:
- Hajde, Andrija,... obuci se i ti; moraš nam pomoći!
Andrija bez riječi, pun prkosa i fatalizma, dohvati koporan pa, zaprtivši se vrećom kukuruznoga brašna, iziđe pred kuću gdje pod orahom spazi još nekoliko sjena. A kada su već krenuli uz jarugu, pričini mu se kao da negdje sasvim tanko, zloslutno zavija jedan pas. Iz daljine bi doskakutao poneki pucanj i zamro među istrzanim jaucima vjetra. Nebom su se, svaki čas pomalo zastirući mjesečinu, naganjali oblaci što su slutili na mećavu, a kroz olinjale grane divljih kestenova prošunjala bi neka zebljiva pomisao na smrt pa u srhu spuzla niz hrptenicu. Na kozjoj stazi, uzbrdice, pred njim je - s debelim zavežljajem također - trapavo gazio Vaso - seoski glavar; bilo je, dakle, očito: njih se dvojica tu nikako nisu našli slučajno.
Za Mladena, međutim, tu nije bilo nikakve tajne; što su se više primicali zapadu, sve su češće u štab njegove brigade stizale glasine da su njih dvojica - Vaso i Andrija - najvjernije sluge okupatora. Mogao je, dakle - na začelju kolone koja se prtinom uspinjala protiv bure - očekivati da obojica duboko u sebi vrebaju trenutak - mjesto, jedino njima poznato - kako bi se naglavce sjurili niz padinu; to je - ako ni zbog čega, ono iz Dušanove ogorčenosti - mogao pretpostaviti.
... A što bi on, Dušan, kad bi sad bio tu?
I sporednim rukavcem svijesti - zato što su sve one posljednje slike bile već uverižane čestim prisjećanjem - ponovo osjeti bezrazložno kajanje.
A lani - tek što je dolje u blijedo zelenkastom prisoju bilo proklijalo proljeće, a gore u brdinama ćudljiva zima još nije bila prikrajčila - kada su njih trojica, polegli među škrapama iza ogoljela žbunja, iznurenoj četi branili uzmak nad serpentinom kojom su se guste neprijateljske kolone uspinjale prema oslobođenom području. Daleko dolje niz cestu prepotentni su čelični hruštevi, na trenutak sputani zasjedom, škrgutali gusjenicama po makadamu i bjesomučno rigali oganj po uzbrdici; ali - usprkos toj samrtnoj tutnjavi što je nasumce opipavala krševit obronak - njih se trojica nisu pokolebali. Gotovo sve do sumraka branili su drugovima uzmak naviše, prema jelovim šumarcima što su, kao prsten, zaklanjali sniježni horizont iznad njihovih glava. No, najednom - desetak metara ulijevo, na mjestu gdje je u zaklonu s bacačem ležao Dušan, zaglušno sijevne; činilo se kao da ustostručena jeka te kamene pustinje eksplodira posvuda unaokolo. Mladen je, ošamućen ljutim dimom baruta, osjetio kako ga, poput kišice, zasuše po leđima sitne krhotine stijene, a kada se osvrnuo na potmuli jauk, ugledao je: mina je, poput sjekire, zbrisala jedan zimzelen i cokulu na Dušanovoj lijevoj nozi. Ne, nije bio mrtav i njih dvojica sa strane - po uvriježenoj predrasudi da grom nikad ne udara dva puta u isto mjesto - priskočiše da mu pruže prvu pomoć - da mu do prvoga vidara što čvršće stegnu batrljak. I da ga na ramenima izvuku bar do prvog bivka.
S koliko smo čudesne snage, nadljudskim naprezanjem prtili uzbrdo i njega i njegovo oružje! Bilo je to i drugarstvo i odgovornost, ali je na neki način i onaj kamenjar svojom pustoši u nama pobuđivao neko usebno zrenje i samilost.
Ni tjedan dana prije toga Dušan mu je bio rekao:
- Ma, znaš... mi još uvijek nismo u pravom ratu; tako da, ustvari, ne možemo ni osjetiti ono čudno posthumno osjećanje, vezano za stvari. Osjećanje koje nema budućnosti. Govorim ti to kao dobar znalac samoće, ali podložan oduševljenju, zahvaljujući sposobnosti da ponekad uspijevam sagledati vlastitu dušu. Jer, iako mrzim to suludo klanje, nešto mi se u tom ratu ipak sviđa: vrlo jaka moralna izlika da mogu sudjelovati u bitkama, premda mi se krv ledi, a srce drhturi. Nikad ranije nisam doživio iskustvo koje bi se moglo usporediti s teškoćama i opasnostima koje su prekrasan lijek za neotpornost i klasni daltonizam.
Obuzet nemirnim uspomenama, koje su izrastale među izduženim sjenama bukvika, Mladen tiho zapovijedi:
- Hajde, požuri!...
A kao jeka vrati mu se: "Ostavite me, drugovi, tu... da umrem! Jer, za mene nema nadaleko... ni bolnice ni života."
A sad je, odvagujući cijenu junaštva, pomislio: Tomu nasuprot, beznačajne su smrti mnogo skuplje, jer se nameću kao dekor. Čak i kad je sve unaprijed jasno.
No Andrija ispod oka zirne na srebrenastu bradu do sebe pa, svladavajući strepnju, pokuša da bude načistu sa samim sobom.
... Vaso je pravoslavac. Četnik! A ja... Što sam za njih ja!?
Odvagivao je što li sve oni ("narodna vojska", ulagivao im se), tako poslovno mučaljivi, mogu o njemu znati. Po selu se, istina, šuškalo da je Dušan među prvima netragom nestao iz grada - najvjerojatnije, kao partizan; zato je on, dok su se Talijani, posvuda motali kao mravi, na sva usta - tko ga je htio i nije htio slušati - pričao kako mu je Toni već u sjemeništu bio zakleti Hrvat, a nerijetko i dodavao: ustaša koji se, rame uz rame, bori s Nijemcima na Istočnoj fronti - tamo negdje u Sibiru ili bogzna gdje. Ali, upravo zato što se u tim nesigurnim vremenima prečesto razmetao i kletvama i hvalisanjem - uvjeren da svojim pretvorno kitnjastim žongliranjem balansira kako najbolje umije - sve dosad je u sebi potiskivao i vlastitu krivnju, jer mu se činilo - biti podložan vlastima, kakve jesu da jesu ("od Boga su!", rekao bi), nije sluganstvo nego promećurnost, pa - "komu opanci, a komu obojci!"...
... Samo, da mi je da prođemo pokraj onih brestića... I da se strmoglavim niz jarugu. Ne bi me ni sto pušaka sustiglo!...
Poznavao je tu svaku stazu, svaki žbun i svaki kamen. Osim toga, nije bilo ni najmanje sumnje: bio je to za njih jedini put koji je vodio u planinu. Nedaleko su bile Rudine, zaselak u kojemu je naoružana seljačka straža čuvala cestu. I sasvim je zdravo rasuđivao:
... Jer baš tu neće smjeti previše puškarati za mnom; do varoši bi se čulo.
Ali, čim su skrenuli drugim prečacem, shvati: Nada je bila tako blizu, da je prerano sve stavio na kocku. I odjednom se u čudu zatekne kako mirno, bez misli korača kad, eto - više nema izbora između katastrofe i spasenja.
 
... Premda ni u posljednji čas ne mora biti prekasno! - Zaključi, ali osjeti neku vrst emocionalne iscrpljenosti, nekog unutarnjega venjenja u tišini potištenosti koja je čitav jedan svijet budućnosti držala u iščekivanju. I potrudi se da tračak oduševljenja, premda lažan, bude sasvim iskren. - Jer, i u najgoroj situaciji bar neki se izlaz mora naći!...
Andrija bi najradije - poput utopljenika što se grčevito hvata za svoj identitet - ponovo spomenuo Dušana; međutim, negdje duboko u sebi osjećao se već iskorijenjen iz vlastita potomstva. Izvjesnost je bila tu, ne mareći za njegova naknadna kajanja.
A zbijena se skupinica bez riječi uspinjala prtinom između lelujavih mirisa suhe trave, opala lišća i kamena; zadahtavali su se, verali kroz mjesečinu, poklizavali - zaokupljeni svojim prošlostima koje su se čudnovato zgušnjavale; jedino je Mladen - s težinom koja se nije sastojala od umnoženih nostalgija - uspoređivao tu buru na prozeblim prstima s onom tako iznenadno fatalnom mećavom lani koja je, usprkos proljeću, pred njima gomilala smetove, kovitlala se u bijelim pramenovima i lijepila poput zaleđena paperja uz pomodrele Dušanove obraze.
... A da smo samo još pola sata onako lutali, - pomisli, - samrtni bi se krug bio sklopio nad svom trojicom. Pa ipak, drugarstvo bijaše iznad svega - u samoprijegornoj odluci: ili da se pogine ili da se pobijedi.
Pred Mladenovim je duševnim okom i sada titrala slika: tijelo gladno, ali ne i sjećanje na njega. Ono, što će stvarno umrijeti, bila je kolektivna slika - ratni spomenik koji nikad ne postiže toliku sabranost, jer je u smrti prečest naglasak univerzalnosti. Tek u odnosu prema konkretnoj ljudskoj nesreći, čak i kada toga nije svjestan, čovjek otkriva svoj identitet - iluzoran, ali sasvim stvaran i neophodan u potrazi za vlastitim otkupljenjem (ako mu je otkupljenje uopće neophodno). Prema vani, kad je u pitanju hijerarhija ideja ili vojničkih zadataka, bio je zaista krut, a iznutra pak - pod težinom neiskazane narcisoidnosti koja ga je pritiskala - krhak i osjetljiv na stradanja; pa ipak, bio je i nešto drugo - jedan od onih iz tvrdoglava plemena sanjara koji uvijek čeznu da sa zbiljom urade nešto: da je ponovo stvore i pretoče u nekom obliku manje prolaznom od onoga što ga pruža stvarnost. A u sebi se grizao što je na neki način ipak bilo dobro da je morao misliti na rat. Bila je to i gigantska eksplozija strasti - suština revolucionarnih gibanja koja su svakoga dana dovodila nove stotine boraca. I, ma koliko bila nezgrapna slova kojima su ispisivali vlastitu povijest, mogli su se bez kompleksa manje vrijednosti nositi na međunarodnoj burzi heroizma.
... Narodni heroji!...
Naravno, Andrija nije baš tako mislio - bar ne do prije pola sata otprilike. Sad je, međutim, bio potpuno spreman povjerovati - pa čak i zakleti se - da i njegovim žilama od pamtivijeka kola crvena krv. A to da je kasnije - u tom balkanskom košmaru gdje se ljudi međusobno, po vonju znoja ili odjeće, tako lako neprijateljski svrstavaju među katolike, pravoslavce ili muslimane - nekako, naučio cijeniti tu "božeprosti, Državu" kojoj nezavisnost ovisi o prijekim sudovima, bilo je to zbog nekih intimnih razočaranja, odnosno iz posve elementarnoga računa da se kroz taj posvudašnji rat na bilo koji način progura. A, eto, sad - njegovo najmilije geslo da "još nije vrijeme" kao da se nije poklapalo s vremenom u kojemu je živio.
... A moj Dušan je govorio: Ćaća, politika ti može biti čak i bježanje od politike. Ali, nažalost, ja ga tada nisam razumio.
Uostalom, sad mu je bilo i prekasno utvrđivati da li su njegova vlastita uvjerenja bila zablude. Jer, iako je za sebe volio reći da je neuki seljak, znao je: stvarnost rata - učestala smrt - još jednom će vratiti svu dragocjenost nesigurnosti života koji sve više postaje jalov i trom u plijesni vlastite sigurnosti. Bio je spreman pozdraviti sva ograničenja što ih je donosila uniforma, slaviti okrutnu disciplinu koja priječi pogled, upravljen u ništetnost vlastitoga portreta, jer - prevelika sloboda, koja ne ukida razuzdanost, izaziva vrtoglavicu. A on je - reklo bi se - bio toliko dobar čovjek, da bi dušu dao da bude namagarčen.
... Pa i s osnivanjem one mljekarske zadruge u selu, na primjer! Makar su panduri njuškali posvuda naokolo - kao, da ne bismo nešto protiv države i kralja. A narod neuk pa sumnjičav; ne zna da je kriza i u selu i u gradu. A koliko sam se samo time izlagao za komunizam, a!?...
I opet se na trenutak našao među rado prepričavanim uspomenama.
- Evo, na, ovdje piše. Jasno! Kao suza Božja. Sve po redu, braćo moja i prijatelji. Za svaku litricu, ne bilo je!... što smo je prodali. - Govorio je slatko, tužnim baritonom, kuckajući crvenplavom olovkom po koricama neke zamašćene bilježnice. - Ne ide posao pa ne ide! Makar i do pola vode nalili. Troškovi rastu, a zarada nikakva. Narod u gradu nema ni za čašu mlijeka. Kažem vam ja: kriza je to, braćo! Velika kriza! Ni odbor ni ja, kao predsjednik, nikako da povežemo kraj s krajem. A zadruga, prijatelji moji, duguje, do grla duguje - i nama i državi! - pa, kada bismo i sve ovce i svo suđe rasprodali, jedva da bismo sedamnaest dinara imali čista. A nas u zadruzi... Koliko nas ima, ne bismo ni na pare podijeliti mogli. Eto, na što nas ta kriza u gradu dovede!...
A tada je Vaso predložio da se ni taj prokleti dobitak ne dijeli nego da se zapečati u kesicu i zatakne negdje u suhozid pa neka se zmije legu na njemu.
Mladen iskosa spazi nesvjestan smijuljak sjećanja na Andrijinim zubima i pokuša da se dužim zakorakom otrese priznanja kako ga Andrijine oči zbog nečega žuljaju, došaptavajući mu naročit obzir prema Dušanu. A bilo je neprikosnoveno da se u revoluciji vlastita razmišljanja i post'upci moraju podvrgavati jednom idejnom središtu - odanosti proleterskoj solidarnosti koja prožima njezin stvaralački zanos; ali, isto tako, i da - u mržnji prema neprijatelju u kojoj bijaše opravdanje za njezine rušilačke snage - nepostojanje individualne odgovornosti omogućuje cijeloj naciji da iz dubine svojih atavističkih korijena djeluje savršeno poslušno. Jer, ma koliko se posvećenih barjaka vijorilo - svaka je revolucija uvijek na samomu rubu napasti da - s ubitačnim razlozima koje povijest kasnije opovrgava - proždire svoju vlastitu djecu.
- Hajde, dobro, reci mi, ćaća... ta tvoja otkupna stanica u selu!... ti nepismeni pastiri gore u planini!... taj primitivni transport u nekoliko limenih kanti, ta dlakava, neprocijeđena higijena mlijeka!... taj tvoj privatni kolhoz nomadskoga smjera!!!... zar na taj način da se boriš protiv kapitalizma?
Premda je bio dovoljno lukav i promećuran, Andrija nije mogao suspregnuti mržnju i gnjev i prema Dušanu, tom bogohulnom izrodu, i prema njegovim jetkim zanovijetanjima, ali ga je - i tada i kasnije - negdje u dubini svrdlala klasna suština njegova cinizma. I zato je sada tu, zaprćen vrećom kukuruznoga brašna, bivao sve sigurniji da pod uvjetima, što mu ih je nalagalo prisjećanje, način objašnjavanja ni s njim ni s njegovim drugovima ne može biti pravedan. Pa ipak!... Pogotovu, ako!... Jer!... Bilo je to talasanje proturječnih nada koje su mu naizmjence upadale u podsvijest.
Iz ptičje perspektive - za Ikarov let u kojemu čovjek iznenada osjeti potrebu da zaplače od ljepote - Dinarski je kras u pasvjetlini, poškropljen strelicama mjesečine, mogao izgledati kao leglo pretpotopnih guštera koji su se, primorani igrom sjena, lagano pokretali, a da ni u jednom trenutku njihova ogromna ljušturasta trupla nisu zadržavala do kraja izgrađene fantastične oblike, jer kao da su Demijurgu, ometenom u veličanstvenom nagovještaju harmonije, nedovršene konture zaselaka, gajeva ili klisura dojadile i prije nego što je i pokušao da ih stvori. A među tim utvarama visoko rizične prolaznosti meškoljila se srebrena traka rijeke prema kojoj su se, poput nevidljivih stada što hrle na pojilo, spuštala njihova sela - neka od njih noćas kao baklje od kojih su oblaci po trbusima postajali rumeniji. Duboko dolje, kao bjesomučni odgovor kaznene ekspedicije, vijugao je plameni trag "crnih košulja". I kolona se na tren osvrnu da srcem upamti prizor kako rimska vučica nudi da raskolom podoji slavensku djecu s toliko imperijalne ljubavi, da su ljudi, gorštački otresiti, krenuli u brda među vukove.
 
A onda su prešli na drugu stranu i počeli se spuštati u susret nejasnim obrisima omorika.
... Nećemo, valjda, ovako pješke, u Bosnu? - htjede Andrija da upita, ali za njemu svojstvenu žovijalnost od nekad, natovaren poput mazge, nije imao ni snage ni vremena. Pa ipak, više za sebe nego za druge - reče:
- Ova bura... Miriši. Bojim se, okrenut će na snijeg.
Zalazeći sve dublje u šumu, Mladen je sve češće pogurkivao ramenom Andriju, a prisjećanjima bio uz Dušana - tamo negdje u planinskom bespuću do kojega ni vukovi nisu zalazili. Prisjećao se na njihovo zajedničko beznađe u napola porušenom oboru na koji su iznenada dolutali uz rub jednoga proplanka. Već su bila prošla dva dana otkako ih je sniježna vijavica prikovala uz taj zaklon; ziđe od hrpe nabacana kamenja, krovište od grubo tesanih stabala i pleter od granja umjesto vrata - rešeto za mrazne vjetrove, malo gušće od jelove krošnje pod vedrim nebom. Dušan je ležao u jakim bolovima i visokoj groznici, a Mladen nije ništa imao pri ruci - ni lijeka ni pokrivača; jedva da je mogao sakupiti nekoliko naviljaka sijena što je tu, zajedno s ovčjim izmetom, preostalo od lanjske ispaše. Uspio je da u podgrađenom dijelu, što je čobanima služio za ognjište, potpali nešto drva i da prostor bar donekle ispuni nostalgijom dima; nadaleko niotkud ni da se glasa divljač ili ptica; odasvuda samo zaurlavajući fijuk oluje, neizbavljiva usamljenost i bijeli mrak. Bili su bez hrane, bez topline, bez orijentacije u vremenu i jedva žvakali smolu što ju je Mladen zgulio s obližnje smreke. I dugo u sebi razgovarali šutke.
- A napolju?... - Prostenja Dušan. - Još pada.
- Pomalo, da. Sipi još, ali... uskoro će, valjda... - Mladen se bojao da kaže istinu. - Sunce tek što nije kroz oblake...
- Tek što nije. - Dahnu Dušan u grimasi nalik na smiješak, bolno se osvrćući oko sebe, iznenađen i nesiguran. - Pomalo... Pomalo.
- Snijeg još uvijek nije predubok. - Mladenov se kreativni očaj časno suprotstavljao bezizlaznosti.
- Za mene je to svejedno. - Sumorno odvrati Dušan.
- Proći će i to, ne boj se!
- Prekasno...
- Nemoj tako! Zar dolje već nismo vidjeli proljeće?...
- Da, vidjeli smo. Prerano. I uzalud... Jer, možda se nitko od naših nije uspio izvući.
- Izvukli su se, izvukli,... budi bez brige! - Ali, pošto je naglas izrekao tu zajedničku želju, osjeti kako u njoj ima mnogo manje vjerojatnosti nego što je očekivao.
- Možda... Ali ja više nikad neću biti s njima.
- Nemoj tako, Dušane, brate!... Nije to ni prva ni posljednja vijavica u planini. Ali, mi,... borci za slobodu,... mi još možemo, shvaćaš!?... - Ne dovrši, jer nasluti jecaj u grlu.
- Ne mogu ja, druže, ništa više ja ne mogu. - Dušanov se šapat zgrušavao na tankim, ispušenim usnama; bijaše već kostur iz kojega tek potitrava fosforescentni odraz unutarnjega izgaranja. - Previše je to za mene. Previše. - A poslije kraće stanke doda. - I radi mene.
- Proći će sve ovo, proći - brzo. Samo, da ova mećava!... Moramo izdržati! - Mladen je usporedo razmišljao da više nemaju drva; jedino bi velika vatra, možda, mogla ublažiti glad. Makar i od mokrih grana; samo, da gori! - morao je pokušati.
... "Previše je to za mene. I radi mene." ...
U Dušanovu glasu, što je treperio između šapata i suza, kao da je bilo toliko neodređene sumnje, toliko nedovršenih misli!...
- Idem samo časak; treba pogledati napolje: Možda još nešto nađem u šipku ili pod lijeskama. - Ustajući, Mladen se gotovo divio snazi koja mu je preostala; zglobovi mu još nisu škljocali; bilo je to veliko iskušenje, jer mu se činilo da bi još uvijek bio dovoljno jak da ga ponese preko svih smetova do na kraj horizonta.
- Ah, pusti to, Mladene!... Ionako, sve ti je to uzalud! Zar ti, zbilja, ne vidiš!?... Pa ja sam ti već sad, ejh!... - U Dušanu se talio posljednji odsjaj života. - Nego, radije mi daj!... - I on sasvim kratko zajeca; bol se poput žestokog električnog impulsa širila sve do perifernih živčanih vlakanaca i pretvarala se u jednolik otegnut damar, povremeno s nekom vrsti vlastite amnezije kad bi dostigla do određenoga stupnja intenziteta.
- I teže nam je bilo, Dušane, pa smo izdržali!
Tada se Dušan u grču podiže na lakat, a izraz na licu mu se stvrdnu:
- Vidiš i sam: Gangrena!... Ja umirem. A ti, ako si pravi drug!... dodaj mi pištolj.
- Dušane, brate,... kako možeš tako nešto!? - Mladen je bio zapanjen proturječjem u izrazu njegovih očiju. I odjednom ga obuze zastrašujući osjećaj strepnje, razočaranja. - Govoriš gluposti! Eto, za dan-dva, čim ojuži!...
- Znam. Olakšaj muke i meni i sebi!
Zarobljeni u tom planinskom skloništu, neko su vrijeme bez riječi osluškivali kako su se sniježne nagumine propinjale uz pleter, a raspomamljena oluja drmusala trupcima na krovištu, isisavajući čak i ono malo toplote s ognjišta.
- Čim to vani prestane,... a mora uskoro; proljeće je, boga mu!... Naša poljska bolnica ne može biti daleko. Strpi se još malo!
- Za uzaludnu žrtvu, Mladene,... daleko je. Predaleko! I ja sam odlučio da svojim mukama učinim kraj. - Šapat mu se jedva otkidao s usana.
Sjećanje ni nakon godinu dana nije bilo ništa izgubilo na emocionalnoj snazi; dapače! - kasnije će u njemu prepoznati predskazanje: neki iracionalni, bezgranični strah od onoga što bi se moglo i njemu desiti. Pogotovu, jer mu je taj poraz usjekao duboke rane do kraja života - makar se na površini obično nije vidjelo ništa osim osmijeha.
Onda se nijema skupinica, zbijena oko Andrije i Vase, prebaci preko ceste i zađe još dublje u šumu s otkočenim oružjem, a Mladen, spuštajući se oprezno niz padinu, pomisli:
... Eto, i njihov je put završen.
Kada su stigli pred kolibu štaba, naredi:
- Vežite ih!
Bili su se zaustavili pod jednom krošnjom i Andrija odmah spazi kako se posvuda unaokolo iz mraka pomaljaju poput šumskih utvara mrzovoljni, umorni borci, dok nečije maljave šačetine promiču tamo-amo kroz pramenje mjesečine, a za njima kao da vijuga srebrenasta Vasina brada. Ali u istom času, sam pritisnut uz drugo deblo, zasopljeno buljeći u tolike sjene, konačno shvati da im je obojici došao kraj.
... Domamiše nas na prevaru, razbojnici! Tobože, samo da im pomognemo nositi...
 
Činilo se da unutra - u kolibi - dugo, dugo zasjeda nešto kao ratni sud i, napokon, uvedoše Vasu prvoga. Mladen iz torbice izvuče neke papire i zaviri u bilješke.
- No, dakle... ti si taj što nam,... sve onako uz mezetluk i rakiju,... raspiruješ mržnju i strah u narodu: I kao anglofil - pripadnik kraljevske vojske u otadžbini koja se - na jeziku - bori protiv okupatora i njegovih slugu, a zapravo ratuje protiv partizana; i kao četnik što se oružjem, dobivenim od talijanskih fašista, bori - u isto vrijeme - i zajedno i protiv saveznika; i kao zagovornik velike Srbije koji Hrvatima obećava ponovo kralja i pravoslavlje. Reci: za čije ti to interese na balkanskoj čaršiji huškaš radnike i seljake, jedne protiv drugih?
- Ja!?... Sačuvaj me, Bože! Ta, nisam lud! Politika, to je gospodski posao. Ja oko svojih ovaca - jedva da čitati znam.
- A veliš: glavna veza s Talijanima - Andrija? I to, preko franjevačkoga samostana u varoši, je li?
- Pa, ne znam vam ja sigurno, ali... tako se priča. Znate, njegov mlađi sin, Toni - on je kod njih učio da se zapopi. A sad je, kažu, negdje na Istočnoj fronti. Ali ja vam, zapravo, ništa ne znam. Ne miješam se drugima ni u vjeru ni u naciju, jer - politika je velika kurva, gospodine moj!
 
- Dobro ti to, Vaso; čovjek bi rekao: ne znaš ni brojati do pet!... U redu!... Možete ga izvesti, drugovi!
A onda uđe Andrija i, motreći ispod oka, odmah prepozna jedno lice; bio je to Ilija - onaj žgoljavi čobanin kojemu je mljekarska zadruga najviše ostala dužna. Istoga trena sve mu je bilo jasno: rat kao lična osveta. Zato su i Vasu, valjda - kao predsjednika zadruge, a ne kao četnika. I Andrija se, unatoč svemu, pokuša pribrati, dok je onaj nekadašnji čobanin s crvenom zvjezdicom na kapi sjedio ravnodušno, grijao prozeble noge i pravio se da žmirka u neke papiriće također.
- Pa ja, je li... bio sam ranije i po svijetu, "Mate nosalica" - kako nam se sprdaju - s dućanom na trbuhu. Ali, eto, nisam mogao bez kuće. Bez domovine! Naša zemlja - to ti je!... - Andrija se nadao da će rodoljublje biti zgodno uporište za obranu.
- Kojoj si stranci pripadao?
- Pa, zapravo... da sam negdje bio... onako, mislim, zapisan... nisam bio, majke mi, nisam. Nekako, nije bilo ljudi; sve jedan drugoga merkaju ispod oka. Ali ja sam, vjerujte, uvijek bio radnik. Kod mene dolje u selu - a, boga mi, i u varoši - narod odavno govori: crveni pa crveni... Čak su me i žandari nekoliko puta tražili.
 
- Polako, polako!... Još ćemo o tomu kasnije. - I Mladen mahne jednom drugu da nabaca drva.
- Znam, gospodine... ali ja, ja nisam ništa kriv. Dao sam sve od sebe da spasim zadrugu. I moj sin je već od prvoga dana partizan. - Andrija se ljutio na sebe, što su mu riječi bile skrušene: što mu je u glasnicama zatitrao jecaj.
- A koliko imaš djece? - Mladen je kroz rumenkastu polutamu pretraživao sličnost i razlike između njega i Dušana. Crte lica, oči, nos - sve ga je to na neki način podsjećalo. Pa ipak, nešto je sasvim drugo zračilo iz njih: tamo - drugarstvo i hrabrost; a ovdje - ljigavost i strah.
Naslućujući opasnost, Andrija predahne.
- Pa... imam dva sina; do rata jedan u gradu lučki radnik, a drugi školarac. Ali, pravo da kažem - otkako je ovaj rat, ne znam ni gdje su ni što rade; naprosto, kao da su u zemlju propali!
- Aha, tako kažeš... A vjera?
 
- Pa, pravo da velim: pišem se katolik, ali ja, znate... ja vam ni u šta ne vjerujem, u ono što nam popovi bajaju. - Jedva se susprezao da ne rekne: Ja, komunista, drugovi,... komunista od pamtivijeka, od rođenja!
- A zanimanje?
- Pa, eto, tako; znate, svačim pomalo. Tek toliko, da se preživi! - Te, najednom, kao da mu laknu:
... Možda i ne bude, sve skupa, tako strašno. Ionako, izgleda, ništa ih ne zanima do kraja.
Mladen ponovo pogleda u svoje bilješke; gadila mu se igra u kojoj je svršetak već bio poznat.
- I da si po tisuću dinara nepismenim seljacima prodavao šarene reklamne prospekte kao garantna pisma za uplate raznih poljoprivrednih strojeva. Je li to bila ta tvoja trgovina?
 
- To je laž!... gospodine. Evo, tu je naš Ilija, pošten čovjek i drugar, pa neka on kaže istinu da je to laž.
Onda Ilija, onaj što donedavna bijaše posljednji čobanin u njihovom selu, malo prokašlja grlo i uze riječ:
- Optužen si, Andrija, u ime naroda, i to: zato što si pomagao neprijatelju da zvjerski ubija zarobljene partizane; zato što si - kao antifašiste - prokazao i strpao u logor četiri obitelji u svomu selu; zato što si po varoši na sva usta hvalio zločine okupatora i njegovih ustaških i četničkih slugana; zato što si preko fratara bio glavna veza s Talijanima...
 
Andrija se jedva držao na nogama; kao da ništa nije ostalo od njegove stasite pojave i od žagorastih očiju, ništa od lukava grgutanja u smijehu i od mačjih pokreta; naprosto - zgurena ništica koja se povija pod svakom novom optužbom sad već i ne zbog grižnje savjesti nego radi gologa života što izmiče.
Mladen s olakšanjem, kao da udara točku, probode gnijezdo rumenkastih plamičaka među ugarcima, a klupko zmijolikih resica zapišti, rasplete se i poskoči u tisućama varnica i sitnih klobučića ljubičasta dima prema slamnatom krovu.
... Ne, ne, taj previjani lisac, usprkos tako frapantnoj sličnosti, ni po čemu nije nalik Dušanu!
I on se pokuša prisjetiti njihova posljednjega razgovora u onoj ledenoj pustinji.
- Vjerujem ti, Mladene, ali bojim se, za tebe se bojim.
- Čuj, Duško,... nas dvojica smo srasli u plamenu borbe i nema takve mećave koja bi nas mogla rastaviti.
- Hvala ti, brate, ali... baš zato!...
- Rekao sam ti već: Sve dok ne dođemo do na oslobođeno područje!... makar od granja i saonice morao napraviti.
- Ne treba, ne treba, Mladene... Ja sam već, ionako, daleko došao.
- Ti si, dragi moj, izgubio nadu; eto, to ti je to. Kao da mi samo s oružjem ratujemo!... A zaboravljaš da su naše najveće pobjede, zapravo, u političkom radu.
- Znam. Zato ja i velim: Idi, idi sam! Oni te, sigurno, čekaju.
- Na tom zadatku svi smo mi podjednako neophodni.
- Eeej, da nije toliko snijega unaokolo!...
- Dan-dva pa i to će proći.
- Da, da... Proći će, proći... A moj život, on je već prošao.
I za divno čudo - u trenutku kad je izgovarao tu svoju odluku, osjećao se mnogo bolje.
- To ne mora biti istina. - Mladen je već u konstrukciji te svoje rečenice shvatio što podsvjesno misli; bila je neuvjerljiva. I odmah je požalio zbog toga.
- A ovo sa mnom? Je li to istina?
- Kad bi te drugovi čuli, Dušane,...
- Ah, znam, ne bi mi oprostili.
- Jednom komunisti - heroju - boga mi, ne bi!
- A kad bi saznali da sam, namećući svoj spas, povukao za sobom i tebe u smrt?
- Eh, ti opet o smrti!... kao da se još nikada dosad nismo s njom sreli. - Mladen je zakopčavao kaput, spremajući se da iziđe.
- Sreli smo se, da, stotinu puta već. Ali, dok je istinski živ, čovjek ne može ozbiljno misliti o svojoj smrti. U nadi koja graniči s ludošću ili drogom, da se to dešava drugima. Zato je heroj uvijek pomalo u transu s jedva zamjetnom opojnošću amoka.
- Zar i ti, prekaljen borac, pa tako?...
Onda Mladen pođe prema pleteru, prislonjenom na otvor umjesto vrata i nekako tupo, bez groze, pomisli:
... Iza svake velike ljudske nesreće uvijek mora da stoji neka filozofija. Jer, on će se zaista ubiti!...
Dušanove su oči bile rezignirane, daleke. I Mladen makinalno čučnu da iz puške izvadi obarač. Dušan ga je promatrao s neizrecivo bolnim drugarskim osmijehom koji je već bio izvan i iznad stvari.
... Pomislit će da više nemam povjerenja. - I Mladen se zbunjeno nakašlja, uhvati za vezicu na cipeli, a zatim naglo ustane da iziđe.
... Eto, kako i ljubav može biti neoprezna! - Pomisli s grižnjom savjesti, dok je donedavni čobanin još nabrajao:
- Zato što si među seljacima raspirivao vjersku i nacionalnu mržnju!...
- Tko? Ja!?... Ja da sam raspirivao vjersku mržnju!... A tko je, onda, govorio da treba sve popove na svijetu za muda objesiti?
Mladenova su raspoloženja, začudo, bivala sve neveselija, sve zbrkanija, sve umornija; čudio se kako to da prema tom čovjeku ne osjeća baš ništa osim dosade i gađenja.
- Zato što si u vrijeme krize obmanjivanjem, prevarama i potkradanjem suseljana upropastio zadružnu imovinu!...
U Mladenu izraste neko tužno polusjećanje Dušanovih očiju koje su negdje duboko u sebi pitale: Hajde, reci - koliko nam revolucionarna pravda može izdržati protiv?
- Dosta! - Reče; ustade i dohvati oružje.
U izbu, onda, upadne kurir, vičući:
- Pokret!!!... Ustaše i Talijani, dolje na cesti!
 
Svi naglo ustanu, bez riječi. Mladen zagrnu kabanicu i pođe prema vratima:
- Likvidirati!...
- A znate li gdje je moj Dušan? - Povikne Andrija molećivo. - Ja bih njemu sve ispovijedio.
- Poginuo je. Lani, u proljeće. - Reče Mladen i nestade u tami.
- Ajme meni, nado moja! Dušane moj, rano moja! - U Andrijinom grcanju nije bilo glume. Njegova je sudbina bila jedino u nadi da će naći smilovanje kod sina. Njegove gorke, istinske suze kapale su - ne toliko zbog Dušana nego zbog odmazde na koju nikada dosad nije pomišljao s tako upornim užasom kao sada.
Napolju Mladen udahne punim plućima buru i pođe prema drugim nastambama.
- Pokret!!!...
Tišina. Opasnost. Noć...
A onda kroz grane omorike odjekne hitac, pa još jedan.
Četa je bila spremna za put.
* * *
 
 
3.
 
Negdje pri kraju jednoga od svakodnevnih, naizgled zatvorenih sastanaka u Kruninom stanu - sastanaka što su ih i sami čestom zamjenom teza smatrali čas Partijom, čas Udruženjem na kojemu su se u beskonačnim raspravama bistrili strateški pojmovi kako da se programska deklaracija tek osnovane organizacije - deklaracija puna kondicionala i futura - primijeni u praksi, kada su prijedlozi već prelazili u ideološka sanjarenja, njih su trojica - Branko, Mladen i Kruno, svaki sa svojim polemičkim viđenjem rješenja - ostajali pri svomu. Branko je, kao superlijevi pragmatičar, inzistirao da jedna delegacija što prije mora izići pred najviše organe narodne vlasti s maksimalističkim zahtjevima, kako bi se direktivno, po vertikalnoj odgovornosti osigurala suradnja i s najneukijom administracijom na terenu. Mladen je - nedovoljno upućen u konkretne probleme, ali s mentalitetom ratnika koji se u prosudbi životnih stavova neprestano vraća na heroizam i disciplinu - zato što je kao borac, i sam prokrstarivši Jugoslavijom uzduž i poprijeko, mogao mnogo zornije nego njih dvojica iz literature predočiti razaranja i opću nerazvijenost zemlje, bio svjestan da se u tom trenutku ne može zahtijevati da specifična problematika jedne relativno malene skupine invalida nikako presudna, ima prioritet pa je - od bojazni da ne prekardaši na partijskoj liniji - gotovo za svaki pothvat, za svaki dopis ili službeni razgovor predlagao političke konzultacije u Centralnom komitetu i time im pomalo išao na živce. Kruno je, pak - podjednako nesuglasan i s bezličnom ortodoksijom i s autoritarnim pragmatizmom - zanemarujući realnost, bio za neku vrst elitističkoga pristupa: za emancipaciju kroz revolucionarnu samopomoć putem više naobrazbe i veće radne sposobnosti.
 
Dunja, kao domaćica - i sama uključena u žestoku prepirku - pošto više nije imala čime ponuditi goste, predloži da im - kao na nekadašnjim literarnim kružocima - pročita jednu upravo završenu Kruninu priču, pisanu po istinitom događaju.
- Usput, i da budete prvi kritičari! Jer, ono što će vam se učiniti suviše teatralno i nestvarno, zapravo je istinito dok je ono, što ostavlja dojam istine, čista izmišljotina. Ali, osim literarnoga paradoksa - ovo bi vam mogli biti dobri argumenti za svu trojicu istodobno. - Rekla je.
19. travnja 1948.
 
Put u Ameriku
 
- Evo im bosanski!... njima i njihovoj ubožnici. - Kao reče Stjepan Buzen samomu sebi kroz brnjicu straha. - Jesam li ja ovdje, u svojoj zemlji, rob ili slobodan čovjek? - I, onako bolesnom i bespomoćnom, dođe mu da se još jednom pobode s usudom. Čuo je, naime, da u tom njihovom komunizmu tamo po domovima za invalide od staraca i bolesnika prave sapun. A što bi tek onda s njim, kad ni u kolicima više ne ide?
... Ni koraka se ja ne dam do tamo radi njihova napoja. Meni je u mojim krpama sasvim dobro. Makar su mi tom nacionalizacijom gotovo sve oduzeli!... Ne dam se!... A i zet mi u Paragvaju, kako piše, ima kamion. Možda i kakvu tvornicu, vrag zna!... Uvijek nam može nešto poslati ili pozvati k sebi. - I, s pogledom na stanje u kojemu se nalazio, najradije bi zaurlao na poredak u kojemu se samilost miješala s otrovom. Ali dobre su vijesti bile već odavno procurile preko carine; odonud, preko mora, stizali su paketi - limenke, krpice, najlon-čarape.
... Hvala Bogu, ovi me Cigani ovdje ni milicijom nisu mogli natjerati da skapavam. - Hvatao se noktima srdžbe za glas preko oceana, prokrijumčaren kroz dvosjeklo okrilje saveznika. I zato mu se tu iz njegove izbe činilo još uvijek da je ta njihova narodna vlast bila samo kao krijesnica u vodopadu, sve dok se tamjanom bruse kame na zapadu.
... Ako im je toliko stalo do moje glave ili do moga stana, neka me, onda, bar pošteno izvedu pred sud! - Kao da je kriknuo u razmrskanom snoviđenju. - Jer, ja se ni zdrav nisam bojao kuršuma.
Jeka je u njemu rasla poput kvasca, a nikoga u sobi da mu pred gorčinom podigne glas ili bar spusti rešetke na oknima. Pljesnivio je tu sam po čitav dan u znojnom zadahu pelina i vrućice, a još neukrotiv u poskoku. Pod ogrlicom rakije na uzglavlju činilo se da je u sumraku dlanova zatekao stonogu misli, kako se otima do rasprskavanja.
... Misle razbojnici da mogu što hoće; samo, zaboravljaju da i nad njihovim bogovima ima Bog... - Pa shvati da su mu se očnjaci razgranali poput mačeva. Štoviše, sad mu se osvetnički mrijestio čitav pakao želja na bedrenim batrljcima koji su nemušto htjeli da nekamo otkoračaju, i ceptio kao raskrvavljeni smijeh nad šrapnelom pogašenim obzorjem. Onako skraćen i slijep, sapleten u zaparene pokrivače, njušeći se u kiselkastoj groznici - bio je spreman za juriš.
... Samo, neka nas konačno puste preko granice! - Htio je da dobaci onima na policiji, ne podnoseći više ni ljubav kojom je mrzio samoga sebe na sporednom kolosijeku samoće. - Jer, da me je onda poslušala!... Toliko sam je tada nagovarao: Skupi ono najnužnije - zlato i drago kamenje - pa idemo! Idemo s našom vojskom, makar izginuli u povlačenju. - I, što je vrijeme više odmicalo, sve mu se češće činilo da je zaista govorio tako. - A sad bi se bar Amerikanci brinuli za nas!...
- Imaš dovoljno novaca, potplati nekog šofera; mene će u invalidskim kolicima svatko rado primiti.
Ali ona nije mogla laka srca ostaviti trokatnicu i - vojska je pobjegla.
Uši mu na tren proviriše na ulicu, na "dobrovoljno moraš" u razgrtanju preostalih ruševina; optrčaše oko moralno-stimulativnih parola pa se ponovo, čuvši zveckanje motika, uvukoše natrag u namjernu izopćenost jedine sobe koja im je preostala.
... A da sam tamo negdje u slobodi, mogao bih prosjačiti do mile volje. A za nevolju i u kakvom kiosku bih mogao raditi...
Ali, ma koliko pokušavao da u tom kiselkastom brlogu pod pazuhom što opipljivije sanjari, nikako da uspori koví`tlac baš onih najjeftinijih drangulija budućnosti koje su mu mamile san..
... Mladi bi po čitav dan mogli zgrtati pare, a ona bi, beštija jedna, mogla kuhati za sve nas. - Kombinirajući hipoteze nasumce, Buzen se naprezao da doleti samomu sebi ususret i da se, obrijan i s novim verglecom, raskorači pred metežom velegrada; međutim - dvojnik mu se više nije dao zavaravati koljenima što su pod pokrivačima naglo splašnjavala. A ni štaka tu pored kreveta nije bilo da ga utješe.
... Svejedno, usprkos tomu - hoću, hoću živjeti! - Siktao je u sjećanju - stopalima što su se na jednom davnom jurišu razletjela kao ptice. - I neka ti bezbožnici znaju da mi njihova pišljiva pomoć ne treba! Jer, i ja sam također ovu zemlju gnojio svojim kostima. I tko mi to sad može oduzeti pravo da sjedim na uglu i da bogoradim!?...
A bila je činjenica da se do toga časa nitko nije ozbiljnije propitkivao za njega; bio je dvostruko stopostotni invalid na grozu zdravima - bez obzira tko je komu palio žita u ratu. Pa ipak, neko ga je bojovno samoponižavanje iz te truleži nagonilo da se, "crvenima" za inat - makar i šutke - još uvijek osjeća ustašom - "križarom", komu je politika na samrti još uvijek tako gromoglasna. Štoviše, činilo mu se da su načela državotvornog ustroja, što ih je razvijao iz čokoladnoga staniola (s perspektivom da će iz Paragvaja dobiti poziv) bivala sve gorljivija.
... Samo da se riješim ove gripe! Naredit ću joj da me odveze do tržnice ili pred katedralu pa, ako im smetam njihovom socijalizmu, neka me gospoda drugovi uhapse! Mogu me i ubiti; vrlo važno! - Brizgao je žvalavom rosuljom gnjeva po unutarnjem zastoru sjena, što ga je skrivao pred "zvijezdama" crveno rascvjetanima iza plotova. - Naubijao sam se i ja njih, hvala Bogu, sasvim dovoljno!
Međutim, izgledalo je da nitko u susjedstvu, odjednom tako naglo opijen budućnošću, nije mario za taj pokošeni par iza ograde bijesa. Uzalud je osluškivao hoće li mu banuti u stan. Ali nanule i opanci tih mršavih "crvendaća" neprestano su izmicali slušiku i odlazili da sade beton u snove i da na čeličnim krošnjama saviju gnijezda. U razdaljenim su obzorjima smijeha, kroz gesla nalik na okamine bajki, donosili rumene mogranje želja - bilo da su krčili utrine, bilo da su nudili kolijevku mira. Jedni su skandirali "Ti-to - Parti-ja!!!", a drugi pjevali "da nam živi, živi rad!".
- Živjela sloboda!...
Sve je mrzio: i tu dernjavu koja ga je tamničila, i tu brbljavu pravdu koja mu je zabranjivala sažaljenje, i te lozinke koje su propovijedale zanos. Škrgutao je pakosno, nadama usprkos - sve glasnije, kako se vrijeme zgušnjavalo u nepovrat, u raskršća na kojima je on mogao završiti kao spomenik ili kao plač.
... Ili se, možda, ne usude ni dodirnuti me? - Uvažavao je samoga sebe.
A bilo je to davno - uskoro nakon što je bio otpušten iz bolnice; gotovo da mu se čitavo jedno umiranje uleglo između pamćenja. Sjedio je u invalidskim kolicima kraj podvožnjaka i grozničavo, jedva zrakajući na ritmično miganje kukova ili na odlomke razgovora što su defilirali pred njim, mlio na mehaničkim orguljicama "Još Hrvatska ni propala" i, skičeći nazalno, dopjevavao "dok mi živimo" - svjestan da svojim amputiranim nogama dodiruje crni humor i savjest prolaznika. I tako je posao hodao i hodao - usporedo sa stotinama potpetica ili gadljivih kretnji s kojih se otresao sitniš.
- Smilujte se!... Bog vam platio, dobri ljudi! - Ponavljao je. A onda mu se jednoga dana kržljavi vidokrug još više suzi u mutnu, dobrotvornu pjegu hlača, u široki samilosni trbuh koji kao da je silom htio da mu klekne u šešir.
- Tu se patiš i na suncu i na ledu. A ruke su ti, da bi još čuda stvorio s njima! - Reče nad njim taj turobni glas, nad njim koga do tada nitko ni usput nije oslovljavao.
- Ruke!... gospodine moj. Nisu one to mogle svaki put ni onda, kada sam bio zdrav, a kamoli sad!... ovakav bogalj i slijep. - Činilo mu se da je s pravom dovoljno sablastan, i gotovo da je bio sretan što mu to tako lako uspijeva.
- Varaš se, varaš, čovječe! Jer, eto, ja sam ti iz Društva svetog Vida i znam da takvi, kao ti, mogu praviti četke i plesti košare. Imaju prave pravcate radionice!
- Ah, čuo sam ja za njih; ništa ti to nije, gospodine moj! I nemoj misliti da ti vjerujem. - Prezrivo se isceri Buzen. - Tanka je to korica kruha. Pogotovu, kad imaš i obitelj na grbači!
- Pa dali bismo ti, onda, još i potporu. - Pogađao se onaj milosrdni glas u kojemu je bilo dovoljno sala za ljubav prema bližnjima.
- A koliko vi to dajete? - Upitao je Buzen prostački.
- Pa, boga mi, dosta. Deset tisuća kuna mjesečno!
Buzen kao da na časak samo zamuca kretnjom na reskom pržilu za glazbu:
- Deset tisuća!?... Ah, dragi moj gospodine, ja ću vama davati dvadeset, samo me pustite na miru!
Bilo je to davno, i te kako davno - gotovo da se čitav jedan udes mogao razrasti od tada.
... Bar da su mi te proklete noge ostale! - Zagrcavao se sada u krevetu, sputan čemerom, a zatim se naglo obori na miris šljivovice do uzglavlja - silovit, bez ravnoteže u listovima i s lažnom pohlepom u nabubrelim prstima.
... A i to mi je taj njihov socijalizam! Kao da bi milostinja mogla naškoditi bilo kojim vlastima. I što se to, onda, nekog posranog milicionara tiče, ako ljudi sami osjete potrebu da ti nešto udijele!... Naravno, njima se gadi da me gledaju, jer, kažu: kod nas nije dopušteno biti ni sirotinja ni prosjak. Zato me i naganjaju s bilo kojeg ugla na kojemu se zaustavim. A ne daju mi ni slučajno da se provozam do središta grada. - Znao je, bodljikavi su mu se kukci zaležanosti spuštali po hrskavicama.
... I, konačno,... neću pa neću ovdje, u ovoj smrdljivoj rupi da trunem kao lešina! - I, ma što da je bilo u boci (a bila je rakija najgorega okusa), neka mu se krmeljiva slutnja motala po jeziku, jer takav - svojevoljno utamničen u tom svom brlogu, ljubičastih nozdrva što pohlepno drhture na vonj alkohola i s nemoćnim psovkama prema jeftinoj Bogorodici nad uzglavljem - ni vlastitoj ženi više nije bio zanimljiv. I činilo mu se da upravo po tim ljestvicama spoznaje da, kao muž ili muškarac, više nije ni koristan ni potreban nadolaze oni najvreliji bodeži suza, pa požuri da još jednom odvratnom psovkom prignječi tjeskobu; bio je bolestan, vrlo teško bolestan.
Prije rata, međutim - kad god je imao posla, bio je kovač. Štoviše, bio je primitivno silovit i u strastima razvihoren kovač. Dugoročno, istina - nade mu se nikad nisu previše lijepile za nakovanj; planovi su mu se uvijek prelamali negdje između nadnica - najviše za nekoliko litara iznad dugova. Ili s obiteljskim svađama između mamurluka.
- Jesen će svaki čas. A ja opet nemam novaca. Ni za zimnicu ni za ogrjev. A i Slavici treba za školu! Čuješ li ti što ja govorim!? - Zajedljivo bi mu teturala oko svakodnevnih povoda, ona koju bi jedva ponekad zovnuo pravim imenom. - Ruke ti otpale, dabogda!
- A zašto ti, onda, ne zaradiš nogama!? - Podvrisnuo bi on, udarajući pesnicom po stolu. - Kurvetino!!!...
Tršava i sva zbrčkana, s puzavim krhotinama podsmijeha i prkosa, ona bi onda odlazila od kuće - činilo se, kao nagluha plima zamora. Ali sad, znao je - to više nije bila prinuda; odlazila je, a da mu nije morala polagati računa.
... Puna joj je glava bijega u Ameriku! - Škrgutao je prema splasnutoj haljini što je bila spuzala niz prozorsku kvaku. I opet mu neka mišićna jarost nahrupi u procijep između taštine i beznađa pa, svjestan da se sve više pretvara u trupinu kojoj se trtica kao korijen razgranala među perine, pokuša se u kriku iščupati. - E, nećeš više, krvavu ti nedjelju, tako!!!...
Pa ipak, bio je poražen - toliko poražen, da mu se omlitavljeno stremenanje gnjeva jedva račvalo po zglobovima.
... Kučka jedna! Umjesto da bude kuš, ona bi da izigrava milostivu. Zato što nam Slavica i onaj njezin iz Paragvaja šalju pakete. Siguran sam, bavi se švercom, a mene na rajonskom odboru prijavila za socijalnu pomoć. Jer, inače, tko bi se od njih tamo bavio dvostruko sakatim prosjakom, osim što mu zabranjuju raditi...
Pa je opet odškrinuo vrata sjećanja za tri proljeća unatrag.
- Drugarice, stanuje li tu negdje neki Stjepan Buzen? - Čuo je kako u dvorištu cvrkuće nepoznat ženski glas.
- A što će vam on, jad i nevolja ljuta? - Odgovarala je žena trpkim sudarom pogleda. Snaga joj se slamala u križima, dok je preko praga dizala kolica s opšivenim naslonom.
- Dolazimo, drugarice, iz narodnog odbora, službeno. - Preuze riječ samopouzdan muškarac, a njegov mu se odgovor kao potmula strepnja razli po tetivama.
- Hajde, tu jedan slijepi drugar,... izgleda da baš tebe traži! - Žena je pojačavala službeni ton preko ramena.
- Baš mene!?... - Reče on nesigurno, klizeći pođonjenim turom između dlanova. - Ima još jedan; isto se tako zove Buzen, a stanuje prijeko, u onom dvorištu tamo.
- Ne, ne; mi tražimo baš tebe! Mi smo iz Udruženja slijepih i popisujemo građane invalide kojima je potrebna pomoć narodnog odbora.
- Kakvu li pomoć, jade moj!? Meni koji više ne mogu ni gaziti ni gledati po tom svijetu kukavnom. - Bio je nabusit i ponizan u isti mah.
- E pa, sad,... kolika bila da bila, pomoć je! Pogotovu, ako budeš član Udruženja. Nego, jesi li ti, druškane, iz rata ovakav?...
- A joj, gorka rano moja!... da me je, kojom srećom, sasvim raznijelo! - Bilo je dovoljno uvjerljivo i neodređeno, da ostane mučenik u stotinama preljeva.
- Teško ti je, znam. Uostalom, kao i drugima koji nisu rehabilitirani. Ali protiv sudbine nema se kud! - U mladomu frontovcu budila se želja za mitingom. - Međutim, danas je samo rad mjerilo zadovoljstva i mi se svi moramo boriti protiv samilosti, jer je u socijalizmu prosjačenje sramota.
... Dakle, već je tada o njemu taj aktivist Branko znao više nego što je pokazivao. - I Buzen je ponovo bio žedan olova na vjeđama. Jer, nekad je to bio pravi posao: od jutra do mraka samo "smilujte se, Boga radi!"...
Prije pet godina, kad je ono Buzen po prvi put zaklatio truplom, odbacujući kao beskorisne sasvim skraćene štake, i, jedva žmirkajući raskolačeno, utiskivao izazovno svoju potištenost u gomile prolaznika, rat još nije bio nagrizao njegovu spoznaju kod podvožnjaka - slutnju, zapravo, da se svaka povijest, ma koliko joj ulica proricala budućnost, završava porazom. Odore su još uvijek nenačete hodale brzo, uspravno i radosno; posvuda su još mirisale pobjede u divoti pepela. Sumnje još nisu bile ni propupale, a granice su još uvijek rasle prema Istoku.
"A vi, junaci", vavoljao je oronuli satnik u nastupanju, "vi koji ste na oltar domovine položili svoje rane i svoje živote, vi ćete zauvijek ostati - za Poglavnika i za Dom!!!..."
"Spremni!", stenjali su oni, poslagani na nosilima. A Buzen se, nakon toga, skanjivao da prijeđe provaliju između predmeta u bolničkoj sobi. Jedan je domobran do njega cijelu noć ponavljao: "imat ćemo, braćo, najbolji zanat što nam ga je donio rat", a u zoru je, usprkos tomu - rekli su - otegnuo papke.
Slavica je, međutim, i to poslijepodne donijela u bolnicu svoje vlastito proljeće s iverjem u kosi - svoje sedamnaesto proljeće s varnicama raskoraka u zelenim očima. Grudi su joj bile poput odškrinute košare strasti, kad ga, unezvjerena, prepozna:
- Tata!!!... za ime Božje, kako to izgledaš!?
- Ah, kćeri moja,... moglo je biti i gore. Da si se ti našla u onakvom kotlu!... - Opravdavao se prijeteći.
- Grozno! Tako izmrcvaren!!... I živjeti tako do smrti. Najmanje dvadesetak godina i više! - Uzdahne ona okrutno, s mislima između toliko usporednih vjerenika koji bi se, očito, gadili ovakva miraza. Pa ipak, osjećala je i nešto nadmoćne praznine u mržnji, dok je promatrala one goleme rutave šačetine koje nikad više neće na vrijeme stizati za njom da je umlate.
- Draga moja,... država, kakva bila da bila! - Isceri se Buzen sarkastično, - za ratnike, koji prežive, uvijek ima nade. Makar i kao bogalje.
- Naravno. - Promrsi ona s namjerom da što prije pobjegne. - Ali, ja sam djevojka. I, što sam ja sama sebi - ovakva!?
- A kakva si ti to!? Što ti fali!?...
- Zbog tebe se nikad neću moći udati! - Gotovo da je plakala.
- Gubi se! - Zareži Buzen promuklo. - Budi bez brige, ja sam sebi već odabrao svoj podvožnjak, a uvijek ću najmanje toliko zaraditi, da ti muža mogu kupiti po mjeri, gnjido smrdljiva!...
- Da, da, znam: ti ćeš naokolo prosjačiti, a mamu i mene će ulica prezirati zbog toga.
- To nikad ne škodi, malo prezira i sažaljenja. - Jetko se iskezi Buzen. - Pogotovu, ako donosi korist.
I bile su mu dovoljne samo tri ratne godine da kupi kuću.
A nakon oslobođenja (u kući se radije govorilo "preokreta") Buzenov je posao bio malen; činilo se, manji nego što je zaista bio. Pa ipak, snalazili su se nekako - što s Unrom, što u Crvenom križu, što na Kaptolu. A bilo je u to vrijeme svega: i sitne krađe, i preprodaje na crno i ljubavi za pare - sve dok jednoga dana Slavica nije odmaglila preko granice.
... Pametno! Makar je izgledalo da nas je ostavila na cjedilu.
A tada, najednom, dopustivši praznoj boci da sama klizne s ležaja, opet pomisli žestoko:
... Kakva je to njezina trgovina sad opet? Laž! Već mi je neki dan rekla da je sve rasprodala. - I srdžba mu se usput očeša o posljednju pošiljku iz Paragvaja; bio je to težak sanduk - činilo mu se onako s kreveta: pedesetak kilograma najmanje.
- Dobro mi dođu ona tvoja kolica. - Bila je onomad rekla s predbacivanjem. - A ti više u njima nisi ni za što!
U Buzenovim se izrakijanim vijugama na časak zakrijesi uvreda; bilo je očito - pravila se da zaboravlja na zlato što ga je i njegovom zaradom kupila. Bila je to plitka limena kutija (najprije u crijevima štednjaka, a zatim... - više mu nije govorila gdje bi je tutnula) u koju su se krišom pretakala milosrđa, ucjene i namjerno gladovanje, jer su se u ekonomiju i politiku toliko već razumjeli; domaći je papir bio suviše slab i brojke su na njemu rasle bez predaha; dolari! - e, to je bila druga stvar.
- Piše mi Slavica. - Rekla je nemilosrdno i zašutjela.
Buzen se uzvrpolji, dalek i bespomoćan:
 
