zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 

 

STANISLAV ŠARIĆ
 
Symphonia quasi eroica
 
Romansirana kronika
 
Prvi svezak
 
I.
 
Andante amauroso
 
 
... Cinik!? ...
 ... Ne, ne, to ipak nisam. Bar ne u onom najvulgarnijem smislu. - Kao reče. - Premda sam već dovoljno ćelav za svoje godine.
 ... Ali ni heroj, naravno. Nego - žrtva sjećanja, I - komunist, unatoč svemu! - Doda s gorčinom ironije.
Sve u svemu, bila je to replika tom (pa i ne samo tom) poslijepodnevu. Sebi, sve više, tako nestvarno proljetnom. Te ponovo zastavši do prozora, nekom neodređenom kretnjom dlana - dremljiv od klaustrofilije - da provjeri s malčice kvrgava čela naniže da li je - onako krivonos i gustih obrva namrgođen - već koliko star.
 ... "Jer, znaš, kada te ovako gledam - bio bi strašan vuk, da te osmijeh janjeta ne izdaje." Slušao je sad s one usebne razine
bivšosti Dunjin glas, dok joj se još činilo da ga voli.
 ... "Osmijeh koji grize?"
 ... Oh, da. Kako se sve brzo podavnjuje! - pomisli s iznenadnim osjećajem nadmoći.
Istezao se lica, kao da se naviruje na povjetarac tamo od nekud, iz parka - sav u prerazmišljavanju. I bez obzira na babinje ljeto u sebi. Te, kao što mu se često zbivalo, ni po čemu oviseći o stvarnom uvijek nekako na isti način gledao posljednju sliku: bakrenasto smeđe krovove s nešto malo ultravioletne tuge iznad velegrada .
... Trajanje, da, to je ta kazna! - I, usprkos nekakvoj polovičnoj joga-dresuri - sjedećki, putem samoprijegora - ne posvema izblijedjeli negativ samilosne razglednice sebe samoga u naplavcima. Onoga sebe što ga je tako često pokušavao zgnječiti unatrag.
 ... Jer, biti u svemu na pola puta. Pa i manje. A ni za što! - Godilo mu je da se kinji. Pogotovo, kad nije morao. Jer - ako ikad - sad je ... "konačno, jednom!" ... bio sretan. Bar što se Sanjine ljubavi tiče.
 ... Da. Ako je, doista, to - to!
Istina, još je uvijek mogao iskreno i tiho, sasvim tiho da proplače. Dijelom i zbog nesažganih upitnika što se, poput -pjesnikova bola skvrče u njemu nad svakim predvečerjem. Dijelom i zbog spoticanja po hipotenuzi do uspjeha. A i zato - najviše zato! - što je na sve strane trebalo da se boji. I od fantoma i od fatuma. Jer, naprosto - ma što zinuo da zinuo, uvijek se nađe netko da boguje protiv. Prepuštajući prijetnje njegovoj vlastitoj mašti.
Pa ipak - zvanično, u kodeksu građanskih pojmova, sad je morao biti "sretan". Bar za ono malo njih koji su ga još ogovarali. Zato što su ga, iznad svega, odmjeravali po muškosti.
 ... "Jer, kako to da se, prokletnik jedan - onako slijep - druži samo s lijepim ženama?"
- Pa, sad ... možda malo i previše sretan! - Produžavao je, nezahvalan. - Jer, neprestano biti u "trokutu čežnje", shvaćate li!? ...
Ne, oni tu metaforu - obitelj, umjetnost, ideologiju - nisu razumjeli. Ili bi je, najradije, obrnuli naglavce. Ustvari, zadržavali su se na tomu da "ti, druže, nisi više član". Premda i neki rekoše prešutno:
- Blago tebi!
- A zašto?
- Jer si se već malčice obesmrtio i bez toga.
A nikako da uvaže tako različite izboje na vrhovima trokuta.
Odnekud iskosa, kroz jugovinu, poput hiperbole cvrkuta sijevnu lastavica. Jedna. Pa još jedna.
 ... Hm, obesmrćen! Time, valjda, što sam do apsurda raspet između fjake i talenta. E pa, onda ... Oprosti mi, Gospode, jer sam - ukoliko jesam - Dalmatinac!
I, mada predodređen - više sudbinom nego identitetom - da ostane sitna riba (zato, što je - otkako se pamti kao čovjek - sve svoje najljepše snove i sve okršaje preživljavao politički), za posljednjih dvadesetak godina, možda i više - trideset - obećavao je nešto među istokobnicima. Sklon amalgamu poezije i matematike, bio je stvaralački opsjednut istodobno i točkastom stenografijom, i pisanjem romansirane kronike i projektiranjem specifičnih pomagala - strašću da pobijedi vlastitu nemoć i da prostoru rasputa prste, stopala i sluh. I, među prvima, da bude osnivač Udruženja - s devizom: "Ruke su naša sudbina". U lepezi stremljenja dovoljno da mediokritetima bude nepoćudan. A opet - nedovoljno, da nepristrasnima bude autoritet.
I tako je, ne mareći mnogo, počeo da se srozava.
Bilo je to tada politički moderno, a za laktaše i probitačno, sve što god komu padne na pamet, a nije na "liniji", okrstiti staljinizmom, i kampanja bi se, "rekla-kazala" - taj Moloh za sve što je izvan serije - uskoro dala na posao.
U jednom je prigodnom predavanju o razvoju društva, između ostaloga, bio rekao:
- Čovjek je svojom stvaralačkom snagom i društvenim odnosima narušio zakon prirodnog odabiranja. Doduše, još uvijek mu - naročito u nerazvijenim područjima - prijeti bolest i glad, ali on sad može svakom pomoru da suprotstavi religiju i seks. I, tako - u dinamičnom razvoju vrste on više nije ugrožen toliko izvana, koliko iznutra; ne od klimatskih uvjeta ili kandži zvijeri nego od vlastite degeneracije, agresivnosti ili samosažaljenja.
- Deder, objasni ti to nama pobliže! - rekoše.
- Pa, eto ... Ratovima! Eksplozijom stanovništva. Ili samoubojstvima, na primjer. Pomanjkanjem onog iskonskog straha pred negativnim naslijeđem. Etikom koja štiti razmnožavanje i onih koji bi, sami po sebi, bili nesposobni da prežive.
- Aha, tu smo! ... Rasistička eugenetika - dakle, to ti je to!
I zastrašujući je zupčanik proradio.
 ... "taj koji bi nas najradije - samo zato, jer smo invalidi sve kastrirao. Kao da život u civilizaciji nije ništa drugo nego nastojanje da se izbjegne strah." ...
Na seks - više nego na doktrinu - bijahu alergični. Sumnjičali su ga, vrijeđali - superortodoksni, da sude na prečac. Čak i oni pod čijom bi frazeomantijom napipao sasvim labav staž.
- Jer, ako je to zbilja istina, drugovi, - plaminjao je tada jedan od bukača u zanosu centralnog rukovodstva - trebalo bi ga objesiti, kao neprijatelja naroda!!!
Sad je, osmjehujući se sažalno, uzdahnuo:
- Oh, kakva su to bila vremena!
Tada još nije mnogo mario za historijske koordinate - na jeziku uvijek nekako "anti-". Baš kad je time - u tom najratobornijem polumiru na državnim granicama - mogao poslužiti u lovu na vještice. Za sve što su raznobojne policije - od Pentagona do Kominforma - mogle, od kozmogonije naovamo, proglasiti anatemom. Inkvizitori nikad nisu spaljivali bezvjerce nego krivovjerce. A premlad je bio da shvati da i svaki amen o vratu nosi kamen. Sad je, međutim, bubnjajući po staklu, pjevušio u ritmu koračnice:
- Tko kleveće i laže, sve o sebi kaže - i neće mu pomoći ni Bog! ...
Pa ipak, sebi je to morao priznati: Bio je plahovit, a bez dara za džudo-strategiju među dogmama. I bilo mu je dozlogrdilo da se rogata pred masama. Osjećao je - a među beskičmenjacima pogotovo - da, makar i ovlašan, stisak u čeljustima politike biva simbol moći koja je sama sebi dostatna i na svom vrhuncu prezire svako prerušavanje. Pa zaključi:
 I, eto, tako ti je to! ... druškane moj. Moradoh odumrijeti - sam na svoju ruku, da me ne bi na slamčicu odumirali drugi.
Ali je preklani, opet - ponesen fanfarama mas-medija osjetio u sebi zov i s pismenom izjavom potražio partijskog sekretara ustanove:
"Bio je to tada za mene trostruk, nepodnošljiv prijelom u isti mah. Trebalo je da bez nekog dubljeg obrazloženja odmah i neopozivo srušim u sebi jednu garnituru idola koju mi je Partija na jedvite jade utuvila. Osim toga, neprilike na radnom mjestu i u braku - sve to kao da je bilo naručeno da se uroti protiv osjećaja sigurnosti u meni. Ali, sad - uvjeren da sam prevladao kako spomenute osobne razloge, tako i objektivne okolnosti kojima je ta moja kriza bila izazvana - smatram da se ubuduće takve greške neće ponoviti." ...
Kajao se - gotovo s redovničkom uzicom o vratu i opepeljen, s iznutricom pod nožem samokritike. Ali, eto - mjeseci su prošli, godine već, a nije bilo ni one stereotipne dobrohotnosti da ga još jednom provjere. Pogotovo, kad je bilo teško i pretpostaviti da se tako razgolićena ispovijest može - usred orkestrirane hajke na birokraciju - naprosto, negdje zaturiti.
- On to, dakle, samo "smatra". Hm! ... - rekoše. - Umjesto da donese čvrstu odluku. Očito, greška u samom priznanju ... da, da.
Pa, onda - šutnja odozgo. Onaj nedoček što utjeskobljuje više od presude. Ono ništa - u prenapregnutom stidu, što zna da svojom najranjivijom ljudskošću leži zaboravljen, tamo negdje - kao "predmet" - u ladicama nekog općinskog komiteta možda.
 Jednostavno: Nisam im zanimljiv. Ili još bolje: Sad više ne. Ja, kažu, "renegat" - jedan od onih koji dezertiraju, dok najviše vole.
Pa, izgnjurivši sluhom između pupoljaka i ptica, dolje u žbukasti krajolik - umjesto da solunaši za privilegijama - usredotočeno promrmlja - onako, na zapad uopće:
- E ... da, da. Tako ti je to. Ti, majušni vojniče revolucije!
A bio je komunist već odavno. Ili mu se bar tako činilo. Premda gotovo nikad nije znao - ili, možda, nije htio znati - da se opredijeli u pravi čas, da bude uvijek uz većinu, da pristane na skrušenost po svaku cijenu. Skrušenost koja ga je, po nečemu, tako neodoljivo podsjećala na prve kršćane. Nije manje izgarao na dužnosti; dapače - neki su mu predbacivali da je fanatičniji od ostalih. Međutim, nikako nije mogao bez teškoća svaki put licemjerno ponavljati: Naravno, drugovi ... i ja se također u potpunosti slažem sa stavovima druga sekretara o tom pitanju.
 ... I, eto, sad! Sve zbog te proklete jezičine! - Uzalud je mislio. Ali, to nije bilo sasvim točno. I, mada dosad ništa krupno nije napravio - pa ni politički kriminal, naravno - njegov je grijeh ipak bio tu negdje. Jer, otkako se znao, neprestano bijaše u sukobu s okolinom oko načela; ono što se njemu pričinjavalo istinom, za druge je - pogotovo za one koji "rukovode" - uvijek bila nekakva diverzija. - Ili zato, što su svi moji aršini izvitopereni; ili zato, što su svi oni, koje katkad kritiziram, sami sebi mjera istine.
- Ne, nego zato što se igraš poštenjaka u zasjedi! - Rekoše.
A i sam je, nekada - činilo se - bio na putu da postane mali "budža", dok su - golaći još - pružali ruke u "svjetla Novembra". Ali, da bi revolucionarno izdeklinirao "bolje za sve" u "bolji od svih", nedostajala mu je taktika. Okolina traži cijenu za opstanak najboljih. I, ostvarujući se u nejednakosti, morao je gubiti bitku - jednu za drugom - sve dok se nije ubunkerio tu, među zidovima svoje radne sobe, odakle je - kako se govorkalo - tu i tamo, s leđa, pripucavao paskvile.
 ... Zato što sam i u ljubavi htio da budem - klasno svjestan. Konačno, sad je - nakon burnih razočaranja - bio zaposlen u Centru za studij masovnih komunikacija: daleko, dakle, od svega što je bilo u neposrednoj vezi sa svijetom geta što mu ga je nametao njegov hendikep. Mogao je, dakle, s više hohštapleraja poraditi na kultu svoje ličnosti, poistovjećujući se s nekom tajnovitom, vrlo važnom svrhom svoga rada koji se, sam po sebi, prevodi u neku apstraktnu hijerarhiju. Pa ipak, iz vlastite kože - ne, to nije mogao. Dok je, još uvijek - usprkos ironičnoj srdačnosti kojom su ga secirali - ne nasjedajući trač-mentalitetu, i dalje ustrajao na povjerenju i jednostavnosti.
 ... Koji li je to vrag - obrazina ili rascjep ličnosti?
I odnekud, opet - zateče se u onom drugom planu razmišljanja. Zapravo, tek utoliko, što se već od ranije naprezao da kržljavim okom tu, s prozora oglođe to nepodnošljivo proljeće. Pa progonjen tamnicom, uraslom u krckanje pršljenova, zaključi nasumce:
 ... Uostalom, pa što!? ... ako više i nisam Član. Jer, dijalektički uzeto - i srećom se ponekad može kazniti čovjeka. A u rešetkama - iznutra - svaki je "tobože-uskrs" uzaludan.
Zatim, vraćajući se namjeri da radi, ćušne zastorom boležljivi pramen toplote u suton pa koso ispruženih ruku pođe prema pisaćem stolu; htio je svakako da dokonča to trapavo ispovijedanje sebe samoga - to najbolje oružje protiv napuštenosti. Premda mu je uho iznad vlastita monologa neprestano izmicalo na pločnik - dolje, desetak metara nižu struju života.
 ... Eto ti ga, na! Htio bih paletom uskličnika isklesati gigantski portret čovječanstva koje pod zastavama i s pjesmom na usnama hrli u svijetlu budućnost. A dolje, u toj vrevi - samo tramvaj i brektanje kamiona.
- E pa, druže, ... zar ti ta hrapava podloga može odraziti bilo kakva stremljenja!? - reče napokon. I - s gledišta socijalističke izgradnje - činilo mu se da taj žamor bijaše sasvim apolitičan. Kao neka osebujna potka literarnoj inspiraciji - neupotrebljiv. - Prema tomu, dragi moj, ... odakle kreneš da kreneš - zatočen u sebi - ćorsokak je uvijek u riječima.
Nije bio ni prvi ni jedini koji je to znao.
 ... Uostalom, i čemu - to moje raspiskaravanje!? Pogotovo, kad mislim doslovno. Očito - žaljenja vrijedan trud. Za jedne, jer ne mogu - nemam prava - otpočeti s "nebosklonom" (osim, da ga opsujem - za kakav god spektralni nadjev da se odlučim); za druge, jer mi fabula nije frizirana uzbudljivim zapletima erotike ili krimića; za treće, jer ću već na prvoj stranici biti problematičan (ideološki, razumije se), a u rečenicama za prežvakavanje zauzlan.
Pa, kad je konačno sjeo, podigne poklopac na pisaćem stroju, primakne pepeljaru i na ormariću do sebe uključi radio. Ma koliko da se oran osjećao, bio je to svaki put čitav jedan mali obred uživljavanja - komforan do jalova poziranja pred samim sobom i s već ukliširanim ponavljanjem:
- Dakle, dragi moj ... Idemo! Najprije, cigaretu. I onda - malo muzike. Pa onda - na posao! Tu nema vrdanja.
I nekim je posjedničkim užitkom prelazio prstima preko tastature i diktafona, po razmještenim fasciklima do telefona - u srednju ladicu s kojekakvim drangulijama.
 ... Čega da se danas prihvatim? Zapravo ... Da tezgarim kakav članak za novine? Ili, da razjasnim ono sa signalnim zvoncem na kolicima stroja? Ili, pak, da se ponovo latim stenografije? ... A i ona groteskna ideja s "Tiflopolisom" - u nekoj planetarno drugačijoj životnoj sredini u kojoj bi se sva bića rađala bez vida.
Tolike su ga želje spopadale, baš kad mu se nije radilo. I tada bi se povlačio u radnu sobu na preživanje, da bar u sebi zadrži porodični autoritet. Godine mu više nisu polazile za rukom; žuljala bi ga fotelja i noge bi se same ritale pod stolom. Drijemalo bi mu se. I upravo zato, što mu se nije radilo, vrata bi na sobi bila zatvorenija nego inače.
 ... Prokleta inspiracija! Tek što je sažmem u nekom žgoljavom odlomku rečenice, a ona klizne u nepovrat.
A reče:
- Samo, da preslušam ono posljednje poglavlje!
Na ormariću do radija već je bio otvoren magnetofon, a iza stakla na polici poredane kutije s vrpcama - jedne na kojima je bio snimljen takozvani "konačni tekst", druge opet - s fragmentarnim bilješkama koje su mu služile umjesto podsjetnika.
- E pa, danas moram dalje. Zaista, već mi je puna kapa tog neprestanog prekrajanja. - Reče tko zna po koji put. A pod njegovim se uščuvanim prstima jedna od elektronskih sekretarica postupno ugrijavala za posao. Bilo je potrebno samo još palcem pritisnuti dirku za reprodukciju.
- Mhm, tehnika! ... dragi moj. - uzdahne s neznatnom eksplozijom sporednog nadahnuća, gotovo odmah spreman za mudrovanje.
 ... Tu to malo plastične trake s premazom i koja katodna cijev. Sve u svemu, treperenje slabih struja - mehanizam koji mi tako sugestivno laže, da ga gotovo orgastički doživljavam kao neposredno prisutan glas. Znači: Još jedan surogat više - životu koji to nije.
Pa, zavalivši se dublje u naslonjač, mrzovoljno zavrne potenciometrom.
 ... A ovakvom životu, naročito!
"Uostalom", čitala je sekretarica ravnodušno, "umjesto uvoda tko zna, bi li sad imalo smisla! - to da
ti govorim o svojim težnjama. Ionako je prekasno da ih izmijenim. A uplašio bih te - sigurno. Pa opet - sve mislim: Zašto da i ja malčice ne bolujem od amaneta? Tebi! ... naravno. Bar za deset godina unaprijed. I možda tek toliko, da se pred samim sobom ispričam. Jer, dugo sam se kolebao: Da li da o tomu pišem ili da te svoje uspomene preživam do zaborava? I mrcvario te stranice u nedogled - premalo uvjeren da bi mogle biti bilo komu potrebne. Ali, večeras, eto - dok provlačim
prste kroz tu hrpetinu papira, pokušavam. Sanjareći da ćeš ih bar Ti jednom prelistati do kraja. Možda, najviše, iz nekog mutnog obzira prema sebi samoj. Jer, ako i ne budeš mogla zavoljeti junake romana, morala bi te zagolicati činjenica da sam i njima, u neku ruku, više od petnaestak godina bivao tata. I, što je najvažnije: Da sam se i ja - s toliko zajedničkih trudova u njima - rađao također. U borbi protiv istovjetnosti koja je neprestano pokušavala da prekipi preko zakona jedne uobičajene priče."
- Pa da. S podnaslovom: antiroman za verglec i orkestar, možda. - reče.
"Premda si još uvijek malena djevojčica koja, doduše, poznaje slova, ali još ne poznaje život. I zato, valjda, neće biti nužno da tu svoju oporuku zalijem pečatom. Dapače! Možda bi samo na omotnici valjalo crveno masnim reći: Zabranjeno mladeži do šesnaeste. Ako zaista želim da me što prije opaziš."
-Ah, to! ... I tako nespretno sračunato da dovabi ljubav. - Kiselo se osmjehnu, sagledavajući svoje nade - sad, nakon sedam godina. Pa, privremeno isključivši magnetofon, potraži uložak za dopune i primjedbe te zabilježi:
"Oho! ...", sigurno ćeš uskliknuti. "Koliko li te muke stajalo da se otatiš?" A ruke će ti bucati mrmorivo. Ali, svejedno! ... Da li da stvaram ili da samo drljam - tek, neka mi se ambicije nikad ne slome na riječima. Ionako, tu bi za nas dvoje bitno mogla biti jedino - prašina.
I, odgurnuvši pisaći stroj, ponovo uključi magnetofon.
"Jer, da se razumijemo! ..." Nastavljala je sekretarica življe. Donedavna - pisati, bio je to jalov loz na milijun           vjerojatnosti. Pa, da se i s onom najgorom - sebi usprkos - kao čovjek učvrstim. Da u stvaranju oživim bar jedan dio radosti - one zbog koje i dalje moram trpjeti. A jedino, što sam sebe u njima - u tim junacima htio: Da se preporodim! Čuješ li? ... Jer, vjeruj mi - bilo je veoma teško položiti račun pred junacima koji, na neki način, uspiju nadživjeti svoje vlastite podvige."
Dopisao je:
"Ukoliko su još prepoznatljivi - onako ostarjeli, s kostobolnim pogledom na svijet."
"Pogotovo", nastavljala je sekretarica, "kad počnu iznositi svoje neshvatljive prohtjeve - svjesni da se uvlače među korice knjiga. Jer, što da radim s njihovim bukvalnim prisjećanjem činjenica? Odviše je tu taštine za razboritost - u raskoraku između suhoparnih dogodovština, kroz koje bi svatko od njih još jednom poimence htio da ovjeri sebe, i nadograđenih rečennica
mogućnosti u kojima bih mogao da ih zaželim ja. Pa, onda - i s tim njihovim zanovijetanjem protiv dimenzije ljepšega! ... "
 ... Idiotarija! Ta "dimenzija ljepšega!" za koju mi ni najprovincijalniji nakladnik nije htio da uzme aršin od nekoliko cicera. "Zato, ma što se desilo s njima, izjavljujem da uopće nisam kriv što se oni, ti papirnati junaci - za razliku od nas - ne srame ni dosade ni patnje. I, zaglavinjali kud mu drago, želio bih da ostanu dosljedni do kraja, kao da se nikad nisu bojali svojih uvjerenja. I, neka nemaju obzira ni prema meni ni prema svojim uzorima!"
Latio se ponovo uloška za razmišljanje:
Svaka se čovjekova storija (ako je moj slučaj kadar bilo što razjasniti) slojevito može podijeliti bar na tri paralelne istine - tri usporedna naličja istosti.
A sekretarica je s membrane uporno govorila:
"Eto, toliko - kažem. Toliko protuslovnih nacrta stvarnosti! Ali, samo do jučer - kad sam ih sve pospaljivao, da bi jedno jedino tumačenje zadržalo svoj oblik. Pa i sjenku završenosti, svakako. A ono, što sam tu mogao zabrljati ja, bile su samo rečenice. I, ako ti se tek upola izmišljen sadržaj na tim stranicama ne bude odveć milio, neka tomu budu krive moje ruke. Jer te nesretne rečenice! ... Što da radim s njima, kad su godinama rasle u meni, nemajući prilike - ni silom ni dobrovoljno - da se podvrgnu društvenom ukusu.
I, namjesto uvoda - još nešto: Ako se, jednom, Ti (za čiju mladost očekujem posve nova, posve drugačija proljeća) odlučiš do kraja pročitati ovu kroniku, ne cmizdri odviše na marginama! Jer, đavoli ga znali, ... možda nam i predbace da se junaci moga kova nikad nisu baš otimali za hrabrim djelima. Ali, neka se zna: Nisu se ni bojali hrabrosti. I zapamti: Nagomilana stradanja neka im postanu zalog veće pravičnosti. Htjeli su tako malo. Tek da imaju nešto više prava na čežnje i strasti u životu. I neka te, zato, djevojčice draga, ne zbunjuje iskrenost njihova nezadovoljstva. Jer su nam (kako je to čudno, zar ne!?) - pogotovo kad se gleda niz kaleidoskop jedne više ljubavi - bila potrebna nerazmjerno duža uzletišta, kako bismo neprestano mogli jamčiti ljudima da smo ljudi. Stoga, uzmogneš li bar na tren nazrijeti onu zapretanu nit njihova postojanja (ako već ne i dublji smisao nužnosti u tolikom razapinjanju), bit će to za sve nas neizmjerna utjeha koju ćeš nam - vjerujem - pokloniti svojim opraštanjem."
Nnnda! - Mrzovoljno masirajući lijevu šaku, reče. - Koliko li se samo prekardaši u nadi za nepunih sedam godina!
Lina je - neovisno o implikacijama člana 53 zakona o braku - već odavno bila sva na majčinoj strani. Očito, njegovu alimentaciju i prezime Dunja nije uzimala previše ozbiljno.
"Premda su oni - svi ti junaci - htjeli - kunem ti se - da kažu tek jedno." Sekretarica ,je - sasvim neumjesno - pokušavala namjestiti glas u patetični registar. "Jer, mnogo je on - tvoj otac, seko draga - morao prevladati nevjerice i tuge, prije negoli su bile isklesane i posljednje bore u našim sudbinama. Nisu mu pomagale ni lirske posvete nad uvezom isprazno razmaštarenih listova, nad razbuktalim naslovom kojim je očajnički htio zadržati u srcu nježnost prema ženama. Jer su se one, te plahovite žene iz njegovih studentskih dana, udaljavale mnogo brže nego što je knjiga mogla biti napisana. Ali, kad si se, napokon, pojavila Ti (naslijedivši, na žalost, odviše zla kojim je i sam bio proklet sasvim dovoljno), on je, da bi zanijekao sebe, odvažno krenuo naprijed. Možda i zbog bojazni da bi ga, kad ponarasteš, mogla prezirati. Ti, eto - kojoj bi da duguje toliko iluzija i samoprijegora. Jer nije zaboravljao da će i jednom doći vrijeme tmurnih razmišljanja. I da će se u Tebi stati rušiti sva ona djetinjasta mjerila vrijednosti. Zato je, čini se, i smogao tu priču, kako bi njome prikrio vlastitu nesreću. - A oni su, budi uvjerena, bar djelomično imali pravo da govore tako!"
Zveckanje ključeva u predsoblju vrati ga u stvarnost. Sanja se s Koraljkom spremala u grad.
- Ne šuškaj! Čuješ da tata radi."
 ... Koja li će od njih dviju - pitao se - Lina ili Koraljka u toj poroti najviše prepoznati sebe?
I baš kad je namjeravao da se, rezigniran, sam sebi dopadne, zazvoni telefon. A gotovo da više i nije imao prijatelja kojima bi u to doba dana bio potreban.
 
* * *
 
 
Smijeha nam dajte
 
1.
 
- Sestro, još vazelina. I gazu. Ovo je bio prokleto težak dan.
- Pincetu? ...
- Ah, ne. Za danas ... - Prigušujući lagan grč u desnoj ruci, nervozno reče primarijusov zamjenik. - Bojim se da ovaj put nismo uspjeli.
17. kolovoza 1932.
 
Predigra
 
Kad je opet, izronivši iz nepostojanja, možda i po deseti put stao da lelujavo biva - nesuvislo i kroz burnu zvonjavu kloroforma - htio je najprije potražiti obraze. Ali, pod prstima - ne, tu više nije bilo glave; bijaše to samo turban - beskrajno brdo zavoja. I pričini mu se tek: nešto kao da - negdje, sasvim nezavisno u prostoru, izvan stvarnog odnosa prema položaju ruku - dodiruje hrapavu mekoću prezrelih bundeva. Da bi, zatim - između bauljavih podlaktica i rastresena buđenja - svakoga sljedećeg trenutka, pulsirajući u cik-caku, sve jasnije nadolazila svijest o maločašnjem intervalu potpuna zaborava. Ono ništa iza kojega se, sva smućena, javkala nada. I kad je s ogromnim naporom pokušao događaje ponovo smjestiti u vrijeme, u zbrkanom se mimohodu slika najprije prisjeti male, vatirane maske, nečega poput cjedila za čaj pa poniranja u zagušljivom brojanju do jedanaest i kapava, bubnjanja narkoze sve do meninga - bespomoćni strah po kojemu se niz dvije ognjene tračnice, što se uvrću u beskonačnost, jedno sve manje zujavo ja sužavalo do bezdana. I, cijepajući se u polutke, ponire u mrak. A sad, eto - tomu jedva nasuprot - razbaljen trokutasti otvor oko usta i nepodnošljivo gorak okus atropina oko mandula. Pa jedna vlažna spužva u naviknuto blagom pokretu. Zatim, žeđ na tananoj niti mlijeka iz porculanske lulice, preko već izbljuvane plahte na podbratku. Da bi začas, usred nedovršene molbe, opet otplutao na zipkama polusna. Dok mu je nad glavom, poput plakata, visio karton s krivuljama temperature i s latinskim izrazom tragike. Te, unutar košmara, neki kvocav alt:
- Tako! Budi miran! I samo se dugo i usrdno moli dragom Bogu, mali moj.
 ... A zašto? - Pitao se nekoliko mjeseci kasnije. - Zar jedna obična molitva, bila koliko god usrdna i dugačka, može nagovoriti Svevišnjega koji je u svojoj neizmjernoj dobroti previdio tolike patnje i svireposti, da čudesima ispravlja vlastite greške?
Bio je to iskorak - prvi zbog kojega je osjetio neku zagrobnu jezu pod ošitom.
Zatim, Kruno - sad već stariji među pitomcima - u sjećanju prelista onu famoznu rečenicu kojom je (kad god bi, kao "gimnazijalac", morao da rijetkim namjernicima u zavodu zorno pokaže kako i slijepi mogu naslijepo kucati po pisaćem stroju) započinjao svaki put jedan te isti, tobože u tom trenutku pod prste nadošli tekst:
"Tek što sam tada bio navršio desetu, kadli bič okrutne sudbine stade šibati moje slabašno tijelo."
Ono: "bič okrutne sudbine" i "slabašno tijelo" zvučalo je naročito slatkasto.
 ... Ova druga varijanta mora ipak da je bolja. - Pomisli.
- Ah, kako je to divno! - Šmrcale su tada buduće učiteljice iza njegovih leđa.
- Pa ... to je, zapravo, početak jedne moje priče. - Mucao je, pocrvenivši, dok su se djevojke džapale za papirićem.
- Tako bismo rado čule sadržaj!
- Pa ... to je više kao neki preobražaj.
Bio je problem jedino u tomu da taj njegov "Drugi čovjek" još uvijek, ni do danas, nikako nije mogao dobiti pravi završetak. Jer, nakon pastoralnog uvoda (u kojemu je donekle i mogao pabirčiti stereotipe štimunga - uvjeren da previše ne potkrada školsku lektiru) nikako mu nije polazilo za rukom da onom sebi-junaku smisli nekakav logičan rasplet: društvenu poziciju što bi je izvojštio radom, oslanjajući se na razvijenije funkcije prstiju i sluha - rješenje koje se ne bi, na kraju krajeva, uvijek prenadopunjavalo i mijenjalo, čineći - pogotovo onim uzmuvanim obrtanjima oko sebe drugoga - svaku prethodnu stranicu smiješnom i suvišnom. Štoviše, bivalo mu je sve očiglednije da, zapravo, i nema nešto naročito da kaže o tom svom djetinjstvu - on, pisac u trećoj godini puberteta tek - a da ne bude djetinjasto.
Pa ipak, ono herojsko jučer od nekad šumilo mu je u bubnjićima.
- Operacija - ništa ti to nije, sinko. - tješila ga je časna sestra, ispirući alkoholom stakalca s oznakama dioptrija. - Samo jedan mali klistir i pola dana posta. - Bila je mlada, vrlo lijepa - činilo mu se. - Tada ćemo ti u velikoj sali slikati glavu. Vidjet ćeš si kasnije mozak iznutra.
Na žalost, on je već predobro poznavao tu igru s mališanima - od proljeća još. Pa reče:
- Obećao sam da se neću bojati.
Kruno se časak zamisli. Ustvari, bilo mu je još uvijek žao tog sebe-dječaka u pepita-ogrtaču što se pentrao na visoki operacijski stol. I pokušao je ponovo stati iza njegova zamagljena pogleda, dok se osvrtao po prostranoj bijeloj dvorani - jedinoj u koju ga nikad nisu puštali da posve utaži svoju radoznalost. Pogotovo, jer onako pun brbljuckava samouvažavanja nije u onom pomalo tjeskobnom blještavilu mogao vidjeti ništa naročito. Ispitivački je promatrao - desno, časnu sestru kako uškrobljenim krilima leprša oko svoje vlastite glave, dok je zveckala svjetlucavim instrumentima; lijevo - smijući se na nekom stranom jeziku, sva tri dežurna liječnika s leđa, dok su pod mlazovima vruće vode trljali nasapunane rukavice. Više im nije tako jasno razaznavao crte lica u ogledalu, ali je mogao zamisliti svu trojicu - naročito gospodina primarijusova zamjenika, čovječuljka zelenkastosmeđe puti; s podšišanim brčićem i s dugim crnim zaliscima koji će ga operirati. Ali, tek što se vrcnuo, bolničar mu je, kao nehotice, sputavao noge, a netko ga drugi (čak nije ni dospio da se osvrne) blagom upornošću neodoljivo pritiskivao k uzglavlju.
-Neću! Ne treba tako! - Prosvjedovao je diskantnim altom. - Bit ću miran. Neću da me vežete! Ionako, to je za moje dobro - kazao mi je nekidan ćaća.
No, i sad se još mogao čuti - u sjećanju; glas mu je, kad je bio oboren, slutio da dolazi ono neminovno i podrhtavao nekim praiskonskim strahom pred bespomoćnošću. A onda je još, prije nego što dospješe prebaciti plahtu, po posljednji put kroz prozor ukrao sliku tog poslijepodneva: srebrnastoplavu četvorinu neba s mekim, narančastožutim odsjajem prema dubini kroz koju je prejahavalo nekoliko starih krovova.
Pred Krunom je na školskoj klupi ležala primitivna sprava za pisanje brajice: dvije, poput korica spojene, limene ploče - gornja kao vodilja, rešetkasta, s četvrtastim prorezima za slovna mjesta; donja kao podloga, s nizovima od po šest plitkih udubljenja. Uloživši unutra novi list pak-papira i bockajući šilom točkice, s naporom i sporo, pitao se:
 ... Bogzna, da li je tu postojala kakva pismena obavijest kojom su, sutradan, pozvali dječakova oca da hitno doputuje u Zagreb? Ako je to bio brzojav - koliko je riječi po tarifi bilo potrebno da zaobiđe nokaut?
Nije se mogao pouzdati u dječaka koji se, kad su mu skinuli povez, u nekom čudno zamračenom svjetlucanju naprezao da prebroji šipke na uznožju bolničkoga kreveta. Njegovo je kazivanje bilo naknadno i nije moglo svjedočiti o drami - tamo negdje pod Marjanom, na stotine kilometara daleko. Jer, dok su njemu još uguravali žličicom među zavoje griz na mlijeku, kod kuće su već - možda - na gruboj tezulji očaja i strepnje bile na trenutak prevagnule varljive molitve i nade. A možda je i majka, uistinu, prodornim krikom iz očeve ruke već bila izbacila samokres. Ili je, možda, po opustjelom domu ipak navirao samo tupi bol u postupnom naslućivanju istine. Ali, kada su došli da ga povedu kući, grla su im bila - bar za njegovo uho - gotovo suha. I, bez obzira što je u tim trenucima pridavao svom udesu neku djetinjastu i maltene razmetljivu važnost, kasnije - mnogo kasnije - bio im je dugo zahvalan zbog toga.
Pa, podbočivši se nad posljednjom rečenicom, Kruno zaključi:
 ... Tu više nema toliko sladunjave sentimentalnosti; dobro je! Premda će mi, zacijelo, manje vjerovati zbog toga.
Zatim je dječak još neko vrijeme - kao i ranije - pokušavao gustim sumrakom trčkarati oko kuće, vjerujući da se još uvijek na isti način igra s ostalim dječacima u susjedstvu, pa odviše često ploštimice nalijetao na prozorske kapke, na polupritvorena vrata ili u smokvinu krošnju - sve dok u sebi nije pobrkao nemoć i poniženje. I tako je uskoro morao shvatiti: Ni za sebe ni za druge više nije bio isti. Mada mu se činilo da je okolni svijet - i šarenilo boja koje kao da je u grozničavoj samoobmani nazirao pod prstima, i rujna slikovitost krajolika što mu je lahorom draškao nosnice, i južnjačka narav susjeda što su oko njega sagorijevali na bučnosti - ostao, u neku ruku, isti. Ali, upravo zbog toga što je sve to živjelo u prividu njegova ranijega iskustva - bivalo je sve dalje, sve nepodudarnije s onim nečim doista prisutnim u stvarnim zbivanjima iz kojih su, malo-pomalo, sve više ispadale pojedinosti. Ono donedavno iskustvo - raskošne uspomene za koje se tako grozničavo hvatao - sve je više uzmicalo u blagi, gotovo nestvaran suton iznutra. I kobna neminovnost, protiv koje su mu obećavali "čudo" Tvorca (ili neki novi lijek, možda), kad već bude momak, već je nadolazila.
I tako je, eto - sve češće osamljen - gore, u sobi, jednoga dana, dok je besciljnom radoznalošću prekopavao po škrinji s majčinim mirazom, nabasao na pretinac u kojemu je bio pohranjen izrezak iz nekih novina. Zovnu mlađega brata i prisili ga na slovkanje:
"Ovim se putem za požrtvovnost prigodom uspješne operacije najtoplije zahvaljujemo plemenitom srcu gospodina primarijusa očne klinike."
Bilo je to, dakako, ono za prvi put - u proljeće - kad je otac jedan primjerak lokalnog lista preporučenom poštom poslao na adresu bolnice.
Zatim je dječak teatralno, gotovo nekom svečanom kretnjom kao da u sebi završava nekakav mistični obred, dohvatio taj isječak iz novina i, da bi ga ponovo mogao naći, položio među svoje svjedodžbe ("od vrha do dna odlične", kako je za utjehu pisao jadni gospodin učitelj).
 
* * *
2.
 
 ... "I tako ti, eto, dragi naš fra Bone", mučio mu se lani otac teškom kaligrafijom, psujući usput, "ako bude prigoda, a Ti nam ga do godine, kad završi pučku, preporuči u sjemenište. Mali nam je bistar i pravi anđeo pa bi bila škoda i za njega i za nas da ostane siromah. Neka bude pop ili, bar, učitelj! ... ako Bog da i sveti naš Ante Padovanski."
21. srpnja 1931.
 
Po sićušnim bilješkama srca
 
Tada je Kruno - Bože moj, već od rođenja: duša od djeteta! - možda više u pobožnoj oholosti nego grešnim razborom doživljavao sebe kao neku uzvišenu, tajanstvenu predodređenost za poziv svećenika. San do kojega se sirotinja u njegovu svijetu mogla najdalje vinuti. Da bude, dakle - kako su mu i u zabavištu časnih sestara već utuvljivali - ponizni sluga svete matere Crkve. I svi su ga - susjedi, znanci, tetke (pa čak i one najzatucanije, pune faljenisusa i buha) - gledali već ubudućena, kako ih - privatno - s više usrdnosti zagovara pred licem Gospodinovim (zbog čega je darivan blagoslovljenim tričarijama - svetim sličicama i medaljonima - i, tako, unaprijed stjecao neku naplativu važnost pred samim sobom; neku ulogu, nešto poput nebeskog biljetera ili prometnika koji će, onako bucmast i s naočalama, s oltara - "kako na nebu, tako i na zemlji", rano moja - razdvajati njihove duše lijevo i desno pred Mrkobradim).
Sad je, nakljukan psihoanalizom za početnike, nastojao - literarno - iščupati onaj zubobolni živac što se bio duboko ukorijenio među voštanice, tamjan i prizore apokalipse; međutim, tragovi emocionalne ošamućenosti još se nisu dali izbrisati sasvim. Stoga je - makar i u naknadnoj interpretaciji - jedan od onih zbiljskih doživljaja mogao prepričati, otprilike, ovako:
Toga poslijepodneva, ljeti - bijaše teška omarina i, začas, nadošli crni oblaci s jugozapada. Pa krupa! - nebo da se sori u ledenu šljunku. A težaci - od nemoći da svisnu. Po poljima i vinogradima sve ode u tren. A muku i dinar sažeže molitva i kletva u isti mah. Ali, za dječurliju - tek što je sveti Ilija protutnjao za Bosnu - sve se to u tili čas pretvorilo u san, u bijelu tišinu, miris vlažne zemlje i dugu: u radost kojom se, ne mareći za kaznu Božju, bosonog istrči van.
Kruno je, ushićen - spreman da prije ostalih pohita u tu sedefastu čaroliju vrta - još pocupkivao na pragu, ogledavajući se naglavce u barici plavetnila, kad usred staklasta graška na puteljku, upola skrivenu pod zelenim dlanom smokvina lista, spazi pticu nauznak izvaljenu pa viknu:
- Ajme meni, djeco! Lastavica jedna!
A majka mu, s migrenom u pogledu i zamaramljena ploškicama sirova krumpira na sljepoočicama, reče odozgo, između rebrenica na prozoru:
- Sve li je potuklo, jade moj! A, prokleta - i vola bi ubila, kolika je ... Ništa, ništa od ljetine jesenas.
Kruni se ruka od mokra, nakostriješena paperja nagonski lecnu, i on tu, po prvi put - neposredno do smrti - osjeti neku muklu bol: tugu i strah prolaznosti. Naravno, za smrt je znao - po sprovodima i po grobljima; odrasli su o tomu ponekad govorili. Međutim, njegov se vlastiti svijet - usprkos tom saznanju - još nije osipao. To, naprosto, nije bilo područje na kojemu se i sam doživljavao. Jedino, možda, kad bi se dublje zamislio nad jelom.
Otac mu je, doduše, kad su pripremali feštu za prvu svetu pričest, bruseći nož, objašnjavao:
- Ej, mišu moj, mišu moj! ... Da bi mačka mogla živjeti, miš mora umrijeti. Tako ti je to.
- Ali, ćaća! ... Ja nisam miš!!!
- Svi smo mi, sinko moj, ... i mačke i miševi u isti mah!
- I to drago malo janje!? - pitao je sa suzama u grlu.
- Pa, sinko ... to je, valjda, tako Bog odredio!
I u klanju i u nježnosti bilo je fatalizma što ga dječakovo srce nije moglo razumjeti.
Među dječacima iz susjedstva, što se uskoro okupiše, bi odlučeno da se ta jadna mala lastavica pokopa - otprilike, kao što su zamišljali da se pokapaju i ljudi. A kako je svaki sprovod, ma koliko suosjećali s mrtvima, ponajprije važan i uzbudljiv čin za žive, i žustro su se prepirali također da domisle tolike pripremne radnje: lijes od kartonske kutije, vijenac od peršina, crne trake i zastave na pola koplja. I tako je Kruno - u međuvremenu stariji od ostalih - otrčao najprije da bude grobar i da u dnu vrta izruje plitku raku te da je obloži komadićima crijepa i pilovine. Usput je pripremio i jednu rbinu pivske boce, da je namjesti odozgo kao stakleni pokrov. A zatim je odjurio u kuću da s komode uzme drveni križ pa, navukavši do ispod pazuha maminu crnu podsuknju i prebacivši preko ramena čipkasti stolnjak, izletio da na čelu povorke - sad, opet, kao pop - razmahuje raspelom i - kako je slušao s oltara - mumlja: "dominus vol biskup". Predvodio je ceremonijal, vijugajući između lijeha i gazeći po salati, dok su drugi iza njega, oponašajući vatrogasnu glazbu, udarali kuhinjskim poklopcima i na češljevima pjevuckali žalobne koračnice, a neki mutni osjećaj izgubljenosti rosio njihove obraze. Dok se, napokon, nisu zaustavili oko limunova grma i, stojeći tako, naslućivali veliku bol rastanka.
I bijaše im nečega žao zbog duboke, umivene vedrine prema kojoj su im uvijek pokazivali - raj.
* * *
 
3.
 
- Eto, vidite, djeco! ... Vrapci, na primjer! - Govorio im je stari barba Jere, razmahujući šibom po katedri. Više vinogradar nego učitelj. - To su vam, djeco, štetočine prvoga reda! Napast koja uništava muku vaših roditelja.
11. listopada 1931.
 
Drugo lice odgoja
 
Poslije toga, dakako - još uvijek lani - kad među dječurlijom u susjedstvu više nije bilo toliko anđeoskih ljiljana, mališani su - ti muškići već, razdražljivi na pouke i jugovinu - bivali sve strasnije zaokupljeni onim tajanstvenim bratstvom: ratobornom družinom "krilatih ražnjeva" - onim nečim, ustvari, što ih je ispunjavalo uzbudljivim dogodovštinama onkraj priča. Zajedno su nastupali u izrugivanju, u tučnjavama protiv druge ulice, izmišljali samo sebi razumljive tajne jezike i petljali nedokučive lozinke, a pod ovratnicima skrivali značke za raspoznavanje. Pa, kad se ne bi po razglednicama i geografskim kartama bavili otkrivanjem novih svjetova, najčešće bi odlazili u pustolovine izvan grada - do turske kule, tupinoloma ili groblja - pernati na indijanski način, oboružani lukovima od potrganih kišobrana, drvenim revolver-praćkama vlastite proizvodnje ili s nasmoljenim štapićima i zamkama za ptice. A zadatak bi u ta blaga jesenja poslijepodneva uglavnom bio: tamaniti neprijatelja.
Uostalom, da nisu imala zašto - mudrovao je barba Jere - ne bi se po poljima njihala i klepetala tolika strašila:
- To je vidljiv znak da se i odrasli bore također. Jer, iskljuvana smokva ili očohan grozd, zapamtite - to je zalogaj manje i vama samima!
Naravno, bilo je zorno: Ptice su, dakle - pjevice i one druge - veća pošast nego crvi, gusjenice ili ušenci. I bile su krive za sve!
I tako, eto - jednoga se dana vratiše iz pohoda punih naprtnjača i s krletkama vrabaca, kosova, češljugara i čvoraka - usužnjena cvrkuta, prekrivena krpama. I bi u čoporu svirepa slavlja, dok su, okupljeni u dnu dvorišta, vijećali što da rade s tolikom lovinom. I, kako su svi zapovijedali, društvo se uskoro podijeli u dvije skupine. Jedni su - sladokusci na doživljaj iz divljine - odlučili napraviti gozbu i u zavjetrini roditeljskih pogleda, tamo na buništu iza kokošinjca, potpaliti gomilicu trsja - uvjereni da se na taj način postaje nešto kao stanovnik džungle i da se upravo tako nekako na široku dimu njišu strašni kotlovi ljudoždera. I, šćućureni oko vatre jedva zatomivši kašalj i suze, podgrijavali su lovinu za taj čudovišni paprikaš - jelo što ih je uzbuđivalo mnogo više iščekivanjem nego mirisom. A stotine se suvišnih prijedloga i svadljivih kretnji komešalo nad loncem, prije negoli domisliše kako da otpočnu. Jer nezgoda je bila u tomu da među "krilatim ražnjevima" nikad nije bilo djevojčica, a one bi, vjerojatno - da su ikad imale smisla za istinske pustolovine, znale predvidjeti neku kuhinju na mediteranski način. Ovako, pak - članovi družbe morali su, poput obreda, poštivati pravila zajedničke muke, a podvig je završavao tvrdoglavim ponosom i razočaranjem. Jer, cuclati samo koščate čačkalice i osmuđena krilašca - o, Bože! ... kako je to bilo vraški gorko i kiselo. Toliko, da su jedva ožvakavali razrogačenih očiju, ispljuckujući svaki zalogaj krišom između bedara - svaki za sebe već uvjeren da se otrovao. A dotle su oni drugi - oni među njima s najvećim krletkama u susjedstvu - bili mnogo raspoloženiji za znanstvena istraživanja; štoviše - bila im je to sad jedna od izvrsnih prilika u kojoj su opet mogli na sva usta sanjariti. Očigledno, bili su to momci koji su se u sebi već pripremali da jednom, kad ponarastu, budu osvajači koraljnih otoka, lutalice po prašumama ili kapetani među astronautima. I sada su, eto - te preplašene ptičice, te sive, šarene i crne gvaljice žagora samo još više pobuđivale njihovu veliku težnju da u sebi otkriju svijet - onakav, kakav mora izgledati s visine. Pa, budući da su bili domišljati - toliko domišljati, da se njihovim majkama dizala kosa od užasa - ostvarenje ideje bijaše sasvim blizu. (Jer, dokazivahu: Ako veliki mogu upregnuti sve - i vola, i slona, i psa i dupina! ... Zašto, onda, i djeca ne bi mogla ptice umjesto cepelina!? Kad, ionako, sve novine vrve od čudesa!)
I gotovo da je u "Jadranskoj pošti" već pisalo: Senzacija - stroj na originalni, lepršavi pogon kojim nekolicina mladih Dalmatinaca pokušava zaći nebu pod oblake.
I brzali su, dakle - trčkarali naglavce do najskrivenijih zakutaka da pročeprkaju, da pribave bilo što: prastaru košaru za rublje, otrcani komadić ribarske mreže i čitave pregršti končića i konopaca; svadljivo su se požurivali, prepirali unakrst i nadmetali - s nabujalim nadama i grozničavo - te sićušnim zamkama sputavali lomne, crvenkaste i smeđe goljenice, upetljavali nešto poput ormica, dovijali se kako da naprave zajedničke uzdice i kormila, pa sve to, onda, zauzlavali po vrbovu pleteru, kitili, natezali, provjeravali - svatko od njih za sebe "glavni", gledajući se već razbaškarenim na tom izumu "krilatih ražnjeva".
- Tehnika superamerikana! - doviknuo im je neki mladić u prolazu.
To je trebalo da bude taj neobični zrakoplov - nalik na usplamtjelu vlasulju s mnoštvom treperavih pipaca prema gore, što bi po bokovima vjetra uspuzao do nebeskog plavetnila; međutim - dok su se prestravljeni kosovi, češljugari i čvorci, čim bi osjetili da se malčice rasklapaju nemilosrdne školjke njihovih dlanova, pokušavali odletjeti i sudarali se, mrsili končiće i krila, žalosno skvičeći u svim smjerovima - stara košara za rublje jedva da je podrhtavala.
Kruno se - u međuvremenu, ni tu ni tamo - osjećao pomalo izgubljenim. Otkako je stao nositi vrlo debele naočale, ali još više - prebucmast (jer je - po majčinu poimanju da snaga i zdravlje na grlo ulaze - morao svako jutro popiti čašicu prošeka s utučenim žumancem u šećeru), sve mu se češće dešavalo da u igrama kasni - uvijek negdje zbog nečega suvišan. Pa, ako su se ponekad još i pokoravali njegovim maštarijama, dječaci - te male prznice i grubijani kojima je zloba i začikavanje bilo u naravi, puni sami sebe u nadmudrivanju - više nisu ni primjećivali njegove prijedloge i naređenja. Činilo mu se: tu samo galame, rvaju se, svađaju. Njemu je, dakle - pogotovo, jer se već pomalo navikavao da samomu sebi izmišlja zabave nasjedećke - čekajući postrance da sa svojim vrapcem dođe na red, bivalo sve dosadnije. I samo je sve jače osjećao kako mu se ta prestravljena ptičica u stisnutoj šaci pretvara u golemo uzdrhtalo srce pod nakostriješenim baršunom.
 ... Pa, onda, što? Da mu budem liječnik ili učitelj? - pomisli. Ali, znao je odmah: Ne liječnik, jer bi osjetio mučninu od samog pogleda na krv. Učitelj - da, tako je; dreser koji će ga naučiti osnovama lijepog ponašanja. I još je mislio. - A kad budem velik, pa u cirkusu ili na filmu: slavni krotitelj životinja! ... i bude me znao cijeli svijet.
Ali, odmah je bilo i teškoća, jer - kako da ga ičemu pouči, ako jedva čeka da mu pobjegne. A za obojicu, činilo mu se, bijaše u tom trenutku nužno da mnogo toga shvate odjednom: čitavu bujicu riječi, tepanja, pjevušenja, zapovijedi - sve ono čime je htio primiriti njegova krilašca, dok je s petrolejem s njih skidao smolu. Bez obzira što u tom času - bio je toga svjestan - o računu ili gramatici još nije moglo biti ni govora.
No, usprkos milovanju, dječakov ljubimac nikako nije htio biti nimalo bistar. Čak nije htio ni otvoriti kljun i oglasiti se na njegovo ušiljeno živkanje u falsetu. Toliko tvrdoglav, da je Kruno uskoro izgubio strpljenje. I najprije ga malo - onako, prijateljski - čvrkne pod bradu; zatim, kad ni to nije pomoglo, stade mu se u oči mrštiti, drmusati ga, stiskati. Izgledalo je kao da se sićušna vrapčeva duša još više zgurila u paperju i da mu ponašanje, usprkos nemoći, nije obećavalo ništa dobro. Ali se Kruno baš u tom času - težnji za slobodom nasuprot - osjeti nadmoćnim, pa neka jarost, luda želja za kažnjavanjem - nešto kao neopozivo zadovoljstvo gospodara, što ga je i sam često čitao na licima odraslih: ono nešto u njemu poput odgajateljskog vitlanja kaišem, što se odvaljivalo kao stijena - tjeralo ga je da bude surov. Dohvati jedan prutić i stade nemilice udarati po krilu, a mokri trzaji ranjena perja kao da su sami od sebe još više dražili svirepost u njegovim mišicama. A možda mu se to tek negdje duboko u podsvijesti činilo potrebnim da osjeti kako u bjesomučnom obračunu s jednim bijednim vrapčićem prikriva, zapravo, neku pobunu u sebi samomu - ono podmuklo nezadovoljstvo što se odnedavna nagomilavalo protiv drugova koji su ga u igri sve više zapostavljali. I kad je u toj mješavini pakosti, osvete i straha ponovo - posve zaboravivši povod svojoj okrutnosti - gotovo sa sladostrašćem zamahnuo, šaka, u kojoj ga je držao, naglo mu se zgrči od bola. U naglosti bijaše promašio i svom žestinom raspalio po vlastitim člancima. I upravo kad je htio da ga zadavi od bijesa, kao da mu je on to bio kriv za navalu divljaštva, konačno vrabac očajnički zine i ugrize ga - tako britko i beznadno, da su mu potekle suze. Pa dok je, zbunjen, htio da obliže raskrvavljenu kožicu među prstima, jedan je obradovan cvrkut iznenada zalepršao pred njegovim visokim dioptrijama i nestao prema zvijezdama.
Kasnije, naravno - mnogo kasnije, kad je dovoljno ponarastao - Kruno je, prisjećajući se toga sa stidom, znao govoriti samomu sebi:
- Ako ti je sloboda doista iznad svega, i Ti moraš naučiti gristi!
 