- Hajde, brzo... Pročitaj!
Ona je, međutim, rasijana; prepleće svoj vlastiti uzdah i zaključi:
- Eh, da si bar malo pokretniji!...
A onda njemu iznenada sine - tako jasno, kao da je sve priznala: on je, zapravo, bio taj kamen o njezinom vratu.
... "Postali smo vrlo bogati." ... Mora da je, otprilike, tako nekako (bar mu se sada činilo) pisala Slavica.
... "A tati više ovi ovdje ne daju raditi." ... Najvjerojatnije da je odgovorila ona.
... "I ne treba! Mi ćemo vam slati sve što vam bude potrebno."
 
... "Ali, draga moja Slavice", očito, bila je nježna iznad očekivanja, "tata je vrlo teško bolestan. Bojim se - prije nego ti primiš ovo pismo, naš će mu dragi Spasitelj olakšati muke na ovoj zemlji. A što ću ja, onda, sama sirota, među ovim crvenim zvijerima?" ...
... "Draga majčice", tješila ju je ona prije vremena, "čim tata umre, ti tamo sve rasprodaj! Naši ljudi često - i s pasošem i bez njega - prelaze granicu, a ti nisi toliko stara, da ne bi mogla izdržati put." ...
Buzen se ražestio do kraja - usplahiren, pomaman i zloban. I htio je, napokon, provjeriti što znače sva ta njezina šuljanja po stanu, dok se on pretvarao da spava. Odlučan - dovalja se do ruba kreveta i skljoka među stolice pa se naglo raskorači na mišicama i cijelim truplom zabaci naprijed. Neko bjesomučno priželjkivanje draškalo mu je dlanove i hrapave su mu se daske ljuljale pod iščekivanjem.
... Pa da! Više mi ne spominje ni zlato ni dolare, kurvetina: Troši na švalere, a meni stavlja otrova. Zato i jesam toliko bolestan! ...
Prsti su mu do zglavaka bili gramzljivi, bešćutni. Sjedio je pred hladnim štednjakom - sav jedna požudna čeljust, rovašeći po pepelu - pa, kada tu ništa ne napipa, zakorača dlanovima prema ormaru - nedostiživo glomaznom i previsokom ormaru na kojemu su zveckale staklenke sa zimnicom. Unutra, pod rubljem i posteljinom - tamo dokle bi on, sjedeći na podu, mogao dosegnuti - nije se isplatilo ni tražiti.
... Mora da je baš tu gore, tu gdje misli da ja ne mogu dohvatiti, nešto skrivala - tobože, kad je brisala prašinu.
I poput bjesomučnika stade doguravati dijelove namještaja pa, zasoptavajući se psovkama, na jedvite jade podigne stepenastu piramidu. A onda je najprije morao da se ponovo popne na krevet, zatim da sjedne na stol i nakon višestruko uzaludnih pokušaja da se uzvere na stolicu.
- Kučko jedna! - Mrmljao je, škripeći zubima. - Da ja, bolestan, i po suncu i po kiši verglam pod mostom, a kuća puna zlata, kave i najlona!... Za koga!?...
Zadahtavao se, ljuljao, znojio, a zglobovi mu cvokotali od zanosa. Ugura podlakticu među staklenke i napipa zamotuljak. Obradova se; međutim - tu nije bilo ni novčanica ni prstenja; tek nešto kao molitvenik ili štedna knjižica. I, dok je nezajažena radoznalost nasrtala na svoju vlastitu bespomoćnost, njušeći nedohvatljiva, zagonetna slova - činilo se - nikad nije tako luđački žudio da neku tajnu srazi s trepavicama, naginjući se još više prema svjetlu.
... Aha, tu smo! Crveno, to je sigurno pasoš. A mene ostaviti ovdje da crknem! - Zakriješti do rasprsnuća uzrujan pa zaroni duboko za nasladom što će još jednom otkriti da ima pravo. I tada se u jednom jedinom hipu sve uzburka u kriku - ljuljuškavo postolje pod njegovim stegnima, omče mraka u prestravljenom lepetu dlanova, pjenušavo iverje zdrobljena stakla u zgusnutim tišinama nestajanja.
Buzen se probudio pod urnebesom kletvi što su se oštrim zamasima ubadale među lopatice i preko bubrega i jedva da je kroz kvrgave munje boli mogao razabrati njezinu odmazdu.
- Ti, uhodo! Ti, smrdljiva jamo! Svu si mi sirotinju raskrvario! Žoharu pogani! Zbog tebe ćorava i kljasta ja moram ovdje skapavati! Crkni, dabogda!!!...
- Marš, kurvetino jedna!!! Ti ćeš mene tući, je li!? Beštijo! A na mojoj si nesreći kuću gradila!... - I, zaurlavši razmesaren i halapljiv, iznenada nekoliko puta šapama razočarano škljocnu po praznini, posječen tvrdim udarcem, pa se napokon dočepa pregače i po njoj uspuza poput riđovke.
- Zadavit ću te, majku ti božju!!!... Zadavit ću te, da znaš!!! Režao je potmulo i na batrljcima kaskao za njom upropanj.
- Pusti me, životinjo!!! - Vriskala je i pokušavala da mu cipelom ritne u mošnje, da se otrgne; ali njegove su svirepe mišice trzale naniže i ona zatetura među zgužvane dolare što su se između krhotina staklenki s kiselim krastavcima bili raspršili kao gušteri.
- Upomoć!!!... Ajme meni, Gospe moja... ljudi, ubit će me!!!... Upomoć!!!
I, skljokavši mu se u naručaj, ona pokuša u padu dohvatiti nož, ali se samrtno klupko već valjalo i valjalo sve dalje u lomljavi namještaja, otimanju i vrisci; prevrtali su se na podu, dok su mu nabrekle čeljusti prstiju sve jače stezale hropac i sve okrutnije gnječile posljednje sekunde omaglice pod njezinim naušnicama. To više i nije bio samo njegov račun ljubomore, osvete ili bijesa; bio je to sad i u njemu onaj iskonski strah mesa pred opraštanjem tako opasnom neprijatelju i, uz to, neko sladostrasno divljanje jeze u posljednjim trzajima života.
- Evo ti, na!... taj tvoj put u Ameriku.
A zatim je - sav raskrvavljen i znojan - doplazio do vrata, urlajući u dvorište:
- Miliciju!!!... Miliciju zovite!!!
Dok su britke rbine razdrobljenih staklenki po kojima je plazio, rvao se i teturajući propinjao - i prije nego što su dospjeli da ga pokupe - po njegovim butinama i na zapešću bile već učinile svoje.
* * *
 
4.
 
Zagreb je (uostalom, kao i mnogi drugi gradovi nakon rata) centripetalnom silinom nade u lagodniji život na asfaltu ubrzo bio prenapućen došljacima s planinskih zaselaka koji su na račun boračkih privilegija i partijske politike industrijalizacije, olako napuštajući svoje njivice i proplanke, dovlačili za sobom u dvorišta i na balkone poneku kokoš ili kozu - sirovo nemarni prema civilizaciji kojoj su srljali ususret. I već je bilo vrlo teško - pa i nemoguće na dulji rok - doći do krova nad glavom što bi ga stambene komisije u narodnom odboru, preraspodjeljujući velike stanove nekadašnje srednje građanske klase, dodjeljivale kao stanarsko pravo na više korisnika. Stoga je Kruno lani - donekle i kao provjeren komunist koji je već i od ranije bio znan višim forumima, a donekle i kao slijepi intelektualac, aktivist iz ilegale i povratnik s funkcija na terenu koji je još, recimo tako, politički obećavao - možda imao i neku malu prednost - tek toliku, da u ogromnom petorosobnom stanu s još četiri sustanara dijeli pravo na po jednu veliku sobu i takmičarsku prednost u korištenju zahoda i kupaonice bez uglavljene obveze tko i kada treba da čisti zajedničke prostorije.
Dobio je, dakle, jednu od soba koju će tek nešto kasnije, kada se sasvim privikne na spoznaju da će tu možda ostati do smrti, nastojati da papirnatim paravanom, poleđinom ormara i uskim jutenim tepih-stazicama preraspodijeli u iluziju kuhinje, dnevnog boravka i spavaonice. Ali je zato odmah, čim je dobio ključeve, da bi se prema zajedničkom hodniku zaštitio od unakrsnih sustanarskih svađa i prisluškivanja odlučio da dade što debljim slojem tapecirati vrata i sa stubišta uvesti posebno električno zvonce. Jer, koliko god je s rezignacijom i opravdavao to mučno prilagođavanje kolektivnoj svijesti, bio je to zapravo njegov prvi manifestni korak prema izdvajanju. Makar i samo prema ograničenom pravu na intimu.
Za nekolicinu drugova, međutim, ta njegova adresa u središtu grada, na uglu jedne od onih ulica koje svaki novi režim za posljednjih tridesetak godina prekrsti prema svojim političkim idolima, adresa na tom uglu bila je tako prikladna njima za orijentaciju pri samostalnom kretanju po gradu, da im je gotovo svako poslijepodne bila nezaobilazno sastajalište u koje su, odlazeći s posla ili s predavanja, navraćali na svoja beskonačna ćaskanja i pretvarali u polemičke dijaloge sa stvarnošću koja se iz dana u dan sve više ideološki opirala da uđe u historiju.
23. rujna 1950.
 
Teologija marksizma
 
Društvance se - i prije nego su Dunja i Kruno dospjeli ručati - bilo već okupilo na uobičajenu sjedeljku. Mogli su očekivati još samo Zdenka koji je u ime Udruženja morao na ministarstvu braniti nove prijedloge o profesionalnoj rehabilitaciji hendikepiranih. Budući da su bili marginalci, njihov je zahtjev "svatko prema svojim sposobnostima; svakomu prema njegovim potrebama" unaprijed bio na kušnji. A o toj programskoj paroli ovisio je njihov bojovni stav.
Branko je upravo bio stigao iz radničke menze i tapkajući vršcima prstiju po prljavu stolu tražio pepeljaru, dok je Milan, odlažući kutiju s violinom na krevet, svoj objed obzirno prešutio.
- Nažalost, dečki, danas nema nikakve pija'če. Jučer smo ispraznili posljednje rezerve. - Reče Dunja ne osvrćući se, dok je po končanoj mreži, razapetoj između prozora, pažljivo slagala jedan do drugoga kaširane otiske bucmastih obraščića i potiljaka još vrlo vlažna i kvarljiva reljefa - poluglavice lutaka u smjesi škrobnoga ljepila i rezanaca novinskog papira s kojih se još uvijek dalo pročitati poneku žestoku frazu o Informbirou. Njoj, koju su posljednjih tjedana golicale neke proskribirane publikacije iz inozemstva, činilo se da su tu, na tim rezancima, sve nekakve poluistine u rukavicama koje su - upravo zato što su previše zakučastim rječnikom diplomacije tek nagovještavale onaj duboko skriveni raskol sa Sovjetskim Savezom - unosile zbunjenost, tjeskobu i strah.
- Ne brini, seko! - Odgovorio je Branko familijarno, pokroviteljski. - Mislio sam ti ja i na to. Imam ja u torbi originalne ruske votke; nadam se da će biti dovoljno za danas!
- Ne zezaš, a!? - Upita Milan kroz nos.
- Evo je, tu je u torbi. Samo, neka nam Dunja doda čaše!
- Imam prljave ruke; čekajte malo. Što ste tako nasilni!?
Onda Kruno nad gipsanim kalupom, ne prestajući da do najsitnije brazde i udubljenja tiješti naškrobljenu makulaturu, podsmješljivo dometne:
- Pa dobro, momci! Ionako, nas dvoje još nismo ručali. Kao aperitiv! Za raspravu o radnim mjestima. Jer, kao što znate - u ruskim romanima votka otvara srce.
- A u tvom romanu, književniče i farizeju!?... - Upita Milan superiorno, s jedva primjetnom zajedljivošću. - Naprosto, čekam: Dokle vas dvoje kanite tako izdržati!?
- Misliš: bez ručka ili bez posla?...
- Ma, ne zezaj! Nego, s tom suludom idejom o kućnoj radinosti. Samo zato, što vam je do inata s prizemnom politikom pa, eto, petljate tu s nekim igračkama.
Branko je grlenom tehnikom samouvjerenosti dodao:
- Da znaš! Za one u komitetu tvoja je ostavka sumnjiva iz dva razloga: Prvo i najvažnije, zato što nisi unaprijed popljuvao Rezoluciju. I drugo, zato što se svojom kompleksiranom intelektualštinom ne znaš ili nećeš približiti masama.
- Ah, dragi moj,... ni Rezolucija Informbiroa ni politički rad u masama.
.- Nego!?...
- Nemam afiniteta da se nadgornjavam s tračevima primitivaca.
Dunja je, surađujući s Kruninim prkosom, bila spremna na rizik posvemašnje neizvjesnosti. Leđima okrenuta njihovu začikavanju, ona je i dalje prečitavala s novinskih rezanaca izlomljeno domaće i nepogrešivo poznavanje neoliturgije povijesnog razvitka pa, odjednom s iznenadnim instinktom materinstva pomisli kako će taj delirij propagande, što se lahorom usuda uselio i u njihov život kao zametak jedne kataklizmičke slutnje, biti sačuvan u tim lutkama, tinjajući pod debelim premazom tutkala i krede preko koje će biti namaljan bezazlen osmijeh, ušiven u krpena tjelešca ispunjena vatom. Pa nešto agresivnije nego što je namjeravala reče:
- Naklapali vi što mu drago, ali taj naš znanstveni pogled na svijet nije nikakva garancija. Naprosto, ne razumijem sve te naše proroke i utopiste koji, nažalost - nadahnuti više marksističkom retorikom nego etikom - nikako ne prestaju - slikovito, pa i doslovno - umlaćivati svoje bližnje uime politike nekakve paranoične policijske budnosti i sumnjičenja. Recimo, čak i ako se netko nehotice zakašlje, dok se na skupu aktivista ili preko radija citira mišljenje "mudrog rukovodstva Partije". A sve to ne mora imati nikakve veze sa socijalizmom za koji smo se borili.
- Misliš, - upita Milan pomalo zajedljiv. - To da se čovjek: ako u stadu ne bleji unisono fortisime, mora bojati vlastite sjene, dok se rulja po mitinzima iživljava na huškačkom istjerivanju revolucionarne pravde?...
Branko se, bocnut tom reakcionarnom primjedbom, sagne pa iz velike kožnate torbe, što mu je bila prislonjena kraj stolice, izvuče bocu i stavi je na stol.
- Oprosti, Dunjo, - reče, - Ali, premda se u neku ruku slažem s tobom, ipak!... daj ti nama najprije čaše. A, onda, ja bih sve to pojednostavio. Naime, svako je mišljenje samo odraz ekonomskih zbivanja. I sve bi to donekle moglo biti točno. Međutim, vas dvoje nepotrebno i u velikom stilu izazivate sudbinu. To vaše demonstrativno petljanje s kućnom radinosti, a da tržište niste ni onjušili.
A Milan će proročanski zlobivo:
- Ma, nije ni važno! Ako je to tek prva faza u proizvodnji, onda će društvena privreda i štakori na tavanu osiječkoga pogona imati dovoljno vremena. Glavno je da se vas dvoje u međuvremenu imate čime zabavljati.
Kruno, koji je dotle pjevušeći psovkasto na račun skrućenih ljušturica tijesta oko zglavaka samokritički nad lavorom analizirao posljedice svoje odluke da dade otkaz, odgovori pun lažnog optimizma:
- Hajde, dobro, u pravu ste. Iako ne moram to sad vama objašnjavati, ali, svejedno!... - Zastao je da se Zdenko koji se pojavio na vratima možda i s nekim diskretnim informacijama o stavovima na ministarstvu priključi njihovoj raspravi oko stola. - Velim, eto: Dok još nemamo tvornica ni za daleko životnije potrebe, lutke mogu i u kućnoj radinosti.
- Pogotovu, kada se baš vas dvoje toga prihvatite!
- Naravno, to je izlaz iz nužde. Kao logičan slijed posljedica, samo zato što sam zimus na partijskom sastanku onako usput rekao da staljinizam ne bi valjalo isključivo prosuđivati po revolucionarnom teroru, jer je teror od pamtivijeka imanentan svakoj revoluciji. A i ljudskoj naravi također.
- A koji te vrag tjera da budeš pametniji od ostalih!? - Negodovao je Branko.
- I, tako,... čitav povijesni razvoj svesti na reciklažu? - Upita Zdenko. - Zato što je oduvijek bilo faraona kojima su se podizala carstva, religije ili piramide.
- Vidiš, a ja na teror gledam kao i na rat: Kao na euforiju masovne okrutnosti kojom treba da se postigne ili sačuva neki ružičasti cilj! A beskičmenjaci, koji vrlo dobro znaju da ne smiju ništa dodatno znati o povijesti koju je progutao mrak, odmah su moje ime stali poput žlundre razvlačiti po forumima i uskoro se u mome dosjeu nakupilo dovoljno prljavog rublja, da bi me mogli proglasiti bar kriminalcem. A to ti je najubitačniji adut što ga masama nudi svaki režim.
A Zdenko se prihvati za hipotezu:
- No, dobro... što se tirana i tiranije tiče, to je u redu. Ali, kakav je to prokleti nagon u čovjeku da s toliko žara želi biti mučenik!?
- Pa sad,... ima nešto i od toga, naravno. Mogućnost - ili, što je vjerojatnije, nemogućnost neke individualne herojske akcije protiv suvremene birokracije. Jer, kao da je snaga ljudi tek u njihovoj nemoći.
Zdenko s ciljanim nezadovoljstvom uzvrati:
- Rezignacija je možda za cinike, ali, čak i da ne bude nasilja, neki su ljudi spremni da mu se unaprijed suprotstave trapljenjem.
- Radije reci: Kad nema vidljiva fizičkog nasilja.
- Pa, hajde, može i tako: Ali, suprotstavljati se smekšavanjem poput srednjovjekovnih flagelanata - tu bi već mogla proraditi i psihoanaliza.
- A kad nasilja na savjesti ipak bude?... Naročito u ime nekog vrhovnog ideala što ga i bez vidljive prisile s toliko bogobojazne predanosti i s toliko libidonoznog samozadovoljstva izvodi čopor negdje duboko iz korijena ljudske naravi koja mučenički uživa u vlastitoj snazi.
- Pa valjda nije tvoj cilj u tomu da budeš u čoporu?
- Ne. Baš naprotiv! Ja ne podnosim gomilu i, eto, kroz tu prizmu pokušavam sagledati viziju komunizma.
A Milan ubaci s mefistofelskim hihotom:
- Sagledati!... kažeš. Kao pravi slijepac!... da te bog ubije. I tko ti je, onda, kriv kad si - usprkos tim svojim prizmatičkim vizijama - onako mudro sročio narudžbu. I to još: na poslovnom papiru firme u kojoj si sve do nedavno bio direktor.
- Da, to ti je zaista bilo glupo. - Reče Branko. - Socijalističkom frazeologijom zakamuflirati privatnu poduzetnost, da bi se za vreću pometačine iz paromlina ili nekoliko odbačenih krpica iz modne konfekcije izigrali propisi u privredi. A ljudi u poduzeću - pogotovu, kad ih dobrota srca ništa ne košta - uvjereni da time potpomažu privrednu djelatnost invalida i ne zamjećujući tvoju vlastitu adresu, sve to smeće dovoze pred Udruženje. Pa, kako tamo nisu imali ni pojma o tom tvojem pothvatu, provedena je telefonska istraga i uskoro je sve bilo jasno: Uvalio si se u privredni kriminal!
- A, nažalost, - reče Zdenko - najveća je nevolja u tomu da se u gomili istokobnika svaki drek može napuhati do neprijateljske rabote.
Obrisavši mokrom spužvom stol, Dunja iz improviziranoga kredenca donese četiri čaše različita porijekla.
- Dakle, za ručak imamo po želji: Ili lovačku salamu i1i kruh i mast. Ako niste zadovoljni, možete slobodno sići dolje u riblji restoran. A što se tiče socijalizma kojega ugrožava jedna vrećica pometačine - pitam se: Dokle će to tako!?...
- Strpljenja, drugarice! - šeretski joj dobaci Branko tik uz rub čaše. - Daleko smo ti mi od socijalizma!... I, konačno, još ni jedna velika ideja u društvu nije se ostvarila naprečac. Samo bespomoćni intelektualci naslijepo vjeruju doktrinama.
 
A Milan ga dopuni kontrom:
- Proletarijat više voli konkretno: Da razara bivše nego da gradi buduće. A ideali se bez velike grižnje savjesti iznevjere. - Zato treba i te kako poraditi dolje među masama. Pa, ako doživimo stotu, možda!...
- Ah, ne vjerujem ti ja u to. - Uzdahne Milan. - Jer i najmoćnijim religijama danas, koje - uzgred budi rečeno - besplatno nude ljubav, nadu i strah, bila su potrebna stoljeća i stoljeća krvavih razračunavanja da se učvrste.
Odrezavši svakomu po nekoliko kolutića kobasice, Dunja se usprotivi:
- Ali, čovječe, socijalizam nije religija!
- I te kakva religija, draga moja! - Autoritativno zaključi Milan.
A Zdenko će smješkajući se miroljubivo:
- Pa,... moglo bi se i tako reći. Planetarna religija koja se, uostalom, svojim najvećim vrednotama opire na sve ostale. A svima je njima, premda se obraćaju nebesima, središnji problem čovjek. Doduše, svaka od njih ima ustrojen i svoj hijerarhijski stožer oko kojega se po vrlo krutom ideološkom voluntarizmu vrti programiranje humanijih odnosa među smrtnicima. Ideologije nisu otkriće novoga vijeka. A na nama je, kao pojedincima, samo da se tu ili tamo opredijelimo.
Kruno, tek progimnasticiravši ukočenost kralježnice i ramena, oprezno priđe svom tanjuru pa reče:
- Nažalost, vrlo često ni to, "opredijeliti se", nije lako. Jer "opredijeliti se" nije samo izbor među svjetonazorima nego i moralni čin. A ukoliko se uzajamnoj budnosti klase pričini da si previše iskoračio lijevo ili desno negdje u tajnim arhivama tvoj fascikl već počinje bubrjeti. Metode su podjednako primjenjive u svim totalitarnim sistemima, samo se inkvizicije svaki put drugačije kostimiraju.
- Možda ipak malo pretjeruješ. - Reče Branko. - Jer, kamo bi stigla Uprava državne sigurnosti kad bi za svakim od nas morala trčati?
A Milan će duhovito:
- Zato i ne trči ona za nama nego mi za njom.
Onda Zdenko, pripaljujući cigaretu, zabrinuto doda:
- Danas je opet gore na ministarstvu netko u šali spomenuo ono tvoje pismo iz Makedonije.
- Da, čuo sam već. Pričaju se vicevi na račun genocida i eutanazije. Zato što sam na molbu roditelja jedne vrlo teško retardirane djevojke sročio za ministarstvo zdravlja upit: Bi li se u okviru našeg socijalističkog zakonodavstva mogla dopustiti kastracija? Razlog je bio duboko human: Da se spriječi reprodukcija novih imbecila i kretena.
Ispivši podulji gutljaj votke, Branko će poučno:
- Ako društvo, sažalno ili ravnodušno prema posrtajima prirode, nema petlje da presiječe taj gordijski čvor, tvoja su obrazloženja promašaj. I tu si, druže moj, bez ikakve potrebe zabrljavio, jer oni sad u rukama imaju dokument. Štoviše, i Udruženje ima foto-kopiju. Pa, kad god im se prohtjedne da te sliste, bit će dovoljno da samo malo preinače taj tvoj upit, pretvarajući ga u prijedlog najvišim organima vlasti da se sve hendikepirane osobe mlađe od šezdeset godina uškope. I, eto ti revolucije!
A Milan prokikota kroz nos:
- Nadam se da ti najbliži suradnici, koji su se stvaralački već potvrdili na tom sektoru, ne bi došli u obzir, a!?...
Svi su se na čas, svatko sa svojim predznakom nedorečenosti podsmijehnuli toj njegovoj muškolikosti iza koje se u rasapu bračnih obveza već davno skrivala nesigurnost.
- Razumije se, naravno! Jer su samo poete i političari sa srcem predimenzioniranih klijetki za ljubav amnestirani.
- Dakle, mi umjetnici! - Gotovo usklikne Milan. A zapravo je, već odavno izgubivši se u karijeri na putu da najviše domete umjetnosti podvrgava ukusu i potrebama kavanskog svirača, razočaranje i dosadu ispovijedao kao čežnju za puninom duše - ženske duše, naravno - koja ne pristaje na sakaćenje strasti.
- Ne shvaćaš. Radi se samo o metafori: o proizvodnji obećanja - ljubavi koja ne silazi s usta poete i političara.
A Zdenko doda:
- I o strasti koja se u stvarnosti očituje tek u pomahnitalim opsjenama pri zavođenju glazbom. I kao prividna pobjeda nad ženama koje tu tvoju žrtvu kao ironičnu istinu čine ispraznom i uzaludnom muškom taštinom.
Malo narogušen, Milan uzvrati udarac:
- Svejedno, ali... zapamtite, dečki: Sva ta vaša povijest ljudskoga duha - ili, kako vaši vjeroučitelji kažu, ideološka nadgradnja - sve to neko vrijeme biva i biva pa prolazi; samo seks ostaje vječan!
Zauzevši poučan stav, Branko će odmah politički:
- Ah, riskantno ti je to, dragi moj: filozofirajući raspravljati s naravi prirode, oslonivši se samo na vlastito rudo.
- Govorio ti što mu drago, ali... taj slatko zamorni odnos!...
- Recimo!... Kao da je kod majmuna, pijetla ili žapca u nečemu drugačiji!
- Oprosti, ali... blud nije klasni nego fiziološki problem. Samo ga ideološke karikature prikazuju kao negativni moral i grijeh.
Na to Dunja, osmjehujući se sjetno, reče:
- Ako je zaista tako slatko zamoran, kao što ti kažeš!... Pa ipak, nezahvalno je s tolikom ozbiljnošću govoriti o svom iskustvu. Makar i u sasvim apstraktnim formulacijama. Jer čovjek na taj način svoje najintimnije slabosti pa i najžešće strasti, izlaže tuđem humoru ili sarkazmu.
- Moral pravih komunista tu nema alternative! - Odlučno zaključi Branko, kvrcnuvši praznom čašom o stol.
Dunja, jedina među njima koja je i pogledom mogla pratiti to čarkanje, spazi na Kruninom licu jedva zamjetan oblačak potisnute more koju ni godine njezine odanosti nisu zaboravile sasvim. Iako se pred njim pred njegovom taštinom još uvijek osjećala donekle krivom, ona je tada, ma kako to i za nju samu bilo bolno, tek iskušavala svoje pravo na slobodu. Pa, da bi zabašurila uzajamno mučna prisjećanja, reče:
- Vjerojatno ne bi trebalo da ima alternative. Samo, kad bi takvog morala uopće bilo. Jer, nažalost, u moralnom se liku "pravoga komunista" - pogotovu, kao u kultnoj sintagmi kojom su se indoktrinirani skojevci pripremali na samoprijegor - nije predviđala i prava ljudska priroda. Bio je to, zapravo, surogat onoga što su sve religije davno prije pripisivale svecima: isposništvo u krevetu, suštu pravednost i dobrotu oljuštenu od bilo kakve sebičnosti.
- Sjajno! Takvu te volim. - Milan je, tapkajući za čašom, uživao u njezinoj iznenadnoj govorljivosti.
Branko je, međutim, ostajao dosljedan:
- Pa čak i kad bi to s fiziologijom bilo nesavladivo, ni revolucija ne može bez idola. U svakoj se odanosti najlakše poskliznuti na seksu. Zato se ni proleter, ma koliko se jogunio protiv toga, ne može uspravno držati bez kadionice i oltara. Za kajanje se uvijek pronađe poneki bog.
A Zdenko, pripaljujući drugu cigaretu, doda:
- S bogovima, pa i onim najrevolucionarnijima, uvijek to ispadne drugačije. Njihov se drpež i razvrat pretvara u mitologiju.
Onda Kruno ubaci:
- Dakle, sa seksom, kao jednom od antirevolucionarnih prepona socijalizmu, mogli bismo biti načistu. Premda je baš on po svojoj prirodi najsvrhovitije socijalan, makar to nijedna revolucija dosad nije ozbiljno uzimala u obzir. Sve su one, pa čak i one najreligioznije, svoju prevratničku snagu crpile iz želuca. Nudile su se proletarijatu koji je uvijek nekako previše doslovno pokušavao ostvariti jednakost - ne kao pravdu i pravednost nego kao poticaj na rušenje i otimačinu. Njemu koji se provjeravao na civilizacijskom dometu kalašnjikov strojnice i revolucionarna je pravda bila prespora. I visoka se etičnost pojedinaca uskoro morala srozati na sasvim prizemnu razinu. Egoizam, ako se i ne prepušta pljački, ponovo biva jedini regulator interesa. Pa i altruizam, što ga propovijedaju sve religije, također je samo profiltrirani oblik sebičnosti. Stoga ni socijalizam, premda je trenutno najhumaniji projekt u međuljudskim odnosima, ne može prevladati tu biološku konstantu.
- Vidite, a ja bih baš to sebi postavila kao problem. Naime, zašto je paradoks u svakoj utopiji, pa i u komunizmu, da se dijalektika razvoja odjednom prekida? I sve postaje pravocrtni, beskonfliktni raj na zemlji. A u meni nasuprot: Zašto se ja kao jedinka opirem da shvatim kako su sve one slobodarske ideje bile samo maska buduće tiranije? Ne mora to u svakoj prilici biti policijski progon; dovoljno je da oni najpodobniji oko nas prosuđuju što su putovi, a što stranputice. A ljudi oko nas, premda su mnogi fetiši detronizirani, kao da žive u nekoj vrsti nelagode, a ne kao prije - u sjeni religioznog i političkog sustava koji nas je u isto vrijeme ugnjetavao i tješio. Ne podnosim programirani trans i masovnu histeriju; ne podnosim parole tvrdokornih bukača koji teže zaglušiti čitav ljudski rod. I zato najradije priželjkujem samoću.
Progutavši posljednji zalogaj kobasice, Kruno - i sam zatečen sordinom u njezinu glasu kojom je prikrivala povod svojoj pričljivosti - pokuša vratiti razgovor na neposredne osobne brige. Kao i oni bio je svjestan da neće još dugo izdržati u prkosu. Previše je izintelektualizirao svoje ruke, da bi se tako lako privikao na fizički rad. Ali, nažalost, ni s perspektivama književnog rada nije bio načistu. Jer, premda je u teoretskim postavkama bio prilično dobro upućen u specifičnu problematiku invaliditeta, sve ono što su mu odozgor nudili kao profesiju (poduprto, naravno, imidžem ilegalca i partijskom knjižicom) doživljavao je, doduše, kao laskave funkcije - sve od generalnog sekretara Udruženja ili direktora privrednog poduzeća pa do profesora u školi - ali, istodobno, i s mučnim osjećajem da nije dovoljno dobar praktičar. Možda nije bio ni emotivno vezan uz odgovornosti koje bi se iscrpljivale u segregacijskom okružju gdje se količinskim zbirom umnožava kakvoća usuda. Ali je u njemu bilo i mladenačkog animoziteta prema žrvnju birokratskih mehanizama u kojima je bujala papirološka superkontrola čak i u najbanalnijim aktivnostima pojedinaca. Bio je duboko uvjeren da vlast po uredima jedva opismenjenih radnika i seljaka na taj način prizemljuje svaku kreativnost. I, ma koliko da je u pojedinim razdobljima ipak bio produktivan, on je, zapravo, više navijao za stvaralački dremljiv odnos prema radnom vremenu pa, kad ne bi bilo zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, on bi najradije bio slobodan umjetnik.
- Možda ćemo i s ovim eksperimentom kućne radinosti nekomu nešto dokazati. Ako ništa, ono da bude štakorima za doručak! Međutim, čuvarima svekolike neprikosnovenosti ovako nasumce stigmatiziran informbirovštinom to je sasvim irelevantno. Ako oni na gornjoj palubi pretpostave da ja nisam na kursu njihove plovidbe, bit će im milije da naglavce skočim u more nego da se krišom poput krtice spustim u potpalublje odakle bih - prema zakonima njihove mašte - mogao torpedirati brod. Zbog toga sam, koliko god se intelektom opirao ovako traljavoj samodostatnosti, svjestan da više ne pripadam organizacijskoj piramidi. Štoviše, upravo zato što sam joj - makar i na najnižim razinama - pripadao to sad više moram ispaštati.
- Oprosti, ali... - Milan će zajedljivo. - Sjećaš li se kako si nam sve do nedavno tvrdokornim žarom marksističke dijalektike branio diktaturu proletarijata - nužnost nasilničke pravednosti ovčjih kožuha i opanaka kao najviši domet slobode? A sad, eto, vidiš i sam da sloboda nije zajamčena čak ni privilegiranima.
- Ma, da! - Uzdahne Kruno s rezignacijom. - Tu ti se radi o jednoj maloj filozofskoj akrobaciji: Od slobode kao nužnosti za pojedinca do nužnosti kao slobode za društvo. Prema tomu, sloboda je vrlo ranjiv pojam. Isto toliko kad je izborena kao i kad je darovana. Pa čak i u vrhunskoj umjetnosti koja se mimikrijom bezvremenosti pokušava oduprijeti koroziji. Jer, kad je i prividno slobodna, upravo zato što je uvjetovana, nikad nije do kraja u sebe sigurna. I najhrabrijem autoru uvijek negdje u podsvijesti čuči neki cenzor koji makar jednim okom škilji na buntovnika u njemu. U rukama bogova - bili oni na Olimpu ili u mjesnom komitetu - vlast je hirovita i nikada se ne zna koliko je toga, što je dopušteno, u isti mah i zabranjeno.
- A zar misliš da ti isti bogovi, makar i kao općinski poreznici, neće zaviriti i u tvoju kućnu radinost?
- Ha, možda i hoće. Najvjerojatnije! Ali, spram krivovjerju ni utaja poreza ne bi bila toliki grijeh.
- Zato bi utaja vlastite intelektualne nadarenosti morala biti i te kakav grijeh.
- Da, naravno. Zato - makar i usporeno - ne prestajem raditi. I na romanu i na stenografiji. Samo,... dok ne izbrusim stil do metaforičke punoće, dok ne dosegnem razinu moderne misaonosti, pišem pa brišem. Odnosno, svu tu papirušinu sada pretvaram u glave lutaka koje se same stvaralačkim dozrijevanjem nikad neće opterećivati.
Natačući ispražnjene čaše, Dunja će s blagom ironijom:
- Uostalom, i zato što nam revolucionarna vizija utopije koja nikako ne prihvaća svoju antitezu, dočarava svijet u kojemu će, lišeni dijalektike - i za fanatike koji sagorijevaju na poslu, i za kontemplativce koji se osjećaju suvišnima - uskoro biti kreativne dokolice napretek. Jer, ostavi li svatko od nas makar i samo po jedan beznačajan trag u kulturi, za potrošače povijesti bilo bi to tada više nego dosta i predosta.
- Eto, baš zato je moja deviza: ostaviti za sobom malo, ali probavljivo.
A Zdenko ga pecne pokroviteljski:
- Ali ne, opet... malo previše malo! Makar ti ta deviza bila i u nekoj čvrstoj valuti.
- Osim toga, za takav projekt, čak i kad bi ga izvodio s maksimalnom odgovornošću, morao bi, druškane, imati dovoljno naivnog mecenu koji bi čitav život kreditirao tvoju samokritičnu lijenost. Eto, na primjer: Koliko si toga napisao za posljednji mjesec ili godinu dana? Ništa, naravno!
- Pa ništa. Dobro, ništa!... Ali u savjesti se i to uklapa među suprotna moralna opredjeljenja. Prema natrag: u težnji da sebi povratim neograničeno povjerenje u dijalektiku historije; i prema naprijed: u skepsu kojom se otkrivaju apsurdi u hipotezama svake ideologije. Ne želim kapitulirati, ali ovo što nam boljševici nude kao praksu više je nalik na teologiju nego na istinski marksizam. A ja više ne želim naglavačke u žrvanj inkvizicije.
Zdenka je pomalo ljutila ta njegova tvrdoglavost pa reče:
- Na ministarstvu te, izgleda, nisu otpisali sasvim. Govori se o pomoći nerazvijenim republikama. I, zato - želio ti što mu drago, ako partijski aparat ozbiljno posumnja u tvoju odanost, uvijek će se naći dovoljno lažnih svjedoka - pa i među članovima našeg Udruženja - uvjerenih da su negdje nešto čuli, zapazili, naslutili. Pa zar ti Mladenov primjer nije dovoljno jasan!?
- A što je bilo s Mladenom, nemam pojma! ...
- Pa, navodno, kad je pomoćnik saveznog ministra za socijalnu skrb - uzgred rečeno, Bosanac i Musliman o čemu valjda i najširokogrudnija čaršija vodi računa - negdje u nekom društvu izjavio da različita poimanja puta u socijalizam ne bi smjela izazivati toliko žestokih polemika, bio je to znak ideološkoga kolebanja prema Informbirou, nedopustivoga za tako visokog službenika u vladi. Za politiku često nije važno oru li se njive volovima ili traktorom, muva li se radnik pijan oko strojeva ili zdušno ispunjava normu, vjeruje li liječnik više u plavu kovertu ili u Eskulapovu zakletvu; važno je samo da nismo - protiv! U Centralnom komitetu odmah su reagirali; između ostalog, pozvali su i Mladena. Trebalo je da im bude adut: oficir Narodne armije, invalid i predsjednik našeg Udruženja. Neka se i on kritički osvrne na njegovu neprijateljsku, zakulisnu i kriminalnu rabotu. A kad Mladenu ništa u vezi s tim nije padalo na pamet, bilo mu je kao kroz cvijeće sugerirano da je pomoćnik ministra, možda i koristeći se svojim položajem, tražio od našeg Udruženja kao pozajmicu neke teške pare za svoj račun. A Mladen je, kako kaže, bio na sto čuda; partijska mu je disciplina nalagala suglasnost, a savjest opiranje toj suglasnosti. Očito, mi - sitne ribe - ni danas još ne znamo sve razloge koji su doveli do sukoba sa Staljinom, ali su obostrano metode razračunavanja sasvim staljinističke.
Premda su i do tada razgovarali dosta tiho, pokriveni muzikom s radija, Dunja psikne upozoravajući:
- Tiše!... luđaci jedni. Mi nemamo Sibir, ali zato imamo Goli otok. A za vas, iako ste za državu bezopasni, bilo bi mudrije da ne čačkate po visokoj politici protiv koje ste, ionako, bespomoćni. Imate vi dovoljno intriganata i karijerista u vašoj vlastitoj organizaciji.
A Milan, kao da ga je to upozorenje odnekud probudilo, reče: - Da, zbilja, Kruno,... u tvom romanu - bar koliko smo iz rukopisnih fragmenata dosad mogli vidjeti - sve je među nama nekako previše sinfonično, bez disonanci. Svi ti naši likovi kao da su iz jedne jedine kutije šećera. A gdje nema žestokih strasti, tajnovitih zapleta i bar nekoliko umorstava mora da prevladava dosada. Uostalom, sve bi se te naše biografije, ma kako ih ti prelakirao da ne izazivaju odbojnost predrasuda, morale u nekom čvorištu zakrviti da bi probudile znatiželju. A prije svega: koliko smo, na koji način i u čemu slični drugim ljudima - onima koji će nas domaštavati u svojem iskustvu - da bi se mogli s nama identificirati.
Kruno je zaveden svojom najmilijom temom bio ponovo spreman za široku raspravu, ali s blagim osmijehom samo primijeti:
- Teško je to reći koliko smo mi bili u životu ili u književnosti svojim sudbinama u stanju zamrsiti takav čvor. Najviše čime bih ja tu mogao posredovati kao pripovjedač bila bi neka mješavina ispolitizirane lirike i, nasuprot naivnom soc-realizmu, dubinska analiza invaliditeta. Možda to na kraju ispadne i pretjerano poetična slika našega nekritičnog samopouzdanja - naprosto zato, jer želim vjerovati u budućnost. Naravno - kad ne bi bilo toliko ustaljenih predrasuda o našoj nemoći, moglo bi se ponešto od te obrambene politure i sastrugati, da i u našim biografijama bude više potkožno konfliktnih situacija. Ali čak i ovako - po cijenu da nas drugi ljudi unaprijed zamišljaju kao mimohod bolno praznih obrazina - u prizemljenom ambijentu našeg Udruženja, dokle također dopire zaglušna zvonjava demokratskog centralizma, vreba mitomanija. I tu, na našoj sceni, biva nepodnošljivo da većina, ma kako očigledno bila u krivu, mora uvijek imati pravo. I, eto, ja sam odlučio da se branim lutkama. Da te lutke, za kojima djeca i ne vape toliko, u neprobojnom poretku suprotstavim sebi samoupravljaču na srazu s diktaturom istokobnika. I neću pisati. Lažem, pisat ću, ali ne za druge! Sve dok marionete ne pregrizu konac o kojemu vise.
- E, boga mi, onda ćeš se još načekati, druškane!
- Neću biti ni prvi ni posljednji, ne boj se! Jer, usprkos retrogradnoj dijalektici zbilje, ovaj povijesni okvir još nije nagrižen. Zapamtite: Sve su religije u biti slične, a klatno revolucija uvijek se odnjiše prerano. Samo se bogovi svaki puta drugim značkama kite!
* * *
 
5.
 