* * *
4.
 
I, priznajem: Svakom namjerniku, ma koliko bio hrabar, kad prvi put zakorači u to zdanje među toliko umrtvljenih pogleda - oči u oči s grozom što zrači iz one malokrvne radosti života - mora da mu se, čak i da nikad nije čuo za poeziju Pakla, nametne ovaj stih:
"Napustite svaku nadu, vi koji ulazite!"
9. siječnja 1934.
 
I čarobna se vrata otvoriše
 
A nije bilo ni lozinke ni zvekira iz bajke; naprosto, otac je dohvatio starinski izrezbarenu kvaku i teška se hrastova vrata cvileći otvoriše. U predvorju - na uglu gdje su se račvala dva dugačka hodnika - odloživši prtljagu, stadoše se osvrtati, njušiti, osluškivati. Odnekud je propuhivao zebljiv zadah vlage iz temelja, pilovine, gnjilih krumpira i kisela kupusa. Iz dubine tunela, daleko iza razvučena ojkanja posluge u kuhinji, zalupiše jedna vrata i prosu se uska traka žagora. Zatim kroz pritiješnjenu tišinu, što se runila sa zidova, Kruno ču žustro, škriputavo koračanje - svakim otkucajem srca sve bliže i bliže.
- Oho! Ti si taj momak! - dobrodušno zagrmi jedan bas. - Ljubice, hajde, ti preuzmi njegove stvari! A Vi, gospodine, dođite sa mnom u pisarnu!
Kruno je - i dječački samosvjestan i pomalo uplašen - prvi put sjeo sučelice jedrom glasu gospodina ravnatelja i stao se odmah prstima zanimati za rezbarije na starinskom pisaćem stolu.
- A ... uči li se ovdje kao i u pravoj školi? - Promucao je u diskantu.
- Pa, naravno! - Dobrohotno se osmjehnuo gospodin ravnatelj. - Sve. Sve ... I vjeronauk, i pisanje, i račun, i zemljopis i ručni rad. Sve, kao i u svakoj drugoj pučkoj školi. Vidjet ćeš!
- Ali, ja sam ... prije, znate ... već završio sva četiri razreda. S odličnim. A imam i svjedodžbu za peti.
- Ne smeta! - srdačno odgovori gospodin ravnatelj. - Tebe ćemo, onda, ... naravno, ako budeš poslušan i marljiv! ... svrstati među starije. Ali, prije toga, moraš - makar i u skraćenom roku - krenuti od početka. Da naučiš pisati šilom točkice i da te točkice, kasnije, znaš prstima čitati.
- A kako ću sve ono drugo učiti?
- Uglavnom, prstima! To su sada tvoje oči. Ali, i na drugi način. A najviše - slušanjem!
- I u gimnaziji također? ...
- E pa, sad! ... čuj. - jedva primjetno uzdahnu gospodin ravnatelj. - O gimnaziji, o tomu ćemo, dragi moj, razgovarati drugi put. Zasad je, prije svega, važno da naučiš neki zanat!
Kad je Kruno, zatim, pošao za Zdenkom - dječakom vodičem, isto toliko slijepim kao što je bio i sam - shvati po nekoj čudnoj omaglici vonjeva i žamora, kroz koje su se progurkivali nehotice tamo-amo i u gužvi probijali pored spavaonica, glazbarne i razreda, da ulazi u jedan posve nov, nepoznat svijet u kojemu, unatoč zidinastoj košnici koja tamniči prostor, sve nekako vrckavo vrije i vrvi od neke sitne, pipkave zahuktalosti - u jedan drugačiji svijet u kojemu, bez pogodbe sa životom, još klijaju radosti i nade. I zapanjilo ga je što će baš tu moći uskoro sve - on, komu su kod kuće obazrivo prestali proricati da će biti učitelj ili pop.
- Evo, vidiš ... ovo je ovdje šesti razred. Mi ga svi tako zovemo, premda nitko od nas ne ide u šesti.
- A i mene će, znaš, na jesen prebaciti među starije.
- Možda. Jer, dok nas ne otpuste kućama, to se zove i produžna. Ali, to se tebe još ne tiče!
Na klupi je ovlaš dlanom razgledavao poput starinskog misala tešku knjižurinu debelih listova na kojima su ispupčenim točkicama bila ispisana neka čudnovata, hrapava slova.
- Pa, ja tu ništa ne mogu pročitati!
- Ima vremena!
I, dok su mu pokazivali kako se šilom u limenoj spravici ta slova bockaju, i objašnjavali kako se, kao u ručnoj slagalici, radi s kutijom za računanje; dok su se nadmetali, hvaleći sve odjednom - i ta skromna učila, i malobrojne igračke i nezgrapne ručne radove - naslućivao je ograničenje i sporost. Ali, usporedo s tim - on je za čitavo to vrijeme, kao u kakvu opojnom polusnu, osluškivao kakofonično brujanje mnoštva najrazličitijih glazbala što su odasvud, sve do najudaljenijih soba, probijala do njega. Sve su to: i te ljestvice potrkuše, i te jednolične vježbe, reska sazvučja i nedosvirane melodije izvodili njegovi vršnjaci koji su također stigli ovamo - jedva prije godinu ili dvije.
- A što bi ti htio biti? - upitao je dječaka pored sebe. - Pa ... ili košarač ili orguljaš! ... ne znam još.
- Orguljaš!? Pa, da sviraš u crkvi!? ... A kako se zoveš?
- Davor. Ja sam, kao i ti, Dalmatinac.
A zatim ga je Mišus, najstariji među pitomcima, odveo do podruma da mu pokaže školske radionice.
- Evo, tu, vidiš! ... tu naučiš praviti košare i četke. Pa, kad završiš produžnu, možda budeš neko vrijeme kalfa. I tako! ... A poslije, ako ne odeš kući, otvore ti knjižicu ili te upute u Društvo svetog Vida.
Kruno još ništa nije shvaćao.
- Kakvu to knjižicu? I kakvo je to društvo?
- Pa, štednu knjižicu, čovječe! Zadrže te još neko vrijeme tu, protivno svim propisima. Tobože, kao da pomažeš majstoru. Jer, što bi s tobom inače? A društvo - to ti je kao neka ubožnica za odrasle. Za one koji nikako ne mogu biti samostalni.
Bio je zbunjen; dječaci su podrugljivim nehajem govorili tako ozbiljne stvari. A nakvašeno pruće, što ga je vonjem podsjetilo na ustajalu baru, te petrolej kojim su ispirali konjski rep i svinjsku čekinju, sitno čekićanje i hrskav šum škara sjekačica, tiha jednolična pjesma uzduž zidova - sve ga se to doimalo i otužno i s nadom.
- A je li to sve što možemo? - Upitao je.
- Ti bi još nešto!? - odgovorili su mu.
 
* * *
 
5.
 
- Moram ti to ispričati. Ali, pazi! Nemoj me odati. Sve je to bilo nešto mutno i tajanstveno. A i Krist bi na to, vjerojatno, rekao: Oprosti im, Oče, jer ne znaju što rade!
28. prosinca 1933.
 
Igra s lutkom
 
Tek što je u rujnu gospođica Tereza bila stigla da im bude odgajatelj, neki je čudnovat, pomalo uzbudljiv nemir zatalasao zavodom. I ma koliko se pitomci - kasnije - podsmjehivali njezinoj plaminjavoj sklonosti da svaki razgovor pretvori u neku propovjedničku tiradu, ipak je ona - teta sestra, kako su je zvali - bila u njihovu djetinjstvu doživljaj za sebe. Dapače - ona je upravo zato, što je kroz tu jesen prohujala kao kakav meteor sladunjavih riječi, dugo još za sobom ostavljala trag nečega zagonetnog i golicavog što se uporno mučilo da proklija okusom tajnovitosti, da bi bilo samo san.
- Prema tomu, djeco ... neka vam gospođica Tereza ubuduće bude druga majka! - Uvodeći je u dužnost, bijaše rekao gospodin ravnatelj. - A Vas, gospođice, molim ... - Trenutak je zastao. - Da ih odgajate za valjane sinove i kćeri domovine. - Nadovezivao je u neodoljivom basu, kipareći samoga sebe u planinu glasa, u zakon koji zna samo za prijetnju - gotovo raskošan u svojoj neumitnosti.
A kad je gospodin ravnatelj za sobom zatvorio vrata dnevne sobe, ona je progovorila tiho:
- Donijela sam vam, draga djeco, nekoliko lijepih knjižica: i "Glasnik Srca Isusova", i "Anđela čuvara" i "Kćeri Marijine", pa ... ako mi budete dobri, zajedno ćemo naučiti mnogo lijepih pričica i molitava.
- Ali, najprije ... pričajte nam nešto o sebi, teto, molimo vas!
Međutim - o sebi je gospođica Tereza govorila vrlo rijetko, na pola usta. Činilo se kao da, pritom, na neki poseban način uživa u samozataji, u namjernom prešućivanju sebe, u zaobilaženju čak i svog imena. Osobito je brižljivo skrivala svoje godine, i dječaci su tek u naknadnom preračunavanju događaja mogli da je smjeste negdje blizu četrdesete.
- Nikad ne valja biti previše znatiželjan. - govorila je. - Svaka vas velika znatiželja navodi na grijeh.
Rastužilo ju je na hrpi toliko bezizražajnih lica - praznih, zamućenih očiju, premda - činilo joj se - ta njihova napuštenost u tami kao da je već bila korak bliže vječnosti. Znala je: patnja nije samo prva sveta istina života; ona je njegov uzrok i njegov smisao. Pa ipak, neprestano je, da bi zašla u njihovu struju svijesti, bila zabavljena sitnicama - sva u bolećivu strahu da je upravo nerad, mrtvilo koje odvodi u ništavilo, onaj najteži smrtni grijeh koji bi mogao da ih skrši. Zato je - pa makar i samo riječima - trčkarala unaokolo po sobama: izdavala naređenja, tetošila, nadzirala, poučavala, uzdišući u sebi - "sve u slavu, Tebi, Gospode".
 ... Jer, biti majka! - pomišljala je s užasnutom odgovornošću. Ali, usput, kao da je i to također bio djelić obrane protiv nečastivog - ona je nekom neobično strastvenom žestinom prezirala ženskost u sebi. Toliko čak, da je sva, opsjednuta radom i molitvom (a, možda, i sva uznesena samozaboravom), već od prve subote gotovo naga zalazila među tuševe i žustro nasapunjavala trinaestogodišnjake, dok su, zirkajući posljednjim ostatkom vida, uzmicali u nedoraslom žmarenju dodira. I, mada to sebi nikad nije izričito priznavala, njih je - te mlitave vragolane - možda i zato što su ipak bili živahniji, već otpočetka nekako prisnije razlikovala. Štoviše - u izvjesnom smislu, i voljela. Uostalom, dječacima - zato što su muški, naravno - i dragi Bog, koji je i sam muškarac, oprosti koješta. Jer, kao što piše i u svetim knjigama: Eva je - lakovjerna, navodno - ne sluteći ništa erotski napasno u bludnoj zmijolikosti đavolovoj, prva uzbrala onu jabuku sa stabla života - Božjim zapovijedima nasuprot. Prema tomu - djevojčice su, dakle, i po spolu već, za kaznu, morale biti pobožnije.
- Teto, a što je to "stablo života"? I ta "jabuka saznanja"? - raspitivale bi se. Ali, da se posvade oko lutke - nisu imale potrebe. Mogla je ona, ta lutka - bucmasta i glatka, s lanenom kosom i pokretljivih trepavica (poklon što im ga je poslala jedna gornjogradska dobrotvorka) - zatomivši plač u svom kaučukastom trbuhu, dane i dane ležati zaboravljena u zidnom ormaru, a da se ni jedna od njih ne bi dosjetila da je presvuče ili sa sobom ponese na dvorište. Onako koščate, jednostavno podšišane, u cicanim haljinicama i pogrbljene - one su, tamo na hrpi, izgledale još daleko sitnije i bespomoćnije. Sestra Tereza je, nesposobna da svojim štićenicama ugrađuje majčinsku ljubav prema lutkama ni kao želju za oponašanjem ni kao prvu stepenicu biološkoj funkciji, smatrala da su one predodređene za djevičanstvo, dok su jalovo pokušavale da nekako izglume maštovitu sebe u sebi - sve, odreda, u nekoj nedopupanoj mlohavosti, raskuštrane, pognutih glava i bez lepršave ljupkosti u kretnjama. I vjerojatno je naslućivala kako bi postupno ili potpuno isključivanje vida, kao spoznajne podloge, moglo dovesti svijest pod preuveličani utjecaj najnižeg osjetila - dodira. I upravo zbog toga - više nego što bi to društveno ili ljudski bilo oprostivo - ipak ostajale jadnice, a perspektive im - ionako, neusporedivo dublje nego za dječake - bile zabodene u crno. Jer, ma koliko se već trudile da iz citre iščeprkaju poneki tirolski valcer, da na satu ručnog rada nakvašenim likom oviju kartonske šablone za kutije ili, pak, da u niskama staklenih perlica spletu košaricu za cvijeće, svejedno - kao da su bile ipak manje otporne prema onom čudesnom poludrijemežu duha u kojemu svi dojmovi i saznanja, svi poticaji zaostaju na pola puta. Zbog toga su najradije, prebacujući preko kažiprsta jednolične petljice vune, neprestano po desnima vavoljale u koru litanije o "tornju bjelokosnom", uzdišući - okužene od prejaka zanošenja u nedokučivo, utješene, prazne, blažene. Zato, valjda, jer je onaj fluidni nadomjestak u značenju riječi, kojima su bile prezasipane, u njima tako lako stvarao neko neodređeno stanje dostatnosti, iskrivljenu svijest o vlastitu postojanju koje se - opredmećeno s gledišta nade - priželjkivalo na čudesima. Dok su im igre, naprotiv - uostalom, kao i dječacima - bile otužne i siromašne u pokretima i u značenju, svedene na prisilno sputan prostor i bez dovoljno izvanjskih pobuda - te igre, ozbiljne i nasjedećke, koje su trajale u besciljnom meškoljenju prstiju ili u klimatanju glavom, provjeravajući se strastvenom upornošću na zirkanju preostalih tragova svjetla - naprosto, jer nisu imale što da oponašaju oko sebe.
- Ma, čujte! ... molim vas, gospođice - jednom je bio rekao gospodin ravnatelj. - To mrtvilo!!! Valja s njima žustrije!!! ... Napolje!!! ... A ne da mi samo smrde tu po dnevnom boravku.
U prvi je mah gospođica Tereza bila zbunjena i zgranuta. I da sama nije prezirala sport, ne bi bila znala što da otpočne s tom novom, zastrašujućom zadaćom. Djeca su, inertna i lijena, izbjegavala jutarnju gimnastiku, a u zavodu nije bilo ni dvorane ni sprava za neke teže napore. A da ih poučava plesu ili narodnim kolima - Bože sačuvaj! To - osim što je u sebi uvijek prikrivalo nešto bludno - ni sama nije znala.
- Hajde, djeco, požurite! Idemo na dvorište. Jedni na ljuljačke, a drugi u bazen s pijeskom. - Bilo je sve, što joj je u tom trenutku padalo na pamet.
Primijetila je, međutim, da se većina od njih na neki neprirodan, nasrtljiv način otvara prema radu i učenju, tako što se tomu vesele nerazmjerno vrijednosti rezultata - očito, iz nagonske potrebe za samopotvrđivanjem. I, kako je kao nestručnjak uvijek pronalazila svoja osebujna rješenja, stala je (vjerojatno i zato, što je to bio jedini stručni radnik na nebesima) uskoro još usrdnije utuvljivati u pitomce ljubav prema svetom Josipu. Ono, ne da i druge nebesnike nisu gnjavili redom, svaki dan iza ručka, prepuštajući se varenju - "kako na nebu, tako i na zemlji"; dapače, bilo je bezbroj prilika da se sklopljenih dlanova pod bradom mrmori "škrinjo zavjetna, moli za nas!" - odnosilo se to na bezbožne komuniste u Rusiji, na gladne crnčiće u Africi ili, općenito, na sve neprijatelje u njihovu samrtnom času, svejedno. I bila je već uvela čitav jedan takmičarski sustav "žrtvica smjernosti" - bodovanje po granama iskušenja kojima su se mališani otkupljivali za budućnost (na primjer: broj koračaja s kamenčićem u cipeli, zaustavljeni izdisaji, štipkanje samoga sebe, izmoljeni očenaši, razmišljanja o dragom Bogu, minute šutnje ili nepojedeni zalogaji kruha - uglavnom, sve što bi u krevetu, na dvorištu ili u blagovaonici moglo biti trapljenje). Pitomci su - postrojeni u dnevnoj sobi za "referat kritike i samokritike" - prije zajedničke molitve morali svako veče obavezno predavati spiskove sa stotinama i tisućama žrtvica, bilježenih od zore do mraka, da bi se odredio pobjednik za protekli dan. Ponajviše među djevojčicama koje su istinski sagorijevale od revnosti. Naravno - sve dok se neki dječaci, spoznavši da samoponižavanje na biće, opsjednuto strahom od grijeha, nije borba protiv grižnje savjesti, napokon nisu dosjetili da u nadmetanju budu lukaviji.
U ljubavi prema svetom Josipu teta Tereza je, izgleda, bila naročito strastvena - bez obzira da li je izgarala na propovijedi o tomu kako je on, tamo negdje (brkala je pojmove iz biblijske geografije), bio samo drvodjelja hranitelj ili je, pak, sasvim bez veze s njim, mimo potisnutih primisli o sebi, objašnjavala onaj "djevičanski porod" u jaslama. I premda su se oko nje natiskivala djeca koja tada još nisu (kako se njoj činilo) nosila u sebi povode sumnji, ona je, doživljavajući sve te simbole previše lično, kao u kakvoj apokaliptičnoj groznici neprestano dokazivala nešto, branila, optuživala nekoga, isključujući mogućnost neposrednog uvida u činjenice kakve jesu - sve dok, na njezin užas, nije proklijao prvi potuljeni podsmijeh u zapučku.
Međutim - ono po čemu je teta Tereza ostala najdulje u njihovu sjećanju, bilo je njezino nedokučivo zadovoljstvo kad je među pitomcima odabirala one najmlađe - "nevine anđelčiće" - pa ih krišom, da ne dozna gospodin ravnatelj, podvrgavala iskušenjima "istočnoga grijeha". Gotovo istraživalačkom požudom znala je promatrati kako se, polegnuti jedno do drugoga, ponašaju curice i dečkići koje - kako je ona to htjela vjerovati - oči nisu dovodile u napast. Naravno, sva s nekim unutarnjim rukama visoko prema nebu, da bi bar među njima zauvijek nestalo one grešne razlike.
I onda se na sam Badnjak (donekle, najvjerojatnije, i zbog općeg uzbuđenja što su ga još više poticali mirisi božićne jelke i slatkiša iz kuhinje te poseban ugođaj zvonjave i crkvene glazbe preko radija) među djevojčicama, dok su se potuljeno muvale oko umivaonice, pronio gotovo sablažnjiv šapat - usplahirena priča koja je svojom dvosmislenošću dosizala do zbilje. Anica je, najstarija i malo ćaknuta, pritišćući na grudi onu bucmastu lutku od kaučuka, mucavo papigala:
- Djeco, djeco ... Brzo pelene! Rodio mi se Spasitelj!
Čulo se sve do pisarne.
A sutradan je gospodin ravnatelj - "Gromovnik" - čekajući gnjevan da gospođica Tereza potpiše otkaz, rastreseno čitao po stranicama specijalne pedagogije:
"Religioznom odgoju slijepih valja iz više razloga posvetiti osobitu pozornost. Ne samo da oni jedino tako mogu najlakše dokučiti smisao kazne kojom ih je naš premilostivi Otac stavio na kušnju i time zaslužiti njegovu neizmjernu ljubav, nego se - naročito postom i molitvom - njihov duh jača, zaokupljen pobožnim sadržajem razmišljanja u borbi protiv tjelesnih napasti koje se javljaju u dokolici. "
- Gluparije!!! - zareži. - Zato, valjda, da bi mi tu jedna histerična babuskara! ...
Bio bi je najradije odalamio - povrijeđen što mu je za nepuna četiri mjeseca uspjela pred nosom dovesti djecu gotovo do vjerskog ludila.
 ... Tobože, sve radi njihova spasenja. A, ustvari, da bi se osvetila svom vlastitom djevičanstvu!
* * *
6.
 
Ponekad, međutim, nikakve isprike nema ni za dijete ni za čuda što ih stvara. Ono se, naprosto, igra Boga što svojim neznanjem provjerava nadu. Boga što ludostima oponaša nemoguće. Pa ipak! ...
17. travnja 1934.
 
Mali novotar
 
Zavukavši se nakon večere u glazbarnu, tik do ravnateljeva ureda, Kruno je, obuzet jednim novim otkrićem u sebi, tražio samoću. Ne, to sad u njemu više nije bio mrak; sad je to mogao mnogo sigurnije kazati nego nekad. Bar ne onakav koji kao da se samo lijepi uz obraze - mrak koji se oko čovjeka ovija kao gusto, zastrašujuće ništa, dok u isto vrijeme ne daje ni ruci ni nozi da se - bez grča plahosti - pokrene naprijed. Mada ga ni ovakav, iskreno govoreći, nije činio bogzna koliko hrabrijim. Istina - on je, pun sputane energije, neprestano tražio izlaz iz tunela, svjestan već da mu se iskorijenjenost - bijeg od života - suodređuje i tjelesnim obilježjem. Jer - za razliku od onog izvanjskog mraka kojim se pretpostavlja gledanje: sagledavanje crnine kao privremenog svjetlosnog minimuma na koji se uz malo naprezanja čovjekovo oko uskoro privikne - njegov je vidokrug sad bio posve drugačiji. Nešto nalik na tamnosivu maglu koja se svojim neprobojnim svjetlucanjem pripila tik uz korijen pogleda iznutra - toliko da je, kad mu padne na um da na nju usredotoči pažnju, postaje svjestan kao nekog staklasta sutona kroz koji kao da se tek naslućuje prozračnost nekog sivog otiska vanjskog svijeta. I svaki put - gotovo s mazohističkom nasladom - više kao da se radi o prisutnosti sjećanja kojim se dopunjuje zor predmeta, neposredne okoline koju dodiruje sluhom ili opipom. Na taj način - bez obzira što su mu predodžbe mogle biti proizvoljne i nepotpune - on je ipak još uvijek bio kadar zamisliti određen prostor, ispunjen sadržajem. Ponajčešće geometrijski apstraktan, doduše, ali - mogao je. Pogotovo, kad bi učinio velik duševni napor pa "gledao" - iz sebe, naravno - stvari koje su ga okruživale kao da ih doista vidi sa svim pojedinostima i - obojene. Sasvim sigurno: ne više onako obojene kao što su one doista bile nego, u najboljem slučaju, s nekoliko osnovnih prelijeva što ih je uspijevao izvući, vezanih za miris, opip ili zvuk iz najranijeg pamćenja. I s naglašenim prisjenom otužne prolaznosti u svakom pokušaju iznova, jer je znao da te "boje" više nisu one iste, iskonske i da mu, zapravo, više ni za što ne služe osim da ga ranjavaju svojim nezadrživim udaljavanjem. Poput svjetlucavih i sve bljeđih zvjezdica što se neopozivo gube u svemirskim dubinama djetinjstva.
Kasnije će - mnogo kasnije, kad bude svladavao tehniku pripovijedanja - otkriti da su za njegov duhovni zrenik u razdoblju prilagođavanja bile presudne knjige što su mu ih čitali. Zato što su riječi - pogotovo one što su se čvršće vezivale uz bujnu maštu - srašćivanjem uz predodžbu, i same u zvukovnosti svojih glasova zadržavale u sebi neku obojenost koja se, zatim, prenosila i na pojmove općenito.
Dakako, on je to sad već mogao razlučiti: Ni s jednog predmeta, ma koliko mu od ranije bio poznat, boje više nisu zračile sa sigurnošću iz predmeta samoga - pogotovo ne onda, kad je morao zamisliti po nekoliko različitih boja odjednom. Sve je to bivalo kao preliveno čas jednim, čas drugim osvjetljenjem - zamućenim i nepostojanim, tako da se kao u kakvoj struji pretakalo iz modrog u sivo, pa crveno ili žuto, ali, opet - nikad ne tako jasno i sigurno, da u tim treperavim bojama, što su poput hladetine drhturile iznad obrisa stvari, ne bi mogao isto tako nazreti zeleno, smeđe ili crno - nešto kao neprestano unakrsno varenje sićušnih ospica koje u vulkanskom komešanju izbijaju iz vlastita naprezanja, da se bar na trenutak zaustave u svojoj kameleonskoj preobrazbi, podatljive njegovu nesuvislom izboru što se oslanjao na riječi naljepnice: riječi kojima su ih opisivali drugi. A, osim toga - sad je još, da bi u sebi pothranjivao mit o neugasivosti vizualnih predodžbi, i zvukovima glazbala, što su ga zapljuskivala, također stao pripisivati boje.
Kruno je, dakle, sjedeći sam u prohladnoj tišini glazbarne, za stolom na kojemu je ležala sprava za pisanje, donosio važne odluke. On je, zapravo, vrlo rano - već u nižim razredima pučke škole, možda (ali, otkako je bio primljen u zavod - sasvim sigurno!) - želio postati umjetnik.
Istina, s visine podsmijeha - sad, nakon gotovo pola stoljeća - nije u tomu bilo ni jasnog preduvjeta ni određena cilja: naprosto, poticala ga je neka mutna nadarenost (više pod unakrsnom pronicljivošću sklonosti za matematiku nego ushita prema estetskim vrijednostima katarze) - nadarenosti koja bi, možda, isto tako nekoga drugoga mogla dovesti do zanatlije, šahista ili bankara.
No, eto, sad - nepune tri godine nakon što je, izgubivši vid, po prvi put prebolio graditeljsku strast da iz gomile starog namještaja preplete visoku piramidalnu njihaljku za najhrabrije dječake u susjedstvu ili da od prašnjavih vreća, razapetih po užetima u potkrovlju, oblikuje prostor za vlastito glumište - iznenada je, još nedovoljno pričljiv da svoje doživljaje ugradi u dogodovštine, u računateljskom žaru, kojim se hvatao za maglovite niti zvukova, što su opljuskivali njegov novi svijet, otkrio svoju prvu zabludu: da bude skladatelj! Čim je naučio brajicom ispisivati note (a to je bilo neusporedivo brže i lakše nego ih, prepoznatljive i za sebe i za druge, otamburati - makar i s jednim prstom na klaviru, jer se, naprosto, uvijek radilo samo o točnom zbiru razlomaka u svakom taktu), već je tu bila - u najmanju ruku - jedna: fantazija za violinu solo. Doduše, nije mu bilo baš bistro, kad je Zdenko prepotentno spominjao nekakve "teme i varijacije", nekakve "kontrapunkte i harmonije"; ali, to nije bilo ni važno. Bilo je glavno da na stranicama bude što više dinamičnih oznaka, povisilica, intervala. I, da je ustrajao, bogzna - možda bi doista postao dobar kakofoničar. On komu je muzika, zacijelo, tek predstojala kao - izazov!
 
* * *
 
7.
 
Snimljena iz perspektive milosrđa, maketa zgradurine je mogla - tako umanjena za nekoliko tisuća puta, pogotovo - izgledati dosta pristojno. U središnjoj ulici grada - krakata, s dva prilična zabata, premda kao saće rešetkasta zbog onoliko uskih prozora. I bili bi zahvalni, kad njima od svega, na žalost, ne bi pripadalo tek prizemlje i pola podruma. Stoga - prije nego što bi razdriješili paletu uspomena kojima bi oslikali svoje rašćenje, svi bi pitomci, najvjerojatnije, bili posegnuli za klasnim rječnikom kritike. No, da bi se vratili u korito svojih mogućnosti, bilo je nužno da se, najprije, ispucaju na neminovnom - na gospodinu ravnatelju.
6. lipnja 1934.
 
Mizanscena škrtih razglednica
 
Pitomci - svi, dakle, koji su imali sreću da budu primljeni u zavod (a statistički rečeno: tek u minimalnom postotku istokobnika) - odgajani u segregativnim uvjetima, nisu svaki put uviđali vezu između pedagoških metoda i teške društvene stvarnosti protiv koje je bila usmjerena njihova integracija. Stoga su poneke apsurde i doživljavali previše doslovno.
Predodžba o ravnatelju, na primjer - Bože, kako je bila zbrkana! Gospodin - bio je to, zapravo, neki viši pojam "za onu marvu tamo", djecu koja kao da se svim silama opirala odgoju; a opet - i neka niža stvarnost u isti mah protiv onih na banovini gore kojima je, zajedno sa svojim problemima, bio deveta rupa na svirali. Tako su bar mislili pitomci o svemu što je, po dužnosti, branila željezna ruka njegova. Jer nikomu (a naročito ne njima - tim "slijepim gnjidama!"), koliko god kasnije bilo istine u njihovim ogovaranjima, nikad ništa nije bilo pravo. Valjda i zato, što su im baš tu dopustili da se po prvi put malčice razmašu krilašcima - gotovo jednakima, kao što su ih imali i njihovi vršnjaci napolju, osim što su bila nešto skrojenija za vrijeme u kojemu još nisu živjeli - svi zajedno prepuni sebe u tako malo prostora.
"Ej, ti!!! ... tamo", grmio je, a da se nikad nije znalo - tko i gdje. "Svinjariš!!! Opet, je li!?" Obično je već svanjivalo tako nekako - svaki dan - neodređeno i višeznačno; vjerovao je svatko za sebe, a ni zbog čega. I "marš na spavanje!", završavalo gotovo svaki put. Pitomci su, dakle, već i po prirodnom zakonu samoodržanja morali imati svoju protuobavještajnu za sva njegova raspoloženja: za surova "Gromovnika", ravnodušna "Susjeda", njuškala "Financa", a ponekad čak i za dobroćudna "Jodlera". Jer - ma što radili da radili ili, pak, uopće ne radili ništa - lozinke su bile nužne. Uvijek su - jedan za sve i svi za jednoga - mogli biti dovoljno krivi. O, kako su i predobro to znali! Uvijek se mogao naći netko s rukom u džepu ili da klimata glavom, da brblja kod jela ili da zaspi nad knjigom; ni u jednom se trenutku nisu mogli osjećati sami - sigurni. Štoviše - čak i kad su sasvim pouzdano znali da on nije tu, među njima, uvijek je po nečemu - po strahu ili tjeskobi - bio neodoljivo prisutan. Zastrašujuće prisutan kao neiscrpan, đavolski snažan pokretač u stotinama malih klonuća - i njihovih i svojih u isti mah.
- Što tu radiš, a!?
 
- Pa ... gospodine, učimo - lagali bi naivno, učoporeni po tijesnim razredima.
- Što: pa!!! ... gospodine. Izbit ću ti ja zube za taj tvoj: pa!!! ... Molim te lijepo: Učite!!! ... aha. Nego? ... Samo mi smrdite tu kraj peći, po klupama i oko radija! ... Napolje!!! Na dvorište. - Zaurlavao bi tada "Gromovnik", i golubovi bi često u tom vihoru zalepetali na susjednim strehama.
Za pitomce (koji su, istina, odviše vjerovali u svoju osjećajnost, a nisu bogzna koliko priznavali tumačenje specijalne psihologije da su i po naravi svog osakaćenja skloniji lijenosti) bilo je pet obroka hljeba; šamarčina deset puta više. Pa, da su imali kantar za mržnju, sve bi mu opruge do tada bile popucale - ne toliko zbog medvjeđeg zamaha u njegovim pesnicama, nego više zbog toga što mu je glas, čak i za najnedužnije, uvijek bio pomalo nabijen gađenjem.
 ... Ali, čekaj ti! Pa, kad ja budem velik! ... - Vjerojatno je svatko od njih duboko u sebi škrgutao zubima, prijeteći. Pa ipak - usprkos tomu što s nepodnošljivim bukvicama odgojne predrasude i zahirenja nisu osobito ni padali ni rasli - među djevojčicama i dječacima bilo je doista malo onih koji ga baš nimalo nisu voljeli. Jer, kad god im je bilo teško - ne da iz podruma nose košare drva ili da beskonačno vježbaju ljestvice na klaviru, nego da sagledaju svoj put bez miljokaza - on je svojom golemom energijom uvijek bio na njihovoj strani: od zornice do zornice, u svako doba spreman da im pomogne - svejedno, da li se muče nepravilnim glagolima ili prepisivanjem partitura za orgulje, kaljenjem ivovine za košare ili bolesnim mjehurom u snu. I, da zajedno s njima sanjari o budućnosti koje nema: da procvate od njihova i najmanjeg uspjeha.
Kruno je, međutim, jedva koju godinu kasnije (sad već odavno među "starijima") krišom pisao na četkarskoj klupi, u gluhoj samoći radionice, svoje prvo ljubavno pismo - dovoljno smion, da uopće ne sagleda sebe, čineći svjesno nekakav žestoki korak ulijevo:
 ... "Jer, mnogo poštovana gospođice - Bez obzira na svjetove što nam se otkrivaju pod prstima, dok se, učeći, spremamo za život, čovjek sa strane jedva može da se privikne na ovaj naš dugački hodnik, tu polumračnu hrptenicu naše svakodnevice unutar gotovo srednjovjekovnih zidina i s bljutavim vonjem kasarne kroz koju kao limene lutke na pera neprestano se sabiremo i opet razilazimo po uzanim sobicama što ih, prema strogo utvrđenoj satnici, svaki dan po nekoliko puta prekrštavamo u spavaonice, razrede ili glazbarne."
Doduše, u toj zahuktaloj košnici, koja je donosila i brige i obećanja, jednoga je dana Zdenko, šunjajući se pored pisarne, osluhnuo:
- Ma, ... kako nabili da nabili, gospodine banski savjetniče! - kazao je "Gromovnik", - stane najviše tridesetak ležaja. a po mojoj procjeni (jer, kao što znate: statističkih podataka nema) ... po unutrašnjosti - a naročito u nerazvijenim područjima - djece, stasale za odgoj i obrazovanje, ima bar deset puta toliko.
A onaj drugi, nemilosrdno slađi glas odgovori:
- No, no, dragi gospodine ravnatelju! ... Pa, recite: Kuda bismo mi - poslije - s tolikima!? Uostalom, i sami znate da u azilu više nema mjesta. A da ih školujemo samo za buduće prosjake! ... Ali, ako baš mislite! ... Pokušajte nešto. Recimo, kao s mornarskim krevetićima. Ili, možda, u nekoj od podrumskih prostorija. Vlažno je, doduše, ali - kao za njih! ... Ni kod kuće im nije bolje.
Popišanci su, ionako - kad bi zazvonilo na ustajanje - mogli gotovo žvakati gusti, kiselkasti zapah što je kuljao ispod njihovih pokrivača. Nitko im tamo nije priznavao ni stresove ni neuroze.
S obzirom da su gore, na katovima iznad njih, bili "gluhači" - njih dvije stotine najmanje - nije zgorega zabilježiti ni to da su njih dolje (upravo zato, što su sve kobi odnekud spadale skupa), uspoređujući ih, između ostalog, i po njihovim radnim sposobnostima, s razlogom smatrali u resoru socijalne skrbi privjeskom - odnosno, "slijepim crijevom", kako su sami za sebe govorili. Jer, ma koliko još bili djeca, oni su i odviše često mogli nanjušiti kako i njihov "Bog" ima svoga starijeg brata tamo gore, na drugom katu - svaki put, kad je bila riječ o parama.
I opet se na križanju hodnika našlo jedno veliko uho:
- Ma, ne možemo, Mile, tako! ... čovječe. Po djetetu, pa jedva pet dinara! Kad ni osam nije dovoljno za kilu najmršavije žlundre. A i sam znaš, Boga mu, koliki nam imaju rahitis ili proširene hiluse.
- Hajde, molim te, Joso ... Ne sekiraj se ti toliko za te svoje sljepčiće! Jer, kad im Luce skuha žganaca ili dupodera, da vidiš! ...
Dakako, i u zavodu je znalo biti blagdanskih raspoloženja - pogotovo, kad bi među njih izvolio navratiti poneki glavonja. Čistačice bi preko reda projahale na sirkovoj metli, a Luce bi, zaista, natresla više luka u zapršku. Otvarali bi se prozori s obje strane, da se s propuhom izvjetri. Po zidovima bi osvanule parole "Dajte nam više zraka, svjetla i rada" - parole što bi se samo u takvim, izuzetnim prilikama izvlačile iz ormara. Stolovi u dnevnoj sobi bili bi krcati ručnim radovima ("naših slijepih pitomaca", artikulirao bi gospodin ravnatelj) - uostalom, kao na pravoj pravcatoj izložbi. I pitomci bi tada, svi svrstani u šestom, čim bi se otvorila glavna vrata na hodniku i šaptom dan znak, u okraćalim uniformama velikim tamburaškim tušem pozdravljali svoje rijetke goste: milostive savjetnikovice, supruge veletrgovaca ili banovinske činovnike - ta gotovo uzvišena bića iz vanjskoga svijeta koja su svojom "plemenitom ljubavlju" povremeno brinula i brige o slijepima.
U nekom idućem eseju Kruno će, zacijelo, napisati: Kad bi ti sladunjavi dobrotvori znali s kakvom smo odbojnošću prihvaćali tu njihovu javnu brižnost koja se završavala u mjesnim novinama - s potpisom na čeku ili, što je vjerojatnije, tek u knjizi dojmova! ...
Jednom je, tako, (u vezi s dugo nagovještavanom izgradnjom novog zavoda na nekoj crkvenoj zemlji), zašao među njih i sam preuzvišeni nadbiskup zagrebački da im, dok su po tihom naređenju klečali na hrapavu, poluoribanom podu šestog razreda, izbaja dirljivo utješnu pričicu o nekakvom slijepom Venecijancu (naravno, tamo negdje daleko u srednjem vijeku) koji je, prepun žarke ljubavi prema Svevišnjemu, jednoga dana ipak progledao. A zatim je, stojeći tako nad njima, izraspodjeljivao svoj natpastirski blagoslov - njima koji su poput vragolasto podšišanih ovnujčića, gurkajući se laktovima radi utjehe koja više nije palila, blejali u dvosmislenoj pobožnosti: "Smiluj se nama, Gospodine!"
Ali je gospodin ravnatelj, uvijek u gumenjacima (valjda i zato, da bude bliži njihovu bezobrazluku), ne vodeći baš mnogo računa o psihologiji, često doručkovao češnjak i slaninu; odskora je, međutim, zbog nečega stao i pušiti. Oni su, tako, njega otkrivali po njuhu, a on njih po žutim prstima. Dani su prolazili - godine; još uvijek se izdirao; međutim, bilo je to - osjećali su - više iz navike nego od gnjeva. Očito, zbog nečega je postupno počeo gubiti živce; toliko se dovijao da ih u produžnim odjeljenjima zadrži što dulje, ali je prva generacija morala za koji dan - znala to kako ili ne - da sama, puna straha pred neizvjesnošću, zagazi u život. Premda je on - sate i sate šećući mekim, ravničarskim korakom kroz dugački, zamračen hodnik i osluškujući žagorasto vrenje po sobama - bio donekle i ponosan što im je tako natenane predvidio svaku slobodnu minutu za različite djelatnosti, gospodin ravnatelj - u stvari, jedino službeno lice koje nije jedva čekalo da odgudi svoju dužnost - negdje duboko u sebi više nije bio sasvim siguran. Koliko god se trudio, nekim se sumnjama nije mogao oduprijeti. Djeca su se pokoravala usiljenom režimu aktiviteta: neprestano su se bavila nečim - učila su, svirala, pa i na svoj način obijesno veselila; ali sve to, ipak, nije bilo ono pravo ni dječje bezbrižno. Posljedice su bile prisutne; prije nego što su ih doveli u zavod, to su, najčešće, bila i nisu bila djeca. Često čak ni toliko, da bi, prevrćući među prstima kakvo drvce, bila u stanju domaštati kakvu igračku. Okružena strepnjom, grizodušjem ili stidom roditelja, ne polažući pravo na toplinu - ona su, zapuštena, tek trajala pod korom besmisla.
- I što im, onda, znači ta moja deviza: Rad, rad, i - samo rad! Jadao se u trenucima malodušnosti. - Kad u zemlji nema dovoljno posla ni za daleko sposobnije ...
 ... Pa ipak! Bar od nekih među njima moram stvoriti nešto! - kao da je, hrabreći se, govorio sebi.
* * *
8.
 
Svi su tada već bili gotovo zaboravili na bogostrasno uskovitlanu djevicu, sestru Terezu, ali ni gospođica Danka, mlada i vrlo dražesna rođakinja gospodina ravnatelja koja je zatim došla - upravo zato, što je sa sobom donosila proljeće - nije u njihovoj mašti bila bez poistovjećivanja i bez poroka. Ono, međutim, čime su pitomci posljednjih mjeseci bili zaokupljeni, ne bijahu još u punom smislu ni otpor ni ljubomora - bar ne u tolikoj mjeri, da bi njima bila zasjenjena sva ostala zbivanja. Jer, dok su se pretprošle zime, ponirući kroz verbalne asocijacije u bit "nadnaravnoga", mogli još i sasvim izgubiti, prilike su se - uglavnom one izvan zidina zavoda - toliko bile već izmijenile, da se među njima - usprkos tomu, što su neprestano bili potiskivani u stranu - nazirao prijelom, ne dopuštajući im da zahire. I makar su još uvijek mogli tugovati nad junacima iz knjiga, postupno je - na zaprepaštenje njihovih odgajatelja - u njima kljuvalo saznanje da život nije bajka nego politika.
6. veljače 1935.
 
Hrvatsko pitanje
 
Doduše, oni tada još nisu bili sasvim načistu da li je to "Pitanje", od kojega je u državi ključalo, tu zbog toga da bi i Hrvati (troimeni narode, prosim lepo! ... ) uopće mogli (ili, još točnije: smjeli) o svom suverenitetu nešto pitati - zapitkivati. Ili: da bi sami sebe doveli u pitanje? Jer, koliko god im kalemili slatkorječivu povijest ujedinjenja - stogodišnju romantiku iste krvi i jezika - na feudalnim ruševinama prohujalih vjekova, država je bila prenapregnut konglomerat u kojemu su se - svaka sa svojim simbolima samosvojnosti, religijskim predrasudama i potencijalom proizvodnih snaga - srazile bar dvije tvrdokorne civilizacije. I ma koliko da su bile očite dvije suprotne silnice - jedna da se žandarsko-pravoslavnom asimilacijom balkaniziraju plemenske razlike, a druga da obranom katoličanstva razbuktavaju nacionalnu svijest - to "Hrvatsko pitanje", kojim su demagozi na objema stranama vitlali do najradikalnijih parola, nikad nije bilo sročeno kako valja. Pa ipak - da im je tko dao, i dječaci bi bili, za koji dan, glasali za opoziciju, svakako! Premda, onako žgoljavi i s vonjem bakalarova ulja u košulji, bijahu jedva ižđikali u rodoljube - najstariji tek tamo negdje oko šesnaeste. Jer, ako u njihovoj samosvijesti neke analize i nisu bile dovršene, mržnja je znala naći svoj put. Svejedno, koliko je pravih razloga bilo protiv "čaršije" ili "kaptola" u njihovu djetinjstvu; oni su, pitomci (mada, na prvi pogled, izolirani u stražnjem dijelu zgradurine), odnedavna sve više krupnjali uzbuđenjem od kojega se - bar u mislima - urlalo: "Hoćemo republiku! ..." Napolju, pak, ("policiji pred nosom", kako se govorkalo) prkos i gnjev naroda - klasno i nacionalno - sažimahu se u magičan poklič: "Živio Maček!" - taj kanda vrhunski sažetak izbaviteljskog programa, što su ga zabranjivanom strašću ispisivali širom zemlje u grafitima po zidovima i u planinskim kresovima, koji je mogao biti prethodnica jedne nove apoteoze; ali je za njih u zavodu - naprosto, da bi se i oni smjeli protiv nečega buniti - bivao srcu sve bliže onaj drugi: "Kruha i slobode! ... "
Istina - da nije bilo srebrnasta glasa gospođice Danke oko kojega su, poput leptira, lepršale njihove maštarije, ne bi u toj buntovnosti bilo i malo jeze. Jer, kako da se pred njezinim autoritetom - makar i sasvim potiho - izvikuje "dolje krvava monarhija"? Bilo bi to gotovo svetogrđe - više negoli pravi pravcati zločin - jer, koliko god se pobožno ucjepljivane predodžbe izvrtale naglavce, pred piramidom vlasti, koja bi se stvarno urušila, osjećali su strah. Pa ipak - u košmaru anegdota, što su se prešaptavale, o dinastičkom terorizmu "crne ruke", o kraljevim privatnim rudnicima zlata ili o generalima buzorantima oko prijestolja bilo je sve moguće. Pa i to da je On - "Viteški Ujedinitelj", mlađi sin "Velikog Oslobodioca" - Njegovo veličanstvo (za koga su oni, uostalom, čitavu zimu s dubokim počitanjem i s crnim florom oko rukava pjevali na školskim priredbama "vječnaja pamjat") prošle jeseni u marseljskoj luci (prema autentičnim izvještajima novinske agencije "Avala") dospio - doduše, kako se to i dolikuje trenutku - da, sam izrešetan rafalom, preporuči ustrijeljenom francuskom ministru do sebe: "Čuvajte mi Jugoslaviju!"
A listopad je sad već bio tako daleko.
Kruno se tada, tog sumornog jesenskog prijepodneva, s ostalim dječacima usplahireno tiskao oko katedre u šestom.
- Zna li se tko je ubojica?
Novine su zagonetno i sveznadarski šuškale u rukama gospođice Danke.
- Da, zna se. Naravno! Imao je tetoviran znak na grudima.
- Čuo sam jutros na radiju. - reče Davor. - Po prezimenu bih rekao da je Bugarin. Ili Makedonac, možda?
- Ali, čekajte ... - pitao se Kruno. - Zašto, onda: s mađarskih pustara i na francuskoj obali? Kao da nam sve prijetnje dolaze izvana!
- Ili, kao da u našoj Narodnoj skupštini ne znaju pucati također! - Izvali Milan, dovoljno naivan da izazove sumnju.
Gospođica Danka, začudo, nije imala spreman odgovor. Znala je: Dvorski su radikali trostrukim umorstvom Hrvata u poslaničkim klupama - vođa Seljačke stranke, koja više ni po nazivu nije bila "republikanska" - uzalud pokušali ušutkati Opoziciju. Pa ni onda kad je kralj obznanio diktaturu jugoslavenstva, jer se kundakom nikako nije dalo skovati jedinstvo. Međutim, ona - gospođica Danka - ili nije mogla ili nije htjela razumjeti tolika proturječja u društvu. Za njezino rasuđivanje novine su bile dovoljne.
 