Naravno, izdržati u tvrdoglavosti nije bilo lako. U klubu književnika, polupraznom, to prijepodne Kruno je, fatalistički raspoložen, šutke ispijao već peti konjak, dok je Dunja pripaljivala cigaretu cigaretom; očekivali su Vladu s najnovijom recenzijom rukopisa. Bila je to omanja zbirka pripovjedaka što su je kanili ponuditi nekom izdavaču. Bilo je dogovoreno da Vlado pronađe što stručnijega kritičara koji bi dao nepristran osvrt na tekst, a da Kruno, kao autor, po mogućnosti ostane anoniman, jer se pribojavao da svojim invaliditetom unaprijed ne pobudi nevjericu glavnog urednika.
... Bože moj, pisati, a biti slijep!...
- Ah, evo ga, konačno! - Reče Dunja, ugledavši ga.
Vlado s otrcanom torbom za spise, izvukavši se na produženih desetak minuta iz redakcije, u trku naruči još tri crne kave pa, srdačno se izrukovavši, odmah prijeđe na stvar. Najprije izvuče jednu omotnicu.
- Ovo ti je ovdje od predsjednika žirija. Neće te baš obradovati, ali mislim da te može ohrabriti. Kaže: "ideološki pravilno; ima vrlo uspjelih metafora, ali i nekih riječi, provincijalizama. Autor u budućnosti izgleda perspektivan i neka samo piše što više. Usprkos tomu, neka se ne ljuti i ne žalosti što te njegove pripovijetke neće biti prihvaćene". - Eto, to ti je to; ljubazno i bezobrazno u isti mah. Jer i ja sam prelistao rukopis. Nisam stručnjak, ali... što mu je to: kao književniku "ideološki se postavljati pravilno"!? A i ono s uspjelim metaforama nasuprot provincijalizmu!... Ja bih radije rekao da su - naročito u posljednjoj priči - te metafore malo previše izafektirane. Gomilanje asocijacija u ekscentričnim sklopovima opterećuje maštu, a ne pomaže psihološkoj analizi. Naprosto, čovjek osjeti potrebu da to sastruže s fabule i da čita kao modernu kratku priču.
Dunja, razočarana, spazi na Kruninom licu lagani grč kako se od kutova usana širi prema obrvama.
- Eh, kad bi se od književnosti moglo živjeti! - Reče gorko.
28. listopada 1950.
 
 
Maskin bol
 
Premještajući se s noge na nogu i sav nekako isprednjačen pogledu s druge strane pisaćeg stola, spreman već da se ushrpteniči u dopunskom identitetu intelektualca, Kruno s jedva uzdrhtalim glasom reče:
- Oprostite, ali ja već godinu dana čekam na red.
- Da, vjerujem; niste vi jedini. - Odgovori mu dežurni liječnik i bez trunke sućuti. - Međutim, kapaciteti naših toplica nisu dovoljni čak ni za daleko teže slučajeve.
No Kruno je, narogušen od preuvjerenosti u svoje pravo, držao tu čitava sebe u širokoj, nezgrapnoj omotnici preslikana u odlomcima, iskosturena, latinski razdijagnosticirana sebe koji se dao i nije dao slomiti.
- Nda, naravno. Razumijem. - I već pomalo ljutit, preskoči da ga oslovi s gospodine doktore. - Sve to: kapaciteti rasta i financiranje zdravstvene zaštite, rehabilitacija ratnih invalida u prioritetu, pa omjer produktivnoga pučanstva prema broju osiguranika, bolesti kao posljedice ratnih stradanja - dakako, sve su to paušalni argumenti za javnost. Pa ipak, nije tajna da se uvijek može učiniti ponešto, ako se hoće.
- Pa... na vama je da pokušate. Razgovarajte s drugom ravnateljem. Ali, mislim da danas nije tu. Ako on odobri!...
I time je trebalo da razgovoru bude stavljena točka.
Međutim, Kruno je - nenaviknut još na tu vrstu amoralnoga samopouzdanja - pokušao s posljednjim, naoko bezazlenim trikom u plavoj koverti u kojoj su mjesto novčanica bile neke beznačajne preporuke nekih njegovih prijatelja, pa, spustivši je na rub stola kao mito, sasvim malo zamuca:
- Oprostite, ali... ovo bi, gospodine doktore, bilo za vas, pa... ako ne bude dovoljno...
Dunja je, postrance u pratnji, stajala šutke; i od ranije se pribojavala da bi mu kasnije taj trik s plavom kovertom mogao donijeti neprijatnosti. Ali mu liječnik tada, naizgled nezainteresirano i gotovo kao da i nije zamijetio njegovu gestu, preloživši preko plave koverte neke novine, odvrati susretljivije:
- Rekao sam već da nema mjesta. Nema, jer svaki tjedan moramo čuvati dvadesetak kreveta za zagrebačke bolnice odakle nam šalju rekonvalescente na rehabilitaciju. Ali, s obzirom na vaš hendikep... upitat ću glavnu sestru; možda se ipak nešto nađe. Ja vas u potpunosti razumijem; godinu dana i više čekati čovjeku nije lako.
Onda Kruno, negdje duboko u sebi s prigušenim likovanjem, produži:
- Boga mi, gospodine doktore, nije. Zaista nije. Pogotovu, ako želi još biti trudbenik. Jer čovjek se, makar je vonj godina tu, nekako ne da!... shvaćate?
- A na što se, zapravo, najviše žalite?
- Ah, pravo da vam kažem... i meni se samomu čini da nije poželjno imati čitavu malu enciklopediju različitih bolesti u isti mah. Međutim!...
Sada kada je, zahvaljujući riskantnom lukavstvu, znao da će konačno biti primljen, osjeti pomalo taštu želju da mu se nekako ljudskije predstavi, možda i da proćaska s njim koju riječ na ravnoj nozi - on, komu prije toga nikako nije uspijevalo pogruženim stavom jadnika izazvati sućut; on, komu je cijena porasla tek s nagovještajem u plavom. Ne toliko, da se intelektualno legitimira, koliko da zabašuri svoju skrušenost kojom je do maločas moljakao uzalud. No, bolničarka je već s prijemnim kartonom čekala, spremna da ga odvede do kreveta.
- Barba Fran, - rekla je u sobi nekomu odmah do vrata, - evo, dovela sam vam društvo.
Svjesna da je liječnik već dograbio kovertu, Dunja je htjela da što prije Kruni dade najosnovnije upute radi samostalnoga snalaženja u prostoru i da što prije šmugne odavle, dok se u administraciji ne predomisle. Ovlaš ga je i na brzinu poljubila, oprostila se s ostalima i požurila na autobusnu stanicu - ionako, bio je to krajnji čas. A tek što je Kruno, ukrućen od želje da izgleda bolesniji nego što je doista bio, zauzeo svoje mjesto kraj noćnoga ormarića, pipkarajući nesuvislo kao da bi time da se ukotvi u prostoru, sa susjednoga jastuka, do brade ušuškan pokrivačima, stade jedan glas, još neodređen i po godinama i po dijagnozi, da propitkivanjem uspostavlja vezu.
- Ova gospođica, je li vam to sestra?
- Ne, to je moja supruga.
- Pa da, mislio sam ja odmah: Tako brižna!... I... tako simpatična.
A Kruno je na to pomalo šeretski uzvratio:
- O, da; zahvaljujem. I u njezino ime, naravno. Jer ni u mnogo povoljnijim uvjetima nije lako biti žena.
- Da, to se u očima odmah vidi. Gospođa je tako iskreno požrtvovna, a opet... izgleda tako duboko sjetna. - Barba Fran, komu su obiteljski odnosi već godinama na kušnji, bio je dobar psiholog iz nužde; mogao je na uzgrednim zapažanjima donositi zaključke.
- Premda polazite donekle od krive pretpostavke, očito niste daleko od istine. - Odgovori Kruno, smiješeći se.
- A vi, inače... jeste li prvi put?
- Pa,... ne baš, ali ovdje, da.
- Zbog čega?
- Ah, do vraga,... nekakve artroze! Kukovi. A vi?...
 
- Behterevljeva.
Kruno je već znao, činilo mu se, sve što se iz toga njegovog nepomaka moglo znati. A i znao je da se uzajamno odmjeravaju - ne po stradanju nego po udaljenosti od puta kojom su im nagovještavali spas, pa reče:
- Vraška stvar! A tako bezazleno, gotovo slavenski zvuči.
Onda onaj bariton iz drugoga kuta upita:
- Vi ste sigurno muzikant?
- Ne, nisam. - Odgovori on s oklijevanjem.
- Možda telefonist?
Kruno se osmijehnu:
- Ne, nisam ni telefonist.
- A borac?
 
- Pa,... u neku ruku, da. Ali to na što vi mislite - ne, nisam ni ratni invalid. - Kao nehotice odškrinuvši se u svojoj tajnovitosti, zabavljalo ga je da bude zagonetka koju je unakrsnim zaobilaznicama valjalo što prije riješiti.
- A to, mislio sam, to s očima?...
- Aha, to! - Reče Kruno nemarno. - Nisam još bio ni gimnazijalac. - A zapravo, bilo bi manje pubertetski prepotentno, da je naprosto rekao: još iz djetinjstva.
Međutim, ni barba Franu ni onomu drugomu to kao da nije bilo važno. Dapače! Jer, da je spomenuo djetinjstvo, načeo bi razgovor o liječenju, a ovako je natuknuo struku.
- I usprkos tomu, - onaj će bariton iz kuta, - pošli u gimnaziju? Zar ste još imali toliko snage?
- Ah, ne bih rekao da je tu bila potrebna nekakva snaga. Bar ne ona konjska. Moralna, možda!... Mislim da je tu bilo bitnije nešto drugo. Jer, uzmite kao primjer životinje: Kakvom bi perspektivom opstanka bio ćoravi orao, reumatična kobra ili, pak, lav amputiranih šapa - bez obzira na njihovu fizičku snagu? A čovjek?... On, doduše, ima i svoju tragediju i svoju medicinu, da bi mogao što dulje patiti. Pa ipak, veličina i smisao toga njegovog stradanja - pa čak i stradanja po sebi kao takvoga - svoju mjeru dobiva jedino u odnosu na perspektivu življenja, na stvarnost koja ga okružuje odgovornošću. Pa, eto, i prokletstvo njegovoga intelektualnoga uspona također je stvarnost.
Bariton iz kuta, mamuran još od pretople kupke, zijevnu:
- Pa, boga mi, da,... na neki način. Izgleda, imate pravo. Ako sam vas dobro razumio, čovjek stvarno postaje svjestan sebe tek ako pati. A opet, pati, jer je svjestan da mu svo to znanje na kraju, kad je u svemu na gubitku, nije ni od kakve koristi.
- Dakako, slažem se, ali... neznanje je blaženstvo koje ja sebi nikako ne mogu dopustiti - čak ni onda, kada se na njega oslanjam kao na jedinu potvrdu sreće. Uostalom, i bez najveće sreće se može nekako, ali s najvećom nesrećom nipošto!...
- Sad razumijem; zato ste i pošli u gimnaziju!
- Da. I kasnije - na fakultet.
I Kruno, već upidžamljen za poslijepodne, stade nesuvislo petljati oko uzglavlja. Uto sa susjednoga kreveta ču kako se barba Fran meškolji, napreže, zastenjava; bilo je moguće da se pokušava samo malo rashladiti, okrenuti na bok ili, možda, ustati. Kruno nije nikako mogao sasvim prepoznati njegovu namjeru, ali, premda i sam jedvit, nasumce ispruži ruku da mu pomogne. No barba Fran se poput robota, proviđen okoštalim raspelom iznutra, podizao na laktove i cijelom svojom dužinom zabacivao, zanosio se u stranu, propinjao, da bi spustio noge do poda i da bi razgolićen u grčevitim spiralama natrapao na papuče. I Kruno, dodirnuvši ovlaš tu hladnjikavu, smežuranu kožu, osjeti neku gadljivost pa se iskrivi još dublje, licem gotovo do kiselkasta isparenja iz kojega se, rskajući u zglobovima, barba Fran istezao kao gmaz. Bio je svjestan da mu to dodavanje natikača - čin tako beznačajan za ovjeravanje dobrote - donosi neko čudesno, žacavo zadovoljstvo, neki osjećaj užasnute plemenitosti koja se - zato što ni to nije sasvim, jer ga je u onom vlažnjikavom dodiru ispunjavalo nagonskom odvratnošću i otporom - obrće u grizodušje, u svetačku moru sebe u prispodobi vrline. A reče:
- Nije to ništa. Sitnica! Uslužnost na koju i te kako polažem pravo i sam.
- A,... ne ide više, ne ide! - Uzdahnu barba Fran. - Kao prije, dok sam bio... eh, što da vam pričam! Visok, vitak, vragoljast! Pa s gitarom po rivi, a Čehinja i Švabica koliko ti duša hoće!... Ili ono kasnije - mitraljezac u Drugoj dalmatinskoj. Pa na dužnosti u komitetu i kao prvi oficir duge plovidbe. A zatim i kao tjelohranitelj predsjednika skupštine - uglavnom, kad je bio dolje, u svojoj vili na moru. Sve dok nije počelo da me zbija.
U njegovu pogledu što se nekako tajnovito mogao slušati nad glasom, u pogledu što se uzbrdice obraćao svijetu oko sebe, premda ga nije vidio, Kruno odmah zamijeti neku odavno uhodanu definiciju gorčine i pomirenja: cinizam u kojemu se na obrnutoj projekciji još uvijek odražavala hrabrost.
- Ali, nije me uspjelo skvrčiti sasvim. Održao sam se uspravno - kao bambus. Doduše, nekih petnaestak centimetara kraći, ali opet - kao bambus!
- Da, shvaćam vas. Potpuno. - Odvrati Kruno. - I sreća je za nas da tragedija nikad nije i konačna istina o čovjeku.
A bariton iz kuta doda:
- Pa makar to u konačnici zvučalo i kao sarkazam.
- Ne, ne. To je, naprosto, obrambeni mehanizam. Jer - s jedne strane, koliko god bilo neutješno mazohistički se vraćati u prošlost, a s druge vjerujući u čuda - moramo se postupno privikavati na budućnost.
- Samo, nažalost, medicina uvijek na kraju izgubi rat!
Pa ipak, bilo je očito da nijedan od njih na tom putu po mukama - i zato, možda, što negdje uvijek ima i malo nade - taj svoj poraz nikad ne dospije sagledati do kraja.
- Sad mi je najgore što si ni čarape više ne mogu nazuti sam. - Reče barba Fran.
- Ali, koliko primjećujem: izgleda, još sasvim dobro hodate.
- Pa da, dostojanstveno. Kao bambus!... Istina, petnaestak centimetara kraći, ali, opet!... nema te sile - ni ljudske ni božanske - pred kojom bih ja pognuo leđa. - A po ciničnom pazvuku, kojim je prihvaćao razgovor o sebi, bilo je očito da se više ne užasava toga. - Pa i kad uskoro budem morao definitivno u kolica. Što da radimo? Ako nam ne može biti bolje, i zlo nam je dobro!
Sad je to opet bila jedna od prilika da se barba Fran iskaže u maštovitu samopotvrđivanju i za sebe i za druge; naprosto, više nije mogao živjeti s iskustvom uz koje nije bila povezana neka priča. I bilo da je nešto doživio neposredno ili pak sebe posredno zamišljao u tom doživljaju, on je u sebi neprestano nosio bar po nekoliko nacrta za ono drugačije, novo Ja koje uvijek nekoj istinitosti unakrst preuzima ulogu junaka - makar i, provjeravajući se time, postajao još svjesniji prisutnosti osjećaja manje vrijednosti.
- A vi, mladi gospodine?... - Upita bariton. - Kako vi, zapravo?... Mislim, čime se bavite? - Nikako nije mogao naći pravu riječ, pogodnu da zamijeni sumnju: radite, zabavljate se ili dosađujete.
Kruno je već odavno poznavao tu delikatnu formulaciju.
- Pa... radim; uglavnom, pišem.
- Pišete? A kako?... mislim, ako ne vidite.
- Na pisaćem stroju, naravno.
- Oprostite, ali o čemu!?... ako pitanje nije indiskretno.
- Ne, nije; pišem nešto kao romansiranu kroniku pod geslom Internacionale: "Mi, koji smo ništa, bit ćemo sve!"... Naravno, govorim o slijepima u prvom redu, a junaci su - žutokljunci, odlično verzirani u dijalektičkim apstrakcijama; momci koji su se, kao i mnogi drugi, našli u vrtlogu revolucionarne prakse s iskrenom strašću da svojim doprinosom mijenjaju svijet. Ne po znanju ili sklonosti nego
po zadatku, oni su se kao i mnogi drugi laćali krojilačkih poslova sudbine, neovisno o tomu kako im se sporo povijest vukla za petama. Oduševljenje, taština i korisnost - poluge što vizije svakoga propovjednika pretvaraju u program - još nisu nagrizle onu samouvjerenost po kojoj je budućnost samo na njihovoj strani. Bili su ti moji junaci preblizu zahuktaloj sadašnjosti, da bi joj pod naličjem mogli prepoznati grčeve koji su se opirali na razvaline prošlosti; sumnje koje su izvirale iz slatkorječivosti; otpore koji su vrvjeli od iracionalne potrebe da cilj postignu i bez međuvremena.
Uopće ga nisu razumjeli; naprosto, ni on ni ti njegovi junaci nisu imali šanse - onako slijepi - da odskoče tako daleko. Pa ipak, dopuštali su mu da ih uvjerava - konverzacije radi. A barba Fran odmah nadoveže:
- Pa, ne da se hvalim, ali, kad bih imao vremena da bacim na papir sve one doživljaje, bio bi to roman i po. Recimo, ono kada sam službenim mercedesom vozio za Mostar pa mi se usred pusta kamenjara ispriječilo njih petoro bradonja. Pomislim: ovi ti sigurno ne žele dobrodošlicu - pa naglo zakočim i kroz prozor saspem nekoliko metaka preko njihovih glava. Da ste ih samo vidjeli, junačine!... kako su se otkotrljali niz urvinu, ni munja ih ne bi dohvatila. Ili pak ono, za bogove!... kada sam kao predstavnik naše turističke agencije vodao neke glavonje po Engleskoj. Šofer iz Adrija-transa, iskusan vozač pa se ne usuđuje voziti po lijevoj strani, a ja ti, brate, volan u ruke pa - raspali! - od Londona pa sve do Liverpula, kao ništa. Samo mi je kod pretjecanja bilo malo šugavo; morao sam se istezati ustranu. Ali, eh!... u ono vrijeme bio sam pravi dugajlija. Tako ti je to.
Kruni je već pomalo bivalo jasno da nijedan pravi profesionalac ne bi tako lovački zaslađivao svoje priče; međutim, nije bio siguran koliko to umijeće neprestanoga prerušavanja iz jedne uloge u drugu sadrži istine. Koliko težnje, kao najprihvatljivije vjerojatnosti da se utuče vrijeme, a koliko neke čudnovate nad-istine koja je vjerojatno prihvatljivija čak i od samih činjenica, jer, poistovjećujući se s tuđim anegdotama, nadoknađuje sebe. Pa za utjehu reče:
- Da, bilo bi uzbudljivo, doista!
Smijuljeći se unaprijed kao strasnik u živopisnom ponavljanju seksualnoga folklora, bariton iz kuta - jedan od onih na koga, usprkos paraplegiji, emocionalna droga riječi djeluje neuporedivo jače nego istinska čulnost - pokuša skrenuti razgovor na muškije teme:
- Nego radije vi nama, barba Fran, ispričajte opet kako je ono bilo s poslovnim partnerima u Parizu.
- Aha, ono!... kada smo moj osobni šofer i ja poslije banketa jedva doteturali u naše apartmane i tamo već zatekli po dvije vatrene Afrikanke, studentice. Bože, kakva li je to bila noć! Krkljali smo i tepali na desetak nepoznatih jezika sve do jutra; naprosto, kao da su i korijenje iščupale iz nas. Ali, to vam je bilo znanje - znanje jegulje i vatrometa u isti mah. Kakva li usisača! Kakve li harfe!... Sve do najsitnijega mišića. I grču kao da nikada kraja nije bilo.
... Tko li je on, zapravo, da se tako slikovito skriva iza prošlosti? Zato, što svaki put nedostaje bar poneka sitnica da mu pobliže odredi zanimanje. - Pitao se Kruno, vadeći iz torbe šah. No, začudo, i tu je barba Fran bio kod kuće i dva puta matirao do večere. Međutim, onaj pravi poraz doživio je tek za večerom.
Već na vratima blagovaonice, čim su se pojavili onako rame uz rame i s kratkim štakama, oprezno koračajući svaki svoju bol, žamor se naglo stišao. Vjerojatno za sve prisutne, ma koliko i sami bili bolesni, njih dvojica onako zajedno bijahu mučan prizor vlastite kobi koja, srećom, nije bila prijelazna, ali je ipak, umnogostručena kao simbioza, nukala na sažaljivu radoznalost. Svi su ih - Kruno je to s nelagodom, poput maglice na obrazima osjećao - promatrali, dok su se između stolova probijali do slobodnih mjesta. I, tek što je dohvatio pribor za jelo, tik do njih - tako bezobzirno glasno, kao da on uopće nije tu prisutan ili kao da je potpuno gluh - za susjednim stolom otpoče nagađanje.
- Trebali bi ga bolničari hraniti. Ne može on sam, siromah slijepac, kad ne vidi ni gdje su mu usta.
- Ma, može, kako ne bi mogao! Samo, trebale su mu konobarice ipak to malo izrezati na tanjuru.
- Čovječe, kažem ti ja da ne može! Pogledaj samo, pogledaj! Evo, sad će, kladim se, s nožem u prazno. Nego, što misliš, da mu ja?... Onaj, što sjedi s njim, uopće ne trza.
- Pusti ga! Možda bi se čovjek uvrijedio. Nego, trebalo mu je, možda, donijeti malo bolji komad mesa. Nešto bez kosti, da se jadnik ne muči s nožem toliko.
- Pazi, sad ide s viljuškom! Čekaj, baš da vidimo hoće li nabosti krastavac ili jaje. Ako uopće zna što nabada!...
- Boga mi će krastavac.
- Ne, neće. Jaje! A možda misli da je salamu.
- Pogledaj kako mu se ruke tresu! Bogzna kakva bi to dijagnoza mogla biti, a?...
- Izgleda, ne prija mu hladna večera. A možda je čovjek i na dijeti, što znaš!
Kruno, već sav u jednoj vodi, odgurne tanjur.
- Ne mogu; sit sam. - Reče pa ispije čašu vina nadušak.
A kada se vratiše u sobu, barba Fran, koji kao da ništa nije primjećivao, nastavi:
- Vani je večeras krasna mjesečina i, da nije tako svježe! . Bilo bi dobro malo prošetati, a?
- Ah!... - Uzdahne Kruno rezignirano, još uvijek pod dojmom od maločas. - Nisu više naše kosti za parkove, dragi moj. Duge gaće, aspirini, tople kupke - to je za nas.
- Da, imate pravo. A dok sam bio mlađi, ni vrag mi nije smetao. Skupio bih klapu pa na rivu ili u konobu i pjevali, brate, do zore, ako treba.
- Imate dara i za glazbu?...
- O, kako da ne! Svirao sam ja i na klaviru. Dok sam bio mlađi, naravno.
- Ozbiljno!?... - Kruno je u toj igri prerušenih identiteta pomalo zaboravljao sebe.
- Da, da; bio sam samouk, ali - svi kažu - svirao sam jako dobro.
- A što, na primjer? Narodnu ili zabavnu?...
- Svašta!... Svirao sam ja i Betovna i Šopena. Onu... kako se zove,... revolucionarku, znate.
- Kažete: baš "Revolucionarku", a?... E, barba moj, pa vi ste, onda, umjetnik! - Kruno je, još uvijek neraspoložen, postavio stupicu; pa ipak, ne uviđajući do kraja zašto mu taj barba Fran želi toliko toga ispričati o sebi: toliko toga što ga je moralo u očima bližnjih činiti genijalnim. A i sam se, mudrujući nad faksimilom stvarnosti, tako dugo gurao naprijed nimalo drugačije od ostalih. A kad je u povratnoj sprezi bila riječ o društvu s administrativnim kompetencijama, imao je dvije prednosti: Ljudi su bili uglavnom očarani njime, jer su ga, ne vjerujući sami sebi, prihvaćali kao ravnopravnoga zbog njegove elokventne inteligencije i, osjećajući se pred bujicom njegovih argumenata nelagodno, prepuštali mu, kao generalnom sekretaru Udruženja, inicijativu i tamo gdje bi socijalnoj skrbi jedino država mogla podmetnuti leđa.
- Da, bila su to takva vremena. - Odgovori barba Fran.
- Nego, recite: kad bismo sve to - tu našu muku koja nas neprestano goni da se preobražavamo u druge, da se u samima sebi nadoknađujemo tuđim ulogama, da samima sebi ne priznajemo razliku između sna i jave - kad bismo, kažem, sve to pokušali opisati u nekoj priči, na primjer?...
Još je uvijek bio potišten onim blesavim upadicama za večerom - upadicama koje su tek nešto zdravije bolesnike tako podljudski činile nadljudima. Bilo mu je svejedno - dapače, u neku ruku i drago - što može biti okrutno iskren i reći da nakrivo sročena uobrazilja protiv surovih uniženja nije nikakva samoobrana. Ali, umjesto da mu se uvrijeđen ponovo dokazuje na piramidi avantura, barba Fran, na neki čudesan način ozaren i sasvim izmijenjena glasa, povjerljivo usklikne:
- To, to! To nama treba! Istina koja će sentimentalno lagati umjesto nas.
A Kruno, više s osmijehom nego trpko, reče:
- Pa makar, dok nam budu gulili maske s lica, i osjetili bol!
* * *
 
 
6.
 
Kruno se onomad, kao generalni sekretar Udruženja nije bogzna kako snalazio ni među papirima ni među ljudima. Znao je, doduše - naročito pred vlastima koje su imale prečega posla nego da slušaju njegove maglovite vizije - propagandnim jezikom govoriti o problemima; međutim, grustio se neposredna suočenja sa stvarnom bijedom koja se dala dodirnuti, onjušiti, čuti. A upravo to - tu čamotinju u kojoj su tisuće zakržljalih sudbina s prosjačkim mentalitetom očekivale bar milostinju, sasvim nespremne da shvate poziv na rehabilitaciju - taj pakao duše morao je propješačiti uzduž i poprijeko. Morao je, dakako - i na organiziranim skupovima i na tragalačkim hodočašćima do najzabitnije unutrašnjosti - svoj bogati rječnik prizemljivati posvemašnjem nerazumijevanju. Još je uvijek bilo premalo onih koji, učlanivši se, nisu očekivali poklon-pakete. I zato je odlučio dati ostavku.
- Mislim da si tada bio u pravu. - Rekao mu je Zdenko na jednom od uobičajenih sijela. - Za rad u odboru, među ljudima koji te navlače suprotnim interesima i kojekakvim burgijama, treba biti političar: hodati po žici, a ne ljevičariti u vjetar.
- Znam. Pa opet, krivo mi je!
- A što?
- To da sam bio u pravu.
- Za tebe, a i za Udruženje, bilo bi mnogo korisnije da se baviš čistim intelektualnim radom. Imaš sreću da možeš birati: ili na znanstvenom ili na umjetničkom području.
- Da pišem za ladice u vlastitom stolu!?...
- Ili da u Narodnom sveučilištu održiš nekoliko predavanja. Naši mlađi kadrovi nemaju baš mnogo uvida ni u estetiku ni u specijalnu psihologiju.
17. siječnja 1951.
 
Doživljaj ljepote
 
Bila je prevagnula želja organizatora da se o istom trošku održi ciklus od nekoliko predavanja u maloj dvorani narodnog sveučilišta; računalo se ne samo na interes aktivista Udruženja i pedagoga nego i na propagandni efekt u širim slojevima. Očekivanja su se, naravno, već u prvom pokušaju izjalovila. Premda dvorana nije bila ni do pola ispunjena, to nije bilo ono najgore; Kruno je bio razočaran, jer je publika, još prije nego se raspričao, pomalo kapala i prema unutra i prema van. Već je, dakle, mogao pretpostaviti da razina jasnoće u načinu i slikovitosti njegova izlaganja neće biti prilagođena većini prisutnih koji su, eto, po inerciji kult-pros entuzijazma naprosto zalutali ovamo. Ali, kako na brzinu više nije mogao mijenjati plan, duboko udahne, da bi se smirio, pa nastavi:
- Govoriti o sebi - biti slijep, a tumačiti se očima - to je, otprilike, kao tuđim predrasudama kalemiti svoje. Pa ipak, to je najvjerodostojniji put kojim se možemo približiti jedni drugima, jer i kada pred nekim skrivamo lice, riječi nas mogu odati.
Zatim je, da ga od preduga stajanja za katedrom ne bi zaboljele noge, petom potražio iza sebe stolicu i kvazifamilijarno sjeo.
- Želimo li na bilo koji način vrednovati doživljaj ljepote u slijepih, treba u svemu što je makar kako pristupačno njihovim osjetilima, kategorički odbaciti tobožnje teoretiziranje na dilemi: sve ili ništa. Jer sljepoća, ni kao rezonator ni kao barijera, ne može biti jedini faktor koji uvjetuje ili koči estetski doživljaj. Istina, sljepoća je u tom pogledu veoma ozbiljan faktor ograničenja i preoblikovanja startne osnove s koje se dokazuje ili osporava onaj minimum ljudske sposobnosti da čovjek - ma kako primitivan ili hendikepiran bio - doživi nešto, bar na svoj način, kao lijepo. Suvišno je danas u eri specijalističke orijentacije i organizacije života dokazivati kako može biti širok dijapazon njegovih uzbuđenja od mistike do hedonizma, od zapanjenosti pred otkrićem virusa ili kvazara pa sve do praktične filozofije gurmanluka i orgazma. Iako unaprijed ne zagovaram tvrdnju da je i slijepima također moguće dostići kulminacijske točke, njihov se doživljaj ljepote ipak može smjestiti na dosta širokoj skali od nauke do umjetnosti - od matematike do muzike, na primjer. Ljepota, naime - sklad u proporcijama svojstava stvari po sebi - duguje svoj bitak čovjekovoj sposobnosti vrednovanja. Prema tomu, nisam zagovornik ni apstraktne ljepote koja bi, kao derivat kozmičkih principa, bila imanentna konstanta nasuprot konkretnim pobudama, ni spontanosti doživljaja koji bi se rađao i bez ikakva povoda. Zato, dakle, kad raspravljam o estetskim doživljajima slijepih, ističem te dvije tako neosporno uzajamne komponente objekta i percepcije, da bih a priori otklonio sva ona pretjerivanja koja zbog teškoća u provjeravanju njihove vjerodostojnosti - nerijetko krivnjom samih ispitanika - stvaraju zbrku. Naime - i zbog izražajnih konvencija u jeziku, a i zbog težnji da se komunikativnim šablonama prikrije vlastita inferiornost, mnogi slijepi - ali još i više njihova okolina - vjeruju da iste predmete, iste predodžbe i raspoloženja doživljavaju - odnosno, moraju doživljavati - na isti način. Ako, pak, ni svi ljudi koji vide nemaju istovjetan doživljaj neke pjesme, krajolika, kipa ili baletne figure (ovisno o tomu, koliko se prethodno nagomilana iskustva može vezati uz nove utiske), onda pogotovu moramo biti skeptični prema onomu što i slijepi - po sili semantičke i sintaktičke zakonitosti u jeziku - moraju iskazivati na isti način. Premda, mora se priznati da oni u tomu odvagivanju komparativnih prednosti, što ih vizualni doživljaj ili vizualizirani leksik imaju nad ostalim osjetilima, često i ne nalaze toliko tragičnih elemenata koliko ih u njihovu hendikepu nalaze drugi. Oni se zato (da se poslužim jednom poslovičnom parafrazom) emocionalno pokrivaju onoliko, koliko im je intelektualni guber dugačak! Sve, što viri izvan toga, biva izvještačeno i krhko. Ali, ako za emocionalnu rezonancu, koja ne ovisi isključivo o vrsti, snazi ili broju podražaja, mora osim tog osnovnog fundusa, što nam ga pruža izvanjski svijet preko osjetila, postojati još nešto, da bi uzbuđenje moglo biti osmišljeno; svaka percepcija - vizualna, akustička ili motorička, svejedno - treba imati sposobnost i snagu da na sebe privuče bar još jednu asocijaciju, predodžbu ili misao kojom će se obogatiti. Ali, da taj odnos nije uvijek predvidljiv i jednosmjeran, svatko može iskusiti čak i pred remek-djelima koja se, umjesto s dubokom koncentracijom i ushićenjem, tek tobože gleda, dodiruje ili sluša, a da su, istodobno, raspoloženja i misli nekamo odlutale daleko. Temelje na kojima je u nama sva velebna nadgradnja - osjete, kao funkciju iracionalnoga u korijenu - gotovo da je nemoguće u životu promatrati odvojeno; njihova se dvostruka međuzavisnost očituje, prije svega, kao istovrsni sklopovi percepcija, a zatim i kao raznorodni sklopovi u asocijaciji. Ovdje inzistiram upravo na toj asocijativnoj međuzavisnosti, to jest na činjenici da osjet, čak i kada ga promatramo izolirano, gotovo uvijek za sobom vuče neki ostatak, nešto čime se taj prezentni opažaj vezuje za prethodno iskustvo. Štoviše - takva reducirana, ponekad i nejasna glavna reakcija na izvanjski podražaj može izazvati u svijesti stanje nerazmjerno snažnije i od samoga poticaja pa i u mnogo složenijem sadržaju nego što je zor, slutnja ili pomisao. A takav psihički mehanizam, koji omogućuje da se i slabijim impulsom potaknu erupcije raznorodnih asocijacija, za slijepe ima izuzetnu vrijednost.
Kašljucanje i škripa stolica bijahu znak da se većina prisutnih ili dosađuje ili gubi u tim apstrakcijama, pa voditelj katedre pokuša posredovati:
- Zahvaljujemo drugu profesoru na vrlo interesantnom izlaganju, ali, ako mi dopustite, imam jedan prijedlog: Da predavaču postavimo nekoliko sasvim određenih pitanja.
Nakon mučne stanke i meškoljenja iz pozadine se diže jedan muškarac:
- Oprostite, ali... ako slijepi, lišeni najvažnijega osjetila, ne mogu ništa znati s područja na kojemu je to osjetilo suvereno, gdje je tu granica između čiste i uvjetovane percepcije?
Kruno malo pročisti grlo, da bi bio što razgovjetniji:
- Problem je vrlo interesantan i zadire u psihologiju najranijega djetinjstva. Naime - i vi ste već u kolijevci, kada su vam ponudili bočicu s mlijekom, dudu varalicu ili šarenu zvečku, te predmete doživljavali ne samo očima ili rukama nego i njuhom ili okusom. Toplinom i zvukom također. Dakle, svaki je taj predmet u sebi nosio cjelovit podražaj koji se tek iskustvom diferencirao. Prema tomu - ako je nedostajalo jedno područje senzacija, druga su ga nastojala nadomjestiti. Ako na zvečki nisu mamile boje, mamio je oblik, zvuk ili vibracija. Tako se već na prvoj stepenici spoznaje dijete odnosi prema svijetu s ugodom ili nelagodom; stvarnost mu postaje relevantna. Nadalje, ako se bar donekle složimo da je i doživljaj ljepote stvar iskustva, to jest da svatko ljepotu doživljava na svoj način, sasvim je sigurno da i slijepi - makar i na ograničenoj razini ukusa - mogu iz preostalih osjetila graditi svojevrsne predodžbe i pojmove te ih emocionalno sjenčati. Ali, što je još važnije, da mogu na tim preostalim ponekad i veoma škrtim osjetilnim sadržajima nadograđivati takve emocionalne sklopove u kojima se, po mjerilima njihovih vlastitih dometa, približavaju ravnopravnosti s onima koji vide. Pa ipak, budimo iskreni! - oni svoj hendikep nikakvim surogatima ne mogu kompenzirati u potpunosti.
- A možete li nam to objasniti nekim primjerom?
- Dapače! Recimo, jednim školskim primjerom iz botanike. Na stolu preda mnom nalazi se vaza, puna cvijeća i ja, eto, proizvoljno nabrajam: ruža, zumbul, jagorčika, šeboj, ladolež, jasmin, ciklama. I nakon toga? Možda i pogodim nešto. Ali, u prvom redu - to su riječi koje u meni, same po sebi, bude izvjesnu, mada ne i sasvim izrazitu - a pogotovu ne adekvatnu - ugodu. Riječi koje svojim zvukom - naprosto zato, što nemam ni prilike ni vremena da, živeći u gradu, izazovem u sebi snažniju predodžbu - svojom muzikalnošću nadoknađuje i boju, i oblik i miris - čak i onda, kad izazivaju tek blijede predodžbe i asocijacije.
- Biste li mogli malo konkretnije, molim?...
- Dobro; da krenemo ispočetka!... Cvijeće je preda mnom na stolu i ja ovlaš dodirujem raskošno našušuren buket u kristalnoj vazi; međutim, to još uvijek nije cjelovit opažaj nego tek vrlo štura informacija. Oprezno iz kite izvlačim jedan cvijet; zapravo, tek među prstima držim jednu peteljku, a lišće mi - čaškica, što li? - tu i tamo golica kožu između palca i kažiprsta. I njušim, a čelo mi se nabire od napora da se prisjetim, da prepoznam. Držim, dakle, u ruci taj cvijet i pomalo nesigurno kažem: zumbul, ruža ili ciklama. Daleko rjeđe nešto drugo. I, eto, čini mi se da znam, da prepoznajem; vidim ga što opipom, što njuhom; možda sam i pogodio koji je to cvijet, a vama, čini se, odmah biva sve jasno. Međutim, sve to nije ono pravo; ustvari, premda mogu reći da "znam", to još uvijek nije ni zorno ni pouzdano znanje. U cjelovitoj percepciji u tom trenutku ja imam samo nekoliko razdvojenih senzacija. Ne treba ni napominjati da je to, kao slika, i odviše malo i nepotpuno; pa ipak, ja znam (naravno, uz pretpostavku da mi niste podvalili neku drugu biljčicu, naparfimiranu ekstraktom ciklamina ili ružina ulja), ali to znanje još uvijek nije kategorično, nije toliko rezultat promatranja koliko asocijacija; štoviše, to uopće nije promatranje u pravom smislu nego pasivna reakcija na nekoliko izdvojenih podražaja cjevaste ili čvrste stapke, vlažnjikave hrapavosti lišća, mekoće latica ili mirisa ruže ili ciklame. Za potpunu predodžbu, ali ne još i za cjelovit dojam o skladu, potreban mi je zamršen put analitičkoga i sintetičkoga promatranja. Opipavam i odmjeravam hrapavost, mekoću, oblik, vlažnost, otpor - sve po čemu mogu dobiti pouzdaniju sliku detalja i njihova organskoga jedinstva. Za razliku od vizualnoga pogleda koji može biti i letimičan pa da se ipak dobije zaokružena slika predmeta, moj taktilni pogled nije ni tako brz ni tako sitničav. Psiholozi, doduše, tvrde da su opipne senzacije manje podložne iluziji; međutim, u usporedbi s vizualnima nisu ni filigranske, ni dalekosežne ni sveobuhvatne. Jagodice na prstima zbog relativne čvrstoće i plošnosti tkiva ne mogu sasvim precizno registrirati podatljivu reljefnost latica, tučka ili prašnika - djelomično zato što su međuprostori minijaturni, a djelomično i zato što se njihovi oblici pod pritiskom prstiju uginju. Preostaje mi, dakle, da se još bar donekle ispomažem nježnim dodirom usana ili vrškom jezika; ali, nažalost, često ni to nije dovoljno, a pogotovu kada cvijet ima i neki naročit oblik - na primjer, kod maćuhice, zečjih usta i slično. U tom slučaju od izvjesne koristi može biti i nekadašnje iskustvo - bilo da se prisjećam cvijeta kako sam upamtio njegov izgled, dok sam još vidio; bilo da neposredna zapažanja korigiram ili dopunim predodžbama što sam ih stekao na povećanim, analognim modelima u školi. Naravno, to tada više i nije čista percepcija, jer se uz neposredno promatranje veže iskustvo, uspomene i znanje - jedno da izazove emocionalnu rezonancu, a drugo da upotpuni spoznaju. Time, razumije se, još nije rečeno sve o doživljaju ruže ili ciklame što je držim u ruci. K tomu valja dodati i riječi naljepnice što ih primam iz literature ili komentara onih koji vide. A to je, opet, analogija i deskripcija koja mi - zato što riječ uvijek oscilira oko nijanse - treba što više približiti predodžbu ili pojam o izgledu, boji, šarama i slično onomu znanju što ga eventualno imam kao vizualno sjećanje iz djetinjstva. I tako ja, ma koliko da mogu logičkom ili eksperimentalnom dedukcijom svesti to promatranje cvijeta na takozvanu čistu percepciju, ipak to svoje promatranje doživljavam ponajprije kao dosta složen spoznajni proces, a tek onda kao estetski sadržaj.
Onda se javi jedna žena:
- Po vašemu mišljenju, dakle - bez obzira koliko bio hendikepiran, čovjek je spreman povjerovati u svoj vlastiti dobar ukus, zar ne?
Osmijehnuvši se prema glasu koji kao da je sumnjao, Kruno nastavi ljubaznije:
- Pa, istina... čini se da je radije spreman priznati svoju nemoć u intelektualnoj nego u emocionalnoj sferi doživljavanja. U tomu ima i neke atavističke isprike koja prvenstvo daje uzbuđenju, a ne logici - kao faktoru opstanka; jer, izgleda - sva živa bića osim njega, ionako, misle prvenstveno njuhom. A možda i zato što mu ljudi sa strane, navikli da iz pogleda čitaju dušu, najradije prikrpe upravo to - bešćutnost.
- Ali, primijetila sam u mnogih: taj izraz lica poput maske - zar to nije gluha jeka, ogledalo koje zrcali samo sebe, porušen most!?...
- Da, to je točno: pred porušenim mostom često zaglavi pogled, grimasa ili gesta. Vizualna je komunikacija na kušnji - naročito, kad je riječ o glumi. Estetski je doživljaj okrnjen, a gluma se prima uglavnom verbalno. Paradoks je, međutim, u tomu da i slijepi - ma kako to bilo neadekvatno - često i sami žele da se izraze gestom ili mimikom.
- Oprostite, ali... - Javi se ponovo onaj muškarac iz pozadine. - Zar se, onda, time ne bi moglo jednostavnije objasniti nadarenost i pomodarstvo? Ne samo kao čin iracionalno estetskih poriva nego i posve utilitarnih kategorija - dakle, oponašanja.
- Pa,... ima i toga. Međutim, da bih ovdje, u našem improviziranom scenariju bio što kompetentniji, ja bih se, koristeći se prvenstveno vlastitim iskustvom, osvrnuo na sposobnost proizvoljnoga nadograđivanja doživljaja na osnovi elemenata što svoje korijenje vuku još iz djetinjstva. Provjeravajući se kritički unatrag, rekao bih: ponešto folklorne melodike i crkvenih enterijera, nešto starinske arhitekture i južnjačkoga temperamenta, a ponajviše boje i mirisi mediteranskoga podneblja ostadoše snažan okvir gotovo svim uspomenama za budućnost - supstrat s kojega sam se godinama zatim napajao, kad god je trebalo da iza zastrta pogleda nešto nadogradim, da predočim: da vidim! S obzirom na moje kasnije amaterske preokupacije književnošću nije zgorega napomenuti da sam upravo u toj vizualnoj podlozi još punih desetak godina mogao razbuktavati svoju maštu - u početku veoma živo i plastično, tako da mi je i dandanas teško razlučiti koje su uspomene i predodžbe temeljene na stvarno viđenom, a koje na opisima iz literature. I tako u podsvijesti, u pamćenju koje pomalo blijedi, još uvijek vegetiraju brojne paslike znanja o tolikim činjenicama koje - sad mi je sasvim očito - nikako nisam mogao imati priliku da ih neposredno promatram. Ali naročito u vezi s tim paslikama znanja o izvanjskom svijetu, koje poput kakva osjenčana fundusa još uvijek stoje iza onoga čak i sasvim realnoga iskustva, želim naglasiti još jednu veoma važnu komponentu: san koji na vrlo originalan i specifičan način, transformirajući se u nepredvidivom kaleidoskopu, obogaćuje sadržaje svijesti na onoj labilnoj granici između mogućega i nemogućega u tolikoj mjeri, da se i u budnom sjećanju često zamjenjuje sa zbiljom. No, valja ipak reći da, što godine više prolaze, to je veći psihički napor potreban da se u sve prozirnijem filmu neka predodžba vizualizira. Ostaju tek riječi kao pojmovi u čistoj strukturi prostora. Glasovi, međutim, od kojih su te iste riječi sastavljene - zato što su često izgovarani u jednom izuzetnom stanju duševne samogolicavosti, da bi se akustičkim supstratom nadomjestili vizualni - postupno su (razumije se, po nekom proizvoljnom ključu za metamorfozu) dobivali svoju paletu, tako da bi, žuboreći u nizu, gotovo u doslovnom smislu stvarali šare. To je taj mehanizam koji verbalnu komunikaciju čini dvoznačnom i dvosmislenom.
- Primijetila sam - reče obazrivo jedna djevojka (pričinilo mu se da odnekud poznaje taj glas) - da je slijepima teže, a ponekad i nemoguće, reagirati oponašanjem pa u njihovoj odjeći, držanju tijela ili načinu ophođenja nema uvijek neophodnih manira ili gracioznosti, tako da - promatrani sa strane - dosta često ostavljaju dojam ukrućenosti i nedograđene otmjenosti.
- Pa,... vjerujem da ste u pravu. - Odgovorio je. - Jer - svejedno, radi li se o pomodarstvu, kulturi življenja ili doživljaju ljepote - oni nužno, a ponekad i nekritički, ovise o sugestijama i ukusu drugih. Oni se, naime - u želji da ostvaruju sebe kroz nazore i navike ambijenta - ne mogu svaki put koristiti izravnim opažanjem nego je taj utjecaj posrednički, komentatorski. Tu se, dakle, slijepi ne mogu očitovati svojom individualnošću. Ili, bar ne u potpunosti.
Kruno htjede još jednim primjerom iz vlastita iskustva pojasniti kako ugoda, korisnost ili ljepota mogu biti relativne. Premda je mogao razumjeti, pa čak i poduprijeti obiteljsku težnju da se raznim detaljima u stanu (kao šta su rasvjetna tijela, slike, figurice, vaze, prostirke, cvijeće) oplemeni ugođaj neke prostorije, ipak - sve to, zapravo, ili postaje napast gotovo svakom njegovom pokretu ili ostaje izvan domašaja njegove pažnje. Proizlazilo je, dakle, da mnogo štošta od onoga, što resi neki ambijent, njega ili smeta ili ostavlja ravnodušnim. Ali, naravno - to nije bilo sasvim točno. Dapače! Jer ni njemu nije svejedno da li će njegove nemirne ruke u dokolici biti nečim zabavljene ili će samo lutati po praznini. Pa opet - i točno je utoliko, što ga previše tih lomljivih sitnica unaokolo čini zarobljenikom prostora ili trapavim medvjedom. Ali, da među slušateljima ne bi izazvao pretjerano negativnu sliku o sebi, preskoči tu namjeru i nastavi:
- Nego, da se vratimo suštini!... Premda je, nema sumnje, količina i kakvoća znanja - pa i onoga o zanatskim problemima znanosti i umjetnosti - neophodan preduvjet razumijevanju, radi se tu o svojevrsnom ideološkom afinitetu intelekta da intuicijom, obrazovnom usmjerenošću, emocionalnom potkom ili klasnom pripadnošću, svejedno, goneta i prihvaća baš ovaj, a ne onaj smisao lijepoga: formu i sadržaj kao nadgradnju istine.
Onda netko, očito zalutavši u dvoranu, priupita:
- Da li slijepi doživljavaju ljepotu jednakim intenzitetom kao i ljudi koji vide?
Kruno se nakašlja:
- Premda na prvi pogled nema kolebanja: I laički razlozi govore za njihovu inferiornost - nepristrasnijom se analizom to, ipak, ne može samo tako prelomiti preko koljena. Pogotovu, kad je riječ o muzici. Istina, pokušao sam to donekle objasniti: da sljepoća nije ni tako bezazlena, da u sebi ne bismo osjetili duboke ožiljke njezine prisutnosti. Naravno, faktor vremena - odnosno, sposobnost čovjekova prilagođavanja i najnepovoljnijim uvjetima življenja - postupno otupljuje i najtragičnije aspekte nesreće. Zato u izjavama slijepih nije rijetka ni suprotna tendencija posvemašnjega omalovažavanja svojega invaliditeta, čime se samo još više zamagljuje problem. Ali, da bismo se približili rješenju, valja reći da sljepoća i kao fatum i kao fokus, kroz koji se prelama naše doživljavanje svijeta, i sama dobiva svoju težinu ovisno o karakteru i temperamentu pojedinaca. Ali, ako mi se i čini da su numeričke vrijednosti, koje teže rangiranju siline i spontanosti doživljaja relativne, nešto se, vjerujem, ipak dade mjeriti. Pa i smisao za proporcije, ritam i harmoniju!
* * *
 
 
7.
 
Još prije godinu i pol dana, dok su se redovito poslije ručka sastajali u Kruninoj sustanarskoj sobi, raspravljajući afektivno i bez onih suštinskih razloga u pozadini koji su doveli do sukoba sa Staljinom, njima se - koliko zbog blokade, toliko i zbog prepariranja informacija - činilo da je to naprosto neka vrst balkanskoga neposluha samouvjerene domaće elite revolucionara koja se uglavnom prerano išćilila iz radničkih kombinezona i seljačkih opanaka, pa, ne dirajući izravno u aureolu kulta posljednjega evanđeliste marksizma-lenjinizma, željeli - usprkos prihvaćenim šablonama u struktuirane vlasti strogo prožete partijskom kontrolom od mjesnoga odbora do republičkoga foruma - unijeti nešto svoje naivno i originalno. A kako je taj organizirani neposluh trebao biti drugarska rasprava u osnovnim ćelijama društva ali popraćena budnim okom i represijom tajne policije, uskoro je bivalo jasno da je veća sloboda i demokratičnost bila pogibeljna za sve koji nisu znali dovoljno glasno metanisati u korist našega vlastitoga sistema samoupravljanja koji se oslanja više na patriotski zanos nego na proizvodne snage i svijest proletarijata. Zato ruskim obavještajcima nije bilo teško prokljuviti da formalno oponašanje sovjetskoga državnoga aparata nije gotovo nikakva prepreka za restauraciju građanskoga nacionalizma i kapitalističke privrede.
 