Zdenko htjede da poslovicom ublaži Milanovu nepromišljenost pa reče:
- Ali, tko se mača laća! ...
I time, nehotice, njegovu primjedbu učini još sumnjivijom. A Davor je, naginjući se preko stola, zabrinuto pitao:
- Gospođice, a što će sad biti s nama, s našom državom i ... uopće!? ...
U njezinu srebrnastom glasu, koji kao da je već bio iskrzan osvetoljubivim zanosom - čuli su - kanu suza:
- Zločinačke ruke atentatora, djeco, tu nisu bile same. Iza njih su neprijatelji našega jedinstva. Ali, neka svi oni zapamte! Svi oni koji vjeruju da će tragičnom pogibijom Njegova veličanstva obezglaviti nas i našu ljubav prema kraljevskom domu - varaju se!
Intimno, iznad svoje službene dužnosti, gospođica Danka bila je državotvorna.
- Čuo sam još - nastavi Davor - da je to urota fašista. I to, nekakvih naših - "ustaša"! ... ili tako nešto.
- Ustaše? Hm ... Nikad čuo! - zamišljeno će Kruno.
- Ufff! ... Samo, da sam ja ministar vojske! - škrgutao je Mišus. - Bilo bi nas već od Rima do Sofije. A i Pešti bismo pokazali Boga!
Onda su - još tu oko katedre - ustravljeni pred kataklizmom koja je nadolazila, šmrcali dugo, tjeskobno.
Uskoro zatim Kruno je, popostavši pred sobom za odgajatelje, napregnuto prisluškivao; dva su se mladića žestoko prepirala i gotovo da gospođica Danka nije mogla doći do riječi.
- Oprosti, ali! ... - dokazivao je jedan od njih. - Premda smo, u principu, protiv svakog nasilja, ne možemo ostati ravnodušni prema suvremenom političkom paradoksu da, kad je riječ o buđenju svijesti naroda, industrijska civilizacija potiče dva suprotna procesa: i homogenizaciju i partikularizam. U takvom društvu - kakav god oblik državne vlasti u njemu bio - sve dok se ne organizira na istinskoj ravnopravnosti, službeni će se vrhovi pretvarati u kaste. A to je posvuda, prije ili kasnije, dovoljan razlog za organiziran revolt!
- Slažem se, ali ... Pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja - kao princip - tako dugo dok nije primjenjivo, samo je obična fraza kao i sve druge fraze kojima vrve političke rezolucije. A tamo, gdje se pokuša ostvariti, to se pravo u praksi pretvara u nacionalizam, u reakcionarnu ideologiju nadmene samoživosti. A tu, na toj našoj balkanskoj vjetrometini, svaki nas polovični revolt može samo gurnuti u ždrijelo stranih interesa!
Onda se javila gospođica Danka:
- Nama nisu potrebne revolucije; nama je potrebna sloga!
Momci su se smijali:
"Vjera u Boga i seljačka sloga!" ili "Samo sloga Srbina spašava!"
Kruno nije bio baš najsigurniji u značenje riječi, neke je od njih poimao tek rubnim asocijacijama; pa ipak, otrčao je brže-bolje u podrum da ih - kao veliku novost - prepriča. Naravno, dječaci su - bar oni stariji (po nekoj samo njima znanoj hijerarhiji "kasta" također) - upravo zato što su, potiskivani u sporedne rukavce, imali više vremena za razmišljanje, rastući s vremenom, sve više nadrastali svoje godine i, ma koliko im se činilo (bar po notama iz dječjih listova) da je tu na zemlji, na rođenoj grudi njihovoj (pa i u zavodu), čvrsto stajala - "Bože pravde" - kao granitna klisura, jedna velika kraljevina od Đevđelije do Triglava, to ipak više nisu bila samo djeca. Makar je Mišus (i sam stihoklepac o "jugoslavskim sokolima") tako maestetičnim baritonom recitirao žalopojku o "Blagopočivšem" koji je (kako su mu se sprdali) konačno otegnuo papke, pa je zbog toga, po dvorskom pjesniku, "urlao i gorski s Dinare vuk". Ali, bio je to i dopadljiv lelek, dok se, prema zamisli gospodina ravnatelja, propinjao nad pijanisimom njihove korske tužaljke u pozadini.
- Kamenu suzu da izbije! - naredio je.
Pa ipak - oni su se, ma koliko vjerovali sloganima predgrađa (možda i zato, što im se pretpostavke nisu provjetravale) pribojavali tragičnih vizija o seljačkim bunama, gnjureći svoje oskudne pojmove o revoluciji u doslovne potočiće krvi. Prešaputavali su, doduše: "Dok je hrvatska kesa u srpskom džepu, a srpska puška na hrvatskom ramenu - mira neće biti." Premda za njih osobno nije mnogo značila ni "puška" ni "kesa". Bile su to velike riječi - gotovo preteške za njihove godine.
 
* * *
9.
 
No, bile su to, ipak, samo iskrice s međaša, nagrizan okvir unutar kojega je život protjecao drugačije - pa i utoliko, što su im godine djetinjstva, kojega nisu imali, dulje trajale. Iz tjedna u tjedan po istoj, gvozdenoj šabloni za svaki dan - u rasporedu sati, odvratnom jelovniku ili vihoru zaušnica - sve do punoljetnosti.
4. travnja 1935.
 
Jer, valjda, bi predodređen za ...
 
Gore u šestom, u razredu što bijaše donekle i dnevni boravak za starije, Kruno je često, potican nostalgijom, opipavajući kaširani reljef geografske karte na zidu, odnekud iznutra "ponovo gledao" veličanstvene gradacije svjetla pod kojima su rasla, pretapala se i kliktala radošću boje sunčana obzorja po krševitim hrptovima golemih kamenih puževa i kornjača što su posvuda oko zavičaja nicali kroz srebrnoplavu izmaglicu mora i na podnožju zelenkastih dubina neba. Zaboravljao bi se u snatrenju - tu, među sebi jednakima; pa opet, zastajkivao - nesiguran u budućnost uspomena, makar mu se činilo da je, među vršnjacima koji su vid izgubili još ranije, njegovo iskustvo tako neusporedivo bogatije.
 ... Eh, da sam! ... Ili, bar ... Pa da, lunjajući po svijetu! ... Planinar ili moreplovac? - Uzalud je priželjkivao, zabavljajući se. A, zapravo, bila je to igra kojom je najradije samo nijekao zbilju.
 
Da bi naučio brajicu - i, uopće, da bi svikao na život i učenje opipom - bili su ga, već u trinaestoj, smjestili ponovo u prvi razred osnovne, ali su ga u toku polugodišta preseljakali sve dalje i dalje, jer je posvuda bio na smetnji - bilo da je iskustvom i bistrinom istrčavao, bilo da je nesigurnim prstima usporavao nastavu. I tako je već te jeseni - nasuprot preciznom mehanizmu satnice - u isto vrijeme (uglavnom, zbog pokrića pred banskom administracijom) morao biti osnovac i gimnazijalac, učiti zanat i muziku. Pa, iako mu je to pružalo priliku da se neprestano zbog nečega izvlači - tu da je vježbao latinske deklinacije, tamo da je prepisivao note ili se, pak, na satovima violine tješio da još ne zna čitati, jer je, kao košarač, dobio žuljeve na jagodicama - ipak se na neki način isticao.
- Dakle, dečki! Zezuckao je pomalo cinički. - Mogu birati: Ili da postanem košarač na violini ili da budem na četkarskom konzervatoriju.
- Ili, pak, da sa šeširom nađeš dobro mjesto pred crkvom! - Odvrati Branko zajedljivo.
- Ah! Sve nam to, dragi moj - izgleda, dođe na isto!
- Da, da, znam. Dođe! Ali, da bugarimo - kako komu.
- Na primjer? ...
 Pa, eto: I tebi! ... Zato, što bi htio biti gospodin.
- Čovječe, pa nisam ti tu ja kriv! ... Ako ti je do gimnazije toliko stalo, zašto ne odeš u pisarnu i ne zamoliš!?
- Zato, što je moj tata pijanica i kočijaš.
- Gluposti! ... Nije tvoj tata u zavodu nego ti.
- Ali, kad on mene dovede ovamo, ne donosi ni vina ni kobasica!
Branko i nehotice nacilja u tajnu s košarom grožđa što mu ga je neki rođak predao na vratima - tajnu koja ga je još uvijek utjeskobljavala, jer, kad je gotovo sve podijelio ili pojeo sam, na dnu je pronašao pismo, naslovljeno gospodinu ravnatelju. I, ne znajući što mu otac piše, zamolio milostivu da mu ga pročita. I, premda mu je svisoka bilo oprošteno, sljedećih je dana bio kažnjavan za bilo što. Pa, gorak, reče:
- Zato, valjda, što mora ući u školu s konjem.
Branko odmah shvati podvalu pa, kivan, iznebuha nasrnu, i Kruno, koji se jedva držao na nogama, iznenađen pade pored zida, na pod. I, razjaren - više njegovom spretnošću nego svojim poniženjem - čim se uspentra, ščepa ga za grlo:
- Zapamtit ćeš ti meni ovo!!! - podvrisnu, ljući od risa.
- Marš, ulizice jedna! - zareži Branko, odboksavajući se.
 
- Ja!? ... Zar ja!? ... Ulizica. Je li!? ... Zadavit ću te, da znaš!!!
Ali, kad je stisnuo jače, palac mu se iskovrnu u zglobu i ruka mu odjednom klonu - daleko još od spoznaje da se u tom mekanom, gotovo bezobolnom iščašenju krije njegova buduća kob.
Uostalom - pomalo superioran i sarkastičan, Kruno i nije bio baš omiljen drug. Iako - statistički gledano s one druge, sunčane strane života - bijaše tek još jedan među istokobnicama, na silu zakočene živahnosti i dok je sjedio za knjigom u razredu i dok je s obrambenom kretnjom podlaktice na trbuhu lunjao dvorištem, pokušavao je da se izdvoji u sagledavanju sebe izvana. Taj mali svijet, po kojemu je usporeno jurcao nasrćući tu i tamo na prepreke, bio mu je već toliko poznat u svakoj tetivi, da - povremeno - uopće nije osjećao kako mu nedostaje vid. Štoviše - činilo mu se da i u drugima oko njega taj osjaćaj mora biti sličan. Zato je - makar i sam, sputana izrastanja, bio ugrožen tikovima - među dječacima i djevojčicama izvrgavao ruglu taj zajednički hendikep u zazornim sitnicama, u nastranostima što ih potiču da, zabadajući prstom u očne duplje, traže svjetlo; da klimatanjem glave ili drmusanjem udova nadomjeste živahnost u prostoru; ili, da se iz dana u dan izvikuje poneka besmislena riječ. Duhovit i zajedljiv, u skučenim prilikama koje mu nisu dopuštale da zajedno s njima pubertetski mašta, nije osjećao neku emocionalnu privrženost prema drugovima; međutim - umjesto da bude pobjednik, njegova mu se izdvojenost vraćala poput bumeranga. I stoga mu - njemu koji bijaše tako impulzivan, okljaštren i ponosan - preosta da se ćuška svojom sudbinom i da, uporno stružući gudalom po violini, priželjkuje veličinu umjetnika. I usporedo s tim: da bude pjesnik ili pisac - da uzmogne jasno i borbeno pretočiti snove u slova. Vjerojatno, ipak - ne toliko da bi povećao svoje iluzije o sreći, koliko da bi umanjio tuđe predrasude o veličini svoje nesreće.
 ... Svirati i pisati! ... Svirati! Neprestano. Svaki slobodni sat; Vježbati i vježbati! ... Sve dotle, dok pravim umjetničkim izrazom ne ukrotim patnju. I u sebi ne rasplamsam uzbudljivu predodžbu o dragocjenim vrlinama unutarnjeg života! - Razmišljao je, otprilike, tako. A preostalo mu je to i za kasnije - kao deviza njegovim najintimnijim stremljenjima, no, zapravo - kao difuzna ogrlica kojom je kitio praznine po ljestvici doživljaja.
Međutim, zupčanik satnice pomicao se jednolično i sporo - godinama, od ponedjeljka do nedjelje - i, ne jedanput, morao se zapitati: Za što sam to - uistinu ili možda - predodređen?
- Prvenstveno, za strogo usmjerena trostrukog analfabetu! - reći će poslije s podsmijehom.
Jednoga je dana - maštovit, kakav je bio - zaljubljen u svoju violinu, htio da napravi nekakav kist kojim bi lagano skidao prašinu kolofonija oko konjića. U četkarskoj radionici (po matičnim knjigama - obavezno prisutan, ali kao gimnazijalac i budući "muzičar" - oslobođen) latio se posla; podeblji čuperak mekane dlake čvrsto ovio tankom žicom i prišao stolnim škarama da ga obreže. Škare su, doduše, imale i sigurnosnu letvicu, ali on je bio ljevoruk i sječivom je zahvatio desni kažiprst. Gotovo do kosti. A zatim je više od tri tjedna bio izbačen iz kolotečine; nije mogao ni svirati ni pisati.
A posljedica je bila - blagonaklona zabrana da se mota među šegrtima.
Kruno je, dakle - unatoč posrtanju - bio ipak predodređen. Za!? ... To još nije znao sigurno.
Triput je - svaki put iznova - svladavao pismenost. Najprije, u crnim krivuljavim zmijicama kroz visoke dioptrije. Zatim, tu istu - a opet, tako različitu! - abecedu preko ispupčenih točkica pod kojima su jedva proklijavale nade. I, napokon - prije negoli mu se mašak osuo nad usnama, bojažljivo pritišćući tipke na pisaćem stroju, da bi tek u njima naslutio kako još nije sasvim izgubljen.
 ... "O, da: Biti, odjednom, trojako pismen - kakve li prednosti u nevolji! Pa ipak, izgleda nevjerojatno da se baš iz tih okolnosti, koje mi ni po čemu nisu išle na ruku", zapisao je kasnije "zbude onaj čudesni vrutak u kojemu sam - raskoračen u pobudama - srkao dvije usporedne strasti: literaturu i stenografiju."
A zapravo, malo je toga perom ili šilom bilo zapisano u njegovu sjećanju čemu se i Kruno sam sad ne bi nasmiješio s opraštanjem. Jer, kad bi nekadašnji učitelji i mogli kazati bilo što jezgrovito o njegovim umotvorinama, bilo bi to - najvjerojatnije - slijeganje ramenima. I krivnja i opravdanje, naravno, bijahu izvan njega - u nepodudarnosti vještine kojom je nabadao točkaste hijeroglife i one južnjačke bujice uzbuđenja u kojoj nije bio sposoban da se izrazi do kraja. Naprosto, morao je - i usmeno i pismeno samo da muca.
O bože! Kakve li genijalnosti! ... Samo, da u šesnaestoj već po drugi put nije bio izbačen iz zavoda.
No, da bi makar i do te budućnosti dospio - budućnosti u kojoj se sviraju violinski koncerti, maturira, igraju napamet šahovske simultanke i pišu ljubavna pisma - bijaše još daleko. Toliko, da se i na književnom trkalištu dobrano već okušavao - u skladu s općim pravilima pretpubertetskih ambicija. Sjećao se: bili su to trudovi stihotvorstva u kolektivnoj groznici podmlatka: "Jadranske straže" o snježnim pahuljicama, o miloj domovini ili o đačkoj tuzi. A njegova je nostalgična dužnost bila da doda još nešto - čeznutljivo i samosvjesno - o Dalmaciji kojoj "strše slavne gore, a pred njima leži more". No, kad je kreštećim altom, na obvezatnom raportu prije večernje molitve, istresao tu svoju inspiraciju, nastao je bjesomučan kikot i vrcale doskočice koje su ga dovoljno rano upoznale s metodama kritike.
- E pa, slušaj, ti! ... Kruno. - umiješa se Gromovnik. - Tebi je, dakle, Zagreb u tuđini, je li!!!? ... Mrcino jedna!!!
- Ja sam, gospodine, ovaj ... Znam. Zagreb je, ovaj ... Mislim ... Znam da je glavni grad, ali ... to je zbog rime. Pa sam mislio ...
- Čuješ, ti!!! ... Ti mi večeras nešto previše misliš!
- Pa, ovaj ... Mogu ja to i zamijeniti ako treba.
- Ne samo da - možeš, nego i moraš! Jer, ako ti ja budem proširivao rodoljubne osjećaje, da, znaš!!! ...
I svi su to odmah znali; bila je to pouka, i za ostale.
Na prozi je, pak - u školskim zadaćama što ih je mukotrpno bockao šilom u nekoliko navrata gotovo polomio sva svoja koplja, potpuno nemoćan da u pet osmišljenih rečenica svrsta misli prema nekom logičnom redu. Ali, isto tako - znao je to i loše pročitati, grčevito pritišćući vlažnim, odrvenjelim prstima po hrapavu reljefu, tako sporo da je uspavljivao i sebe i nastavnike.
 ... "Tada, nasreću", zapisao je kasnije, "još nikako nisam uviđao da je u većine muškaraca stvaralački poriv tek neka vrsta kompenzacije za biološku funkciju rađanja. A što se mene tiče - to je uvijek bilo i traganje za načinom kako da s minimumom energije ostvarim neki cilj. Recimo: Kako bih, da brže i lakše čitam brajicu, razradio čitav jedan zamršen sustav kratica? Nije, dakle, presudna genijalnost nego nužda! "
Jedino, kad bi sjeo za pisaći stroj, prsti bi mu potekli brže - pouzdanije. Pa, iako svaki put nisu mogli dohvatiti najsretniju misao, bar bi njezini skutovi ostali prikucani za papir.
O zvukovi! ... O, slike! ... O, matematiko!!!
 
* * *
10.
 
U nekom budućem eseju, analizirajući pretpostavke za psihologiju slijepih, Kruno će napisati:
"Tamo, u zavodu (gdje su sva nastavna sredstva mogla stati u ormar) - ne samo po tomu što su u okviru zorne obuke, mijeseći plastelin, svim svojim bićem više ili manje nezgrapno prelazili prste, nego i po tomu što su na onim razmekšanim grudicama smrdljiva tijesta ostavljali najplastičnije otiske svojih misli, doživljaja i želja koje su, tkane od nakaradnih pojmova ni o čemu, mogle predočiti tek suvislost jednoga gotovo monstruoznog svijeta iznutra što se, uglavnom, rađa na pretpostavci da, ionako, "u početku bijaše riječ" - riječ koja je tek nakon mučnih peripetija djelom postala. Pa ipak, biti bar jedan sat u takvom razredu - bilo bi zanimljivo, ako ni zbog čega, ono da se vidi što ta djeca tamo rade po čitav dan. Pogotovo, jer je baš tu, među klupama, došlo do prvog raskoraka - onoga o kojemu su djeca stala spoznavati da su im nade u kulama od krep-papira - toliko razmekšavanog tamom, da se iz njega nije dao sazidati ni prvi kat. Kat iluzije da su još uvijek djeca. "
6. svibnja 1935.
 
Mamurni čas
 
U razredu, što su ga zvali "treći", a jest i nije bio četvrti (uglavnom zato, što po svjedodžbama bijaše peti, a nitko, ustvari, osim Branka i Davora ne bijaše dorastao ni za drugi), već je gosn-Rista desetak minuta stajao negdje iskosa i nije ništa govorio. Ljubica je, povlačeći kažiprstom po sitno ispupčenim točkicama naglas čitala "Prvu brazdu" i šmrcala. Ostali su, zaključujući po tomu što se nije ni ganuo, znali da je gosn-Rista opet "bolestan". Tek su ovlaš dodirivali po koje slovo, pazeći samo da svi u isti mah okrenu novu stranicu - obraza, izduženih prema suncu. Ionako! ... gosn-Rista se naprezao da ih bar gleda; međutim - nadlanice su im toliko blještale nad knjigama, da su mu se oči sklapale. Dan je poslije te prokleto pijane noći bio tako blistav, da ga nije mogao podnijeti.
Štijef, koji je iz godine u godinu bio pridodavan razredima u zadnju klupu - naprosto zato, da negdje bude - istrese iz džepa šilo za pisanje; čuo je da je negdje palo pa ga potraži stopalom, ali ono se otkotrlja još dalje i on stade četveronoške puzati, pipajući po podu.
- Ne mrdaj, ti, tamo! - reče gosn-Rista, bar da se javi. Sve ga je smetalo: odbljesak s prozora, zakočena duševnost na njihovim licima, konopljin zadah pod pazuhom, jednoličan glas koji ga je uspavljivao. Pa nakon predomišljanja, nastavi. - Danas ćemo govoriti o razlomcima.
Nitko se u razredu nije začudio toj nagloj promjeni rasporeda. Jer, kad god je gosn-Rista dolazio na sat "bolestan", svaki put je običavao praviti pedagoške pokuse, rogoboreći protiv nečega u prosvjetnoj politici uopće - protiv "metode", kako je govorio, koja mu nije davala naprijed. Doduše, bili su to najteži časovi ne samo za njega nego i za njih, jer, kad god bi se zapleo (a morao se, obavezno, zaplesti svaki put), najviše su mu - "mamu li vam, džukele jedne!" - ispaštali svi oni redom. Zato su, pomireni sa sudbinom, sklonili dlanove s hrapavih stranica, gurnuli knjižurine pod klupe i sa štropotom izvukli sprave za računanje: preklopne limene kutije za slaganje s pretincima za čepićaste olovne cifre na jednoj, a mrežom četvrtastih rupica za ubadanje na drugoj strani.
Složite mi, dakle, četiri! ... Ili, ne četiri nego ... bolje: Pet minusa, jedan do drugoga, da bude crta!
Jesmo! - šeprtljajući prstima, rekoše svi u jedan glas.
- E lepo! ... Sad, pipaj! Od leva na desno. Razumeš!? ... To se zove crta. Jedna celina! ... razumeš?
- Da, gospodine. - rekoše opet, opipavajući olovne čepiće što su im se povodili za prstima.
 
Ustvari, bila je to i nije bila crta, sastavljena od pet malih crtica; i još nikako nisu mogli dokučiti kakve to veze ima s razlomcima.
- Molim, gospodine ... A kad bismo dodali još pet, - javi se Branko, namjestivši glupavu njušku, - mislim da bi i onda bila crta također.
- Ti ćuti! ... more. Šta tu ima da misliš!? ... Sad je ta crta, rekoh, jedna celina! ... No, kad želimo da dobijemo jednu polovinu ... odnosno, dve polovine od jedne celine, onda ... Šta, bre, onda!? ... Onda ćemo da iščupamo onu treću crticu, onaj treći minus u sredini. Dakle! ... Razumeš!? ...
Štijef, kojemu nikad ništa nije bilo jasno, upita:
- A gospodine, ovaj ... niste rekli s koje strane treću?
Ostali prasnuše u smijeh.
Gosn-Rista, koji se jedva držao na nogama, podrigne. Od jučer u podne bio je to žestok lupanar - dvostruko slavlje u čoporu kraljevskih oficira i lakih žena: za krsnu slavu i za pobjedu na izborima u isti mah.
- Životi-njo! ... - dreknu zatim na pretposljednjem slogu. - Ne razumeš, je li!? ... Rekoh: Treću izvadimo da dobijemo dve polovine. Ono pre beše celina, razumeš!
Zaplašeno, Štijef je, ne znajući ni sam zašto, mrmljao:
- Ali, gospodine ... ja tu, onda, imam samo četiri. I to, one male, one minuse.
- Idiote! ... Pa, naravno. Sad su četiri. Ali, pre! ... Razumeš? Pre, kad ih je bilo pet, bila je to jedna celina. A sada su to samo dve polovine.
Onda je Davor, hineći najtupaviju smjernost, ustao:
- Ja znam, gospodine ... Dva minusa, to je polovina od pet, kada se oduzme jedan. A četiri, to su samo dvije polovine od jedne cjeline koja je sastavljena od pet.
Očito, gosn-Rista je bio zamoren. I sretan što je barem netko u razredu razumio. Maločas je bio gotovo posumnjao da nije bio izabrao najspretniji način da objasni. I već je htio psovati zbog neprikladnih učila; međutim - kad je Davor shvatio, nije imao više što da brine.
- Znači, ti ćeš da objasniš docnije drugima! ... A sada - plastelin, pa modelujte nešto. I - bez reči ... molim.
I, dok su se oni ponovno pripremali da promijene predmet, gosn-Rista odluči konačno da malo prilegne. Povuče stol malo u sjenu, namjesti stolicu da mu noge ne vise, sjedne na rub i zavali se na leđa:
- Deco, ja ću do zvona da pridremam; bolestan sam. A ti, Davore, pripazi na disciplinu! I, da me smesta probudiš, ako! ...
- Razumijem, gospodine.
U takvim je trenucima razred bio zaista divan - bez riječi, navikao već da "plasteliniše". I, da je komu bilo stalo do toga, u tim bi trenucima bio najbliže njihovim dušama. Svatko je među njima - svejedno, da li mu je to bio san ili potreba - znao da istijesti poneki oblik iz kojega je izbijala prikrivena, ali sasvim određena značajka njega samoga. Svatko se od njih bar donekle trudio da bilo kojim predmetom, bliskim svom iskustvu, iskaže svoj odnos prema stvarnom svijetu pored kojega je živio.
Štijef, međutim - on je sve datume i sve jelovnike pamtio godinama unatrag, a bio na sprdnju već i najmanjim klincima - nikako nije mogao modeliranje shvatiti kao neku stvaralačku igru. To je za njega oduvijek bio najteži među svim preteškim časovima - muka koju je gnječio, valjuškao, prevrtao, ali koja bi ga, opredmećujući se, svaki put izdala. Ono što je, prema njegovu objašnjenju, bio "neki, ufff! ... bome, dal vvvol!" (a isto tako, možda, puran ili zmaj) - grčevit snošaj u prazno zapaljenih riječi koje su živjele izvan stvari - sve je to na dasci pred njim izrastalo nalik na čudovište iz bajke kojemu je pripadalo sve što je mislio da zna: nešto kao čizme umjesto nogu, vretenasto tijelo koje se završavalo lepezastim repom, nešto kao kruškasta glava s roščićima umjesto ušiju, pa opet još nešto kao peraje ili krila - toliko toga, da bi bilo dovoljno i za ruševinu kakvoga prahistorijskog božanstva. I sav se, pritom, uznojio i stenjao, klimatajući - unaprijed svjestan da će za svoj napor dobiti grdnih batina.
Uto gospodin ravnatelj u gumenjacima zastade pred vratima. Iz razreda je probijao napregnuti muk, nabijen mnoštvom gotovo bešumnih pokreta kroz koje se jedva naslućivalo tiho, jednolično brujanje.
- Zar opet!? ... Ni danas nemaju nastave! - I, razjaren, upada unutra. No, kad se osvrnu, htjede kap da ga udari. Priđe stolu iza peći na kojemu je, poleđuške izvaljen, spavao gosn-Rista. I, njušeći prepečenicu - svjestan da mu, zapravo, ništa ne može - upita, drmuskajući ga:
- Kolega, nije vam dobro?
 
Gosn-Rista je, budeći se, mrmljao nesuvislo.
- Onda ... izvolite sa mnom u pisarnu! - Energičnije produži gospodin ravnatelj. - Pa da pozovemo liječnika! ...
 
* * *
11.
 
Gosn-Rista se s naročitim užitkom igrao pedagoga-policajca, dok bi uhodario dječake po zahodima. Nazalnom ekavicom, s povišenim naglaskom na pretposljednjem slogu, izdirao se, sumnjičio, zastrašivao:
- Onanišeš ... je li! Životinjo! Da ti se kičma osuši, a!? ... Ima da te nema, kad te ja proteram kroz šake.
I svima se - bez obzira koliko se tko zabavljao sobom - jeza šuljala hrptenicom.
 ... Pa, onda - dugo još nakon toga - u svakom svom činu biti satkan od sumnji, straha i uspomena! - Mislio je Kruno kasnije.
A i to je bilo tako davno. Tek što je bio završio prvi razred gimnazije. Bez obzira, što su obojica bili već u trinaestoj, valjda.
8. rujna 1935.
 
Nevin seksakord
 
Napokon, poslije dva mjeseca usijane tišine, u prašinu kroz koju se do koljena bio razrastao čičak i kopriva - tamo dolje, na trećem dvorištu - sve je opet vrvjelo dozivanjem; četrdesetak djevojčica i dječaka opet je tu, zajedno - nakon ljetnih praznika; većina njih u parovima ili zmijolikim frontama, držeći ruku pod ruku, tumara uzduž i poprijeko i, nadvikujući se, brbljaju svi u isti mah - tobože puni doživljaja, ispraznih kao što su i sami. Nekolicina momčuljastih ćorkana trgenja se, penje po stablima ili pak trčkara u dijagonalama za šupljom limenkom koja im, dok se bučno kotrlja, nadoknađuje nogomet. Poneki osamljenici zastajkuju pored ograde, klimataju se u blaženom cerenju iznutra, razgovaraju sami sa sobom, njište. A u razbabinjalom ljetu - sunce, povrh svega. Rujan - u mlakim kosinama odlaska. I još gdjekoja lasta u cvrkutu, šljive u prezrelu mirisu kraj istočnoga plota, natruli šušanj i vonjevi sjete između ose i zrikavca. Škola tek što nije počela - ta tuga i radost povratka.
Samo njih dvojica - Kruno i Dragan - sjede u zavjetrini odgajateljskih pogleda - daleko u dnu dvorišta. Vršnjaci su; Draganu je, koliko će njemu biti otprilike za četiri mjeseca - u godinama, kada se dječaci obično već odavno hvale da će uskoro zaći u petnaestu. Očito, njima u tom trenutku nije bilo ni do lunjava jurcanja za limenkom ni do prepričavanja o najdražim jelima; neka sasvim mala njihovost u buđenju već ih nagoni da se pomalo presamite i, kao nehotice, laktom poprave nabore hlača. I obojica već posve dobro znaju da im se šapat korijenom grana u tajne - za odgajateljicu tetu Danku i za klince na drugom kraju dvorišta, pogotovo. Doduše, sad bi to, možda, bilo neumjesno raskokodakati se doslovno, jer se ono golicavo iskustvo - taj logaritam ljubavi - u njima nije bilo zamomčilo najednom i potpuno, a ipak je moglo, usprkos tomu, u sebi da ponese - gledano s krive strane, naravno - sva ona čudesna torza erosa u čipkastim groteskama riječi koje su se, isprazne, mravasto vrzmale oko prepona i koje su, po svaku cijenu, zaustavljene na pola daha htjele da budu - haj-haj! Te riječi koje su bile sazdane od žlijezda, i onaj veliki nasip grijeha - između, što ga je u njih bio nanio strah, dok su, kako je tko znao, navlačili krinke bezazlenosti, pod naslovom "Zavod za odgoj slijepe djece" - u želji već da i sami zavode. Šuškaju oni, dakle, o snu ljetnih noći, o kupanju na moru, o sebi samima - skromnoj projekciji želja.
- A j-ja s-sam ti b-bio s jednom m-malom u b-b-barki. I ... z-znaš, radio s-sam joj o-o-ono. - I Dragan se naprezao prituljeno, žgoljav, gotovo nestajući u svom hrapavom tivarčiću.
- Pa, reci ... kako je bilo? Mislim, jesi li? ... - drhtao je Kruno i zaviđao mu na tajni u onim vlažnim, hladetinastim rukama.
 ... Ah, kad bih bar ja imao takve prilike! - gotovo da je vapio. - A ne da se cijelo ljeto samo izležavam na plaži. Sretan, ako me koja cura - makar i nehotice - poprska.
- N-najprije smo, z-znaš, iz-izveslali na p-pučinu. A onda s-sam joj rek-kao: Skini se!
Srce je u drugoga dječaka stremenalo iščekivanjem.
- In-nače, b-bio bih p-prevrnuo barku. - Mucao je do nepodnošljiva zastajkivanja - onako, stiješnjenih ramena, u buljavu ćorkanju opreza i u raspaljivoj polumisli djeteta. Kruno se - do napetosti nestrpljiv - jedva svladavao da ga, izgovarajući unaprijed mjesto njega, ne požuruje.
 I ... poslušala te? Mislim: sasvim do gola? - šaptao je, žmareći - uhom da ga proguta.
 ... Lako njemu! - mislio je sa zavišću. - Kad bar nešto ćori. A sa mnom, ako koja i progovori - uvijek je to preko nekoga drugoga. Kao da sam gluhonijem ili neki tuđinac. Kao da sam, ja sam, neki gluhonijemi mutan! - Pa se, tjeran potrebom da ima i svoju vlastitu priču, skanjivao nad igrom "doktora" - doživljaja što ga je bio, prenadopunjavajući se godinama, tek onako, usput, iskitio sobom kakav je sanjario da bude:
- I ja sam ti tako, znaš ... prije, dok sam još bio mali ... u onoj svojoj radionici ispod stepenica ... pričao sam ti već! ... lukavo: Da bude ambulanta, ja doktor, a dječurlija - bolesnici. Dok nisam namamio i jednu rođakinju. Istina, ni u školu još nije išla. Ali, svejedno! ...
Međutim, tu je najednom - iz jednostavna razloga koji ne trpi raščlanjivanje - morao nadograđivati samoga sebe. Jer, ta mucava dogodovština - ma koliko po prirodi bio hvastav - kao da baš i nije imala neki završetak. Doduše, govorio je tada prilično "medicinski", ali, dok je ustreptalim prstima pregledavao bolesne čarapice i lastiku na flanelastim gaćicama, njegova su braća - ta prokleto radoznala njuškala - iznenada zameketala kroz ključanicu: "Ajme! Sram te bilo! ... Sve ćemo reći mami." A njemu je - poslije cijelu noć, u iskrzanom polusnu, bilo kao da će se to njihovo zlurado skandiranje propinjati tako sve do neba - sve do Sudnjega dana. I sve mu je nešto u tijelu cvokotalo pod ruševinama. opaklenjenih proročanstava, a samosažaljenje i stid zbog izgubljene nevinosti natjeravali mu suze kroz molitve. "Sveti moj Ante, smiluj se! Ne daj da me smrtni grijeh! ... " Ali čini se - oprost nikako nije mogao da stigne iz raja, jer je, i nadalje - mimo uzavreli Očenaš - virkao sjećanjem na one male flanelaste gaćice, usprkos tomu što je znao da ga zato dragi Bog nikad više neće voljeti.
A Dragan mu je sad, zatvarajući palcem i kažiprstom nekakvu nepravilnu krivulju, objašnjavao:
- Tu-tu ti je, n-najprije, znaš? ...
A riječi su brboljile u slikama - groteskne, sladostrasne, uživajući same u sebi.
- Baš oko!? ... kažeš. - čudio se Kruno, ovlaš mu opipavajući šaku.
- A, mmmislim, t-tako se s-samo z-zove. - odgovori Dragan.
Svaki bi analitičar verbalnih asocijacija, da je imao prilike, to s guštom pribilježio. Često je, naime, to - u snu - dodirom "gledao", to nešto kao tučak perunike nalik na surlu. Pa i kad više nije bio pitomac u pravom smislu nego već i mladić koji se s nekoliko škrtih prava prikrada maturi. Međutim - čak i Kruno sam - da bi napisao kako je u onom tučku perunike bilo vrlo sumnjive zvučnosti suglasnika, a surla u povratnoj sprezi s njegovim neznanjem, morao bi prelistati punih pet godina doživljaja koji bi ga, zacijelo, mogli odvesti nekom psihijatru, ali u kojima se on nikad nije u potpunosti osjećao svoj. I kao da je oduvijek bio bar u jednom nedoživljenom iskustvu stariji; štoviše - sve što je, bar prema djevojkama, htio da otpočne momački, uvijek je netko u njemu požurivao nekim znanjem od ranije i sputavao ga strahom od nečega kasnije.
Očito - ni čednost ne uspijeva bez pornografije.
A dječak je, naravno - tek uproljećen žudnjom - kljucajući koljenima čvrsto stisnute šake, cmoknuo zamišljeno. Časak je nekako raspršeno i s tugom pomislio na svoje vlastite oči - ponekad još uvijek u nagomilanoj težnji da se usredotoče na bljesak bez odjeka i korijena: oči koje bi već i same htjele takva nešto.
 ... Kad kaže. Najprije, kao ništa - skriveno u mekanom runu. A poslije, kao dvije dugoljaste crvene usne. Pa se rasklapaju i bubre. Kao vjeđe, na primjer. I onda, pri vrhu - zjenica koja se, zapravo, tek tako zove.
Ali se uskoro, potom, opet izgubio u neodoljivu dočaravanju Draganove povjerljivosti.
- A i ja sam ti, tako, ljetos ... - Zausti pa zastade. Već toliko puta se u sjećanju vraćao na onu sparnu srpanjsku večer, dok je sjedio s ocem i s tetom Dragicom u parku na Bačvicama.
Otac mu je, kao uzgred, bio predložio:
- Hajde, sinko, malo i na svježi zrak! Da mi stalno ne čučiš tu u kući.
Na obali bi, svaki put - on je to, na svoj način, kritički: dobro znao - u šetnji, kao slučajno, sreli tetu Dragicu. I uvijek je - bar što se njega tiče - bilo sve u redu; kupili bi mu sladoled i on je hodao između njih - ravnopravno, kao veliki, zabavljajući se njihovom pretpostavkom da je još dijete. Pa i dok su se nadmetali mediteranski dvosmislenim, skliskim šalama - bila je to, prije svega, stvar njegove majke da se u tomu nečega boji. On je, pak - upravo zato, što su sve troje htjeli da im baš on, na svoj način, bude adut - igrao svoju vlastitu, malu, uzbudljivu igru, ne odviše ni sažaljivu ni ljubomornu. Jer, ma kako se, možda, i činilo prijestupnim: to je sjedenje (pretpostavljao je: u mraku, pod opojnim mirisom tamarisa) bilo - bez obzira na ono sa smrtnim grijehom - prijatno. Pogotovo, dok mu je - sva se uzvragoljivši, da bi uzalud kinjila i oca i sebe - lovkajući ga izazovno, govorila teta Dragica:
- Daj da ti vidim imaš li već koliku žlundricu!
A on se kao branio, pritišćući joj laktom zapešće, eda ga ne bi mogla povući.
Ali sad više nije bilo vrijeme praznika - tu, na zakorovljenoj klupi u dnu trećeg dvorišta, dok su njih dvojica još uvijek sjedila kao izvan postojanja - šutke, tajnoviti, a stegna im u ritmičkom zadovoljstvu zapljuskivala u zgrčene pesti - ta stegna, nestrpljiva da što prije budu odrasla.
- Ej, vas dvojica tamo! ... Kruno! ... Dragane! ... Što tu radite? - Iznenada im, odnekud s leđa, dreknu gospođica Danka i, prišavši nečujno po travi, kvrcne ih dva puta šibom po podlakticama. - Stidite se! Zar ne znate da je to nepristojno!?
A lažno se nevinašce u njima iščuđavalo:
 ... Što to!? Pa, da više ni vlastitim nogama slobodno ne lamatamo? ...
 
* * *
12.
 
Međutim, po jelovniku - od bljutave paradajz-juhe i ričeta bez mesa ponedjeljkom pa do stvrdnute kriške kolača s pekmezom od šljiva nedjeljom - i ta je školska godina bila već pri kraju. Boravak u zavodu, po ustaljenom rasporedu, daleko od životne zbilje - ma koliko, naizgled, pružao sigurnost - ne može se svesti samo na četke i košare, na vjeronauk ili prirodopis, na snove iscrpljene sviranjem. Zavod je - zato što mu nedostaje onaj svakodnevni prijelaz od obiteljskog ugođaja do učionice - prije svega, zatvoren duševni prostor u kojemu se, kao i među ostalim zatočenicima, samodovoljnost ukrštava s privrženom otuđenošću: svijet u kojemu su dječaci, pomalo razočarani, shvaćali da je to proljeće zaista bilo burno, ali da je, zapravo, čitavom svojom maticom protjecalo mimo njih. Kao slobodu su imali tek - dvorište.
3. lipnja 1936.
 
Dječja posla
 
Tamo, dakle - pod onom blistavom pekom nedjeljnoga prijepodneva i u nasumce odabranim dijagonalama sve je vrvjelo od isprekrstanih šetačića koji su, držeći se ruku pod ruku, klimatali naokolo, dozivali se, trabunjali - svi, zapravo, s jednom jedinom tromom željom da što prije prođe i taj dan, tako usporen prema praznicima, pun ožeđalih usta i s jedva odgonetljivim mirisima iz kuhinje, s ponekim vrapcem i škripom ljuljačke - beskrajno dosadan. I s tako malo nade u tom zatočeničkom pješačenju.
Dječaci (uostalom, kao ni mnogi drugi u zemlji) nisu imali pojma o dubinskim razlozima političke jugo-zavrzlame; parlamentarni izbori (deder, navali, narode! - s krivotvorenim listama i protiv diktature monarho-fašizma, razumije se) bili su već odavno prošli a da se na fetišima demo(n)kracije, ionako, nije ništa promijenilo, njihova su buntovna raspoloženja splašnjavala. Jedino su još, tu i tamo, svoj pubertetski fatalizam i rezignaciju pothranjivali "strogo povjerljivim" glasinama što su ih pabirčili među odgajateljima i među služinčadi.
Branko, naprotiv - prgav po naravi (a, tobože: jer još nije bio posustao za pravdom, suprotstavljajući srpstvo i pravoslavlje svom poimanju opozicije) - iznenada, bez vidljiva razloga, odluči da Jovicu, gosn-Ristina ljubimca, malčice ošuri koprivom. Ne zato što bi on sam bio gorljiv katolik ili Hrvat, nego više zato da bi potvrdio svoju nadmoć i sanjarije o buntu protiv zakona. Ali, pored svega - bila je to obična pakost i najdostupnija dječja zloba kojom se, oduvijek, svi mališani tako rado zabavljaju. I, vjerojatno - sve bi ostalo na tomu, da onaj goluždravac nije udario u dernjavu, nerazmjernu toj plamenoj boli - koliko da mu se, idući dvorištu na živce, osveti, toliko i da se, cičeći, i sam zabavi nečim.
Uto Mišus, koji se upinjao da momčuljastim baritonom nadomjesti "Gromovnika", požuri da posreduje ulogom počasnog redara - energično, spreman da berdaškim palcem kvrcne Branka u zatiljak:
- Mangupe jedan!!! - Reče. I onda. - Ima da se javiš! ...
Bila je to pedagoška formula koja je, sama po sebi, značila: Na referat gospođici Danki prije večernje molitve.
Ali ovaj put - vjerojatno, jer mu nije opraštao razlike u godinama - Branko se, pun jetke prkošljivosti, otrese:
- Marš!!! ... Ti, glupane!!! - Mrzeći ga naročito, što tu sad izigrava dobrotana - on koji sam krišom puši dravu i na tamburanju zavlači runjave podlaktice u djevojčice. I, zarivši mu se munjevito šakama u trbuh, prosikta. - Bolje bi ti bilo da pripaziš na samoga sebe!!!
I uskoro se u tuču, prema kojoj su neumitnom stazom dotabanavali, zaplete desetak dječaka da nasumce nasrću, drpajući jedan drugoga i, bez vidljiva povoda - željni da se na nečemu iskale - zalijetajući se u klupko, hrvali se, mlatarali zadihani, pognutih glava i razularenih pesnica u prazno, sve dok se u tu gužvu svojom dalekometnom prisutnošću, koja sa sobom uvijek donosi nagli, utjeskobljeni tajac, ne umiješa "Gromovnik":
- Gore, marvo jedna!!! ... Svi!!! ... U dnevnu sobu!!! - Gađao je strepnjom (činilo se: s kuhinjskoga prozora čak.) - Djevojčice neka ostanu na dvorištu!
Zatečeni, dječaci su (pa i oni koji su, klimajući uzduž plotova, malaksavali od žege) svi u isti mah, propustivši da izvikuju svoj "par" s kojim su obavezno morali hodati u koloni, pohitali prema vratima, protiskujući se naglavce, šeprtljavo - svaki za sebe uvijek dovoljno kriv, da bi mu ikad mogla biti nedjelja.
- Ima da vas nema, dečki ... haj-haj! - Mumljao je Milan sebi u bradu, siguran da će poplaćati sve račune za mjesec dana unatrag.
Ali, začudo - istraga je, ovaj put, bila vrlo kratka (činilo se - jedva toliko, da se u dnevnoj postroje na svoja mjesta); štoviše - čak ni ona obavezna, popratna propovijed nije bila odveć dugačka. Jedino, što mu je zaobljen i strahovito bogovski glas pedagoški, naravno - bio malčice prerazgovijetan i u samoglasnicima isklesaren gotovo do plafona.
- E pa ... deder, ti, Branko! ... Reci nam: zašto li si ti to, zbog čega! ... svog druga, Jovicu, ošurio koprivom!?
Grobna tišina.
- No, dakle!!!? ... Da te čujemo!!! ...
- Gospodine, ja, ovaj ... - Pokuša on mucavo.
- Ne brbljaj!!! - rikne najednom "Gromovnik".
Svi su - pa i Mišus - prestali da brišu znoj ili da popravljaju hlače.
- I onda mi, ti ... dobro tatino dijete! ... pa starijima još veliš: glupane! ... Mmmda! ... A što je još najljepše: Ti si mi, kako vidim, naučio i boksati! Je li? ... Po birtijama, valjda! ... Ili od svoga dragog tatice, a!? ...
Branko je sad već (više su to pretpostavljali nego zamjećivali) saliven od šutnje, stajao izdvojen - tu negdje, korak ispred ostalih. Očito - ta valovita, podrugljiva blagost, ispresijecana oštrim uskličnicima, nikomu od njih nije obećavala mnogo.
- Hm ... Dakle: Samo si se šalio, a? ... Kažeš. No, da ... Dobro. - nastavljao je "Gromovnik", premda Branko nije ni pisnuo. - Nego, ovaj! ... Sve mi se, ipak, čini - nešto, kao da si mi se malčice razgoropadio posljednjih dana, a? ... Dojadila ti disciplina, valjda? ... To, kao primjer svojim slijepim drugovima koji - misliš - i bez toga ne vide kako se u zavodu, ovaj! ... znaju praviti svinjarije.
 ... Aha! Dakle, tu smo! Tek sad počinje ono pravo. - pomisli Kruno, pun slutnji. Jer, mada su još uvijek bili porota, gnjev je svaki čas mogao da skrene iz korita.
- E pa, dragi moj ... kad nećeš ni da otvoriš te svoje labrnje, neka nam, onda, dežurni donese trskovac iz pisarne! A dotle, ti ... deder, skidaj se!!! Drugovi bi htjeli, naravno, još malo na sunce.
Svi su dječaci - stariji, leđima prislonjeni uza zid i ruku položenih na ramena mlađima ispred sebe (mališanima na koje su, inače, preko dana morali "paziti") - stajali već u stavu mirno i, svrstani po nekoj proizvoljnoj ljestvici važnosti od vrata do peći, napregnuto iščekivali; malo je tko među njima mogao u tomu glasu naćoriti što će se sve dogoditi - ne samo s Brankom nego i sa svakim od njih posebno. Ali, da će, ipak, zbog nečega biti "haj-haj!" - mogli su znati u svakom slučaju. Jer, bio je to za sve njih odviše gromovan glas - a opet, usiljeno miran - da bi kazna mogla biti obična. Bili su opčinjeni - toliko, da se ni dahom nisu pomakli, nakon što je "Gromovnik" u pola bijesa izišao da potraži služavku.
Tada iz pisarne dojuri "Oštija", odgovoran za javni red u proteklom tjednu; u ruci mu je podrhtavao trskovac koji je, uvijek pomalo namočen, vonjao po baruštini. Priđe lijevom stolu, spusti pleteno bičalo i brže-bolje šmugnu na svoje mjesto. Jedna neminovnost, dakle, bila je već tu, među njima; ona druga, koju nikako nisu mogli odgonetnuti, kidala im je živce, kopkala ih, ledila.
Onda ponovo, ljutito pljusnuvši kvaku, provali unutra "Gromovnik":
 - No, čuješ li, ti!!!? ... Marvo jedna. Skidaj se!!!
Branko je - činilo im se - još uvijek stajao nasred sobe, tvrdoglav i opušten. Znao je - tako će se najlakše otkotrljati, ako ga ritne cipelom.
- A i vas, gospodo ... malo da čujem! ... ostale. Koje li se to slijepe gnjide među vama bave i politikom!? ... No, deder, momci! ... Kad vam je red u državi tako mrzak.
 ... Znači: ili nas je ulovio kako slušamo radio, ili nas je netko otpenkalirao! - Bez obzira što je tada još bio među "boljima", Kruno osjeti u crijevima neodoljivu potrebu da istrči napolje. Neka posve bliska strepnja zamravinja mu poput uzavrela oblaka - od jezika do bedara. Po pucketanju poda znao je: Krenuo je da im pažljivije zagleda u lica - svakomu posebno. A većina od njih (premda im nikako nije bilo jasno što se to na njima može lažno pročitati) bili su očajno nesretni što ne smiju da se prekriju rukama. I napregnuto su čekali u vrsti - slijeva nadesno; bila je tišina - pa šamar i, opet, tišina.
Zatim se na vratima ču lagano kucanje. - Naprijed!!! - izdere se "Gromovnik".
Protiskujući pred sobom veliku košaru za drva, uđe služavka i zastade kraj vrata, pogledavajući snishodljivo u donji dio gospodina ravnatelja. Više nije bilo sumnje što da radi s tom košarom, krcatom prezrelih kopriva - uplašena i sama okrutnim smislom njegove naredbe.
- E pa, Julko ... razgrni nam ti to, ovamo! Na ovaj stol ovdje! ... I, neka bude obilato! ... razumiješ?
Julka bez riječi priđe dugačkom stolu nasred sobe i stade pažljivo slagati list po list - sve u nekoj bolnoj nadi da s naličja neće toliko žeći. Okrenuta leđima, smjela je i da proplače - suho, bez grcaja.
- Ehej, ti! ... Stoko jedna. I cipele!!! I hlače!!! I gaće!!! ...
Sve skidaj sa sebe!!! - "Gromovnikove" su glasnice treperile pod pritiskom od pet atmosfera najmanje.
Prošlo je, zatim, nekoliko trenutaka bez disanja, bez pucketanja poda; Branko se nije micao. Čuli su im se samo suludi šumovi srca u pedesetak bubnjića. I dva idiotska vrapca na bazgi pod prozorom.
- Aha, dooo-bro! ... Pa, kad naš Branko ne umije sam, deder, pomozi mu, ti, Julko! ... Do gola! - rekao sam.
"Inja-inja", "Dal-drč" ili "Oštija" - dječaci koji su imali ostatak vida - svaki bi od njih sad već bio mogao, žmirkajući buljavo, izvijestiti i lijevo i desno, kad i njima samima ne bi tako jako podrhtavali mišići u vilicama. Uostalom, i bez toga su sada s grozom očekivali taj prizor u slutnjama.
- A i vas četvorica, ovamo! - Više nego reče "Gromovnik", sladostrasno kvrcnuvši sluzavim trskovcem po ošišanim lubanjama Mišusa, Krunu, Davora i Zdenka. - Dvojica za ruke, a dvojica za noge! ... Pa, da mi ga polegnete na ovaj ćilim ovdje! ...
Četiri dječaka - tek za koje polugodište stariji - istupe naprijed, neodređeno i s nasumce ispruženim rukama, da ga dohvate - njega koji je, poput osuđenika na smrt, stajao tu negdje nasuprot, jedva uzmičući bosim stopalima. No, kada su ga napokon ščepali te, hrvući se unakrst, stali da istežu potrbuške preko stola, Branko se - onako mršav i skutren - smognuvši odnekud golemu energiju, najednom trže i zviznu naokolo petama (možda i zato, što je u tom času mrzio njih više nego ravnatelja).
 ... E, čekaj malo! - zazlobi Kruno, kad mu je zazvijezdilo pred nosom. - Pa, makar i tako! Za sve one prilike u kojima si ti meni podsijecao koljena.
Nastojao je da bude revnosniji čak i od samoga Mišusa.
- Dakle, deset! ... za ovaj put - reče "Gromovnik". A bio je to klasičan broj za odmazdu. I, dok mu je jednom šačetinom pritiskivao šiju naniže, gnjureći mu obraze u našušurenu koprivu, drugom je visoko iza leđa zabacio korbač.
Branko je, međutim - premda mu godine to nikako nisu dozvoljavale, i dalje uporno šutio, raspet na plamenom jastuku, prignječenih zglavaka i sav se grčeći u smanjenu mješinicu iz koje su, na ubrzavani ritam bjesnila, sve tiše dopirala samo mukla othukivanja. Dok je prut od raskvašene ivovine šarao po plećkama, po mršavoj guzičici i po bedrima, kao da krupnim ljubičastim slovima ispisuje: Samo se tako od jedne slijepe gnjide može napraviti čovjeka!
A bila su to velika slova - gotovo preteška za njihove godine.
 
* * *
 
13.
 
Njima, koji su imali vremena da pamte rupe u sjećanju, i sitnice su - ma koliko beznačajne - osmišljavane tek mnogo kasnije. Zato bi se i male svinjarije usijecale u dušu kao neponovljive dogodovštine.
9. rujna 1936.
 
 
Podvala
 
- Marš!!! ... Svi na svoja mjesta!!! - Tutnjao je po hodniku ravnatelj njihova djetinjstva i oni su se, nalijećući jedni drugima na leđa - ispruženih ruku i pokunjeni - razbježavali lijevo i desno po razredima - ustrašeni (premda mu taj bjesomučni tajfun pesnica - znali su to, i te kako, već odavno - uvijek dođe kao neki blagoslov na početku škole).
A Davor je, kameneći se također, (mada se, ovaj put - u neku ruku - smatrao povlaštenim), s olakšanjem pomislio:
 ... Hvala Bogu, bar su mi džepovi prazni!
"Gromovnik" je, otpuhujući gnjev, (kako su mogli čuti: pogibeljan gnjev! - jer su sva vrata morala ostati otvorena), nekoliko puta prohujao hodnikom poput klipa u parnom stroju - svjestan da time još više pojačava pritisak ne samo svojih mišića u gorostasnom kretanju prema odmazdi nego i potmulu neizvjesnost u njihovim živcima, tako da bi se, kad jednom grmne, sve svinjarije popriznavale u isti mah. A oni su po čitav dan - pa čak i u snu - mogli biti bilo zbog čega "krivi"; štoviše - oni su to i morali biti, kako bi se on, sa svojim dužnostima ravnatelja, imao čemu suprotstavljati - krivi, što prave sitne, djetinjaste, nestašne gluparije koje su, promatrane kandžijaški, svaki put izrastale u nekakve čudovišne prijestupe (zbog čega im on, konačno, mora pokazati kako ne mogu da - kao paraziti - samo žderu i smrde na društvenom milosrđu).
 ... Banda koja misli da je sveta, jer njoj samoj ništa na ovom svijetu nije sveto! ...
Pa, zaobilazeći onaj glavni razlog ljutnje - podvalu kojom su se tako drsko usudili da ga ponize - naglo se zaustavi pred "gimnazijom" i uputi se prema stolu te sjedne.
- Dakle!!!? ... - Kipario je svoje zastrašujuće sveobuhvatno pitanje. A desetak je pogurenih vratova - bez obzira na moguće pojedinosti - čekalo tresak.
- E pa, kad je tako, hm ... Vidim, nešto ste i tihi danas, a? Dakle! ... Ako mi dopustite, gospodo! ... - Govorio je podrugljivo, dubokim, naizgled mirnim basom u kojemu nije ni bilo namjere da prevari. - Dakle: kako su se neki među vama, ovaj ... kažem, dok su preko ljeta ... je li, dragi Brankiću? ... bili kod kuće, poprilično obezobrazili pa se, ovaj ... pomalo bave - mislim, ovdje u Zavodu za odgoj slijepe djece - ljubakanjem, trgovinom, svinjarijama i potkupljivanjem, ja bih, ako nemate ništa protiv, da napravimo malo reda, zar ne? ... I, naravno: da vam - mislim, onima koji to zaslužuju - porazbijam gubice! Pogotovo onima koji su već naučili da piju i da puše! Je li tako, Mišuse?
Milan se, kao da bi da sakrije opor zadah pod klupu, sav skupi u jedva primjetno ništa u sebi - kržljav, gotovo razgolićen u savjesti.
- Naravno, izuzev časnih iznimaka! - nastavi "Gromovnik" jetko. - Zar ne, Kruno? ... Izuzev časnih iznimaka.
Bili su to gromovi unakrst; nikako da povežu otkud i zašto.
- Nego ... reci ti meni, Zdenko, je li ovo zavod ili štala?
- Zavod, gospodine.
- Ne blezgaraj, dok ja govorim!!! ... Nego, ovaj! ... ima ih koji misle - ne kažem da ste to baš vi, ali, opet! ... možda su to i vaši roditelji - misle, kažem, da me i potkupe mitom. Recimo, da nekom sitnicom iskale na meni svoju zahvalnost! Misle, valjda, kako će njihovi sinovi biti odmah toliko mudriji, da mogu na univerzu!
 ... Što mu je to sad? Sve ide redom. Na što cilja? - pitao se Davor, povrijeđen što, eto, ne izdvaja ni njega. - Kao da se s bocom rakije može kupiti budućnost! ...
Pritisnut morom tajne koja je i njemu samom tek nedavno bila otkrivena, Davor još nije mogao reći "ja nemam roditelja"; pa ipak, Ivanici je, njegovoj pomajci - toj ubogoj ženi koja je po Šundrovljevoj žeđi odmjeravala muška zadovoljstva - bilo potrebno toliko odricanja, da bi mu, njemu - gospodinu ravnatelju - skucala za bocu domaće komovice.
- Ispraznite džepove najprije! I sve osim šila, maramice i pera za tamburanje - na stol!! Kažem: Sve!!!
Davor se, napokon - prije doručka - bijaše odvažio da (i smućen i razdragan zbog one - kako je zamišljao - ceremonijalne kretnje kojom treba otpočeti) pozvoni na vrata njegova stana, promucavši brzavo i zapleteno, u nespretnu povijanju struka poput naklona:
- Milos ... milostiva, ovo je moja mama. Pozdravili su vas. I ovaj mali poklon ... Eto, tako. Zbogom.
Ustvari, već je tada bio nesretan i grizao se u sebi što je sve to skupa ispalo naglo, drugačije, neočekivano - bez pravog završetka; ona čak nije ni otvorila vrata sasvim i rekla je žmirkavo:
- Pa ... hvala, onda. Ali, nije to bilo potrebno, Davore. - Pružila je ruku, a on je - neodoljivo, kao što mu se to najčešće dešavalo u saobraćaju s ljudima - da bi zatrpao prazninu šutnje, koja bi nadolazila, dodao još nekoliko nesuvislih riječi koje nikad nisu imale smisla..
 ... Ali, čak i kad bi mu ispod časti bilo da primi, - mislio je, - svejedno, morao bi biti pravedniji.
- Oho! ... - gotovo usklikne "Gromovnik". - Pa ... gospodin Milan ima i cigareta!
Branko je, u međuvremenu, mrzovoljno i sporo vadio jednu po jednu suhe smokve što ih je sinoć drpio Zdenku s noćnog ormarića.
- Vidi, vidi Krunu! ... Momčinu. Hm! ... Pa taj čak i parfem uza se nosi! ... A još mu tri godine, valjda, treba do brijanja.
Dječaci su se već, uzvrpoljivši svaki mišić pod košuljom, postupno pripremali na prkos kojim se svaki put najlakše odolijevalo tom neminovnom zlu.
- A ti, Davore? ...
- Ne, nnnemam ništa, gospodine.
 ... Prokleti džepovi! I onaj tko ih je izmislio. - dokazivao je samomu sebi. - Samo da čovjek u njih, onako prazne, zavlači ruke.
- U redu. Ti, Davore, kažeš: ništa.
I nekoliko sekundi nakon toga mogla se čuti samo pritajena, sasvim kratka tišina njihova disanja po kojemu se vijugala u zapisnik ravnateljeva olovka. I upravo zato, što još nije - stvarno - otpočelo ništa prepoznatljivo zbog čega bi morali strepiti, svatko je od njih mogao na svoj način raspredati sam sebe u slutnje o desetinama svojih posebnih grehova najmanje - spreman već da unaprijed stisne zube (jer će: gospodo moja, ionako biti "haj-haj!")
- A sada, gizdelini, ... najprije, da vas malčice namirišim! - Jetko nastavi "Gromovnik". - Ionako, povazdan mi tu samo smrdite! ... kao kakve gnjide ... Mrcine jedne!
 ... Pa, neka! Baš me briga! - Usebno je pokušavao prosvjedovati Kruno. - Vrlo važno! Kao da ja ne mogu kupiti drugu! - Tješio se prkošljivo, kao da nikad nije žalio svoje. Ali, na žalost - ma koliko ne priznavao sebi da je sebičan (upravo zato, što je - činilo mu se - bilo prirodno da bude), znao je da samomu sebi laže, da se, tek onako, od nemoći kočoperi kako mu je svejedno; štoviše - kako mu je baš i drago da će svi oni - čitav zavod - zamirisati po njegovom ukusu i da će se on sam - zlobnim bockalicama, doduše, za uzvrat - moći kasnije samo hvalisati time, jer je, ustvari, sad mogao samo mrziti, osvetnički mrziti svim kutnjacima svojim.
- Nego ... da vidimo, golubići moji, ... koliko li ste novaca ponijeli od kuće? Vi, moji najpitomiji pitomci, zar ne!? ... Sve do najsitnije parice!!! ... Pa, kad nekomu ustreba - recimo, marka na ljubavnom pisamcu ili kutija cigareta, na primjer ... samo neka izvoli k meni u pisarnu da naruči. Vi znate da sam ja vama ovdje i otac i majka, zar ne!?
 ... Prokleti život! Neprestane istrage, pretresi, pljačke! - Zapletao se dalje Kruno u svom vlastitom uzbuđenju.
Kroz vonjeve isplastelinjenih životinja, prvog jesenskog šušnja i svježe obojenih prozora hlapile su, nestvarne u svojoj opojnosti, nasumce raspršene alkoholizirane suzice "crnih mačaka" - nemoćne da nadjačaju smrad što ga je među njima rađala tjeskoba.
- Prema tomu, ... ti, Branko, imaš sedam dinara. A ti, Milane, deset. U redu! ... A ti, Davore? ...
- Nemam, gospodine.
- Dobro, ti nemaš! Onda, ... idemo dalje! Koliko imaš ti, Kruno? - Dvadeset i tri dinara, molim.
- Oho! Pa, ti si pravi bogataš među nama! Pet kutija "Drave", zar ne? I još ti ostane za žigice.
- Ja ne pušim, gospodine. - Cvoknuo je - opet za nešto s nepravom sumnjičen.
 ... Samo da čovjek strahuje! Nije li makar uzdah, pokret glave ili držanje ruke u nekoj tajanstvenoj vezi s tim nedohvatljivim smislom kućnoga reda.
- Ma, znam ja tebe! ... Kruno. Šalim se. Ti si meni bio uvijek dobar dečko. - Podrugljivo mu je odgovorio ravnatelj, da ga sasvim dotuče.
Davor je, oslanjajući se u sebi (sad i ne više tako sigurno) na jutrošnji poklon pred stanom gospodina ravnatelja, ponovo doživljavao pomajčinu ruku, pruženu prema kupeu trećeg razreda i vlažan pečat kovine na uzdrhtalom dlanu - kovine iz koje bi ona umijesila bar sedam kilograma kruha.
- Eto, vidiš ... Mi smo sad već gotovi. Skoro gotovi. A ti, Davore? ...
- Rekao sam da nemam, gospodine. - Odgovor je bio razgovijetan, uvjerljiviji od istine - toliko, da je iznenadio i njega samoga.
- Hm! ... Već nemaš!? A tek ste stigli od kuće ... Pa, ... ni onih četrnaest dinara što ti je prekjučer vratio Mišus!? ...
- O, da! Oprostite! Ja sam bio, ovaj ... Sasvim sam zaboravio. Nego, odmah ... Da donesem?
Ravnatelj polako ustane, na trenutak se zaustavi pored njegove stolice i gadljivim prezirom zaviri u sivo, posve izgubljeno lice pa mu s oduškom razvuče pljusku - osobitu, samo njemu svojstvenu pljusku što se svaki put razgranavala žeravicom od uha do nosa.
- Ti!!! ... đubre jedno.
 ... I, kako sve mora da dozna! ... Majku mu njegovu. - S ogorčenjem pomisli Kruno, ni ne trepnuvši na tresak.
Davor u međuvremenu pokuša - gotovo kao srndać - ne da potrči nego da nahrupi ispred samoga sebe pa, zakačivši ključnom kosti vratnicu, razigrano se stušti kroz prohladno žuborenje tišine u hodniku, dok je gospodin ravnatelj, othukujući poput razjarena čuđenja, ostao da hoda po razredu, da glavinja, da silovito korača od zida do zida - panterski, pucketavo. A dječaci su dotle, ukopani u zebnjama, sjedili nepomično, uspravljeni oko stola, ne usuđujući se više ni mislima pokrenuti s mjesta. I čekali su, čekali - tu, bez daha - osluškujući čas kruženje jarosti iza leđa, čas reske kastanjete Davorovih potpetica koje su teturavo jenjavale prema spavaonici.
Krunina "obavještajna" (čime se, inače, razmetao) zasad još nije bila u stanju da poveže sve konce. Istina - onaj noćašnji promet, vonj bljuvotina u zahodu, neke zagonetne ucjene "Inja-inje" - sve mu je to i prije bilo sumnjivo. Nešto se šuškalo, doduše, ali - da se netko od njih, Branko ili Milan, upetljao - nije mogao vjerovati.
 ... Pa ipak! Ako su to oni noćas pjevali, mora da je to bilo u drvarnici. Ali, zašto? Kakvim povodom? Osim, ako nisu od kuće prokrijumčarili kakvo piće. Pa, ako je "Gromovnik" i to doznao! ...
Uto, doskakutavši, Davor izbaci praskavo:
- Izvolite, gospodine! - I kao da se nekom suvišnom pokretljivošću htio zauvijek osloboditi ne samo tih četrnaest dinara nego i nabujala nehaja prema svemu što bi se nakon toga moglo još dogoditi. - Taj mi je novac dala mama. Za svaki slučaj!
- Dala ti mama, hm! ... - jetko ponovi gospodin ravnatelj. Vidi, vidi! ... I baš kažeš: Za svaki slučaj! ...
- Da, gospodine.
 
- A je li, onda ... ta tvoja mamica i meni poslala onu bocu vode!? ... za svaki slučaj.
U nenadanom raspletu groze i Milan i Branko zgrčiše se još više, zadržavajući na čvrsto stisnutim ustima gotovo blesav, zategnut osmijeh. A Kruni odmah prorade klikeri:
 ... Ta, nije moguće da su to bili oni! Podlaci! ... Jer, kakva im je to drugarska šala? ... ili podvala! ... kad su morali znati da on to nije mogao sebi donijeti. Mrcine okrutne!
- Oprostite, gospodine, ali ja ... ja, ovaj ... ja nisam ... ja ne znam ... - A u grlu kao da mu nešto škljocnu, i u srazu raskomadanih slutnji on se ugleda kako jutros najranije pomalo s nevjericom opipava grlić boce pod krevetom.
- Oho! Pa, ti nam sad još pokušavaš i lagati!
- Ne lažem, gospodine.
- Pa da! Naravno! Ne lažeš ... A zašto se, onda, tako treseš, Davore? ... Očito, ti si mi nešto bolestan. Izgleda, živčano bolestan! ... kao i tvoj dragi tata.
- Nisam bolestan, gospodine. Samo sam - ponižen. A što se tiče mog oca ... Vi dobro znate! ... I nije lijepo da me njime vrijeđate.
Bila je to, najednom - više u treperenju glasnica nego u riječima - prvi put izgovorena njegova velika tajna, otkrivena za sve njih - nejasna po svom značenju i sporedna u tom prolomu. Jer on se - ni onda, kad se u njemu sve slomilo - nikomu još nije bio istinski jadao zbog Šundrova.
 ... Hulje! Baš nisu morali da ga ovako nasade! - Kruno je predbacivao sebi što nije odmah - jutros, dok su se umivali - raskokodakao svoje pretpostavke. Nitko ga zbog te njegove oštroumne sumnjičavosti nije naročito volio; ali - bili bi poduzeli bar neke mjere opreza.
- Nije lijepo, kažeš? ... Hahaha! ... Zar ne čuješ, dragi Davore? Pa, podsmjehuju ti se tvoji vlastiti drugovi!
- Ne podsmjehujemo mu se. - promrmlja Kruno.
- Što si rekao!!!?
                - Da se ne podsmjehujemo njemu. - zakriješti on gotovo razgovijetno.
- Nego, meni! ... A!? - Pa, kao da je time ispljunuo komadić odvratnosti, obiđe oko stola i surovo ga ščepa za kosu. - Deder, ponovi!!! Što si to rekao!!!? ... Ti!!! ... bijedo jedna.
Kruno je (očito, gonjen pritajenom silinom bijesa - ne samo zbog nametnuta samoprijegora u kojemu je šutke morao promatrati kako mu se, iz inata, rasipa dragocjena bočica parfema, nego i zbog neprestano suzbijane nade da će se, konačno, jednom - sav izvan sebe na pravdi - ustobočiti protiv onog najmračnijeg čvorišta svih njihovih poniženja) bio pred posljednjim usponom svoje dječačke hrabrosti; štoviše - ona je, ta usplamtjela hrabrost bez oslonca, koliko mu je ravnatelj više zavrtao glavom, izrastala u mucav bljesak: neodoljivu drskost koja nije umjela da mari za posljedice, kad je kriknuo:
- Vi nemate pravo da nas vječno mrcvarite kao kakve životinje!
- Ne laj!!! ... Čuješ li!!!? ... Pseto. - Iznenađen, propištao je samo - on, gospodin ravnatelj. A brada mu je podrhtavala sve jače. - Zdrobit ću te! Tu, na mjestu! Kao crva! ... Ti, gnjido smrdljiva!!! ...
- Hajde, pokušajte! - prijeteći je uzvratio Kruno, sav se ježeći od siline svog vlastitog značenja - spreman, vjerovao je, da se bori, da do krvi ujeda.
- Njušku ću ti razmrskati!!! ... Čuješ li? - Zaurla "Gromovnik" još jače i gotovo ga diže na pramenu kose, zanoseći mu glavu malo ustranu.
- Vi nemate pravo da nas tako surovo mlatite!
I tada, u tom posljednjem hipu koji ga je još mogao dijeliti od osvješćujuće medvjeđe pesnice, Kruno u nekoj đavolskoj namjeri zgrabi naslon stolice pa ga, zatim, isto tako naglo ispusti, da bi uzrujanom kretnjom, koja se hvatala za slamku (britko sječivo džepnog nožića što ga je - sad sasvim zaboravivši na to - još neki dan trampio za kolače), dvaput promašio - s toliko značenja, da bi se u nekoj odraslijoj ruci taj grčevit pokret završio, najvjerojatnije, kao zločin. Ravnatelj ga je nekoliko trenutaka razjareno promatrao; onda, spustivši šaku, gotovo zastenjao:
- Tako, dakle ...
I, lomeći se umorno, pošao prema vratima. A u razredu je, poslije toga, ostala tišina koja se nije dala probiti ni kašljucanjem ni pomicanjem stolica. I neka nova neizvjesnost, na koju nisu bili navikli, boljela je više od najbezobzirnijih batina. I nitko se, dugo zatim, nije usuđivao prekinuti onaj potmuli osjećaj nemoći - ono nepoznato što će nužno slijediti nakon ravnateljeva poraza.
 ... Kako se sve to desilo, zapravo? - pitali su se.
Međutim - tri dana kasnije Kruno je po prvi put bio izbačen.
 
* * *
14.
 
Sad je, ogledavajući se nakon četvrt stoljeća, nadopisao:
"Usprkos odgojnoj hortikulturi (to jest, režimu po kojemu mlade biljke - pitomce - valja istodobno i prihranjivati znanjem i obrezivati čeličnom disciplinom) - metode, dakle, što ih moderna pedagogija odbacuje na sva usta - činjenica je (ma koliko ožiljaka bilo na sjećanju) da opraštanja nisu bila za sve jednaka."
Ali tada, kažnjen - mjesec dana poslije - nakon što je uz odverglano pokajanje bio ponovo primljen u zavod, Kruno je, brkajući ravnateljevu velikodušnost sa svojom pobjedom, bio na oprezu; dužnosti su mu bile udvostručene, a za svaki najmanji povod - čak i ako nije bio kriv - ispaštao je stoički.
I, tako - iz tjedna u tjedan: raspored u zupčaniku vremena - više kao privilegij negoli kao perspektiva - i za njihovu budućnost i za ravnateljev san.
Učiti! ... Učiti!! ... Učiti!!! ...
Kasnije, mnogo kasnije kada su zrelošću sve pljuske bile pozaboravljane, napisao je in memoriam:
"Ravnatelj - to smo mi!" ...
U međuvremenu, pak - pubertetski duhovit i zajedljiv, u skučenim okolnostima koje mu nisu dopuštale da zajednički mašta, prema njemu nije osjećao dovoljno emocionalne privrženosti, nego, naprotiv! Umjesto da ga potaknu bar na oponašanje vrijednosti što su predstavljale onaj drugi svijet, njegove su mu se navike osamljenika vraćale kao bumerang.
27. travnja 1937.
 
Među osvajačima
 
Milan je, prepirući se krišom o ljubavi, znao reći:
- Djevojčice? ... Ma kakvi! ... Sve su to moje kolonije. I vi tu nemate što tražiti.
A dječaci - žgoljavi kao i on - odgovarali:
- To ćemo tek vidjeti!
I klinci su to njegovo pravo narušavali kad god su stigli. Bez obzira što su često - krivnjom svog vlastitog mraka - stizali do cilja zajedno. Ukoliko, naravno - i prije pohotljive nade - ne bi naletjeli na pedagoške dlanove gosn-Riste ili "Gromovnika".
Pa ipak! U zgradurini se uvijek moglo naći mraka - tog najpouzdanijeg oružja njihove slabosti; mraka - tog bedema protiv drugih iz kojega su, sami, neprestano čeznuli da umaknu; mraka - tog najsigurnijega gnijezda njihove slobode u kojemu su im sve razine htijenja bile jednake. Jer - nikad nije bilo izvjesno da li dječaci baš vole taj mrak zato, što ih je onaj iznutra sve češće sputavao da budu vragovi svojih godina. Očito, znali su na više načina gdje i kako se do njega može doći - naravno, u okviru njihovih vlastitih dometa. Međutim - ako se i moglo naći tajnovitih prilika u kojima su se izvrdavala ta Milanova prava, bilo je već tada u njemu nekog neobjašnjivog magnetizma - neke ciganske nadarenosti za muziku - zbog čega su se gotovo sve djevojčice otimale da budu njegove "kolonije". Jer, eto - već tada je bilo u njemu nešto malo od onoga znanja da rukama poprati uzbuđenje i da riječima doda hrabrost.
 ..."Oh, tužna je nedjelja, iako je cvijeće posvud! ...", pjevušio bi zavodljivo niz teturavi glisando na violini, a one bi uzdisale sa zavišću.
Ali, do vraga - toga je prijepodneva bilo odviše sunca u malom razredu, toliko da je sve unaokolo izgledalo vedrije i življe; očito, činilo se kao da kroz otvorene prozore po žarko sanjivom svjetlopadu naviru mlazovi zelenih mirisa, radost proljeća u kojoj su osjetila rado prijemljiva za tugu. Prema rasporedu - bio je to Milanov sat orguljanja: priprema za "tebebogahvalimo-zanimanje" (naravno - ako ga župnik na selu bude htio primiti); i on se - donekle i sam iznenađen položajem u kojemu se, odjednom, zatekao - stade tromo prizivati u javu, podižući glavu kroz pjenušav košmar cvrkuta - čela u kojemu se urezao do pola izvučen stalak za note. Bio mu je to najdosadniji sat u tjednu i mogao je biti sretan što ga gospodin ravnatelj već nije ulovio da crkava tu nad neuvježbanim koralima, pa lijeno promeškolji cipelom po pedalima - onako nagluho, jer mu Štijef uopće nije gazio mijeh.
 ... Sigurno bi mi se više isplatilo u birtiji nego na misi! - kao da reče.
Uto Kruno, sav usplahiren, nahrupi unutra, pa u nekom zgužvanom potrkavanju, tražeći stolicu, progunđa:
- Da te Bog ubije, tebe i tvoje Dragice!
- Ma, daj! ... Molim te. Prestani! ... Opet bi da nešto soliš, je li!? - Mrzovoljno mu odvrati Milan. Glas mu je bio dremljiv, umoran.
- Mora da si ponovo zabrljavio negdje!
- Ma, čuj ... Ostavi me na miru! Zar ne vidiš da vježbam?
- Pa da! Ti se tu, siromah, mučiš nad klavijaturom, a tamo, u pisarni, sve grmi zbog tebe, glupane!
- No, hajde, reci! Što si sad opet smislio? - kočoperno se okrene
Milan. - Neprestano samo spletkariš!
iz najbližeg pretinca prvu knjižurinu na koju je natrapao, pa razvesla malo prstima oko sredine da se snađe. Bio je to posljednji svezak francuske čitanke za četvrti razred gimnazije.
- Pa, eto ... Izlazim ti ja iz ambulante, kad imam što čuti! Poluglasno je izvještavao kroz zube, tako da je svakoga časa mogao na istom registru nastaviti čitanje (tobože bolestan, a zapravo da i on, bar malo, pipne Julku). A iz pisarne grmi: "Zamisli, Risto, imamo ti mi u zavodu i mladoženja! ... A nas dvojica o tomu ni pojma nemamo."
- Pa!? ... Kakve to veze ima sa mnom?
- Ima, ima ... Najprije, "Gromovnik", sav se ukreveljivši u nekakav sopran: "Molim na telefon jedan čas Milana!" ... Pa onda, opet, gromovitim sarkazmom: "A tko ste vi, gospođice!? ... ako smijem pitati." ... Zatim, gotovo kriješteći: "Dragica!"
Ako je u prvi mah i bilo u Milanu neke potmule zebnje, sve se uskoro u njemu smirilo i on je i dalje sjedio - koliko god je to bilo moguće - pravilno, uspravljenih leđa, jedva primjetno klimajući glavom lijevo-desno, kao da baš ništa nema priznati.
- Ah, zbog toga! ... Puca mi prsluk! ... Obična, sljepačka posla! ...
- Ali, vjerojatno, i neka djevojka, a!? ...
- Ma! Nema veze ... Neka guščica s akademije. Neka polužidovka ... Umjesto da je tu, s nama - glumi buržujku. Tata joj plaća privatni stan, da bi mu ljubimica - sutra - mogla na konzervatorij! Shvaćaš?
- Ih, pa lako ti je onda! Možeš reći da je htjela samo posuditi neke note.
- Pa, to ću i reći, naravno!
- Ali, usprkos tomu ... sve mi tu jutros nešto smrdi na haj-haj.
- A, molim te: koje jutro kod nas ne smrdi? ... reci mi.
- Da, znam. Smrdi! Ali ... bar da, onda, čovjek ne mora strepiti zbog vas, velikih kolonizatora.
- Nema veze! - odvratio je Milan, po najnovijem.
Otkako je postao đak na muzičkoj školi, mnogo je češće imao prilike da iziđe među svijet i da čuje toliko cvrkutavih guguta i veselih mjauka, zasićenih parfemima - božanstveno nježnih, baršunastih, punih života.
- Pa, da znaš ... te mi vaše "kolonije" uopće više nisu zanimljive.
- Je li!!!? ... A otkada to?
Kruno je znao: svi se oni, tu i tamo, tiskaju i gnječe; dolazi to s godinama. I zavlače se u drvarnicu, iza orgulja, u ormar za tambure ili na tavan, kad god među te debele zidine stane navraćati mračak za mračkom - odnosno, kad god oni svojim posrednim iskustvom (a najoštroumniji svojevrsnim interpoliranjem kalendara između ekvinocija) pretpostave da bi već mogao navratiti. Izračunaju ili pretpostave - pa makar još bio i bijeli dan.
- Moja ti obavještajna radi! ... Kao sat.
- Pogotovo, ako si urar ti sam! - Naruga mu se Milan u jedva pritajenoj razdraženosti. - Nego, da čujem! ... Kad si tako pametan. - Pa ... nešto, kao da si mi se malo previše razljubakao; eto, to ti je to! - Zlurado mu otkikota Kruno - sam gotovo nevin od čestih neuspjeha i straha.
U "šestom" je - kad god bi moglo da bude veče - netko morao biti zadužen da održava mrak (svejedno - kako: da li ćorkajući na žarulju, osluškujući pucketanje u zvučniku radija ili opipavajući prekidač). Kao po pravilu - svatko na svoj način zaokupljen očekivanjem, bilo da se gnijezdio po klupama, protiskivao bliže muzici, provlačio između stolaca bez cilja ili šućorio nekamo između spuštenih glava; svi su se odnekud naginjali, natiskivali - tobože, kao da gnjure u slučajni tango ili simfoniju, a zapravo - tek brbljuckali, klimatali se, provlačili ruke u nepoznato, ustreptavali se i rasipali u pameti.
- E, dakle: Ovako! ... U onom pobjedonosnom trenutku sinoć ti si cmoknuo umjesto Katicu Branka. A on je, naravno, likovao - presretan, vjerujući da je Katica poljubila njega, a ne tebe. Zar ti to nije dvostruka ironija bogova!?
- Idi, molim te! ... - Prezrivo je zarežao Milan. - Uvijek samo neke burgije izmišljaš! - Pa, zaklanjajući se reskim zviždukanjem, doda. - I, konačno: Što se to tebe, uopće, tiče!?
 
* * *
15.
 
Dragica je (gospođica koja "jako, jako slabo vidi", samilosno bi rekli susjedi) stanovala kod tetke. Njezin je tata, ugledan trgovac na Kordunu (koji je svoje sasvim uvjerljivo njemačko prezime ispisivao ćirilicom), očito smatrao da njegova sirota ljubimica u zavodu ne bi bila dovoljno dobro odgojena. Tada - prije pet godina - bila ga se mučno dojmila ona mješavina kasarne, zatvora i samostana.
Zaključio je, osim toga (pogotovo, nakon što je razgovarao sa sestrom Terezom), da Dragica tu ne bi mogla biti mirna ni kao Židovka. Mada nipošto nije bio fanatik (dapače! - bio je poslovno susretljiv i pomalo slatkast prema bližnjima), neka iskonska opreznost, nagomilavana progonima kroz vjekove, nukala ga je - bar prema vani - na poštivanje obreda i predaje, na religioznu solidarnost, na uvjerenje da je pripadnik superiornije rase. Odlučio je, dakle, da - usprkos pravu na socijalnu zaštitu i besplatno školovanje u zavodu - žrtvuje svoj novac. A Dragica je tamo, kod tetke - koliko god bi joj dopuštale iluzije - mogla živjeti bezbrižno. Pa čak i bezbrižnije nego što je na to imala pravo. U vremenu što je nadolazilo.
14. veljače 1938.
 
Rondo capricioso
 
Po prvi put je lani, u prosincu - znala je dan i sat - osjetila to kao žestok val što ju je preplavio poput strujnog udara, dok je, vježbajući Mendelsohna, u svakom taktu čekala da zazvoni na vratima. Međutim - napolju je tada bilo previše poledice, da bi on stavio na kocku svoju muškost. I činilo joj se da uzalud otpočinje s tako melodioznim snatrenjem; spoznaja bijaše nabijena u jednoj jedinoj riječi: ljubav.
 ... Jer, svi bi se oko mene zgranuli: S kakvim pravom!? ... - Mislila je, tada - o Cigi koji već tako strastveno jeca na imitaciji "Stradivarija" za početnike.
Dragica se, zabavljena samoćom, dugo pripremala za doček; pročešljavala kosu, čeprkala po notama, plesuckala između klavira i stola; činilo se - nikad i nikomu da prizna kako je sve to radila samo zbog njega: Milana. Jer, i kad bi mu priznala, bio bi to neki drugi princ koga je u dokolici čežnje čekala.
- Nemoj zaboraviti da si, usprkos tomu, vrlo lijepa djevojka. - govorio bi njezin tata, kad god bi došao da čuje kako napreduje u muzici. A ona ga je sitnim uštipkom smijeha, što se grčio po rubovima, poticala da je varljivim bokorom nade golica po taštini i da obmanjuje samoga sebe. Nikad mu nije protuslovila mučnim iskustvom što je s njezinom puti bilo već dozrelo do tuge i što je po venama brizgalo kao mora: Jer, ne! - nije to tada više mogao biti on komu se obraćala s nokturnom na ovlaženim trepavicama.
Nakljukan dodatnim optimizmom, njezin se tata najradije zadržavao na
utješnoj jednadžbi: prirođena muzikalnost i veze u poslovnom svijetu - to je gotovo isto što i genijalnost. A razrađeno do detalja: uvažena pijanistica koja svoj kruh zarađuje sama - prvenstveno, po koncertnim turnejama u inozemstvu (na osnovi maksimalnih želja, naravno); odnosno - kao kućevlasnica i rentijerka u provinciji, dajući, za razonodu, satove harmonike i klavira (prema posljednjoj varijanti priželjkivanja).
Međutim, za Dragicu je to bila tek ona druga, budućastija polovica cilja. Za nju je - za njezine susrete s Milanom - bilo daleko važnije hoće li te zime prečesto biti visoka snijega ili poledice. I za njega i za nju - pogotovo za nju koja se ni po lijepom vremenu nije laka srca usuđivala zaći u prometnu gužvu na ulici sama - bio je to problem. Činilo joj se - njezinim vršnjakinjama sasvim nepoznat. Biti samostalan, kretati se slobodno, imati sigurnost - za njih je to toliko prirodno, da ni ne razmišljaju o tomu.
 ... O, Jahve! Da znaš, koliko te mrzim zbog toga! ...
No, Dragica je, ipak - unatoč prešutnom zataškavanju krivnje - vodila svoj intimni kalendar stradanja.
 ... Bože, zar je već osam godina prošlo!?
Tetka je s Grozdanom bila doputovala u goste, i djevojčice su se - male princeze iz bajki - u vrtu iza kuće igrale presvlačenja. Dragica je na jedvite jade bila preko glave navukla neku staru majicu, ali, kad htjede da je skine, brada joj zapne pa - ni gore ni dolje; drugarice su joj pomagale - navlačile je, trzale, davile, dok se Grozdana nije dosjetila da iz kuhinje donese škare. I Dragica je s pažnjom promatrala sječivo kako, poput srebrne ribice, nagriza tkanje i kako sasvim na rubu, pod vratom, zapinje, muči se.
A onda - bljesak munje! - plameni bol i mrak, obliven krvlju - nesvjestica; pa opet - lelek ukućana i strka; ležaj na sijenu i konji u kasu: dugo, beskonačno dugo putovanje u noć.
A sad je otac - više sjećanjem nego razumom - osluškivao njezin nekadašnji jauk strepnje u sjetnom treperenju žica na klaviru i, nakon poprilične stanke, upitao:
- Pa ... što da ti uradim?
- Ništa, tata, ništa; sve je u redu. - odgovorila je rezignirano. - Moram vježbati.
- A ... da malo iziđeš negdje u društvo? S tetkom ili s Grozdanom?
- Eh, tata moj ... U kakvo društvo ja da iziđem?
- Pa ... ne znam, ali ... valjda Grozdana ima svojih prijateljica! Jer ne bi smjela ostajati uvijek tako sama.
- Sama! ... Da, sama - kažeš. - Zamišljenom gorčinom ponavljala je ona.
- Ako vam je potrebno još novaca? ...
- Ne brini, tatice; sve će biti dobro. Kako sam sretna! ... - Jecavom zahvalnošću šaptala je do rastanka.
Ali - to tada više nije bio on komu se postojano vraćala s nokturnom u svilenkastoj mahovini žudnje.
Znala je, međutim - tu negdje, pod nametljivom toplinom rodbinske pažnje, zračio je nevidljiv ugovor potisnute krivnje.
- Čuj! - Rekla je Milanu na satu harmonije. - Poslijepodne će tetka s Grozdanom izići nekim znancima na čaj. Pa, da navratiš? ...
- Izvrsno! Ali, ako me ne pusti odgajatelj! ... Taj blesavi kućni red! - Odgovarao je Milan zlovoljno.
- O, Bože! Pa ja i ne znam koliko ti je godina. Tek dvanaest? - Iščuđavala se ona na usponu vragolaste neozbiljnosti, kada se uzalud prosipaju pregršti smijeha i u glasu počinje zvučati mazna boja izazova. Nadolazila su proljeća, kad bradavice pod haljinama postaju tvrde, a dlakavost na nogama presudna.
- E, draga moja ... zezaj ti, zezaj! Ali, kad bih ja imao svoj stan! ...
- Grozno! Sedamnaest godina, pa ti još uvijek treba odgajatelj.
- Pa, nikad nije na odmet ... znaš? Makar zato, da bih s manje odgovornosti mogao praviti svinjarije.
- Dobro, dakle, čekam te već oko tri!
Dok joj se još činilo da vidi sebe u ogledalu sjećanja, Dragica je bila razapeta proturječnim oduševljenjima svojih drugarica. Sve što je trebalo da bude ona - i frizura, i haljine i kretnje - sve bi to one istrgale svojim ukusom. Jer, dok bi jedne kliktale "to ti baš dobro stoji!", "prekrasno!", dotle bi druge govorile s oklijevanjem "pa ... može i tako, zapravo". I trudila se da voli čas ove čas one ukosnice, tkanine ili kopče, da oponaša umiljate stavove i da shvati u kakvom bi načinu odijevanja izgledala najzgodnije; znala je - rješenja su dolazila posredno, preko časovita ushićenja jednim ili drugim ukusom, ali, na žalost - uvijek "tuđim ukusom". I potajno je mrzila onu nužnu, nedohvatljivu promjenu koja joj nikad nije davala vremena da se snađe. Očito, ni samoj sebi ne bi tako lako priznala koliko je napora i ponavljanja stajalo da nauči što joj se to u nečemu sviđa i što, uistinu, voli. Jer, tek što bi postala u nešto sigurna, Grozdana bi govorila "nije više moderno". I - nemoćna da prevlada strah što je dolazio s novom šminkom, parfemom ili koketiranjem - najradije bi dodijavala: "Znam, ali ... mislim da to mom tipu mnogo bolje pristaje, zar ne?"
- Čekaj, čekaj ... To su važna pitanja. Da malo popipam! - Mazno bi grohotao Milan, dok bi ona prilično mačkastom vještinom uzmicala grudima u jastuke, kikoćući tihim, zakrvavljenim altom.
- Nemoj. Pusti me! ... Može nas netko vidjeti, pa će misliti bogzna što.
- A kad nas taj netko ne bi mogao vidjeti, a!? ...
- Ti, zloćko jedan! ...
Pa ipak, jednom ga je presenetila razmišljanjem.
- Htjela bih konačno znati što ti misliš o meni.
- A što bih mislio!? Ništa.
- Ne, sada to više ne može biti - ništa. Moraš mi kazati! Što sam ja? Što sam ja tebi? Što sam ja - uopće? I kao čovjek i kao žena.
- Ma, nemoj me mrcvariti, molim te!
- Pa da, naravno! - zajedljivo je produžavala - s iskustvom kojega još nije imala. - Zna se: Svi ste vi, muškarci, nakon ljubavi podlaci!
- Mudruješ? Hm! ... A ja ne razumijem zašto ti je uvijek potrebno da toliko govoriš poslije nježnosti.
- Hoću obrazloženje. Hoću konačno da znam je li to posao, ljubav ili tek - obzir!
- Zar tako?! ... Ti, dakle, sama sumnjaš u svoju strast ... Ili, pak, misliš da sam ja hulja?
- Ne. Ne to! ... Ponekad mislim da smo nas oboje - bijede! Razumiješ? Bijede - svatko za svoj vlastiti račun.
- Ah, draga moja ... Čime se ti opterećuješ! - S mržnjom je uzdahnuo Milan.
- Ah, idi! Idi! ... Molim te. Htjela bih da ostanem sama. - Umorno je šaptala, spustivši ruke u krilo.
- Hja! Kad želiš! ... Molim lijepo, molim. To znači: do viđenja, ljubavi! ... A, možda - tu ljubavi nije ni bilo.
 
* * *
16.
 
Ma koliko mogla da im u budućnosti postane "kruh", kapela je - bar po tomu na kojemu je glazbalu tko svirao bila neka vrst prkosna iživljavanja sebe iznutra. Prilika da se gotovo na bezazlen način otkrije poneka zapretanija crta njihovih karaktera. Za njih koji su - svejedno, da li su razvlačili harmoniku, nabijali po klaviru ili strugali po violini - bili na tom poslu svi, osim Krune, podjednako vješti. Ustvari, Kruno je tu bio nužna privaga solidarnosti - bubnjar (zezali su se: "međunarodnog značenja") koji, bez obzira kakve gliste izvodio, nije uopće imao smisla za ritam.
7. svibnja 1938.
 
Skraćeni rendes
 
Propagandna je turneja te godine završavala u Splitu. Po gradu su, tu i tamo, bili već izlijepljeni plakati sa sloganom: "Raskidajmo okove tame!" A program je - sve što se u zavodu moglo naučiti - bio toliko raznovrstan, da su se priredbe održavale na tri različita mjesta: u školi "Viteškog Ujedinitelja", u crkvi svetog Dominika i u Narodnom kazalištu - doista, dovoljno toga da zagolica znatiželju; međutim, ravnatelj se više pouzdavao u živu sliku: paradno krivudanje kolone pitomaca gradom - kolone koja, sama po sebi, brojnost pretvara u sućut.
Kruno je tuda, tim uličicama - bar godinu dana prerano izbrijan - koračao sad nekom naročitom sigurnošću: domaćin u jedva primjetnom reljefu pod stopalima, prepoznavajući - prije ostalih - južnjački nesuzdržavane primjedbe zabezeknutih prolaznika. Hodao je pomalo nabusit, neprestano kao da želi umaknuti iz stroja, stideći se donekle za kolonu, ali, opet, i namećući joj se - sav u nekom neobjašnjivom raspoloženju revanša: uspravan, gotovo za glavu viši od samoga sebe, uvjeren da su ga znanci već odavno uvrstili među tragične anegdote.
 ... Ali, večeras! - Gotovo da se prijetio svojom točkom na violini. Možda i zato što, nabijen uspomenama, nije znao kamo da se djene. Očito, mogao se nadimati od svijesti da živi, izbuktan iznutra zarobljenom svjetlošću svog djetinjstva - sav odnekud sretan da se može, koliko je dug, isprsiti kao prkos.
- Poslijepodne jednog pauna! - Parafrazirao je Milan.
A građani, puni predrasuda, mogli su čitati:
 ... "Demonstracija praktičnog rada u školovanju slijepih", "Reprezentativan izbor duhovne glazbe na orguljama", "Svečana akademija - ulaz slobodan".
Kruno je dobio dozvolu da svoje slobodno vrijeme (ustvari, vrijeme predviđeno za spavanje) provede kod kuće. Ali, ma kako prirodno, to je dopuštenje za njega trebalo da bude neprocjenjivo - pogotovo, jer gospodin ravnatelj, nasreću, nije ni slutio zašto. I tako je sinoć, dok su se ostali još postrojavali na željezničkoj stanici, bezglavo pohitao, jedva dodirujući bratovo rame - ne samo zato da se što prije ponovo vrati među one otužno drage mirise siromaštva u domu svojih roditelja, među one gotovo šaputave stvari, prijateljice od nekad koje bi mu, bar donekle, utažile čežnju za neproživljenim ugođajima neke sasvim neostvarljive obiteljske atmosfere, nego i zato što je u toj ogromnoj kućerini, na katu ispod njih, stanovala i gospođica Katarina. Žurio je, dakle, u nadi da će je na stepenicama sresti, u bjesomučnom uvjerenju da je mora sresti, u strahu da će je doista sresti. Već je u sebi osluškivao kako mu, divna u svojoj proćućenosti, otpozdravlja srdačno, s onim baršunastim prelivom u glasu, a on, sav usplahovitlan, traži u tom glasu, u treptajima blage promuklosti - odgovor, što ga nije mogao dobiti pogledom.
Međutim, stubište je u te sate bilo pusto - sve do potkrovlja.
 ... Pa, u to doba, zapravo! ... - tješio se s opraštanjem.
I tako je nakon večere, pune unakrsna propitkivanja - jedva dočekao da mu priznaju kako je od putovanja umoran. U sobi - baš iznad
njezina salona za primanje - bolno radostan, on se odmah opruži uhom po daščanom podu, osluškujući slab, nerazgovjetan žagor iznad kojega se, tu i tamo, izvijao pokoji ton s rokoko-pijanina; bio je više nego uvjeren: to je ona, Kaća, pokušavala posredno, preko zajednički sviranih melodija, da razgovara s njim. I gotovo da je od neke nabujale sreće zajecao zbog toga.
A jutros je, nasilan u proračunu, sišao sam do pretposljednjeg odmorišta i, tobože sačekujući brata, čitavih deset minuta vrebao s violinom u ruci korake gore i dolje - sve dok se nije sjurila da pođe u školu.
- O, moj naklon ... Stigli ste? - Rekla je napokon, truskajući se lagano sve niže. A njemu se u tom trenutku - zato što je njezin lik (zapravo, sve ono nestvarno što je od nje mogao nadograditi žudnjom) bio glas - na neki neshvatljiv način pričinjala tako čarobnom.
- Moje duboko poštovanje! - Odgovorio je, zarumenivši se - gospodski, odraslo.
- U novinama sam čitala o vašem programu. I, ako poslijepodne budem imala vremena ... Ali, večeras - na koncertu - svakako! ...
 
 
- O, da ... bila bi mi čast! ... ako vas to doista zanima. - Trenutak je bio presudan. - Jer, ja, ovaj ... gospođice ... Mislio sam, naime ... U vezi s mojom točkom, znate ... - Sav je bio mokar, i mucao je. A nije znao kako da završi rečenicu.
- Oprostite, ali već kasnim. A mi ćemo se, sigurno, još vidjeti danas! - Obećavala je užurbanom ljubaznošću. - Do viđenja!
 ... Kako samo leprša! - pomislio je naprečac - zbunjen, bez uvrede, napušten. A tek onda pokuša sebi objasniti.
 ... Zašto: iz novina!? ... Zar joj nisam ja u pismu neki dan rekao mnogo više?
- Do viđenja! - Osmjehivao se niz rukohvat tihim, ocvalim grčem blaženstva.
U bogatom rasporedu toga dana održavala se, najprije, matineja - priredba za učenike srednjih škola u gimnastičkoj dvorani "Viteškoga kralja Ujedinitelja". Uvodni ugođaj: harmonika, saksofon, gitara. Zatim, predavanje gospodina ravnatelja. I, na kraju izrežirana spontanost kojom su pitomci demonstrirali svoja umijeća.
 ... "Kao što se, dakle, možete i sami ovdje uvjeriti", razmahivao se svojom basinom gospodin ravnatelj, "slijepa djeca - naravno, ako im osiguramo neophodne uvjete za razvoj - mogu s uspjehom svladavati čak i daleko teže zadatke." ...
Dok su oni - kako tko - porazmješteni oko stolova, izvodili male, tobože sasvim slučajne improvizacije, muvajući se uzbuđeno rukama preko vunena pletiva, nedovršene četke, ispupčenih zemljovida ili slagarskih kutija za računanje.
Kruno je, međutim - usprkos tomu (a možda i zbog toga) što je sad, eto, bio najstješnjeniji među svojim sugrađanima - otkucavši dvije unaprijed pripremljene rečenice, bio srdačan, glagoljiv.
 ... I ona je, valjda, tu negdje također. - bubrio je u njemu onaj drugi "ja", nukajući ga na govorljivost, da bi bar donekle obuzdao nesuvislost mišića. Jer, kad je ono bila već sišla do njega (znao je to, sav se priljubivši uz ogradu), na trenutak se, ipak, zaustavila.
- I, još jedanput ... hvala za note! - Rekla je. A njemu se činilo: kazivala je to slavujasto nježno, s jedva prešućenim značenjem. - Zaista, mnogo ste me obradovali tim poklonom!
- Pa, ovaj ... bila je to, prije svega, moja dužnost. - Mucao je, presretan - sav se razljubaznivši u rukovanju. - I neizmjerno zadovoljstvo, vjerujte!
A zimus (Bože, kako je sve to i njemu samomu sad izgledalo smiješno i daleko!) bio je potratio toliko energije uzalud u bespomoćnom dovijanju na koji način da te note "najsrdačnije" pošalje poštom - pogotovo, jer nije bio u stanju da na koricama svojim vlastitim rukopisom ispiše posvetu, kakav prigodan stih ili aforizam. Dok se, napokon, nije odlučio za parfimirano pisamce usput:
 ... "Neka ovaj mali darak - umjesto mene koji sam prožet najplemenitijim osjećajima - bude čestitka uz novogodišnje blagdane i tumač vječne odanosti, kao skroman izraz zahvalnosti za one divne trenutke kada smo, svirajući u vašem salonu, pokušavali pronaći naš zajednički nazivnik romantičnoj muzici." ...
Dakako, bilo mu je to uspjelo tek šeste noći zaredom, nakon što je čitav prethodni tjedan, kad god je ugrabio priliku da se zatvori u sebe, priželjkivao, krojio, šaptao dijelove jedne jedine rečenice. Da bi, onda - svaku večer, dok bi dečki u susjednoj prostoriji hrkali već - ponovo skalupljivao i prekrajao, sjedeći tako do u sitne sate za četkarskom klupom, okružen snopićima svinjske i goveđe dlake, vonjem petroleja i vezovima nakvašene vrbe - progonjen ljušturastim utvarama besanice što su ih između stupova nosača pa sve do udaljenih kutova radionice uskovitlavali reski udarci njegova pisaćeg stroja. Bilo je to izvjesno slavlje (mučeničko, doduše) iza kojega je u velikoj kaljevoj peći svakog jutra ostajao pepeo s nedokucanim čežnjama, s nemuštim bdijenjima oko neuhvatljivih formulacija, s blagim uštipcima jeze pod plećkama što je u tu zabačenu podrumsku prostoriju probijala iz dugačka, memljiva hodnika kroz koji se čak i u to najgluše doba noći mogao prošetati "Gromovnik".
 ..."Prema Vama i Vašoj cijenjenoj obitelji! ..." Sanjario je. Bila je kćerka tvorničara i narodnog zastupnika u opoziciji, s dvostrukim prezimenom i s porodičnim grbom od nekad.
 