U tomu burnom vremenu (zapadni bi propagandisti rekli: još jednoj pukotini na crvenom granitu) najapsurdniji stav prema politici zauzimao je Kruno. Već po svojoj prirodi on je bio poprilično anarhoidan tip koji mrzi svaku mitomansku subordinaciju; pa ipak, baš je on zagovarao piramidalnu disciplinu unutar socijalističkoga tabora i na taj način, protiv svoje volje - a podsvjesno, da bi podržavao i svoj vlastiti autoritet - bio proglašen "informbirašem". A zapravo - pod jednom te istom izlikom Rusi bi ga otpremili u Sibir, ili udbaši na Goli otok ili da se samo malo više istrčavao, ili da je u društvu nešto više značio. Međutim, njegovo je postupno odumiranje u Partiji - s razlozima intimnih potresa u braku i na radnom mjestu - bilo prihvaćeno bez velikih komentara; očito - za aparatčike u partijskoj kontroli od njega nije bilo ni štete ni koristi.
Branko je bio kontroverznija ličnost, pun radikalne tvrdoglavosti. Najprije se bavio mišlju da samoinicijativno emigrira u Sovjetski Savez, ali, pošto je nekoliko dana boravio u okupacijskoj zoni Austrije, zbog nečega se predomislio i vratio u Zagreb. A zatim je neočekivano na prvoj sjednici upravnoga odbora predložio da on, kao dobrovoljac, ode na teren, u Bosnu, i da tamo organizira rad Udruženja.
Sad je to već bilo prošle godine.
17. svibnja 1952.
 
 
Zamka za trenutak dobrohotnosti
 
Branko je uz pomoć jedne priučene učiteljice bio baš preradio jednu netipičnu školsku zadaću i nastojao je pretvoriti u transparent; bio je zadovoljan:
"Onda još sve to bijahu naivna djeca -
O, čuđenja!... Oče naš - daleko od prosperiteta.
Ali tada reče Gospod: Neka bude rat!
I eto čuda - bi: kako na nebu tako i na zemlji!"...
- Onda, drugarice,... što ti se čini: da ga objesimo u predsoblju, a?...
- Odlično!... Ni jedna riječ o invalidima, pa ipak se zna! Ali, nitko nam neće vjerovati.
- Vidjet ćeš! Samo dotle, dok ne uđe u razred. Shvatit će da rat u miru nije samo igračka.
U domskoj pisarni napokon zazvoni prastari baterijski telefon i Branko nekoliko puta zavrti energično ručicom induktora.
- Halo, Bogdaj-bunare! Halo, imate Brod! - Najavljivala je poštarica. I već mu je, ne dočekavši da mu se predstavi, u membrani šušljetao nasrtljiv krešendo; prepoznao ga je.
- Halo, druže upravitelju! Čujete li vi mene, boga mu!?... - Bazdio je Krešo tamo na drugom kraju žice.
- Da, čujem te. Opet mi dolaziš s nekom svinjarijom, je li?
- U redu, vi kažete: svinjarija. I jeste svinjarija, ali, da znate!... taj njihov otkaz, to njihovo obrazloženje!... Sve je to jedan lopovluk. Zakonski protuzakonit! Svi kažu: na poslu sam ja vrlo dobar! Premda su sada htjeli da me tamo zbog jedne prekobrojne kurve silom proglase nesposobnim. Jedne koja spava s glavnim kirurgom, shvaćate!? - I vlažeći mikrofon šljivinim zapahom, goropadno nastavljao svoje. - A moj privatni život... sranje, a ne život!... što se to njih tiče.
 
- Ah, tiče ih se, tiče, druškane moj! I te kako ih se tiče!!! - Presiječe ga Branko. - Ti nisi tu samo Ti. Samo neki terapeut maser. Jedan od mnogih. Ti si tu i za sebe i za nas mnogo više: Borac!... Pionir! Ti si, u neku ruku, buldožer koji treba da prokrči predrasude, razumiješ?...
 
- Ah, da, da: Buldožer! Mašina bez duše. - Isceri se zlobno. - A oni su mi jučer u bolnici naprosto podmetnuli da potpišem izjavu. Tobože, jer nemam uvjete za polivalentnoga fizioterapeuta, da mogu biti samo maser. S najnižom plaćom, dakako! Samo da bi me se otarasili. Ali, zapamtit će oni svoga boga! Samo, kada se počnem razmahivati štapom naokolo. I, da znate: Ako se Udruženje odmah i najenergičnije ne zauzme za moju stvar, ja ću se, molim lijepo, ja ću se žaliti na Ce-Ka i na Maršalat!
- Čuj, Krešo, meni je sve to već odavno jasno: I to da te ljudi u kolektivu ne trpe, i to da ćeš batinom porazbijati sve naokolo i to da ćeš piskarati žalbe. Ali, bilo bi ti pametnije da, prije svega, nastaviš uzimati antabus.
- Oprostite, ali!... nije meni potreban antabus, meni je potrebno nešto više ljudskoga razumijevanja. Ljubav!... Bar toliko, da osjetim kako sam i u tuđim očima čovjek.
- A što li je to, zaboga, po tvomu - nakon toliko izgreda u provincijskoj varoši - u tuđim očima biti čovjek!?... Zar pola litre rakije na eks, je li? Pa onda sladostrasno pišati po izlozima dućana, tući se s prolaznicima koji ti pomognu prijeći ulicu, hrabro se kao prase valjati nasred raskršća ili noći i noći procunjati na klupi u parku!?... Je li to za tebe - biti čovjek!?
- Ah, vi gore u forumima, situirani, jašite samo na posljedicama! Samo na protestu, kad je već kasno!
- Ne, sinko, nego na pitanju: Zašto i dokle to tako?
- Zato, eto, zato jer me ni jedna obična drolja neće za podstanara. I, ako vas to doista zanima, sve dotle dok budem nesretan i sam!...
Krešo je odlučio da ga napadne iskrenošću upravo zato što je njome na neki način otkrivao svoju tajnu muku kao nasladu samokažnjavanja, da bi zauzvrat, kao ucjenu, dobio protuvrijednost kazne ili mučenja što ga nanosi drugima - bilo da ta njegova iskrenost bude prihvaćena kao duboka ljudska potreba, bilo da uopće ne naiđe na odjek.
- Ja nemam nikakva cilja u životu, razumijete li vi mene!? - Doda još povišenim glasom.
Branko je već imao iskustva s takvom iskrenošću. Ona nikad nije bila spontana i uvijek se lomila na egoizmu; zato ju je i prihvaćao s oprezom, jer - što je bila dublja, bila je dublja i zamka u koju je sugovornik mogao upasti. Zato reče:
- Shvati konačno da ti nisi jedini koji sve svoje probleme postavlja naglavačke. Čovjekov cilj ne leži između nogu nego u njegovim rukama. Ruke su naša sudbina!... shvaćaš?
- Da, sudbina. Samo, sa strogo kontroliranim zadacima. I bez prava na milovanje!
- Dragi moj,... i u vođenju ljubavi valja neko vrijeme šegrtovati!... ma kako mučno to trajalo.
- Ali ja nemam ni te šanse. Pa, onda, ako i pijem, što se to koga tiče! Pijem svoje - sve što zaradim, i puca mi prsluk!... Pa... i da se ubijem, da se objesim tu na prvoj banderi, to je, izvinite, to je samo moje neprikosnoveno pravo građanina, molim lijepo!!!
Onda je Branko, raspjenivši se do kraja - toliko, da bi ga bio najradije zviznuo po gubici, boga li mu ćoravoga! - tresnuo slušalicom. Ma koliko da je, saznavši za te njegove svinjarije, već osam dana iščekivao taj razgovor - ustvari, tu rogobatnu Krešinu kuknjavu na čitav svijet: na "okate koji ga mrze" - nastavljao je da u sebi ključa, da se u zbrkanom ponavljanju replika sve više žesti, sve jače podrhtava od naknadnih neizrečenih prijetnji što ih je, tapkajući prstima za pepeljarom, ispljuckivao unaokolo - prije svega; ljut na samoga sebe što mu je uopće dopustio da ga, koristeći se zaštitnim pravom na posredovanje, jedna takva ništarija do besvijesti jarči svojim burgijama. A opet - ma koliko sve to skupa izgledalo anakronično u socijalističkom društvu, bilo je samo recidiv ubogarskoga mentaliteta u kojemu se, navikao na prezaštićenost, ne može suočiti sa slobodom koja mu nudi kakav-takav izbor.
... Idiot! Umjesto da se zdušno prihvati posla, on troši energiju na surogatima! - I na tren se upita. - I s kakvim on to pravom druge primorava na sebe? Primorava da ga vole, da mu vjeruju, da mu se dive...
- Njima to ništa ne znači da sam ja s odličnim uspjehom diplomirao na ortopedskoj klinici u Beogradu! - Prijeteći je predbacivao sad već u prazno.
No, Branko je bio ponajviše bijesan i zato, što je - ma koliko uzalud uvjeravao i sebe i njega kako je protiv otkaza u bolnici bespomoćan, jer ne može on u ime Udruženja mijenjati odluke upravnog odbora i radničkoga savjeta - znao da će, ipak, morati - naprosto zato, jer je tu bio i predsjednik republičkoga udruženja i upravitelj u Bogdaj-bunaru - i kao skrbnik i kao roditelj oblijetati, mitingašiti, prosjačiti da ga, uz nova obećanja, ponovo prime i zato što je znao da i on to zna također. Pa ipak, taj Brankov lijevi gnjev (možda i zato, što je nekad i sam znao da pijucne - revolucionarno, bančeći protiv sveopće ropotarnice života u kojoj su neki pijančevali da zaborave, a drugi da se uporno prisjećaju) nije bio tako kategoričan, tako neumitno pojednostavljen zgražavanjem. Jer, ma što da se iz tih Krešinih skandala izrodi kao posljedica, nije se dalo zauvijek uzeti spužvu pa: vrag da ga nosi, blesava!... Osim toga, taj dripac Krešo (ma koliko sad, u času kad je zbog nedolična ponašanja u gradu i nesavjesna odnosa prema radnim obvezama dobio hitnu razrješnicu, bilo neumjesno to isticati) zapravo, i nije bio tako rđav momak. A u izvjesnom smislu, dapače; bio je čak i vrlo dobar, "perspektivan" - u stručnom pogledu, naročito. Toliko "perspektivan", da ga je Udruženje prihvatilo i, prisvajajući ga kao neku svoju posebnu privatnu vrlinu, uzimalo na kredit njegov budući uspjeh kao predujam vlastitom ugledu.
... I sad, eto, sve da upropasti zbog neke mi tamo "ljubavi", majmun jedan!... Zapravo, baš i ne toliko zbog ljubavi nego više zbog samoljublja. Zato što je, unatoč razmetljivoj prepunosti sebe, još uvijek bio sam - gorko sretan u samozrcaljenju. Ograđujući se pljeskom od vlastite sudbine, još ne tako važan, da bi ga drugi voljeli.
Branko bi bio najradije prošetao po pisarnici da razmisli - naročito, kako da obrlati one gore u komitetu i na ministarstvu, kad im je, ionako, puna kapa toga slučaja; međutim, dobro je znao da je previše ljutit za toliki namještaj oko sebe i da, posrćući, neće smisliti ono najbolje.
... Kaže: nesretan i sam!... Kao da bi u čoporu bio sretniji. Pogotovu, namećući mrzovolju kao nazor na svijet. On dobro poznaje svoje zablude i samo traži da mu one budu potvrđene. Mulac!... Umjesto da u sindikatu osnuje muzičku sekciju. Ali, ne! On bi odmah kruha iznad pogače.
I zaustavi se kraj prozora pa osluhnu odozgor na žagor pitomaca, na prepričavanje o ravnopravnosti, o jelu i o simpatijama - o budućnosti u kojoj su pri svakom koraku najprije u opreznom polunagazu pružali stopala nade. I, osluškujući taj skroman rječnik preobraženja, postupno se ipak smirivao.
Promatrano s neke realistične vizure, tamo odnekud preko plota - djevojke i momci tu na sunčanoj strani dvorišta, klateći se na klupi, svoje patnje glume kao život i, da bi preživjeli, traže im bilo kakav smisao, ali nitko među njima ne može jedan drugomu jasno reći u čemu je taj smisao; svatko ga mora za sebe na svoj način otkriti i svatko mora na sebe preuzeti odgovornost što mu ga njegov smisao patnje nameće. A to je bilo ono što se tamo odnekud preko plota nikako nije dalo prepoznati.
Branku je, doduše, i na drugi način - marksistički - sve bilo jasno. Jer, kako je Kruno nedavno u svomu referatu na skupštini naglasio: "ako socijalizam automatski prevladava - odnosno, dijalektički ukida sve teškoće i predrasude buržoaskih društvenih odnosa, pa i odnosa prema slijepima te invalida općenito, pravilnim se tumačenjem direktiva ruše svi mitovi, sve nejednakosti, sva ograničenja. Jednom rječju, nevjerica u njihovu sposobnost da budu stopostotno produktivna i društveno korisna bića."
Premda je taj njegov referat bio nabijen euforičnom frazeologijom koja je skepticima umnogomu davala za pravo, Branko ga je prihvaćao bez pogovora. Istina, sve što je o tomu znao (a znao je, zapravo, vrlo malo - naročito, kad je pred nadležnima kao iz rukava morao sipati uspješna dostignuća, nomenklaturu zanimanja ili radnih operacija) sve su to oni bili popabirčili po predratnim propagandnim časopisima iz inozemstva; međutim, to ga uopće nije zbunjivalo. Jer, kao što bi rekao četvrti od klasika - prvi apostol u pitanjima lenjinizma - "komunistička ideologija i kapitalistička tehnologija", pa, ako se zauzme pravilan stav, stvar ima da gura!
... "I mi, drugarice i drugovi", govorio im je, "također moramo dati svoj nemali doprinos izgradnji socijalizma u našoj zemlji."
A pitomci su - više nagonom nego razlozima - prihvaćali njegovu plaminjavu rječitost. Jer, da bi ustrajali ljudski uspravno, morali su se poštapati na parole o radnoj sposobnosti, o pravu na zaposlenje, o borbi protiv lažne samilosti, protiv prosjačenja. Pa su kao i svi pravi nemoćnici u svojim revolucionarnim programima, što ih postavljaju - ne sebi nego društvu, upravo zbog te svoje nemoći da sagledavaju sami sebe u njemu, režali samo na predrasude drugih i postavljali državi smiješne ultimatume. Namjerno zaboravljajući da i sami - sve dotle dok se budu samo poštapali na te svoje parole (a, usput, kad god to mogu iz tih zabluda i sažaljenja drpnuti kakvu korist) - pospješuju sasvim suprotan učinak.
... Kako li ono u svomu predavanju reče Zdenko? "Sindrom frustracije" - prisjećao se.
Dom slijepih u Bogdaj-bunaru, taj nacionalizirani begovski čardak - ustvari, tek tri ruševna zdanja od ćerpića i šindre na razrovanom putu trećega reda između Grabusnice i Zadvorja - ustanova saveznoga značenja unutar razvaljenih ograda od prijesne ilovače i pletera, podvorištena kruga s nekoliko zapuštenih dudova i šljiva, s trodjelnim čučavcem između nekadašnje konjušnice i ambara: zgrade što su ih od lani nazivali radionicom i razredom, azil u kojemu je kroz ostatke orijentalne štukature na tavanici prokišnjavalo i gdje je poljski telefon bio privilegija u mahali - taj dom, dakle, čak i da nije bio to što jest, s neruke posjetama državnih činovnika i gostiju, ne bi bio prigodno mjesto za romantično sanjarenje. Pa ipak, Branko nije klonuo, nije se žalio - bar ne na tu bijedu višega reda što je zračila iz opće zaostalosti. Jer, naprosto, nije imao vremena da se prepušta čamotinji. Četrdesetak mladića i djevojaka, jedva prije godinu ili dvije nasilu, pod prijetnjom izmišljenih zakona, prikupljenih diljem republike, brbljuckalo je tu dolje pod prozorom u naivnom optimizmu, a on je razrađivao svoj plan kako da ih nizvodno pusti u život.
- Možda si malo prenaglio, druže. - Rekoše mu kod pomoćnika ministra. - Strpi se! Nije vaš problem najteži. Najprije, da obnovimo zemlju!... Jer, bez ekonomske baze nema ni socijalne superstrukture.
- Da, to je ideološki točno. Međutim, ni u ovako teškim prilikama čovjek se ne ostvaruje kao Čovjek tek nekakvim sitnišem. - Odgovorio je.
Po zvanju Branko bijaše aktivist - više politički nepokolebljiv nego pedagoški osjetljiv na nijanse. A rezak ton, kojim je branio svoj program, u sugovornika nije slutio na dobro.
... Ništa lakše - mislio je - nego sve koji se na bilo koji način suprotstavljaju nadležnoj samovolji birokracije odmah proglasiti oportunistima, malograđanskim egoistima i1i čak unutrašnjim neprijateljima. Ali, prije nego napustim Bogdaj-bunar, moram makar i za svoj vlastiti ćef - moram bar dokrajčiti to sa Smiljom - koliko još sutra.
Premda je svaki od pitomaca u sebi nosio svoju spomen-patnju, njega je naročito dirnula baš ta Smiljina priča.
Bijaše to najprije iskustvo oluje: potmula grmljavina iza sedam gora i sedam mrklina. Pa i za njih čobane, dječake i djevojčice kojima se u oku mjesto pitanja gnijezdio strah. Bijaše to još tu i tamo, negdje daleko - taj rat! U stonogim glasinama bez glave i repa, u crno zabrađenu nepovratu razorenih ambara i s nagoretinama odmazde. Iskošmaren krvavim handžarima i odrpanim prebjezima. Oh, taj rat, genetski kodiran u vjerskoj netrpeljivosti - pod ožiljcima prkosa i slave, zvjerski hvalisav i neprebolan. I posijan posvuda tu negdje blizu još sasvim dugo poslije rata.
I Smilja ga je pronašla također - na paši, gore negdje u planini pod lijeskom. Pa, ne prepoznavši ga sasvim - to zelenkasto gvožđe, ni krušku ni jaje, ponijela dječacima u selo. A oni ga, sjedeći oko vruća pepela iz kojega čeprkahu pole krumpira, neko vrijeme razgledavali iz ruke u ruku, prepirući se o muškosti, da bi ga netko, zatim, od jeze ili znatiželje spustio među žeravke. Tu čudovišnu igračku - rat koji se već odavno bijaše pritajio kao mir. Ali, dok se lelek sjatio po selu, troje od njih uz vatru bijahu već mrtvi.
Eto, tako je Branko jednoga dana u Sarajevu, obilazeći bolnice kao propagator Udruženja, i otkrio Smilju kako se sva zaokupljena u plahom istraživanju obrisa stvari na dohvatu gnijezdi u sputanu bitku na klupi u dnu hodnika, usturbanjenih obraza i s bundevastim zavojem umjesto lijeve podlaktice.
- To je, valjda, deset dinara. - Mrmljala je nekomu sva pod teretom samosažaljenja.
- Krasno! Vidiš... kako si samo pogodila!? - Lažno je uskliknuo susjed na klupi. - Kao da imaš oči na prstima. Eto ti, pa zadrži za bombone.
- Ah, jadno siroče! - Drugi su preglasno uzdisali naokolo, sretni što - makar koliko zabrinuti za sebe - mogu odozgor, sa strane sagledati raspon do tuđe nesreće. - Bogu da se smili!... Pa, k tomu, i žensko!...
- Hvala vam; Bog vam dao!... - Dahnula je ona prosjački nesigurno nad ponorom iz kojega se tek zadjevojčurena avet u otrcanom pepita-ogrtaču propinjala u sinkopiranom grču, ustremljena protiv olovne noći kao protiv nestvarne i, opet, sasvim prisutne zbilje koja je vuče natrag u iznenađenja i koja samu sebe ne prepoznaje.
A onda joj se pričini da je netko, neki muškarac, nad njom rekao bolničarki:
- Da, da, sestro,... shvaćam, ali, usprkos tomu!... Ili, možda, baš radi toga. Vidite, mi je moramo rehabilitirati!
Smilja u nepoznatoj riječi protrnu od pretpostavljena bola.
- Kad bih mogla odmah kući!... - Reče još suzno, ni kao pitanje ni kao prijedlog. - Da moji dođu po mene.
No Branko je lagano, kao da pauk šetka prstima, dodirnu po ramenu:
- Koliko ti imaš godina, djevojko, a?
 
- Bit će uskoro petnaest.
- O, sjajno! Pa, boga mi, ti bi još mogla i u školu, a!? Pravu školu!
- Sama, gospodine moj,... ni pred crkvu više, a ne u školu!
- Ne brini ti to, draga! Samo, ako budeš dovoljno hrabra!...
- Hrabra!!!?... - Ona je to u čuđenju povezivala s ratom. - Sačuvaj Bože! Nikada!
Branko je potapša po leđima:
- Sve će biti u redu, djevojko! Nisi ti jedina. Ima i težih invalida pa se ne daju; rade - i te kako rade!
Jedva se othrvao napasti da tu, pred bolesnicima, ne odmitinguje. Bile su to one čudesne godine u kojima se, nasuprot božanskoj kozmogoniji, postajalo religioznim od ponovnoga stvaranja svijeta ni iz čega, od parole koja svakomu nudi veličinu giganta.
U Bogdaj-bunaru Smilja se ubrzo svikla na sebi ravne. Glavinjajući plaho tamo-amo po sobama i po dvorištu, isprva se iščuđavala njihovu pomalo praskavu samozaboravu kojim kao da su sami za sebe, smiono i na neki način mladenački neodgovorno, ne priznajući otužnost vlastita položaja, razgrtali ono neprobojno poput magle ili noći što je bilo poleglo između njih i predmeta unaokolo. A gotovo sve na što se tu, u tom novom svijetu moglo natrapati, sve što je tu Branko, kao hrčak, mjesecima prikupljao zbrda-zdola: rashodovane strojeve, alate, učila, knjige - sve je to ona, a naročito staru kućnu telefonsku centralu, sate i sate opipavala, osluškivala, proučavala. Divila se Hasanu, bezrukašu, kako uporno vježba na tastaturi, pa i ona sama - ona koja je s početka vjerovala da je tu dovedena da bude do kraja života - stade nekom gotovo strastvenom pohlepom učiti, zapamćivati, provjeravati kako bi pronikla u jedan nov, neosunčan svijet u kojemu, koliko god ga opterećivala uspomenama, živjeti i dalje mora. Unatoč tomu što je pomalo već bivala i sjetna, pa i gorko beznadna, da ona - batrljak cvijeta što se uzalud raspupavao pod ožiljcima noći, ni za koga, pa ni za samu sebe nikad neće, uistinu, postati žena.
Dakako, u razredima se prečesto govorilo: Kada se zaposlimo i budemo samostalni.
A sve ostalo u Bogdaj-bunaru bijaše partizanština i folklor.
Smilja ni ranije, kod ovaca, nije istrčavala iznad prosjeka, a s ono sirotinjske skromnosti, oskudna znanja i bogobojažljivosti - puna praznovjerja i mitskih predodžbi - bila bi mogla progurati svoj vijek, nemajući odviše ni potrebe ni radoznalosti da se propitkuje o protočnosti vremena. Sada, pak, pošto više nije bez kolebanja vjerovala u onu prvotnu sebe, mijenjalo se i sve ono u što je vjerovala. Dok je nekada, napasajući blago, usporenim sanjarenjem bludila po zatalasanim tišinama krajolika, jedva misleći o malim stvarima, o životu kao sudbini, o promudrenoj sebičnosti, sad bi se - tek nešto više od godinu dana poslije - odvažila čak i na usiljen marš nade; toliko je bila opijena riječima o mjeri svoje korisnosti, o mogućnostima slobode, o radu.
Gotovo se iz dana u dan katehetski propovijedalo: Svatko prema svojim sposobnostima; svakomu prema njegovim potrebama!...
Onda jednoga dana Branko reče:
- E pa, Smiljo,... uskoro ćeš nam i ti u trudbenike!
- Ma, je li ja, druže upravitelju? A gdje to?
- Na općini. Ali, bez brige! Ovaj put neće biti gužve, kao što je bilo s Hasanom.
Svi su oni tada - i osoblje i pitomci - do u tančine znali, proživljavali, strepili tu dogodovštinu nalik na uzbudljiv roman, priču kojom su bili na kocku stavili svoje zajedničke snove, svoju budućnost.
... Vraška je to bila pustolovina! - Razmišljao je Branko. U gradu nije bilo ureda za posredovanje, i sam je morao svojim štićenicima tragati za radnim mjestima, razbijati led nepovjerenja, kršiti otpor, uvjeravati. A baš je bila Komunalna banka na redu.
- Ma, čujte! - Branio se direktor prilično osorno. - Recimo, da taj vaš, kako da kažem - pitomac!... i može raditi kao telefonist (u što, moram priznati, ja iskreno sumnjam), tu, kod nas, mislim da bi to ipak bilo nemoguće. Recite, molim vas: kako bi on sam, na primjer, mogao dolaziti svaki dan na posao? A opet, da ga mi vodamo po gradu!... Nego, znate što: Najbolje da on sjedi kod kuće, a mi ćemo sa svoje strane - kao državna ustanova - svaki mjesec... Jedna plaća više - ovamo ili onamo.
- Oprostite, druže direktore, ali mislim da bismo u tom slučaju postupili vrlo nehumano. Pogledajte samo: tolike nevine žrtve rata! Zar ih možemo i zar ih smijemo za čitav život prepustiti osjećajima bespomoćnoga tavorenja u neradu? - Uzjogunio se Branko poput najvještijega odvjetnika. - Pa, recimo, čak i kad ne bi bili stopostotno produktivni! A i naša je partijska dužnost - uostalom, ne samo iz čovjekoljublja nego i zbog ekonomske logike, shvaćate?... Konačno, invalid ne mora, a i ne smije - samo zato, što se mora nešto više boriti s nekim svojim subjektivnim tegobama - biti u društvu parazit.
- Da, da, vi tu imate pravo. U načelu, naravno. - S uzvišene povrijeđenosti odvrati direktor. - Nazvali su me jučer iz komiteta; čujem - žalili ste se. Premda, bilo bi normalnije da smo nas dvojica to raskusurali do kraja. Ali, dobro; sad - što je, je. Vi ste tu predstavnik Udruženja, i ja nemam razloga da vam ne vjerujem. Samo, ipak, treba najprije razgovarati s telefon-servisom. Pa, ako oni budu mogli prepraviti tu našu kućnu centralu, molim lijepo - ja neću imati ništa protiv.
- Dakako! Jer za telefon-servis to bi morala biti sitnica.
- Ali ponavljam još jednom: Ako vaš pokus ne uspije, nemojte mi više dolaziti sa sličnim prijedlozima. Jer, da vam iskreno priznam, a to sam rekao i drugovima u komitetu: ja nikako ne mogu zamisliti kako taj vaš mladić može biti telefonist, kad i sami kažete da mu je mina raznijela oči i obje šake!
Petnaestak minuta kasnije, dok je sjedio kod poslovođe telefon-servisa, pričinilo mu se da su nametljivo ljubazni - susretljivi.
- O, da! Kao ideja, dapače! Ali, nažalost, naši se monteri najvjerojatnije ne bi usudili. Znate, to je prilično kompliciran posao. Aparatura iz inozemstva, licencna prava i tako dalje.
- Pa vaši su tehničari kod nas u domu već izvršili jednu takvu prepravku.
- Da, da, točno. Ali, ovaj... to je bilo više kao - privatno. Bez garancije. Kao za nastavno sredstvo. Međutim, zahvat na javnom objektu, na poštanskim instalacijama, bez pismenoga odobrenja, shvaćate?...
- Nema to veze!
- Dobro, možda i nema, ali!... osim toga, u nas nema ni potrebnih rezervnih dijelova za takvu aparaturu.
 
- Za to se ne sekirajte! Ja sam već pribavio ono najvažnije.
- Oprostite, ali tu su i propisi. Na pošti su u tom pogledu jako strogi. Dok to ne bude ozakonjeno, nama je vrlo žao, ali!...
- Onda,... u redu, gospodo! - Rekao je, ustajući.
No Branko se time nije dao smesti; naslućivao je da iza toga tvrdoglavog odbijanja stoji dogovor s direktorom banke. A bilo je to u srijedu; dovoljno da se do subote vratar u banci - "bezbeli, bratac!" - prijateljski nagovori na dva puta po dva čokanja u gostionici preko puta, i mala je psina već bila utanačena.
- Pa da malo zeznemo tu crvenu buržoaziju, a?...
U subotu navečer parkirali su stari folksvagen pred stražnjim ulazom, a sa sobom su bili poveli i Švabu Hansa koji je, kao zarobljenik, nekada bio dodijeljen domu da obavlja razne popravke. Radno je vrijeme bilo već odavno prošlo.
- Ej, zdravo, druškane! Evo nas k tebi opet. - Reče šofer vrataru. - Imamo nalog.
- Sveca li vam ljubim, pa tako kasno! Ali, pokažite mi papir najprije!
- Dakako! Sve ti je tu crno na bijelo. Samo ti nas pusti unutra!
Taj dopis - a zapravo, tek jedan ogledni uzorak bez vrijednosti, što ga je Kruno umnožio za sve aktiviste osnovnih organizacija Udruženja - krcat maglovitim frazama, nalik na ovlaštenje s najvišega mjesta, bio je sročen uz mnogo dvosmislena opreza kao preporuka i kao naređenje nižim organima da se: "gdje god je to moguće, u interesu socijalističke izgradnje, opravdano poduzmu maksimalni napori za efikasnu adaptaciju instrumentarija i radnoga ambijenta, kako bi se invalidne osobe, a naročito žrtve rata, mogle ravnopravno uključiti u proces proizvodnje i time, a u vezi s odlukama nadležnih organa Savezne vlade i direktivama Partije, pridonijeti svoj obol revolucionarnoj transformaciji materijalne baze i društvenih odnosa u našoj zemlji". Tako iskićen, dopis je bez ikakve pravne valjanosti pri dnu nosio dva različita žiga s kojih je vratar najprije ugledao dvije petokrake, a zatim postupno prepoznavao službenu važnost među riječima "Udruženje slijepih Jugoslavije" i "Ministarstvo socijalnoga staranja", pa malo sitnijim slovima "Republički odbor" i "Dom slijepih. Bogdaj-bunar" - riječi koje su, same za sebe, morale značiti ovlaštenje.
Na stepenicama se iznenada gotovo sudariše s direktorom.
- O! Pa vi opet tu? I to tako kasno, nakon radnog vremena. Što je, što se dogodilo?
- Pa, neki dan se, druže direktore, nismo sasvim razumjeli. - Ali, oprostite,... oni u telefon-servisu rekoše mi!...
- Ma da, u prvi mah bili su nas odbili; međutim, kasnije smo ipak odlučili. Vidite, ovo je njihov čovjek - stručnjak za slabe struje. - I Branko neodređenom kretnjom pokaza na Nijemca koji jedva da je išta razumijevao.
- Nda. Nisam znao da imaju takvoga stručnjaka. - Rezignirano će direktor. - Ja sam, doduše, obećao, ali, ako ne uspije!...
 
Branko je, naravno, već i ranije - sam na svoju ruku - čim je odlučio da centralu osvoji za Hasana, zamislio kako bi za ovu priliku valjalo preudesiti aparaturu. S obzirom na teška oštećenja Hasanovih šaka, nisu se mogli osloniti samo na njegov opip; valjalo je, na neki način, dvojako preinačiti svjetlosnu signalizaciju na aparatu. Mjesto žaruljica trebalo je ugraditi male iskočne releje - strujne kalemiće s treperavim metalnim iglicama; no, da bi mu osigurali što veću brzinu i samopouzdanje na poslu, svaku će vanjsku liniju vezati još i na po jedno zvonce različite visine. Slušalicu su pričvrstili na oprugu, tako da se mogla stalno držati na glavi. Sve su to bile neke primitivne improvizacije, nadahnute tvrdoglavom željom da se pobijedi vrijeme - improvizacije koje, unatoč tehnološkoj zaostalosti, moraju postići svoju svrhu. A sada su na tom iskustvu radili grozničavo duboko u noć, kako bi nedjelju imali slobodnu za Hasanov trening. Premda se direktor pomalo iščuđavao da je telefon-servis pristao na rad u noćnoj smjeni, vjerovao je dogovoru u četiri oka, pa je Branko morao djelovati na prepad. Predvečer je domsko osoblje dobilo zadatak da iz javnih govornica u gradu naziva čas jedno, čas drugo odjeljenje. Šofer je, pak, u isto vrijeme iz vratareve sobe zvonio jedanput kao šef računovodstva, drugi put kao direktor ili sekretar partijske organizacije, zahtijevajući od Hasana da mu hitno nazove ministarstvo financija, kontrolnu komisiju ili gradski narodni odbor. I tako je nastalo paklensko zvrljanje automata, releja i zvonaca kroz kaotično šušljetanje električnih varnica i poštanskih signala na otvorenim linijama iznad kojih je gotovo beznadno podrhtavao Hasanov glas: "Halo, halo! Molim. Ovdje komunalna banka. Izvolite, koga trebate?"...
- Eh, druže upravitelju,... ništa neće biti od mene; vidim ja to. Ruke mi se tresu, glava me užasno boli.
- Mani se gluposti, Hasane! Uzrujavaš se, brate, uzalud. Ići će, kažem ti; ići će!
A ono nepremostivo sutra bivalo je sve bliže i bliže.
Zasukana rukava lijevu je podlakticu prislanjao iznad metalnih iglica što su treperavo poskakivale, neko se vrijeme zadržavale i opet padale. Po laganim ubodima na koži već je prilično dobro razlikovao njihov položaj i nije se, dakle, morao bojati da će, šeprtljajući po dugmetima, prekidati razgovore. Desnim je batrljkom još ponekad nesigurno vrtio brojčanik; činilo se, kao da će mu koščica dlana svaki čas proklijati kroz tanku naslagu tkiva; boljelo ga je i svakoga trenutka boljelo sve jače, ali je stiskao vilice i uporno ponavljao: "Da, molim. Komunalna banka. Samo čas. Izvolite!" Gotovo sve je brojeve po referadama znao već napamet.
A u ponedjeljak je bio među prvima.
Pola sata kasnije u Brankovoj pisarnici zazvoni telefon.
 
- Ovdje Hasan. Jeste li vi, druže upravitelju?
- No, momče, kako ide posao?
 
- Pa... ide nekako. Nego, zamolio vas je drug direktor da odmah dođete. Bogzna je li to zbog mene!
Ali, još prije nego što je Branko za sobom dospio zatvoriti vrata, kadli ponovo zazvoni.
- Molim, druže načelniče. Kako, kako?... Da sam prevario!... Da sam nasilno provalio u centralu!...
Uvalivši se u razdrmani folksvagen, Branko je, smješkajući se nekako tjeskobno, razmišljao:
... Kako li su, samo, i oni tamo na ministarstvu već doznali? I to, tako brzo! Ali, ne smeta: jedan partijski ukor više ili manje!... Pa, da me i smijene. Za toliki uspjeh to se, zbilja, isplati.
Međutim, već u predvorju banke bi mu jasno da se tu događalo nešto drugo, nešto vrlo neprijatno. U dnu hodnika, ispred one ostakljene krletke u kojoj bijaše smještena telefonska centrala, bila se već natiskala omanja skupina ljudi; ponetko bi se u tišini useknuo ili uzdahnuo duboko, a u njihovu buljenju bilo je zaprepaštenja, groze, čuđenja. I direktor je tu bio također; priđe mu usplahireno i promrmlja:
- Druže, to je nemoguće! To je... Što ste to uradili s njim?
- A što? Zar mu ne ide?
- Ah, ne, ne, molim vas... to ne bih mogao reći. Ali, on se muči! Razumijete li me, on se muči!
- Pa, druže direktore, što onda da se muči! Prvih dana trebalo bi da se malo i pomuči. Svaki je početak težak.
- Ali, čujte me, zaboga! Njemu je sva ruka krvava! Po aparaturi, po stolu - svuda mrlje krvi.
Branko se osupnu, ali ne reče ni riječi nego se ramenom progura kroz gomilu i uputi prema kabini. Direktor ga dohvati za rukav i nastavi uzrujanije:
- Odvedite ga, molim vas! Odmah ga odvedite!
No Branko iz poluokreta samo upita:
- Zar vam se ne čini da bi ga upravo to, nakon toliko nade, utuklo do temelja?
- Ali, što da radimo? Ja ne mogu dopustiti da se tu po uredu okupljaju stranke i da plaču.
- Da li je to jedini razlog, druže direktore? - Na to će on tvrdo.
- Za sada, da; svakako! To je najjači.
- Onda, dopustite!... Mi ćemo to odmah srediti i vaše stranke uskoro više neće imati prilike da zagledavaju ovamo.
Još istoga dana ostakljeni su zidovi bili pažljivo obloženi zavjesama koje su prvih petnaestak dana skrivale povremene trzaje bola na Hasanovim obrvama. Pa ni kasnije, kada bi službenici sa srcem navraćali, nije bilo baš lako da se naviknu. Ali, ma koliko u tomu bilo i tugaljiva divljenja, postupno je bivalo sve prirodnije i u njemu gledati čovjeka.
U isto vrijeme Branku su to mučnije padale pritužbe s više strana da Krešo tamo u Brodu sistematski uprskava svoj položaj.
... Očito, rob svoje vlastite oslobođenosti! - Mislio je. - Naprosto, put k samomu sebi, k svomu vlastititom snu o sreći izbacio ga je iz sedla, iz ubitačnoga ritma svakodnevice; više ne osjeća domske uzde i kao bjesomučan se ždrijebac riče, da bi nadoknadio pubertet, a, ustvari, sve više biva izopačen osobenjak - luđak za koga su grčeviti trzaji podsvijesti najviši i istodobno najnormalniji zahtjevi.
- Možda i to!... kako vi kažete. - Bio mu je odbrusio Krešo pun zajedljivosti. - Samo, ni to nije potpuna istina. Štoviše, to uopće i nije ona prava. Jer, ako ćemo pošteno: Kakav mi je to život? Sranje!... Sedam sati svaki dan: trljaj, gnječi, savijaj tolike artroze, deformacije, paralize - sve one kosture i mješine! Da bih, poslije toga ostajući sam - nejak, jačao druge. A kada skinem bijeli ogrtač i, recimo, krenem bolničkom alejom pa se slučajno malo spotaknem o živicu, svi se naokolo, pa čak i oni na štakama, ukoče, zagrcnu od straha ili me samilosno jedva prihvate za rukav.
- Pa, što si mi time nova otkrio? Budi sretan da ti nisu krišom pokušali tutnuti u džep stotinjarku.
- Manite! Pokušavali su i to. Naravno, dok su vjerovali da pored njih stoji čudotvorac. Ali na cesti - mislim, tamo da me javno priznaju sebi ravnim - ne; tamo sam ja bio manji od ništice. Ili, jad i tuga pogolema! Iako bi opet poslije, kad bismo se našli na sindikalnom plesnjaku, ludovali - ne za mnom nego za mojom harmonikom.
- Da. Pa!?... Usprkos tomu nisi zadovoljan, kažeš. Zato, vjerojatno, što se upinješ da po svaku cijenu budeš posvuda glavni. A naročito među ženama.
- Ah, shvatite konačno! Mene u tomu svaki put samo neko groblje dopadne.
- A što bi te drugo i moglo dopasti, kad u prenagljenoj potjeri za ljubavlju planiraš same trikove?
- Ne, ne, oprostite! Ja sam tu doista još uvijek idealist. Možda malo na muški način, ali, u svakom slučaju - idealist!
- Halal ti vjera! Ali, zašto onda toliko krvariš po ožiljcima neutaženih želja? I zašto se onda odviše prčiš tim svojim značenjem? Jer, zapamti: vrijediš onoliko, koliko visoko možeš zasukati rukave!
- Eh, druže upravitelju,... Kad bi to tako bilo, svi bismo goloruki hodali po svijetu.
- Pa, eto ti, ugledaj se na Hasana. Dečko je slijep i obje su mu ruke amputirane do zapešća, pa radi - i te kako radi!
- Jedino što može. To je njegova stvar!
- Ne, to nije njegova stvar; ili, možda, najmanje - njegova! To je naša zajednička stvar, dragi moj. Naša zajednička pobjeda! - ako tako hoćeš. A njegova je i samo njegova: ona silna volja za životom!
Krešo je, doduše, onomad u pisarnici mogao i da se divi toj beznadnoj akrobatici Hasanovih poluruku koje su nevjerojatnom spretnošću okretale brojčanik na mani telefonu, palile cigaretu ili zakopčavale dugme na košulji; štoviše, mogao je u vezi s tom njegovom čudesnom energijom, što je isijavala iz grozničave žudnje za samoodržanjem, da se ozbiljno zamisli i nad samim sobom, ali - zamoren od neizmjerljiva očajnikovanja, pust od samoće koja ga je navodila na bešćutnost - mrzeći se u stotinama narcisoidnih ogledala - u svemu što su bili drugi, samo još više uvećavajući njegovu vlastitu ništetnost, odmahnuo svadljivim prijezirom - toliko neljudskim, da je odmah i sam osjetio kao grižnju savjesti, kad uzviknu:
- Neka on sa svojim batrljcima bude i čarobnjak, ako hoće! Ali ja, oprostite, ja svoj život ne kanim pretvoriti u varijete.
Okrenuvši mu naglo leđa, Branko procijedi s gađenjem:
- Kakva li otrovna morala za tvoje godine i za vrijeme u kojemu živiš!
A sad je, međutim, osluškujući pod prozorom šljunak na stazama što se račvaju, bio zaokupljen drugim brigama. Prvi pokušaj sa Smiljom tamo u gradskom narodnom odboru bio mu je nekako vrlo sumnjiv; nije baš da su ga odbili sasvim, ali mora da je ipak bilo nešto zbog čega se načelnik nećkao - nešto prikriveno u oklijevanju da donese odluku. Opet je do sitnica raščlanjivao svaki svoj strateški potez, da se uvjeri nije li gdje napravio kakvu tehničku grešku. Jer, mada se bura stišala, svi su ga oni gore pamtili po Hasanu. A i Krešo mu je, s druge strane, pravio rodu glas. I onda mu, odjednom, sinu šoferova uzgredna primjedba: "I po izgledu i po skromnosti ta mala seljančica..." Dakle, to ti je bilo to! Tada je odmah sazvao domski savjet i naredio da je u gradu podvrgnu posebnoj obradbi. Ošišali su joj pletenice i napravili trajnu, dali joj sašiti haljine po posljednjoj modi, koja je stigla do provincije; domaćica je izabrala najbolji materijal što su ga mogli dobiti na potrošačke točkice, u švercu su nabavili čak i jedne najlon-čarape, obuli joj cipele s nešto višom potpeticom, u ručnu torbicu stavili bočicu s parfemom. I dok su još iz Zagreba očekivali kožnatu rukavicu-protezu, namještali su joj osmijeh, grimasu, pokrete; uvježbavali naklone i propitavali bonton. Utuvljivali su joj da je ljubaznost samo jedan oblik cijene kojom se ili pretplaćuje ili otplaćuje usluga bližnjih.
- Neka je ni rođena majka ne prepozna! - Govorio je.
I premda još uvijek pomalo sirova, Smilja se nekim mačkastim nagonom u sebi već prilagođavala ženstvenosti koju je zasad samo oponašala. Sutra je, naime, bio taj dan u kojemu odluka konačno mora pasti.
- Još da smo ti bar mogli nabaviti psa vodiča! - Uskliknula je domaćica. - Što bi nam tek onda bila cura i po!
I, kao nekada zbog Hasana, pomalo je čitav Bogdaj-bunar živio samo za to jedno prijepodne. A Branko još jednom sravni sve mogućnosti poraza - i nespretnost, i omaške i strah - pa, ugasivši tek zapaljenu cigaretu, uputi se prema kolima.
- Dakle, djevojko, - reče prema stražnjem sjedištu, hineći veselost, - jesmo li spremni?
- Ne sluti mi na dobro, druže upravitelju. Opet me, kao i neki dan, sve nekakva drhtavica u grlu i po rebrima...
- Gluposti, draga! Sve će biti u redu! Valja nam samo strpljivo izdržati ono beskrajno čekanje u predsoblju.
I jedva se suzdrža da ne doda: Jer, zapamti, svaka vlast ima svoje vratare i svoja predsoblja, da bi čovjeka obeshrabrila čekanjem!
- Ali, ako nas uopće i ne prime?...
- Nije važno! Doći ćemo mi opet. Ako bude potrebno, i po stoti put.
Međutim, njegova je zamka za trenutak dobrohotnosti bila već tu. Jer, čim se Smilja, onako nakinđurena, pojavila na vratima kabineta, načelnik s olakšanjem uzviknu:
- E, nju, da! Nju ćemo, druže Branko, primiti bez daljnjega. Za razliku od one neki dan, ova - da, to je nešto sasvim drugo. Prvi dojam, izgled, kultura - shvaćate? Naročito za naše malograđane ovdje. Uostalom, službenici naše ustanove treba da predstavljaju i osobno našu vlast, zar ne?...
* * *
 
 
 
8.
 
Bilo je to tada za njih, malobrojne aktiviste, dinamično proljeće: prva uzlazna crta u bujanju osnovnih ćelija Udruženja. Posvuda kamo god je Kruno stizao kao delegat, skupštine su - i po izvanjskom dekoru i po unutarnjem slijedu - bile nalik na frontovske manifestacije na kojima predstavnici lokalne vlasti u pozdravnim riječima govore općenito, politički, s podrškom na koju bi on kasnije nadograđivao neposredne brige i zadatke te planove za budućnost. Međutim, svaki put - usporedo sa svečanim dijelom programa poslije kojega su gosti odmah, s isprikom ili bez nje, hitali k obvezama na drugom kraju grada, ponavljao se uobičajeni prizor: tiho, staračko nesigurno propitkivanje o korisnosti udruživanja - propitkivanje puno nevjerice i nužde u kojemu se s odbojnošću prihvaća zamisao vlastite mogućnosti sudjelovanja. Pretpostavljao je da će oni, na jedvite jade izvučeni iz anonimnosti - zato što su sada, kao članovi, upisani u jednu tako revolucionarnu organizaciju - ako ništa drugo, ono bar poživjeti nešto društvenije; ali, nažalost, uskoro je shvatio: bili su odviše dugo usamljeni i samilosno prezreni, da ih pokrene u ostvarivanju programa. I već je pomalo razočaran samim sobom, jer nije dovoljno siguran vladao tehnologijom autoriteta - ni kao govornik iza kojega bi čvrsto stajale mase s epidemijom zanosa, niti kao praktičar koji bi (kao Branko, na primjer) grizao na konkretno - bio spreman da se prije nego što buknu trzavice oko rukovođenja, popraćene informbiraškim insinuacijama, povuče i da se vrati svojim osnovnim preokupacijama.
23. lipnja 1951.
 