A u drugom pismu, datiranom 25. veljače, odvažio se:
 ..."Neizmjerno draga Kaćenko, usuđujem se - ja, sin jednog nasilu politički umirovljenoga policajca; ja, čovjek nedostojan da makar i slučajno budem u Vašim snovima; štoviše: ja, za društvo (kako bar zasad izgleda) neupotrebljiv osakaćenjem od kojega da Vam se koža ježi! - usuđujem se, dakle, da već u oslovljavanju napravim dvije neoprostive greške. Jer biti drag nekom užasu (i to: biti neizmjerno drag) zaista može da vrijeđa." ...
I, glotom zakrpljenih rukava, vjerovao je: Sigurno će ga, najprije, držati među Chopinovim polonezama i dugo, dugo razmišljati o svemu; a onda ga, vezana svilenom vrpcom, pohraniti u kutiju od politirane orahovine. I opet, svirati - dugo, dugo, između redaka.
Premda su ga dečki cijelu zimu pomalo zezuckali, nagađajući (uostalom, kao što bi u sličnim prilikama i sam radio) da je to - taj njezin Chopin - najvjerojatnije, nekakvo klimpranje a ne muzika.
A pismo je - razumije se (kao što je to mogao, glupan jedan, i pretpostaviti) - gospođa mama zadavila već na prvom stupnju cenzure. Ali, usprkos tomu - njemu vrag nije davao mira čitavo proljeće.
I sad je, sjedeći već u pritajenom žagoru iza kazališnih kulisa, u lakim naviljcima odbacivao s vrha gudala pritajene kvinte, pritežući pa opet popuštajući vlažnim prstima čivije - sav u nekoj rastućoj napetosti koja ga je sve više ostavljala nekako svjetlopraznim u sve nestrpljivijoj želji da zvonce što prije zazvoni. Ionako, njegova je točka - sve da gospodin ravnatelj baš istoga trena iziđe sa svojim uvodnim pozdravom pred rampu - bila tako daleko. Pokušavao je, najprije, s etidama za desnu ruku, a zatim, s bravuroznim pasažama na dvije žice, pa s kantilenom iz koncerta - pijanisimo, tek toliko da se malčice psihički zagrije. Ali, ma koliko mu se inače činilo da je sve te zvukove odavno već ukrotio, najednom osjeti kako se po drugi put u briljantnom usponu navraća na visoki E i kako se tu bez ikakva razloga zaustavlja - sav odnekud misaono ispražnjen, kao da je između njegove svijesti i njegove volje bila zataknuta nekakva staklasta ploha, zrakoprazan prostor iza kojega je, prikrivajući sve ostale sadržaje, treperilo jedno jedino ime: Kaćenka.
Bilo je to tada njegovo šesnaesto proljeće. Proljeće koje je došlo, kao što dolazi svima. Pa mu, iznenada, pade na pamet:
 ... Nije li ono, ipak, na stepenicama bila samo usiljena pristojnost i ništa više?
Onda ovlaš kao mune Milana pod rebra.
- Čuj, majku mu, kako ide onaj takt iza visokog E?
- Što ti je, a? Trema!? ... - Podsmješljivo odgovori Milan i u lepršavom flažoletu preskoči tu prokletu preponu od šale, kao da je to bila njegova, a ne Krunina stvar.
Nekoliko dlanova iz partera zatapša izazovno, i gospodin ravnatelj projuri pored njihove klupe:
- Dižite zastore! ... Počinjemo!
Kruno je bio tek u četvrtoj točki; mogao je čekati.
 ... Nego, - pomisli najednom, - kad nije bila nimalo zbunjena, znači da nije ni primila ono moje pismo. Zato nije ni odgovorila! ... A ni tata joj, poslije toga, nije ništa zucnuo - sigurno.
Tada, oglušivši na sve oko sebe, iznenada osjeti žestok val vrućine - stid i nepodnošljiv udar beznađa pod vjeđama.
 ... Kako je sve to moralo izgledati djetinjasto! Idiotski! Bijedno! - Uzdahne. Jer, kad mu ni nakon dva tjedna nije odgovorila, sjeo je u suludoj odluci za pisaći stroj, obraćajući se lukavstvom njezinom ocu:
 ..."Poštovani gospodine, vrlo mi je neprijatno što se moram na ovaj način ispričavati zbog jedne mladenački okrutne denuncijacije; naime - neki moji drugovi u zavodu, kada su vidjeli koliko patim, ili su htjeli da se našale samo ili, pak, da mi napakoste time - čujem da su Vam pisali u moje ime. Ja, međutim - premda gospođicu Katarinu neizmjerno cijenim, nikad ne bih imao toliko hrabrosti. Uostalom, ni moj mi položaj ne dopušta takva nešto. Premda - to sad Vama, ovom prilikom, mogu priznati - namjeravam završiti još četiri razreda gimnazije i zatim se upisati na fakultet. Zato - makar je sudbina htjela da prema meni bude surova ..."
Zatim je - sav u plaminjavo ustreptalom raspoloženju kockara - otkucavši na brzinu adresu, tutnuo u džep Milanu pismo, da ga ubaci u prvi pretinac na koji naleti.
 ... Ne, ne, poštanska služba nije imala nikakva razloga da baš taj put zataji. - Razmišljao je kasnije. I, uzimajući sebe vrlo ozbiljno, dugo se još kinjio zbog toga.
- Kruno! Hajde, ne spavaj! Sad je na tebi red.
Ustao je s naporom, pridržavajući na pupku violinu - u magnovenju, otuđen samomu sebi, tup. Zatim se sav odnekud usprkosi, šapćući:
 ... Ali, pokazat ću ja njima! Svima ću pokazati! ... Jednom, kad postanem čovjek - umjetnik.
Jedna ga čelična ruka bez riječi odgura do nasred pozornice, licem namjesti prema spuštenom zastoru pa ode. I tako je, opet, ostao sam. Naširoko sam. Neizrecivo sam - između kulisa i plitkoga žamora dolje. Sam - protiv neminovnosti nadolazećih trenutaka i s pritajenim klavirom iza leđa. Gotovo do boli sam. Sve dok mu kroz raskriljen baršun u susret ne dođe pljesak - škrt, izgubljen, prorijeđen pljesak. Još je sekundu-dvije stajao dostojanstven, likujući nad vlastitom odlučnošću da, prepun ustobočena samozadovoljstva, svlada drhtavicu. A onda se, napokon, riješi da u prazninu ispred sebe spusti blagonaklon osmijeh - obećanje da njih, svoje sugrađane, nipošto neće iznevjeriti. Štoviše, htio je da se upravo tim dražesno veličanstvenim naklonom zahvali za sve njihove sumnje do tada. Jer su svi oni - vjerovao je - samo zato bili tu da sumnjaju. A u njega pogotovo! Premda je već mjesecima maštao:
 ... Kad postanem virtuoz. Pa, nas dvoje zajedno ... Turneje s orkestrom, solistički nastupi - cvijeće! ...
 
A iz dubine gledališta kao da ču svoje ime. I, premda nikad u ponoru jeke ne bi prepoznao taj šapat, bilo je više nego očito: Mogla je biti samo ona - Kaća.
 ... Dakle, ipak je došla!
I, eto, sad - baš kad je povjerovao sebi da je drag - ukrućen kao pred jutarnju gimnastiku, Kruno se na časak pokoleba u nezgrapnu naginjanju; u zglobovima mu bolno škljocnu i on se nakloni još niže, zaljulja na vršcima prstiju i, da ne padne naglavce, zakovitla gudalom u kvazi-akrobatskom ceremonijalu - očajnički, suludo. A klavir - jedini koji taj samrtni skok nije primjećivao - zabruja školski ravnodušno. I taj ga Davorov neumoljivi arpeđo prisili da samoubilački podigne violinu i da je, poput bodeža, ljutito zarine između brade i ramena - smežuran u grču oko čvrsto stisnutih vjeđa i spreman na plač. Ali, sve bi još bilo dječački prirodno - možda bar za mjerila kakva im je mogao nametnuti jedan početnik - samo da to prokleto gudalo! ... Jer, kad ga je konačno, u iskrzanom luku, spustio na žice, to više nije bio ni zvuk ni zloba; bila je to nepodnošljivo reska i gotovo zločinački namjerna vijavica, škriputavo posrtanje jauka i cilikava drhturenja - kaos u kojemu su sve fraze lebdjele odjednom, zabadajući se jedna u drugu i prelamajući se na pola daha pa, opet, napreskokce vraćajući se tamo-amo, porazbješnjavljeno, u kavezu nesuvislih ritmova i nemilosrdne u svom preponavljanju, otrovne.
Klavir je najprije, sluteći ono najgore, stao bespomoćan - zapanjen; zatim je u vrtoglavim kavalkadama i u diskantnom fortisimu pokušavao da pokrije, da uguši taj luđački motto perpetuo - da krikne: "Pustite, bogamu, te zavjese već jednom!!! ..."
I, napokon - usred te orkanske zvukovitosti, koja nikako nije imala namjere prestati - pljesak.
Kruno je, hodajući kao pod hipnozom, ponovo bio doguran do iza kulisa s krupnim graškama znoja i s nekim zagonetnim smiješkom pobjede na usnama:
- Onda? ... dečki. Kako je bilo? - upita.
Nitko mu ništa nije odgovorio; čuo se samo duboki, pritješnjeni uzdah gospodina ravnatelja.
 
Shvatio je.
A gosn-Rista ga povede prema garderobi:
- Bitango! Jedna ti je devojka donela cveće.
Ali, umjesto Kaće, bila je to sestrična - Lada.
- Bilo je divno; čestitam! - rekla je analfabetski.
- O, da ... Hvala! - Susprezao se da ne zarida.
 ... Svršeno! Zauvijek svršeno s tim! - Mislio je.
 
- Nikad, nikad više! - Zaricao se kasnije, ne usuđujući se da ponovo zagrli tu prokletu stvarčicu koja mu je toliko puta dotad bila nalik na struk djevojaka.
 
* * *
 
17.
 
Kada se, nakon toga, za praznike vraćao kući, vraćao se konačno - ovaj put bez izričite kazne otpušten; ali, to više nije bilo u ono potkrovlje tamo. Pa, i ako je zakon bio na strani jačega, nije se dao smesti; otac mu je odnekud nabavio neki stari pisaći stroj i on se - nasuprot bilo kakvom izgledu da u rodnom gradu, punom predrasuda, završi školu - dao na učenje.
27. kolovoza 1938.
 
Kroz dotjerana sjećanja
 
Kasnije, mnogo kasnije, kad je već bio donekle proniknuo u neke tajne zanata, kad je shvatio da u ozbiljnoj literaturi valja, poput pažljiva kemičara, dozirati ne samo radnju nego i njezin društveni okvir; ukratko: kad je svoje amaterske kriterije u pisanju bio već izoštrio do ideološke paranoje, Kruno je - svjestan da u mladenačkoj dobi ne može svojim junacima imputirati previše historijskih alibija - bio spreman odustati. Pa ipak - da bi samoga sebe ugledao negdje na početku puta koji je, činilo se, na sve strane vodio nikamo, morao je (makar i u šturom krokiju) nadopisati još jedan korak:
 ..."U šesnaestoj sam, dakle, promijenio ploču; ni košarač ni violinist - "gavran reče: Nikad više! ..." - Ali, nisam se ni predao. Doduše, još nisam znao za vrlo dobar napisati ni školsku zadaću, a već mi se motalo po glavi da budem književnik. Ustvari, sad mi se čini da razumijem svoje tadašnje pobude bolje nego ikad; pobude su bile i mekoputne i graditeljske. U sebi sam još uvijek nosio pregršt vizualnih iskustava; ne vjerujem da ih je bilo do presitosti, ali su sva bila južnjački upečatljiva - koliko se, uopće, može vjerovati dojmovima djeteta. Pa i kad je između mene i svijeta pala neprobojna zavjesa, mnoge su predodžbe ostajale na mojoj strani rampe i ja sam se kroz njih naprezao da "gledam"; štoviše, neka ih je čudesna moć jezika - književnost - još i umnožavala, mijenjala ih i tako, sve obogaćenije, usađivala u podsvijest, u pamćenje, u mehanizme komunikacije. Istina - nije u meni bilo, a nije ni moglo biti, nekih izuzetnih doživljaja - pogotovo takvih koje bih znao ispričati, da i drugima budu zanimljivi. Uostalom, ni godine mi ne bi dale za pravo. Prema tomu - mogao sam samo prekrajati ono što sam čuo (uglavnom, iz omladinskih knjiga); ali, očito, bio je tu i neki drugi razlog da sam se želio iskazati. Upravo to: Iskazati! - na način koji bi bio što slikovitiji. Dakle: što nestvarniji kao moj istinski doživljaj, pa i po cijenu da bude neprimjeren, a opet - kao dokaz moje mogućnosti da taj nestvarni doživljaj doživim. Odnosno, da govoreći jezikom drugih, prikrijem opustošenost koja se tu i tamo već nagovještavala među rastresitim slikama iz djetinjstva. I tako, eto, grčevito ih pokušavao zadržati - ako ne više toliko jasno pred unutarnjim očima, a ono bar na jeziku. I više, da bih obmanuo druge nego da bih utješio sebe.
Da imam volje podvrći se testu psihoanalize, ponudio bih još jedan "biser!" - na putu koji vodi niodkud.
Tada već odavno više nisam bio opčinjen komponiranjem, ali, kako nisam bio bez mane, uskoro se moja ljubav prema pisanju i računanju premetnula u novu hibridnu strast - u sastavljanje stenografije. Zapravo, bio je to nagovještaj nečega što je trebalo da bude kompenzacija mojoj muci s čitanjem. Ustvari, ja sam oduvijek bio spor čitač brajice pa, čak i ono što sam sam napisao, jedva sam i uz velik duševni zamor čitao prstima, zbog čega je, obično, već nakon nekoliko minuta sve gubilo i smisao i osobine stila. A bio sam svjestan da bih morao znati ne samo pisati nego i čitati - pogotovo, čitati samokritički. Naime, sve što sam do tada - pa i kasnije, naravno - bio doista napisao, pisao sam na pisaćem stroju, a to je, onda, prije nego ja sam svaki put morao pročitati netko drugi. Zbog toga sam često bio postiđen, jer je netko drugi - bez obzira na njegov ukus i kriterije - mogao, prije nego ja sam, utvrditi kako je i koliko loše ono što pišem. Bila su to raspoloženja plime i oseke nekritičnosti koja, privatno, mogu, ali ne moraju, biti poticajna - uz pretpostavku da se čovjek s nadahnućem ne znoji uzalud. Istina - nikad nisam do fanatizma izgarao na poslu, pisao sam i sporo i malo; kažu: zato što cjepidlačim na svakoj riječi u rečenici. Da, to je točno: hoću - još prije negoli je stavim na papir - da svaku misao čujem u sebi kako zvuči, kako pulsira. Sputava me što nemam prava na grešku - na križanja i na umetke. Zbog toga se to umijeće gotovo nikad ne iskazuje kao lepršava igra nego kao mukotrpan zanat. Pa ipak, tom čudesnom nagonu samopotvrđivanja nisam umakao; baveći se i nehotice analizom nekih specifičnih morfoloških struktura u jeziku, postupno sam svojim junacima iz romana razrađivao neku vrst oružja kojim će se ubuduće sami boriti da se dokažu kao ljudi.
A, kad ni Sizif nije imao sluha za ironiju bogova, zašto da ga imam i ja!? ..."
 
* * *
18.
 
Za one koji će sve kasnije i kasnije dolaziti na scenu, povijest - mit, što je tada još bio nalik na razdrobljenu sadašnjost - sve će više gubiti aromu zbilje; u školi će se tek stereotipnim sintagmama nabrajati velike, oguljene činjenice: dinastije, klase, revolucije. I predvečerje kataklizme koja je do temelja uzdrmala stari svijet. Ali, najvjerojatnije - potomstvo koje se bude oslanjalo samo na memoare i fotografije - generacije, koje budu zaokupljene drugačijim brigama, neće baš tako lako naučiti s kojim se ćutilom, osim očima, to - taj košmar atavizma i politike - tada mogao naslutiti.
Pa ipak - dječaci su, i te kako, slutili!
19. rujna 1938.
 
Gitara
 
Gore, u "gimnaziji" - u razredu do kojega nisu dopirali odjeci ni operetnih potpurija, ni nogometnih utakmica ni međunarodnih vijesti - jesen je mirisom opala lišća natapala sjetu nedjeljnog poslijepodneva, dok je Davor, potišten beskrajnom izgubljenošću, sjedio pred otvorenim ormarom i u rukama prevrtao sveske što ih je sam uvezivao. Bile su to uglavnom note - manje ili više naivne njegove vlastite kompozicije što ih je zapisivao godinama - u kojima je iskaljivao sebe, gotovo svim stranputicama nasuprot. Pokušavao je - mehanički, nesabran - da iz te hrpe papira izabere ono najmilije što bi mogao spremiti negdje na sigurno ili ponijeti sa sobom, kad uskoro dođe taj dan. Jer - ma kako se gospodin ravnatelj dovijao da ih zadrži što dulje u zavodu - svi su oni, jedan po jedan, bili osuđeni na slobodan pad. Ali - za razliku od onih koji su, prezaštićeni obiteljima, još uvijek sebe sanjarili u praznom hodu - on, premda je to bilo još daleko, već je sa strahom gledao sebe kako se dočekuje na noge u svijetu, neprijateljskom za nejake.
 ... Što li je to? Kantilena? ... Ili ... Ne, ne, nije; to je trebala biti fuga. - Ali, ma koliko se trudio, nikako mu nije uspijevalo da se usredotoči na točkice pod prstima.
U sunovratu razloga, što su se kotrljali natraške, Davor - već ne zna po koji put - sagleda sebe okomito, niz godine - s ceste odakle je tom surovom zavičaju ljetos, doveden do ludila, zauvijek rekao zbogom. I vidio se kako, bez krivnje kriv, izrasta iz duboka taloga djetinjstva do krajnje bijede i prkosa. Tamo, u onom kamenjaru podno Velebita - najviše, možda, ubogar pred crkvom; ovdje, pak, u zavodu - nada koju tek mora provjeriti. Dvije neprijateljski suprotstavljene polutke svijesti da, unatoč neizvjesnosti, nije imao snage ni da mrzi ni da se ubije od očaja. Još od preklani kad je, konačno, otkrio istinu o sebi - nahočetu sa zgužvanom stotinjarkom u pelenama. I nadarenost koja ga je mamila čudesnom svijetu zvukova. Pa, nasuprot glazbi - još i politika; vrijeme, puno tmurnih nagovještaja. Svirao je na glasoviru i gonetao glasine; fašizam, koji se poput bumeranga obrće i na istok i na zapad, nije nadolazio kao rat iz knjiga nego kao budućnost u kojoj se nije imao kamo skloniti.
Tobožnjim roditeljima? Nikad više!
 ... Do godine, dakle, - pomisli s tjeskobom - dok drugi budu kod kuće, mene čeka poniženje: ili da pokucam na vrata ubožnice svetog Vida, ili da s gitarom zastajkujem po uglovima.
Ivanica mu je - sve do tada majka - pomalo, između mrzovolje i suza, priznavala:
- A što ti ja tu mogu, sinko moj? Kad san te, eto - bidna ja - zavolila! ... Ka šta bi, nesritnica, svoje rođeno, valjda ... Jesi mi, siromaj, slip i znan - velika ti je to pedepsa Božja koju nisi zaslužija, ali jopet! ... Sutra, priksutra, daj Bože! - kad u ton tvon zavodu završiš niki zanat ... ili kakvu školu, more bit! ... pa budeš svoj čovik ... I, mulac! ... ajde, molin te. Šta ti to smeta? Nisi ti ni prvi ni poslidnji, sinko moj. A ljudi uvik ništa nađu da govore. To je njiovo najveće zlo. Prosto, reci in: izgubija san se ... A sad je već, ionako, svejedno. Glavno je da nisi sam! ...
Jer i ona je, ne vjerujući nadi, nosila svoj križ - primitivno dobra i sva u strahu od muka u ognju paklenom.
I rukom, koja je nasumce tražila bilo što, nabasa na gitaru - poklon što mu ga je lani, na izletu po Ravnim kotarima, bio naturio Dragan. Stajala je u platnenoj futroli, u kutu ormara, uspravna - baš kao da i ona, zakrabuljena, čeka na rendes. Ali ga ni ona nije mogla trgnuti iz tmurna raspoloženja; dapače - upravo je ona bila tamo posljednja od uspomena, da svjedoči nasuprot.
 ... Naravno, ... ma kako to skupo platio, majko - glavno je da nisam sam! ...
A otpočelo je iznenada, s nogu, bez prethodna upoznavanja; Dragan mu se, prolazeći jednoga dana ispred kuće, obratio bujicom pitanja koja - činilo se - uopće nisu tražila odgovor; naprosto - kao bez ikakva vidljiva povoda unosio mu se u lice i, prskajući ga frfljavim suglasnicima, nudio se - na nekoj višoj razini prijateljskog razumijevanja - da ga povede u šetnju, na kupanje, u crkvu ili - kamo god hoće. A Davor je, pritiješnjen čamotinjom, sve češće pristajao da razgovara i - sretan što, napokon, može odlunjati nekamo - da odlazi od kuće.
Pred jedinom konobom gdje se moglo igrati na balote, bila se okupila sva seoska inteligencija - "kundak", "Faljenisus", "Meštar" i "Komeštibuli" - da uz bevandu raspravljaju o politici. Davor se, premlad za takvo društvo, nećkao da priđe, ali mu, svejedno - gitara napravi malo mjesta za stolom.
- Vi, Rvati, ... u materinu! ... da prosti velečasni. - Žestio se "kundak". - Večni opozicionari! Dvadeset godina samo rušite državu! Bre, dokle će to tako!?
- E, naredniče moj! ... - rezignirano će "Faljenisus". - Tebe tvoji uče da se sve naše muke mogu riješiti preko nišana. Hrvatsko pitanje - to nisu čaršijska prepucavanja; to je krv i zemlja ovog naroda. I velika je mudrost u tomu da - svaki mač u krvi zahrđa!
- Ne razumem! ... Pa, zar mi svi nismo iste krvi? Zar ne živimo svi na istoj zemlji!?
- Ne, naredniče, - umiješa se "Meštar", - tako se ne krpaju rupe na našoj prošlosti. Jugoslaviju - kao zajedničku domovinu - drugačije zamišljaju Srbijanci, a drugačije doživljavamo mi.
- A kako to, molim lepo!?
- Pa, eto, i ti ... opijen pobjedama savezničkog oružja na solunskoj fronti, državu zamišljaš kao "Veliku Srbiju"; rekao bi Baja: na sjever i na zapad "sve dokle ima srpskih manastira". I tako - po ratnoj filozofiji oslobodilaca - Hrvati, koji su protiv svoje volje bili uvučeni u kataklizmu, moraju biti žrtvovani za žrtve na Kajmakčalanu. Dakle, ne ujedinjenje nego aneksija! ... Makar su baš oni, Hrvati - već prije stotinu godina - prvi zagovarali jugoslavenstvo kao zajednicu bratskih naroda.
- Pišam ti ja na to, kad oni u Seljačkoj stranci hoće republiku! ... A bez dinastije nama života nema! ... Razumeš?
 
A "Meštar" će, odmahujući rukom uzbrdice ljutim kršem do neba:
- Na ovom našem jadu i čemeru nema nam života, kažem ti ja! ... ni s republikom ni bez nje. A ni s dinastijom - kako izgleda. Ovdje, Bogu za leđima.
- Ama, šjor, pustite stat! - upadne "Komeštibuli". - Ni ovaj bokun zemje ni za bacit! Jerbo, da ni tako, ne bi Talijani jemali toliki gušt i ovod, po našin seliman i škojiman kupovali zemju i kuće, a u Zadru imali porto franco da nan cukar i riži kod nji paridu ka mukte. A u naša veća mista, ka da su već njiova, gradidu fabrike, dovodu svoje jude - inđinjire i druge kaponje - Bože prosti, ka da smo in kolonija!
- Pa, ako ćemo pravo! ... - umiješa se "Faljenisus". - Naš je narod, usprkos tisućljetnim najezdama s istoka i sa zapada, zadržao svijest o svojoj samobitnosti. Stoga se i danas pitanje istočnog Jadrana - slobodnog ribarenja, doseljenika, industrijskog razvoja - može riješiti samo dogovorom jadranskih naroda. Zato Hrvati priznaju Italiji pravo da se za potrebe svoje prenaseljene zemlje koriste prirodnim bogatstvima Balkana. A za uzvrat, neka ih opskrbljuje industrijskim proizvodima! ... Jer, mislim, ona jedino tako može imati snažan utjecaj na civilizaciju i kulturu. U tomu ne bi trebalo da bude nikakve rezerve. Italiji valja priznati pravo na prevlast i osuditi svako nastojanje koje bi to pokušalo dovesti u sumnju. Hrvatski narod ...
- Ma, čujte, velečasni! - plane Dragan. - U ime koga vi tu nama prodajete civilizaciju i kulturu za ovaj škrti kamenjar ovdje!? Tako govore samo ustaše - ti zagriženi luđaci koji se u prazno razmahuju tisućljetnim hrvatskim državnim pravom. Govore o državnom pravu, a - kao predujam za uzdržavanje emigrantskih bandi - nude Mussoliniju pola državnoga teritorija. Zar niste čitali novine? Duce kaže: Naš je interes da imamo na našoj granici prašinu država. To nam danas izgleda prilično skupo, veli Duce, ali - budućnost će sve to naplatiti. Dovoljno je samo puhnuti u bojne trube, a prašina se, sama od sebe, rasprši! ...
- Da ne bi!!! ... - reče "Kundak", samouvjeren.
Davor, slučajnik - dječak s gitarom u krilu - u toj bevanda raspri nije imao pravo glasa; njegovo je bilo da ih ponovo združi naširoko razlivenom, ljuljuškavom harmonijom dalmatinske klape. I, tako - s pjesmom da se zaborave do duboko u noć.
Za njega koji se, tako iznenada, obreo tu među mjesnom gospodom koja se, uz bevandu i balote, podjednako žustro prepire o političkom nogometu i o nogometnoj politici, zabrinuti o sudbini cijeloga svijeta i šire - bio je to onaj mučan doživljaj stida: sebe kao stvari na uglu stola, nečega čemu se izravno ne obraća pažnja, nečega što se ignorira kao ljudsko biće koje se, makar i samo sluhom, snalazi nekako u životu. Izgovarajući unakrst, preko njega, toliko zlogukih nagovještaja o danima što dolaze, kao da ga nisu ni primjećivali; za njih je stao bivati kao netko - tek kad je gitara došla na red. A sad je, pak - tu, pred otvorenim ormarom sjedio i lepršavim prstima po nijemom sazvučju nota vraćao se kroz dijagonale sjećanja u prošlost, u jezgro vlastita bespuća.
Jozo - ili, pak, Šundrov ("ćaćetina", kako su ga najčešće posprdno nazivali susjedi) - bio je godinama i za Ivanicu i za njega bog i batina, bar što se dinara u kući tiče. A tek postupno, što su batine bile češće, predodžba o Bogu sve se više trusila i tek se usporednim sjećanjem dalo zaključiti u kakvom su košmaru svo troje bili razapeti; naprosto - on se, kao bog, nikako nije znao snaći na razini zbilje, i Davor je to sve jasnije uočavao - svaki put, kad bi dolazio doma: Krivulja rasuđivanja bivala mu je sve izlomljenija.
 ... Alkoholičar i manijak! - Pomisli, tko zna po koji put.
Davno, još kao momak, Šundrov je, zaprćen gunjem i zobnicom, bio sišao za kruhom niz planinu: da ide u najam - on koji je do tada znao samo gaziti za ovcama, jedva pamteći pusti kamenjar, proju, vrljike i zmije. A gorštački surov, gladan i mlad bio bi - bez nade i snova u pogledu - tada požderao, da ga je bilo, svaki osjećaj i prema sebi i prema drugima. Naprosto - onako zarašten, krmeljiv i pun buha tumarao je poguren od naselja do naselja, nudeći, uglavnom uzalud, posvuda unaokolo svoje dugačke, besposlene ručetine što su se mlitavo klatile, nesposobne za bilo što osim za nošenje tereta. I zaustavio se tek u prekrcajnoj lučici - lakom od začuđenosti pred gomilama dotad neviđenih stvari.
 ... I, eto, takav se on, tek što je završio rat, - gorko nastavi Davor s analizom, - uputio da, kao naplavak bijede, potraži negdje svoju budućnost.
Onda je - bez predomišljanja - jednom rukom gotovo nježno zabacio vreću cementa preko ramena, dok je drugom bjesomučno ščepao Ivanicu - ženu koja se, i sama izgubljena i jadna, prilijepila uz njega bez zanosa, bez ljubavi i priznanja.
Preslagujući uspomene, Ivanica je dodala:
- Sasvin slučajno. Jedno jutro, kad smo tili popriko na rivu. Natrapali, Bože prosti, ka dvi muve ... i tu, na ton mistu, zalipili se zauvik.
A ta se uličica, krivudajući odozgo s ceste, na tren zaustavljala u mali proplanak; zatim se, obilazeći škrapu što je poput golema kutnjaka izbijala iz tla, po rebrastoj vododerini naglo spustila u dvostrukom zavoju do bačvareva predvraća i tu, na tom nagriženom trapezoidu zaravni što se poput grbava usjeka račvala među sivim težačkim kućicama u mala dvorišta, završavala. Odatle se, nalik na presušen jaz, probijala između zidića i nestajala u tijesnom kamenom cik-caku, gotovo na svakom koraku drugačija - čas kao prava pravcata ulica, čas kao korito potoka ili nekoliko nasumce izbetoniranih stepenica, čas opet kao prolaz iz nužde kroz nečiji ogoljeli vrt, da bi tek pri kraju, dolje u svom ljevkastom završetku, nosila ime "Širine" - naziv za usku popločanu poljanicu što se pored crkve svete Ane otvarala prema obali.
Tamo je, dakle, pod onim kamenim pazuhom uličice - na mjestu gdje su bačvarevi nekad imali nadstrešnicu za magarca - Šundrov odlučio da nađe svoj dom. Kada su prvi put prolunjali tuda, samo je pomislio da u toj rupi nije toliko bure; drugi put - samo sjedoše ukraj, da poručaju iz torbe, merkajući naokolo ispod oka, da vide tko je tu gazda. A sutradan podnoć dođoše oprezno, da se sklone pred kišom. Zatim su dane i dane, pabirčeći netesan kamen, pržinu i cement, sami nevješto zidali i nadozidavali, prislanjajući se uz gromaču, i gradili jadno, kvrgavo zdanje - potleušicu bez dimnjaka i bez prozora, što je poput niske škrinje bila šćućurena protiv sjevera.
S gitarom u krilu i zgrbljen tu, pred ormarom za note, rasijano krivudajući desnim kažiprstom po točkicama iza kojih je, umjesto arabeski suzvučja i tišine, titralo ono mučno pitanje bez odgovora: zašto se to Talijani tako uporno već tisuću godina upinju da nam otmu tu jadnu, krševitu postojbinu? - Davor se, ma koliko u sebi potiskivao ta usporedna sjećanja, nikako nije mogao otresti slike svoga najprvotnijeg iskustva: okoliša sorenih gromača i dlanolike hrapavosti u krošnjama smokava, susjedova trijema od prepletene loze i bršljana, vonjeva sažgana trsja i pečene ribe na gradelama, smrada od salamure, revanja magaraca i ženskih ćakula, mediteranske melodije i žestokih svađa; kao da ga je još uvijek doživljavao tu, pred sobom - bio je to sasvim malen, zaokružen svijet na otvorenom, svijet u kojemu su, prije svega, strasti bile prokletstvo zajedništva. A Šundrov je - ma koliko, sam po sebi, beznačajan - bio u tom svijetu, naročito pod maliganskim isparenjima predvečerja, središnja os oko koje se iživljavala njihova zaostalost. Najprije ga se - u onim orljavinama podvriskivanja i psovki - bojao; zatim, kad je počeo shvaćati, stidio se - i njega i sebe; ali - čak i kad je otkrio tajnu, nije mu opraštao.
I s gorčinom se prisjećao sebe:
 ... Pod borovima na gitari, u ludoj poliritmici habanere ili fjamenga! ... Ili, pak, na olinjalom harmoniju s kašljucavim tedeumom! ... Da učvrstim ili da prekoračim razinu svijeta na kojoj glazba - taj omamljujući medij ljepote - oduzima otrov istini!? ...
 
Dragan mu je na plaži, milujući ga po kosi, bio rekao:
- Pa, zapravo ... umjetnost i ne može govoriti o zbilji; njezin je jezik metafizički. Ona govori o nečemu nestvarnom - o čistoj čovječnosti. Kultura - umjetnost općenito - trudi se da zaboravlja istine i da nas udaljuje od sadašnjosti. Jer, ono što se unutar umjetnosti zbiva, ne obavezuje ni na što.
Fluid, što je s njegovih ustreptalih jagodica prelazio niz hrptenicu, bijaše zastrašujuće golicav.
- A to, onda, znači!? ... Sve potencije koje potiskujemo i zatiremo u sebi. Ali, svejedno - nemoj! Nisam raspoložen za to.
- Imaš tako nježnu put. Oprosti! - Opčinjavao ga je sladunjavo. - A što se tiče kulture! ... Ideje o sreći, o skladu i o ljepoti - kojih u zbilji, uostalom, i nema - s jedne strane čuvaju nadu u tu sreću, u taj sklad i u tu ljepotu, a s druge, pak, i nehotice pomažu postojećoj stvarnosti da traje, kako traje. A na nama je bar da izigravamo ulogu negatora toga nehumanog društvenog poretka.
- A zar, onda, to ne znači da bi se socijalistički pokret borio za onaj isti društveni poredak što ga potvrđuje baš ta i takva kultura mjesto da je prevlada.
- Vidi, vidi vraga! Nisam znao. Pa ti se i politikom baviš! ... A neku večer, pred gostionicom, ni beknuo nisi.
- A što da beknem? Nije to bilo moje društvo. Ili još bolje: ja nisam njihovo! ... Osim toga, sa mnom ti je uvijek tako: Ona prava, duhovita replika uvijek mi padne na pamet prekasno - na stepenicama, kako se to kaže. A što se politike tiče, ja, na žalost - ovdje, kod kuće - stepenica i nemam!
I Davor, već ni sam nije znao po koji put - prežvakavajući doživljaje napreskok - vrati unatrag onaj posljednji prizor od ljetos.
- Ah! ... Boga mu njegovog. Opet je pijan! - Reče - sluhom u predvraću. Prije svega, zgađen nad samim sobom, do guše pun ciničke spoznaje da mu - biti tu, biti svjedokom vlastite nemoći - drugog izbora i nema.
 ... To, doputovati kao "kući!" za vrijeme praznika. Tobože "vratiti se!" ... Ili, naprosto: biti negdje - bilo gdje! ... do jeseni, dok ne počne škola. Uspoređivati onaj skroman, ali u svim pojedinostima - u dinamičnom rasporedu od zore do mraka - osiguran ritam života u zavodu s ovim ovdje! ... I na sve gadosti, na sva poniženja biti primoran tu, u toj bijednoj izbi između gromača, punoj čađe, paučine i truleži što se taloži po uglovima.
Bio je izvan sebe, više nego ikad ranije prikovan saznanjem da nema kamo. I slušao.
- Eheeej, Šundrove! Uaaa-hop! - Podvriskivali su, beljili se, nabacivali derani u susjedstvu. - Drži se tovaru za prkno! ...
A njemu, dok je ševeljao niz putinu, razlokane škrape teturale između bršljana.
- Ta prokleta mularija! - Uzdahnuo je Davor, odgurnuvši preko rasklimana jelova stolića limenu spravu za pisanje.
 ..."Nikada se ovdje, doma - gdje, zapravo, i nije moj pravi dom - nisam osjećao tako podvojen: radosno uzbuđen i očajan u isti mah", izvještavao je Krunu. "Više nisam vezan samo za kuću; zahvaljujući jednom prijatelju, odlazim u društvo - među mještane. Naravno, njima je - prije svega - zanimljiva moja muzička kultura; međutim - i na taj se način probija led! A, usput, i mene primoravaju da se lakše snalazim u nogometu i politici. O Hajduku i o Mačeku raspravlja se s mnogo južnjačke netrpeljivosti, ali ponekad - kroz cvijeće - provire i neke opasnije ideje. O Draganu ću ti, pak, drugom zgodom pisati opširnije." ...
Ispisani listovi razletjeli su se naokolo.
Ivanica je, bolesna, ležala na slamarici u kutu i tiho stenjala. Pakao je bio pred vratima.
- Ej, ti! ... barba Šundrove. Surla ti je ispala iz gaća, uaaa!
- Ufff!!! Jebem li vam majčicu!!! - Mumljao je on, dok se, gegucav, istrčavao pred busije grohota. - Sto li van krvavi bogova vaši!!!
Podvriskivanje mu je gnječilo nebo pred očima, dok je htio da zdrobi uličicu poprijeko. Jer on to sad više i nije sigurno znao da li se, uistinu, tako ili nekako drugačije zove.
- O, Bože! Zašto li su djeca u nas na jugu tako okrutna!? - Gotovo da je zacvokotao Davor, prostrijelivši odjednom sva dotadašnja poniženja raspusta. Jer i njemu, ne jedanput, bijahu ti dječaci, ti gorki susreti s njima - tu, nadomak otuđene raslobođenosti - postali znamen okova. Njemu koji, sve do nedavna, nije imao ni s kim ni kamo da odlunja.
 ... Čak ni s gitarom - poput Orfeja!
- Sinko moj ... ruglo je u nas oduvik bilo potriba. - Tješila ga je Ivanica na rubu jauka, dok joj se komušina vlažila pod pazuhom od iščekivanja.
Stisnuvši zube, on samo proguta pljuvačku.
- Ajme, judi! ... siromaja. Ni bokun bokalina doma nima, uaaa!
Čuli su se odasvud - iza gnojnice, s prozora, na teraci, u konobi. Izviždavali su ga, prduckali za njim, kreveljili se pa Ivanica zaplaka:
- O, Gospe moja! Jadna li san ti ja, sinja kukavica!
 ... Pakao nije toliko u bijedi, u boli, u nesreći, - razmišljao je Davor, - nego u poniženosti, što se iz njega ne može pobjeći!
- Ej, barba Šundrove! ... Koliko si dice naša prid vratiman!?
- Mrš! ... kurvin sine. Da mi te se dočepat - baren tebe, jednoga! - Nadurlavao ih je on uokolo, dok su maloumno stenjala za osvetom kliješta njegovih nokata - činilo se, pod stotinama skrivenih grkljana.
A Davor se ponovo lecnu pred mrakom najdubljeg djetinjstva:
 ... Samo jedna zgužvana novčanica od sto dinara! Ugurana među pelene. Za pokoj duše, valjda.
Za njega, koji se bio tada probudio s krikom u predvraćju, bijaše to tek jedan od slučajnih pragova, u gluhu ponoć, na putu očaja. Napušten kao posljednji otkos ljubavi. Jer, začudo, Ona - crnih ruku, izduženih u bezdan i kobnih kao tmina u njezinoj kosi - nije mogla podnijeti čedomor, ona koja je tada morala biti ili pregladnjela ili još djevojka.
Kad iz okolnih župa nikako nisu stizali odgovori, oni - uz skromnu pripomoć općine - pristadoše da budu roditelji.
- Ma, Joso, ne slušaj pogane jezike, čoviče! - Zagrcavala se s postelje Ivanica - glasom koji je trunkom nalikovao i na nježnost. Ali, da ga obrani pred osinjakom, da ga zakrili pred utvarama što su nicale iz njega samoga, da ga uvede u kuću molbom koja je bila i više od njezina prava - to, naravno, nije bilo dovoljno. I ona će, ne svrnuvši pogled unutra:
- Zašto li dragi Bog uživa da najveća iskušenja šalje najbidnijiman!? ...
Prilazeći joj s grlom na omči od suza, Davor je u sebi već nosio podignutu pesnicu protiv neumitne spoznaje o životu.
- Uzeli smo te. Ionako, nismo imali svoje. A tekar smo poslin primitili da si, jadan, slip.
 ... Šteta! - Htio je da kaže onda. - Bili biste se predomislili, sigurno.
A tko zna - možda je i Ona, mračnih očiju kao što bijaše i strast u njezinim rukama, zaridala - onda, prije više od šesnaest godina. Možda bi mu se Ona - ta nesuđena majka ubojica - sutradan bila i vratila da jezerca pod njegovim trepavicama nisu bila tako oblačna.
- Ah, kad bih bar mogao da umrem! - Šaptao je uvelim suzama na uzglavlju.
 ... A Ona - bezimena - ipak je bila drolja! - I mislio je. - Oba puta ćaću mi je pronašla vrlo jeftino!
Čuli su kako se jedan zidić u susjedstvu ruši; bio je to tamo Šundrov - svirepo čudovište u porastu.
- Jope će nas isprebijati ni za šta. - Jedva je rekla Ivanica, dok su joj se uši raspupavale u grozu. - Kad bi baren ti moga nigdi da se skloniš.
- Čuj me, majko ... Ja osjećam, ja znam da sam u ovoj rupi oduvijek bio stranac. I svakim danom sve više - za svo troje. A za njega i za sebe naročito. Ali danas! ... Neka se samo usudi da digne na tebe ruku! ... On dosta toga izmami od općine na moj račun. A meni se, ionako, zgadio život već odavno. Te, napokon - mogu ti ja za sve, što si učinila za mene, i drugačije biti zahvalan. Pogotovo zato, jer nisam uspio crknuti u pravi čas!
Uto Šundrov zauzla korakom u predvraćju i sav kao da se prosu psovkama prema ležaju:
- E, deder, ti! ... kujetino jalova. Bocun! ... Di su pinezi!?
- Otkud mi, Jozo, tako ti Boga!? Poslidnji si nan dinar poloka.
- Ni me briga! ... Radin ka konj, a živin ka pas! ... Cekine! Dotu vadi! ... čuješ li?
 
- Ajme meni, ni košulje više nimaš ka čovik. A ja ovdi skapavan, sva slomjena.
- Krepaj! ... Enti Boga, tebi i tvon simenu.
Očito - predmet zabave dokonih mještana, bio je pijaniji nego što bi to sam mogao platiti.
Davor je, još kao dijete, nejasno naslućivao razloge: Šundrov bi - činilo se, najčešće - iz neke čudovišne pobude - straha, mržnje, tjeskobe, što li? - zlostavljao njih oboje, a naročito ženu, zato što mu - jednu za drugom - u kući rađa samo smrt. U početku, možda - dok je još bio samo divljak, tek tako - iz nadmoći u šaketanju; zatim - vjerojatno, kad su ga već stale spopadati utvare - ne toliko iz želje za potomstvom nego iz neke mutne predostrožnosti; te, napokon - da bi je premlaćivao unaprijed, kako mu se više ne bi usudila pobaciti.
- Da ti dotura zoven, a!? ... - zareža zlobno.
- Ma, ostavi je na miru! - ljutito se umiješa Davor. - Čuješ!?
- Šta ti to meni!? Braniš je, a!? - zamumlja Šundrov osorno, dok su mu pesnice zloslutno lelujale po sumraku. - Ti, kopile ćoravo!
- Bilo bi ti pametnije da tamo legneš! - Odgovori Davor, a u glasu, što mu se napinjao do drhtava diskanta, nešto puče. - I, pazi! Nemoj me više vrijeđati!!!
- Mrš! Ti, kurvin sine! ... Komu ćeš ti zapovidat!? - rikne Šundrov i zatetura naokolo.
- Ostavi se noža, Jozo, tako ti boga!!! Ostavi!!! - iznenada vrisnu Ivanica, nemoćna da ustane.
Tada, sav naježen od gađenja i strave, Davor ustuknu jedan korak - do nad bezdan, pa više kriknu nego zapita:
- A ti to nož!? Na mene, je li!?
- Gospu li van vašu! Zaklat ću vas oboje! Da van se krvi napijen! ...
Davor onda, zaboravivši na godine, grčevito razmahne stolicom do sebe i jurne nasumce naprijed.
- Ajme meni, sinko ... na oca si dignija ruku, nesritniče. - Suho je zapomagala Ivanica, svjesna da bi mu - kad ne bi to bio smrtni grijeh - i za daleko više toga bila zahvalna.
Davor se, međutim - u razbješnjelom nagonu što je pod zaglušnim stremenanjem krvi čitav mrak svodio na jednu jedinu točku opstanka - zanese pa raspali jedanput, i onda još jedanput - nadljudski, žestoko. I sav još u nekoj pomamnoj razjarenosti zvizne ga nogom i stade gaziti, sve dok se muklo, sve tiše roktanje ne sklupča u san. A zatim, nakon što je sa škrinje dohvatio gitaru, drhtureći cijelim tijelom, reče s vrata:
- Hvala ti, majko, za sve. I zato, što si toliko dugo izdržala da mi budeš majka. Ali ja sad moram - ja, kopile ćoravo - otići. I da više nikad ne prekoračim ovaj prag! ... Pa makar morao i prosjačiti. Zbogom!
- Davore, sine moj! - jauknula je Ivanica. - Kamo ćeš, jade moj? Sam! ... I, da me ostaviš takvu. Ali on se, koračajući nesigurno, već uspinjao strmom uličicom - u neopozivoj namjeri da pobjegne, da skonča s tom nepodnošljivom morom vlastita identiteta; nije slušao njezino dozivanje, trudio se da ga ne sluša - usredotočen u jednu jedinu brigu: Samo, da gitarom ne udari u kakav zid!
 ... Kopile ćoravo! - mislio je.
A nešto je bolje poznavao tek jedan jedini put.
 
* * *
19.
 
Koliko god bio pogođen kaznom koja je za budućnost mogla biti presudna, Kruno je, mada u naponu prkošljivosti, bio dovoljno inteligentan da shvati kako taj njegov "slučaj" - drugi po redu otpust iz zavoda - iziskuje nove, dosad neiskušane napore da se održi na površini. Možda se u prvi mah i činilo - ne toliko, njemu, koliko njegovim roditeljima - da su sve perspektive, zapravo, obojene tragikom; pa ipak, dobro je znao - dapače, on je taj svoj stav poznavao i s one skrivene, osjećajne strane - da njegova osobna tragedija još uvijek nije vrhunac nesreće, nesreće koju više ne bi mogao podnijeti. Ono, čemu se ni poslije šest godina nije mogao sasvim prilagoditi, očito - nije bio toliko sam gubitak vida, koliko posljedice što proistječu iz njega. A sve se, na kraju krajeva, svodilo na prozaičnu i, opet, veoma suvremenu dilemu: Da li je on, kao stvarni subjekt - pojedinac ili funkcionalni dio neke zajednice - zaista društveno koristan ili, pak, sebe takvoga može zahvaliti samo humanitarnoj snošljivosti? Jer - ako skepticima njegov uspjeh bude tek jedna od senzacija!? ...
22. studenoga 1938.
 
Češljugar
 
"Dragi drugovi", pisao je Kruno, adresirajući - opreza radi - na podvornika u Glazbenom zavodu. "Zahvaljujem na zanimanju i brizi; meni je kod kuće, recimo, sasvim dobro: počinjem se - nakon toliko godina - navikavati na toplinu obiteljskog ognjišta. Međutim ta je integracija još uvijek prilično segregativna. Trudim se da, pod uvjetima koji su mnogo teži nego u zavodu, nastavim sa školovanjem - bez neophodnih udžbenika i pomagala, ali s mnogo volje koja je više nalik na prkos nego na marljivost. A dokle ću stvarno dogurati, doista - ne znam! Politika - poput atmosferskih oscilacija - prodire do srži, čak i kad su svi prozori zatvoreni. Mačekovci su momu ocu, kao bivšem policajcu, povjerili čudesnu arhivu: sve neke režimlijske novine i časopise iz kojih se, onda, koristeći se citatima, opozicija s priličnim uspjehom naoružava."
Premda je imao žulj na kažiprstu, bockao je i bockao šilom - već jedanaestu stranicu. Želio je da se time na nov način - drugačije negoli su ga poznavali - razotkrije: s pozornice, vidljive samo njegovoj mašti. A bila je to kuhinja u potkrovlju - tijesna, bedrimice za svaki pokret i krcata starudijom. Pa opet - više nego sve u preosjetljivu pamćenju mirisa jednog usamljenog dječaka. U maloj, dakle, sasvim običnoj kuhinji - onakvoj otprilike, na kakvu imaju pravo samo prognanici unutar geta (odnosno, kako bi rekli turistički vodiči: unutar Dioklecijanove palače).
 ..."Ne vjerujem - nakon što me se na tako hladnokrvan način otresao - da je Gromovniku još stalo do mene. Ali, ako vi tako kažete! ... Nemam ništa protiv toga da mu date naslutiti kako nipošto ne kanim kapitulirati." ...
 ... Naprosto, zavod mi je dao sve što mi je mogao dati. - Tješio se. - Ne samo svjedodžbe nego i nade.
Pa, eto, tako - prepušten samomu sebi, mogao je (u što, zapravo, nitko, a ni on sam nije vjerovao) i kod kuće da nastavi koračati kroz život: sirotinjski - lijevom, praveći košare ili četke; beznadno - desnom, sviruckajući po birtijama; klasno svjestan - pravo naprijed, spremajući se, unatoč svemu, za više razrede gimnazije.
- Daj Bože! ... sinko. - Bio mu je rekao ljetos otac, već od ranije pomiren s činjenicom da će ga morati uzdržavati do kraja. Samo ... vremena su teška, sine moj! A i svijet ovdje, znaš i sam! ...
Svijet: bili su to ljudi, a bilo i društvo - država.
- Znam, ćaća, znam, ali ... kad opozicija pobijedi na izborima, valjda će nam biti lakše; ti ćeš ponovo dobiti posao.
- Ah, sinko ... ne razbijaj sebi glavu s politikom! Snaći ćemo se, ako Bog da, i ovako! Samo ti uči!
Naravno, obojica su bili svjesni toga da je protiv političkih progona i Bog bio nemoćan. Jer, već tada - za vrijeme rata, dok je Baja, taj stup dinastije, sanjao veliku Srbiju, pišući da joj saveznici, za njezine žrtve, moraju priznati sve oblasti u Austro-Ugarskoj Monarhiji dokle ima srpskih manastira te južni dio Dalmacije koji nije obećan Italiji - svim Hrvatima, pa i ovomu kojega danas sahranjuju, trebalo je biti jasno da vojska, koja vodi pobjednički rat za oslobođenje svoje "braće", uzima i pravo da govori u njihovo ime. Tako, da oslobođenima ni imena više ne treba!
A prije pola sata majka mu je, držeći još mašicama grumen ugljena, bila rekla:
- Eto, zasad ... natrpala sam ti dosta. I neka se to samo pomalo kuha! Ti se nemoj ništa pačati ovamo. Da se, ne daj Bože, ne opečeš! ... A čim završi sprovod, mi ćemo se odmah vratiti.
- Da, razumijem.
 ... Ni u šta nemoj da se pačaš, sinko! - progutao je gorko. - Jer, što bi htio da htio, uvijek se negdje moraš opeći.
U kuhinji ("zatvoreno za javnost" - inventariziramo!): na štednjaku jara i vonj kisela kupusa, pomiješan s gustim pramenjem sapunice; po zidovima jedan reklamni kalendar sa slikom od preklani, okrnjeno zrcalo na tri ćoška; velika Gospa Sinjska u crvenbijeloplavom okviru i s nadopisanom šminkom i trepavicama; ručni rad na jeftinom platnu s kaligrafskim slovima; ogroman čavao mjesto vješalice i još desetak manjih kaveza u kojima su čamile ptice pjevice. A na stolu - bilješke i sprava za pisanje.
Kruno je za stolom, buljeći u zvuk sjećanja - u ćaćina stranačkoga prijatelja koji je, pomalo smeten pred mlađim ukućanima, zračio nekom nametljivom prisnošću - naknadno, s konverzacijskom zadrškom, pokušavao da usebno, s prekrajanjem dvosmisla, formulira odgovor koji bi bio iznad razine njegovih godina.
 ... Dušu je, čini se, lakše zamisliti na membrani radija nego iza crnih naočala! - kao da reče. - I pobude po jeziku kretnje ili grimase. Pa, dosljedno tomu, i da junak sputane gestikulacije i nerezonantne obrazine - kao što smo mi, na primjer - biva, već i samo zbog toga, komunikativno nezanimljiv i kao čuvstveno i kao djelatno biće.
Kruno koji se, izdvojen od života, ludo nadao samomu sebi, osjetivši da klizi prema smrtoljublju, nije imao volje da nastavi. Slutio je: literarni kompost, proizveden u verbalnoj retorti, možda i može dočarati završenost neke priče, ali s brda, na kojemu je tkana, ipak ostaju nedorečene povijesne stvarnosti - slikovita uprizorenja i zapleti što se tek ovlaš i vrlo rijetko prislanjaju uz armaturu nekog umjetničkog sadržaja.
 ... Pa, recimo: čak i kao puku reportažu - ovaj demonstrativno veličanstven sprovod, ovu karizmu čovjeku koji je, zapravo, već odavno bio promašen političar.
Međutim, tada je - možda i kao spomenik svom vlastitom prisluškivanju - stajao kraj odškrinutih vrata i nekom pogurenom čežnjom, na koju je kidisao, otpratio braću - njihov obijesni topot potkovica niz kamene stepenice. Jer, eto, njih su obojica, premda mlađi, odlazili s majkom - odlazili, kako je bilo isplanirano, na pločnik pred bolnicom gdje će u gustom špaliru dočekati posmrtnu povorku. A on je tu, u tom mračnom hodniku, nalikovao na upitnik, makar mu je sve već odavno - sve! - bilo jasno.
 ..."Samo ti, Kruno, ostani lijepo kod kuće i ništa ne diraj! Da se ne bi, ne daj Bože, opekao." - Motalo mu se nešto u grlu kao zavist ili gorka pljuvačka prijekora.
- I, znaš, nemoj mi previše gnjesti crvendaća! - Kao da je još odjekivalo u onom dvostrukom galopu veselja što će uskoro, preobraženo, stupati u žalobnoj povorci s posljednjim papirnatim pozdravom u crno razvučenim trakama. - Jer, da mi ga slučajno ne udaviš među prstima.
U obitelji se prihvaćalo, samo po sebi: to - ta igra ili skrb oko krletki - bijaše sretan surogat njegovoj usamljenosti.
A neki dan je, opet, "šjor dotur" - jedan od onih u štabu lokalne opozicije koga je otac, ne bez ponosa, nazivao prijateljem - iznenada banuo u kuhinju da se, još zahuktan predizbornom kampanjom, na trenutak ukloni policijskoj raciji; sjeo na klupicu iza vrata i, sažaljivim čuđenjem promatrajući dječaka koji je s češljugarom na dlanu izvodio neke vježbe, promrmljao sebi u bradu:
- Zanimljivo, da. Svakako! Ali ... Čini se, ipak ... izolacija deformira psihički život. A, vjerojatno, dovede i do sadizma.
Pretpostavljao je da ga, ionako, nitko od ukućana neće razumjeti. A otac je tada - zaštitar i neke vrsti borbeni opozicionar, dobrovoljni tjelohranitelj mjesnih prvaka - bio više nego razdragan što je šjor dotur malo navratio do njegove sirotinje i, premda uopće nije bio siguran odnosi li se sve to - te izolacije i te deformacije - na političku situaciju ili na njegova sina, bilo je nekako dobro rečeno - u svakom slučaju, da za njih, neuke pučane, bude premudro i da se u naknadnom objašnjavanju sasvim izvrda.
 ... Prema tomu: Ima u tebi, dragi momče, i ... kako se ono kaže? ... sadizma! Usprkos tomu ili, možda, baš zbog toga što ne vidiš. Samo, ako ti gospodin doktor nije malo previše laskao! ...
Kruno je bio ciničan i duboko uvrijeđen. A u tom času, ionako, prijevod ocu više nije bio potreban.
 ... Zar doista tako!? Sadist!!! ... I drugovi su mi često govorili to isto.
A sad je, već više od sata nakon njihova odlaska, stajao kraj zatvorena prozora i, opipavajući mašak nad usnicom, oponašao iskrzanog sebe u sebi: ono svoje drugo "ja", veliko rezervno Ja koje kao da je gledalo napolje, u tmurni jesenski dan i sanjarilo.
 ... Recimo, tamo na Peristilu. Stojim u razdraženoj gomili - sam. Ili ... ne, ne sam. Bar trojica nas! ... I držim bokser u džepu - za svaki slučaj. Ili, još bolje: kao neki specijalni fotoaparat u kojemu je, zapravo, zakamufliran brzometni revolver s pedesetak cijankalijevih strelica. Razumije se - bez buke i precizan. I, samo - kao fotografiram kordon koji nas potiskuje. A svi oni - režimlije, provokatori, policajci, špijuni - kao zrelo snoplje, dufff! ... Eto, baš tako. Pa onda: Buna! Revolucija!!! ...
 ... Ali čekaj, čekaj - bez šale - da sad, uistinu, progledam!? Bože, kako je sve to čudno! Gotovo da sam zaboravio gdje sam.
 ... Progledati, da. Bilo bi to čudo medicine. A za čudesa treba imati jaku vjeru. Možda bi, zbilja, bilo dobro pokušati da se pokajem. Valjda još ne bi bilo prekasno. Samo, da se mogu! ... na neki način jako uvjeriti da vjerujem. Ali, na žalost! ... Jer, sedam je ovakvih jeseni već prošlo, a ja još uvijek - ništa. Premda je majka bila, još onda, odnijela svetoj Luciji u zavjet srebrnu pločicu s reljefno otvorenim očima. I prošlo - sedam proljeća.
Šetkarao je po kuhinji u kratkim, vrtuljastim dijagonalama i unespokojenim bedrima sladostrasno zapinjao za uglove namještaja.
 ... No, stvarno - recimo, da sad, uistinu, progledam. Hm! ... Naprosto: bio dijete kad je pala ta gusta noć - dugo i dugo. A sad, eto, najednom - zora! ... Pravi pravcati mladić! - I, kao da ovjerava svoje godine, pljesne dlanom po malčice ispupčenu košu. A rebra su mu (kao što je bilo rečeno u njegovu prvom pismenom sastavku) nadmena i hrabra, već odavno bila spremna da zagrle i najbezglaviju kob. - I onda bi ovih sedam godina izgledalo kao nekakav san, kao ponor - debela crta zaborava. Nagodinani čemer u jednu jedinu kap. A ja bih, kao iza kakva magnovenja, ponovo vidio! ... Kruno časak popostane nasred kuhinje.
 ... A što, na primjer, što bih sad vidio, kad bi se - ipak! - desilo čudo? Naravno, kad bi ona gospoda "gore", na nebu, htjela praviti čudesa za inat momu bezvjerju.
Zatim je prislonio čelo na mokro staklo prozora.
 ... E pa, na primjer ... kakav bi, stvarno, morao biti pogled odavle - na onaj zid prijeko? Sad, recimo, kad vani dosadno sipi, a sapunasta je zapara iznutra. Nnnda ... Najvjerojatnije, tek pepeljava ploha dana - bez neba. I zatim, ono što se u srednjem vijeku ili tu, na Mediteranu, zove ulicom. Obzorja, zazidana prljavosivom ili smeđom gromadom susjedne kuće. Možda ni tri metra daleko. I to bi bilo sve. Osim ako baš tu, preda mnom, nije prozorčić one sušičave mustrice ... U tom slučaju: Ah, molim vas, šinjorina, oprostite; nisam htio, doista nisam htio, ali! ... Progledao sam, eto. I neprijatno mi je; ali, kad nemam kamo da svrnem pogled! ... Uostalom, i vi, šinjorina, buljite u mene svaki dan; znam ja to. Ali, ne smeta! Ionako, svi se mi tu već odavno prepoznajemo - neprestano jedni drugima prisutni svakom uzdahu i svakom zalogaju. Pa ipak, zašto nemate malo gušće zavjese? ... ako ih, uopće, imate. Jer - kako čujem - još uvijek, po kojiput, viri tako nepristojno poneka muška noga ispod jorgana.
Bilo je to u monologu zgražavanja - braće radi, naravno. Premda im je, u neku ruku, i zavidio - pogotovo, jer su bili mlađi od njega - zato što su povazdan mogli na sve strane zirkati u tuđe zahode.
 ... Eto, dakle, u čemu bi se, da nas je onda uslišala, iscrpljivalo čudo svete Lucije. Da - kroz koji god prozor odavle svrnem pogled, moram bestidno zuriti u nečiji čmar.
Kruno je, premda to njegova braća nisu znala tako da nazovu, bio čistunac u prijezičnoj oblasti svoje duše. Upravo "naj! ..." Toliko, da bi zavarao i sebe i njih kako uopće ne živi od podsvijesti.
 ... Dakle, ne, neću odatle. I, kog mi se vraga samo petlja ta Filomena!? ... Uopće, sad nisam u getu; ne gledam taj zid. Nego, idem ispočetka; recimo: stanujem u svijetloj, prostranoj ulici. Ili, još bolje: u nekom perivoju. I sve gledam naokolo ...
Ali se ovaj put njegova sjeta nikako nije zaustavljala na sanjarenju.
 ... Nego radije, da se vratim na ono jučer! - Zabavljao se da izmišlja, ali još više da dopunjava i u beskonačnom preponavljanju da mijenja događaje koji su se doista ili bar upola desili.
 ... Jer, kad im ne bismo bili kost u grlu, ne bi oni - mater im režimlijsku! ... - zaredali s tolikim premetačinama po gradu. Samo zbog zastava, crvenkapa ili rodoljubnih budnica. Kao da neka ganga, letak ili značka ruše državu. A možda su pretpostavljali kako će i u nas naći osmrtnice. Ali, da - nije moj stari uzalud i sam nekad bio policajac. - Oblačak neke trome ozarenosti jedva mu izbije na usnama. - A jesmo ih namagarčili, nanu im jerezovsku! ... Jer, dok su oni još bjesomučno zvonili, a ja petljao s lancem na vratima, ćaća je već bio dospio da im čitava dva svežnja sakrije pred nosom. I to - nigdje drugdje nego u štednjaku. A baš su se skuše pekle u pećnici. Možda i nije bilo naročito genijalno, ali - vonj od pečene ribe bio je dobar dimni zastor. A bio je to nekakav - rekoše - u crno zabrađen letak; mislim - dosta mutno buntovna istina o pravima i o slobodi naroda. Pa, kad je onaj - pas jedan! ... koji je toliko puta ranijih godina sjedio za našom trpezom - dreknuo: U ime zakona! ... Boga mi, ovaj ... Pa, zapravo, i nisam se, opet - baš tako! - ukenjao. Ali, da vidim! ... Eh! ... Zbilja bismo im mogli dati u krst ćaćin i materin!..
Ruke su mu, kao nehotice, tražile nešto neodređeno - na policama, po stolu; nije bio načistu što, zapravo, želi; naprosto, silom je htio nešto - da li da se poigra kakvom beznačajnom sitnicom ili da štogod napipa za jelo.
 ... Na primjer: mogao bih ja - u tom slučaju - da u škrinji ispod majčina miraza iščeprkam ono kuburetine na bubanj pa - što je da je - šest je zrna, svakako! A stari, onda, da dohvati sjekiru; da, jači je i, sigurno, bolje može gađati; on, dakle, dohvati sjekiru pa: marš, kučkini sinovi!!! ... I bilo bi poslije: Navali, narode! - strka, puškaranje, mitinzi, buna. Uostalom, neka konačno zna i njegovo čaršijsko veličanstvo da je u ovoj kući grijeh ne biti Hrvat.
Kruno je, međutim - kao prilično dobar daktilograf - da bi opovrgnuo svoj položaj manje vrijednosti, pristao na jedno novo političko iskustvo: da u kancelariji Stranke na matrice otkuca brošuru o "Vlajima", seljacima Dalmatinske zagore - nadimku što su ga lokalni aktivisti navlačili na sumnjivu tezu kojoj bi korijen bio u latinskim "vilanima". To je trebalo zazvučati gotovo idilično kao obrambeni mehanizam - jamstvo što ga je tim neukim pučanima nudio neki ishlapjeli povjesničar, ali je on - gimnazijalac još - primijetio:
- Zar ne bi bilo jednostavnije usporediti "vlah" i "felah"?
U sobi je bilo još nekoliko odbornika; mora da su bar neki od njih pomislili: Tako slijep, a tako pametan!
Otac je, napokon - uvijek pomalo brižan - prvi put procvao.
- Oni sve to, znate ... sluhom i opipom! - Zagrcnuo se.
Ali je Krunu više privlačila prepirka na drugom kraju.
- Ne, ne, kažem ti ja: Jugoslavija, to ti je samo trik - drugo ime za veliku Srbiju - i mi se na osnovi našega starodrevnog državnog prava moramo boriti protiv kraljevine, a za nezavisnu seljačku republiku.
- Ma, dobro, da ... Srbi su pljunuli na to naše povijesno "državno pravo" (uostalom, pravo koje se temeljilo na feudalnom poretku) i, nudeći nam na bajunetama oslobođenje, krivo protumačili našu želju za ujedinjenjem kao pripojenje. Ali boriti se danas - isključivo na osnovi tih arheoloških iskopina državnopravnih klauzula koje su, možda, nešto i značile u feudalnoj monarhiji - boriti se, i to: za nekakvu seljačku republiku ... hajde, molim te ... to je romantika!
- Ali, samo da čuješ i onaj sofistički biser! ... Jer, kažu: "Kad bi se Srbi odrekli dinastije Karađorđevića, značilo bi to za njih zbilja jednu neizmernu žrtvu. Oni bi se odrekli nečega što su imali, što su voleli. Da se Hrvati i Slovenci odreknu republike, to ne bi za njih značilo nikakvu žrtvu. Odrekli bi se nečega što nisu ni do sada imali. Na republikanskom putu njihovom mi Srbi ih nećemo slediti. Istina je, mi smo jedan narod s Hrvatima i Slovencima, ali veza, koja nas vezuje za Srbiju i njenu dinastiju, neizmerno je snažnija i jača od veze koja nas spaja s Hrvatima i Slovencima." Što veliš na to!?
- Pa ... za one slojeve koji se poistovjećuju s piramidom vlasti - makar i pri njezinom dnu - kruna može biti centripetalna silnica; međutim, sve je to - kao i naše republikanske davorije, uostalom - anakronizam. A na europskoj sceni je - pa i među nama - jedna sasvim izvitoperena povijest koja se hrani mitovima. Srpski nacionalizam nije ni više ni manje poguban nego i naš vlastiti. Pogotovo danas kada mnogi - i javno i tajno - hrle u zagrljaj fašizmu!
Sutradan, kad su u hrpi starih časopisa pronašli "Balkan", brat mu je pročitao:
 ..."Srbi i svi prijatelji narodnog i državnog jedinstva razočarani su i ogorčeni na Hrvate i Slovence. U borbu! - složnu, svesnu, zakonsku, po potrebi i sa mitraljezima - neka Zagreb vidi svoje ulice malo poprskane krvlju, što mi nikako ne želimo i što samo od njega zavisi. Za sadašnji separatizam iz Zagreba i Ljubljane imaju da se primene odredbe o zaštiti države i krivičnog zakona. Ko bi i posle toga pokušao da se buni, ima da omasti konopac. To je po našem dubokom uverenju najbolji lek za ozdravljenje od bolesti separatizma. Pokušajmo da ga odmah upotrebimo i videćemo da će rezultati biti odlični." ...
(Kruno - sad već donekle "drugi", bliže revolucionarni nazorima - skicirajući tu priču, sve se kolebao da li da ipak unese dvije ispravke. Ocjena političke atmosfere, koju bi nakon tri godine dao, nije više odgovarala njegovim raspoloženjima od nekad - uoči parlamentarnih izbora trideset i osme, kada su svi oko njega naivno vjerovali da će se te velikosrpske cokule, ma koliko bile bahatošću potkovane, raspasti to brže, što surovije budu gazile po njihovoj zemlji vjekovnoj. A s druge strane, još ni sad nikako da u tomu - kroz psihoanalizu - prokljuvi sebe: onoga sebe koji, u stvarnosti, bježi od bilo kakve agresije, i onoga sebe koji se u maštarijama tako rado iživljava na okrutnosti.)
- Ah! Lijepa naša domovino! - Gunđao je himnički. - O, junačka zemljo mila! ... Eto i ja: ne vidim, pa ipak - znam. Ništa im nije koristila ni Punišina parabela u Narodnoj skupštini, a ni viteški amanet ustrijeljena Ujedinitelja.
Na tren je odškrinuo prozor da osluhne.
- Živjela slobodna Hrvatska!!! - Čuo je kako urlaju. - Živjela demokratska opozicija!!! ...
 ... I, zaista - sjećao se poslije - bilo je neke čudesne, vijoglave siline u tim riječima tada, na predahu između dvaju ratova; štoviše - bilo je neke magnetične omamljenosti po tim razbarušenim parolama iza uglova što su ih gomile nesuvislo izvikivale - eto, čak i u sprovodu. Bio je to, dakako, i spontan klasni gnjev i rafiniran građanski prosvjed - izbezumljen krik i opomena protiv "starijega brata" s kiselim uvijačima i s pendrekom za tekući način mišljenja: zajednički nazivnik i odušak nacionalne svijesti, što je na Istoku, a priori, zvučalo kao zločin.
I usporenom se kretnjom ponovo zateče kraj zatvorena prozora.
 ... Napokon! To je, valjda, krenula i povorka. Kad, eto, brecaju muklo i ona najdeblja zvona. Kao da u kakvim upornim talasima naviru - crni, iz podzemlja. I propinju se do crnih oblaka i, opet, padaju natrag u crnom, neodoljivom romonu - toliko duboko, da mi sve staklo treperi na obrvama.
 ... Sad ga, dakle, već iznose iz katedrale.
U tom času mora da je čitav grad bar s ponekom crnom krpicom na rukavu bio već izmilio kao gusta, sumorna bujad niz uličice, da bi se sporo, ali neumitno zapredao, kuljao, zbijao se u rijeku iz koje strše trobojnice na pola koplja, raskriljeni vijenci s posljednjim pozdravima i mnoštvo crvenih kapa seljačkih.
 ... E, da sam slikar! - mislio je naizust. - Cijela bi se ta poplava koščatih lica slila u stokraku, potmulu zvijer, jugovinom nabreklu i mračnim slutnjama zalepršanu, dok bi olovne kapi s tornjeva dražile im krv na razbarjaktarenim skutima. Jer, koliko sutra (ako ne već i danas, možda) jadan ti bog u nama - pogotovo, kad jedan veliki političar odlazi zauvijek.
A zna se: Bio je to - kako narod kaže - rodoljub iznad svega. Naročito za one kojima se otpor svodio na pravoslavlje i ćirilicu.
 ... Da li je to, uistinu, samo jedan politički sprovod? - mislio je. - Ili, možda, sprovod jedne politike!?
Ljutilo ga je, zapravo, što se ipak ne može posve snaći u tom proturječju zbivanja - u toj katastrofičnoj viziji stvarnosti pored koje s tako jeftinim formulama prolaze toliki agitatori. Jer, ma kako balavo izgledalo to njegovo poznavanje života, ljubav prema domovini - pa i domovina sama - zgušnjavala se u njemu u neki nerazgovjetan prkos. A opet - upravo zato, što je, kao ideal, bila previše uzvišena - lebdjela negdje u praznom.
- Neka je vječna slava narodnim tribunima!!! - Netko je urlao iz petnih žila, kao na juriš.
 ... I narodnim tribunalima, - Zaluta mu iz podsvijesti, više po zvučnosti nego rasuđivanjem.
 ... Moji me, dakle, zato nisu htjeli povesti na groblje. Sigurno, jer se pribojavaju da bi policija opet mogla izazvati nerede. Ali, sad je svejedno. I za mene će, valjda, jednom doći dan! ...
Kruno, sav u monološkom žišku samopromatranja, naglo ustukne; pričini mu se odjednom kao da će nasrnuti na neku prepreku - zid ili kuhinjski ormar (nikako se nije mogao snaći u tom buđenju). Zatim, obraćajući se još uvijek budućnosti, gordo se isprsi te stade ponovo šetkarati po uzanom prostoru između kredenca i stola.
 ... Uh, da mi je sad nekamo! ... Nekamo izvan ove krletke. Recimo, da to sad nisam ja - ovako sputan! ...
Svi bridovi, svi vonjevi stvari unaokolo - sve oko njega - sve je postajalo tjeskobno, tmurno, prigušeno.
 ... Jer, ovo je ovdje, zapravo, htio ja da budem hrabar ili ne - prokleto dosadan život! Jedva životarenje! ... A, da vidim? ... K vragu! ... Imao bih i prijatelja i ne bi me izbjegavale djevojke.
Onda, odgurnuvši s ugla stola papire s bilješkama iz fizike, priđe kutu iza vrata, skide sa zida omanji kavez koji je bio prekriven krpom pa ga oprezno spusti na raskrčen dio stola - pomalo užurbano i sputano u isti mah, kao da taj čin u trenutku potpune usamljenosti želi zadržati u potaji, samo za sebe; otvori vratašca i zavuče prste unutra. Češljugar je, možda - i sam već naviknut na taj obred nježnosti, kad god nije bilo vrijeme za čišćenje krletki - kao za šalu, jedino poskočio s jedne prečke na drugu. Valjda je, baratajući s onih nekoliko sitnih nagonskih pojmova, znao: To je opet koji trenutak poluslobode, kada će mu zatvor za desetinu lepeta biti širi.
- Mili moj. - Šaputao mu je Kruno, osjećajući to isto. - Eto, vidiš ... i ti si zarobljen - kao i ja komu su letovi poput sna. Ali, što da radimo? Takva nam je sudbina! Samo, ti ne učiš grčki i latinski; ti ne znaš da - negdje tamo - postoje filmovi, djevojke i medicina. Svemoćna medicina - kažu ... Ejh, da! ... mali moj češo. I tebi bar nitko ne spominje da ćeš cijeli svoj život biti nekomu na teret.
I, ponesen ispoviješću kojoj su se pomalo gubile uzde, zatumarao je brže reumatičnim šetkanjem između prozora i klimave stolice u zapećku pa, natrapavši na zdjelu pečenih maslina, stao zobati gotovo nesvjesno i nastavljao dalje da razgovara sa samim sobom.
- Eto, na primjer: Moji se o meni skrbe, nema šta! I previše, možda. Uvijek zabrinuti tko će mi, kad oni umru, oprati košulju ili poturiti tanjur s jelom. Boje se, užasavaju - s nekom nejasnom krivnjom u sebi; osjećam ja to. A mene - kao sokole! Premda zaista ne vjeruju - kažem ti; ne vjeruju da ću bilo što postići tim svojim učenjem, A i to: Prije bi jezik pregrizli, valjda, nego da mi, kao mojim vršnjacima, nabace koju o nevjesti. Čini mi se, ipak - tu više nije stvar u godinama kojih još nemam.
Osjećao se nekako nedoraslo, ubran sudbini prije vremena - s nešto malo mirisa u nadama djetinjstva. I, poput mrtvaca, gurnut u neumitni kovčeg beskonačne noći - nemoćan da se, doista, uspravi protiv životarenja.
- Ejhhh! ... Da to bar meni danas brecaju ta potmula zvona! ...
Češljugar je dotle - pokriven tihom pređom uzdaha - sanjalački mirno i dugo šetkarao po njegovim dlanovima, lepršao nad glavom i opet padao na ramena. Ponekad bi malo zapjevušio tromim, neveselim čavrljanjem ili mu nešto kao kljucao po kosi pa se onda, opet, ugnijezdio na prstima; izgledalo je kao da se porebarke zagledava čas njega u trošnom kaputiću, čas one svoje gore, iza sparušene salate među žicama.
- Hajde, češo ... evo i tebi jedna maslina! ... pa da i tu budemo na ravnoj nozi, nesrećo moja mala. Evo, na! Još jednu bobicu. Zdravo je to. Ugljični hidrati, fosfor, kiseline - da, o tomu ti još uopće nisam pričao. Fosfor je - kažu - neobično važan za razvitak mišljenja. Vrag ih znao; ali - evo, samo da vidiš kako je sve to glupo. Jer, čovjek nauči na stotine tisuća potrebnih i nepotrebnih riječi sa svih pet kontinenata, a nije u stanju da shvati ni onih desetak tvojih rečenica. Deder, papaj! ... milo moje. Pa, da i ti budeš pametan. Jer, jedino nas dvojica - bar ovakvi, kakvi jesmo - možemo pomoći jedan drugomu.
I htio je, raznježen vlastitom melankolijom, da ga prinese bliže ustima, no češljugar je - omamljen prepečenim maslinama, oblacima uzavrele sapunice i turobnom sivinom dana, da bi ga odviše zanimala ta sladunjavost - bio, izgleda, malčice nagluh na to tepanje, na taj cmoktav dodir paperja. I baš mu dođe odnekud - možda prije kao nekakav talas pijanstva - da poleti bilo kamo, da otprhne sasvim nečujno i lijeno.
- E, češo! ... vragolane. Opet si mi se odsmucao nekamo. Čuj! - Kao zovnu s klupice i s naporom ustane. Zglobovi u koljenima i prštave varnice u desnom kuku; činilo mu se kao da štaka po svrdlima. - Gdje si mi se samo izgubio? Ti! ... malo moje ptičje magare. Ehej, ništa te ne čujem! ... U bubnjićima mi je mutno, sve kao da grmi - čuješ li me!? ... ti, mali lopove.
Češljugar je, međutim - usprkos toj stenjavoj glagoljivosti - zastao negdje, mlitav i pritajen, a ružičasti mu se obrub na pogledu sužavao sve više, u crtu jedva toliku da propusti ljepljivu nit sumračja. I još - kao da mu je nejaka misao htjela po svaku cijenu da se udjene u meko paperje sna. A preostajalo mu je tek, da se popne na prečku stolice ili, bar, da se zavuče među krpe iza sanduka.
- No, no ... Nećemo tako! ... Želiš li ti to, možda, pozivnicu na komadiću šećera, a!?
Ali, kao da mu je sve to bilo uzalud. Češljugar nije više ni zalepršao ni cvrguknuo; njega su namjere već izdavale. Jedva se otimao zaboravu sive, neodređene tišine iznad Krunina tepanja; gubio se na rasplinutom mozaiku kraj noge od stola.
- Ma nemoj, Boga mu, tako! ... Češo, brate. Znaš, valjda, kako me sve kosti bole. - Gunđao je duboko nagnut između koljena, gotovo do nepodnošljiva pritiska u sinusima i rašljastim prstima veslao, dodirujući tu i tamo hladnu glatkoću poda.
- Ta, javi se nekako! Cvrgukni! Čuješ li, ti, bezobrazniče jedan mali!? ... Hoćeš, valjda, u zasjedi čekati, dok ne otvorim vrata ili prozor, a? ... Kao da bi na slobodi imao bolju papicu! ... I dokle bi dospio, ti - takav? Sa svojim kržljavim instinktom. A mačka bi te već na prvom krovu pojela za doručak!
A za rukama, koje su tako nesigurno razgrtale prazninu oko sebe, tapkale su kratko, sinkopiranom žustrinom dvije otežale vunene papuče - tapkale, ustabanavale se unaokolo, šepesale.
Niz uličice, prema Narodnom trgu, propinjali su se kroz tanko pramenje jugovine uzvici - Dolje! ... Slava mu! ... Živjela! ... - i Kruno jedva malo da podiže uho.
 ... Samo, da sve to konačno prođe bez okršaja!- I, naslutivši da bi se taj žamor mogao survati poput lavine, dođe mu da bi najradije - čak i tu, skriven u potkrovlju - da umakne opasnosti; mrmor je postupno rastao, kao da buči razbješnjelo more pod hridinom.
I, najednom - iznenada onaj reski hropac! Kao britvom po staklu.
- Ajme meni, majko moja! - Prigušeno vrisnu. - nisam ga, valjda!? ... Samo sam! ... Ne, nisam! Bože ...
A lijevi se palac, pod usplahirenim njihajem stopala, odupre da unatrag vrati već završen krok - neodoljivo, pa još jače. I tada, u grozničavo razdrobljenom čučnju kojim htjede da mu pohrli u pomoć, Kruno na samom vršku, pod noktom osjeti mekani otpor, sve dok tanko, ružičasto bedarce ne puče.
- Ne, ne! To nije istina! To ne može biti istina!!! - Zacvokotavao se prestravljen, u suludoj jurnjavi kroz oboren namještaj. - Gospode! Gospode! ... To ne može, to ne smije biti istina!
I trenutak s toliko bezumlja u tetivama:
 ... Zaboga, što!? Što sad!? Što da radim!? ... Da pokuša s umjetnim disanjem? Ili, da stavim malo joda? Graške znoja. Drhtavica. Suze.
 ... Samo malo s krilima, da dođe do zraka.
Ali, baš to - te strelovite sekunde u kucavicama - zgromiše ga do kraja, i samo mu se jedan otegnut jeziv cijuk propne kažiprstom do uzburkana srca, dok se bespomoćno koljence uvijalo bez cilja.
 ... Kako li je ono s prijelomom kostiju? Dvije daščice i, onda, povoj u gipsu. Da, da. Ali, daščice! ... Možda bih mogao i sa žigicama? Ali, gipsa, gipsa! ... Gdje da sad pronađem gipsa!? ... I možda malo soli protiv krvarenja?
I Kruno posegnu šakom nasumce prema kredencu - nespreman da u letu dohvati prevrnutu soljenku. Pa, ne dočekavši vlastitu namjeru, već je trenutak zatim, pomažući se grčevito zubima, pokušavao zauzlati bar komadić konca. Onda opet - u sasvim sumanutoj ideji - da ga brzo položi na neki jastuk. Ali - usprkos maljevima što su pulsirali ognjem u grudima, u grlu i u sljepoočicama - bio je, začudo, u svakom času neumitno svjestan svih pojedinosti; mogao je bolnom jasnoćom doživljavati sve - i smrtnu agoniju na zgrčenom dlanu, i grizodušje, i suze i strah.
- Jadni moj mali prijatelju! Jedini moj! - šaputao mu je. - I baš ja da te zgazim! ... Prokleta mi bila svaka stopa u životu! ... A pokreti, misli, riječi - sve mu se to munjevito presijecalo, sve se kidalo u kajanju, u mržnji nad samim sobom, u želji da se dogodi čudo, u načinu da se tom užasu otme bilo kakvo spasenje.
- Jadni moj mali češo! Moj mrtvi prijatelju! ...
Zatim, dodirnuvši nakostriješenu ogrlicu paperja, pomisli:
 ... A, ako još nije? Možda je to samo groznica. Jer ... nisam ga, opet, čitavom težinom. Bedarce, pa to i ne mora! ... Možda bi malo pare - topline? ...
Kruno uzdrhta i otvorena dlana, s kojega je lagano puzala i klatila se opuštena glavica, nagrne prema štednjaku.
A jedna karabinka - dolje, na ulici - zatrese krikom prozore.
 
* * *
20.
 
"Dragi Kruno", čitao je s uzbuđenjem pismo. "Neobično nam je u zavodu bez tebe, ali nadamo se - ni kod kuće nećeš posustati. Mi smo - onako, izdaleka - već razgovarali s gospodinom ravnateljem; nabacili smo mu teškoće s kojima se boriš, i on bi - čini se - bio spreman da te ponovo primi. Ako se bar malo - makar i samo na riječima - pokaješ, on će ti sigurno oprostiti. Bilo bi, možda, najbolje da mu javiš kako, unatoč oskudnim uvjetima, želiš nastaviti školovanje. Pogotovo, ako se zbilja pripremaš za ispite.
Međutim, zasad nemoj žuriti; nije pogodan trenutak. U zavodu se - s obzirom na protekle izbore - dešavaju nemile stvari. Raspoloženja su prenapregnuta; svaki čas bi moglo doći do loma. Ali, o tomu drugi put više!" ...
13. prosinca 1938.
 
Prva konspiracija
 
No, dakle ... Premda su tada bili dječaci još - ni po kojem izbornom zakonu zreli za rasuđivanje o jednakosti, o pravdi, o slobodi - i u njima je, poput kvasca, nadolazilo i bujalo sve silovitije, sve mračnije i sve uzaludnije ono veliko uzbuđenje: dan odluke u kojemu je, kao na kocki, valjalo javno, na stotinama tisuća zaokruženih ili precrtanih papirića, ponovo izraziti svoje "za" ili "protiv", i time unaprijed - kako se čini - svoju građansku dužnost istresti u glasačke kutije s državotvornim listama koje su, više ili manje, očijukale s fašizmom. A kao beznačajan ustupak, popraćen praznoslovljem i terorom - narodu je bilo dopušteno da, tu i tamo, ponekim procentom glasa i za opoziciju.
Dječaci u zavodu, međutim - kao ni ogromna većina birača, uostalom - u čitalačkom kružoku nisu se baš naročito sigurno snalazili među tolikim pridjevima i kraticama političkih boja.
- Jer, po čemu je to, po kakvim sve ciljevima, neka stranka tako isključivo "seljačka"? - Bio je neki dan priupitao Branko. - Pogotovo za one koji stalno žive u gradu.
- Po tomu, naravno, - rekao mu je odgajatelj Duško sa smiješkom, - što njezin predsjednik, gospodin doktor Maček, ima na selu modernu farmu s centralnim grijanjem u svinjcu.
 
- To znači, narode: Ako želiš da ti bude toplo, - mudrijaški doda Milan, - i ti budi svinja!
Svi su zagrohotali u klupama.
- A što mu je, zapravo, to, ta "Jugoslovenska radikalna zajednica"?
- Pa ... radikalan, to znači korjenit. Ali, vrag bi ga znao po čemu! Najvjerojatnije, to je za one koji mogu ili znaju kako da se negdje politički ukorijene. Da puste korijen! ... A, kao što znate, korijen je zato da cvijeće našega naroda ima čime crpsti mineralna bogatstva zemlje.
 
- Osim toga, - dopuni Zdenko, - rekao bih da je to, kao kovanica - "Jereza" - možda samo neka beogradska varijanta hereze.
- Prema tomu, opet - sve mi se čini - glasajući za Jerezu, vi glasujete za otadžbinu!
A odgajatelj Duško je, ne istrčavajući se previše, mogao biti zadovoljan. Dječaci su - pogotovo oni najstariji - na očigled postajali ozbiljniji, šućoreći gotovo bez prekida sve zabrinutiji o zbrci proturječnih vijesti, glasina i proglasa što su dopirali do njih - najčešće zatečeni kako, gnjureći u pijanisima, slušaju strane, uvijek po nečemu neprijateljske radiostanice. A oni mlađi, pak - mada, inače, galamljivi po naravi, a krišom i pustopašni - balavurdija koja je sve to doživljavala manje ozbiljno i manje opasno, nikako nisu mogli odolijevati napasti da u toku nastave ne zapitkuju gosn-Ristu ili gospođicu Danku o tobožnjim ili stvarnim razlikama među narodima na Balkanu ili da, bar u pola glasa, ne pjevuše izazovno neke zabranjene budnice i davorije. Samo su djevojčice, više sklone pletivu i sladunjavim pripovijetkama, uvijek oborene glave (uostalom, jer žene ionako nisu imale pravo glasa) bile u kružoku sasvim nezainteresirane.
Ali osim u čitalačkim kružocima, koji su bili pristupačni većini pitomaca, gdje im je odgajatelj Duško čitao najljepše odabrane odlomke iz domaće i svjetske književnosti, Davor i Zdenko su, kao najzreliji, povremeno prisustvovali pomalo zavjereničkim raspravama u pola glasa nekolicine studenata koji su se krišom okupljali u Duškovoj sobi. Makar im to nitko nije izričito rekao, po prisnosti kojom su se obraćali jedni drugima, po načinu kako su pokušavali dubinski proniknuti u probleme, po žestini kojom su preuzimali zadatke, uskoro su obojica shvatili da se napolju - ono što se tu nauči ili čuje - uopće ne smije prepričavati ili se, pak, s najvećim oprezom mora zaogrnuti u što bezazlenije aluzije - neodređene, a, opet, u suštini dovoljno revolucionarne, da sugovornika potaknu na razmišljanje.
- Naš je stav, drugovi, - reče neki dan jedan od njih - da, usprkos neslaganju s filozofijom seljačkog pokreta i s intelektualnom limunadom građanskih partija u kojima su programske parole tek jedna od predizbornih obmana, glasamo za opoziciju. Naime, problem je - ne samo za Hrvate - složeniji nego što izgleda, jer baš ta opozicija - ustvari, ti špekulanti politike na malo - ne prihvaćaju ruku koju smo joj pružili. A zemlja se - usporedo s revolucionarnim gibanjima obespravljenih klasa - kao konglomerat međunacionalnih tenzija, nalazi u paradoksalnoj situaciji: Da bi je ugurali u ralje fašizma, sinkronizirano - pa i u dosluhu - rade uzajamno najljući protivnici - ustaše i radikali. Jer, što drugo da znači ovaj letak!? ... Ustaše, najzadrtiji nacionalistički teroristi, pozivaju sve prave, čestite Hrvate da bojkotiraju izbore, jer - kako kažu - time se ne može i neće riješiti hrvatsko pitanje. A letak, nadahnut strategijom rušenja Jugoslavije kao velikosrpske prćije, može imati - kao posljedicu - jedino razbijanje opozicije koja se, makar i mlitavim sredstvima, bori protiv režima radikalske hegemonije. Prema tomu, drugovi - kad nam nije dopušteno da imamo svoju listu, moramo učiniti sve da što uvjerljivije pobijedi opozicija, i ovakva kakva je!
Zdenko se, nakon toga - posvećen jednom novom tajnom samouvažavanja - s više opreza odnosio prema Branku i Milanu koji su, bockajući šilom ceduljice - tobože anonimno - sricali psovke i stihove pa ih prepuštali osnovcima ili ostavljali po katedrama - toliko djetinjasti, da su se jedva mogli sakriti tupim, bezazlenim obrazinama.
Jedan takav dvostih u desetercu našao je i gosn-Rista na svom stolu:
"Mudar beše ruski car Nikola,
kad ujarmi narod mesto vola."
- Velite, kolega: Politika! ... - Uzdahnuo je Gromovnik, više kao prijekor nego kao pitanje. - Lijepo! ... Bogami. A ja vam kažem: Nije za guske sijeno! ... I, makar u brajici nema karakteristična rukopisa, taj će nam - prije ili kasnije - dolijati!
Ali, koliko od prekjučer - kao da se i u zavodu sve naglo izmijenilo. U prizemlju, s ulične strane - u zbornici, okićenoj smrekinim zelenilom i lončanicama - bilo je određeno biralište; po pročelju zgrade, pa i po zidovima u hodniku, državne zastave i režimski predizborni slogani, a policijsko pojačanje u sobi za bolesnike; užurbanost, gužva - samosvjesni korteši u mimohodnom nagovaranju i svečani prkos namrgođenih zaštitara pred istražiteljskim pogledima čuvara glasačkih kutija. I napolju, već iza prvih uglova - rodoljubno vrenje, demonstracije.
A u drugom krilu, prema stražnjem zabatu - još uvijek običan radni dan, ili - što je bilo vjerojatnije: zvrljavi ritam satnice kroz napregnuta iščekivanja, gomilice šetuckavih uzbuđenja po sporednom hodniku, zaključanom prema vanjskom svijetu; glave zbijene u potuljenom šapatu i groteskno mali spiskovi nada, unakaženih strahom; gotovo zagušljiv privid ravnodušnosti među prezaposlenim osobljem i neusporedivo prijatniji mirisi jela; i dolje, u podrumu - bjesomučna potjera preko svih talasnih dužina. Momci su - oni najpouzdaniji - gubili tek i, bez obzira što ni jedan strani jezik nisu mogli razumjeti do kraja, napregnuto slušali da prepoznaju bar svaku stotu riječ. Trudili su se - više srcem nego razumom - da iz unakrsne propagande naslute suštinu: Hoće li se ili neće Jugoslavija prikloniti Osovini? Očito, više se nisu mogli osloniti samo na provincijalni mentalitet lokalnih novina koje su - kao naročito značajno za sudbinu Europe - još nedavno izvještavale da je Hitler na četvornoj konferenciji u Münchenu, dok se cjenkao s Francuzima i Englezima oko sudetskih Nijemaca, pio samo hladan čaj. Taj čaj, to je - izgleda - bila ta idejna poslastica uoči "prisajedinjenja".
Davor je u povjerenju šaptao:
- Čuo sam ljetos kako ustaše - kao znak zahvalnosti Mussoliniju za gostoprimstvo - trampe s Italijom slobodu za nezavisnost. I to: nezavisnost pod zaštitnim kišobranom! ... Shvaćaš?
A režimlije su, očijukajući s oktroiranim ustavom, na svoj način poštivali prava i slobode građana, pa su i desetine tisuća nepismenih i mrtvih uskrsli te noći - spremni da iz zahvalnosti prema dinastiji ponude svoj skromni glas (premda su - kao provjeren dokaz balkanske demokracije - sva vrata na biralištima ostajala do sutradan zapečaćena).
I odnekud iz daljine još ponetko zaurla:
 ..."Živio Maček!" ... "Dolje krvava monarhija!" ...
Pitomci su također, premda još nisu bili u biračkim spiskovima (a nije bilo izgleda ni da će ikad biti), za večeru imali gulaš - to predizborno jelo naših naroda - napokon, i oni da okuse duh vremena. I, kada su nakon povečerja bili već odavno svi polijegali, progonjeni slutnjama što ih je uoči tog velikog obračuna bila satkala njihova mašta pod jorganom, Branko se sasvim tiho, s jedva zamjetnim kolebanjem u nogama, iskrade iz kreveta i na prstima zaustavi u prohladnoj tišini hodnika - spreman da svakoga časa kao pojuri prema zahodu. Onda još trenutak-dva osluhnu nedužno četvrtasti muk što se između debelih zidova produžavao kroz gotovo nečujno šušljetanje srca, pa gonjen prkosom hitro skrenu desno i, lepršajući onako bosonog po mrzlim pločicama, pođe prema razredu - vrckav, prepun sebe, buntovan. Možda i na taj način da se odupre, no i da sutradan pritajeno uživa, najvjerojatnije. Jer ono što je u tom času namjeravao, bilo je - prema zakonu o zaštiti države - i svetogrđe i zločin u isti mah.
 ... A ne samo da se priča! - mislio je.
Međutim, jedva tri koraka ulijevo, između vratnica, što Branko nikako nije mogao ni da nasluti, stajao je već onaj prokleto posvuda ukopan sluh - Gromovnik, uvijek prisutan gorostasni anđeo čuvar nad njihovim svinjarijama, gotovo kao kakvo veliko ništa u prigušenu stremenanju krvi: avet, progonjena sama sobom, s uperenim džepnim reflektorom do u dubinu hodnika.
Branko, uvjeren da je zrak čist, odskakuta, poduprt električnim mlazom u leđa - sav prenačuljen, tabanom kao pahulja i ruku do unedogled, te se najprije uputi prema "šestom", da među nagluhim vonjevima bude vihor, tajanstvena sila što će pomesti zidove iznad katedre - s one strane odakle je gosn-Rista, izvaljen preko stola - "bre, mamu li vam, deco!" - tumačio da su: "Jugosloveni, zapravo, troimeni narod - jedno pleme koje se od Pešte i Soluna pa sve do Trsta - dakle, gde god ima naših manastira! - naziva Srbima, dok se ponegde u zapadnim predelima naziva još i Hrvatima i Slovencima". Znao je da bude dovoljno brz pa da gipsani bareljef - onakav isti, samo nešto veći nego što je bio na dvodinarkama - zahiti daleko kroz otvoren prozor - tras! I onda, s politiranim križem preko koljena - krc, krc! - pa s treščicama hitro u još toplu peć.
 ... Vjera u Boga i seljačka sloga! - pomisli, cepteći. - S blagopočivšim Aleksandrom na čelu.
Trenutak zatim, šmugnuvši opet kroz posve bliz trak svjetla, bio je već u "trećem", još uvijek nečujan kao duh - s pucketavim prethodnicama parketa oko stopala tek (premda su šarke, ovaj put, zacvilile nešto jače). A gospodin ravnatelj koji je, kad god se gdje našao, neprestano svemu bio zasjeda (čak i onda, kad je samomu sebi mogao biti protiv) - sve ubrzanije "Gromovnik", naravno! - samo gonetajući pritajene šumove kroz odškrinuta vrata, toliko samouvjeren u kandžiju da u tomu ništa nije mogao domisliti do kraja, stajao je priljubljen uza zid - više u čudu nego razgnjevljen. Jer, ma što da radio - tako, u gaćama - Branko je preužurbano dovršavao sa svojom tajanstvenom rabotom; toliko čak, da gotovo ništa stvarno i nije mogao napraviti - mislio je. Ali baš u tom trenutku Branko htjede i da s ormara skine onu veliku bistu, kada se njegovo veličanstvo kralj - vrag mu mater! - opuznu i razleti u stotine komadića, i Gromovnik poskoči kao mačka, da su mu glasnice gotovo popucale od zaprepaštenja; pa, najednom - stade, oduzet na časak i tek s promuklim krikom srdžbe u stegnutim vilicama; s mržnjom koja, čak i prije negoli se iskali sasvim, napola presiječe i skameni kretnju što se, pored klupe, opustila prema podu. Te, zakoračivši među krhotine bivšeg "Ujedinitelja" što su se prskavo drobile unaokolo, priđe i odalami mu jednu, samo jednu od onih njemu tako svojstvenih pljuščetina od kojih, svaki put, zazvoni do posljednje primisli u lubanji.
- Sutra da mi se javiš!!! A sad, marš na spavanje!!! - zareža zatim. - Ti!!! ... Smrdljiva krpico bijede. Marš!!!
A tek je, obilazeći razrede, shvatio:
 ... A tako, dakle. Politika! ...
U glazbarni, na zidu iznad klavira - tamo gdje je još poslijepodne visjela slika Njegovog Veličanstva s kratkim izvodom iz Ukaza o proglašenju diktature, jer je "nastupio čas kad između naroda i kralja ne može i ne sme da bude posrednika" - sad je bio zataknut papir s točkastim slovima: "Nije dostojan da visi ni živ ni mrtav ovdje, gdje se svira divna Beethovenova muzika!"
 ... Ha, sve ljepše i ljepše! - I zaškrguta kutnjacima.
A sutradan, dok su dječaci, bunovni od probdjevena straha i s prohladnim mravcima tjeskobe, očekivali konačan rasplet, podvornik Ivo - još jedan smanjeni Hrvat, naravno - priđe bez riječi jutarnjem stroju za molitvu, ščepa Branka za šiju i pred sobom ga odgura u podrum.
- Hja, sinko moj ... eto, tu ćeš, po naređenju, valjda! ... Do istrage, mislim. - Tiho, kao s opreznom blagonaklonošću reče napokon, prebirući po svežnju ključeva. - Kada ste, svi skupa, tako blesavi! ...
 