 
 
 
 
Posljednja romanca
 
... Jedno solističko veče za Milana i Zdenka, to za njih dvojicu doista ne bi smio biti nikakav problem. Pa da preko ljeta organiziramo jednu malu propagandnu turneju. - Pomisli Kruno, silazeći u podrum. - A i da se, konačno, dokažemo pred onim naftalincima u koncertnoj direkciji.
I propuza dlanom uz dovratak pa, napipavši dugme, pritisnu.
... Uostalom, i njega radi! Jer, ma koliko da se već navikao na bakšiš, dosta je toga srozavanja od jednoga pajzla do drugoga.
No, iznutra je treštalo i zvonce se izgubi u plastu zvukova.
... Što je to? Nitko ne trza. Možda nisam ni pogodio taj sustanarski morze; zaboravio sam. Dakle, još jedanput dugačko, univerzalno! Sve dok ne provrtam onu drapačinu tamo - kladio bih se, više od stotinu decibela. Makar to bila i "Osamstodvanaesta!"...
Donekle se iščuđavao tom zakašnjelom mladenačkom zadovoljstvu, premda je nekada i sam uživao tuširati se bukom do daske. A muzika se već, kao iz bačve, premumljavala kroz dvoja vrata - vjerojatno u neke vijesti (činilo se više po ritmu nego po značenju prepoznatljive) na mađarskom. Očito, ili nekomu za inat ili kao pokrov za obiteljsku idilu - za psovke, vrisak, lom.
... Zar opet? Ne, to nije od sustanara. Baš imam smolu; mora da je to bio Nevenkin krik!... A ja tu pred vratima s nekakvim planovima za koncert. - I s nelagodom, koja ga je nukala da ode, Kruno zazvoncika još jednom kao za pozdrav pa da će na ulicu, kadli ga zaustavi tup, rvljiv šum; sobna se vrata napokon otvoriše, a iz hodnika pod brenčavom kulisom s radija ču zasopljen, trgenjav topot koraka - jedne klamparave i lake, druge mukle i spore.
- Ne ideš i ne ideš!!! - Vrištala je Nevenka.
- Gubi se! Netko je pred vratima. - Mumljao je Milan.
- Tko je da je, ali ti ne ideš!... neka ide do vraga!
Ali odmah zatim brava škljocnu i Kruno, gurajući ramenom s druge strane, upadne u predsoblje - pretjerano veselo, da bi prikrio svoju zbunjenost i dao im priliku - naprosto, kao da nastavlja na usiljen razgovor:
- Hej, vi,... u redu, molim, ali s tom bračnom atletikom, dok je gost u kući!...
- Drži ga, Kruno, drži!!! Hoće mi pobjeći! - Preklinjala je Nevenka.
- I hoću!!! - Režao je Milan. - Pa, što mi možeš!?...
- No, dobro, dobro. Hajde, smirite se! - Reče Kruno. - To valjda ne bi bio ni prvi ni posljednji put. Nego, najprije, da se drugarski pozdravimo!
- Hm!... Ti si to. Baš te nisam očekivao. Ali, sad, svejedno!... Izvoli!
I svo troje se, krckajući po zdrobljenom staklu, vrate u onaj krš po sobi.
... Ovaj put nema šale! - Pomisli Kruno, zapevši o prevrnutu stolicu.
- Pa,... kada si stigao? - Kroz nos upita Milan umjesto dobrodošlice.
- Još jutros. Na proputovanju sam, uzduž i poprijeko. Malo da obiđem odbore po unutrašnjosti.
- Što? Predizborna kampanja već!? - Zlobno će Milan.
- Ni govora! Još je prerano za politiku. Pokušavamo tek nešto uz obljetnicu - neku amatersku priredbu s učeničkom ili sindikalnom ekipom pa, ukoliko neki program bude dovoljno kvalitetan!...
- Pa, čuj,... shvaćam,... što se našega ogranka ovdje tiče, mogu ti reći...
Ali mu Nevenka zajedljivo uskoči u riječ:
- Da znaš, Kruno, on ti je tamo, među ženama, glavni!
- Bog bogova! Ionako sam računao da te angažiramo. Nego, vi... kako ste, kako živite?
I Kruno si, odjednom, gotovo pregrize jezik - nespreman da bude ispovjednik. Dobrodušna
radoznalost ovdje usred nedoslušana jaza bijaše ishinjena i glupa - toliko glupa, da osjeti paučinu stida na obrazima.
Nevenka priguši radio; malaksavala je.
- Reci, Kruno! Zar nije zločin to što čini? Ostavlja i djecu i mene bez dinara - na cesti. A sve tamo zbog neke flundre! - Izgovorila je to čvrsto, s moralnim stavom, bez povratna grizodušja taj žig u kojemu se ona sama uopće više nije poistovjećivala.
Milan se ponovo usplaminja:
- Čuješ, ti, kurvo jedna! Ako je ne prestaneš vrijeđati!...
Kruno se u nedostatku svježijih obavijesti prisjeti neke minorne glumice s kojom je Milan davno bio pročerdao medeni mjesec u Rijeci; činilo mu se: možda prošlost, koja nije završena, traži da se ponovo pojavi - pod uvjetom da je naučio prepoznavati je i da osvježena dobije svoju cijenu. Pa upita:
- A kamo si ti to kanio otperjašiti, momče, a!?
No iz njega, pogurena - ne od upužena srca već od ispružena gnjeva - kao da je zračila neka tvrda, gotovo dodirljiva šutnja - onakva ista kojom se ljušturio i nekad u zavodu, dok je mokrio u krevet.
- Nanjušila kučka pare i namjestila mu se. A on odmah: drugi čovjek! Umjetnička duša i novi život. Glupan jedan!... I siromah, već uvjeren kako može birati.
- A što ja mogu ili ne mogu, - izartikulira Milan prijeteći, - to je moja stvar!
- No, dobro. Nećemo se sada prepirati oko toga. Upravo zanos najčešće zastre umjetniku stravu onoga posljednjega kroka pred ponorom. Jer, obično, i najveće istine budu istinite samo uglavnom. Zato nije zgorega držati na umu da netko u srcu traži novčarku, a netko u novčarki srce!... Međutim, to tvoje ljubavničenje - zapravo, taj okrutni samoprijezir nakon kojega se, ipak, svaki put, kao pokajnik, vraćaš u svoju jazbinu, jer uviđaš da tvoja izabranica na tekućoj vrpci, prije ili kasnije, ostaje samo žena koja više ne može produžavati ono titranje između realnosti simboličkoga značenja ljubavi - je li to, opet, samo neka prolazna infekcija? Ili...
- Oprosti, ali to nije nikakva infekcija! Ja sam, naprosto, progledao.
- Nda... Progledati tako slijep - nije ni loše! Samo, kažu, progledati se može najmanje na tri načina: i očima, i umom i srcem!
- Ali, zar ti to nije sve isto?
- Ne. Gotovo nikada!... Jer za slijepe je to uvijek čudo, za mudrace istina, a za sladunjavce opraštanje.
- A vidiš,... za mene je, Kruno, to i te kakva istina!
- Da, čini mi se da shvaćam. Samo, jesi li ti za nju - za tu istinu, mislim - a i za tu ženu dovoljno mudar?
- To je moja stvar.
- Vjerojatno. Tvoja, da!... Ali, zar i ovo ovdje nije također tvoje?
A Nevenka će gorko:
- Ne, mi smo ovdje samo neka seksi-garaža nakon njegovih izleta.
Milan s gađenjem procijedi:
- Tha, moje! Tko to zna. - I, kipeći se na stolici, ušuti. Mislio je:
... S tim nakotom što mi ga iz godine u godinu vješa o vrat, poput mlinskoga kamena! U toj rupi koju i štakori zaobilaze.
- A što bi ti, zapravo, htio?
- Slobodu!
- Dobro, sloboda je danas najfascinantnija riječ koju nam razni krivotvoritelji nude kao ideju. Uistinu, međutim, sloboda je samo najsretniji izbor nužnosti, a da bi se u potpunosti ostvarila, ne može se odvojiti od pravde - od pravednosti. Sloboda pobjeđuje, opovrgavajući samu sebe, jer svaka i najusebnija odluka uvijek uključuje i druge ljude oko nas. Inače, pretvara se u anarhiju i despotizam.
- Ako je tako, ja se odričem želje da budem nagrađen za vrline koje me sputavaju. Tu sam potpuno ravnodušan.
- Na dulji rok ravnodušnost nije samo zločin nego i kazna, dragi moj!
- Na dulji rok, možda. Ali, ja ću je skratiti na minimum!
Da bi napipao nit istine, Kruno je morao zavrtjeti klupko sjećanja natraške bar pet godina najmanje. Svjesno umjetničko stvaranje još je bilo prikriveno nepriznatim strahom od infantilne želje za besmrtnošću.
- Jesi li još u Splavnici? - Bio ga je upitao na proslavi godišnjice Udruženja.
- Eh, Splavnica! Davno je to bilo. - Odgovorio mu je punih usta, skupljajući posljednje slatkiše s pladnja na poklopcu klavira. Neka tjeskoba ga je navodila na traženje sigurnosti ili, pak - nasuprot tomu - na pustolovine, jer vrijeme je bilo rastezljivo, a sadašnjost puna rupa. Već je živio u nekoj vrsti duševne nelagode, a ne, kao prije, u sjeni religiozno političkoga sustava koji ga nije previše ni tješio ni ugnjetavao.
- A sada? Čime se sada baviš?
- Pa,... tako, tu i tamo; gdje stignem. Ionako, za dekadenta... Uostalom, znaš i sam! Kavana ti je danas više za političke viceve i polemike, više za tračeve nego za sevdah..
- I kako, onda, živiš?
 
- Ah, otprilike kao pas!
- Pojma nemam! A ti, boga mu, šutiš. Uporno, kao sfinga.
- A što se drugo danas i može nego šutjeti.
- Može, može. I te kako! Nego, da si bar diplomirao...
- A čemu, molim te? Za cigu primaša, ionako, previše znam!
- Ali, čovječe,... možda bi se s akademijom dalo izgurati negdje. U nekoj školi ili amaterskom društvu na primjer. Glazba je u narodu sve nametljivija kulisa životu.
- Naravno, pokušavao sam i to. Samo, ta moja prokleta babuskara! Njoj su bile uvijek važnije sve one prizemne sitnice: Nama kako bude, ali djeci, njima mora biti - kvocala mi je, sve dok nisam odustao.
Uistinu, pak, nije mu izgledalo previše muški priznati kako se to, onda, bijaše s pomalo raskreveljenim izrazom blaženstva naginjao nad ovalnom košarom, smješkajući se i pućkajući neodređeno tamo nekamo dolje odakle su se uz ljutito stenjanje, kako mu se činilo, četvoronoške ritale sićušne, glatke, rahitično srpaste kobasičice. I dugom je kosom - pomalo i sebi za igru - lelujao kroz one dlaniće što se poput rascvjetale školjkice leptirovih krilašca rasklapaju, šire i ukrštavaju, gradeći s neizvjesnim zadovoljstvom prve spoznaje prostora. I njemu se tada - tati jednom! - činilo da je bio doista sretan. Premda - možda i malo manje nego što je vjerovao da mu se moralo činiti. Jer ljudi su se oko njega ponekad tako rado hvastali svojim dubokim osjećajem očinstva - toliko dubokim, da ga je on sam očekivao kao prolom ljubavi. A sad, eto - ma koliko se preispitivao, toga napona kao da nije ni bilo. Očigledno, jer je njegova umjetnička suština, prenapregnuta strahovanjima, bila već okrnjena. I zato što je u sebi otkrio neku mješavinu tek sažaljive nježnosti, čuđenja i pritajene odvratnosti nad kiselkastim zapahom, što ga je podsjećao na vlastito djetinjstvo u zavodu - on koji se nad bacakavim gugutanjem samodopadljivo tješio da, ipak, svatko ne može imati sina.
Bilo je to s onim prvim - sve dok ne bijaše osjetio zebljiv, neumitan dah smrti. A onda je, nažalost - sirotinji tako uobičajeno - još tri puta proklinjao sudbinu, tek možda svaki put s nešto manje usrdnosti prema Bogu. Patio je u stilu, ali, tražeći sigurnost u potomstvu, nije bio spreman na loš ishod. Dok se Nevenka, istovremeno priznajući i niječući zlu kob, skanjivala da krajnje rafiniranim oblicima čulnosti pojačava raskošni osjećaj bola jedva primjetnim ubrizgavanjem patosa.
A na onoj davnoj zakuski, oblizujući šećer s prstiju, još je dodao:
- Ah, lako je tebi! Izigravaš generalnog sekretara s fakultetom u džepu. Dok sam ja, unatoč oslobođenju, mogao do sada sto puta lipsati, zato što se na čardašu i na sevdalinki nije mogao dobiti status radnoga čovjeka. Shvaćaš li?
A sada, pak - u stanci koja se nije dala ušutkati - Kruno se osvrnu sluhom unaokolo: na Milana kako se po asinkronom ritmu potplata gnjevno prsi u mislima; odozgor, s kredenca, na orkestralnu kulisu od koje se kroz prigušene poderotine započinje naslućivati prostorija; pa na Nevenkin uzdah nad grgoljivim samozadovoljstvom u kolijevci te dolje, na podu do kreveta na ono zasad najstarije kako tepa "tući, tući zočestu stojiću"; i kroz poluotvoren prozor na vruće lipanjsko poslijepodne, na živkanje vrabaca i jedan usamljen zvižduk lastavice. I u sebi je napregnuto sagledavao sve što se dalo nanjušiti u toj prenatrpanoj sobi sa štednjakom: čikove, zagoretine, prosušene pelene i kiselkastu mliječnost po jastuku; podrumsku plijesan i cvat lipe u dvorištu. I pita:
- Koliko dugo to već traje?
Milan nije odgovarao.
- U početku to i nisam uzimala previše ozbiljno; muškarac je. I opraštala sam unutar vlastita iskustva, jer, ako čovjek u sebi nije razoren do kraja, uvijek mora imati nešto zbog čega je drugima zahvalan. Mislila sam: takav mu je posao, a priznajući mu malo ludosti, prije će se opametiti. Bio je rijedak užitak slušati ga kako laže iz prepuna srca. Htjela sam povjerenjem da mu vratim dug. I sama sam prošla kroz muke raskalašenosti, da bih tek zajedno s njim, koliko god bio nespretan u težnji za francuskim iskustvom, dosegla ozbiljnost uživanja. Međutim!...
Kruno je sada po prvi put imao priliku da upozna jednu drugu Nevenku. Nakon što se nekada s nehajem navirivala u ždrijelo pakla, sad je zauzvrat vjerovala da bi je poslušnost ili iskrena dobroćudnost mogla zaštititi od najgore životne grubosti, a da je ženina krotkost u zamjenu za povlašten postupak najpravednija pogodba. Doduše, onda su - za vrijeme rata - sve cijene na tržištu istinskih emocija bile poskočile vrlo visoko pa - što god on o tomu sad mislio s mržnjom i s prijezirom - ona ga je kupila prilično jeftino, jer je bio roba s greškom. Bilo bi besmisleno reći da je to bila sreća, ali, da je bio bez nedostataka, ne bi nikad mogla sebi priuštiti takav luksuz - imati tako temperamentna i tako profinjena guslača za muža. Mislila je: tražiti ispunjenje vlastitih težnji u drugomu, u međusobnim odnosima, ženska je to igra; muškarac treba da se prema ženi odnosi paunskom gordošću, jarčevom pohotom i lavljim gnjevom. A prekasno je pronikla u tugaljivo smiješne anegdote što ih je on, invalid, obilato koristio emocionalno sebi u prilog.
- Ali pretprošle subote, - nastavi Nevenka, - bilo je već i zazorilo, ulazi on u sobu, štucajući - trapav i ljut. I dok se razmetljivo svlači, sve nekamo posrće; stvari mu ispadaju iz ruku. Sat, cipele, hlače. Ratoborno, kao da prkosi nekomu. A onda se strovali u krevet i stane uzdisati pa, i da nisam imala zečji san, bila bi ga upitala što mu se dogodilo. Je li se udario ili, možda, negdje razbio violinu? A on se nalakti, zaljulja pa da će me po zubima. I samo reži: "Aha, a to bi ti, kurvo jedna, je li!?" Pa zamlati još jednom. Ali, nasreću, imala sam već takvih iskustava i od ranije. I dok sam ja u košulji stajala nasred sobe, on je nastavljao mumljati: "I još mi se usuđuje pisnuti, kuja!... dok moja karijera zbog nje propada tu među tom kopiladi u podzemlju. Mjesto da budem umjetnik!... Eh, Blanka moja, moj živote!..." I tako sam joj bar doznala ime.
Milan je, šišteći kroz nos, i dalje samo tuckao potplatom.
- I ne od neki dan; to mi već godinama neprestano predbacuje: "Ti si me upropastila; zbog tebe ja ne mogu naprijed!"...
- Zbilja, Milane? Kažeš: i to samo zbog nje!...
- Da! Samo zbog nje. Jer ona je oduvijek bila drolja i drolja je ostala! - Oborene glave, ali sa žestinom između kutnjaka, odvrati Milan.
- O, Bože! Pa ti to tek sad... Tako! Nakon deset godina. A sjećaš li se - ono, kada smo u Splavnici raspredali?
- Eh, čega li smo se sve mi tada naraspredali! Tada, prije deset godina.
Očito, Milan je odbijao da se sjeti. Pa ipak, nije to tada bilo ni ovlaš ni samo jednom, da bi se moglo tako lako zaboraviti. Sve one prepirke i zezuckanja iz dana u dan, dok bi se u predahu zbijali oko glasovira na podiju na kojemu je Davor s poticajem za goste prebirao po natuknicama prošlih i budućih melodija.
- No, pa reci nam: Znaš li ti radi čega ona, zapravo, s tobom hoda? - Pitao ga je tada Kruno preko bubnja.
- Smiješno pitanje! Radi čega hoda?... Hoda!
Kad god su pokušali s izvlačenjem nekog priznanja, Milan je vješto kružio među činjenicama, očekujući da se nekom duhovitom varkom okomi na ono bitno. Još se uvijek mogao smatrati moralistom, premda su mu oblici ženstvenosti pod prstima bili i te kako važni.
- Kažeš: hoda... Vjerojatno zato, što ima noge. A možda i sise.
- Ne budi cinik! - Odvratio je s prividnim gađenjem.
- Znači, očekuješ još i nešto više?
- Pa naravno!...
- A što to, na primjer?...
- Mnogo toga. Razumijevanje, prije svega!
- Što se nje ili što se tebe tiče? Jer vi ste dva sasvim različita svijeta: dijagonale koje se sijeku samo na razini parenja.
- Čujte, dečki,... ili ste ljubomorni ili vam je dosadno. Izigravate nekakve jaganjce božje daleko od života. Uostalom, što da vam i pričam! Ionako, taj vaš kršćansko-marksistički moral to ne bi mogao shvatiti.
- Ohoho!... To ti je sad neka nova definicija samoobrane: činjenica da te ni mi, koji smo s tobom rasli, ne možemo shvatiti!
- Kad namjerno nećete!... Prije svega, Nevenka nije ni tako pokvarena ni tako glupa. Dapače! Ona je - uostalom, kao i mi - po svojoj nesreći vrlo interesantna. Osim toga, ona me istinski voli.
- Doista? Ma nemoj!...
Pa ipak, Milan se još uvijek pomalo pribojavao dubine potresa s kojim se bude morao suočiti kada se više ne bude mogao zaklanjati iza svoje makar i pritajene ćudorednosti. Bilo je tada, doduše - i kod nje i kod njezinih sustanarki između daščanih pregrada u potkrovlju, tamo u onoj različitim jeftinim parfemima i pomadama natopljenoj staji za samce - vrlo mnogo plaćenih uzdisaja, maznih tepanja i orgastičkih klonuća; gotovo da se i nije dala uočiti razlika između dana i noći; djevojke su prepričavale snove iz rotoromana i profesionalno prostačile, dok su mužjaci - razočarani muževi, skitnice, domobrani na dopustu - na lažnoj vatri, zadahtavajući se, na brzinu sagorijevali. Međutim, jednu je rastrganu ispovijed, u zagrljaju što nije mario ni za susjedna šaputanja ni za jaukanje sirena na uzbunu, Milan bio i te kako zapamtio.
- I tek što sam se bila zadjevojčila, - Šaptala mu je Nevenka, - očuh, onaj sirovi jarčina, povalio me, pa, kad nas je mati zatekla, bio je to pakao. Naravno, ne zbog mene. U našoj četvrti prednosti djevičanstva ionako nisu kotirale visoko. Bojala se za sebe, da ne izvisi ona. I našla je načina da me prisili na udaju. Naprosto, kupio me neki mesarčina. Kao za klanje! Toliko surov i razvratan, da sam nakon tri dana pobjegla od kuće. I dočepala se slobode koja me polako srozavala. Sve dok se nisam tamo, u Splavnici, upoznala s vama.
A on je, prezauzet mržnjom izbavitelja, tepao pod jorganom:
- Eh, kad bi se ti mogla odlučiti!...
I ona se upravo zbog te neodređenosti uzdaha svaki put osjećala nekako mutno krivom - i za sebe i za njega.
- Zar ti ne bismo mogli naći neki posao? Negdje u kakvom uredu ili tvornici, na primjer.
- A zašto? Samo zbog točkica za snabdijevanje? I one bijedne hiljadarke kuna. Kada se i tako s njima više ništa ne može kupiti. Osim na crnoj burzi.
- Da, znam, ali... ako čovjek ne živi s nekim određenim ritmom dužnosti, ako ni na što u društvu nije obavezan!... shvaćaš?
- A zar ja ne radim? I po danu i po noći.
- Da, to je tvoje pravo. Samo,... ja sam mislio na neki lakši - recimo, dostojniji posao.
- A jesi li siguran da je nedostojno baš to što radim?
- Pa i sama, vjerojatno, tako misliš.
- Da je nedostojno? Pa i ovo što sad radim s tobom?
- Ma, ne; ne mislim baš to, ali...
 
- Ah, Milane dragi!... Upoznala sam ja već takve koji su, kad bi u meni svršili, otprilike isto tako...
- Što: isto tako?...
- To, to. Razmišljali o moralu i o ženskom poštenju.
 
- I što si mi time htjela reći?
- Ništa. Ništa time nisam htjela reći. Sve sam ti rekla.
I njemu je tada bilo žao što je zapodijevao razgovor iz kojega se mogla iscijediti samo gorčina. Osjećao je u sebi da se rastvara na lik dvostrukoga glumca: s ulogom koju je odigrao kao moralist, i s ulogom iza koje stoji čovjek od krvi i mesa; dakle: s dvojakom ulogom u kojoj, odigravši je, ljubavnik je, po pravilu, uvijek manji od propovjednika.
Pa opet, jednom - u Splavnici.
- Reci, dakle: Je li to zakašnjela infekcija prve ljubavi ili je to suština umjetničkoga nadahnuća!?
- Ne, dečki, nemojte zezati: Vi to stvarno ne razumijete.
- Ili misionarske iluzije, možda?
- Pa,... donekle!
- E, dragi moj. - Na to će Kruno. - Da bi mogao postati otkupitelj, ne samo da moraš biti gorostas u grijehu i sam, nego moraš u tomu imati i jaku volju. Vrlo jaku volju!
- Za ono što kanim, bit će, nadam se, dosta.
- O, kamo sreće!... i za nju i za tebe.
I onda - zaredao tako dugi niz dana te jeseni u kojima se, sve rjeđe noćivajući u Sljeparniku, Milan gotovo sasušio od zadovoljstva; sve dok jednoga dana - smušen i smiješan - stao, nasuprot svojim vlastitim razlozima, izazivati zlu kob.
- Danas kao da si prema meni nešto hladnija. - Reče jednoga jutra u prosincu.
- Hladnija!? Zbog čega? - I ona se sanjivo promeškolji pod jorganom. - Možda zato, što nema peći tu, na tavanu.
- Ne, ne, nego zato što sam ti postao dosadan, valjda.
- Hajde, molim te, Milane, prestani! - I mazno mu se prisloni uz obraz. - Zar ovo nije već treći dan kako se nisi dospio ni obrijati? A da znaš: Kada žena prekida s muškarcem, prekida zauvijek!
- Dobro, to je to. Znam da većina ljubavi jednostavno izgubi na intenzitetu, pa čak i na sadržaju, od prezasićenja koje dovodi do ravnodušnosti. Ali, ja nisam mislio na to!
- Nego?...
- Mislio sam: Zar te ne smeta to što ne vidim?
- Pa,... sjetim se ponekad i dođe mi žao. Radi tebe. Jer bi, sigurno, mogao postići još mnogo više. Ali, to - to na što ti misliš - to me, uopće, ne smeta.
- A što te, onda, ipak smeta?
- Ništa. Rekla sam ti već. - Odgovarala mu je šapatom.
- Vjerujem ti, da. Pa ipak!... U posljednje vrijeme nekako si mi čudna postala. Ili sam, možda, čudak postao ja!
Zatim neizmjerljivo sekundiranje šutnje što sve luđe kuca u grudima. Svijet više kao da nije bio u njegovoj sadašnjosti.
- Nego, reci, molim te, Nevenko,... da li me, uopće, još ljubiš? Onako, doista! Bar malo.
- Više ne znam; sasvim si me zbunio! - Bilo je u njoj nešto i koketno i skromno, puno bijega od naslućene odgovornosti.
- Kako se samo izmotavaš!
- Izmotavam!? - Čudila se ona.
- Onda me slušaj, molim te. Imam jedan prijedlog. Vjerojatno ćeš se kesiti tomu. A možda i nećeš. Naravno, ako se
medaljoni
slažeš!...
- Pa da čujem!...
- Htio sam, ovaj... - I, nestrpljiv od uzbuđenja, zape. - Mislim, da se nas dvoje oženimo.
- Oženimo!? - Zaprepašteno usklikne Nevenka.
- Što, zar ti taj prijedlog nije po volji?
- Ah ne Milane! To zaista nema nikakva smisla. - Prigušeno, s jedva prevladanom tugom odvrati ona.
- Ali, čuj... kad bismo se oslobodili svega: i okoline, i načina življenja i uspomena!... I kad bismo, otputovavši nekamo, sve to pobijedili zaboravom!...
- Danas? Ne, to je nemoguće. Bar ne, dok je taj prokleti rat!
Milan je odbijao da pod punim svjetlom činjenica sagleda očiglednost nemogućega.
A Kruno tek sada primijeti kako je pripaljivala cigaretu za cigaretom.
- Muka mi dođe od uspomena.
- Eto, čuješ li je! Ona to uvijek tako. - Reče Milan. - Ispovijeda se, ali se ne kaje.
Premda bez velike nade, Kruno se našali:
 
- Osim, naravno,... ako se nije pokajala zbog tebe.
- Nisam. Ali, vjeruj mi, nisam se htjela ni udavati. Mislila sam: izigravati nekakvu čednu matronu, a neprestano živjeti pod hipotekom nečijega opraštanja - ne, to se ne bi moglo izdržati. Osjećala sam kao laž, neizrecivo bijednu i prozirnu laž - ne toliko svoje vlastito ponašanje, koliko ponašanje drugih oko mene. Jer je većina onih koji su me okruživali, naprosto - sebe same kinjilo između straha i grizodušja. Blud i svetost, to su čak i za one najhrabrije samo dva naličja prirode. Oh, da: slatki grijeh i odvratna svetinja! A najglasnije te preziru oni koji se sami ni na jedno ni na drugo ne usuđuju. Ali, ako im se ipak pruži prilika - sotona kojoj se ni uz najbolju mlitavu volju ne mogu oduprijeti - svi će oni (samo, neka to bude u strogoj tajnosti) - i muškarci i žene - to isto nazivati sedmim nebom. I, nasuprot tomu - što ih požuda više razapinje u prazno, to su ovisniji o razvratu.
... Kako temeljita škola života! - Pomisli Kruno. - Naprosto: da se čovjek prepusti struji, i u sebi i oko sebe. Jer, ionako, tko ima manje samopouzdanja, više se oslanja na novac. Jedino mu je važno da bude siguran protiv alimentacije i sifilisa. Jer, strah u ljubavi ne potječe od njezine grešnosti nego od njezinih nusproizvoda. Zbog toga, zbog društvenog vrednovanja posljedica ona - ljubav kao opsjena i kao žrtva - prestaje biti prirodna i postaje društvena radnja. Umjesto nagona biva pogon; umjesto alata - zanat.
- Ali, kada sam upoznala vas, a naročito njega, priznajem, sve se u meni bilo nekako ispreturalo, sve su moje životne maksime postale nekako nesigurne. Više nisam nalazila toliko razonode u starom društvu; bilo mi je sve ispraznije lunjati naokolo po krčmama. Najradije bih bila po čitavo veče sjedila kraj vas i slušala muziku. Ne kažem da sam se odjednom bila promijenila, da je moj ukus postao bolji, da sam znala što mi je ubuduće činiti. Ali, koliko god je vaša svirka bila kavanska, osjećala sam i ja i neke moje prijateljice da vi niste samo obični kavanski svirači. Iz vas kao da je zračilo neko jedva vidljivo svjetlo nade - nešto kao snažna volja da svoju vlastitu nesreću sami pobijedite. Eto, zbog toga sam najviše i pristala da hodam s njim.
Milan je, međutim, prema toj njezinoj iskrenosti osjećao krajnje okrutan prijezir, jer je ona za njega već odavno bila samo ostatak žene koja u njemu više ne može pobuđivati ono umjetničko titranje između realnosti i njezina simboličkoga značenja. I postupno je, sve češće zanemarujući svoje obaveze u krevetu, - u nadi da će bar donekle usporiti odumiranje onog umjetničkog nerva što je već pomalo škripucao pod gudalom - shvatio da žrtvovanjem seksualne periodičnosti, doduše, pridobiva slobodu, ali koju više nije kadar kontrolirati.
- I da si ga, draga Nevenko, bar tada, u Sljeparniku ili u Splavnici, mogla čuti! - Kruno potapša Milana po koljenu, da bi ga udobrovoljio. - Biti davljenik, sanjar i spasitelj u isti mah!... A mi smo ga, priznajem, odvraćali; međutim, sve je to izgledalo tako duboko, da se do grla izgubio. Reci, je li da je bilo baš tako!
Milan opet nije ništa odgovorio.
I ja sam onda popustila. - Reče Nevenka. - Osjetila sam u sebi neku nejasnu želju. Kao da bih se htjela nekamo vratiti. Ne, nije to bilo na put neke lažne čednosti. Poštenje je, kada se njime posipaš, toliko uvredljiva riječ, da je samo licemjer može podnijeti. Htjela sam povjerovati u sućut - i u odnosu prema sebi i u odnosu prema drugima. Ovisnost u žrtvovanju. Zahvalnost. Ne radi opraštanja nego radi zaborava. U ljubavi kojom se ne predaje prošlosti. Jer, njegova je to bila zasluga. I ja sam ga upravo radi toga zavoljela. Dok je on, kasnije...
- Klinac! Ti voliš moje pare, a ne mene - znam ja to.
- A ti? Ti nju voliš!?
- Ne. Zapravo, nikad je nisam ni volio. - Odluči se Milan nasumce, prezrivo. - Bio sam tada dripac i ona me, naprosto, smotala.
Kruno se maši unatrag, da napipa kakvu pepeljaru. I, kad je na stolu otkrio violinu, spopadne ga neka letimična nostalgija prema vlastitom promašaju pa je podiže pod bradu, da malo začeprka - makar i falš - pokušavajući nešto bez gudala, nešto kao picikato pratnju za tužaljku maloj Baterflaj. Trenutak je razmišljao, a onda reče:
- Eh, da ti ovdje nisam gost!...
- A što bi ti to, da mi nisi gost?
- Rekao bih ti jednostavno da si gad.
Uvrijeđen, Milan ga je unjkavo poticao:
 
- No, pa reci. Hajde!... Reci samo: Gad. Gad! - kažeš.
 
- Pa,... ako ni zbog čega, ono zato što nam, eto, i Nevenki i meni u lice prodaješ rog za svijeću. Jer, nije ni ta četrdesetitreća bila prije stotinu godina. Uostalom, koliko smo te baš mi, tamo u Sljeparniku, odgovarali. A ti - sjedio bi na prozoru, leđima prema jeseni, sunčao se i uporno šutio. I samo uzdisao. Eto, isto tako kao što uzdišeš i sad. I da nitko nije mogao prodrijeti u mrak tvoje mučaljivosti.
- Zato što ste svi vi tamo bili uvijek spremni da me izrugujete.
- Ili, vjerojatnije, zato što si se pribojavao toga.
Ustvari, nikad on, čak i kada su zajedno izigravali pustolove, nije znao biti muški otvoren. Neprestano je strahovao da ga u nečemu ne pokradu, ne ulove, ne izvrgnu ruglu - bilo za iskrenost, bilo za šalu, za drugarstvo ili za posao. Makar je, njima nasuprot, imao divno oružje, snažnije od bilo kakve njihove rječitosti: onu vrašku cigansku sposobnost da teturavo, u rastućem poklizavanju, zagudi tugaljivo - strasno.
Odloživši violinu koja mu više nije mogla poslužiti u premošćivanju identiteta, Kruni je, vraćajući se zbilji, pala na pamet još jedna preklanjska anegdota: sentimentalno putovanje na jug. Pričalo se tada da je Nevenka gotovo podivljala od ljubomore zbog osnovane sumnje da on ponovo pokušava šarati naokolo, premda ga, uhodeći, dugo nije mogla uloviti na djelu. Stoga je on odlučio da, ne znajući ni sam kamo, konačno pobjegne od kuće. Ali, kako se već sutradan otkrilo da je on, kao voditelj amaterskoga zbora, imao rezervne ključeve prostorija i da je prespavao na pisaćem stolu bez pokrivača, Branko mu je - u dogovoru s blagajnikom koji tek što je bio kupio neki upola rashodovan mercedes - priredio jednu malu psihološku psinu: prijedlog da ga te iste večeri odvezu na more, u Rijeku gdje mu je još uvijek tinjalo sjećanje na neku avanturu.
Dakako, Milan je, ushićen, objeručke prihvatio taj prijedlog, uvjeren da će tako za sobom zamesti svaki trag. I to isto poslijepodne - nestrpljivo se raspitujući da li je, možda, Nevenka negdje na horizontu - sjeo s njima dvojicom u kola i "otputovao".
Da bi ta vožnja svoj trojici bila što zanimljivija - odnosno, da bi Milan u rastućem uzbuđenju znao dokle su već stigli - blagajnik je puna tri sata ozbiljnim glasom izvještavao kroz koja naselja upravo "prolaze" i - čas ubrzavajući, a čas opet usporavajući - krivudao oko umjetnoga jezera u predgrađu, poskakujući malo po makadamu, malo po poljskomu putu i dižući za sobom oblak prašine, tako da su ribiči, koji su kampirali uz obalu, htjeli zbog te sulude jurnjave zvati policiju. A onda bi mercedes povremeno skretao u prigradska naselja, da se kroz otvoren prozor čuje poneki lavež ili cvrkut pa se ponovo vraćao na stazu oko jezera, dok je Milan sve nestrpljivije priupitkivao koliko još ima do mora.
A nakon tri sata blagajnik reče:
- Evo nas, dečki, stigli smo na obalu našega Jadrana!
Jedva se iskobeljavši napolje, Milan udahne duboko; miris algi bio je dovoljan da ga uvjeri: Bonaca! - kako primorci kažu. I nosnice i pluća, čitavo njegovo biće, bijahu ispunjeni Mediteranom. Kadli, najednom, usred najgušće tišine ču neki kreket.
 
- Ljudi, pa to su prave pravcate žabe!! Gdje smo to mi!?...
Branko prasne u smijeh:
- Na brdu s kojega se vidi tvoja Kanosa.
- Ne zezaj, molim te! Sami ste govorili da vozimo kroz Gorski kotar.
 
- A što hoćeš više? Bio si tri puna sata slobodan i sretan. Dok smo mi, utrkujući se s tvojim željama, kružili oko Bundeka.
- I hoćete još da vam platim benzin za ovu svinjariju!
A Milan, iako jadan i ljut - još uvijek nespreman da tu okrutnu igru prihvati kao šalu - nije se mirio s činjenicom da je namagarčen.
Premda je ta anegdota bila mješavina satire i cinizma, na kojoj su članovi Udruženja nadograđivali svoja vlastita zamišljena iskustva, Kruno je nekom svojom metodom dubinske analize pokušavao shvatiti u tomu i nešto više. A sada reče:
- Pa ipak, onaj pravi osvajač nikad nisi bio, usprkos tomu. A možda i zato što su djevojke, koje su nas okruživale, upravo po tomu naslućivale da si kukavica.
- Kukavica ? Hm!...
 
- Ili si, možda, junak? Zato što u sitne sate dođeš kući nakresan i ženu, koja te zabrinuto čeka u krevetu, tresneš po zubima.
- Zna on, zna - govorila je ona, sva protiv grcaja - i biti vrlo hrabar. Pogotovu, kada se naljoska. Toliko hrabar, da sve oko sebe drobi, razbija, razbacuje, čim nasluti da sam negdje u blizini prisutna.
- Budeš li ti nju tako slušao!... - Promumlja Milan.
- Može on to i opipati. Evo, Kruno, tu iznad uha. Tu kvrgu. Vidiš, tu pod kosom. I ovdje pod koljenom. Gle, sve mi je otečeno. A da i ne govorim o masnicama po tijelu... Neki dan me, kada sam ga dočekala pred lokalom, čak i po trbuhu, makar sam opet u drugom stanju.
- U drugom stanju!?... Opet!? - Zaprepasti se Kruno.
- Što se tu pravi! Kuja!... Kao da ja ne znam do kuće i sam. Tobože: ona sama, eto, mora čak i to: zaključavati djecu u stanu i voditi doma svoga siromaha!... Jer kaže: da ne krepa pijan negdje pored plota - kao pas.
- Eh, Kruno, da ga bar sad možeš vidjeti! Ima nešto tako tupo i mračno u njegovu izgledu. A i tada - neki dan - lice mu je bilo crno, svirepo kao pred nekim smrtnim ludilom.
- Ej, Milane moj, Milane!... Da ti je to tu neka druga, ležao bi ti danas ovdje kao janje, sav u slanim oblozima.
- O, zna on to, zna. Zato, kad me ščepa, jednom rukom davi, a drugom udara kamo stigne. I, premda ja sve to unaprijed znam, svaki put mi se dešava isto. Iz njega, naprosto, kao da zrači nešto zmijsko - nešto od čega samo razrogačeno zurim i čekam.
- Umjesto da zgrabiš neku stolicu ili žarač!...
- Znam. Bilo bi dovoljno i dva koraka da odskočim. Pa i kad ne bih imala čime da se branim. Jer, što bi on bio tada? I što bi mu sva njegova snaga i svirepost? Mogao bi - poput razjarena bika u areni - nasrtati u prazno ili zasopljen bespomoćno stajati, iščekujući udarac - žestok i nepredvidljiv. Sve to mi oboje znamo, pa ipak!... ja se radije gušim u suzama i glupo, sasvim glupo se nadam da će me, jednom, konačno požaliti.
- A ti, momče, što ti kažeš na to?
- Mrzim je! Strahovito je mrzim! - I bijaše u tim njegovim riječima nešto crno, ljepljivo poput katrana.
Sve je u toj tijesnoj, zagušljivoj sobi Milan mrzio. I tu prokletu deriščad - moru, što mu od zore do mraka krikove u drijemež uvaljuje; tu kopilad što mu se reskim diskantima zagrcava po bolesnoj pređi živaca, dok se on beskrajno dugo i mučno budi, svjestan tek kao neke zagrebotine pod očnim lukovima i pod tjemenom - baš u času kad mu se sanjive pohotnice pokušavaju pretvarati u čudovišta, u razgromadana zbivanja požude kroz koja se šemerljivo prisutan tetura do ljuljačke bedara; sav uzalivađen u prisoju runjavih kovrčica, dok je mučen od bodeža svoje nedovršenosti uzmicao pred kljucanjem golovratih ptičurina koje su ga napadale odostraga. Pa ipak, unatoč tom erotičkom košmaru bio je i na neki čudesno usporedan način svjestan i da mu mlitave ruke, kojima nikako nije mogao utvrditi položaj u snu, neodoljivo teže za jednim jedinim pokretom - tek toliko, da baci jastuk u drugi kraj sobe i da ugasi to histerično kmečanje. A kad je natrapao na dudicu, reče bunovno:
- Ah, ionako,... i ti ćeš za deset godina biti kurva kao i tvoja gospođa mama kojoj se za sve to fućka. Jer, naravno, ženska svaki dan ima posla. Uvijek tako rano. Vani po čitav dan. Dok ja, koji krvavo zarađujem za sve vas, moram biti još i dadilja!...
On je to već od jutros rano (a zapravo, kad je ustao iz kreveta, bilo je davno prošlo i podne) mrzio sve redom: glavobolju, gorčinu nikotina, nadutost pod rebrima, razlivenu žuč na korijenu jezika, Nevenku i taj zacenjeni bijes u mokrim pelenama - vlagu od koje mu je, kako je tvrdio, i violina promukla. No, ustvari, mrzio je nešto sasvim drugo; mrzio je - sebe. Zato što se, usprkos najmuškijem zaklinjanju, neprestano vraćao u taj brlog. I zato što, usprkos gnjevu, nije pronalazio zaista valjane razloge za mržnju. Jedino što je u tomu drijemežu jasnije spoznavao na svoj račun, bilo je njegovo vlastito srce koje ga je još uvijek s tolikim prijezirom voljelo. Bio mu je rijedak užitak i sebi i drugima lagati - iskreno, iz dna duše; pa ipak, avantura s onom tako dražesno nujnom osobom, koju su mu njezini obožavatelji predstavili kao glumicu, završila je s tri flaše viskija na njegov račun, jer tražiti, neobavezno i uzalud, ispunjenje draškavih snova u drugomu - bila je to tek ženska igra skanjivanja, da se nanese bol, dovodeći ljubav do apsurda, kako bi je zauvijek diskreditirala. Međutim, nije se dao ni suprotnim obrlatiti.
Dakako, ne bijaše ni čuo Nevenku kad je ustala. Dapače, sad mu se čak i činilo da uopće nije ni bila u krevetu - jutros, kad je došao.
... Ne jutros nego noćas! - Ispravio se. - Jer iz principa nikad ne dolazim ujutro. Nisam, doduše, ni pogledao na sat, ali, da i jesam - što se to nje tiče! Imao sam, valjda, pravo doći kad je mene volja. Ne dozvoljavam da me uhodari - eto, to! Ja sam tu onaj koji zarađuje. Za ovu jazbinu ovdje. Za ovaj smrdljivi život!... I jedino ja imam pravo potrošiti svoj dinar izvan kuće. I sve do posljednje pare! - ako mi se prohtjedne. A ti tu moraš biti kuš! Ili, gospođo, zarađuj sama; Bog ti je dao noge!... Lisico, koja nedostatak istinskoga poriva izopačuješ lažnim zanosom!... I koliko si puta cmizdrila, samo zato da bi prikrila sebe. Tobože: ja se zabavljam s drugim ženama!...
 
Sad je već bio toliko blizu istine, da je gotovo povjerovao u svoju vlastitu čednost. Premda je, žrtvujući seksualnu periodičnost u braku, stjecao slobodu s kojom, napokon, nije mogao izići na kraj. - I, konačno, što bi ona to od mene htjela - u ljubavi koja se jednostavno ispari od prezasićenosti? Ili zbog ravnodušnosti! Da raspustim kapelu? Da uopće više ne sviram!?... Nego, radije, da crkavam od gladi ili da se pokoravam njezinoj sveobuhvatnoj uslužnosti!... Zato što, beštija jedna, zna da mrzim sve te petljavine oko djece i oko štednjaka. Sigurno bi htjela da se negdje opečem, da se porežem pa da, izranjavljenih prstiju, ne mogu više svirati. Da, to bi ona htjela - nakon toliko godina: da više ne sviram! I da više ne živim, zato što sam oženjen.
A Nevenka se obrati Kruni:
- Kažem ti, ovo njegovo sviruckanje po lokalima!... Istina, u početku je preživljavanje bilo nekako - na točkice mršavo, ali se godinama moglo bar u švercu. Činilo nam se da hodamo na visokoj nozi. Ali, kako su mnogi drugi, mogli smo i mi. Međutim, gospodin - umjesto da se ozbiljno prihvati posla, on bi - u zgužvanom jutarnjem ogrtaču pijuckajući rakiju, izdvojen iz dnevne rabote radi postignuća što veće koncentracije, ali svaki put, kako se žalio, "trenutačno bez dovoljno samopouzdanja" - bio zaokupljen općim interesom i prepun velikih misli, da bi se bavio sitnicama. A ja sam ga zaklinjala i zaklinjala: diplomiraj, pa će sve biti drugačije!... Ali, da; njemu se izvoljevalo! Već osam godina. I tako, ne znam što je gore: ili ono izvan kuće ili ono u kući.
Kruni su po Udruženju pričali koješta. Između ostaloga, i nešto poput mazohističke poslastice da je s nekom pjevaljkom ugovorio produktivni rendes negdje po Cmroku ili Tuškancu. I, kada su namjerno malo zašli s puta u grmlje, on, kao pravi kavalir, rasprostre svoj proljetni kaput po travi - naopačke, naravno, da žena kod kuće ne bi odmah primijetila. I, dok se ušeprtljan pripremao za radnju, ona mu - bezimenka jedna - iz džepa izvukla lisnicu i zdimila. On se bespomoćno pružio za njom, zakoračio svom težinom i nasrnuo na neko stablo čitavom obrazinom; a onda, vraćajući se poražen, jedva nagazio na kaput, zgrabio ga i nasumce krenuo nizbrdo - prema cesti koju nije poznavao. Te da bi se, napokon - sav izgreben i blatnjav, možda i ukorak s nesuđenom - podmuklo nevin vratio Nevenki.
- Međutim, da i nije donosio kući biljege po sebi: izgrižen vrat ili šminku na košulji - mogla sam nagađati. Dopadalo ga je sve iz treće ili četvrte ruke - talog u kojemu ni ono jeftino nije bilo najvažnije. Po tomu kako je on sebi sebe predočavao lafom ili kicošem - da po svaku cijenu tjera neku najmoderniju modu o kojoj bi tek nešto načuo; da prigovara svemu i svačemu, kako bi dokazao svoj rafinirani ukus; da buba napamet nekakve izreke na stranim jezicima ne bi li zamaglio svoje obrazovanje; da glumi nezgrapnu otmjenost naklona u pasu - bilo je nemoguće izići s njim na kraj. Rastapao se, prenemagao, kreveljio se, nesuvislo razmahivao glavom i pravio grimase. Ali najkomičniji mi je bio, kad je došao s prijedlogom za jutarnju gimnastiku - kondicije radi. Tu nikad nije ustrajavao ni do treće vježbe; ubrzo bi mu dosadilo pa bi se tješio da bi mu od prejakih mišica možda mogao ogrubjeti ton. Onda bi, opet, navalio na žderilo. Tobože, sve - i ljubavni žar i umjetničko nadahnuće - sve zavisi o kalorijama. I to - ne o bilo kakvim kalorijama!... zbog čega sam ne jedanput nad isprevrtanim zdjelama preplakala ručak.
Prisjećajući se jelovnika u zavodu, Kruno reče:
- Tu je, dakle, i seks i muzika... E, moj Milane!... A ja bih, vidiš, prije rekao: glad je ono što nas naprijed kreće.
- Slažem se. Premda ona tu samo bljezgara gluposti. Glad, ali za čim? I kolika glad? Ne, valjda, za porilukom i za ljubomornim začikavanjem!
- Pa da, od toga čovjek doista može biti prilično sit.
I Kruni odjednom pade na pamet kako mu je, dok su još bili u Sljeparniku, tek što se otresao Dragice i njezinih zamornih meditacija, prodao za komadinu domaće kobasice i ražena kruha jednu od svojih stilističkih vježbi - nešto kao: oh, draga, u vašim očima, divno blistavim od suzica, slutim kao da blistaju dvije zvjezdice zatamnjena višnjina soka; i, dakako, zato što imam stila, prešućujem jednu drugu usporedbu - kao, dva tanjurića riblje juhe - premda bi nam i takav kompliment u ratu, gurmanski gledano, mogao biti dopušten.
- Eto ti, za guščice dušu dalo! - Popratio je svoju transakciju. - Doboga šuplje, a ipak zvuči! Kao da imaš oči sokolove!
- Da pristane, dovoljno. A i u nekoj drugoj prilici može poslužiti. - Bio mu je rekao Milan sa zahvalnošću.
... To je, dakle, - pomisli, - onaj isti Milan kao i nekad. Sav u tmuši visokoparne pounutrašnjenosti, u stavu dražesnoga osvajača, kad je bio među ženama; i sparušeno mlitava dogaranja, kad je bio usamljen.
A Milanu se činilo: uvijek tako jalovo usamljen - čak i onda, kad je pored njega bila Nevenka. Ona je već bila i osvojena i poznata u svim reakcijama - predugo, da bi još bila zanimljiva. Uostalom, ona je sada ponovo imala dvoje, a na putu i treće, da bi se i previše brižna ispolamala do oblaka. A njemu su - nažalost, i te kako - bili neophodni oblaci; baš oblaci! - u to je bio duboko uvjeren.
Kruno se skanjivao; nije mu bilo ni da ode ni da ostane, tu gdje iz podzemlja strasti svaki čas može prasnuti grom.
- Znaš, Milane,... prošlost, koja u nama još nije završena, traži da se ponovo nametne - i u dobru i u zlu. Pod uvjetom da je naučimo prepoznavati i da joj, u svakom slučaju, priznamo njezinu cijenu. A kukati protiv opčinjenosti nagonom naprosto nema svrhe, jer protiv emfatičkoga stanja duha, kojemu je svo korijenje usmjereno prema testisu, ni energija najživlje mašte nije sposobna da u savjetima razluči koja je od mogućih istina doista lažna. A napuhavanim se otkupljenjem diskreditirala i najveća umjetnost.
A Milan preko volje odvrati:
- Svaki pravi nagon, pa i onaj koji stvara ljepotu, ima svoju logiku kojoj se čovjek mora pokoravati.
- Naravno, ukoliko je može prepoznati kao logiku!
A pretprošlu nedjelju pred ručak, nakon tri dana bančenja, Milan bijaše stigao s nekakvim tipom - reče da mu je prijatelj; obojica, vješajući se jedan drugomu o rame, štucavo razdragani, zamuckujući. S naporom i zaplećući se teturali su kroz vrata, preširoki u zagrljaju da se zaustave kraj zida. Obojica zgužvani, pomalo izbljuvani, vavoljajući otromboljeno u isti mah.
 
- Evo, neka te on uvjeri lično! - Slavodobitno je petljao Milan.
 
- U što? - Zapitala je Nevenka preko ramena, nagnuta nad kolijevkom.
- Dopustite, gospođo!... - Mucao je onaj, ševeljajući prema stolu, da bi održao ravnotežu. - Ja sam vam za dubinske probleme pravna osoba. Razumijete? Stručnjak! Stari afežejac i tata-mata za brakorazvodne parnice.
Nevenka ga odmjeri sumnjičavo i uspravi se:
- Vi ste, dakle, novi? Kolega iz kapele?
- Ne, ne, gospođo, ja ne sviram; ja njima samo pravim društvo.
- Znaš, on će ti sve objasniti. Sve! On ti je, zapravo,...
- Molim?...
- Da, da, gospođo. To da ste vi, zapravo, krivi te, znate, da je vaš Milan, koji, zapravo, i nije vaš, tako jako nesretan. I to da, odnosno... kako njegov muzički talenat, ovaj,... to jest, da njegov genij, njegova perspektiva,... shvaćate!?
- Zapravo, kolega ti želi reći, - razdragano ga dopuni Milan, - to da je već, uglavnom, svima poznato, je li,... po Udruženju i svuda, kako si me ti, naravno, mislim, ovaj,... prisiljavala na ženidbu u razdoblju moga života koje zbog mladosti nije bilo odgovorno, i što se sad može uzeti u obzir...
 
- Zato bi, gospođo, i za njega i za vas bilo najbolje da se vi, recimo, po sudskim paragrafima, kao: "zavodnica" - na neki način žrtvujete, kako bi vaš bivši muž i suprug, napokon, mogao postati velik čovjek - Paganini! - znamenit i slavan.
- Čula si. Evo, čovjek ti lijepo kaže: ljubomora, to ti je danas u socijalizmu glupa malograđanština, shvaćaš?... I biti malograđanin, to ti je danas politički opasno.
- Uostalom, tu treba i širine duha. A vaša je prošlost, gospođo, kako da kažem, bila, ovaj, nažalost prljava i, zbog toga što ste ga upropastili, njegov se položaj pod ovakvim uvjetima, naravno, nikad ne bi mogao promijeniti.
Baljezgali su još koješta - samodopadno i otprilike kao da negdje iza sebe zastupaju neku stranku, ali u njezinim je ušima odzvanjalo samo ono: "upropastila, upropastila". I nju, najprije, obuze neko drhtavo klonuće, pa u nemuštom vrtlogu začas bi sve onemoćalo. I njihova kreveljavo isprenaglašavana rječitost, i njezina vlastita patnja - sve kao da stade tonuti u neizmjerljivu dubinu, pa osjetivši mučninu, ona se prihvati za uznožje kreveta; zatim, ni sama ne znajući kako se to dogodilo, najednom, kao da neki unutarnji vihor naleti na njezine mišiće i ona, poput zvijeri, poskoči prema sanduku za drva, zgrabi sjekiricu pa riknu:
- Napolje!!!... Marš napolje!!!
Milan se htjede uzjoguniti, ali ga onaj tip zgrabi i povuče za sobom pa, zaplećući se o dovratak, naglavce izjuriše na ulicu.
- Ti, majku ti božju,... pa ona bi nas bila ubila!
- Misliš?... - Nadmoćno se iščuđavao Milan. - A ja bih joj bio zube u grlo sasuo.
 
- Aha, možda. Samo, da nije onako luđački zavitlala! Boga ti, rastrijeznio sam se isti čas, da znaš!...
- Deder, ne zavitlavaj! Čime je ona to zavitlavala!?
- Pa, sjekirom!... čovječe. Prokleta babuskara! Tko bi mislio!? 
- Ona!?... pa na mene sjekirom.
- Tebi svaka čast, Milane, ali ja se više ne bih usudio.
I tek što su bili zamakli za prvi ugao, valjalo je tu mrlju na ponosu nečim žestokim oprati.
Užasnuta prazninom što je najednom osjeti s mjesta na kojemu su se do maločas klatila njih dvojica, Nevenka je, svladana drhtavicom, muvajući se bez cilja po sobi, mrmljala: "upropastila, upropastila!..."
... Ja njega!?... Zašto, zašto?... Zato što sam onda, tamo u Splavnici, pristala, dok se on - nitko i ništa - još igrao spasitelja. A poslije - kao i svi drugi! - da ga čeka gotov ručak, da se ima gdje istresti. A tobože: da mi nađe neki pošten posao!... Mužjak! Nije tada govorio ni o notama ni o kulturi. A ja sam zbog njega, psa jednoga, morala rintati, zato da bi on mogao nastaviti školovanje. A što sam ja mogla nastaviti!?... Po drugi put - usrećena! Jer svi oni tako misle: U braku je nešto jeftinije - i u krevetu i kod stola. Biti od jutra do sutra sluškinja i otirač. Jer, kaže: zbog moje prljave prošlosti... A kad je on bio pobjegao s onom šupljačom u Rijeku, što nije onda!... Lijepo sam mu pisala: "Tražim rastavu!"... Bila sam i mlada i nisam imala djece. Ali, da! Kako je samo požurio natrag - pijan, pogružen i bez dinara. I sav ispijen, da: nikad više i da oprostim! Da ga pustim prespavati bar jednu noć... Trik, a ne kajanje i ljubav!... A meni je, unatoč tomu, bilo draže da i dalje ostanem glupača nego da budem uporna. Jer, ionako, slinava gadarija s njim ili s nekim drugim!... Ali danas, kad o vratu već imam dvoje, a u trbuhu i treće, mogu li danas reći: "Idem!" Kamo da idem? Zato da bi on mogao izigravati umišljenu veličinu. I ne preostaje mi ništa nego da gutam kinine s kuhanim vinom, da svaki drugi mjesec odlazim nadribabicama ili da preko riskantnih veza u švercu tražim ilegalni abortus. Jer, kaže: seks inače nije doživljaj. A gospodin je temperamentan, dok je moja stvar da se ono ne dogodi. On, strastvena duša, ne voli kad mora uzimati u rukavicama. Ne voli da njegova zasoptavanja i grčeve pretvaram u strepnju. Njegovo je da do kraja bude muško, a ženu je Bog stvorio da crkava od toga. Umjesto da svakomu od njih priušti da rodi bar po jedanput.
Dva dana kasnije bilo je već zazorilo kada se, bazdeći po duhanu i rakiji, vratio; zavukao se pod jorgan i razglagoljao:
- Eto, vidiš, rekao sam ti ja: sve će biti dobro i ti više nećeš imati na vratu mlin, to jest kamen, kako kažeš. Odnosno, rekao sam, da, mlinski kamen, kamičak oko vrata, draga moja. Znaš, Blanka će uzeti k sebi ovo dvoje; to sam, je li, genijalno smislio, a? Ona jako voli ovu djecu, premda još ih nije vidjela; nije važno!... Jer ona, rekao sam ti već - jako, neizmjerno, beskrajno i tako dalje i tako dalje voli... A ti znaš koga ona to voli; voli tatu njihovoga, dabome. A tata uvijek može biti tata. Je li da može, a? - I kao stade se sav zapaljen od povjerljivosti nježiti. - A onda ćeš ti biti slobodna. Slobodna kao mala ptičica. A ono treće - s tim ćemo lako, bez brige! Hop! - i nema ga više. Posudio sam Blanki nešto para pa će ona tebi... Vidiš, kako je plemenita!... Ona će ti platiti abortus i pronaći pravog pravcatog doktora. Specijalistu, normalno. Nego, čuj, nemoj mi se odmah srditi. Voliš me, a? Ti ćeš onda biti mala ptica - leti, leti - nema veze! A možda bih ti ja - vidiš, to se dosad nisam ni sjetio - sjajno! - možda bih ti i ja mogao biti gospodin doktor. Ionako, s tim ilegalnim abortusima čovjek uvijek riskira da ga ne prijave. Pa bismo one pare, znaš, popili u tvoje zdravlje. Te iznenada, zabacivši se pobedarke, nasrnuo i stade je suludo grepsti po trbuhu i po nogama.
Kruno je poput zbunjena dušobrižnika, namještajući krhotine priče u psihoanalitičku slagaljku, slušao. Zbivanja, izbačena iz svoga ležišta, više nisu bila u sadašnjosti koja se rastvarala, jer je pravo vrijeme već bilo negdje drugdje.
- Bila sam užasnuta; sva izvan sebe od jeze i gađenja. Istrgla sam se, odskočila u stranu i više se ne sjećam jasno što sam uradila. Možda sam ga udarila, možda zapomagala; živci su mi bili sasvim popustili. Odjurila sam u kuhinju, zgrabila nešto s police i progutala. Smrt mi je bila jedini spas!
- A ti? Što si ti, onda? - Upita Kruno.
Milan je šutio.
- On!? Hajde, molim te... Ništa; zahrkao! Sve dok me sustanari nisu našli onesviještenu i pozvali hitnu pomoć.
- Laže! I uvijek samo laže!... Ništa ja nisam znao, ni gdje je ni što je s njom. Naprosto, kada sam se probudio, nje više nije bilo u sobi. Mislio sam: otišla u dućan. A sad mi ona tu podmeće; uostalom, kao i uvijek! Naročito, kad u društvu malo gucnem. I to za djecu i ono za abortus. I kojekakve druge bljuvotine. Zato, što je skroz naskroz pokvarena!
- Ako samo na taj način tražite rješenje! - uzdahne Kruno, a pomisli:
... Ne, to nisu trzavice - one obiteljske, obične. To mora da je ponor iz kojega se ne izlazi lako van. To nisu riječi koje se čuju pa ne čuju; to su riječi koje se teško, teško boluju.
I pokuša skrenuti razgovor:
- A sad mi reci: ta Blanka, gdje si se s njom upoznao?
- Eh, to ti je žena! Kulturna! Inteligentna!
- Dobro, žena kao žena. Svaka od njih uz malo koketerije i parfema može ostaviti takav dojam. Ali, gdje si se s njom upoznao?
- Pa... tamo, u lokalu.
- Onda taj lokal, u kojemu sviraš, mora da je to neki otmjeniji ambijent. Stjecište domaće elite, a?
- No, sad... nije baš da je otmjen. Možda čak i gori nego Splavnica nekad. - Zlobno ubaci Nevenka.
- Pa... bude takvih mjesta - jeftinih; naprosto, da se čovjek negdje opusti. Ta ubrzana industrijalizacija! I te nagle promjene u društvu!... A za ljude s preostalim srcem nije važan ćumez, važna je atmosfera.
- U redu, ti to sve karikiraš, ali kažem ti: Da sam je sreo bar prije deset godina!
- Dok smo još radili u Splavnici?...
- Da!... I, vjeruj mi, dosad bih se bio, ne računajući završavanje studija, razvio u sasvim drugom smjeru.
- Čuj, pa ti o tomu, o tomu svom preobraženju govoriš, kao da je to već upola gotova stvar.
- Što se mene tiče!... - S jedva zamjetnim kolebanjem potvrdi Milan.
- A ja s troje djece da crknem! - Zasikće Nevenka.
- Pa,... kad hoćeš, crkni! - Odvrati on, kao da otklanja nešto bezlično ispred sebe.
... Koliko je tu pomirenja sa zločinom! - Pomisli Kruno i upita:
- I sve to samo radi kulturnoga uzdizanja?
- Ne samo radi toga! Uostalom, da znaš kako je to plemenita žena!
- Dobro, ne znam, ali... po čemu to?
- Pa, eto, na primjer: S njom i s društvom njezinih prijatelja, a to su ti sve intelektualci, shvaćaš?... Premda su to, mislim, sve vrlo ugledni ljudi, uopće me se ne stide i ne ustručavaju se čak i da me sa sobom vode naokolo, po ekskluzivnim klubovima.
- Zar i takvih - ekskluzivnih klubova! - ima u našem socijalizmu? Jesu li to kockarnice ili bordeli?
- Možeš se ti politički zezati, ali... zar to nije, na primjer, klub književnika ili klub novinara?
- Da, shvaćam. S ljudima koji uz prepun stol čašica do zore raspravljaju o umjetnosti, o životu, o politici - mudro, proročanski, beznadno. A ti - zato što su ti primakli stolac od susjednoga stola - sanjarski uzdišeš uz teturavi sevdah na ge-žici i obilato častiš.
- Ako i častim, to je sitnica za kulturu koju mi nude. Važno je da me ti ljudi vole.
- A da te Nevenka voli, to nije važno?
Milan prezrivo odmahnu glavom:
- Ah, ona! Ona voli samo moje pare.
- A što ja imam od tvojih para? Pogledaj samo moje haljine i cipele; pogledaj djecu!
Milan je likovao:
- Eto, eto!? Jesi li je čuo? Haljine i cipele!...
A Kruno ga opet sasvim blago podškalji:
- A, da, dragi moj... To su ti te trivijalne brakohotnosti. Ženske! - u svakom slučaju. A Blanka, ona može izgledati sasvim drugačije: kulturno gola i bosa! I njoj je dovoljno da se iz večeri u večer prepire po kavanama - da sudi, da ogovara. Međutim, sve je to akademski nekoristoljubivo. Štoviše, ona bi bila spremna, kako kažeš, čak i da plati abortus Nevenki. S novcem što joj ga ti poklanjaš.
Milan je na to odšutio, ali je Kruno čuo kako škripi zubima.
Napolju se već bila spustila noć i svojim se crnim okom, iz kojega je prosijavala tišina, bila sasvim prizemljila uz otvoren prozor, kao da bi da dokuči u kojoj su mjeri ljudi tu dolje, u podrumu, kadri, nadojašnjavajući se gorčinom, riječima izmijeniti neumitan dotok sudbine - onu najdogodljiviju mogućnost prema kojoj nasrću svom žestinom svojih osjećaja. A kad Nevenka pođe u kuhinju, Kruni se učini da ona jedva primjetno sinkopira u hodu.
- Šepa?...
- Vraga! Samo se pretvara.
- To si je ti neki dan štapom?...
- Laže!... kuja.
- Nego?...
- Samo izigrava mučenicu. Ali to više kod mene ne pali!
- A što pali?...
- Da je raspalim po gubici. Toliko je mrzim!
- Zašto? Zato što šepa!?...
- Zato što je podmukla.
Milan je u sebi još jednom prelistavao to poslijepodne.
- Kamo ćeš? - Bila je upitala Nevenka poslije ručka.
- Na pjevanje. - Odgovorio je Milan.
- Pa tako rano?
- Pripremam jedan recital sa zborom. Kantatu uz proslavu godišnjice Udruženja.
- Pa, zar ti to nije malo prenaporno. Svaki dan. Kao da nema i drugih koji bi se mogli angažirati.
- Ma, što mogu!? Gnjave me! A opet, nešto se šuška: Kao da bi me za to, za nagradu, mogli u kul-pros-komisiji zaposliti honorarno. Vidjet ćemo!
Očigledno, bio je već pomalo razdražljiv, jer su mu dopunska obrazloženja bila uvijek manje uvjerljiva. A znao je da ne laže uspješno onaj tko nije u stanju povjerovati u vlastitu laž.
- Uostalom, što te toliko briga? Imaš ti svoja posla. Zar više nisam svoj gospodar ni na ulicu da iziđem? - Htio je reći: bez odobrenja, zaštite, nadzora; međutim, zagrcnuo se.
- Da, naravno da možeš. Tko ti brani! - Rekla je suho u otvoren ormar, i bilo mu je krivo što više nema povoda za svađu.
- Ne moraš me čekati s večerom. Iz Udruženja idem ravno u lokal. - Bilo je šuplje, ali se time moglo ispuniti vrijeme, dok je oblačio najnovije odijelo. Očekivao je da ona prigovori bilo što - zbog amaterizma, zbog večere, zbog košulje ili kravate; međutim, ona je šutjela - savršeno točno, bez ikakva sumnjiva prizvuka. Toliko, da uopće nije mogao zaključiti čime je, zapravo, zaposlena. I zbog toga požuri da ode pa ne reče ni zbogom.
Do tramvaja kao da je već bio sasvim iskoračio na plićak tjeskobe; možda s ponekom trepetljikom u pokretu, ali pomalo već i ozaren sanjarijom vatre na kojoj se talila njegova mrzovolja. I već na platformi - tobože bezazleno i zbog drmucanja tramvaja - nadlanicom, koja mu se opušteno klatila, dodirne pored sebe kroz haljinu jedno stegno. Pa, bez obzira što je to poslijepodne već bio "zauzet", cmokne sladostrasno u mislima. Očito, kao da je haljina prešutno pristajala i nije uzmicala, pa ni dok je vožnja bila bez ljuljanja; i on bi bio najradije da makar što rekne, da se našali, upita ili bude duhovit; međutim, već je na sljedećoj stanici morao sići. Za njim siđoše i jedne ženske sandale; u buci, što je taj čas protutnjala, nije ih mogao daleko slijediti, ali to sad više i nije bilo važno. Njegova je najveća pustolovina svakoga trenutka mogla započeti. Bio je vrlo uzbuđen; pogledao je na sat pa onda još dva puta uzastopce, da se uvjeri. A vrijeme se jedva probijalo kroz kapilare, lijepilo po nesuvislim kretnjama i taložilo se u ravnim stopalima; noge su ga boljele, dok je pripaljivao drugu pa treću.
... Da se, ipak, nisam preračunao za jednu stanicu? Nemoguće! To mi se još nikad nije dogodilo. Ali, zašto je, onda, još nema!? Dogovorili smo se da me sačeka. Ili sam se, ipak!... dok sam onu vrašku butinu gladio. Ustvari, pa od raskršća nisam ni brojao. Premda čovjek u te žene nikad ne može biti posve siguran.
Otprilike nakon tri četvrt sata pristupi mu neki dječak; vidjelo se, nije bio dovoljno samouvjeren.
- Dobar dan, gospodine Milane! Tata nikako nije mogao doći. Oprostite! Ja ću vas prevesti preko ceste do tramvaja.
Najprije ga je, izgleda, bio zaprepastio dječakov nepoznat glas, a onda mu je sinulo.
- Hulja, uhodari me. - Reče Kruni nakon stanke.
- Tko? Blanka ili Nevenka?
- Iskorištava moju sljepoću!
- A ti je ne iskorištavaš također!?...
- Ubit ću je, kažem ti!
Shvativši napokon povod njihovoj svađi, Kruno prasne u grohotan smijeh:
- Eto, vidiš, to ti je prednost naših žena, dragi moj.
A kada se Nevenka vrati sa zdjelom jabuka, Kruno, još uvijek smijući se, upita:
- No, dakle, ti!... uhodo,... je li, kako je to bilo, ispričaj!
- Ah, kad je toliko glup! Ne potrudi se čak ni da bude pošten podlac. Znam, vucara se s onom flundrom i po danu i po noći, ali pomislim: nećeš ovaj put glatko, pa makar ja!... Nisam se ni presvukla ni počešljala, samo sam ovo starije predala susjedi pa za njim. Stajala sam na platformi tik pored njega šutke i promatrala ga. Gadio mi se! Kao nehotice i tobože odsutan duhom - ko bajagi, samo ta luda tramvajska jurnjava kriva - sve se ljulja i tiska uza me, namješta se još bliže; muka mi je, najradije bih mu pljunula u lice i povraćala. Pipka me - onako, usput, kao nehotice - između žene i ljubavnice. Samo zato što nije znao da mu je i to bedro i ta haljina morala biti odavno poznata.
Kruno se - ne bez ovlašna samosažaljenja - osmijehnu.
- A što se tu može, Nevenko draga, kad nas je Bog na svoju sliku i priliku tek za mišolovku stvorio!
- Ona ga je, ta njegova Blanka, čekala na tramvajskoj stanici, ali kad je i mene ugledala, samo je šmugnula iza ugla. Stajala sam malo dalje s kuhinjskim batom u torbi možda i s više žudnje nego moj dragi suprug, sve dok nije došao neki dječak. Nisam čula što mu je rekao, ali sam vidjela kako ti se moj aktivist Udruženja, honorarac i zborovođa, najprije malo uzmuvao, a onda mu se lice razvedrilo i već je htio zakoraknuti, kad ga ja uhvatim za mišicu i kažem: "Čuj, ti, mali... Samo ti idi pred nama, a ja ću već voditi gospodina".
 
Kruno se, držeći pred ustima nagriženu jabuku, zakikota.
- Nemoj se udaviti. - Reče Milan kiselo, mrzeći taj đavolski suh, odavno znan cerek.
 
- Ali, čovječe!... Da te vlastita žena prati na rendes!... Haha.
Čineći što i drugi neobuzdani muškarci s opravdanjem da život, ako nije promjena, ne vrijedi življenja, Milan je - s nešto više tjeskobe i rizika - vjerovao da, provjetravajući slobodu na umjetničkom zanosu koji mu je zastirao stravu pred ponorom, svjestan svoje sudbine ne radi ništa nemoralno:
- Ona misli da je to njezina prednost. A što joj to, sve skupa, koristi!?
- Pa, imaš i ti pravo! Nisi ti tek neka zabludjela ovčica. Ti si snažna individualnost; jedina je nevolja što svoju perspektivu nužno strukturiraš na nekim pukotinama podsvijesti. Vraćajući te u vlastito djetinjstvo, tebi je, naprosto, puna kapa ovoga vonja pelena i Nevenkina kvocanja. Ti priželjkuješ jednu istinski umjetničku avanturu koja bi te mogla inspirirati. Uostalom, kao što su i drugi velikani radili: vaginalnu muziku koja bi se dala orkestrirati!
- Da, tebi je to zezanje, naravno. AIi, kažem ti: svejedno, jednoga ću je dana ipak ostaviti!
Popostavši na kuhinjskim vratima, Nevenka reče metalno svečanim prizvukom:
- I vlastitu djecu također?
S određenom količinom zlobe, koja ga je održavala u formi, on odgovori:
 
- Možda!
- Kada prikupiš dovoljno srčanosti da nas, sve zajedno, poubijaš!
A on, kao prečuvši, nastavi:
- Jer, naprosto, moram biti - slobodan!
Kruno se skanjivao da ustane. Ta njihova prepirka - groteskna i tragična u isti mah - prisiljavala ga je da bude posrednik, premda se još nikad ni ugledom ni dovitljivošću nije bio našao u tako nebranom grožđu.
... Zaboga, njih dvoje su spremni ne samo da govore o smrti nego da se njome i brane. - Pomisli. A kad je Nevenka već bila izišla, reče:
- Nije ti to u redu, brate. - Jedva svladavši grcaj neke sveobuhvatne dobrote. - Postupati u najmanju ruku kao da je ljubakanje tvoja dužnost i privilegija - obveza prema čovječanstvu. Dužnost umjetnika da se otkupljuje ljepotom i s muškaračkim pravom da uvijek bude u pravu, jer mu za držanje gudala treba erotičkoga zanosa i nadahnuća. U velikim obrocima i bez pogovora. Tako, da kod kuće pravi djecu, a izvan kuće se pravi dijete i sam.
- Ne, to nije to.
- Nego?...
- Ti to ne razumiješ. Ti si previše krut u svojim nazorima, previše politički religiozan.
- Glupost! Jer, da budemo sasvim iskreni: možda sam i ja samo zbog straha, što su mi ga ucijepili u djetinjstvu - straha od Božje i moralne osude, od zaraznih bolesti, od balasta usputnih potomaka - dospio tek nešto manje šarati. Ali, kad bih zabrazdio, vjerojatno bih bio veća svinja nego ti - znam to sigurno. Međutim, ti ovdje više nisi sam!
- Eh, kada se već ispovijedamo!... I sam sam svjestan toga. Ponekad bih najradije da se svega - i te žene ili tih žena, pa i samoga sebe - mogu osloboditi. Jer tada mi se čini: nije to ono što ja želim.
- Da, naslućujem. Ali, sve dotle dok ne budeš načistu sa svojom fiksnom idejom?... Jer - biti sretan i biti neslobodan - to ne ide zajedno. A prepustiti se strastvenom bezumlju, to nije isto što i povjerovati u sebe. Čak ni privremeno. Sloboda - više iskustvo nego ideja - to ti je izbor one nužnosti koja u isto vrijeme opovrgava samu sebe i dokazuje svoju pobjedu.
- Ali, zato znam prkositi - čak i slobodi. Bogu, ljudima, pa i samomu sebi.
- Ma da. Samo, prkos ti je plašt nemoći iza kojega se skrivamo, a za ispunjenje usuda potrebna nam je jaka volja. I, zar nije činjenica: kad god si se umorio od zanosa i bezobzirnosti, kivan na svoju vlastitu malodušnost, da su ti ostajali samo mržnja i gađenje? Zato, što se nikad nisi baždario prema svojim porazima!
- A ti?... Zar tebi to uspije - svaki put i po mjeri!?
- Pa,... ne baš uvijek. Čovjek u mladosti nekako stradalački uživa u tomu da svoje teškoće - makar bile i sitnice - uzdiže na oltar samosažaljenja.
- Oho! Pa dosad nisam znao da si ti već tako star!
- Doduše, još nisam star, ali... mislim da sam jedan od onih kojima je odavna jasno da najčešće prave račun bez krčmara. Nego, daj da sad razbistrimo tvoj slučaj! Da li je to doista težnja za izbavljenjem ili je to tek privaga za brak?
- Ja bih, onda, prije rekao: privaga izbavljenju!
 
- Dobro; možda može i tako!... Ali, ako ti se čini da te žena uhodari - makar to bio samo i pričin - ti si već na putu da tražiš ljubavnicu. Jer, ako te uhodari, nije sigurna u
svoju vlastitu vrijednost. Ali u tom je pričinu, istodobno, zato što se pribojavaš i sumnjičiš, i tvoje prikriveno nezadovoljstvo sa samim sobom. Naprosto, jer ne uviđaš da je ljubav, kao i sve ostalo u društvu - potrošna roba.
- E, boga mi,... to si, kao stari tolstojevac, marksistički dobro isfrojdizirao - svaka ti čast!
A kad Nevenka načas ode u dućan, Milan pokuša ustati - oprezno, da ne nagazi na razbacane igračke.
- Ipak, svemu je ona kriva! - Reče. - Jer je sadist.
- Zar Nevenka? To nisam primijetio.
- Apsolutno! - kažem ti. Ljubav je za nju samo rafiniran egoizam. Naivan i sasvim apsurdan egoizam! Jer, nije njoj toliko ni do moje muškosti ni do moje violine. Prema vani - ako je brak radi nužne biološke nepotpunosti, mogla se vezati uz nekoga tko bi praktički bio daleko sposobniji od mene. Ali ona se osjeća sigurnijom ovako: imati muža kojemu se može nametati dobrota i predbacivati požrtvovnost.
- A tebi, jadniku, teško pada ta dobrota i ta požrtvovnost?
- Da, upravo tako!... Naravno, ne toliko zbog dobrote i požrtvovnosti koje, čak i kada su s predumišljajem, gode, nego zato što i u najudaljenijoj primisli ubiru predujam za buduću bespomoćnost.
- A, nažalost, Milane: što je čovjek sam bespomoćniji, to je njegov aršin za tuđu pomoć nepravedniji. Uostalom, onaj tko nema ruku da podigne teret, nema ni predodžbe kolik je napor za to potreban.
- Ali, oprosti, ja nisam bespomoćan!
- Naravno. Samo, ne trebaš ni žonglirati s tim pojmom. Kažu: samo je bogalj - duševni ili tjelesni, svejedno - ustrajan u svojoj tvrdoglavosti. Uzajamna pomoć, to je najljudskija vrlina. I uvjet opstanka. I nema toga na kugli zemaljskoj komu makar kad ne bi bila potrebna.
- Slažem se, ali... ona nema prava da me zbog toga kljuca i po mozgu i po jetri - iz dana u dan.
 
- Pogotovu, kad nema razloga. - Reče Kruno podsmješljivo. - Jer, čak i kada ševrdaš naokolo, njezino je pravo samo da ti, poslije toga, pere gaće i da te šutke dvori. I maltene da ti drži svijeću, zar ne!?...
- Neka me samo pusti na miru - eto, to je sve.
- Dakle, i ti si jedan od onih koji ne vole ni sami sebe, ali ustraju u tvrdoglavosti. Danas, naravno, jer si sebi utuvio da ti ona više nije potrebna. Ali, čovječe!... jesi li se ikad upitao da li si ti njoj bio potreban? Onda, dok ti je pomagala da bar koliko prevladaš svoju vlastitu ništavnost. Siguran sam da ona, po tvom uvjerenju, ne može imati takvo pravo.
- Pa, sad... ne kažem. Ali, to su ipak bila druga vremena.
- Toliko druga, brate, koliko bijasmo i mi u njima drugi.
- Ja sam uvijek bio isti.
- Možda, da. Uostalom, kao i svi mi - prema tomu, što sebe uvijek pamtimo s opraštanjem. Naročito, kada se ne da zaboraviti?
- A što bih ja to morao zaboraviti?
- Ne, baš naprotiv! Mogao bi se i prisjetiti. Na primjer: kako si, snatreći se izbaviteljem, opsjedao baš tu istu Nevenku. I, razbacujući se u sebi obećanjima, kako si jedva dospijevao na obaveze. I, kad je najviše valjalo zapeti na poslu, kako si - sav ubudućen - lovorikama - stao sebe uvjeravati da je pripremanje završnog ispita na akademiji samo neka sitna i dosadna glupost na koju se troši vrijeme. I tebi je onda - upravo zato, što nisi imao snage da ustraješ u radu - slava već bila u džepu. Pa, pošto si sva svoja stremljenja bio prepustio udesu, vrlo si brzo iscrpio sve svoje nade i počeo za svoje neuspjehe optuživati druge.
- Ah, one lude ratne godine!...
- Kad je studentu golaću, komu su sve perspektive na pola koplja, bila važnija žena nego diploma.
- A tebi, možda, nije bila?
- Pa,... je, bila je. Uostalom, kao i svima koji vjeruju da će ženidbom samo još više razgorjeti svoj intelektualni žar.
- E, da!... Ima tu istine. Makar i privremene. - Gorko othukne Milan. - Zato, da bismo, napokon, umjesto vlastite struke drugima proširivali struk.
- Ali, tebi se to nije moglo dogoditi. Nije smjelo! Pa ipak!... Svjestan svoje nadarenosti, ti si - najprije s omalovažavanjem, a zatim i od navike, zato da bi bilo što više krpica i gurmanluka - sve redovitije sviruckao po lokalima, i novac je postupno počeo zadovoljavati sve tvoje ambicije... uostalom, koje su iz dana u dan bivale sve beznačajnije.
- Pa, u neku ruku imaš i pravo. - Ali se još uvijek opirao zrcalu iznutra. - Pa ipak! Ne bih rekao da je sve bilo baš tako. Sebe - da, sebe sam zapustio; to je točno. Ali glazbu - to nikad! Samo, da mi je bilo prilike!... Otkupio bih se bio na violini - ne kao kavanski zabavljač nego kao pravi umjetnik. Priznajem: valjalo je malo jače pritisnuti - pogotovu, jer su neki profesori na konzervatoriju bili konzervativni. I dokazivati se protiv - ne samo na instrumentu nego i u ostalim disciplinama. Imati, makar i površno, uvid u tehniku komponiranja, u čitanje partitura, u način dirigiranja. A znaš i sam: za nas, dok još uvijek oskudijevamo literaturom na brajici, to predstavlja izuzetan napor.
- E, pa... nemoj ti sad meni miting o problemima rehabilitacije. Čim smo zagrizli, moralo nam je biti jasno: Za veći utrošak energije približno jednak - ili, što je vjerojatnije - manji efekt. To ti je naš invalidski danak samopotvrđivanju.
- Znam. Ali, što ja tu mogu s njom!?
- A s tom Blankom?...
- E, to je već drugačije. S njom bi se dalo raditi. Mislim, ona je slobodna i razumije se u muziku. I, koliko iz razgovora mogu razabrati - dosta imućna. Osim toga, i neusporedivo kulturnija. I, kako se ono kaže - izgleda, da u nekim krugovima ima veza.
- Hm! To je već zaista nešto drugo! - Podrugljivo će Kruno. - I, kažeš - ona bi sve to žrtvovala radi tebe?
 
- Sasvim!
- O, Bože, kolike li budale!
- A zašto, molim?
- Zato, što izigravaš naivka. Jer, ako je društveni položaj te žene i upola takav, kakvim ga ti doživljavaš, zar bi ona, kad bi trebalo rintati za umjetnost, spala baš i jedino na tvoje gudalo? Zar bi ona, koja dosad nije navikla da se trati u samoprijegoru, morala imati više strpljenja nego Nevenka?
- Vidjet ćemo!
- Prekasno, možda! Jer, ako uzajamnost budeš gradio samo na strasti, budi pametan! - njezina će ti dobrota nalikovati na punu košaru emocionalnih slatkiša: jeftine iskrenosti, lažnoga prijateljstva, sumnjive ljubavi prema djeci. Ona sebi može dopustiti da se odnosi razviju čak i dotle da ti sebi umišljaš kako ćeš već u sljedećem trenutku doći do cilja. Ona se može donekle odreći vlastitoga zadovoljstva; njoj ne treba značenje, sve dok stremljenje ima određen cilj. A u toj su igri šanse već na onoj drugoj strani, jer se uvijek u njezinom društvu nađe dovoljno pobočnih takmaca koji te, naprosto - zato što se mogu sporazumjeti bez riječi: požudom koja se zaiskri u pogledu ili plesom koji otkriva ono što muzika ostavlja zagonetnim, a ima prednost, jer je tjelesan i opipljiv - vrlo lako mogu istisnuti. U takvom nadmetanju gotovo da ti je nemoguće novcem nadoknaditi vid.
Nahuškan protiv istine, Milan uzdahne:
- Razorna logika, da! I moram priznati: Svaka ti čast!...
A Kruno kao da i ne primijeti taj nokaut, nastavi:
- Za ljubav, koju bi morao držati na lancu, čovjek nema tako širokih dlanova, ma koliko bili nježni, da kroz njih ne bi mogli očijukati bližnji. A u takvom lovačkom društvu tebi ni rogove ne bi ostavili za trofej.
I Milanu se s uzdahom ote:
- Ma!... kad me bar ne bi opsjedala toliko.
- Tko to, Blanka ili Nevenka?
- Nevenka, naravno. Ta njezina ljubomora dovodi me do bjesnila!
- Razumijem. Čak i ako namjerna dobrota ne može biti na uzajamnoj ljubavi. Blanka je, najvjerojatnije, priznaje kao stvaralačku dubinu suvremene pokvarenosti. Pa ipak, ti bi morao ostati ovdje! Biti toliko razborit i ostati - makar i sažaljenja radi.
- Ostati iz sažaljenja znači isto koliko i otići bez sažaljenja.
Pošto se Nevenka vratila, Kruno je upita:
- Reci, molim te - s obzirom da danas nemamo pri ruci ni psihijatra ni kardiologa koji bi pritvorio širom otvorena vrata na srcu našega pacijenta - bi li mogla podnijeti da se Milan malo izrita, kako bi se bar donekle amortizirali ti njegovi grčeviti trzaji podsvijesti - da se izrita, a da ga ti zbog toga ne proganjaš?
Ona je neko vrijeme, šuteći, premještala tanjure i čaše po stolu, a zatim je protisnula u grču što joj zatitra na obamrlim usnama:
- Radi djece... pristajem. Toliko me već ponižava, da mi nije žao djece, pustila bih ga neka ide do vraga. Pa, neka bude slobodan!
U prvi mah Milan se zbuni od zebljive potresnosti boje njezina glasa, ali ga sumnjičavost odmah zatim uzlobi.
... Sada hoće da me ucijeni čak i svojim odricanjem. - I zato, primičući se stolu, samo suho reče:
- Dobro. Razumijem, i tebe i nju.
- No, dakle: Nevenka te više neće uhodariti, jer, ionako, zna kamo odlaziš. I postupat će kod kuće prema tebi kao da uopće nije ljubomorna. Prema tomu, ti ćeš imati dovoljno vremena i da ocijeniš njezinu žrtvu i da svoje dileme rješavaš sam. Bez ikakvih pritisaka. Uspoređujući osobine tih dviju žena: jedne koja te uzbuđuje svojim nepoznanicama, i druge koju iz navike više gotovo i ne prepoznaješ. Imat ćeš, nadam se, dovoljno prilike ne samo da odvagneš njihovu stvarnu vrijednost nego i da razlučiš - čak i s razloga egoizma - koja bi od njih dviju bila spremnija više žrtvovati za tebe.
- Ona koja bi više mogla žrtvovati za umjetnost.
- Ah, ne budi licemjer! Bar ne u maloprodaji. Jer umjetnost je - pogotovu za pustolove - samo izlika!... Pa, ako i nakon toga budeš smatrao da je za tvoju budućnost i napredak Blanka jedino rješenje, mi ćemo se za ovo ovdje već nekako pobrinuti.
Milan se ošamućeno osmijehnu:
- Ma, čekaj,... možda me, ipak, sve to uskoro prođe!
Već mu je bilo vrijeme da krene i Kruno, pruživši Nevenki ruku, reče:
- Što da vam kažem? Dragi ste mi oboje i rado bih vam pomogao. No, zapamtite: Čovjek najlakše savlada svoju nevolju sam. I to, kad je samomu sebi uspije načiniti smiješnom. - A zatim, obraćajući se Milanu. - Ako ti nije mrsko, da me ispratiš koji korak!
I, tek što su za sobom zatvorili vrata, Kruno nastavi:
- S koliko li je samoodricanja to obećala!
- Primijetio sam. Ali, nisam ni malo sretniji zbog toga.
- Sretan!?... Kako si slab u svojoj nestrpljivosti!
- Možda. Zato što postoje različita stupnjevanja sreće.
- Ej, dragi moj! Sreća, koja se podvrgava bodovnom sustavu, nije stanje blaženstva nego stanje računa. Sreća kao: pravo, svojina ili povlastica. Tko na taj način traži sreću, mora biti spreman na loš ishod.
- Vjerojatno. Samo, čežnja je crv što i najneuračunljivije blaženstvo rastače.
- A ti, za čim čezneš ti?
- Pa,... da budem iskren!... - I doista nije bio siguran da li su to žene, slava ili mir.
Naslućujući njegovu nedoumicu, Kruno reče:
- Eto, na primjer: Mjesto da se pred pijanim gostima ponižavaš kao zabavljač, zato da bi oni s alkoholom lakše mogli oplakivati svoje kukavne uloge u društvu, da se istinski, a ne pred pijanim ushitom, dokažeš kao virtuoz! Pa tek onda neka se ljepotice lijepe!
- Hm, da. Ne bi ni to bilo loše. Premda... i virtuoza je, na neki način, zabavljač.
- E pa, onda, pazi: Ovako!... Moraš mi dati svečano obećanje da ćeš bezuvjetno i odmah sutra poduzeti sve neophodno, kako bi završio muzičku akademiju. Kroz godinu ili dvije da nadoknadiš ono što si izgubio po birtijama. Jer, eto, tek time možeš postati gospodin čovjek.
- Da, bilo bi to sjajno, ali...
- Nikakav: ali!... nego kreni na posao i točka.
- Ma, u redu; znam, ali... Predrasude nekih profesora. A nemam ni muzičke literature na brajici. I, konačno - mora se živjeti.
- Što je više isprika, to je razlog manje uvjerljiv. Osim toga, zašto imamo Udruženje? Ako država stipendira tolike mediokritete, može i poneki talenat. I, ako ti žena bude pomagala...
- A da li da, onda, napustim i službu korepetitora u zavodu?
- Jesi li već u stalnom radnom odnosu?
- Još ne. Kažu mi: najprije pokusni rok.
- Eto, vidiš! Zato što nisi diplomirao.
- Ah, mani! Kao da je to za onu marvu bitno!
- Ali za tebe, nadam se da jest.
 
- Bilo, da. Dok se još moglo živjeti od idealizma.
- A sada?...
- Od birtija. Ili, još bolje: kombinirano - u državnoj službi prijepodne, a poslijepodne u privatnom sektoru.
- Kažeš: tamo socijalna prava, ovdje pare. Zar ne?
- Da. Samo, ni to nije baš lako. Ne toliko zbog izvođenja nastave nego, znaš, ta omladina danas!... Sve je to tako raspušteno, bez pravih interesa, ludo!
- Dobro; to su oduvijek, više ili manje, generacijski problemi. Međutim, kako ti sam, kao pedagog?...
- Ah, baš me briga! Jedino, što sam ujutro još pomalo dremljiv.
- Dok se ne navikneš na novi ritam.
- Ma, ne! Nego, ne da mi se napustiti kapelu. Tamo zarađujem bar tri puta više nego u školi. Pa,... dok ide, ide!
- A tamo, u školi, kako se kolege odnose prema tebi?
- Pa, da ti pravo kažem: Kojekako! Kada su neke priredbe ili drugarske večeri, onda: druže Milane ili muzika bis! Naglo dobivam na cijeni. A u drugim prilikama, tamo gdje ja nisam upotrebljiv da bi se oni mogli zabavljati na svoj račun, imam dojam kao da me i ne primjećuju.
I Kruno pomisli:
... Dakle, nagrizao te već osjećaj manje vrijednosti. I tako mekoputan, kao što po prirodi jesi, s tom svojom bezglasnom mržnjom nećeš odoljeti poniženju.
A reče:
- Da, to ti je taj nesporazum; oni te u isti mah i tapšu i ne mare; štoviše - oni ti se dive i preziru te. Čak te - istina, s izvjesnoga rastojanja - i priznaju sebi ravnim. Ali, Bože moj,... tko je tebi kriv što tu ravnopravnost uzimaš odveć ozbiljno!
- A zar smo se borili samo za to, za tu polovičnu ljudskost?
 
... I da nam, naprosto, ne preostaje ništa drugo? - Pomisli. - Nego, da se opet borimo strasnom bezobzirnošću, izgorčeni od promašenosti. Da se borimo osvetnički do gađenja!
- Shvaćaš? Osjećati se uvijek nekako u društvu, a opet izvan njega. I uvijek sporedan! - Reče još. - To nikako ne mogu.
- Da, mislim da razumijem. Živjeti neprestano u stanju poraženosti, a ipak - ne moći da se otrpi poraz.
Zakrenuvši u drugu ulicu, neko su vrijeme šutke osluškivali svoje korake na suprotnom pločniku, a onda Milan s teškim uzdahom olakšanja kao da završi svoj unutarnji monolog:
- Nnnda, tako je. Čak i kad nismo praznovjerni, kocka uvijek mora na neki način biti bačena. Dakle, dajem ti svečano obećanje!
- Eto, vidiš... I samo nemoj biti kukavica!
- Kažeš: Kukavica. Hm!...
Predminarivši sluhom osmijeh neke čudnovate rješenosti u njegovom glasu, Kruno mu prodrma mišicu.
- A sad zbilja žurim. Doviđenja! I reci Nevenki da ću se u četvrtak ponovo navratiti.
- Hajde, zdravo! I sretan ti put!
Milan je, popostavši na uglu još koji trenutak osluškivao jeku svoje srdačnosti koja se pretapala u sve tiši pazvuk potpetica u pustoj ulici, a zatim se neodlučno uputi kući. Očito, bio je već iscrpljen dokazima kojima je Kruno čupao iz njegova srca i posljednje opravdanje. I već je, osjećajući se nekako preboljenim, mehanički premještao nogu ispred noge, a u svijesti kao da su mu razapete lebdjele jasne i prodorne misli koje ga nisu zagrijavale. Napetost je bila iščiljela i, vraćajući se, nije bio ni ljut ni postiđen - bar ne u tolikoj mjeri, da bi poželio skončati. Nevenka i Blanka bile su sada samo riječi što ih je promatrao kao neke zvučne parove koji gotovo da više i nisu bili imena.
... Svirati, dakle, svirati! I konačno postati netko. Gospodin čovjek!...
Hodao je i hodao iz jedne ulice u drugu, sve čvršće uvjeren da će, koliko sutra, potražiti svoga nekadašnjega profesora na akademiji.
... Pa kada zapnem, da dobijem Dvoržaka ili Čajkovskoga za diplomski. S orkestrom. I da se dokažem - s dirigentom, a bez dirigenta. Jer, tobože, sa mnom nema povratne komunikacije. Vizualnoga kontakta. Pa, da vidimo i Krunu s njegovim uspostavljanjem erotičkoga luka između pobuda!... Makar, sve je to relativno. Pa ipak!... Samo da uspijem i da odagnam tu moru koja me razjeda.
Onda, najednom - kao da ni sam nije znao zašto - prijeđe na drugu stranu ceste. Upravo u trenutku kada se tramvaj zaustavljao na stanici. I, prije nego što je dospio da se usproturječi, podsvjesno shvati da ga tramvaj već neumoljivo vuče prema tamo, sasvim na drugi kraj grada.
... Uostalom, pa i kapelu moram obavijestiti. Ne bi bilo fer ostaviti dečke na cjedilu, mislim - bez obzira što sam ja... Ako sam već odlučio završiti akademiju. Znam, bit će im teško naći boljega primaša, ali... Možda bi, ipak, bilo bolje da siđem. Neka se snađu sami!... Ionako, da sad, na primjer, dođe do prometne nesreće... A i dao sam riječ. Treba sići odmah na prvoj stanici. Ili, možda, kada zakrenemo u Frankopansku, da ne moram prelaziti preko raskršća. Jer, ako sad odem onamo, na Trešnjevku... Ne, ne, ipak ne smijem popustiti. Možda Kruno zbilja ima pravo. Na koncu, za ljubav je normalno da bude patnja. I da čovjek najradije upropaštava ono što voli. Premda baš o toj tragičnosti patnje i ovisi veličina čovjeka... Ah, sve je to pomalo smušeno. Premda je domet genija više u strasti nego u razlozima. A i mehanizam življenja također. Eto, na primjer, zar je virusu, koralju ili paprati potrebna škola za to? I kad li je to neka mudrost bila najsvrsishodnija među pobudama!?... Pa ipak, nema smisla; moram se vratiti. Ne zato što moram, nego, naprosto, jer - neću!... A što to, zapravo, ja sad hoću, a? Ili neću!?... Kući! Gdje me ona pijavica čeka napregnutom pažnjom. A i baš bi bilo dobro - sada kad je pristala - da je malo iskušam. A, ako se gospođa bude durila? Vrlo važno!... To bi bio znak da nije održala riječ. Uostalom, ako mi se zbilja prohtjedne, što mi može!? Još valjda imam pravo da s prijateljima trgnem koju čašicu.
Pa, već uprkošen krivnji, osjeti gotovo istodobno i mržnju i ljubav - razlog dvoslutnosti u nužnom samootimanju da bude sretan. I, prepustivši se vožnji, napokon stigao. Makar sreća bila i u tomu da očajava nad spoznajom kako ga Blanka, zapravo, na lukav način kinji time što mu nikad nije dala priliku da ostanu sami. Te, dok je prolazio pored stolica koje su već naglavce sjedjele po stolovima, pomisli:
... Svejedno! Uskoro će, ionako, fajrunt. Izgleda, samo da u dnu vrta, tamo iza lončanica filodendrona, neko društvance još oklijeva. Zakasnio sam, ali... bar da se oprostim s kapelom; neka traže zamjenu.
Pipničar je lijeno premetao staklenke iza šanka.
- Vi danas tako kasno, Milane? Gosti cijelo veče pitaju samo za vas.
Milan se iskezi lukavo:
- Onda, u zdravlje!... na moj račun.
- Komu? Vašemu društvancu ili kapeli?
- Kapeli po želji. A društvancu - ništa. Ili, dobro!... svakomu od njih po jednu bocu. Šljivovice ili vermuta, svejedno! Da ponesu doma; neka ih đavo nosi!
- E pa, sretno! - Reče pipničar dvosmisleno.
Milan je na povratku još kao htio: samo proći kroz vrt - ne toliko da vidi, koliko da bude viđen - ali mu Blanka s pomalo prijekorna ushita pođe u susret. I već je bilo toliko miomirisa u njezinu glasanju, da on više nizašto nije mogao biti kriv. I društvance odmah krenu kroz toplu svetoivanjsku noć, punu opojnosti lipova cvata što se širila usnulim predgrađem - u disharmoničnom zapopjevavanju, dok su svi u čoporu ševeljali prema njezinom stanu, sve bučnijim psovkama stišavajući jedni druge.
- O, kako ste se zajapurili, maestro! - Reče mu jedan od njih.
- Oprosti, ali mu je, zato, dionica u falsetu zvučala savršeno! - Dodao je onaj drugi.
- Pravi alt, Milane! - Ubaci Blanka stručno.
- S takvim bi se organom lako izvele i najteže partiture kastrata. - Maliciozno je zezuckao treći komu noćas nije bilo imena.
- Naravno, ukoliko mu se ne bi sasušio na dimu od cigareta!
- Prostaci jedni! - Sve ih je nadvriskivala Blanka, da bi ga uzela u zaštitu. A zatim je bila primorana da se ušeprtlji po praznoj smočnici, kako bi jedva skucala nekakvu grahsalatu s kobasicom.
- Zašto je uvijek okružena s ovim bezveznjacima? - Pitao se Milan, kad je sva u kiselkastoj omaglici od raskvartetirane deračine, golicava bratimljenja i pregurmanjena bludorjeka bila ispušila i ta noć. To je bilo posljednje čega se prisjećao, prije nego što su se ptice rasanile pod prozorom.
... Zar sam tu, samo ovako na rubu stola? - Jedva se pitao. - Ali, ne, nisam spavao; samo sam malo zacunjao. Pet minuta, možda. Dok je ona bila na zahodu.
Podigao je glavu, olovno praznu i s otiskom na čelu. Činilo mu se, bio je savršeno trijezan unutar pomalo zjevkasta praskozorja sluha što ga ostavlja bdijenje. Bio je već navikao da se iznad određene granice bezuvjetno trijezni, ma koliko prekardašio prije toga. I kao sa staklastom okaminom dojmova, izgubljenih u nedomislu. Da bi onda, trljajući vlažnim ručnikom vjeđe i obraze, konačno shvatio: Bilo je tu ono jučerašnje "sutra", na suncu što krijepi - naprosto, čovjek poima da je to dan, jutro u kojemu će, napokon, sve biti riješeno.
... Premda bih morao, da, bezuvjetno... U koliko ono? U sedam; ne, u osam... Da nije te završne sjednice, boga mu! Makar sam svima već odavno zaokružio na odličan; neka idu v rit!... Kao da je meni stalo do njihova pišljiva prosjeka. I, uopće, sve mi je to dosadno, glupo i smiješno - to da, i protiv svoje volje, moram nešto biti. Ili muž, ili primaš ili psihopat. A povrh svega još i učitelj glazbe. Kada su mi sve te obaveze i suvišne i mučne. Sve dok jedanput ne skupim konačno dovoljno snage!...
Dohvatio je s klinčanice štap i, oprostivši se rastreseno, prošao kroz lelujavv miris rose među rascvalim okućnicama - krivudavo, najpješkije što je mogao, da bi se preporodio.
... A i Kruno sa svojim obećanjima neka ide v rit! - Zaključi dodatno.
- O, pa vi, druže, dobrano poranili jutros! - Reče mu čistačica pred zbornicom.
- Ah, imam još nešto posla. - Odvrati on mamurno.
Iako je, zatim, ljeto cvrkutom navrlo na raskriljene prozore, zjenica Milanove svijesti bila je sužena u košmarski mučan protok riječi što su, poput šuštavih pahuljica, uskakivale u mrak, i on se jedva borio da ne zaspe - uvjeren da, ionako, može predvidjeti svaku sitnicu te rasprave. A direktor je - čini se - govorio:
- Evo, na primjer,... ako uspoređujemo neke ocjene, možemo lako utvrditi da one ne odražavaju stvarni uspjeh učenika. Dobre ocjene za loš uspjeh nastavnik može dati jedino, kad je zbog slabih rezultata više neugodno njemu nego učenicima. Inače, takav bi nastavnik morao - i pred ovom zbornicom i pred organima vlasti - omalovažavati svoj vlastiti predmet. Osim toga, neki se među nama odnose s nehajem ili čak s neprikrivenim bagateliziranjem prema osjetljivosti učenika kojom oni - pa i kada su prosječno nadareni - nepogrešivo razlikuju lice od naličja u nastavnikovu radu i životu. I konačno, kada shvate da svatko od nas ima svoje vlastito mjerilo o njihovu zalaganju i sposobnostima, oni počinju igrati svoju kartu - politiku o kojoj često zavisi naša naklonost, odgojna uloga ili bespomoćnost u razredu. A da i ne spominjem one tobože bezazlene upadice i lukavštine kojima pokušavaju posredno utjecati na sudove i odnose unutar nastavničkoga vijeća...
Mada su se ta neprijatna uopćavanja mogla štedrimice izraspoklanjati cijelom dužinom stola, Milan je, skutren pod crnilom naočala, štucajući nešto mrmljao sebi u bradu. A to, da nije prečuo sasvim, bilo je više zbog nekakve podsvjesne nelagode što ju je licem osjećao poput paučine u zurljivim, sažalnim pogledima unaokolo - u pogledima koji su se sami za sebe nadmoćno izdvajali. Ali, odjednom - prije negoli se snašao, direktor završi:
- Prema tomu, imamo ovdje nekoliko pedagoških problema koji naročito dolaze do izražaja baš u muzičkom odgoju.
To ga, taj izravni pogodak, razbudi sasvim.
- Mislio sam - zamumljao je preko volje promuklim basom - da je ova kritika upućena isključivo meni. Međutim, kako je to više načelna stvar, nešto čime bi svi prisutni mogli biti pogođeni, ja bih također htio nešto kazati. To s nama i s učenicima - taj odnos kojim bi se prvenstveno moralo utjecati na razvitak njihove ličnosti - sve je to jedna licemjerna igrarija. Politički gledano, ovaj... - I zastade naprečac u kojemu su mu riječi padale na pamet. - Besmisleno! Ljudi su, ionako, pokvareni; sve je to u srži danas!... - I najprije uspravivši pogrbljena leđa pa zakašljavši se kao da reži, pokuša se ponovo sabrati. - Ne, ne, nisam mislio reći da su pokvareni nego, hm, ovaj... - I nit mu opet izvjetri.
A netko je u tom trenutku rekao:
- Kolega, vi ste, izgleda, prilično bolesni.
Iznenada, naizgled bez ikakva razloga, munja se propne kroz njegovu pogrbljenu hrptenicu, i on, sav trepereći od uskovitlane težnje za razaranjem, pokuša prstima grčevito zahvatiti prazninu oko sebe:
- Bolestan! Tko je to bolestan!? - Zaurla. - Tko to želi reći da sam ja bolestan!?... Tko se to usuđuje, da čujem!!!... Nekomu, valjda, treba moja zdravstvena svjedodžba, je li? Netko bi ovdje htio,... odavno ja to znam jako dobro,... netko bi po svaku cijenu htio da ja budem bolestan! Duševno i moralno! Da budem nesposoban za posao, je li!?... Da više ne vidim nego što ne vidim. Jer, navodno, učenici se gruste od pogleda mrtve ribe. I da za njih, za te nježne biljčice naše sretnije budućnosti, nije odgojno pred sobom gledati bogalja. U socijalizmu, naravno! Bogalja koji treba da im usadi u te njihove sirove duše ljubav prema ljepoti! Kao da sam ja jedina nakaza ovdje! I kao da sam ja jedini kriv zato, što ta raspuštena rulja nema smisla za pravu umjetnost. I, konačno, što vi, zapravo, hoćete od mene!? Što!!!?... Zašto šutite!?... Gdje su moja prava, prava čovjeka i građanina?... Znam ja dobro što vi mislite. Ali, pokazat ću ja svima vama, čobani jedni! Da, čobani!!! Možete mi podmetati klipove, ali ja sam gospodin čovjek: umjetnik, a ne kukavica!...
Zatim se, iznuren bujicom uzbuđenja, skljokao kroz ništavilo u bubnjavu ponornicu riječi u kojoj se davio njegov san.
A netko opet slegnu ramenima:
- Delirijum tremens.
Pa, kad je izbuljio iz potištenosti, više nikoga nije bilo u zbornici; sjednica je bila završena.
... Tako idiotski! I bogzna što sam sve istrabunjao, zato da tim ispadom učinim još jednu nepopravljivu glupost više. Premda...
Nikako se nije mogao svega sjetiti.
 