A pomisli:
 ... Kako su samo, vragovi jedni, vješto izveli ono s objedom prošle srijede! Odbili su da ručaju - naprosto, svi do jednoga! Čak i oni klinci najmanji. Usprkos ravnateljevim zaušnicama. Jer, da su krpice s krumpirom ... a vrag bi ga znao, da li zaista ili tobože! ... nepodnošljivo zaudarale po lizolu. Možda su jadna djeca imala i pravo, ali, ipak! - sve je to, ponajviše, mirisalo na štrajk. Na demonstracije! - kako kaže Rista. Premda - ruku na srce - često ni napoj ne bi mogao biti gori.
Ostavši sam, Branko u kratkim, trzavim zamasima cipele pokuša sagledati okolinu - hladnu, memljivu prostoriju gdje su, osim drva, odlagali kojekakvu ropotariju; namjeravao je da nagazi na hrpu piljevine pa da se tamo što dublje ukopa. Ionako, sad mu je već bilo svejedno; ako ga moraju pretući, a ono bar da mu dotle ne bude zima. No, tek što je zakoračio, zaplete se, sagne i popipa unaokolo; pred njim je na zemljanom podu bio onaj prastari uložak Milanova kreveta. Preko mokraćom zahrđale i proderane žičane mreže bilo je prebačeno nekoliko vreća, otrcan pokrivač i njegov zimski kaput.
 ... Aha! Tu smo, dakle. Računaju sa mnom na dulji rok. - Pa, iscerivši se gorko, nastavi proučavati prostor. - Uostalom, ako sam trideset i pete, poslije izbora, mogao izdržati bičevanje na koprivi, onda ću, valjda, i sad. Konačno: I zatvor je za ljude. A za ljude osobita kova, pogotovo! ...
Odnekud iz daljine čule su se budnice i prangije. A možda je bilo i plotuna žandarmerijskih ophodnji.
 ... Samo, da se ne izbrbljam! Pa da nas, onda, sve izbace prije vremena.
Zatim se dade na posao. Prstima, što su mu se drvenjeli od hladnoće, iskopa u piljevini udubljenje, obloži ga vrećama, navuče kaput i, zgrnuvši na sebe sve do pasa čitavo brdo iverja, leže.
 ... Ionako, za danas mogu slobodno prekrižiti jelo. Dakle, bar da se naspavam! ... Jer, druškane moj, sutra će ti sigurno biti haj-haj!
Ali mu je dugo trebalo još da zaspe. U dremljivu kovitlacu riječi, koje su sve manje nalikovale traženju izgubljenih razloga, izrastala je iz sumaglice paslika u strahovito medvjeđem zamahu ogromna, rutava šapetina i pokušavala se sručiti na njegov osmijeh, na prkos kojim se drznuo da razlikuje ono blisko stvarno dobro od zla koje mu je uvijek i po svemu bilo najbliže.
 ..."Vi, patnici koje muči glad!" ...
Drugo jutro, u času trenutne opuštenosti državotvornog zadovoljstva, jer je (uostalom, kao što je to redovit običaj u nas) lista vladine stranke iznijela po novinama "krupnu pobjedu", opet je podvornik Ivo doveo Branka u pisarnu na novo, beskonačno saslušanje.
- To tvoje protiv Boga i Kralja, protiv Crkve i Države, protiv društvenoga poretka! ... - Govorio je gospodin ravnatelj gotovo susjedski. - Dakle, znaš li ti, Branko, da je za takve robija?
A on je, slušajući kako se iza zatvorenih prozora Ilicom troglasno gega hrapava pjesma pijanaca koji su na svoj način slavili poraz, stajao pred pisaćim stolom - skrušeno tupav i nijem. Očito - bez obzira na očinski slatkast uvod - bilo je besmisleno i opasno kazati ma što, ne samo da se porekne nego i da se prizna također. Znao je - svejedno, kako počelo da počelo, bit će to samo uvertira za mrcvarenje.
 ... "Još Hrvatska ni propala! ...", urlali su maligani. "Dok mi živimooo!!! ..."
A onda je Gromovnik, nestrpljiv, silovito gurnuo ladicu:
- Priznaj!!! ... Sve ću ti zube u grlo sasuti!
Branko je šutio; bilo je toplo i još je mirisalo po smrekovim grančicama. A veseli su pajdaši tamo dolje mjerili pločnikom:
 ... "Visoko se bude stala, kad je zbudimo!" ...
- No, dakle? ... Tko je sve bio u dosluhu s tobom? - Nešto kao meka, pamučna provalija crnine odvajala je taj duboki, strahovito zaobljen i razorno iskiparen prijeteći glas. - I, onda ... koliko vas to crvenih ima u zavodu, a?
Mirisalo je na Božić.
- A ja sam upravo htio zamoliti gospodina banskog savjetnika da te do godine postavimo za četkarskog pomoćnika u našim radionicama. Ti! ... gnjido jedna. Kažem ti, kažem ti: Crknut ćeš kao prosjak ili kao pas na cesti.
Bio je to, najprije, monolog u četiri oka - sav u cik-caku između prijetnje i obećanja (naravno - ukoliko su Brankove oči, uopće, i dolazile u obzir).
Pa onda, malo razmišljanja nasamo, dolje u jazbini - tek toliko, da mu se pričini kako je već sve izgubljeno. Zatim, vezanih ruku ponovo gore, tako da bi što zornije shvatio kako je već uhapšen. I prisiljen u stavu mirno da sluša dva sata najmanje - uglavnom, umiljato i s propovijedima koje su prikrivale nemoć. Pa opet, koji trenutak predaha - podrum, do vrha pun zlokobnih nagovještaja. Da bi se nešto kasnije, nakon što je Gromovnik pozvao gosn-Ristu na vijećanje, sve uzaludnije pokušavalo ispočetka. Samo, što sad više nije bio toliko sam - on jedan protiv njih dvojice unakrst.
- I što ti tu, bre, Hristos beše kriv? Da li je to taj vaš ateizam, taj vaš "opijum za narod", a!?
Ali je Branko nadmuškim naporom, zabavljen u sebi da po zvoncu broji raspored sati - raspored prema kojemu je za druge ručak već bio davno prošao - gotovo čitavo prijepodne, šuteći tvrdoglavo, prostajao nasred pisarne. S noge na nogu i s bolnim, pomalo glupavim smiješkom uživao je što, ipak, uspijeva da šuti - bez obzira na povremeno razjaren pljusak između odgojno-istražiteljskih zaurlavanja.
- Pročitaj ovo! - dreknu Gromovnik, pružajući mu preko stola jednu od ceduljica.
Branko nespretno prihvati papir i prisloni na trbuh; pod jagodicama su mu bolno nicale oštre točkice parole. - Glasno!!! ...
- Re-pu-bli-ka, svem svi-je-tu di-ka.
- Dakle!? ... Što to znači?
- Pa ... ne znam; valjda, neki narodni deseterac.
- A "republika"?
- Ne znam; valjda Francuska.
- A ti nešto znaš o Republici Francuskoj?
- Da, učili smo; to je naš najvjerniji saveznik i u ratu i u miru.
Činilo se da Gromovnik, osjetivši da ga taj balavac vješto vuče za nos - možda i zato, što je u sebi najskrovitijem ipak bio Hrvat - mora surovošću nadmašiti samoga sebe i, dodvoravajući se neminovnosti zakona, da mu sve podlaktice isjecka drvenastim bridom ravnala, pakostan što ne može prikriti usplahirenost za svoj vlastiti položaj.
- Lepo, boga mi. - nastavi gosn-Rista. - Onda si čuo i to da se u Francuskoj propoveda: jednakost, bratstvo i sloboda?
- To se pričalo samo za vrijeme revolucije. A mi danas moramo pamtiti druge stvari.
- A što to?
Branko je trenutak bio u kušnji da li da odgovori.
- Pa ... - Reče s jedva izazovnim prizvukom u glasu. - Francuzi su probojem na solunskoj fronti omogućili kralju Aleksandru veličanstvenu pobjedu od koje su Hrvati najviše profitirali, jer su bez ikakvih žrtava dobili slobodu, a nemarom u marsejskoj luci atentat.
- Lepo si to naučio, lepo. A sad reci: što je tebi smetao mrtav kralj?
Gosn-Rista, koji "oduvek beše Srbin" - jedan od onih kojima je uvijek pred očima bilo Kosovo, Kolubara ili Kajmakčalan - to je svoje "islednikovanje" smatrao pitanjem nacionalne časti. A bila je to i prilika - naročito nakon toliko predizborne žuči - da malo padne u svetu vatru i da u nasrtljivu sadizmu iskamči tom skotu ćoravom bar jedan jauk - jednu jedinu pravu riječ poslije koje bi ga mogao gaziti gojzericama.
Ali, shvativši odjednom da bi, razbrbljavajući se, mogao lako upasti u stupicu, Branko ponovo zanijemi.
- A znaš li ti, bedo jedna, da je baš naša dinastija, po svojoj suštastvenoj           opredeljenosti za dobrobit naroda, i sama maltene republikanska, a!?
No, usprkos podivljalim pedagoškim strastima, kroz čitavo to poslijepodne Branko nije propištao ni slovca - ne toliko zato što je u sebi nosio neku veliku tajnu, nego više zato da bi se svima oko njega činilo kao da je zaista nosi.
- Govori!!! ... Jer, kada ti tresnem lobanjom o duvar! ... pa ćeš da upamtiš, jednom zauvek, ... ti, stoko komunistička!!!
Pa, onda, opet - podrum; ljepljiva hladnoća opeka i brdo piljevine, zadah vlažne zemlje i zahrđale rešetke na prozoru, iverje bespomoćna prkosa i spuštena reza na vratima - noć koja je u klonuće propuštala još samo mutne, potkožne kavalkade utvara, slivene od prskave jarosti zvukova što ih uskomešano naplavljuju pitanja i krikovi: "tko još!? ...", "priznaj!!! ...", "zašto!? ...".
Branko je, gurnuvši laktom napuklo krilo prozora, neko vrijeme bez glasa prislanjao raskrvavljeno čelo i obamrle, natečene dlanove na vlažnjikavo željezo rešetki; onda najednom, natjeran mučnom, neodoljivom potrebom da samoga sebe osokoli za naredna, još bezumnija mučenja, prasne u smijeh, u grohot, u iznenadno, stravično cerekanje koje se nadovezivalo samo na sebe i bivalo sve silovitije, sve bezrazložnije, sve draže.
 ... Crven je Istok i Zapad, crven je Sjever i Jug! - zujalo mu je srce pod jezikom.
A gore, u gimnaziji na katu, zaklonjeni orguljama, zbijali su se oko prozora dječaci da se posavjetuju, puni slutnji, slušajući u smiraju kasne jesenske noći kako pod njima do u sumaglicu tuđega, nepoznata dvorišta i kroz otužno natruli vonj lišća zvekeće suhi, prisilni smijeh, nešto kao rastjerano jato suluda cereka u granama - sablastan hihot kojim se on dolje prihranjivao već drugi dan.
Još je za ručkom podvornik Ivo bio šapnuo Davoru:
- Navući će na sebe i vraga s onakvim plućima, kada se u onoj ledenici smrzne, samo na kruhu i na vodi - sve dok ne prizna.
Stoga su momci - oni stariji - čitavo to poslijepodne dok je Branko prostajao nasred pisarne, između sebe krišom sabirali priloge - po dinar ili dva, koliko im je od kuće bilo preostalo, skriveno među šavovima kaputa ili među čupercima vune u jastucima.
- Pa ... da mu se tu, na trgu, kupi nešto bogovski! - predložio je Davor. - I, da mu se doturi nekako.
- Recimo, ja. Sutra. Tobože, kao da se vraćam iz muzičke. Pa, zalutam jednu vežu dalje, a? - reče Milan.
- Ne, ne, to ti ne bi bilo pametno. Jer, iako nam je tu, to dvorište Akademije, pod nosom godinama već, ipak! ... mogao bi stvarno zalutati.
- A da navečer kliznu "Inja-inja" ili "Dal-drč"? Njih dvojica prilično ćore.
- Ma da, ćore; samo ... nisu mi oni baš najsigurniji; shvaćaš?
 Pretpostavljali su, doduše, da znaju i za onaj drugi, zaobilazni put preko trećeg dvorišta, samo se nitko nije usuđivao da njime pokuša prodrijeti, jer su se bojali da ne nalete na čuvara one puste gvožđurije i kamenja (kako su - svjesni da se time opiru vlastitoj ništetnosti - nazivali sve one kiparske masakre što su bili razbacani po stazicama oko Umjetničke akademije).
- Nego, dečki, nešto mi je sinulo: Ako je on točno ispod nas, shvaćate? ... - Uskliknuo je Davor pobjedonosno. - Ovako: Donijet ćemo uže za gimnastiku pa ćemo mu spustiti zavežljaj.
- Ili, čekajte ... Da se netko sam spusti? Najbolje, možda, na privezanoj stolici. Pa da malo i porazgovaramo s njim.
- Ideja nije loša, samo ... To sa stolcem, hm, to ne znam! ... Ali, da pokušamo!
- U redu; ali ... za svaki slučaj, trebalo bi postaviti stražu na hodniku. I, možda, napraviti kratki spoj.
- A lozinka?
- Sumnjivo - zakašljucati jedanput, a za Gromovnika - dvaputa kratko.
- Sjajno! ... Bog bogova! - šaptali su ushićeno, trljajući ruke od zadovoljstva. Bila je to njihova prva velika urota - trenutak buđenja zajedničke svijesti, mržnja koja se nečemu nada. I Zdenko odmah pođe po uže, a Davor iz orgulja izvuče usukan ručnik u kojemu su već bile umotane njihove ponude: komadina lovačke kobasice i tri glavice crvenog luka te ono, što je čitavom tom pothvatu davalo izvjesnu revolucionarnu aromu - dvije pune kutije "Drave" sa žigicama.
Milan, u međuvremenu, brzopleto namota komadić violinske žice na utikač motora za duvanje i drhtavim ga pipanjem ugura u zid: - Ufff, dečki, boga mu! - Reče. - Kakav bljesak! Gotovo da sam progledao!
- Dobro da nisi poginuo, glupane!
- Onda ... tko je dobrovoljac?
- Pa, razumije se, ja! - reče Milan. - Ja sam najlakši.
Nakon kraćeg vijećanja, da bi ublažili struganje stolice po fasadi, Davor i Zdenko - svaki na svojoj strani - provukoše krajeve užeta kroz naslon i zavezaše ih za prednje noge, tako da je - teoretski - stolica s nategnutim užetom bila prislonjena uza zid samo na krajnjim točkama naslona.
- Pazi! Ako se skljokaš ... Doduše, nije više od četiri metra.
 
Ali Milan - još uvijek dolazeći k sebi od iznenađenja što mu ga je u dlanovima ostavio suhi, neočekivano žestoki prasak - pođe, sav nekako trepereći, prema prozorskoj dasci te, zatim, uspentravši se po jezi do vrtoglavice, doda prigušeno:
- Pa, ovo jahanje, dečki ... zvuči haj-haj!
- Dakle, drži se! Idemo. Polako! - komandirao je Davor, propuštajući pedalj po pedalj dva kraka užeta što su ga ostali zatezali za njegovim leđima.
- Ide li kako, hej?
Ali, tek što je zašao pod razinu njihova šapta, Milan osjeti kako se stolica, zapevši o neku raspuklinu na zidu, počinje prevrtati, pa, odupirući se cipelama da bi donekle ublažio to drvenasto struganje po žbuci, sav u nekakvu lebdivu grču prosikta:
- Hej, stop! Gore malo! Povuci! ... E, tako, tako ... Sada, deder, pomalo spuštaj! Još, još ... Stop! Natrag! ... Hajde, sad opet spuštaj!.. Bogamu. Dok ne zaronim naglavce. Stoj, narode! - naginjem se.
- Dobro je, dobro. - prošišta Branko. - Tu si. - A da još uvijek nije vjerovao sasvim u toliku snagu drugarstva.
Tada se Milan, grčevito hvatajući za naslon stolice koja se lagano njihala, duboko nagne i, pružajući mu smotuljak, gotovo radosnim prijekorom promrmlja:
- Istegni malo te svoje papke, Bogamu! Na! ... I, na brzinu, reci što ima nova! Gore, naime, bjesni najveća oluja. Grom za bilo što.
 
- Kod mene su također, ne boj se ... i te kakvi gromovi! Ali, klinac! Ni slovca nisam pisnuo. Toliko, da znate! ... I mogu me rasjeći na komade.
- Samo se drži, momče! Svi smo mi, gore, na tvojoj strani. Uostalom, da znaš! ... Pobijedila je opozicija. I, čuj ... sutra ćemo ti doći s otpiračem, ako nam uspije. A sada, zdravo! I naspavaj se bar. - Pa, zabacivši lice prema nebu, zvizne pun sebe. - Ej, povucite! ... vi, vragovi gore.
A dotle se u drugom krilu zgrade Gromovnik nervozno gnijezdio za pisaćim stolom i s mukom sastavljao zapisnik što ga je sutradan najranije morao dostaviti banovinskom pročelniku, kadli mu, najednom, usred grozničave rečenice pero zaplovi kroz mrak i zakrivuda poput usuda. Pokuša, pipajući, najprije da pronađe žigice, pa džepnu svjetiljku, ali, kako mu ničega nije bilo pri ruci, ustane i krene prema vratima. I, tek što je bio iskoračio dva puta, tresne koljenom u ćošak ormara tako bolno, da je gotovo jauknuo pa opsova - žestoko; bio je ljut, jer, zapravo, nije imao što konkretno izvijestiti - osim da su simboli vjere i države bili demolirani.
 ... Kako da se najuvjerljivije objasni taj prodor neprijateljskih ideja? - Mislio je. - I to, među pitomcima koji su, izgleda, bili tako sigurno izolirani od vanjskoga svijeta.
 ..."Prema tomu", sušilo se crnilo negdje iza njegovih leđa, "nije isključeno da je uništavanje biste Njegovoga Veličanstva i spaljivanje križeva samo krajnji, najdrastičniji primjer jedne izvana, iz polusvijeta kočijaša i pijanaca ubačene prevratničke rabote kojom su se - očito, više iz obijesti nego iz uvjerenja - naivno bavili neki pitomci u zavodu. Jer, nema sumnje - oni sami po sebi, ne bi smogli ni toliko drskosti ni toliko razloga kojima bi se omalovažavali plemeniti napori države oko skrbi za slijepe." ...
Gospodin ravnatelj - kako je i sam govorio - nije bio naročito sklon piskaranju; ali je, na žalost - kako, opet, nije govorio - volio režim. Uostalom, i morao ga je voljeti, jer - bez obzira što je volio svoj poziv odgajatelja - zajamčen opstanak u službi u nas je oduvijek bio povezan s odanošću prema režimu. I on je - sav utjeskobljen klopkom u koju ga je mogao taj balavac uvaliti - kovrčao banskom savjetniku utjecaje i povode, nemoćan da u toj politički nesigurnoj situaciji napravi bilo što razumno osim da Branka naglavce izbaci iz zavoda.
 ... U interesu ostalih. - mislio je. - A, osim toga, nad njim će se, onako slijepim i jadnim, uvijek prije ražaliti nego nada mnom.
 ..."Zato, ako nemate ništa protiv ..." Predlagao je.
A Branko je već sutradan (bilo mu je zabranjeno čak i da se pozdravi s drugovima) morao s mršavim zavežljajem pod ranjavom rukom napustiti dom.
 
* * *
 
21.
 
Vijest je - čini se - bila najprije objavljena kao senzacija u "Jadranskoj straži", a zatim - od usta do usta - uvijek usmjerena prema nevoljama bližnjih, stigla i do majke koja ju je - uostalom, kao i mnogo toga ranije, kada se pouzdavala u gatalice i travare - donijela kući sva uzbuđena, jer - koliko god da su tolike godine prošle - očekivanje milosti Božje u njoj nije zastarijevalo.
- Kažu: neki mlađi doktor specijalist; izgleda, studirao negdje vani - u Švicarskoj ili Americi, ne znam; i, da čini čudesa - vraća vid i onima od kojih su svi drugi digli ruke. Treba se još raspitati, pa ... za koji dan - šta košta, da košta! Oči, sinko ... to se ničim ne da naplatiti.
- U to me bar ne moraš uvjeravati.
17. ožujka 1939.
 
Katarza
 
- Sutra ćemo, najprije, k doktoru kući. Pa, vrag neka nosi stotinjarku više ili manje! ... Ipak je u privatnoj ordinaciji drugačije; čovjek može lakše razgovarati. - Reče mu otac, listajući po otrcanom fasciklu obiteljske arhive da pronađe onu davnu otpusnicu iz bolnice. - Jesmo sirotinja, ali ... ako ima ikakve nade, makar i do Beča morali! ...
Kruno mu se osmjehnu s nevjericom; bio je to njegov austrougarski pojam o krajnjem dometu svega. I ponovi: - Naravno. Ako bude ikakve nade! ...
Međutim - kad je ostao u sobi sam, uzdahne:
- Sve stavljam na kocku, Bože - tebi u čast!
Ustvari, htio je da opet povjeruje u čuda - on koji je već sedam godina mazohistički uživao da sumnja, jer do najsićušnijih atoma usklađen organizam (savršenstvo života - kako je sudio on sam) bio je nepopravljivo poremećen, ali sad, kad mu se pružila prilika da iskuša vlastito iskušenje, bio je gotovo spreman da u sebi pronađe dušu i da je uzdigne pokorom, vjerskim obredima i zračenjem dobrote u srcu; grižnja savjesti, melankolija, okrnjen osjećaj za prirodu, želja da bude ljubljen - sve ga je to ganulo samilošću prema samomu sebi; kršio je ruke i dlanovima svlačio koprenu s lica, jedva se prisjećao nekih molitava iz djetinjstva, kajao se čak i ni za šta, žudio da pati zbog nedostatne vjere - licemjerno svjestan da religioznu krizu, pa čak i Boga samoga, mora na neki način progutati kao žestoko piće - na dušak, bez razmišljanja. Nekako iznad svoga smućenoga zrenja, u kojemu je priželjkivao da se Providnost umiješa u neminovno - na stupnju intelektualne i fizičke snage do koje bijaše stigao - čitavo se njegovo biće ježilo pred ponorom nebeskoga ništavila, jer, ma koliko rasprostranjena, svaka religija, kada se s nje oljušte moralni zakoni koji čine snošljivom prolaznost na zemlji, samo obmanjuje ljude mitološkim predodžbama ovozemaljskih naslada i kazni.
A onda su, puni prigušena uzbuđenja, sjedili pred pisaćim stolom u ordinaciji, dok je primarijus njihove smetene odgovore prevodio u dijagnozu.
- Da li još netko u obitelji ima teškoća s vidom?
- Pa ... baš da boluje, to ne znam, ali neki od rodbine nose naočale.
- A netko od predaka?
- Ha, gospodine doktore, ... sigurno. Tko bi to mogao znati! Mi smo porijeklom sa sela - sirotinja. A za rad na polju i nije neophodan oštar vid. Prije bi se zapamtilo da je netko izgubio ruku ili nogu.
- Da, da, razumijem. Ali, neke tjelesne osobine ili teže bolesti - naročito, zarazne ili kronične - one nam donekle mogu objasniti posljedice koje može trpjeti potomstvo čak u trećem ili četvrtom koljenu.
Otac je, zaprepašten, grčevito i uzalud pokušavao proniknuti u prošlost - u zamagljenu krošnju rodoslovnoga stabla o kojemu jedva kada da je nešto čuo. Činilo mu se - bio bi to mučan i beskoristan trud za dokonu gospodu koja, ionako, čeprkajući po crkvenim knjigama i starim listinama, ne mogu iz korijena isisati sebe drugačijima nego što, zapravo, jesu. A običnom čovjeku, pučaninu, to je svejedno, jer, ako i nosi breme naslijeđa, on je najčešće samo nasljednik svojih vlastitih čina.
Kruno je, međutim - shvativši bolje od oca - unaprijed osjetio mučninu, strah i krivnju za ono što bi sam mogao biti korijen potomstvu koje će ga - njega - i za zbir svoje vlastite kobi činiti odgovornim, te upita:
- Može li sljepoća biti nasljedna?
- Pa ... rijetko, doduše, ali - može.
- A s dijagnozom kao što je moja?
- Ne vjerujem, ali ... s obzirom na fiziološke karakteristike oka, djeca ili unučad mogla bi biti kratkovidna. Uostalom, kratkovidnost je u ljudi - kao i njuh, na primjer - zato što, živeći u zbijenim naseljima, već od rođenja imaju ograničen horizont, danas, u suvremenoj civilizaciji, relativno česta pojava pa se to obično više i ne smatra nekim naročitim hendikepom.
- Sve je, dakle, u rukama Božjim. - Uzdahne otac i ustane. - I vašim, gospodine doktore!
- Nadajmo se. Premda ponekad ni najsavršeniji instrumentarij ni najmodernije metode ne mogu napraviti čuda ... Evo, izvolite - tu vam je uputnica; u bolnici ćemo napraviti temeljitije pretrage.
Premda je bilo prošlo već više od sedam godina otkako su ga liječili na tom odjelu, Kruno je bio zapanjen valom prisnosti u sjećanju: aleje pred paviljonom, broja stepenica, kvake na ulaznim vratima, rasporeda prostorija, pazvuka po kojima se orijentirao hodnikom, sladunjavu smjesu karakterističnih vonjeva, pa čak i neke glasove osoblja. Kretao se sigurno, sa samopouzdanjem kada su mu odredili manju sobu s četiri kreveta, jer je već od ranije poznavao njezin raspored, i opet se, nakon toliko vremena, osjećao nekako prisno, kao kod kuće.
- Vi ste naš novi? - Upita jedan glas iz kuta.
- O, ne. - odgovori smiješeći se Kruno. - Ja sam ovdje stara mušterija.
- A ništa, baš ništa ne vidite?
- Pa ... kao što vidite!
I cijeloj se sobi - usprkos tragičnoj duhovitosti - odmah dopao. Znao je vrlo dobro da će ostali bolesnici svojim sažaljenjem otkupljivati sreću kojom su ga nadvisivali - upravo zato, što je tako uzalud bio rascvjetan i mlad. Promatrali su ga dok je - činilo im se, vrlo spretno - raspremao svoju malu prtljagu; indiskretno su prilazili, navirivali se i nikomu od njih nije bilo jasno kako to da on - tako slijep i bespomoćan - uopće ne očajava nego, dapače - pipa neke svoje točkice, recitira pjesme ili mrmlja na latinskom i grčkom te se na taj način, s pomalo prijetvornom bezazlenošću, suprotstavlja predrasudama koje ga očekuju.
- A što vam je to, mladiću? - opet priupita onaj iz kuta.
Kruno - svjestan da će pobuditi nevjericu i čuđenje - namještenim nehajem odgovori:
- To? ... Neke bilješke. Za više razrede gimnazije.
- I vi to sve prstima!? ... kažete.
- Opip, to je moja sudbina. - reče nujnim prizvukom ne bi li stekli uvjerenje da se jedino kroz patnju postiže prava, uzvišena sreća: sreća u radu i odricanju. A izgledalo je kao da se kočoperi svojom nesrećom.
Tada njegovu krevetu priđe bolničarka; po glasu - mora da je to bila časna sestra Dobrila.
- Bože sveti, Kruno! ... Pa skoro da vas nisam prepoznala. Toliko ste izrasli; pravi pravcati momak! ... Hajte, da vas odvedem na pregled gospodinu primarijusu.
Ustajući kao da mora sam, bez vodiča, brvnom preko provalije, usplahiren presudom koja bi ga mogla radosno iznenaditi, donekle smućen blagim odrazom euforije, Kruno nije ni slutio da je njegova narav proizlazila upravo iz takva neobičnog sklopa koji je bio sposoban da usporedo bude i hrabar i kukavan.
 ... Jer, ipak! ... Medicina je odonda napredovala; sigurno je napredovala, jer ne bi novine pisale - tek tako. Ali, ako je kocka ... Možda nije pala sasvim, ali ... Ne, ne! ... Uostalom, ja sam se već toliko navikao, da i zaboravljam. - Kruno je dotada već toliko puta bio ispreturao sve varijante nade i razočaranja, ushita i tuge, da mu je sad ostala jedna jedina mora - čudo za koje se grčevito hvataju svi nemoćnici.
- A jesi li se već upoznao s velečasnim? - Priupita sestra, uvodeći ga u tamnu komoru.
- U sobi su dvojica; ne znam na kojega mislite.
- Onaj do prozora je slikar.
- A tako. Bar nam neće biti dosadno.
Kruno je u zatamnjenom pregratku, iščekujući gospodina primarijusa, začudo bio mnogo manje usplahiren pred konačnom presudom nego što je pretpostavljao. Po glavi su mu se vrzmali odlomci razgovora što su ih slikar i svećenik (sad je znao tko su) nabacivali preko njegova kreveta, a da on sam nije dospio da se, svaki put, uključi svojom replikom.
Ono je, dakle, bio slikar - izravan, bez uvijanja:
- Onda? ... Što su ti rekli, momče? Kakva dijagnoza?
On se jedva iscerio:
- Ma, dijagnoza je loša, samo, eto ... ipak! ... da pokušam. Prognoza je - kao i patnja - u rukama Božjim.
- Dakle, nisu te bogzna kako utješili?
- Nisu. Ali, nisu ni razočarali. Jer, zbog tog saznanja ne bih bio ni više ni manje svjestan tragedije; na nju sam ja već navikao.
Mladi svećenik nesvjesno zatapka po molitveniku pored sebe, tražeći utjehu:
- Prijatelju moj! - otpoče sladunjavo. - Da si slab i bolestan, možda bi lakše prihvatio misao o prolaznosti svega, pa i patnje. Ali na tom stupnju duševne i tjelesne snage, dok se još miriš, tvoje se biće, vezano uz ovozemaljske radosti života, ježi nad ponorom ništavila. Međutim, istinski život počinje u čovjeku u trenutku kada se zaustavlja prevlast životinjske, individualne svijesti - onda, kad prestaje misliti na sebe. Čak je i bol tada korisna, jer otvara pristup jednom višem - transcendentalnom životu.
- O, hvala vam, hvala na toj utjehi. - s jako razblaženom jetkošću odgovorio je Kruno. - Slušao sam već o tom paradoksu da nam intenzivna sreća dolazi kroz patnju. Gotovo da čovjek poželi biti nesretan.
- Pravo kažeš, momče! - nujno se osmjehnu slikar. Jer kad bismo zaista stekli uvjerenje da se samo kroz patnju može dostići istinski vječna i uzvišena sreća, što bi tek onda bolnice bile pune! I nitko ne bi bio ljubomoran prema onima što imaju sreću da budu nesretni.
- Ili, možda, obratno: Prema onima što imaju nesreću da budu sretni!
Svećeniku se nije dopadao taj karambolično lepršavi cinizam.
- Obojica ste pogrešno shvatili. Radi se samo o tomu da treba ukrotiti putenost, kako bi se moglo živjeti kršćanski.
 
- To znači, - oponirao mu je slikar sarkastično, - ako želi živjeti u skladu s Bogom, čovjek se mora osakatiti. Ako ne kastrirati, a ono bar zaboraviti da ima spol.
A Kruno će, onda - u nastupu iskrenosti:
- Pa, da pravo kažem ... i ja često u sebi osjećam tu borbu protiv žudnje i protiv odricanja u isti mah. I, usprkos vedroj naravi, čini mi se da me upravo ta svetačka gorljivost protiv golicava izazova sprečava da se spasim.
Svećenik je bio u svom elementu:
- Čovjek je na ovoj zemlji, dragi prijatelju, samo zato da neprestano pokušava i pokušava ... pa makar i uzalud! ... uzdići svoju dušu pokoravanjem moralnom zakonu, obavljanjem vjerskih dužnosti i traženjem dobra.
- Ili, pak, traženjem istine i ljepote, prije svega. - Sa svoga kreveta dometnu slikar.
- Ali, živjeti bez vjere, čovječe! ...
- Žao mi je, ali ... vjera je nešto sasvim suprotno od sigurnosti. Njezina snaga i žestina izvire iz sumnje. Sumnje u mogućnosti spoznaje. I ona baš u sebi poriče sve što želi utvrditi izvan granica prolaznosti.
- Oprostite, ali, kad ni od kakve koristi čovjeku ne bi bila, religiju, koja u vjernike usađuje unutarnji glas savjesti, morali bismo širiti.
Međutim, slikar se nije dao.
- Dopustite! - reče. - Pa čak i kad bih bio voljan podleći toj mističnoj enigmi, dva me stupa, na kojima počivaju sve religiozne predodžbe - čudesa i nebesa - uistinu odbijaju. A opet, ... i kad bih mogao povjerovati u čuda! ... Uostalom, čovjek je sklon želji da postigne i nemoguće - bez velika truda. Pa ipak, taj se raj i taj pakao toliko odbijaju svojim ovozemaljskim komforom i sadizmom. Molim vas: ta nebeska hortikultura! ... te plaže! ... te gozbe! ... ti haremi! - zar to nije najvulgarniji hedonizam? Ili, pak, na drugoj strani: kotlovi s uzavrelom smolom, policijske torture i Danteovi "krugovi"! Hajte, molim vas! ... Zar bogovi - ako su to, zaista! - ništa pametnije ne bi mogli smisliti nego takve užitke i takve muke? Jer, ako je to taj drugi svijet, onda se on nimalo ne razlikuje od ovoga ovdje. Ili, drugim riječima: I raj i pakao već su na zemlji!
Kruno se, izgubljen u zatamnjenu pregratku, još pomalo smijuckao na jeku te njihove prepirke, kad mu je prišao gospodin primarijus:
- No, dakle, da vidimo, momče! - reče i upali mu jaku mliječnu žarulju iza uha. - Nego, reci: Koliko je godina već prošlo?
- Sedam, gospodine doktore.
- Da, da - kao za sebe, zamišljeno odvrati gospodin primarijus te dohvati oftalmoskop.
- Bilo mi je tada rečeno: Možda, kad porastem ...
Gospodin primarijus nije odgovorio; primaknuo se sasvim blizu - gotovo licem uz lice, zureći bez nade kroz vizir oftalmoskopa u zamućenu dubinu oka. No Kruni se pričinilo - vjerojatno, zbog ranijega iskustva i autosugestije - da toplina, što se odražava u tom zrcalu i na tom povećalu tik pred okom, doista je tračak svjetla - nekako rumen, pun čunjića i štapića što pred njegovim zrenjem vrve u svim smjerovima. Nije bio siguran, ali - nešto je, možda, ipak!
Onda primarijus, jedva zatomivši uzdah, reče:
- Uvjeren sam da si ti razborit momak.
Za kule u oblacima i to je bilo dovoljno.
- Razumijem, gospodine doktore. Uostalom, i privikao sam se već. Ali, onda ... bar kataraktu!
- Čuj, nakon toliko operacija ... možda ti oči ne bi podnijele, ali ... ako ti je stalo radi izgleda, može se kineskim tušem kamuflirati rožnica. To nije problem.
A kada se vratio do kreveta, slikar ga upita:
- Što ti kaže primarijus?
Kruno se ovlaš isceri:
- Pa, ... da sam dovoljno razborit momak, ... eto, to!
- Usrećili te, dakle, protiv tvoje volje, a?
- Ne znam je li tu bilo više nade u strahu ili straha u nadi ali, očito - nisam imao sreće u ljubavi Božjoj.
- Ne govori, sinko, tako! - reče svećenik. - Bog će te kazniti.
- O, velečasni ... Pa zar me već nije? I te kako! ... Time što pokušavam otkriti istinu.
Činilo se da iz njegova uzdaha zrači samosažaljenje i sva trojica na tren umukoše. Onda slikar - tek toliko, da ublaži tu aluziju beznađa - pokuša verbalnim karambolom izrelativirati njezin smisao:
- S istinom, koja bi za sva vremena bila ista, čovjek, doduše, teško dolazi na kraj, ali, srećom ... baš je ono samo najviše nagriza.
fata morgana
- Slažem se. Pa ipak, zbog toga nisam manje zabrinut za svoju budućnost. Jer - jedno je kad korodiraju silogizmi, a drugo kad korodira stvarnost. - Pa, kao i svaki put kad bi otkrio neku misao koja mu se činila ispravnom, osjeti potrebu da je istjera do kraja. - U prirodi, u svemu što pokazuje bilo kakav oblik života, racionalnost je rezultat selekcije koja mutacijske greške odstranjuje iz evolucije. I ona se, ta racionalna vitalnost, iz organskih funkcija prenosi u sferu svijesti. Prema tomu - svaka bolest, invaliditet, usporen hod u sukobu sa stvarnošću, sve to mora utjecati na točnost i opseg čovjekovih spoznaja kao korijenu njegove opstojnosti. Pa, ukoliko ne može izdržati tu napregnutost između genetskog potencijala i konkretne borbe za opstanak, propast je neminovna.
- To je točno, ali ... čovjek je razvio i svoju čovječnost kao zračni jastuk protiv sraza s nemilosrdnom zbiljom.
- Pa, kada ste već upotrijebili tu metaforu! ... - odvrati Kruno. - Upravo se toga i pribojavam da cijeloga života ne budem sa svih strana toliko zatrpavan tim "jastucima!", jer - paradoksalno, ali je moguće da se i pod brdom čovječnosti čovjek uguši.
- Da, shvaćam; ti sigurno ciljaš na poslovicu: čovjek je čovjeku vuk.
- Pa čak i ne toliko na nju koliko na pretjeranu brižnost okoline koja u hendikepiranoj osobi paralizira želju za samopotvrđivanjem.
- Teške su to riječi, sinko moj. - zamišljeno će velečasni. - A spram ljubavi bližnjih, naročito. I kamo sreće da ni sam u njih ne vjeruješ!
- Možda u tomu ima i mladenačkoga cinizma. - doda slikar, obraćajući se svećeniku. - Ali, ni da je bolest iskušenje ili kazna - nema pravednosti božje. Vi, na primjer, možete i dalje držati propovijedi u crkvi, dok je za mene, kao slikara, to tragedija. Da oslijepim, ja bih se istog časa ubio! ... shvaćate?
- Ali, kao što znate - bolest može postati snažan životni stimulans.
- Da, znam; može. Samo, čovjek mora biti čeličnoga zdravlja za takvu vrstu stimulansa. Ja, međutim, nikako ne bih mogao pristati da mi umjetnost bude samo štaka. Uostalom, da vam u vezi s tim ispričam i jednu anegdotu. Imali smo nastavnika crtanja - inače, strastvenoga pejzažistu koji je izradio na stotine alpskih i jadranskih krajolika; uvijek je govorio: ja bih to i žmireći naslikao. Bio je već u godinama; razbolio se, dobio visok šećer i oslijepio. Ali - bio je u njemu na izgled snažan duh i nije se dao pokolebati; ukućani su mu morali pripremati boje, a on bi - za utjehu i razonodu - i dalje packao prstima po platnu i obavještavao samoga sebe: "To je onaj otočić na Bledu" ili "To su slapovi kod Skradina". I tako nas jednoga dana priupitao: "Hajde, pogodite što sam ovo naslikao?" Zatečeni, mucali smo sa suzama u glasu - jedni da je to jezero, drugi da je planinarska kuća, treći da je brod. Kad je usporedio sve naše izjave, duboko se zamislio. "Znači", rekao je, "pred mojim duhovnim očima slika je bila tako jasna, a ipak je nitko među vama nije prepoznao!" Nije mogao podnijeti sažaljenje i naprosto se urušio - poput plamička koji više nema snage ni da tinja. Toliko ga je podržavala iluzija!
A Kruno u tom trenutku nije ni slutio da će mu baš njegova okljaštrenost - tamo negdje u budućnosti - dopustiti da se s jednakim žarom prihvati pisanja kao svojevrsnoga protesta protiv Boga u sebi.
 ... Čak i onaj mutni ostatak religioznosti koji se skriva negdje duboko u čaroliji obrednih prikazanja, natopljenih veličanstvenim brujanjem orgulja i mirisom tamjana, - pomisli, - sili me da sumnjam u božansku nadležnost Božju. - Pa reče:
- Ne bih htio biti cinik, ali ... zar milost Svevišnjega mora uvijek biti poškropljena žuči? Zar je čovjeku, koji sebe doživljava samo još natraške, bio neophodan taj novi jad?
- Očito, nije; ali ... zar bi mu drugačije bilo lakše? Netko bi se, kad-tad, prevario da kaže istinu. A dušu je najlakše raniti na krhotinama iluzije.
Svećenik se, zgranut razgovorom što su ga njih dvojica - slikar i Kruno - vodili rubom bezbožnosti, umiješa:
- Obzir, utjehu, nadu - ponekad sve to moramo pretpostaviti čistoj logici koja nas je, ne jedanput, odvela do ponora ništavila. Eto, recimo, i u matematici - kao najdestiliranijoj logici - toliki apsurdi, paradoksi, enigme! ... Zar mi možemo zamisliti što je to - konkretno, kao zbilja - drugi korijen od minus jedan? Ta naš je govor prerastao u simbole koje često ni sami više ne razumijemo. Možda nam baš zato umjetnost i pruža najviše duhovne radosti, jer se u labirintu znanstvenih spoznaja osjeća nedostatak religioznosti. A, pritom, taj atribut religioznosti izgleda tako normalan u čovjekovu biću; reklo bi se da je prije izraz njegove povezanosti s drugim ljudima nego nemoći pred sudbinom.
- Pa, možda imate i pravo. - odvrati slikar. - Umjetnost je, vjerojatno, i nastala iz naivne slutnje da ljudska riječ stoji na granici između stvarnosti i duhovnih svjetova poput neke čudotvorne, tajanstvene pojave između istraživih i neistraživih sila prirode.
- Mene ponekad muči jedan drugi problem. - reče Kruno. - Problem, jesmo li birali bogove na krivoj strani. Na primjer: Hoću da upalim žigicu ili da zabijem čavlić u zid. Pokušam jedanput, pokušam dvaput. Treći put - u najboljem slučaju - ili će se žigica slomiti ili ću čekićem udariti po prstima. Ali, čim opsujem - sve krene kako valja. I, onda, postavim sebi pitanje: Da li je psovka, zapravo, ona prava molitva ili, pak, postoji dobrohotniji antipod božanstvu s više sluha?
Njihovu dokonu prepirku prekinu sestra Dobrila, uguravši u sobu kolica s lijekovima.
- Hajde, Kruno! - rekla je, došavši do njegova kreveta. - Moram ti nekoliko puta nakapati atropin i kokain. Ostavit ću bočice tu, na ormariću. Gospodin primarijus ima samo još jednu operaciju.
- Znači, sestro, s lokalnom anestezijom, zar ne?
- To je relativno lagan zahvat. Valjda te nije strah?
- Pa ... ne da se bojim, ali ... Ono, što je relativno, uvijek je pomalo i neugodno. Pretrpio sam ja i koješta gorega. Međutim, kad je kozmetika u pitanju! ... Samo, da ne bude uzalud!
 
* * *
22.
 
Kada se Kruno, "pomilovan", ponovo vratio u zavod, nešto čudesno i zagonetno bijaše u srdačnosti gospodina ravnatelja koji kao da, uopće, nije primjećivao tu godinu njegove odsutnosti.
- Čestitam! - rekao mu je, ustajući iza pisaćeg stola. - Vidim da si već odlučio. Dakle: Preko trnja do zvijezda! ... Dugačak je to i mučan put, ali, ako budeš ustrajao! ... Nadam se, već si dovoljno zreo mladić i više neće biti problema. Vremena su teška; veliki je svjetski rat, izgleda, pred vratima. Ali, što se mene tiče! ...
19. listopada 1939.
 