... Možda sam nekomu i opsovao nešto, tko zna!...
Podupirući se štapom, odšulja se prema izlazu, vukući nogu za nogom i s nedozrelom potrebom za povraćanjem. I čudio se:
... U čemu je, zapravo, bio onaj pravi razlog da sam, odjednom, tako podivljao? - A bio je svjestan da mu tu neotesanu iskrenost oni neće nikad oprostiti. Pa, iako mu do njih nije bilo naročito stalo - do njih koji su ga s nedostižne visine kao prihvaćali sebi ravna - ipak se (upravo zato što na toj visini - osim da time njega unize - ni oni sami uopće nisu bili) pribojavao da ga ne pozovu na odgovornost ili na javnu ispriku - odnosno, da mu ne spuste još koješta gore na ministarstvu ili, pak, da izgubi priliku za stalan posao u državnoj službi.
... Očekivati od čovjeka-zvijeri sve je moguće.
A onda mu iznenada prorade klikeri:
... Zato što sam ovih dana bio toliko razdražljiv. A svemu je tomu kriva ona - Nevenka! Ona!... da joj boga materina.
I sada, kad je znao da mu je sve jasno, zaškrguće zubima, a zalisci mu nabubre; ponovo ju je mrzio - ne samo zato što je ona ponižavala njega, nego i zato što je on ponižavao druge.
... Ali, nisam ja više ničija igračka! - I bio je neusporedivo najodlučniji da što prije stigne kući, pa makar poslije toga završio i na robiji. Međutim, kad je, silazeći s brijega, došao do prečaca na zavoju gdje je morao malo bolje pripaziti da cipelom ne zapne među rastresite drvene stepenice, njegov gnjev privremeno splasnu.
... Naprosto, više ne smijem toliko piti - to je to!
Na trgu, provlačeći se između kočijaša i piljarica, jedva dopuza do tramvajske stanice i nahrupi na prva kola koja su se zaustavila, i ne priupitavši za broj. Štoviše, pravio se i da ne čuje, dok su putnici jedni drugima dovikivali smjer. Znao je da mora biti odlučan, iako već pomalo zamoren u namjeri zbog tolike usredotočenosti na hodanje.
... A Blanka, eh, kad mi se, onako, svojim klizavim gukanjem pripije uz obraz, kao što mi se nitko dosad nije umiljavao!... - Rascvjetavao se tu pored vozara, dok su drugi, unatoč gužvi, mogli čitati novine ili gledati kroz prozor. I sanjario - usprkos tomu što je bio svjestan da je, zatim, redovito izmicala njegovoj požudi u srebrenkastom stakatu kikotanja, vabeći mu tek u plaminjavoj mašti grčeve pohotnih oblina.
- Ah, znate, Milane, tako se nepodnošljivo bojim samoće! - Kao da bi mu znala reći u povjerenju.
- Svoje ili tuđe? - Bio je upitao prvi put. Ali, kad je prečula, više nije pokušavao biti duhovit. Pomirio se s činjenicom da će stalno biti okružena nekakvim društvancem, dok je njemu preostajala svečana poza: ili da sebi laže ili da njih časti. Previše su mu laskali.
- Hajde, sad jednu sambu! - Nagađali bi se. - Ili, ne; više volim tango.
Svirao je po željama, a oni su, klateći se, bezbrižno plesali.
- Oh, Milane, vi ste tako veličanstveni!
 
 
- Čime još mogu poslužiti gospodu? - Uzvragoljio bi se trpko i zovnuo konobara.
Pa ipak, već je bio shvatio da se sad na neki podmukao, čudnovat način raspokorava svojoj vlastitoj odluci - tu do izlaznih vrata u tramvaju što hita u predgrađe. Jer svaki put, nakon što bi krenuli dalje, njegova je namjera da se vrati kući ponovo rasla i opet padala - razmjerno s ubrzanjem ili kočenjem - od grizodušna iskoka usred jurnjave do ukipljena zaborava na stanicama.
... Moram, - tješio se natraške i uzalud, - nekako to moram riješiti!
Nadao se da će Blanku zateći još u krevetu.
... Pa, kad joj predložim. - Uživljavao se. - Makar i samo kao podstanar!... I onda: konačno, bez kamena o vratu - konzervatorij!... A za onu kopilad, ako me tuži sudu, bakšiš od jedne subote! Alimentacija kakvu joj ni milijunaš ne bi dao. Samo, da me se više ništa ne tiče! Pa da u miru božjem gudim i guram. I, dok me god volja, da gučem kao golub u oluku, dok se ne ugušim.
U veži mu laknu; zasjede, očito, nije bilo. U podnožju stepenica osluhnu; odozgor, s odmorišta, ču svadljivo nadvikivanje susjeda.
... Zar je to i njezin glas, tako izobličen!? - Pomisli.
- A što se to vas tiče! - Vrištala je Blanka. - Najprije pometite pred svojim vratima! Ja u svomu stanu mogu raditi što me volja!
- Tjerati kera, a!? U pijanom društvu iz noći u noć!
- A tko vam brani, možete i vi!
- Fina dama, fuj! Za lumperaje imate, ali za stanarinu i za struju - to, naravno, nemate!!!
- Ne? Valjda mi vi plaćate!...
- Dobro, dobro! Vidjet ćete vi svoga boga uskoro! Samo se pravite ludi!... Ali oni u stambenom, da znate!... oni su već podnijeli tužbu sudu pa, kad vas izbace na cestu!...
I dok se skanjivao s nogom još na prvoj stepenici, Milan osjeti nešto poput zračenja na potiljku, neku nijemu prisutnost koja kao da ga okiva. Mimo volje da iznudi izvjesnost, on prokašlja nerazgovjetno; moglo je biti i polupitanje i neodređena primjedba, ukoliko je netko doista bio tu pored njega. Ali mu se uto, iznenada poput risa, nokti zariše u ovratnik.
- E, nećeš ovaj put, boga mi! - Prosikta Nevenka.
On ispusti štap, izvi se i pohrva pa, prije nego što je dospjela izmaknuti, dograbi je za grlo te stade daviti - nasumce, nemilosrdno. I, premda je svakim novim bubotkom pojačavao nastup jarosti, zamlaćivao je više od straha pred nevidljivom opasnosti negoli od mržnje - bez predaha, kako joj samilost ne bi pružila priliku da mu se osveti. Ali ona vrisnu tako prodorno, da se cijelo stubište odjednom sjati oko njih, pa, kada pritiješnjen gomilom, koja je sve bučnije prosvjedovala, više nije mogao da se razmahuje, bi zgusnut u kletvama što su se uzajamno jedva nadglasavale, te osjeti kako ga vlastita zajapurenost tu, pred neznancima, samo unizuje. Oboje su, dakle - već iscrpljeni prijetnjama i pogrdama - bili spremni da umaknu, te Milan pokunjen predloži:
- Idemo!
 
Kriva, što ni jedan dan nije održala riječ, Nevenka, izvodeći ga na ulicu, s tugom upita:
- Zašto si me tako jako po trbuhu?...
Pridržavajući je ispod ruke, Milan je sumorno šutio i klipsao - iznuren, bolestan. Dok se za njima, poput crijeva, razvlačio glas pazikuće:
- Da, da, viđamo mi to, gospođo moja, svaki dan! To vam je tu pravo hodočašće. Lumpa se i lumpa, a milostivica nema čime ni struju da plati. Naravno, gosti ne pamte uvijek iste gaće na sušilu. A neki dan je čak došla da joj posudimo malo masti; baš je, čini mi se, vaš gospodin bio kod nje, drolje jedne.
Milan je bio poražen do temelja.
- Htjela sam te za rođendan obradovati poklonom. - Govorila je ona s toliko prešutne nade, gotovo nepojmljive za bol pod rebrima. - Kupila sam ti jednu vrlo lijepu svilenu kravatu, da znaš!
- Da, hvala. - Reče on s uzdahom. - Konačno sam progledao. Oprosti!... Nikad više!
I čitavo se to poslijepodne naprezao da bude sretan. Igrao se s djecom, dobacivao šale, smijuckao se - gotovo da nije mogla ići ukorak s njegovim preobraženjem. A za večerom on iznenada reče:
- Bilo je doista prijatno. U sebi sam raskrstio s onom zavodnicom i od sada ja sam drugi čovjek. Ali, ni ovako dalje nema smisla; ovo bi danas bio već treći dan kako ne sviram, a kapela bez mene!... znaš i sama. Istina, više me tamo ništa ne privlači, ali, što mogu!... negdje moram zaraditi koji dinar. Bar do jeseni. Ako ne s njima, a onda negdje drugdje. Dok se ponovo ne upišem na konzervatorij. Pogotovu, ako... - I ne dovrši, pomislivši: ako u školi dobijem otkaz!
- Više bih voljela, Milane... Pa makar i o suhom kruhu! Snašli bismo se nekako.
 
- Ah, moram! Što mogu! Moram. I sama znaš da jedna plaća nije nam dovoljna.
- Da, znam, ali... Toliki ljudi žive... I bojim se: ono društvo tamo!...
- Moram. Samo kapele radi. A sve ostalo: ma, neka ide do vraga! Nego, presvuci se i ti pa ćemo poći zajedno. Uostalom, večeras imam dovoljno razloga da te častim.
 
- Bilo bi nezgodno, Milane, zbog djece. Doduše, mogla bih dati susjedi ključ, ali ne volim da mi njuška naokolo.
- Dobro, pa onda: maloga nahrani, previj u čisto pa neka spava. A mala neka pođe s nama, pa će joj tata svirati pod uhom, a,... je li, moj mišiću mali, zločesti? - I nekoliko puta uzastopce podigne djevojčicu do iznad glave i naglo spusti, dok se ona srdačno zakikotavala. - Večeras i curica ide s tatom na posao, aha!
Već u vrtu ga gosti, oni s udomaćenim ophođenjem, dočekaše uz poklike i zdravice, spremni da ga - od gladi za pjesmom - dograbe s nogu i prije nego se progura do podija.
- Živio nam povratnik! Živio primaš! - Dovikivali su oko stolova i dizali čaše.
- Kapela,... za izgubljena sina jedan tuš fortisime! - Dobaci Milan, više jogunasto nego s ispričavanjem. - A ti, - reče Nevenki, - sjedni s malom tamo --tol!
Odatle ga je s mješavinom pritajena zadovoljstva i straha dugo promatrala; bio je raspjevan i veseo, malo pognute glave s jedva zamjetnom borom između debelih obrva i guste, poput antracita sjajne kose, kako se s violinom na grudima uhodano probija pored stolica. Popostao bi tu i tamo da sa sitnim vezom u picikatu zagolica ili da se u širokim naviljcima gudalom propne i sunovrati duboko do jecaja - čeznutljivo i strasno, a s mukom od koje se rida ili grize staklo. I već je - od cjelova do sudbine rasprodan - gudio i gudio, raspretajući potmula bila beznađa i u sebi i u drugima. Za svakim stolom - bilo kako da su iskrile čaše - provlačio se, poput ponornice koja se otima podsvijesti, očaj kao njihov zajednički privilegij, kao negativ njihova mara da se odreknu vlastitih zadovoljstava, kao prošlost koja traži vrlinu sa zadrškom. Jedni su se opijali da se prisjete, drugi da zaborave.
- Hajde, gospodine Milane, da istrusimo još jednu na eks u vaše zdravlje! - Rekoše već i za petim stolom.
... Opet će ga naljoskati! - Zdvojno pomisli Nevenka pa, prilazeći mu između narudžbi, reče:
- Nemoj, Milane, toliko! Može ti naškoditi. I, budi dobar! ... A ja sad idem kući; mala mi je u krilu skoro zaspala.
- Pa, ovaj,... ja te ne tjeram, ali... molim, molim,... ako baš moraš!...
Po tonu, kako je pjevušio kroz nos, Nevenka je znala da je već prilično pijan. Bila je ustala i teška srca krene, bacivši još jednom letimičan pogled ne bi li negdje spazila onu drolju; međutim, iza velikih lončanica, čini se, nikoga nije tamo bilo. I tako je Milan - usamljen, u nezavršenoj prošlosti koja se ponovo nametala - tražeći u sebi njezinu cijenu, tugovao i tugovao u divljim jecajima violine - meraklijski beznadno, kako to samo u noćne sate može da biva.
Onda ga neka ruka dograbi s leđa.
- Sve mi je crno u duši, momče. Noć! Shvaćaš? Crni crncati mrak! - Bugario mu je neki raskvašen očajnik preko ramena.
- Shvaćam, gospodine, shvaćam. - Suglasi se Milan. - Čini se danas da ni mrak više nije kao što je nekad bio.
- Tako je, da; sve se mijenja. Osim straha pred mrakom iz noći u noć. Straha od snage kojom želiš da samomu sebi naneseš bol ili da se pokaješ.
- Da, shvaćam: Strah od bluda i molitve u isti mah!
- Bravo, amice! To je taj mrak. A ti, blago meni,... možeš biti sretan i presretan, jer, sigurno, nikad nisi vidio taj lažni sjaj dana. I bijedu toga sjaja! I laž u osmijehu žena pod ovim jadnim crvenim žaruljama tu gore u krošnjama, skrivenima poput zvijezda. Shvaćaš?... Zvijezda u noći koje vidiš - odnosno, pardon, ti koji ne vidiš - za njih, za žene i za zvijezde to je svejedno! Jer, dragi moj, svi smo ti mi monteri mutnocrvenih žaruljica u tomu sveopćem mraku svemira. Pa čak i da vidiš!
- E, moj gospodine! - Odvrati mu Milan u bljesku nadahnuća. - U tomu ti je moj mrak: ništa plus malo muzike!
- Čak i kad je pun očaja?
- Očaj, ah... to nije ni slika ni rasuđivanje; to je vjera!... gospodine moj. Vjera koju ne nosimo u srcu nego u mošnjama.
Za tu genijalnost pala je uz bakšiš još jedna litra na stol.
- Pa i to, samo da spoznaš kako ti je, nakon smrti, sve bilo uzalud! Pa i žena koja odmah, čim joj pristupiš ozbiljno, pomisli na snubljenje.
- Sve nakon smrti biva uzalud! - kažete. To je prava riječ!
- Pa, vidite,... svatko se od nas, prije ili kasnije, mora naći pred izborom: ili svjesno dokončati samoubojstvom, da bi dokazao slobodu odlučivanja vlastitom voljom; ili priznati da je život, ma kako apsurdan, u biti neka nedokučiva svrha postojanja kozmičke svijesti - usprkos neminovnom ništavilu kojim je sa svih strana okružen. Jer, ako je smrt ono posljednje istinsko otkrivenje u čovjekovu životu!... shvaćate?
A onda su, propinjući se uz mjesečinu, pjevali zajedno:
- Ni bajrami više nisu, kao što su nekad bili!!!...
Međutim, još je dugo bilo do ponoći.
Nevenka je, sjedeći pored kolijevke, nespokojno zurila u gotovo mrtve kazaljke budilice koje kao da su na svojim vrhovima razapinjale jednu jedinu, beskrajno mučnu i praznu sekundu života. I kad je muklo stremenjanje boli u meningama postalo neizdrživo, ona tiho ustane, pogasi svjetla i za sobom zaključa vrata.
... Da mu priđem? Ne, ne. Ni da me konobar spazi. Ne smijem unutra. Izgledalo bi, zbilja, kao da ga uhodarim. I njemu i gostima. Pogotovu, ako se već naljoskao do kraja! - Razmisli pa zastade u sjeni pokrajnje ulice odakle je kroz razlistalu ogradu navirivala u vrt po kojemu je Milan, kačeći se bokovima o naslone stolica, posrtao - oznojen i obraza polegla do violine, sav u lijevom grču pjevušeći do falseta.
- Tužna je nedjelja, iako je cvijeće posvud!...
Za stolom u kutu sjedjela je Blanka - sama i buljeći u prazninu ispred sebe. Najednom, podiže glavu i prodera se pijano:
- Halo, primaš!!!... Svirajte: "Saznanci smo samo!!"...
Milan je prihvatio narudžbu i, ne prilazeći stolu, svirao pun strastvene prkošljivosti, a pjesma je - širokim vibratom na svakom tonu i na svakoj riječi - rasla do beskrajno uzdrhtala obujma i opet naglo padala u ridanje do tišine, kidajući jednu za drugom niti očajničkoga zanosa. Bila je to čuvstvena, do klimaksa tugaljiva melodija što ju je Nevenka ikada čula.
Blanka zgrabi čašu i njome grozničavo tresne o stol, kriknuvši:
 
- Dosta!!!...
Premda radno vrijeme u lokalu još nije bilo isteklo, Milan više nije svirao. Na klaviru natrapa na bocu s rumom i, ukljunivši grlić, nadušak zaleluja pa, naglo bistreći se, pomisli:
... Aha, tako, dakle! Već!... "Saznanci smo samo."... Jasno. Jer je ćoravi primaš, komu su žlijezde imale pravo samo na samilost, za nju hrpica bijede komu će, čim presuše pare, okrenuti leđa. Lisica!... Tobože: "Vi ste genijalni, Milane!" A tamo - zbog dugova je i po sudu ganjaju. Pravo kaže Kruno!... Što ja, zapravo, znam o njoj? Ništa! Osim da me pod krinkom romantične duše vuče za nos. A iznad koljena se ni pipnuti ne da - meni, naravno! Zato, da bi me što više nadražila.. A njezino se društvance razbacuje komplimentima: "Ciganski vam tako dobro stoji, Milane!"... a što to "stoji"? Jer neprestano govore u dvosmislicama. Dok se ja, blesan, spremam na konzervatorij. Samo zato, da bih poslije u pajzlu još malo notalnije ćemanisao takvoj bagri!... Boga mi, jok! Pa makar večeras i bilo: "Saznanci smo samo!"...
Potom kao da mu se sve razbistrilo; brižljivo je pospremio violinu i gotovo trijezan krenuo prema izlazu. Nevenka ga - sve po travnjaku, da pritaji korak - sustigne postrance, ali mu se ne javi, svjesna da bi time sad učinila nepopravljivu grešku. Pred njom je lebdjela i odviše jasna slika nade - prijelom u kojemu je Blanka dlanom zgnječila do pola ispijenu čašu.
Vozar, koji mu je pomogao da se uspne u tramvaj, izazove buru gnjeva, kad je sažalno rekao:
- Vi se, gospodine, često vozite sa mnom. U noćnoj. I svaki put pomislim: Radije bih da ne čujem, da nemam ruke ili noge nego da nemam vida očinjega.
- Ne melji, molim te! Ne kaže se "očinji" - to ti je više kao srpski - nego: očni. Ovo ti prije zvuči kao: očinski!... glupane. I što ti znaš kako bi se osjećao, kad bi bio gluh i kljast?
- Oprostite, prijatelju; nisam ja mislio baš tako! Da vas uvrijedim.
- Ah, da, da. Nisi!... A što si ti, uopće, i mogao misliti? - Gadljivim prijezirom gromovnički odvrati Milan. A onda, poslije kraće stanke, poče odjednom plakati; zatim, priljubivši lice uz staklo, uzdahnu. - Kad bi svi oni znali koliko sam nesretan!...
I on, u komu se goropadnost nije stišavala, sada kad je, ostavši sam, naprosto čuo sebe kako misli, zatetura po sjećanju, pun obračuna.
... Dobar, je li!? Štoviše, i genijalan! Dok je, zahvaljujući violini, kesa bez dna. I dok mi, kao puška, stoji uzalud!... Upotrebljivo dobar - toliko da svi, pa i Nevenka, moraju strahovati. Jer, ako se pokvarim od ljubavi, a!?... Koga, onda, pozvati na odgovornost? Zar mene!? Zato što sam - tamo negdje u čergi - od iskona bio žrtva. Od kaustične sode ili gonoreje, svejedno!... I zato, što je za unakaženo nevinašce u naručju prosjačiti također bio dobar posao. I odrastati tako, uvijek u svemu otiman. Ja koji se tada nisam imao gdje - ni uz toplinu ognjišta, ni u bezbrižnoj igri ni u čvrstom snu - naviknuti na zahvalnost. Ja, najtvrdokorniji popišanac u zavodu komu su i mjehur i živce kaišem prikrpavali.
To čega se Milan - naizgled snažna ličnost koja je svoju genetski uvjetovanu nadarenost nadograđivala oko te jedne vrlo moćne središnje slabosti - kroz omaglicu prisjećao, nisu bile ni riječi ni slike nego mlazovi samoponiženja što su mu izbrizgavali prošlost. U zavodu, prije svega! - ona gnjila, raskvašena daska umjesto madraca na krevetu, što su ga čistačice svako veče iznosile do u dno hladna, beskonačna hodnika, da smradom ne kuži spavaonicu. A on s vonjem amonijaka u školskoj klupi - ruglo među jednakima, okrutnije od bilo kakvih batina. Sve dok se, konačno, nije dogodilo "čudo", a da nitko nije ni posumnjao na tajnu žičanu omču, ovijenu vatom - dosjetku iz nemoći kojom je preduhitrio psihijatriju. Pa ipak, ni danas - ništa se nije zaboravljalo i kada se mnogo toga prešućivalo unatrag. A to se zasijeca u dušu dublje od povjerenja, čak i po cijenu prijateljstva. Jer, koliko god nekadašnja izopćenost bila daleka, onaj zagonetni uzrok - porijeklo zla skriveno u podsvijesti - prividnim se identitetom nije dao zabašuriti. Pa toliko tajni oko muškosti već od najranijega djetinjstva, samo zato da bi se prikrio strah.
... I da bih se suprotstavljao stidu - sa žlundricom na kojoj počiva svijet. I s nabujalim sladostrašćem u samospaljivanju. Makar to u kasnijim godinama bilo i sviranje. Jer, čim utihne, i muzika se preseli u ništavilo. A ja? Što sam ja?... Jedan od onih koji će biti zaboravljen čak i prije negoli utihne muzika. Zato, što mi je, naprosto, nemoguće živjeti - mrtav. Pa i kad bih se mogao razdvojiti natraške. Jer, tko bi da otrpi uspomene, tvrđe od kamena!?...
A kola su jurila, drmusajući kroz puste ulice - sve brže i brže. I Milan je, iscerivši se u nekoj čudovišnoj pronicljivosti, šaputao prozoru:
- Da, da. Tako, dakle: Prevario sam se, naravno. I ovaj put!
I opet jedna rastrgana šutnja, puna grimasa i suza.
- Ali, pokazat ću im ja - svima njima! - da nisam kukavica!
Tada će vozar:
- Gospodine, ovo je sad vaša posljednja stanica.
- Posljednja, naravno. Da, znam ja to i sam!
I, kad je tramvaj produžio dalje u noć, Milan otpoče, ševeljajući u spiralama i zapinjući potpeticama o tračnice, pjevati punim grudima: "Moj živote, gorak li si! Ni čemer ti ravan nije!" I, posrćući, opsova pa nastavi. "Moj živote, bolje da te nije!"
Nevenka ga, da ne udari glavom u stup, šćapi za rukav i povuče u stranu.
- Zahvaljujem! - Guknu on samosvjesno i pokuša se osloboditi. No, Nevenka nije odgovorila.
- Pa,... vi uopće niste pristojni. Čak ne znate reći ni: molim. A već je tako kasno, zar ne?...
Ona se prisili na dobrodušan, pokroviteljski osmijeh:
- Hajde, Milane, nemoj praviti ludorije, tu na cesti. Kasno je.
- Oho! Pa to ste vi!!!... gospođo.
- Idemo kući. Hajde, molim te!
- Marš!!!...
- Milane, zaboga, nemoj galamiti... Čuj, ljudi spavaju.
- A, reci, što ti sad radiš ovdje na uglu? Čekaš li mušterije, kurvo jedna!?... Ili me opet uhodariš, je li!?...
- Hajde, idemo; ti si pijan.
- Ja!? Ja pijan!?... Marš!!!
- A bio si danas tako dobar prema meni.
- Ako ne želiš da odmah ovdje napravim skandal, onda... smjesta marš kući!!!... kurvo jedna.
Čuo je, njezine su sandale otklaparale naprijed - nabusito brzo, reskim prizvukom jeke duž puste ulice. Ali se na uglu zaustavi, da ga pričeka.
- Dalje!!!... Dalje!!!... Marš!!!... Jer ću ti sad pozvati miliciju. - Još je urlao za njom. - A ja ću doći kad me bude volja. Ili, ako me, uopće, bude volja!
Ionako, bili su već blizu kuće pa Nevenka, slegnuvši ramenima, pođe. Zora je već gasila jednu zvijezdu za drugom, i ona je, shrvana probdjevenim noćima, prilegla obučena te, uskoro zatim, zaspala.
Iz rascvjetanih vrtova, pored kojih je on u dijagonalama tabanao bez cilja, strujao je opojni miris rose, dok je u njemu - kao neki zloćudni polip žudnje za ništavilom konačnosti koja bi bila sveobuhvatno spasenje i zaborav - pupala i rasla pomisao da se mora ubiti.
... "Gospodine, ovo je vaša posljednja stanica", sjetio se. "I nemoj biti kukavica!"...
... Tu je negdje bila ograda od kovana željeza. - Sine mu i spopadne ga nekakva bojovna uzjogunjenost - prazan hod ustobočena izazova što je pratio njegove suludo užurbane kretnje, dok je u širokom luku bacao violinu i razlabavio čvor na svilenoj kravati.
- I neka zapamte da nisam bio kukavica!!!...
* * *
 
9.
 
Branko je u međuvremenu - tvrd i partijski uskotračan - zaglavio na poimanju drugarstva i jednakosti, pošto je, boreći se uporno za napredak zavoda u Bogdaj-bunaru (kako je on to "politički" zamišljao), zanemarivši sasvim hijerarhijsku piramidu, pred tamošnjim ministrom socijalne politike izjavio:
- Čuj, druže ministre,... oprosti, ali s ovakvim budžetom ja ne mogu na kraj. Dok se radilo partizanski, još kako-tako; bilo je bar "dobrovoljno moraš", ali danas!...
Ministar mu - stariji gospodin i vanpartijac - odgovori:
- No, dragi mladiću, za nas - u godinama kada su još na svakom koraku vidljivi tragovi ratnih razaranja i vjekovne zaostalosti - vaš problem nije najurgentniji. Snađite se nekako i sami!
A tjedan dana kasnije, nakon što je u komitetu ponovo bio pozvan na odgovornost, Branko je i bez novca i bez prtljage otputovao zauvijek.
... Radije opet biti telefonist nego upravitelj podrezanih krila! - Odlučio je.
13. svibnja 1953.
 
Iris
 
Branko je to poslijepodne neprestano pripaljivao cigaretu cigaretom i, zaogrnuvši se plavkastim i sivim prugama dima, hripao i zagrcavao se - više od uzrujanosti nego od nikotina. Još uvijek na rubu kauča - spreman da u košmaru mašte i sjećanja doživljava Iris kao psa vodiča - sjedeći bez jeke, sputanih pokreta i sav kao isklesan od sićušne gromade potištenosti, pomalo suzio, kidao se i palcima gnječio hitac na bubnjićima. A odluka mu se, sva u razrokim verigama htijenja, svodila na suprotnosti gomile očajničkih preskoka u žrvnju između dobrohotnosti i razbora. Za Iris je dijagnoza bila okrutna: Oslijepivši, budućnost joj se već bila dogodila i svako je predviđanje moglo biti samo zebnja, jer, koliko god se oslanjala na instinkte, ona više nije mogla posjedovati svoju prošlost nego samo ako slučajno natrapa na nju. Njezina je sadašnjost bila zaustavljena u bivanju bez impulsa, bez uloge koja očekuje zahvalnost.
... Ali, zašto!? Zašto tako iznenada i prerano! Kakav je to apsurdni zakon prirodnog odabiranja protiv kojega je čovjek nemoćan? I svako njegovo protivljenje pretvara u sladunjavost - u ljubav kao nagovještaj zločina, jer samo produžuje agoniju. Pa i prema sebi samomu, kao žrtvi, također! - Gotovo da je vriskao mokrim prstima u zbunjenost i milovanje po toplim, klempastim ušima preko koljena. A u baršunastom krznu mu jagodice - te oči njegove i tragači bola koje grozničavo lutaju tjemenom - klize po čeonim lukovima do nozdrva i sve se kinje da dodirnu kapke, da opreznim drhturom nade razodjenu poglede, krupne i zakrčene mrakom, koji su ga sve do nedavna salijetali spokojem.
... Tako su mi apatično rekli: recidiv staračke mrene, gospodine. - Opet mu pade na pamet, više da posumnja u njihovu savjesnost. - Ako je to točno!... Jer ni skalpel nije odgovoran u svakoj prilici.
Zauzvrat, na dlanu mu se lijepilo nešto kao poljubac - vlažna gubica i pritajen njihaj dahtanja. Iris je tu pred njim na prostirci bujala u prutastim čvorovima snage, ukipljena do nesvjesne otmjenosti - bunovna i golema. Nad njom je uporno zvonio telefon, ali je ona već tada bila daleko od namjere da se trgne, da poskoči ili da zalaje, dok su joj ritmične i sve tiše zovke po živčevlju jenjavale prema posljednjem kralježnjaku, sve ravnodušnije da u sebi otkriju kob. A on, pak - raspet na pretpostavci da trenutno nije tu prisutan - nije imao hrabrosti da preko pepeljare podigne slušalicu te da - i njoj i sebi - odgonetne kraj. Pa, najednom, zamrzi to nametljivo zvrljanje pod uhom koje ga je prisiljavalo na otpor navici da mehanički, spontano ispruži ruku, tako malaksalu od neizrecive čame i sažaljenja. I učini mu se tako jasnim da je ta uska stijenka pomrčine sasvim dovoljna da bi, eto, dvije slične sudbine zbrojila do užasa.
... I nada mnom su, kod kuće, govorili otprilike tako. Još nisam bio ni prohodao, kadli, najednom - kažu: prehlada, što li!... Pa se u jazbini, koju su nagrizali alkohol i tuberkuloza, čekalo i čekalo, fatalistički - da se zelenkastosiva skrama raziđe i sama!
Ali u tomu trenutku jedva da je bezvučnim riječima mogao dohvatiti sebe tadašnjega - kržljava i pod ustajalim vonjem pelena.
... Čovjek može da bude i nesretan i unakažen, da bude izvrgnut svim strahotama svijeta, pa da se još uvijek otima za život. Kažu: to je njegovo pravo i njegova dužnost - čak i uz cijenu beskonačnoga mučenja. Životinjama je, međutim - kako god imponirale svojom vitalnošću - zakon bio da u trenutku slabosti propadanjem sebi uštede patnju, sve dok se i na njih nije stuštilo milosrđe - mjereno posebnim razlozima ljudskosti.
Telefon je i dalje zvonio.
... Do vraga, hoćeš li već jednom prestati!?
 
A bio je više nego siguran da mu taj reski metalni poziv donosi odluku protiv koje su mu vlakanca po čitavom tijelu svaki put ustreptala kratkim, električnim četkicama, dok su mu sitne graške znoja (ili suze, možda) izbijale na licu i, kao stjenice, plazile pod košuljom. Premda, zapravo, to i nije trebalo da bude nikakva neočekivana odluka nego tek suglasnost s njegovim vlastitim prijedlogom, ali on u tom času nije imao dovoljno smjelosti da je prihvati, jer - usprkos višim razlozima čovječnosti - (ili možda, radi nje same) nije mogao samo tako, jednostavno da je dohvati za ogrlicu i da je povede u smrt.
Iris! Koliko li je puta to ime bilo vezano uz njegovo vlastito spasenje! Koliko li je puta od njezine sposobnosti rasuđivanja ili trzaja mišića zavisio njegov vlastiti život!...
 
Često je, prepričavajući lanjsku dogodovštinu - više kao parapsihološki misterij nego kao rastezljivu sadašnjost bez pukotina - govorio da vjerovanjem učvrsti javu, da sjećanja prikaže kao nadu.
- Naprijed!.... sunce ti jarko. Naprijed! - Razdražljivo je ponavljao tada na rubu pločnika i kleo, škripao kutnjacima i trzao vođicama - silovito, kako to već može samo čovjek u bespomoćnosti. Iznenadna je proljetna kiša prerastala u pljusak do iznad koljena, a vjetar, poput tvrdih gromača zvižduka, nasrtao na njegovu ravnotežu, na sluh i na ramena. Gologlav, iznenađen olujom i sav naježen mokrinom do ispod pazuha, htio je s njom pretrčati do posljednjega raskršća; htio je da se bar do prve poznate veže skloni s te luđačke vjetrometine. Unaokolo, međutim - ništa osim stotine klokota vodene povjesme, kotrljava praska munje u crijevima nebesa; ni jedne potpetice ili živkanja vrapca, ni jedne šumne brazde pod kotačima automobila. Bio je začuđen i ljut na tu pasju hirovitost koja ga, eto, primorava da - usprkos tomu što je jedva prije pola sata tuda prolazio siguran - sada stoji ukipljen u neizvjesnosti; nemoćan da izabere svoje vlastito ponašanje. I najednom se u njemu razgoropadi gospodar pa htjede da je, protiv svog običaja, odalami torbom koju je držao u drugoj ruci. Srećom, torba je bila i odviše teška; ne, nije je udario. No tada Iris naglo trgne ustranu i, umjesto da produži ravno pločnikom, skrene u oštrom luku prema suprotnom uglu, prešavši na lijevu stranu ulice. Da li je to bio nagovještaj nagona ili razumijevanje prizora koji tada još nije bio završen, on to ni kasnije nikad nije mogao shvatiti; naprosto, pokoravao se snazi koja ga je bjesomučno teglila uza zid, kadli se jedva desetinu koraka iza njih survalo nešto na onaj suprotni pločnik - balkon, prozor, krovište, što li? Bio je istodobno preneražen, ganut i usplahiren saznanjem da je u tomu trenutku mogao biti već mrtav; htio je kazati nešto kao pohvalu ili zahvalnost, ali mu je vihor davio riječi u grlu i ostavio tek suze.
A sada se pred njim, kao moralna dilema, postavljalo pitanje: Ima li smisla i opravdanja mrcvariti je i svojom i njezinom nesrećom - možda još i punih desetak godina!?... Da li je svladavanje vlastitih emocija dužnost - napor kojemu cilj nije mogao dragovoljno birati sam!?... Jer, istodobno - ravnodušnost je bila i zločin i kazna!
Bilo je to prije nepuna dva sata; glas mu je bio bezbojan:
- Halo! Veterinarski fakultet? - I dlanom je odmjeravao čvorugu nad obrvom, još je pomalo žarila; znao je: ni prvi ni posljednji put. Međutim, sad je - upravo zato što je, prepustivši se, vjerovao da ga Iris još uvijek vodi - duboko potišten sagledavao tu novu okolnost u kojoj su se oboje našli, jer samu je više ni do parka nije mogao pustiti. - Kinologiju molim.
- Da, izvolite! Gospodina ravnatelja trenutno nema tu, ali možete meni ostaviti poruku. - Odgovori mu jedan mazni alt.
 
Vraški zavodljivo ženstven - pomislio bi u nekoj drugoj prilici; sad je, međutim, htio baciti slušalicu i opsovati, ali u zadnji čas uvidje kako neće imati dovoljno snage da još jedanput, kasnije, prebire po brojaču te reče:
- Ja sam vlasnik one doge, znate, koja je bila kod vas na liječenju. Trebam jedan savjet.
- Da, da, sjećam se. Baš potpisujem račun.
Podilazili su ga čudni žmarci, dok se trudio da to prečuje, pa nastavi:
- Naime, s tom operacijom - sve je bilo uzalud. I sada tražim nešto, neko sredstvo... Eutanaziju!... shvaćate.
- A što se dogodilo, zaboga!? Neka nesreća!? - Zaskakivala ga je ona radoznalošću.
... Ah, da je bar nesreća. Tragedija! - Htio je srcem da zaurla.
- Pa, ne; zapravo... - Odvrati smušeno. - Bar zasad još ne.
A nikako da izgovori onu pravu riječ: priznanje koje ga je gnječilo i boljelo - i nje i sebe radi.
- A bila je dresirana za vodiča, zar ne?
... Blebetuša! - Slutio je što time hoće da pita.
- Da, bila je. Ali, nažalost, to više nije.
Premda je po sumornoj prognozi kirurga osoblje na zoo-klinici o tomu nagađalo već i ranije, ona je tek sad pokušala vrlo zorno predočiti scenu: zakrčen promet na raskršću, kola hitne pomoći, miliciju, proturječne izjave očevidaca. Mora da je netko rekao: Siromah - bio je slijep, a čini se da je bio i pas.
- Poremećaj u ponašanju?...
- Ah, ne, nije u tomu stvar.
- Vjerujem. I sama sam vas toliko puta promatrala na cesti. Korak vam je bio tako samopouzdan!...
Njezina ga je aluzija ponovo, poput vremeplova, prebacila u onaj tako dramatičan scenarij nad nepredviđenim uličnim iskopom od kojega je nekolicini slučajnih prolaznika zastao krik u grlu, kad je - nakon što se Iris u nedoumici zaustavila, a on već po navici rekao "naprijed!" - prelazio onih desetak smrtonosno opasnih koračaja po uskom brvnu, a da ni u jednom trenutku nije bio svjestan provalije - miran, usredotočen, tek malo začuđen drvenastom jekom pod cipelama, prepušten grozničavoj inteligenciji životinje koja je, da bi on tik uz rub mogao sigurno gaziti, prepletala svoj vlastiti hod; ničega tada još nije bio svjestan, sve dok na drugoj strani nije stigao do dubokih uzdaha olakšanja; tek tada je osjetio snažnu drhtavicu u nogama.
A prekjučer, kad je na prilazu parku čelom udario u kandelabar, odjednom je oko njega zbrka narasla do očaja; pogledi, ruke, tumačenja, uslužnosti - sve se to nasumce pripremalo da se uzdasima okomi na njegovu nelagodu i na njegov bol te da se raskokodače od sažaljenja. Mogao je unaprijed znati, tu gotovo da i nije bilo razlike u osjećajima; istim su rječnikom oplakivali i njega i psa.
- Da, nažalost, bojali smo se toga. - Maločas je rekla činovnica kao neslužbeno objašnjenje i sućut u isti mah. - Nakon kirurškoga zahvata bila je vrlo nemirna.
... Naravno. Svaki neuspjeh mora imati svoje opravdanje! - Dođe mu da zlobi, da se zgadi nad utjehama i protiv sebe i protiv nje, ali uspije tek da protisne:
- Čudim se. Uvijek je bila beskrajno strpljiva.
Ali, telefon mu nije dao da povezano razmišlja.
... Možda se to Boris vratio na kliniku i ona mu je, vjerojatno, sve već ispričala. - Bio je spreman da pretpostavi. Očekivao je da bi mu on - drug iz nekadašnjega zajedničkog predgrađa - preporučio bez okolišanja ili živodera ili cijankalij.
... Jer čovjek, samo kad je pogođen vlastitom nesrećom, istinski doživljava smrt. Tek tada iznenada uvidi da budućnosti, s kojom je do maločas računao, više nema i da je preostala samo prošlost.
Branko je, prebirući po ubrzanom filmu nepovratnosti trošnoga sjećanja, vjerovao da poznaje svaki atom njezina rasta - od gegave igre šteneta do ćudljive snage dozrijevanja. Čak i sada, u tom gotovo skamenjenom stavu pored kauča naslućivao je nešto kao ljubav, onu duboku privrženost koju ni ovakav usiljen dodir nadlanice više nije mogao da izmijeni. Ali sad je isto tako bio i načisto s time da se to njezino bezgranično povjerenje lomi na njegovoj usamljenosti; u njezinoj kobi odvagivao je, zapravo, sebe: zločin dobrohotnosti, zasjedu smrti pod korijenom smiješka, miris laži u klijetkama tminara. A usporedo s tim, htio je da tim tumaranjem po grižnji savjesti pronikne još dublje i nasluti sebe u vrtlogu njezinih pojmova, jer je Iris u tomu trenutku, činilo mu se, sasvim izvjesno morala i sama razmišljati. Jer, umjesto da - kao što bi to čovjek - preklinje i zanosi se izbavljenjem ili da bjesomučno grize, ona je - možda u najgorem slučaju - tek dremuckala na njegovim nogama.
A telefon je dotle neprestano i u jednakim razmacima oštrim brazdama rezao njegova raspoloženja u nesuvisle odlomke razgovora i slika u kojima je bilo više razdražljivosti nego tuge, ali slušalicu ipak nije htio podići. U laganim drhtajima, koji su probijali tamu između njih, činilo mu se da i ona strepi u svojim slutnjama također.
- Ti, sirotice moja! - Htio joj je zatepati, no ispalo je odnekud gorko, puno jecaja.
... Zašto se čovjek, nepomiren sa svojom malenkošću, svojim osjećajima mora upletati u zakone prirode? Zar za opstanak na Zemlji nije suviše i to, kad i svi oni privremeno najsposobniji u vrsti prežive odabiranje?
Branko je mislio da oduvijek voli životinje - doduše, nekako maglovito i u načelu, a možda i zato što su one u njegovim predodžbama postojale nestvarno, više kao bajke, izdvojeno glasanje ili plahi dodir; ali, da bi postao svestran ljubitelj pasa, mora da su bila bar dva izuzetna razloga: usamljenost i želja za samostalnim kretanjem. A Iris je bila zaista otmjen i poslušan pas. Naizgled - bar za one kojima su životinje potrebne za pojačavanje njihova vlastitoga dostojanstva - bila je to donekle podmukla i sirova snaga s krvoločnim rodoslovljem, s tupastom njuškom i sa zadebljanjem na šapama. Istina, pred neznancima je bila suzdržano blaga, nezainteresirana, kao da su joj se svi pokreti, sve radnje, svi zahtjevi u životu sveli već na jednu jedinu dužnost - posluh prema gospodaru; pa ipak - nelagodan obzir ili ljubaznost na daljinu nije izazivala ni očnjacima ni režanjem, koliko visinom njemu do struka. U prolazu bi s mješavinom divljenja i bojazni ljudi govorili "pravo tele" ili "kao kakva lavica", a njemu bi tada, premda o tomu nije imao jasniju predodžbu, takvi usputni komentari laskali, jer su se i u najvećim gužvama prolaznici uginjali da im otvore put.
- Hajde, Iris, iziđi malo u kuhinju ili na balkon, molim te! - Prostenjao je konačno, mlitavo i jadikovno, ali su mu znojavi nepokorni prsti proturječili udvostručenim draganjem oko zatiljka. I u čudnovatoj kockarskoj radoznalosti pitao se hoće li ili neće izići. No kuja se tek lagano trgne; izgledalo je u jednom trenutku kao da će zbilja ustati.
... Ipak je, znači, shvatila da se pred njom ne usuđujem završiti taj kobni dogovor.
Ali se ona jedva malo protegla i ponovo leže.
... E, baš sam blesav! - Pomisli. - S takvim alternativnim komandama. Ne bi ni da može logički rasuđivati sama.
Uto primijeti da je telefon posustao i bi mu odmah lakše. Odluka je bar na kratko bila odložena.
Branko je, osvrćući se na protekle doživljaje s njom usprkos nepovratnoj trošnosti sjećanja - svjestan da se zaboravom skraćuje svaki život - ponajprije u samomu sebi učvršćivao prošlost koja je tako aktualno bila povezana s javom da i u onomu, što je Iris bila dio sadašnjosti, već nema razlike između snomorice i stvarnosti, premda mu je bilo jasno također i da zbilja, koja više ne računa s neposrednim dotokom vremena, samo obmanjuje budućnost.
Iris je već imala četiri godine, ali se Branko tek odnedavna i sam - uglavnom, kao propagator ideje - sav posvetio dresuri pasa vodiča. Pronašao je program za razonodu, a vjerovao je - i dobar posao. Stvaran povod, međutim, nije htio ni samomu sebi priznati; bio je to povijesni raskorak s vremenom u kojemu je živio, izgubljenost koja se javlja kao prenabujala revolucionarnost među navikama. Već u onomu času, kad je mislio da sav svoj optimizam ugradi u sadržaje Udruženja i Bogdaj-bunara, začeo se nesporazum - ona nužna razlika u metodama kojoj se korijen često zavlači pod različite naslage suprotnih i proturječnih interesa i težnji, da bi se, prije ili kasnije, rasplamsale u spletke i nadmudrivanja čak i oko najbanalnije politike, s puno samodopadljive borbe za najpravovjerniju istinu - pa, ako je nužno, i s rekvizitima protiv vještica.
... Do đavola! Pogotovu, kao drugovi neka svi idu do đavola! - Mislio je, kad je, odjednom, ugledao sebe na drugoj strani jaza, kako se uzalud bori, napušten i gotovo samomu sebi nasuprot.
- Iris, na balkon! - Reče nestrpljivo i mahne rukom prema vratima, kao da je zaboravio da ga ona više ne vidi. Neka rasprskavajuća nagumina očaja verala mu se moždinom u susret narednom trenutku, kada će telefon ponovo zazvoniti. Ali se kuja protezala i, očito, drijemala, ostavivši sve svoje nemire u ranijim sutonima djevičanstva - u prijelazu na dugačku noć pored gospodarevog uzglavlja, noć koja se gotovo izvan domašaja njezina pamćenja spustila po britkim zrakama čelika. Iris je doista bila rijedak pas - doduše, previše skup i na leglu i na hrani, da je nije bio dobio na poklon. Ali kroz te četiri godine njezina cijena nije rasla samo po ljestvici zaviđanja i troškovnika nego i po rasponu samozadovoljstva što su njegove zoo-pedagoške sposobnosti bivale iz dana u dan okrunjivane sve većim uspjesima. Gotovo da je osjetio draž roditeljstva, kad je za nju, goluždravu, prvi put pripremio dudicu s mlijekom ili kad je visoko uzdignutoj njuškici objašnjavao osnovna pravila čistoće. Bilo je u njemu toliko dječačke obijesti, dok su jedno na drugo režali u valjuškavim igrama po sagu ili po krevetu. Ali je, kao i u njegovom vlastitom djetinjstvu, bilo i neopozivih naloga u zastrašujućem zvižduku remena. Nije bilo tako duboka snijega ili sna koji bi ga zadržao da s njom ne iziđe bar do prve alleejje u parku, čim bi šapicom stala grepsti po vratima. U nezaobilaznim dužnostima dani su mu bivali sve sadržajniji: za dulje šetnje do Tuškanca, za rogožar iznutrica do klaonice, za linjanje pod četkom ili za nova tetošenja. Čitao je kinološku literaturu i sklapao nova poznanstva na ulici ili na proplancima gdje su najmiliji sadržaji razgovora bili psi. Uostalom, da i nije bilo toliko uzbudljive draži u sanjarenju kako bi valjalo što hitnije osnovati školu za dresuru, on se više ne bi bio mogao odreći svoga nauma, jer je već od prvoga dana postao svjestan da pas na uzici ne donosi samo razonodu nego - što je u tim trenucima bilo daleko važnije - da umnožava njegova vlastita osjetila. Najednom, biti gotovo nezavisan i biti slobodan - to se više nije dalo zaboraviti. Ona cik-cak jurnjava pločnikom, sigurnost u gustim oblacima štropota, propusna nit među rijekama vozila, kvrgave ravnine izvan uobičajenih putova i nedodirljiv lepet grana u šumi, svaki novi korak u prostor dotad omeđen tamom - sve se to u prenapregnutim živcima javljalo kao melem samopouzdanja i mir.
- Osjećaj da nikomu nisam dužan ni moljakanje ni zahvalnost, - dokazivao je u više navrata, - pretvara onu prirodnu potrebu za kretanjem, koja me je dotle činila uvijek manje vrijednim, u istinsku radost i strast.
Branko se nerijetko zatekao da mašta kako bi se, možda, upravo kroz dresuru pasa vodiča mogao ponovo vratiti u središte pažnje, jer, ma koliko se trudio da bude prezrivo gnjevan ili ravnodušan prema istokobnicima, još je uvijek bio toliko politički religiozan da nije mogao s odgovornošću podnositi samoizolaciju.
... Opredijeliti se, dakle: ili za pasju odanost ili za permanentnu revoluciju!
I opet se sjećao:
"Svaki nalog mora biti kratak, razgovijetan i oštar." Objašnjavala mu je na pasjem igralištu ona prva slučajna znanica koja je mnogo vjerovala svojim vlastitim iskustvima. "Pogotovu, kad joj nešto branite. Ali korbač ili batine - to, uopće, nikako! Praćkom u stražnjicu - to da. Jer, nikad nemojte dopustiti da vam životinja vidi u rukama izvor boli. Neka ga samo poveže sa značenjem vašega naloga."
Bio mu je to, onda, prvi nagovještaj da u odgajanju neće moći biti sasvim samostalan i sam.
 
"Osim toga, i kad nije na lancu ili na uzici, nikada pas ne smije biti posve slobodan." Govorila je tada ona znanica sa zveketom orme u rukama.
Premda mu se baš nije dopadalo, uskoro je shvatio:
Najprije, načelo neprekidnoga nadzora. Sladunjavost je sasvim suvišna. Sloboda je najljepša, kad je uokvirena!...
Pa ipak, nije mogao da odoli. Htio je, dakako, prodrijeti u bit odgoja i pronaći ključ kojim bi odgonetnuo duševna svojstva i karakterne osobine pasa - životinja koje su na posredan način isticale u njemu neke vrline i mane čovjeka. Iskrena privrženost u kojoj ljubav ovisi o ropskoj spoznaji svoje inferiornosti.
Ali, telefon je bio tvrdoglaviji od njegove upornosti da za čitav svijet bude odsutan.
- Molim. - Rekao je, usprkos tomu što je u njemu sve bilo već rečeno.
- Budite tako ljubazni!... Kao što znate, mi smo u rubrici "zanimljivosti našega grada" donijeli već nekoliko članaka o vama i o vašemu psu vodiču koji je, kako čujemo, oslijepio također. Htjeli bismo našim čitateljima donijeti istinitu reportažu iz prve ruke o vašemu udesu. Bila bi to vrlo interesantna i dirljiva priča, zar ne?
- Ma, idite do vraga i vi i vaše novine!... I, kako se samo usuđujete tako bezočno njuškati po tuđoj nesreći!?...
- Ali, druže Branko, oprostite!... ja to i po službenoj dužnosti.
- Svejedno!... To me, uopće, ne zanima. I ne želim da bilo što piskarate! Jer, priznajte... vama je svrha jedino da time rascmizdrite nekoliko usidjelica i ništa drugo!
- Pa,... mislila sam i to: da, usput, uputimo i poziv građanima koji bi svojim prilozima bili voljni da ublaže gubitak što ga, nema sumnje, i te kako morate osjećati?
- Čujte me, draga,... vi kao da ste se urotili danas; podjednakom bezobzirnošću vrijeđate i mene i psa.
- Ali, za neke bi ljude to, možda, kao djelo milosrđa!... shvaćate?
- S pobožnom računicom?... Ili, s buržujskom novčarkom!
- Što, zar drugim riječima: vi mislite da je u socijalizmu čovjek bešćutan?
- Ja mislim samo to: da vas ne zanima čovjek nego rubrika. A ja vam, zapamtite!... najozbiljnije zabranjujem da iz moje tragedije stvarate kapital!
... Glupača jedna! - Pomisli. - Kako je samo pronašla moj broj!?
Zatim, još pod dojmom usplamtjelosti, nazove glavnog urednika. - Da se razumijemo: tu se više i ne radi o psu nego o meni osobno!... Jer tu "sljepoća", kao kakva šuga ili srodstvo, do vraga!... postaje zajednički nazivnik svemu što je na bilo koji način vezano sa mnom. I ta se slučajnost prima samo kao podvostručena,... ili, možda, čak i kao postostručena!... bijeda mene samoga. Bez obzira što sam i tko sam - ja sam tu, zaista!... Ili, možda, nisam!?...
Ali se, najednom, ponovo nađe u rašljama taštine i dinara, zagolican pretpostavkom da ta njihova novinarka - iako, možda, jest - ne mora biti ni sasvim glupa.
... Jer, kad bi još bila i fotografija! - Mislio je kroz nagomilane troškove. - Priča bi mogla, makar i u nekom resoru socijale, biti poticaj da okoti drugo. Na primjer, štenca njemačkoga ovčara!... u najboljem slučaju.
Tada negdje u posljednjem pretincu podsvjesnoga tumačenja uskrsne još jedan razlog - nešto kao tuga u nastavcima. Iris je, kao štene, bila tako obijesno radosna - činilo mu se; znala je u punom trku naletjeti na drvo u šumi ili skotrljati se u jarak, ali zbog toga nikad nije tulila.
... Kao što to nisam ni ja!
I pitao se sada s predbacivanjem:
... Zašto nikad ranije nisam posumnjao? Ili, zašto mi to drugi nikad nisu saopćavali? A možda su već tada naslućivali nešto u njezinim očima. - I to mu se neznanje sad učini kao spasonosna slamčica odgovornosti - pjena za koju se hvatao svim prispjelim potraživanjima. Jer kasnije Iris je bila i odviše mirna za svoje godine. A ni svi računi za njezino školovanje još nisu bili sasvim podmireni.
Tada mu električni zrikavac ponovo zaurla pod uhom, ovaj put nepodnošljiv u neminovnosti, jer je bio zalaznica svim raspoloženjima - posljednja riječ koju je mogao dodati svojim monolozima.
... Cijankalij? Metak? Ili vivisekcija!?...
- Dakle, slušaj. - Govorio mu je Kruno bez uvoda. - To - ta, kako kažu, mladenačka katarakta - najvjerojatnije, uopće nije nasljedna. Shvaćaš?... Osim toga, psima bi trebalo, i kad najbolje vide, najmanje bar nekoliko dioptrija.
- Ma, ostavi me, molim te! - Gunđao je Branko, zapljuskivan plahovitim uvjeravanjem. - Ionako sam se već nakinjio dosta i predosta. Sad mi samo još ti trebaš sa svojim mudrolijama.
- Ma, slušaj me, čovječe! Ne budi tvrdoglav!... Iris je još mlada i zdrava pa, mislim: to s parenjem po rodovniku!... Shvaćaš?... Da pronađemo neku priliku, pa makar i za devize! Stalno ljudi putuju van, u inozemstvo... Pa, da je netko povede sa sobom. A, konačno, moglo bi se pokušati i s umjetnim osjemenjivanjem; ti tamo na veterinarskom fakultetu imaš neke veze. Uostalom, ne rađa se očima!... A već bi ti u prvom leglu sredstva bila vraćena za nekoliko pokoljenja unaprijed.
- Možda. - Rekao je Branko suho, bez nade i beznađa. - Samo, da i toj dilemi već jednom bude kraj!
Šćućuren i lomljiv kao sjenka, mora da je dugo sjedio tu na kauču - suviše dugo; jer, kad je pogledao na sat, sumrak je slobodno mogao biti oko predmeta. Ustao je gotovo obradovan, što je odluka odgođena za nepuno "sutra" koje se može prespavati u neke nove mogućnosti, a da to ne bude ni groza ni laž. Priroda u njezinim kretnjama nagonila ga je da iziđe u susret i nasuprot radoznalosti; radno vrijeme zločina bilo je i u njemu i na maloj kazaljci bar za jedan krug unatrag.
- Idemo, Iris! - Reče. - Pa, da ja večeras izvedem tebe.
Ona se pipavo pomakne s mjesta, nečujno i njegovoj nozi pomalo unakrst; očito, novajlija u sporazumijevanju s mrakom i za nekidašnjost u sebi. Ali se on udvoji - oprezan i za sebe i za nju - pa proigli s njom do usjeka na vratima i dobrodi do prve tratine. Uši su mu se kao nikada dotle zaokružile na sve četiri strane do upitnika, a izvinjenja smrzavala na usnama. Iris je, začudo, i sada bila sigurna, mekana gaza poput lepeta i snage da ga povuče iz tjeskobe sve do oblaka.
- U šumu, naravno. - Odgovarao je na nepostavljena pitanja. - Samo, da obiđemo sporednim ulicama!...
Uto neki dječak na uglu zakotrlja praskalicu i oni se oboje trgoše - on, svakako, više - kao da je to bio baš onaj hitac što ga je u sebi poricao čitav dan.
- Do vraga! - I on zagrize u stid. - Izgleda, ona je, usprkos mogućoj konačnosti, hrabrija!
I, najednom, učini mu se da je prekasno počeo vraćati dug.
* * *
 
 
10.
 
Kad je, ispravljajući greške na prošlosti, temeljitije pogledao čistopis, primijetio je da su mnoge činjenice pretipkane zaboravom i da sjećanju - koliko god bilo nesmiljeno - nedostaje integritet. Pa ipak!...
5. kolovoza 1953.
 
 
Suočen sa sudbinom
 
Bijaše im to tek treći dan ljetovanja. Dunja je potrbuške na ručniku i stopalima u mlaku brbotanju poslijepodnevne plime, grickajući u stankama olovku, zurila prazno nekamo u daljinu i osjećanjem napuštenosti mislima lutala za zgurenim obrisima crnih, usamljenih maslina što su se kroz narančasto slani maestral naprezale da po gromačama zakoraknu bliže suncu. Tik do nje, čučeći u plićaku, Lina se rvala s ljuljuškanjem valića - sva unesena u pokušaju da kanticom zagrabi račića što joj je porebarke hitro izmicao među algama. Na obližnjoj ploči Kruno je - tobože, da iskoristi nadahnuće - raspet ognjenim strijelama upola već dremuckao. Kupali su se usamljeni u zrikavoj tišini male amfiteatralne plaže, daleko iza svjetionika. Za rtom se još nije nazirao čađavi čuperak broda - lokalni znak za točno vrijeme i jedina veza sa svijetom do ponedjeljka. Bio je to, dakle, onaj idealan trenutak izdvojenosti u kojemu su se, napokon - usprkos prividnom skladu - i morala i nisu morala suočiti njihova dva usporedna toka svijesti.
... Ako, zbilja, i taj luđak Zoran doputuje danas ovamo! Baš sam se bila glupo zaletjela ono s adresom odmarališta! A on mi, onako cinički, dobacio: Pa onda, gospođo, doviđenja na Jadranu! - Pomisli Dunja. - Premda sam mu, istina, otvoreno rekla: Ostavi nas na miru, molim te!...
A upravo tada Kruno, sav s neke druge obale smisla, progunđa:
- Eto, već bih mogao imati čitavu priču; ali, kad nikako ni samomu sebi ne mogu priznati da je Milan mrtav! Naprosto: ne mogu. Jer, toliko sam toga onu večer imao da mu kažem. Pa i to da prebrzo zaboravljamo mrtve. Očito, iz ceremonijalnih razloga - ne isplati se. Ubiti se zbog ljubavi - to, ne! U njegovom slučaju rekonstrukcija protesta ne bi bila dovoljno logična. Od samoljublja - to, da!
- Da zapišem? - Upitala je Dunja ravnodušno.
- Ma ne, nemoj; za danas bi i ono bilo dosta! Ionako, sve to ništa ne valja. Jedino, kao neka suhoparna bilješka - možda.
- Ni ono: kad je Nevenka isti čas dojurila da nas obavijesti?
- Da, vidiš,... to mi je - bar kao deskriptivna analiza - priličan problem. Jer, kad nam je, onako uzrujana, upala u kuhinju, rekla je: Milan se pokušao ubiti. A zapravo, bila je svjesna toga da se ubio!... Bilo je nevjerojatno; pa ipak - činilo mi se kao da osjeća nekakvo olakšanje u dubini te izjave. Pa ipak, činilo joj se da ta okrutna istina - ma koliko da se suprotstavljala samopoštovanju - odjednom otkriva i prazninu i veličinu njezina bola. I tek nakon te gorko izgovorene istine kao da je shvatila stvarnost.
No, upravo kad je osjetio da bi mogao biti genijalan, već je toliko vremena bilo prošlo uzalud. Još mu je bilo preostalo da malo dublje pronikne u taj neočekivan emocionalni paradoks: mir u kojemu kao da joj je pao kamen sa srca kad je shvatila da, usprkos tragičnom finalu - sve ono što je Milan za nju do tada značio i u dobru i u zlu - energija njegove prisutnosti na neki čudesno nemilosrdan način iznenada odstupa, a njegov se užasnut lik, njegov duh postupno povlači u prošlost i smanjuje do podnošljiva razmjera između predbacivanja i kajanja.
- A što se Milana tiče, - dodao je, - mislim: Ožiljci na tkivu naših sjećanja krvare najčešće zbog neutaženih želja. Jer, ako je doista bio umjetnik - a bio je! - njegova je smrt morala, makar i vrlo sporo, početi već s prvim potezom gudala. A sve to, taj uspon do klimaksa, razložno povezati s doživljajima iz djetinjstva - ciganiju, prosjačenje, režim u zavodu, bolestan mjehur, utapanje u muziku, strast prema ženama - povezati, dakle, s apsurdom što, naizmjence, budi tjeskobe i nade,... shvaćaš?
Dunja ga je, izjedana mukom iznutra, jedva slušala; što se brod više približavao, to je njezina iskrena želja da nakon toliko godina ne dopusti novo razbuktavanje krize u braku bivala sve dvoličnija, jer je, zatajivši mogućnost Zoranova dolaska, dopuštala sebi neiskrenost ponašanja prema Kruni.
- Bojim se da je to previše apstraktna shema. - Rekla je mrzovoljno, ne prateći smisao njegovih rečenica.
- Glavno da je shema tu; konkretno ćemo kasnije već nekako!...
 
A tada je, prestajući da se pretvara kako radno razmišlja, iznenada osjetio da čak i pred njom, koja je tu pored njega uglavnom kritički šutjela, valja napokon raskrstiti s nekim nedoumicama. Prije svega - da li da slikom, pa makar mu prigovarali nedoživljenost, rasterećuje misaonost kazivanja? U tomu nesretnom romanu u kojemu nikako da konačno inventarizira sudbine. A zatim, i da bi se - prsa o prsa s nevjericom - borio do kraja protiv neke potmule tuge u sebi, protiv one razorne spoznaje da se i sam iživljava na krivo usmjerenoj radinosti.
... A Milana sam htio osokoliti. Rekao sam: Samo onaj tko u sebi duboko proživi strah od smrti ima pravo na novu kvalitetu besmrtnosti koja se dostiže jedino preko slobode i stvaranja... Kakve li gluposti!... To je ono "previše apstraktno" za onoga tko istinski trpi.
Dunja se ponovo, svjesna svoje uloge žene, nadala da Zoran ipak neće doputovati na ljetovanje baš ovamo.
... Da li da mu bar sad natuknem? - Pitala se. - Unaprijed. Pa makar već i bilo prekasno. Samo, da ipak ne bude bez veze. I, ako se prevarim - uzalud. Jer, i u jednom i u drugom slučaju - on mora imati pravo na sumnju!
A Kruno, pak - najčokoladniji među kupačima u Sutomorčici, ultravioletno ispržen za rekord i protiv reume - zabavljen meditiranjem, nije ni slutio da je baš u tomu trenutku i s te strane ugrožen. Još jutros je za doručkom, na terasi pred hotelom, bio jedan od junaka u šaljivoj anegdoti o ribarenju, kada su - Zdeslav s krme, a on s pramca - jedan drugomu zakvačili udice i s puno uzbudljiva nagađanja cimali, natezali, popuštali, sve dok jedna od tih udica (najvjerojatnije baš ona na koju je trzala ta prokleta ribetina - možda tunj, hobotnica ili čak mali morski pas!) nije otišla k vragu, a grohot se na račun obojice valjao plažom sve do podneva.
... I ja se u tomu društvu, pun obijesna veselja, razmetao također - bez obzira koliko je tko, pa i tu među nama, bio već na neki način mrtav! - Pomisli u naknadnom kajanju. A reče:
- Neka Lina iziđe iz vode! Za danas je bilo dosta brčkanja. Pa, idemo gore u hotel, prije nego što brod stigne s poštom. - Te se, mrzovoljno hitnuvši ukrnjenu ljušturicu u more, isceri gorko. - Jer, ako je "pisati" danas uopće nešto - mislim, nešto društveno korisno! - sarkastički rečeno: lozinka za neka intimna bogatstva u srcima ljudi, zar nije žalosno i prežalosno da smo, eto, cijeli jedan dan izgubili (jednu nadnicu, rekli bi ekonomisti) jedva za pola stranice?
- Pa... možda, da; imaš pravo! Samo, ni taj tvoj visoki napon stila! To jahanje na formi! A, osim toga, i ti pretjerano sofisticirani dijalozi!... za čitatelje kojima je knjiga najčešće sredstvo za uspavljivanje.
- A što? Ni tebi se, dakle, ne sviđa!?...
- Pa... Uostalom, radi kako te volja! Ne tiče me se. Ali, vjerojatno, bilo bi prihvatljivije kada se ne bi naprezao toliko. - Dunja je, kao supruga, smatrala svojom dužnošću da mu pruži podršku, ali je to činila na jedan tako težak, ravnodušan način, iznoseći svoje prigovore ili sugestije uvijek samo jedanput, a ostalo je bila napadno neutralna šutnja.
Onda su neko vrijeme oprezno, bez riječi popuzavali kozjom stazom između podzida i hridina te, da između grgotanja valova u škrapama i mirisa kadulje nije bilo i odviše muha koje su ljuto peckale na kišu; bilo bi u tomu sasvim pristojne, iako malo zakašnjele romantike - bar za njega koji je, ionako, oskudijevao ljepotom, kad nastavi:
- Da. Možda sve to, zaista, izgleda afektacija. Međutim, ja bih želio da bude baš obrnuto. Ustvari, dalo bi se i simulirati - u nadrealističkim slitinama pojmova pogotovu. Ali, biti epigon!... Ili, da plagiram!... Da iz tri roto-romana popabirčim četvrti!... Premda se i ja na neki način - osjećam to - ponekad grčevito skrivam iza poetizacije.
- Da, ja bih rekla da je poezija, sama po sebi - pogotovu, kad je njome impregnirana proza - prilično statična, zaljubljena u trenutak, u sliku koju neprestano iznova želi reproducirati. Zapravo!... - Pripalivši cigaretu, zamišljeno odvrati Dunja. - Eto, čini mi se, na primjer, kao da junaci u tim tvojim pričama - možda i zato, što ih sve redom tako dobro poznajem - žive nedovoljno živi. Jer svi oni mnogo više govore nego što rade. Ne znaju napraviti ni jednu prirodnu kretnju ili, pak, neusiljeno izvaliti neku misao. Rečenice im izgledaju savršeno uspravne, govore pravilnom sintaksom - knjiški, kao da, progutavši stilističku motku, drže referate.
Bilo je u tomu neke čudne, transcendentalne osvetoljubivosti.
- Doduše, za rijetke literarne sladokusce i time se nešto zbiva (intencionalno možda i vrlo plemenito! - ne kažem), samo,... i najljudskija priča danas mora biti roba, dizajnirana za široku potrošnju. - Dunja nije nalazila najpogodniju formulaciju za svoju slutnju. Osjećala je da mu nedostaje nekakav energetski impuls koji se kondenzira u neposrednom promatranju - ona životnost predodžbi, obogaćenih umjetnom bliskošću čudesa i čudovišta u kojima su se, zahvaljujući tekovinama tehničke supercivilizacije, vrtložila već i saznanja predškolskoga djeteta. Zbog toga, izjave o činjenicama koje nikad ni približno ne odgovaraju činjenicama, pripovijedanje o svijetu samo po sluhu - o svijetu što se preko vizualnih mas-medija taloži sve do podsvijesti poput mećave dokumentarnih identifikacija s očiglednošću nemogućega - više nije poželjno. Danas kada se u konkurenciji s filmom i televizijom, kao zalog zbivanja, traži krv i nasilje - zlo, naviklo na ekran, koje niti zastrašuje niti upozorava. I upravo zato da bi se suprotstavila atrofiji moralne svijesti, slikovitost bi morala - ma što da sadržajem izricala - težiti čak i onda, kad je satkana samo od riječi, da se umjetnički otjelovi kao dinamičan prostor akcija. Dok on, pa i kad ponire do u najdublje naplavine uspomena, raspolaže gotovo samo zvukom što se opredmećuje tek na vremenu. A upravo to pozvučeno vrijeme - prostor njegove mašte - neprestano mora strahovati od manjkave poistovjetljivosti sa svijetom činjenica koji, naprosto, više nema vremena da sama sebe podnosi u metaforama.
 
- Ah, tako, dakle!... Istinu govoreći, nikad ne bih bio povjerovao da poraz može biti toliko jednostavan. - Rezignirano, kao za sebe, promrmlja Kruno, otresajući slanu prašinu s ramena. - I, do vraga!... da se bar već toliko puta nisam odlučivao: neću i neću više pisati!
- Dobro, pa ne moraš odmah klonuti duhom. Bar dok ti je to hobi, a ne profesija. Samo, rekla bih: umjesto apstraktnih komentara više specifične psihologije, više autentičnoga aktiviteta!
- Ali, kako? Kako da postignem to "više"? Ta i sama znaš da su sve te moje priče gotovo doslovne istine.
- Da, znam; ali, kad bi u raspršenim činjenicama, koje se opiru jedinstvu, bilo više lepršavosti fabuliranja, više sažimanja u pojedinačne uloge!... Neobvezatnost je uvijek, u neku ruku, prihvatljivija od gole istine. Nju treba staviti u sukob, u rasplet. Jer, očito, ni najoriginalniji aforizam ili metafora, kad nisu zaogrnuti nekim zanimljivim sadržajima, ne zadržavaju se dugo u tuđem iskustvu. A tebi je baš do toga najviše stalo!
- Pa,... da ti u vezi s tim otkrijem jednu tajnu?...
- Tajnu!?... Kakvu tajnu? Da čujem!
- Dobro, ne moraš se uzbuđivati zbog toga. Tajna je u mojoj podsvjesnoj želji da sve te priče već na prvi pogled budu muzikalne. Da strukturalno zvuče kao simfonija!... Jer, da ne banaliziram previše - činjenice bi, registrirane površinski, mogle izgledati ovako: Dok jedna žena s dvoje nejake djece, čudesno nepodudarna sa sjenkom vlastite prošlosti, do zore bdije nad kolijevkom, zabrinuta i gnjevna zbog nesigurnosti pred suparnicom; dotle njezin muž na plotu iza drugoga ugla visi o svojoj svilenoj kravati, doista mrtvo hladan za sve oko sebe - pa i za trenutke pred konačnim ništavilom. A uz policijski zapisnik o uviđaju priložen izvještaj sudske medicine (podaci na licu mjesta, obdukcija, postotak alkohola, patološke promjene - pojedinosti koje ni za koga više nemaju nikakva značenja). A vidiš - tomu nasuprot - ona druga činjenica: To da si još malo živ, dok te više nema; i usporedni monolozi sjećanja koji pokušavaju rekonstruirati ono nedohvatljivo u čovjeku što ga nagoni da se ubije; vidiš,... eto, to mene kopka!
Nju neka potmula nužnost natjera da mu odgovori:
- Da, razumijem te; to je ono mazohističko svrdlanje u dubinu. Ali sudbine valja ubrzati, skratiti. Knjiga u svomu nastajanju ne može čekati desetljeća, da bi se tek osmislio neki lanac događaja. I konačno, svaka priča mora imati svoje korice, a sa životom smo, ionako, uvijek negdje na pretposljednjoj stranici.
Kruno je bio svjestan aperitiva crne kronike, ali opričati Milanovu smrt kao tragediju samo zato, da bi utažio glad publike za zločinom, što ga destilat poistovjećivanja pretvara u sažaljenje, nikako nije mogao.
 
- Istina, - reče, - za one kojima je krimić i seks jedina moć otkupljenja nije nužno biti umjetnik.
Pa ipak, i njemu je bilo neophodno - znao je to - mnogo više promućurne fantazije, mnogo više strukturalne kombinatorike, mnogo više arhivarskoga duha i memorije za zločin i sladostrašće. A i godine su mu iskustvom i pronicljivošću bile protiv nategnutih pustolovina. Međutim, njemu ni do sada nije bilo dano (a što su godine brže prolazile, bivalo je sve manje mogućnosti da mu ikad bude dano) da se nađe na izvorištu, ako ne samih događaja, ono bar vjerodostojnih informacija o njima.
... Gdje je, na primjer bila klica posljednje Milanove odluke? Možda već i u samoponiženju, dok je još mokrio u krevet. Tko to zna! - Razmišljao je. - A nadograđivati nešto na bilo koju svojevoljnu pretpostavku bez istinske uzročnosti, na proizvoljno oglagoljenim frustracijama - ne, to iskreno nikad nisam znao. Premda bi se i to dalo naučiti.
Zakoračivši u prolazu na postolje svjetionika, Dunja - sada za čitavu stepenicu viša - spazi preko tamarina crnu grivu broda. Bilo je, dakle, već blizu pet.
... Ako ta budala Zoran ipak dođe?
A reče:
- Premalen je krug u kojemu se vrtimo. I na prste bih mogla prebrojati sve te tvoje znance i prijatelje: oskudnu galeriju - uglavnom iz Udruženja - iz koje se jedva može izvući poneki tip. A koje, nažalost, otkako sam se udala, i ja moram prihvatiti također. Premda su mi mnogi od njih najčešće dosadni, strahovito dosadni!
... Otkud, najednom, toliko žuči? - Pitao se.
Kruno nije imao volje da sve to shvati ozbiljno. Pa ipak, pričinilo mu se da u toj nenadanoj zlobljivosti naslućuje nekakav neuobičajeni prizvuk pa stade budnije analizirati svaki titraj njezina glasa, svaku riječ i svaku šutnju. I, tražeći povod za tu nesputanu razdražljivost, samokritički pomisli:
... A možda, donekle, ima i pravo. Jer, stvarno, i nemamo nikakva društva za razonodu i trač-partije; godinama gotovo i ne izlazimo iz kuće; samo rintamo za taj prokleti minimum standarda. Ili se neprestano, protiv svoje volje, moramo natezati s kojekakvim primitivnim spletkarošima unutar Udruženja. A čovjek i u kuli bjelokosnoj ponekad ustreba malo uzajamne povjerljivosti ili dobrih viceva, bezbrižna smijeha i trača; naprosto - radi provjetravanja!
- U pravu si, naravno. Jer, ako čovjek ne živi sa strašću, ma kakva ona bila, on mora zakržljati. Čak se i ljubav, zasićena ponavljanjem, pretvara u ravnodušnost. A nama povremeno treba doživljaja! Nešto jačih nego što na njih imamo pravo. - Reče.
Za njima je - nasuprot prošlosti koja je, kao kolektivna kronika, svakomu bila nadohvat kalendaru informacija - bilo već više od pet godina socijalizma i braka: prošlosti koja se njima samima zaista dogodila - više od pet godina usporednih traganja u pokušaju da se, usprkos krizama što su potresale njihove odnose, pronađe ključ brzog i jednostavnog preobraženja. Ali, na što god se u tom času, tu pred zlaćanim rumenilom krajolika što izranja iz goleme tišine, ovlaš mogao osvrnuti idejno, ekonomski ili psihoanalitički (na zahuktalost izgradnje tamo negdje iza planina, na parole stegnutih kaiša, na moru što je još zveckala za informbirašima, na čeprkanje po krastama uspomena), znao je, ne priznavajući to, da ona intimno i poslije svega, opsjednuta stokrakim promašajem svoje žrtve da naizgled bude normalna, osjeća sebe fiziološki neravnopravnom - ne kao neku razumsku protuoptužbu ili grizodušje nego, naprosto, kao val mučnine koja se, kao surogat ljubavnih igara, obnavlja iz dana u dan. A da bi paradoks bio veći, gotovo svi su oko nje, pa i oni najbliži (ponekad, možda, i s nevjericom ili čuđenjem) zbunjivani značenjima njezinih muško-ženskih postupaka, prihvaćali njezine nazore kao suviše doslovnu iskrenost zavedeni tako na pogrešan trag, priželjkivali sitne avanture - usluge emocionalnoga rasterećenja i nezavisnosti.
- Doživljaja!... da ne bi bilo naodmet, kažeš; naravno. - Ponovi Dunja jetko. Znala je (uvijek je to znala i kad nije spominjao) na što time cilja.
... I opet je spreman da predbacuje. Ne sebi na muškosti, kao "supstratu kreativne imaginacije!" - kako on to perverzno literarizira svoju obranu - nego sve preko toga jednog djeteta. Sitno kaluđerski, u rukavicama. I, koliko god se pretvarao da je pregorio sjećanje, onu "ništariju" - Branka. Jer nikako ne može preboljeti vlastitu nesigurnost očinstva - mužjak jedan! - Ali, progutala je aluziju; ništa mu, ovaj put, nije odgovorila. Jer, ma koliko se na jeziku pravila "slobodnom" (zapravo, više "slobodoumnom" - na način kako se to poimalo iz predratnih brošura feministkinja), unatoč svim onim neizrecivim argumentima, kojima je uzimala pravo na tu suludu avanturu, nije mogla zatomiti stid. Iako je ponekad izgledala otmjeno razuzdana (toliko, činilo mu se, da bi - kako je on s gorčinom znao reći - bila u stanju, iz inata ili samilosti, izložiti svoje čari nasred trga), u stvarnosti - otkako se nešto u njoj, nešto vrlo intimno i krhko, prelomilo i ona, kad je on bio već izgubio svaku nadu, sa sve manje otpora pristajala na brak, bijaše doista uzorna. Istina, prihvativši u samoobrani vjernost kao nužno zlo - očito, više zauzdana društvenom hipokrizijom nego erotski zadovoljena, osuđena da svaki put kritičkom introspekcijom samu sebe prati do podnožja klimaksa i da tu pričeka kraj uz glumljenu odstupnicu samoispitivanju. A sadržaj njezine krivnje, što ga u sebi ni jednoga časa nije priznavala, premda je kao poticaj kajanju bivao sve dalje i dalje, nije se dao zaboraviti.
Da, sad je to, doduše, bilo već vrlo davno - one prve zime nakon rata. Tek su osnivali svoje Udruženje i Branko je u komitetu bio nabavio (bar je tako telefonirao): jedan primjerak prednacrta Pravilnika - kao za uzorak "samo na dva dana, naravno!".
- Ali danas, nažalost, iz kuće uopće ne mogu izići. - Kako reče. - Poderanih cipela i gripozan.
Kruno je, nasjevši zamki, na zadatak poslao Dunju po te papire u njegovu garsonijeru.
- O, pa nije bilo baš tako neophodno da te navrat-nanos izgoni na ovu lapavicu. Sva si mokra i prozebla! - Govorio je domaćinski u pidžami. - Čaja, nažalost, nemam, ali, dok ti se osuše čarape i sve to na tebi, mogla bi se malo zavući u krpe.
Bilo je to vrlo drugarski, lukavo, s obzirnošću koja podmeće i vreba. U momačkoj sobi, prvi put nasamo - poslije toliko godina. - I gucni malo konjaka! A ja ću ti dotle kraj peći sušiti stvari.
- Dobro, ali se, onda, bar obuci! Da se zbog mene ti ne prehladiš. - Još je govorila kao drug i suradnik.
- Ah, mani ga; za mene nije važno! - Rekao je nježnije i drhtureći sjeo na rub kreveta. - Samo, neka bude tebi toplo!
Uzeo je njezinu promrzlu ruku među svoje dlanove, neko je vrijeme zagrijavao svojim dahom i zatim plaho, jedva dodirujući usnama, poljubio jagodice na prstima (znalački! - kako Kruni nikad ne bi palo na pamet). I tako je ona, svjesna da uskače opet u jedan novi eksperiment, ostala u krevetu do sutradan.
U trenutku kad je, zapravo, to već mogao (ali nije morao) biti "preljub", Krunina su prava, unatoč njegovoj sadomazohističkoj sitničavosti kojom ju je ispovijedao, još uvijek bila u lutrijskom bubnju premda je bio istodobno i začuđen i ohrabren njezinim pristankom na punu pokajničku iskrenost; ona tada, očito, još nije bila spremna priznati pravi razlog svoje popustljivosti, jer on svojom sebičnošću nije bio ni zaslužio tu sreću; iskrenost je - kao protuteža njegovoj sumnjičavosti - njoj uvijek bila makar i sasvim slabo prikriveno, bolno otvaranje sebe, rezuckanje vlastitog egoizma i zalog zauzvrat opraštanju. A ni mjesec dana kasnije na njemu je bilo da, zauzvrat, preuzme štafetu očinstva, jer - kao da je po njezinom kalendaru bio jedini. Bila je to privremena tajna, i on nikako nije smio sebi dopustiti da svojom impulzivnom ljubomorom dade naslutiti vlastitu nesigurnost; morao je glumiti veliku životnost prema vani, da bi u budućoj obitelji mogao pothranjivati žilave crviće sumnje i manje vrijednosti. Pa ipak - sada kada su konture dubinskih retrovizija odavno već bile izblijedjele u podsvijesti - ona katastrofična razmišljanja i ona povremena srljanja u ništavilo nisu bila na odmet njegovom stvaralaštvu.
A sad, u međuvremenu, bili su već stigli do vrtne terase hotela odakle se, kao na dlanu, moglo sagledati cijelo mjestance - sve: i kamene kućice s pritvorenim škurama, i verande s betonskim stupićima u bršljanu i oleandru; serpentine i skalinade, zvonik iza lučke kapetanije i barke na mrtvom valu, spomenik palim borcima pred javnom cisternom. Iskrcavši manju skupinu otočana i turista, brod je već manevrirao posred zaljeva. Sve što je do kraja tjedna bilo ili je moglo biti, zbilo se u desetak primjeraka "Slobodne Dalmacije" što ih je poštarica već nosila prema hotelu. U selu još nije bilo ni tekuće vode, ni struje ni tranzistora. Dunja se opet osvrnu malo pažljivije, zagleda se i protrnu: Odozdol je, zbilja, uprćen torbama i kovčezima - toliko, da ga je bilo jedva prepoznati - pogrbljen pored vitke suputnice prilazio Zoran.
... Ah, to je, dakle, ta njegova muška osveta! - Pomisli gnjevno. - Da baš ovamo dođe na ljetovanje!
A Kruno, da bilo čime prekine šutnju, napokon reče:
- Želiš li, možda, popiti nešto?
- Bilo bi ti pametnije da se idemo presvući za večeru! - Uzvrati Dunja prigušenom žestinom koja ga - upravo zato što nije imala nikakve veze s odgovorom - upozori na zakučast mehanizam ženske neuroze.
- Pa dobro, možemo i to! Premda ne vidim u čemu bi to, zapravo, moralo biti "pametnije", i to - baš meni: kako kažeš.
Dunja opet nije ništa odgovorila; sad je i ona mlada žena gledala gore prema ogradi vrtne terase na kojoj su njih dvoje sjeli. Neki dan, kad je Zorana slučajno srela pred Malim kazalištem, toliko joj je toga bio nabajao na brzinu: i da sad ima jednu nezasitnu ždrebicu novinarku i da on, otkako je prebolio meningitis, uopće više nije za one stvari i koješta još.
- A ti!? Ti si sada sretna? - Pitao je zlobno. - Vidim, udebljala si se.
A onda se, napokon, odlučila:
- Vidim dolje na rivi neko dvoje, ženu i muškarca. - Rekla je. - On mi je tako nalik na Zorana.
- Zoran?... Pa, otkud baš on ovamo!?
- Nisam rekla da je baš on; samo tako izgleda.
- No, dobro; ne uzrujavaj se! Pa da i jest!... Naše su obale od Kopra do Ulcinja nacionalno dobro. Bar ćemo imati društvo!
I opet je bila poražena sigurnošću kojom je prihvatio njezinu neiskrenost. Namjeravala je - sada, kad bi omaškom u ćaskanju moglo doći do nesporazuma i otkriti se ta prikrivana slučajnost - nekako usput, kao da mu je već i ranije o tomu govorila, spomenuti onaj susret sa Zoranom pred kazalištem. Ali, očito - bilo je prekasno. Doduše, bio bi to doista bezazlen razgovor u prolazu, nakon više od pet godina - bar što se nje tiče - samo da taj prepotentni mulac nije na kraju rekao:
- Pa, hajde, da se nađemo negdje, a!? Valjda bi ti koja prijateljica mogla ustupiti sobu za jedno poslijepodne.
A ona mu, prelazeći preko uvrede, odvratila:
- Oprosti, ali... naša je kuća uvijek otvorena. Ako želiš!...
Naravno, nije imao kud nego da se ispriča. Međutim, Kruno joj ni jedno ni drugo ne bi bio oprostio, makar - znao je to - uopće nije bila od srca radodajka i, štoviše, oduvijek se na neki način grustila toga.
... Žabac koji, kad nema izbora, onanira i na listu lopoča! - Pomislila je gnjevno, svjesna da on i bez nekih skrupula na bilo čijem kauču još uvijek polaže pravo na prvu ljubav.
Dunja je, prelistavajući tolika razočaranja, suštinu svoga bića doživljavala kao rastrgan lanac ranjivih, iako već davno izblijedjelih uspomena o činjenicama koje su najčešće bile plod pogrešne prosudbe i samovolje usuprot nužnosti; tada je, toga fatalnoga proljeća - a da ni sama nije znala kad i kako - bila već izmirena sa sviješću da svoju žrtvu mora okruniti trudnoćom. Ali, da bi apsurd bio potpun, i njezina je čežnja za materinstvom uskoro bila profanirana; povremeno se šuškalo među znancima - uostalom, i na osnovi do pola razglašene tajne o Branku koju je onda, da bi parirao njegovoj indiskreciji, od prevelike ljubomore bio izbrbljao sam Kruno - da dijete, što ga očekuju, možda i nije njegovo. No, kasnije kada se susreo sa Zoranom, njegove su se pretpostavke svele na trećinu šanse da bude jedini otac tomu djetetu - na činjenice kojih se on, ma koliko preračunavao datume, nikako nije mogao otresti. Usprkos tomu što su iz predostrožnosti svu tu muku bili duboko zakopali između sebe - ona da trpi bez uvjerljivih protudokaza, a on da se kinji bez odgovora.
"Lina - o, Bože, - koliko li je na tatu slična!", govorilo se nad kolijevkom još mjesecima nakon poroda. A njega je bilo i stid i strah, pa i pred najužom rodbinom, da sam posumnja ili priupita, jer tu obiteljsku "sličnost" ili "razliku" - prema tomu, što su drugi htjeli vidjeti umjesto njega - uvijek su mogli nategnuti do zaklinjanja. I upravo zato uvijek se samo rastreseno osmjehivao tomu, jer su mu sva unutarnja zrcala bila zasjenjena samoćom.
Pa ipak, tada su na kraju toga ljetnog semestra, prije negoli su dospjeli diplomirati (a, iskreno rečeno, čitavo to vrijeme prenapregnute sentimentalne krize nisu bili ni raspoloženi da se spremaju za ispite) "odlučili" (ustvari, Kruno je to bio odlučio sam, a Dunja samo pristala) da se - kako je napredna terminologija sugerirala - "registriraju". A sve što je u njihovom ispovijednom prosvrdlavanju duša ostalo kao poraz ili poniženje, kasnije su između sebe - akademski delikatno - nazivali "martom".
I sad je opet, odjednom, taj "mart" - bolna uspomena po kojoj, otkako se Lina rodila, više nisu čeprkali - Zoranovim dolaskom prijetio da ponovo uskrsne, da se ispepeli kao mora koja će uzdrmati jedva uspostavljenu ravnotežu beznađa, dužnosti i navika.
I Kruno se - makar u privrženosti punoj grizodušja, u rastezljivom pravu na ukamaćivanje slobode, u fami na protuzadovoljštinu šaranja naokolo - sjećao:
Sutradan poslije vjenčanja... e, da!... kako je tada sve to bilo na brzinu, partizanski jednostavno, gotovo u tajnosti i bez ceremonijala: administrativno!
Dunja je, zatajivši u štabu radne brigade da je u četvrtom mjesecu trudnoće, krenula sutradan nakon vjenčanja na izgradnju omladinske pruge. A Kruno je, pak, prepun protuslovnih osjećaja dva dana kasnije otputovao na more. Između ispovijednih poruka, što su ih tim povodom i nehotice razmijenili - Kruno s nedovršena izvještaja u pisaćem stroju, a Dunja, koja se uskoro morala vratiti, po rubnim bilješkama - ostalo je zapisano:
Zagreb, 24. srpnja
Ne znam, najdraža moja, možda je sve ovo samo okrutan san. Ali, evo ti umjesto svadbenoga kolača vijesti koje će te sigurno iznenaditi. Jučer je u nas bio Zoran. Da si samo čula ono njegovo kucanje! I silovit vihor kojim je grunuo u sobu.
- Aha, ti si, dakle, taj!!! - Zaurlao je odmah s vrata. I prilazio mi kao fatalna namjera, korakom od olova. I onaj zastrašujući glas - dubok, premoren, suh.
- Izvolite, molim; koga trebate? - Jedva da promucah.
- Ja sam Zoran! - Reče on kategorički. Na mjestu da me ubije. - Tražim Dunju!
- Oh, pa... to si ti! - Zaustih, a srce mi stade na pola dobrodošlice. - Izvoli! Samo izvoli; uđi!
- Gdje li je Dunja, pitam te!?
A strepnja mi u visokom naponu prostruji niz rebra, u nogavice, i ja se gotovo zgurih pred očajem.
- Oh, oprosti, ja, ovaj... Sjedi tu negdje! Znaš... Gotovo da sam te odmah prepoznao. Toliko mi je puta o tebi pričala.
Ali on se u jarosti nije zaustavljao sve do prozora.
- Pa, naravno! Pričala ti je. Ona, uopće, mnogo priča. Jer ni ti za mene, izgleda, nisi uzalud bio famozan. A naročito kao muž!
Preda mnom je, poput kandžije, šušketala tama iz njegove košulje. Mislio sam: možda vadi nož ili - revolver. Kolebao sam se: da zovnem upomoć ili da pokušam istrčati van. Premda pretpostavljam da u momu držanju nije nikako mogao naći nadahnuće za zločin.
- Da, ovaj... prekjučer smo se, kako da kažem... prekjučer smo se, znaš, ovaj... nas dvoje vjenčali. - A rečenice su mi klecale u zglobovima. - Samo, ona ti sad nije u Zagrebu. Zar ti nije pisala?
- Pa naravno da je pisala; morala je! Zato sam i dojurio! Da to spriječim! - Odgovorio mi je, kao da se sve to razumije samo po sebi. - Nego, znaš li ti, čovječe, da je ona bila moja!? I kao djevojka! I kao ljubavnica!!... I da je sad, još uvijek, moja!!!
... Napokon! - Pomislih. - Počinje...
- Oprosti, Zorane, ali,... koliko ja znam,... bilo je to prije,... prije šest ili sedam godina. Negdje uoči rata. I prije nego što si otišao u partizane.
- A otkuda ti to, momče, tako sigurno znaš da ona to nije i sad!? Jer mi smo se i nakon rata sretali, zar ne?
Bilo je očito: znao je, vrlo dobro je znao što govori. A rana se više ne bi ni dala prekriti šutnjom. I onaj mi se prvotni strah kolebao između surovosti i opraštanja; htio sam zauvijek da zapamtim ovaj naš obračun, izlomljen između dviju neravnopravnih taština. I, premda usplahiren, htjedoh izabrati ulogu na kakvu još nisam bio naišao u književnosti. A jedva sam dospio da ponovo sjednem na krevet.
- Nadam se, Zorane, da nismo malograđani. - Mucao sam.
A on tada prasnu:
- Ne seruckaj mi tu njezine fraze! O slobodnoj ljubavi i o malograđanima!!!... Ja sam, razumiješ li ti to?... ja sam zbog te njezine "obavijesti" na dopisnici, zbog te njezine "konačne odluke", zbog njezina uživljavanja u situacije što ih sama sebi inscenira, zbog te njezine fikcije da neprestano mora tragati za nekim "životnim sadržajem" - zbog svega toga sam ja jutros poludio, po stanu sve porazbijao - i porculan, i namještaj i pisaći stroj. Sve sam zdrobio!!!...
- Ali, zašto!?... zaboga. Pa ti si već godinama bio tako daleko. Mislim, ne samo na dužnostima nego i po svojim postupcima prema njoj.
- Aha, tu smo! Dakle, i o glumici ti je pričala također!... Samo, zapamti,... mi smo u našim odnosima uvijek razlikovali dvije stvari: ljubiti i biti zaljubljen!
- Da, naravno, pričala mi je i to. - Rekoh.
- Ali, zapamti! - Nastavljao je on prijeteći. - Nije se ona udala ni zbog ljubomore ni iz prkosa; ona nije Samarićanka. I, makar ti tu imaš nekakve papire, ona se uopće nije udavala!
- Ne razumijem te. Nije se udala? Nego!?... - Iščuđavao sam se blesavo.
- Pa, zar si ti toliko slijep!? Ili, pak, misliš na zasluge radi ona dva-tri centimetra tvoje muškosti, valjda? - Koračao je po sobi u žestokim, isprekidanim krivuljama i, svako malo, pljesnuo bi dlanom po uznožju kreveta, zablenuo se u ormar ili ćušnuo nogom stolicu. Pa ipak, imao sam dojam da, usprkos velikoj uzrujanosti, isto toliko glumi, koliko i pažljivo zagledava oko sebe, kad reče. - Nego, imaš li malo vode da se umijem? Trista kilometara sam se drndao na otvorenom kamionu i nagutao se prašine s makadama. Samo zato, da bih konačno i tebe upoznao.
- Pa... radi mene, vjerujem, nije se isplatilo. Ali, pričekaj sekundu; moram ti natočiti vani; kupaonica nam je, naime, zajednička. A, osim toga, tuš ionako ne radi. Ili, ako želiš... - Bio sam nepodnošljivo svjestan da blebećem gluposti - zbrkano, naprečac. Ušeprtljao sam se, a sva su mi htijenja u rukama podrhtavala između nestrpljenja i stida; nikako da pronađem onaj prokleti sapun!... Pa i kada sam ga, napokon, dohvatio, gotovo mi je iskliznuo iz šake. - To ti sa sustanarstvom, znaš... - Petljao sam. - To ti je mučna stvar. Ljudi se teško navikavaju na komunizam zajedničkih nusprostorija. Ali, s obzirom na naše sudjelovanje u borbi (bilo je neumjesno da baš to naglašavam), u narodnom odboru su nam obećali drugi stan.
A on je zastao preda mnom, kao da se kani pobiti:
- No, dobro. Svejedno! Mogu ja oprati noge i u zdjeli za salatu; vidim da ste bijede - naravno, ako i takvu zdjelu imate! Nego, reci ti meni jesi li ti, zbilja, uvjeren da tebe Dunja voli?
- Pa, sad, ovaj... - Zagrcnuo sam se, ne dokučivši posljedice. - Bar toliko,... mislim,... da budem siguran u sebe. Ili bar zato, što cijeni moju privrženost.
- Odnosno, bolje reći: tvoju životnu ovisnost!
- Pa... u neku ruku, i to - da; fizičku ovisnost! Samo!... Makar to nije lako ni samomu sebi priznati.
- A jesi li ti, zbilja, uvjeren da je ona time, tom udajom - time što ti kuha ručak ili pere gaće, izliječila tvoje komplekse?
- Pa, zapravo... ne znam, Zorane, doista ne znam. Možda je to sad i preuranjeno reći, ali proces rehabilitacije ne odvija se samo u postelji. Jer, čovjek je daleko kompleksniji nego što je zbir njegovih kompleksa. - Izvlačio sam se mudrovanjem po starom običaju. I, uopće - pričinilo mi se tada kako se svi mi skupa i previše razbacujemo frojdizmom.
- A misliš li da se ona time, tom žrtvom, riješila i svojih vlastitih neuroza? - Saslušavao me; ali, usprkos tomu, pitanja su mu bila vapijuća. - Misliš li da ona sama više neće imati svojih kriza?...
Onda smo se, na njegov prijedlog, zajedno uputili u grad - ne daleko, jedva do tržnice. Bio je gladan i pozvao me u neku gostionicu; sjeli smo za jedan stol vani, na pločniku. Ali,... o, Bože,... onih stotinjak metara do tamo, kako li je to bio mučan put! Nikako nisam mogao uhvatiti korak s njim; neprestano je bio negdje pored mene - malo ustranu, naprijed ili odostraga - i stalno smo se biskali ramenima, a ja sam se, upravo zato što mu to nije ni padalo na um, ustručavao da ga prihvatim bar za rukav. Zaboravljao je (ili, možda, nije ni znao da bi trebalo) upozoriti me na one uobičajene sitnice - na stepenicu ili na stolac. U svojoj grozničavoj smušenosti nisam u tom času mogao shvatiti da on - premda donekle i u momu društvu - naprosto, hoda sam za sebe i da tek posljedično registrira moje samoponiženje. Koračao je ravničarski brzo, jer je, usprkos utučenosti, bio dobrano gladan, dok sam ja bio samo strahovito žedan. Usto, ja sam se morao dovijati kako da stišam tu iznenadnu erupciju suparništva; izgledao mi je pomalo sulud i slomljen, ali je, prestrojavajući se u hodu, i dalje istražiteljski priupitkivao:
- No, dakle,... u kojemu je mjesecu trudnoće, kažeš?
- U četvrtom, valjda.
 
- Hm... Valjda!... Nisi siguran?
Osmijehnuo sam se nasilu, gorko; nisam želio da i on zna za "mart".
- Ona tako računa. - Rekoh.
- To je, dakle, bilo tamo negdje oko Uskrsa, zar ne?
A ja - usredotočen u sebi da iznova zaniječem vlastite sumnje - nisam ni primjećivao klopke.
 
- Pa, znaš, - rekoh, - možda i nešto ranije ili kasnije; čovjek se, ipak, ne smije sasvim pouzdavati u te moderne tabelarne prognoze.
Ali, on je bio uporan:
- Da, da; četvrti ili peti!... što ti znaš. To je, dakle, moglo biti samo u martu.
Neka tanka magličasta žar šiknu mi uz obraze.
- A možda baš i za Uskrs! - Reče. - Kad je ono bila kod mene u Vukovaru. - A zatim je kroz gulaš nastavio. - Pitao sam je tada je li već bilo nešto ozbiljnije među vama. Ali, eto - nije mi bila sasvim iskrena!
Neočekivano surovo i bolno; nije se libio da gađa u srce problema.
- Ona mi taj susret nije tako prikazala.
 
- Pa naravno. A vidiš, ja sam odmah primijetio: bila je nešto uvježbanija. Ili, možda, susretljivija - koliko se sjećam... Rutina! - znaš. Možda si ti bio taj. - Odgovorio je. - Više nisam imao kontrole nad njezinim razvojem. Istina, doduše, opirala se jedno dvije-tri minute, ali, napokon, i tu formalnost igre valja uzeti u obzir.
Tada mi je tek sinulo: i ono tvoje polupriznanje da si ga slučajno srela; i da je