Ludilo za razonodu
 
Službeno - trebao je to biti zbor - izborna skupština - podmlatka Crvenoga križa; međutim, iako nitko među njima tada još nije poznavao tu riječ, bijaše to neka vrst egzorcizma - udruženo pražnjenje podsvijesti - čin koji bi mogao biti razumljiv jedino strogo izoliranim zajednicama.
- Sastanak! ... Na skupštinu! ... Hajde, dečki, požurite! - podvriskivali su oni mlađi koji su za to iznenadno slavlje saznali tek uzgred. I, ovlaš okrznuvši zapešćem zid u širokim bodovima, jurcali hodnikom, nalijetali jedni na druge i gotovo se sunovraćali od razreda do razreda. - U gimnaziju! ... Bira se novi predsjednik!
Gimnazija - zapravo, i razred i spavaonica za "povlaštene", a odnedavna i s pravim pravcatim orguljama što ih je gospodin ravnatelj isparničio protiv neke crkvice na Josipovcu (pa, dakle, i glazbarna) - ta, u neku ruku superprostorija, u koju su ostali pitomci mogli zalaziti samo s odobrenjem, bila je već puna znatiželjnika. Kruno je - kao "glavni" - gnječeći po trbuhu papire s pozaboravljanim heksametrima, stajao kraj peći, nestrpljiv i pomalo rogobatan. Namjeravao je da organizira tihi puč protiv samoga sebe.
- Tišina!!! ... molim. - dreknuo je. - Da počnemo!
 ... Neka sad malo i netko drugi vadi kestenje iz vatre. Pomisli. - Već mi je dosta te pedagoške predstraže.
Bar po njegovoj prvobitnoj zamisli, trebao je to biti sastanak na kojemu bi se neopozivo zahvalio na oktroiranoj dužnosti predsjednika (ustvari, uloge pomoćnoga psa čuvara koji naokolo njuška za svinjarijama); međutim, već mu je od prvoga trenutka bivalo sve jasnije da to neće biti skupština podmlatka - pogotovo danas to nikako ne - jer su svi već znali da je Gromovnik još sinoć otputovao za Beograd, i dječaci su - naizgled prepušteni sami sebi - jedva dočekali svoj dan. Ali, usprkos tomu, Kruno je - svjestan da je na časti predsjednika zagrizao dvostruki mamac taštine, jer, umjesto da bude središte, biva sredstvo preko kojega se ostvaruju drugi - odlučio da se više ne igra žmurke sa samim sobom; naprosto - kad nije imalo težinu vlastito značenje, nije mu bilo ni do toga da bude tek nečija transmisija i referent. Nikakva dodatna "organizacija" - ni "Jugoslavenski sokol", ni "Crveni križ" ni "Jadranska straža" - struktuirana unutar hermetički zatvorena svijeta, nije na taj svijet mogla utjecati. Osim toga, sad mu se činilo da je i blagonaklonost, kojom je gospodin ravnatelj bio prihvatio njegovu kandidaturu, samo slatkasti recidiv kazne kojom je morao ispaštati sebe nekadašnjega.
- Drugovi! ... - nadvikivao ih je. - Neka, najprije, Zdenko! ... Ali, žamor se nije stišavao.
- Nećemo više samozvance koji nas neprestano cinkaju! - urlala je vječno buntovna trojka iza orgulja - tobože, ponavljajući usput i historiju.
A njemu, koji je to smatrao ličnim napadom, jučer je gospodin ravnatelj bio rekao - glasa, nagomilana jedrinom:
- E, pa ... nemoj ti, Kruno, ovaj ... da mi se tu, molim te, samo šepiriš po hodniku. Kao kakav paradni konj! ... Ti si mi sada tu, u zavodu, kao neki zamjenik, razumiješ!? ... I moraš malo bolje pripaziti na svoje drugove - pogotovo, kada nema odgajatelja u blizini. Naročito na disciplinu, na pušenje po zahodu, na to da raspored bude ispunjen sadržajem od prve do posljednje minute ... čuješ li!?
- Da, gospodine!
Znao je (ili, točnije: svi su to naslućivali, pa i oni najmlađi) da nepopustljivi Gromovnik više nije onaj vihor od nekad; činilo im se - zato što su ga poznavali uglavnom s vanjske strane: po strasti kojom je obavljao svoju dužnost - da se ni on, smućen košmarom vijesti, glasina i pretpostavki, više ne snalazi u društvenim previranjima oko kojih je po Evropi već bjesnio rat.
 ... Prepušta odgovornost odgajateljima. - mislio je. - Pa i nama, gimnazijalcima.
Usput, prisjećao se; u kružoku studenata pacifista na kojemu se tako polemično pretresala budućnost, neki su mu se citati - s obzirom na munjeviti malj, popraćen paroksizmom nacističke euforije, kojim se Hitler razmahivao i na Istok i na Zapad - još dugo vrzmali po glavi:
 ..."Sukob između republikanskih, makar i prilično natražnjački artikuliranih, težnji najširih slojeva u Hrvatskoj i monarhističke samovolje u kojoj se opasnost od rasula tek stvorene države promatra isključivo kroz prizmu velike Srbije, vještim je politikantskim manevriranjem prebačen u sukob između hrvatstva i srpstva, u međunacionalni antagonizam i time, zapravo, umjetno prenapuhano "Hrvatsko pitanje". Autonomija, dakle, koja nam se nudi posebnom banovinom, uopće nije lijek za uzdrmane temelje društvenoga uređenja; to je, prije svega, kompromis dviju buržoazija oko pitanja: da li je - i u kolikoj mjeri za koga - smisao vlasti u osobnom bogaćenju i ozakonjenju korupcije." ...
 ..."Plašeći nas apokaliptičnim aluzijama na velike i male ribe - jedni da svo naše etničko šarenilo zgrnu na gomilu, a drugi da nas rasture pod svoja okrilja - lažu nam, svaki sa svoje propovjedaonice, o narodnom jedinstvu, o cijeni slobode, o svojstvima rase, o veličini nacije! A mi se pitamo: Koliko vrijede sve te teorije o državi, tradiciji, demokraciji!? ... Zašto nam toliki savjetnici - politički guslari i tamburaši - nude samo križeve da na njima raspinjemo naše nade i naše sumnje u hegemonistički integralne, u vidovdanski rasne, u megalomanski homogene premise!? ... Jer svi narodi - pa i naši - čim osjete privlačnu snagu razvitka, počinju njegovati svoj vlastiti nacionalizam. I svi se, bez izuzetka, obmanjuju na isti način, istim rječnikom i po istoj šabloni o svom historijskom poslanstvu, o narodnoj duši, o genijalnosti. I svi imaju svoja bojna polja i svoje junake, svoje pjesnike i svoje barjake. A pod ikonostasima nigdje ni tlake, ni krvavih žuljeva ni pendreka!" ...
Užitak u tom blještavilu argumenata bio je toliko jak, da se i on sam već pomalo osjećao kao revolucionar.
Dječaci su se, u međuvremenu, bili već natiskali posvuda unaokolo - oko kreveta, između ormara, iza orgulja; jedni su bučali, drugi se došaptavali, a svi, opet - nekako živnuvši tu nedjelju poslijepodne - noseći u sebi jesen - taj zahrđali mehanizam čežnje da se odlunja iz vlastite kože što ga nisu mogli nadoknaditi otužni mirisi blagdana, užina sa kiselkastim kolačem od jeftina šljivina pekmeza, nogometna utakmica preko radija ni školske zadaće za sutradan. Skupština - bio je to događaj koji se ne propušta tako lako.
- I, ovaj ... da me izvijestiš o svemu! - Nastavljao je jučer, kao i uvijek - upola veličanstven, upola ljut - Gromovnik. - Jer, bar se nadam ... tvoja dužnost nije samo da nadzireš mlađe nego i da ih, kao budući pedagog, usmjeravaš i, tako, stječeš dragocjena iskustva za svoj rad.
Kruno se osmjehnu, polaskan: - Ali, gospodine ...
- Nikakav: ali! ... Ti moraš opravdati moje povjerenje.
A opet je, zbog nečega (ustvari, svi su znali zašto, jer nisu podnosili sladunjavu viziju "humanitarnosti") prijetila opasnost da se, kao organizacija, raspadnu. Slično, kao što im se, onda - nakon atentata na blagopočivšega - dogodilo s "Jugoslavenskim sokolom". Jer svi su oni - ma kako to i njima samima zvučalo prenapregnuto - sve više bivali klasno svjesni, premda s malim okusom anarhizma na kraju.
Davor je - dakako, ponesen općom groznicom ludovanja - bio već poizvlačio sve registre na orguljama i treštao fortisima. - Hoćemo nove izbore! - Tulili su najzagriženiji.
- U redu! ... molim. Samo, ne galamite toliko!
 ... Jer, ionako: Kakve li svrhe biti na silu voljeni autoritet? - Nadovezivao se Kruno u mislima, osjetivši još neumitnijom mučninu posvemašnjega unutrašnjega pražnjenja. Očito, nije imao rukovodilačkih nagona da postane predvodnik - pa čak ni tu, među slijepima. A dječaci su se - zbijeni po tjesnacima - ne uvažavajući ga, naokolo gurkali, zajahivali jedni drugima na leđa, korackali na mjestu, pocupkivali - sve u nekom zagalamljenom htijenju nasumce, nestašno.
I onda se Milan, kao na pravom političkom mitingu, prodera:
- Vvvoool!!! ...
Štijef, još uvijek strastveno gazeći mijeh i do nosa se klateći toj oplati gusta, sirova zvuka, otpozdravi: - Bi-sta! ... vo-ha! ... štis!!!
I svi oni tada, odmah - drugovi mu, dakako (pa i po konopljinom isparenju oko pazuha također) - prihvatiše gromoglasno:
- Mmmuuu!!! ...
("Prije svega", napisao je Kruno kasnije, "da bi se glupost u svojoj nadrazumskoj suštini shvatila, mora se osjetiti.")
Bila je to, naravno, šifra koja je, poput iskre, preskočila sva raspoloženja, sve intelektualne razine - naprosto, da bi se svi, odjednom, zaradovali te ispremetali u telca, junad, volove. Tako silovito, da se i Kruno, savijajući Ovidijeve "Metamorfoze" u trubu, našao punim plućima iza njih:
- Mmmuuu!!! ...
A bio je tek na pola puta i mislio pritom:
 ... Bože, Bože, da smo sad negdje u Hindustanu, na primjer, možda bi ovo, sve skupa, izgledalo kao neka sasvim pristojna vjerska svečanost, ... vrag zna!
Premda bi bilo preuzetno za neku znanstvenu hipotezu kojom bi se opravdavalo njihovo ulijetanje u trans, Kruno ga je uspoređivao s činjenicom da su i mistici i romantici, koji su djelovali najbliže onoj tamnoj strani svijesti, stvarali također naizgled apsurdnu riznicu briljantnih ili nakaradnih metafora i predodžbi kojima objašnjavaju svoja iskustva. Jer, koliko god groteskna, i to je - ta opijenost riječima - bila stvarnost.
- Tram-taram ram-param bič!!! ...
Pjevali su skladno, propinjući se iz petnih žila, zaurlavali na Bachovoj fugi peteroglasno i Davor tada, orguljaški nemilosrdno, raspali himnu "Volovluku" - uvodnu muziku za ono pravo, gotovo ceremonijalno divljanje u kojemu su svi ostali, prepuštajući se sve više nekom egzaltiranom stanju, htjeli da bar na trenutak ižive svoju dosadu. Štoviše - upravo zato, što je Gromovnik tako rijetko morao nekamo da otputuje - oni su sada, drmusajući se i lamatajući glavom i rukama, jedva iščekivali tu priliku da ponovo malo jače zamuču, izbleje se, zanjište, a pogotovo na tom ritualnom skandiranju "bi-sta vo-ha štis".
A Štijef - kako li je tek on cvao:
- Ufff! Dal, muuu! ...
Otkako ga dječaci pamte - naprosto, jer oni gore, na banovini, nisu znali što bi s njim - Štijef im je, ma koliko i kako razred brodio naviše, svaki put pridodavan u zadnju klupu do prozora. I za toliko proteklih godina - činilo se - na njemu kao da su rasle samo cipele, dok je on sam, iz dana u dan, ostajao gotovo lanjski, osim što mu se žila istrčavala preko devetnaeste.
- Vvvoool! ... tram-taram, ram-pampam ... bič! Živjelo njegovo veličanstvo vol prvi crnovolović!!!..- Dinastičarili su pobožno. Razigrani već do želje da nadiđu sami sebe u razuzdanoj veselosti, dovikivali su sa svih strana - zajapureni, puni vrckave obijesti, zbijeni urnebesom u jedno jedino, krakato čudovište, izvan sebe i s umanjenim jastvom, ti dječaci koji su, osmišljavajući na višem stupnju simboličan rječnik "djeteline, papaka i jarma", iskaljivali sebe onakvima, zapravo, kakvi nisu i kakvi nipošto ne bi htjeli biti.
A otpočelo je to s njim, s tim njegovim nadimkom, davno - prije više od pet godina, kad mu je Gromovnik podviknuo "marvo jedna!", zato što nije umio da zaveže cipele.
Preklani, pak - na satu iz prirodopisa:
- No, pa ... reci nam, Štijef, - upitao je gosn-Rista, zijevajući u zamamureno staklo prema dvorištu. - Šta ono, bre, biva u jesen sa šumom? Sa nekom bukvom, naprimer?
Štijef se, poskočivši u klupi, najprije vojnički useknuo:
- S bukvom? Pa to je, ovaj ... mislim, gospodine ... Bukva!.. Hm ... Pa, kada se, recimo, jedna bukva, na primjer ... stablo ... kada se u jesen, hm ... odnosno, šuma ... Mislite: Bukva? - Treskao je nemilice i vrtuljao glavurdom što mu je sva već bila obrasla blentavim smijuljcima i nekako klimavo bila zataknuta između koštunjavih ramena. - Pa, zimi ... kada se šćućuri, ovaj, gospodine ... mislim, u kakvu rupu, hm ... i onda ... Pa, tako ... šćućuri se i možda, ovaj ... da se pokrije suhim lišćem, recimo ... da ne ozebe, na primjer ... bome da!
Propištali su od smijeha, dok su djevojčice u prednjim klupama, stišćući koljena, istezale dva prsta za van.
I nekom drugom zgodom, opet:
- Štijef, more! Pa ti ne umeš da pomnožiš ni jedan puta jedan.
- Znam. - reče on hrabro. - Tri, gospodine!
- Šta!? ... bre, džukelo jedna!
Štijef se na trenutak pokoleba pa malčice uvrijedi, a onda - očito, ne predviđajući posljedice - stade objašnjavati, opirući se dlanovima na limenu kutiju za računanje:
- Pa, recimo ... na primjer, jedan vol, gospodine. I onda, hm ... još jedna krava, a onda se oni pomnože i, ovaj, bome da! ... dođe još jedan novi vol, gospodine.
Razred je, žmareći slatka zadovoljstva, gotovo cvao. I tako je tada, najednom - budi hvala grožđanom soku direktoru - on, koga su tata i mama nakresali još prije žlijezdenja, zauvijek mogao da ostane najvolovskiji vol među svim volovima.
 ... Eh, da mi je studirati psihologiju! - pomisli Kruno.
A Štijef je tada već, na žagoru što se propinjao, gnjetući s užitkom papuču mijeha - sav zatreperen i znojno sluzavih prstiju - stiskao bridove orgulja, ceptio u prigušenim eksplozijama strastveno jujuškava falseta i neodoljivom nasladom klimatao, poskakivao - štucav, gotovo blažen u onom svom pohotljivo čarobnom transu, prepun šmrcavih kihaja i vjetrovita zadovoljstva u gaćama. I - na uobičajen izazov klinčadije - po stoti put prepričavao sebi u bradu:
- Pa ono, bome da ... kad sam ja, ovaj, ljetos, ufff ... jedne noći bio s kumom na štaglju, m-hm ... pa, dok je ona hrkačila, dal drč! ... ja sam ti, onda, ufff! ... malo pipačio i po dlakoviću, haj-haj! ... bome da.
- Zato, na prijestolje s njim! - roktali su oni najbliži.
Milan je, odmah u kutu do njih - bez obzira što je, trzajući prazne kvinte po berdetu, pokrivao samoga sebe - recitirao Krunine deseterce:
- Opasa se volovlukom Marko
za minđušu od sedamnaest oka
pa burazi noć u pola dana.
Sve u svemu: od šake do lakta!
Prekjučer, međutim, kad mu je odgajatelj Duško - vjerojatno, da krišom umnoži koji letak - ispod kreveta izvukao pisaći stroj, pronašao je te stihove i još čitav niz stopostotno nesuvislih rečenica, nabacanih oko njih. Čitao je to i prečitavao - najprije, donekle i razočaran tim besmislicama, a zatim, kad ih je prihvatio kao slijed spontanih asocijacija, sve više iznenađen nekom skrivenom dubinom iz koje se mogao nazreti prkos i potiskivanje jedne bujne prirode, sputane recidivima u nepovrat pogašenih svjetala.
 ... Ovo s minđušom i minđom od šake do lakta i s epskim kraljevićem ... Za psihologiju dušu dalo! - padne mu odmah na pamet. Čak i onda, kad ga prividno uopće ne zanima izvanjski svijet.
Zatim ga pozva u svoju sobu:
- Dakle: seksualna potištenost, apsorbirana kroz vatromet apsurdnih asocijacija, zar ne? I to, baš u vrijeme kad Hitlerove štuke i meseršmiti gube svoju prvu bitku nad Britanijom!
Kruno je mucao - do tjemena skrletan, valjda.
- Oprosti, nisam htio da te vrijeđam. Nego, frojdomarksistički! ... razumiješ? Uostalom, zar i taj vaš "volovluk" ne bi mogao biti sublimacija i nekog drugačijeg smisla? Zar taj metafizički verbalizam - ili, ako hoćeš: metaforička sloboda erotičke zbilje i dionizijskog ega - nije i sam po sebi neka vrst postvarenja i libidonozne i socijalne racionalnosti?
Premda ga nije razumio sasvim, Kruno mu je u tom času bio neizrecivo zahvalan za odstupnicu koja se i njemu samomu činila uvjerljivom. Jer, napokon - čak i Štijef, koji se iscrpljivao isključivo na beznačajnim dogodovštinama u zavodu, odakle počeo da počeo, sve je svoje teleće snove o životu završavao na oponašanju gromovita glasa gospodina ravnatelja, spontano parafrazirajući katekizam: "Ja sam Vol tvoj i nemaj drugih volova osim mene!"
Pa ipak - ma koliko dječaci tvrdili kasnije drugo (to jest, da su se oni - za razliku od Štijefa koji bi u tu svirepu igru svaki put ulijetao svim svojim bićem - svjesno podvrgavali svom mladenačkom histerluku), njihovo ponašanje u tim trenucima nije bilo posvema dobrovoljno. Štoviše - i u njima je već odavno potiskivan bubrio razlog da su se tako lako, mnogo lakše nego što su i sami vjerovali, mogli podavati kojekakvim bizarnim asocijacijama i, ma koliko se u toj povremeno apsurdnoj raskalašenosti ograđivali superiornim sažaljenjem prema "već doživljenom", svi su oni, opet, i odviše čuvstveno uranjali u te riječi, te usporedbe i te emocije koje su - činilo im se - vrvjele nasumce ili, još vjerojatnije, u onu čudesnu, transcendentalnu zvukovnost koja je na međusobnim odnosima gubila svaki smisao. Uostalom, jer i ono - onaj mali "runjavi grijeh" - gotovo za sve njih bijaše još uvijek neopipana tajna.
 ... Drugi bar, oni koji vide - ako ništa drugo - već kao djeca dođu do slike! - Često je uzdisao Kruno, rezigniran uzaludnošću da se gladan pornoiluzija odrva svojim ništa manje uskomešanim noćima.
No, kad je Davor bio već bljesnuo i posljednjim reskim akordom, najponizniji se dvorjanici - naročito ministar pašnjaka i podsekretar za baleganje - jedva dočepaše njegovog veličanstva Vola pa, drpajući ga slijeva i zdesna za hrapav kaputić, usput jeknuše tu i tamo pod rebra, dok su ga, razvlačeći na sve strane, uspentravali na stol - na veliku državotvornu govornicu s koje da im održi veliko kraljevsko slovo:
- Gdje se Vvvoool i svinja slože, i olovo plivat može!
Podanici su, kao i uvijek - ganuti svojom vlastitom snishodljivošću - pocupkivali oko stola, kreveljili se, mukali, gotovo rikali od sreće - zbijeni tu, oko prijestolja na kojemu se kočio najveći "voool" među svim volovima.
- E pa, ovaj ... drago moje krdo, muuu! - Rascvjetavao                             se Štijef dostojanstveno, bar na način kako je on tó_+LUVLUK                               o sebi zamišljao odozgora - sav u raskomadanim grimasama blaženstva. - Poznajem ja vas, bome da! I svi biste vi dolje, ufff! ... samo, da vam je dosta kukuruzovine, je li!? ... Pa onda još i neka debela stelja, a!? ... Kao da je već svaki od vas ministar u jaslama, marvo jedna! ...
I tako, oponašajući samoga sebe, svoje vlastito veličanstvo u mutno utjelovljenoj ulozi orača ravnatelja, kao da je sav, odnekud, prostasao basom iz podzemlja; I sav kao u nekom kljucavom klanjanju lijevo i desno, šiljastih koljena i prskavom žvalom između grlenih cereka, iskežen, obrazinom što se mjesečila do iznad prebrijanih obrva.
- Ali, bilo vam pravo ili krivo, ... kad ja i moj predsjednik vlade, hm ... bome da! ...
- Klinac vama obadvama! - Opozicionarski je skandirala buntovna trojka.
- Ti-šina!!! ... Govori njegovo veličanstvo vvoool - posredovao je vršilac dužnosti ministra za općenarodno podjarmljivanje.
I svi su opet u koru mukali - svatko svoje muke, najprije.
- Ne možete vi meni, heeej! ... tek tako. - nastavljao je. - Zabušavati na njivi, mislim: I samo trčati na valov! Jer, bome da ... vi ste, ipak, samo jedna volovska bagra. I vama, najprije, treba, ufff ... jedno bi-sta vo-ha štis! ... A zatim, kandžija!!!
 ... Bogovska! - pomisli Kruno. - Pogotovo sutra, kada se vrati Gromovnik.
Odgajatelja Duška, koji se odnekud stvorio, u toj zagalamljenosti nisu ni primijetili; stajao je pored Krune i kritički, s pomalo sažalnim osmijehom promatrao to ludovanje.
- No, pa ... reci, kako bi ti sve ovo formulirao? - zapitao ga je poluglasno. - Etos transponirane seksualnosti? Ili, odbijanje prinudne cerebralnosti?
- Mislim da je to spontan mladenački poriv kojim se alegorički suprotstavljamo turobnom poretku stvarnosti. Da svojim hendikepom nismo tako učahureni, možda bi se neki među nama i drugačije iživljavali.
- Slažem se; samo ... Zar ovo, ipak, nije s krivom alkemijskom formulom da se zemlja pretvori u raj?
- Nema sumnje. Ali, nema ni mnogo izbora.
- To bi, dragi moj, bio vrlo pesimističan zaključak.
- Dakako; ali, na žalost ... baš to je još jedan primjer da našu svijest, naš nazor na svijet, našu ljudskost - a koliko se trsili da iskočimo iz okvira - određuje naše društveno biće, naš položaj u društvu, naš društveno koristan rad.
A Štijef je odozgo, iznad graje, nastavljao:
- Nego, da vam svima ... i ljevičarima i desničarima koji se, bome da, muzete ... bude, haj-haj! ... ja ću već raspisati izbore, pa ... jao ti ga onomu koji mi tu nešto mrdne repom!
- Huraaa! - vikali su.
- Uostalom, muuu! ... samo vam najveći Vvvoool može zaželjeti, bome da ... kad bi vam, na primjer, dal valje ... narastao bar po jedan rog, ufff! ... pa da mi, ovaj, do sutra, haj-haj ... svaki nabode po jednu kravu.
Ali, baš kada se činilo da će prenapregnuto uzbuđenje dostići delirij, najednom - iznenada - miting je u svima splasnuo.
 
* * *
23.
 
Nadarenost u matematici - osnova na kojoj sam priželjkivao budućnost - nije, čini se, dovoljna da me oduševi za poziv nastavnika. Natezanje s tuđim neznanjem - uvjerio sam se, poučavajući drugove u nižim razredima - izaziva u meni nestrpljivost, dosadu ili drijem. Matematika, kao racionalni stil života - to, da. Kao profesija - na žalost, ne.
Preostaje mi, dakle, samo još jedan strmenit i neizvjestan put koji me - zato, što ni zakoračio nisam - s toliko magične snage privlači.
20. veljače 1940.
 
Fata morgana
 
Bilo bi glupo "priznati", jer bi mu svi - naročito oni napredni - rekli da je baba. Ali, do vraga! ... on je u tomu ipak imao svoj ključ. Možda ne za osobito širok dijapazon slutnji i predrasuda, ali, opet - ključ koji ga je, na svoj način, činio sujevjernim. Usprkos tomu što je prema vani - izgledalo mu je - bio dovoljno razborit. I pogotovo, što je s dubokim uvjerenjem branio znanstveni pogled na svijet. Jer, ma koliko da je sve to izvan bilo kakve racionalne strukture, njegovo je intimno tumačenje snova - makar i u sasvim ograničenu opsegu - imalo neku proročansku, nagovještajnu vrijednost. Osim toga, snovi su mu - ma koliko zbog toga osjećao muku i stid - bili nepremostiv dio realnosti, obznanjujući mu svoju atrofičnost.
Premda se već u djetinjstvu podsmjehivao pučkim sanjaricama koje su se, slično kao i gatanja ili horoskopi, svodile na nekoliko najbliskijih interesa - novac, ljubav, bolest ili smrt - godilo mu je slušati pripovijedanje žena u susjedstvu, najčešće kako se u čudesnom pretapanju malih svakodnevica javljaju brige i strah. Ali, čim je načuo za psihoanalizu, njegovi su se stavovi učvrstili na jednoj, činilo mu se, novoj razini; naprosto, mogao je - vjerojatno, na osnovu nekog uvjetnog iskustva - predvidjeti ponešto od onoga što bi mu se moglo dogoditi. Ne toliko u pojednostavljenoj analogiji sa zbivanjima u snu nego, više, po njihovu simboličnom značenju. Recimo, "mutna" ili "bistra" voda - poremećaj u tjelesnim sokovima; dakle: dobro ili loše raspoloženje. I, ako do jutra ne bi zaboravio, bilo bi to nešto kao meteorološka prognoza za taj dan. A istini za volju - usprkos fantastičnim zapletima ili erotskim groteskama u snu, život je u zavodu bio tako jednoličan, da se prognoze gotovo nikad nisu mogle i ostvariti.
Naravno - da bi samoga sebe uvjerio kako se tu ne radi o sujevjerju, pokušavao je nekim vrlo zakučastim, transcendentalnim neuroantisenzibilitetom izvoditi kvazi-naučne pretpostavke o slutnji kao protuvremenskom odrazu zbilje, o zakonu vjerojatnosti u mehanizmu povratnih sprega između mogućih događaja i podsvijesti, o snopovima psihorezonantnih radijacija iz mnoštva unakrsnih djelatnosti jedinki među kojima do svijesti dospijeva tek manji dio korespondentnih impulsa. Očito - bile su to dovoljno zvučne i zamršene definicije pomoću kojih je samomu sebi objašnjavao te čudesno kaotične poruke što su ispunjavale bogatiju trećinu njegova bitka.
 
No, usprkos tomu što je snu pridavao i neka proročanska svojstva - značenje koje ga je ponekad zabavljalo, a ponekad i utjeskobljavalo - njemu je on bio nešto mnogo više, mnogo važnije. San mu je bio svojevrsno događanje: nadomjestak - dapače, i sadržaj - za uzbudljive pretpostavke samoostvarenja. Ustvari, možda i više negoli za nekoga tko je peripetije doživljavao na javi, njemu san bijaše čudesna pozornica zbiljevita iskustva, podignuta na entu potenciju fantazmagorične realnosti - nešto čime je, usprkos grotesknim konačnicama, nadograđivao sebe u pustolovinama koje su mu - znao je to i u snu - bile nedostupne; nešto čime je, usprkos invaliditetu, lakše mogao shvatiti - pogotovo kao umjetnički nagon - integritet vlastite ličnosti. Neki od prizora u snu - slike, osjećaji, razmišljanja - toliko su se usjekli u njegovo pamćenje, da ih se budan često prisjeća, pa i ponovo sanja - nesiguran više u pamćenju: snova kao zbilje ili zbilje kao snova - tako da ponekad gotovo i nije načistu postoji li među njima neka čvrsta granica; štoviše, nerijetko mu se pričini da je sve to - taj napor da se otrgne, da se izvuče iz onog fluidnog buđenja u slojevito zrenje doista nepobitne stvarnosti, da se u sebi sa sigurnošću razluči on koji prosanja od onoga koji probdjeva život - pričini mu se, dakle, da je sve to u njemu već odavno bilo poznato i da se sve to, kao iz kakva praživota, iz kromosoma ili kozmičkih daljina, samo ponavlja.
Međutim, za psihologiju je - čini se, kompetentnije od njegova izliterarizirana tumačenja - spoznaja da u snovima, kao i u budnom stanju, vizualne predodžbe - kako godine prolaze - postaju, poput izblijedjela filma, sve prozirnije, sve apstraktnije kao prostorne slutnje, tako da je njihovom sve anemičnijom zornošću jedva, mogao prihranjivati maštu. Stoga je s blagim cinizmom - on, rezignirani tužnik - i budan i u snu mogao da utvrdi kako je i neka veoma prisutna zbilja tek pazvuk sjećanja na istovjetan događaj od nekad.
 ... Pa ipak, - razmišljao je - koliko god zbrke i nedorečenosti bilo u tim geometrijskim apstrakcijama, četvrtinu života prosanjati - makar i u prividnom zaboravu - može predstavljati bogatstvo iz kojega, poput gejzira, izbrizgava intima, puna žudnje i pomirenosti u isti mah.
 
* * *
24.
 
Premda je Gromovnik bio san i java njihove bojažljivosti, dječaci su - sad momčine - već - oduvijek malčice petljali po zavodu oko djevojaka, a oko seljančica koje su dolazile da budu služavke, naročito. I svi su oni, huškani dubinskim nemirom krvi, ljubomorčili svoju nevinost - svatko na svoj način krišom i kao nehotice, srljajući protiv "mirisa majčina mlijeka na usnama" (kako su ih odrasliji okrutno razoružavali), dok su one, te cure - možda više zanimanjem za dužnosti oko sebe nego godinama različite - pretvarajući se i da ne slute uzdrhtalost njihovih ruku pri slučajnom (ili, još češće, namjernom) prolasku, tobože beskonačno brisale mokar pod umivaonice, usporeno čačkale žaračem po pepelu, ojkale izazovno perući prozore ili sirkovim metlama uzvitlavale prašinu po razredima. I, kako kojemu to dođe, svi su oni nekom neobuzdanom ludošću progonjeni, morali da se izvlače iz kreveta prije ostalih, da lunjaju podrumskim hodnicima ili da se uvijek, nekakvim poslom za ispriku, zalijeću baš tamo gdje su one u taj čas pospremale.
Sram ih bilo! - fakine bezobrazne.
13. ožujka 1940.
 
Rakov ples
 
- Čuj, Rado ... ti, vragolanko mala! - kao da guguće, nastavi Kruno, gotovo prignječivši je grudima u kut između vrata i peći. - Znaš, opet sam ti kupio jedan mali dar.
- Knjigu? ...
- Da, naravno, knjigu. A što si mislila? - odgovori on. - Jer, znaš ... ti bi, ipak, morala mnogo više čitati.
- Hvala! - Rekla je nevoljko. - Kako si zlatan!.. A koliko košta?
- Nema veze!
On je, međutim, svim preostalim osjetilima - uhom najviše - napregnuto promatrao svaki treptaj njezine duše i svaki preljev u njezinu glasu, da bi samoga sebe uvjerio kako je sve ono s Milanom bila obična laž.
- Mislio sam: obrazovanje, znaš? ... to ti je najveće bogatstvo. Nama koji, ionako, ništa nemamo - pogotovo! ... A i htio sam, zapravo ... Da, ovaj ... htio sam da te pomalo uvodim u svijet razmišljanja, shvaćaš? ... Kako bismo kasnije mogli mnogo i mnogo razgovarati o svemu i svačemu.
 ... A, osim toga ... (To nije rekao.) Manje bi me proganjao taj osjećaj krivnje, taj stid i strah kad god zaustiš nešto.
Rada je, povodeći se za nepogrešivim instinktom, uzdahnula i, neprestano motajući po trbuhu krpom za prašinu, odgovorila; činilo mu se, znalački - možda malo i previše vragolasto:
- Ah, ljubavi moja! ... Da razgovaramo, da! Samo, na žalost ... nisam ti dospjela ni onu pročitati do kraja..
- Pa ... očekivao sam ja to, ne boj se! Naročito, u posljednjih desetak dana.
- Ne, ne, ozbiljno ti kažem. Slova su dosta sitna, a i nemam kad! ... Morala sam očistiti sve kvake i onda, još ... umjesto Ike prati veliko rublje. I još, da ... to sam ti uopće zaboravila reći ... morala sam pospremati u stanu gospodina ravnatelja. I, zatim, još ...
- No, naravno! Dosta je toga nabrajanja! ... Nego, recimo: Morala sam, morala sam ... i tako dalje ... malo da se drpam s Milanom! - Priklopi on ljubomornije, mileći već po prljavoj podlaktici prema zasukanom rukavu haljine.
- Ali, to nije istina! Oprosti! On laže!!! ... On je samo pokušao da me dirne, ali ja sam ... - Branila se malčice uzvijena osmijeha na poljubac, okrivljenički donekle - spremna da odmah zatim ispusti kroz nos malo jauka.
- Čuj, Rado ... Rekao sam ti već: Moja obavještajna služba radi kao sat!
- Ah, ne ljuti mi se tako! ... srećo moja jedina.
Kruno je (raspobožnjeni licemjer - u nelagodi da mu se drugovi ne bi rugali što je tako puten pa zaboravio na jaz između njezina zaposlenja i svojih ambicija) bio već uspuzao do grla i uzdrhtalim se laticama prstiju penjao prema okruglom podbratku, da bi je, odjednom - kao da joj s vrelih obraščića razgrće neiskazanu paučinu sumnje - ščepao među dlanove i čitavu joj glavu prinio naglo svom zategnutom, puckavom cjelovu. Znao je, naravno: varuckala ga je s Milanom - samo što, eto, ona nije znala da on to sigurno zna. Štoviše, da je upravo on sam kroz čitavo to vrijeme, naprežući se iz sve snage kako bi pred ostalima zatajio sebe, nagovarao Milana - provjere radi.
- Samo ti nju, deder ... prignječi negdje! - Bio mu je kao savjetovao, drugarski - još neki dan. - Meni se sve nekako čini da ona tebe, ipak, najviše voli. Imam ti ja za to nos ... I onda, ti me pomalo izvještavaj, a ja ću, sa svoje strane, onako - naučno! ... mislim.
- Pa, čuj! ... Bio bi to dobar komad, bogami. I, da znaš ... Jučer ti ja u šestom: vježbam Čajkovskoga i, tako, muvam se s violinom oko peći, a ona - tobože, oko vatre nešto. I naprčila se pa sve mi, hm ..."kako krasno sviraš!" A ja ti samo malo rukom - onako, po guzici. Ide ti to, ide! - Za uzvrat mu je Milan odmah mumljao pod uho. - A ima ti prsi, haj-haj! ...
 ..."Ja sigurno nikad ne bih mogla tako nježno!" Pretvornom je bezazlenošću nastavljala Rada - s glavom duboko negdje u sanduku za drva. "Nemoj! Sram te bilo! Može doći gospodin ravnatelj."
Njoj je tada bila sedamnaesta.
- Eto, vidiš ... Žene su, izgleda, po svojoj prirodi već, uvijek tako nedužno iskvarene. - Bio mu je odgovorio zatim.
- Kažeš!? ...
 ... Ako se, zbilja, radi samo o hrabrosti!? ... - naknadno je, pod rudimentom vjeronauka o bludu, razmišljao Kruno. - Znači: svaki se put mora svladavati nekakav, pa makar i glumljen otpor, strah od boli, grčenje pred nasrtajem, grozu pod zadahtalim usovom strasti - taj prokleti osjećaj da se nešto cijepa, čereči, gnjete!
A reče mu, da ga obodri:
- Osnovno je, mislim, imati pouzdan uložak za ljubav.
- Bez brige!:.. druškane.
Milan mu je onda, na idućoj šetnji prije doručka, sladostrasno prišapnuo:
- Dakle, opet pomalo napredujem.
I tako, još jednom, cijeli taj dan - premda su se ispiti za maturu neumitno primicali sve bliže - Kruno nije ni pipnuo knjige; naprosto, kao da je cijelo to vrijeme samo lebdio po nekom rasplinutom košmaru nepodnošljivo sporednih obaveza, da sluša i da govori gluposti - u sebi neprestano gledajući druge, tuđe ruke kako se zavlače u njezina njedra, kako miluju, znoje se, drhte.
- Pa ti, onda ... i te sisice, brate ... strše! - Uživljavao se - Milan. - Kao dvije tvrde murvice, znaš! ...
I, premda ga je nahuškavao sam, oprostiti mu nije mogao što je bio tako usrdno spreman da ga posluša.
Radi, pak - jedva ugrabi priliku tek navečer:
- A ja, ovaj ... budala! ... mislio: čim završim školu, da se ženimo. Ali, ti, eto ... varaš li me i varaš! Pa, onda ... kakva smisla ima sve to!?
Rada je, čudeći mu se da može - on, tako pametan - s toliko uvjerenja govoriti o tim neostvarivim ludostima, napokon shvatila zamršenost igre u svojim vlastitim postupcima. Ustvari, ona se dotle, prepuštajući trenutna prvenstva slučaju, samo zabavljala da bude žensko, da osjeti kako biva poželjna i draga, da uživa sebe u zabavi drugih; a sad, eto - njih dvojica koji su se, svaki na svoj način, upinjali da postignu isto - u toj plitkoj razonodi koja toliko teži da pod krivim imenom bude sreća. Jer, što bi joj on - ili Milan, svejedno - mogao pružiti u životu? Dečki su, doduše, bili simpatični, ali ... Bože moj! ... od djetinjstva još - tamo u planini, kod ovaca - njezin je san bio najviše: otići u grad i udati se - za kakva žandara ili financa, jer jedino je važno da teče državna plaća. Pa ipak, ovaj put je ozbiljno plakala:
- I on mi također obećava to isto.
- U redu! ... A ti, onda, izaberi: odluči se hoćeš li svirača ili, pak ... - Na žalost, još uvijek nije znao što da kaže o sebi. - Ja ću, najvjerojatnije, poći na sveučilište. A uz mene bi mogla i ti sama naučiti koješta.
Ali te riječi - ta ljepljiva pređa zanosa - kao da su mu lebdjele iznad značenja, nesuvislo i smiješno, jer su mu dlanovi u tom času već razmišljali drugačije.
- Uvijek sam ti bila iskrena - rekla je, privijajući se.
- Pa, da; znam. Čovjek je uvijek najiskreniji kad neće. Ili, kad nema što da kaže.
A sutradan je Milan ponovo izvještavao:
- Ma, to ti je neka prokleta cura! Sinoć me opet samo odgurnula i pobjegla.
- Hm, čudno! - odvratio mu je, likujući krišom. - Rekla mi je da smo svi mi, muškarci, jednaki.
- A mora da si, onda, primijenio neku pogrešnu psihoerotsku varijantu. - Odgovorio mu je zabrinuto, kao da se napreže kako bi u stručnom priručniku svoga pamćenja pronašao najprikladniji savjet. - Jer, žene su ti nepredvidljive - to ti je bar jasno!
 ... Možda se, konačno, ipak opredijelila! - zaradova se tračkom nade. - Jer, pobjeda ne pripada uvijek - obavezno - samo hrabrima. I nasrtljivcima!
I, premda je sad bila tu pred njim - u dlanovima koji su, stideći se svoje bestidnosti, ševrdali - Kruno je u sebi razgledavao njezin lik: ne procjenu tuđe, isprazne obavijesti o tomu kako je "zaista ljepuškasta" (jer su mu za takvu spoznaju nedostajale usporedbe s drugim ženama); ne istovremen, dinamičan sklad oblika u pokretu - cjelovitu prisutnost kroz koju bi buknule iskrice zanosa ili sjenka u grču razmišljanja; ne ono zračenje požude koja se iskri u zjenicama, treperi oko nosnica ili s vlažnoga sjaja na usnama (jer se nije mogao osloniti na vizualnu komunikaciju), nego, zahvaljujući skromnom iskustvu, isprevrtan i krivudav slijed kliskih, zajapurenih brazdica, ispupčenja i lukova iz kojih su postupno i za trenutak izranjale, kao kakav osebujan i nepostojan sklop, uzbudljive predodžbe u brzavu, plamtećem protoku njezinih čari; nju, dakle, kao život - čas u metličavu obodu vjeđa što liježu pod njegovim dahom, čas u zaobljenim ploškicama obraza ili priljubljenim školjkama ušiju u struji milovanja, čas opet u debelim pletenicama kose koje nestaju pod pundžom; nju - glavu koja je malčice zadivljeno zabačena unatrag iščekivala.
- Evo, vidiš, ovako! ... Najradije bih te zadavio nježnošću! - reče joj, tepajući. - Jer, svatko ubija ono što voli! ...
- Sigurno misliš da sam zaboravila? - šapnula je. - Ali: netko to čini pogledom gorkim, a netko laskama.
- Odlično! ... Plašljivac ubija poljupcem, a hrabar mačem: da! - nastavio je da recitira.
- Nemoj! Škaklješ me - zahihotala je ona mazno, gluha za njega pjesnika.
Kruno - tada još uvijek ushićen pravom da pomalo smije i nizbrdo - posrne rukama nasumce, žestoko; ali, čim je naišao na otpor - ma koliko površan u svojoj namjeri - on zastane pa, kao da se budi u nepomičnoj čežnji, odjednom ponovo osjeti realnost - neku nelagodu, nešto kao vonj skorupane juhe u haljini, znoj, stid što je ona, ma koliko joj knjiga nakupovao, bila ipak samo jedra, sirova seljančica koja, usprkos njegovim iluzijama, jedva može da slovka.
- Međutim, kad bi se ti malo ozbiljnije potrudila! ... - nastavljao je da govori - dlanovima niz leđa; bila je, kao medvjed snažna, tvrda, okrugla. - I, samo ... kad bi znala dobro čitati! ... Bože, koliko bih ja toga pregorio, da mogu!
- A, zbilja ... bi li me ti onda zaista više volio? Reci! - upitala je nakon kraćeg iščekivanja. - Ali, ozbiljno! ...
- Pa ... više nego Milan, svakako! Premda si se i jučer tiskala s njim. - Uzdahnuo je - gorak, otrovan.
- Majke mi, nisam! - Prijetila je da plane. - To je obična laž!
- Da, naravno. I meni se čini: to da je, majke mi, obična laž da nisi.
Tada mu ona licem kljucne u košulju, da bi zaridala - grčevito, tiho; no, kad je pokušao da joj poljupcem obriše tugu, oči joj nimalo nisu bile slane.
- Naprosto, ne znam koji joj je vrag opet. - Referirao je sutradan Milan prije doručka. - Sinoć me je samo ćušnula i uopće nije htjela razgovarati sa mnom.
- Ama, čovječe ... to su ti one mušice ženske! Nego, samo ti navali! - savjetovao ga je Kruno. - Znaš, ja ti sad baš učim psihologiju pa me jako zanima, ovaj ... mislim, kako žene doživljavaju sve to. I onda, reci, molim te ... kako ti to, zapravo? Odnosno, kako sve to rasporediš? Vremenski! - mislim. Te ljubavne igre i to ... znaš već na što mislim.
- Tehnika! ... dragi moj. Prema violinskoj školi: Prstomet lijeve ruke i pravilno držanje gudala u desnoj. - Milan se iskreno zagrijavao ne samo za Radu nego i za Krunine psihološke studije.
A sad je, opet, bio četvrtak poslijepodne - jedini termin kad i Gromovnik odlazi u grad, na zborno pjevanje.
- Nemoj, Kruno; strah me je ovdje! - gugutala mu je. - Mogao bi banuti gospodin ravnatelj.
Kruno je, odbijajući da shvati smisao što ga je on sam pridavao njezinim riječima, dodavao gasa nasrtljivosti.
- Ma, hajde ... molim te. Zar danas nema društveno veče?
- Doduše, izišao je, ali ... svejedno! ... bojim se. Nego, radije ... siđimo dolje u podrum - onaj drugi u kojemu je ostava. Tamo ćemo moći bar u miru razgovarati.
 ... Razgovarati!? Zar samo to!? - pitao se ustreptan. - Konačno! ...
- Divna si! - reče i cmokne je snažnim odobravanjem. - Evo me, ja sam već sad upola dolje.
 ... Dakle! - mislio je zbrkano. - Maturalno putovanje u podrum! ... Zreo, zar ne? ... Da i ja, napokon, budem muško! I da zapamtim nadnevak: Uoči ekvinocija! ... Znači: Prvi put, ako sve bude! ... Pa i s uloškom za ljubav. Samo ... da li je ona zaista mislila? ... Kako je ono pričao Dragan? Jer, ustvari, ono dolazi na kraju. Ali, kako ide po redu? ... Malo gore, malo dolje, a? ... Uf! ... Kokoši, kuje, komarci - kako je to kod njih po redu? I što to, onda, dolazi samo po sebi? Koja je to priroda u meni? ... Odnosno, je li ona još djevica? Mislim, bolje bi bilo da, ovaj ... jer s djevicama je samo petljanje. A za mene, mislim, nije prerano; to jest, neće mi valjda ti odnosi sasvim izmožditi i dušu i tijelo. Čekaj, dakle: Čim dođe, najprije, hm ... malo po prsima pa onda ... Tehnika lijeve ruke! - kaže Milan ... Samo, da ne ostane u drugom stanju! ... Hamletovsko je pitanje: Kako se prepustiti ljubavi, a biti odgovoran!? ... Seks i matematika! ... Pa ipak, ne treba se unaprijed bojati posljedica. Ali, ako nas Gromovnik ulovi? ... Pa što onda! ... I dosad me već dva puta izbacivao. Doduše, ne zbog toga. Onda sam nagrabusio, braneći prava drugih; ovaj put mogu riskirati, zar ne? ... i za sebe samoga. Uostalom, i ćaća mi je muško! ... koliko se sjećam. A i meni je već devetnaesta. Samo, da li je tamo dolje sve ... Mislim, još nije tako toplo! ... premda je proljeće. Piljevine ima, mislim, ali ... što da radim s lokotom? Inače, mora se odmah primijetiti. Odnosno, ima li kakva reza iznutra? Ili, ako bude vriskala ... A i to s piljevinom; ni Branku nije bila od koristi lani. Samo bismo se mogli našpranjiti - onako goli! ...
Kruno je, zatim - svjestan da naglavce ulijeće u veliki plamen smrtnoga grijeha - pjevušeći gunđao "napustite svaku nadu, vi koji ulazite", pa na brzinu - sav usplahiren, vjerujući da obavlja neke radnje iz predostrožnosti - pojurio niz hodnik, lamatajući rukama za svaku sigurnost, te navirio u "gimnaziju" da provjeri što rade Davor i Zdenko - da li bubaju zadatke ili nagvaždaju o politici - da bi se tek tada sručio niz stepenice; onomu tko ne bi znao čitati s lica i s razgođenih kretnji moglo je izgledati kao da ide malo na dvorište. No, pred ulazom u podrumski hodnik - dakle, na mjestu s kojega je mogao lako doista krenuti prema vanjskim vratima - naglo zastane, kao da je nešto zaboravio; zamisli se i na trenutak stade oklijevati, izrastajući sav u jedno ogromno uho, zapravo. Onda se - nemoćan da provjeri promatra li ga netko iz zasjede - usredotoči u nekakav svoj nezgrapno mačji hod pa, spustivši se još tri stepenice, oprezno skrene udesno, kao da će prema radionici - uza zid, tobože orijentacije radi - da bi, ako člancima naleti na zaključan lokot, uzgred mogao to doista i da uradi; popostane opet pa se, premda su mu koljena klecala, potrudi da, natežući obrazinu beskrajne ravnodušnosti, pođe ukočene šije još korak-dva naprijed tako nedužno, da bi, ukoliko naiđe na odškrinuta vrata, mogao nestati u procjepu kao sasvim slučajno.
- Idi samo, idi - šapnula mu je, kad je prolazio drvarnicu.
Očito, stajala je tu da bude na osmatračnici.
Kruno je onda, shvativši, u hipu, hitrim poluokretom naprosto šmugnuo, ponovo pritvorivši vrata - munjevito, ne dajući šarkama vremena da zacvile.
- Tu sam. Zatvori! - javi se tada Rada iz kuta.
 ... Kako je mogla prije? I kad? Pored mene, a da i ne primijetim. - Snebivao se trenutak i zastao. Međutim, ona je rekla još nešto, ali on to nije pravo čuo; srce mu je odviše stremenalo u bubnjićima.
- Da zaključam? - promucao je.
- Sve je u redu; ne boj se! Samo prekorači ovamo! - Uzvrati mu Rada, pružajući ruku. - Ika će nam stražariti pored skladišta.
- Što veliš? Ika! - sledi se on. - Kakva Ika!? ... Misliš da mogu! ...
Rada priđe još jedan korak i objesi mu se oko vrata.
- Ne ljuti se na mene, dušo! Ika je dobra drugarica.
 ... Znači: to mi je Ika šapnula u hodniku, a ne ona - pomisli Kruno, razočaran.
- Volim te, ljubavi moja! - govorila je Rada. Ali on osjeti u sebi nešto poput gađenja.
 ... Ljubiti se pred svjedocima. Biti u svakom trenutku svjestan toga. Kao na sceni! ...
- Oh, kako ti je postalo vruće! - rekla je ona, zatim, dugmetu na njegovoj košulji.
- Oprosti, ali! ... vjerovao sam da će to biti naša tajna - odgovorio je usporeno, odmičući joj pedljima struk. - Ovako, to nema nikakva smisla! ... čuješ li? Još bi samo trebalo da nam i Gromovnik naleti otkuda.
I upravo u tom času razabra prigušen štropot pred vratima. Očito, Ika je napolju, da bi njih dvoje bilo što spokojnije, škljocnula zasunom i već namjeravala da se udalji. Osjetivši se odjednom umišolovčen, prevaren i glup, on odgurne Radu i naglo se obrne; krupne graške znoja izbiše mu po čelu i po sljepoočicama.
- Ne zaključavaj! - poviče pa nasrnu prema vani, spotače se o prevrnutu stolicu, zatetura i, dohvativši kvaku, prodrma. - Otvori!!! ... kažem ti.
- Ali, Kruno ... budi pametan! - Plačljivo mu šapnu Rada, vukući ga za rukav - sad već i sama sleđena.
Ika je, u međuvremenu - najprije, iz puke vragolije - bila već pobrzala do navrh stepenica i nekom zavjereničkom sladostrašću zastala tamo gore i osluškivala; neko se vrijeme, zabezeknuta iznenadno glupim raspletom, ogledavala oko sebe, vrpoljeći se u namjeri da ipak siđe - ljuta što ni pet minuta nisu imali, povjerenja u njezinu solidarnost; zatim, kako je drmusanje katanca na zasunu raslo, njezino se raspoloženje sve brže prometalo iz prijezira u zapanjenost, pa strah - pogotovo, jer je svakim časom sve vjerojatnije moglo na sebe privući pozornost ne samo pitomaca nego i odgajatelja. No, usprkos tomu, još je uvijek stajala na mjestu, ne smažući dovoljno snage da se pomakne.
Kruno u hipu suluda bljeska pomisli da se izvuče kroz prozor pa se upola već i obrne, ali se odmah zatim prisjeti da su tamo rešetke, a da i ne bi znao kamo će u tuđem dvorištu. I ponovo silovito, zviznuvši cipelom u vrata, zaurla:
- Otvori!!!
 
* * *
 
25.
 
Kod podvornika u Glazbenom zavodu - osim što su mogli slobodno pušiti do mile volje - studenti su se - oni kojima muzika nije bila samo statusni simbol - sastajali da prepričaju najnovije viceve ili da prokomentiraju sve burnije događaje. Jer - u zemlji koja je bila nalik na bure baruta, sa svih strana okruženo plamenom rata - ni s vicevima ni s politikom nije se bilo šaliti.
Budući da posrbljivanje ostalih naroda kao ideologija i praksa jugoslavenske sinteze - nije bilo uspješno, dinastičari su se cjenkali lijevo i desno, da bi kakvim-takvim kompromisom spasili državu od rasula. Sve su srdačnije hrlili u zagrljaj "Osovine", premda je strategija naci-fašizma na ovom području dvosjekli mač: Jugoslavija se, kao sirovinsko zaleđe, podržava i, kao trula versajs1ka tvorevina, podriva - istodobno. Za obična čovjeka, koji se orijentira samo po novinskim kolumnama, zbrka raste iz dana u dan; euforiju vodstva Hrvatskog seljačkog pokreta - samo zato što je "banovinom" kompenziralo nacionalni identitet - razjeda fašizoidni patriotizam "Uzdanice", ustaške mladeži na sveučilištu koja svoju malobrojnost kamuflira terorom - pamfletom, bodežom ili paklenim strojem.
A policija? ...
Kao i sve političke policije svijeta; posreduje, ali - sve dok se time ne ugrožava sistem koji na njoj počiva - dovoljno sporo, da se suparnici dospiju iznuriti među sobom. Ona se radije bavi potencijalno atraktivnijim neprijateljem - komunizmom.
22. svibnja 1940.
 
Gorka šala
 
Dragica (sjećate se? - "feš puca, samo kaj, bokček, niš ne vidi"), na stanu kod tetke u Zagrebu, kad god nije morala vježbati na klaviru, gnjavila je sestričnu da joj čita sentimentalne romane. Na taj su način - i ona i Grozdana, podjednako - poistovjećujući se s bezbrojnim junakinjama, bez rizika - ljubile i bile ljubljene. Ali toga poslijepodneva ni jednoj ni drugoj bijeg iz stvarnosti nije polazio za rukom.
- Osjećam se, ah, tako nekako! - rekla je - izdvojena. I, opet - sposobna da se udubljujem u bilo što ... U sve što radim, pa čak i u sve ono protuslovno i potpuno nevažno. Toliko sam već nazadovala u razboritosti!
Grozdani se također činilo da bi se mnogo lakše uspjele osloboditi jalovosti sanjarenja u nekom žestokom stresu nego u tim bezgrešnim okolnostima, pa - starija nego što je bila - odgovori:
- Možda je zbilja istina da sva naša energija i sve naše iluzije potječu iz maternice, jer je to, zapravo, naše središte. A društvo nam sugerira samo ideale!
- Za mene to, izgleda, nije nikakva utjeha. Jer, svako živo biće - ako želi - obdareno je snagom da pronađe izlaz u slobodu i prođe kroz njega. Pa ipak! ... Ja - i kad sam htjela biti dražesna, osjećala sam se prazna. Shvaćaš?
- E, draga moja ... Jahve nije nikad ništa učinio za nekoga izravno. Umjesto toga, aktivno je išao na ruku svakomu tko je htio pomoći samomu sebi. Sloboda nije poklon nego šansa da se koristi kao šansa. Besplatni milodari Gospodinovi ne dolaze u obzir!
- Da, to bi bilo to; ali, moje su šanse - ipak - na nuli!
Dragica je nervozno, žestokim stakatom basova što ih je prekrivala širokim pasažama, improvizirala na klaviru - gnjevna što su obje, makar i na razini djevičanstva, bile u pravu. Grozdana je - usporedo s nekim dubinskim imperativom da bude bilo čime zaposlena - sveudilj nesvjesno raspoređujući figurice i vaze po vitrini, promatrala jedva svladavanu oluju na njezinu licu; očito, njezina je ljepota bila demon koji se - bezgrešan i bez nade u slobodu - nadima i množi, a pogotovo kad mu se još i netko, bez obaveze, divi. Ali nije bilo svrhe i dalje raspredati o tomu, pa s krpom za prašinu, da je istrese, krene prema prozoru.
- Oho! - uskliknula je, razmičući zavjese - iznenađena i sama vedrinom u glasu. - Danas ćemo, izgleda, imati gosta!
- Da? ... - ravnodušno će Dragica, ne prestajući svirati.
- Evo ti ga, napokon, i njega; udostojao se gospodin! - doda Grozdana s osmijehom. - I, da ga samo vidiš! ... Bože, kako je komičan! S onim svojim tankim brčićima ... I, kako se samo gega! ... Tobože, ogledava se na raskršću.
Dragica je s naporom prešutjela. Samo je silovitije udarila jedan diskantni septakord.
- Pa, što? Nije ti drago!? ...
- Za mene on, mogu ti reći - progunđa Dragica mrzovoljno - ne postoji više! ... Ni kao drug ni kao prijatelj, majmun jedan!
Već nekoliko tjedana nije Milan ovamo navraćao (činilo joj se: bez razloga, jer, koliko god se inače prenavljala, obitelj - Grozdanini roditelji - nisu imali ništa protiv); naprosto, morao je mnogo vježbati za diplomski koncert. A ona je, naprotiv - uvjerena da bi mu to, kad ide na predavanja u Glazbeni zavod, bilo gotovo usput - pretpostavljala da je aktualan bio negdje drugdje. No, strogo uzevši - makar se Milan, barem u načelu, već odavna odrekao svojih "kolonija" (to jest, prestao pipkarati djevojčice po zavodu, a s Ikom i s Radom se zezao tek tako, samopotvrđivanja radi) - obzorje njegova intimnog "imperijalizma" nije se protezalo daleko.
- Pa, hajde, onda ... daj da ti izdiktiram one note. Ili, hoćeš da zajednički memoriramo kontradancu? - predložila je zatim Grozdana pravocrtnim glasom, bez trunke primisli, kao da je Milan, zašavši pod prozore, sasvim iščezao njezinu sjećanju.
Dragica, međutim, osjetivši da bi mogle prestati da govore o njemu, neočekivanom žestinom plane:
- Budala jedna! Misli da ćemo ga na koljenima moliti! - Došlo joj to nekako samo od sebe - u množini, makar za pravi razlog i neumjesno. - I, uostalom ... mogu ti reći: Mrzim ga, zaista ga mrzim!
- Da, to se vidi, ali ... ti to činiš s toliko ljubavi, draga!
- Možda! ... Ali, sad je svejedno. - I spusti poklopac na klavijaturi pa mrzovoljno ustane. - Kad bih bar mogla da mu se nekako osvetim! ...
- A kako? ... molim te. I zašto!? - Pretvorno se iščuđavala Grozdana, radoznalo promatrajući samu sebe u ogledalu - i ruku koja je s alkoholom u vati kljucala po sujedici na podbratku. - Pa ... s njim se čovjek može provesti sasvim ugodno.
- Kako se uzme! Jer, čini se da se jedino on - kao muškarac - osjeća pozvanim da ima pravo na slobodu i da u suprotnom osjeća samo opterećenje.
- Mislim da tu ipak nemaš pravo. Jedino, što se čovjek mora. ponekad malo pretvarati kao da ne primjećuje onu njegovu igru samoga sebe. A kao muzičara, naročito!
 
- Ma! ... to su, uglavnom, štosovi za javnost. Ali, u četiri oka ... njegova je osnovna preokupacija: goli golcati seks.
- Zato što žene nisu nikad ni vjerovale da imaju i neke druge sposobnosti.
- Naravno! ... I, shodno tomu: zato što se nisu ni mogle osjećati razočarane i klonule. Pa ipak! ... Popne mi se na živce sa svojom tikvastom samouvjerenošću da je najneodoljiviji baš kao ljubavnik.
No, kad je čula svoje vlastite riječi, pričini joj se, svejedno, da "ljubavnik" ima u sebi nerazmjerno više težine nego što ju je ona osmišljavala.
(Ljubavnik, dakle - cinički bi objašnjavao Milan Kruni - to ti je onaj koji radi ljubav. A raditi, pa makar i u ljubavi - to ti je sirov, poslovni odnos prema stvarima: odnos u kojemu je odnos jedina stvar!)
Grozdana u toj krivulji uzbuđenja nasluti da bi je morala tješiti s neke više točke razumijevanja pa, ne pronašavši najkraći put prema sućuti, predloži:
- A da ga, onda, malo zavitlavamo, a!? ... Naravno, ako dođe. Ionako, danas je dozlaboga dosadno!
- Izvrsno! ... Imam ideju. Moramo ga vraški nasamariti!
I, dok je Milan ugovorenim znakom već pritiskivao na zvonce, Dragica, razvedrivši se, šćapi Grozdanu za haljinu i zabrza šaptom:
- Ne žuri! ... Nego, pazi! Mene trenutačno nema kod kuće. Recimo, tu sam negdje u susjedstvu - kod krojačice.
- Dobro, ali ... ja! Što da radim ja!?
- Ništa naročito. Pusti ga da ti se malo udvara. To će on vrlo rado! ... A ja ću, dotle, skoknuti do Ksenije i nazvati vas - kao neka prijateljica. Ti, onda, pođi: tobože, potražiti me. A njemu daj slušalicu. Bit će bog bogova, vidjet ćeš!
Grozdana je ovlaš pogleda; bila je sva vrckava, izlomljenih pokreta.
Uto Milan pozvoni još jedanput. I dok je Grozdana, pjevušeći, prilazila vratima, Dragica se nečujna pripila uza zid u predsoblju - u kut do kojega on ne bi ni u najgorem slučaju zaglavinjao.
- Upadaj samo, upadaj! - reče Grozdana zatim, petljajući oko sigurnosnog lančića.
- O, poštovanje! ... Moj naklon! ... Ljubim ruke! - Klimkao se on ironički, trbuhozborno, brišući cipele. - Slobodno!? ... Da nisam u nezgodan čas? ...
- Kakav te nezgodan čas! Ta, mi smo već htjele raspisati potjernicu za tobom, nevjerniče!
- Ah, da ... djevojke drage. - Skrušeno će on. - Mnogo posla! Odvratno mnogo posla! Jedva sam skucao pet minuta da vas malo pogledam.
- Hajde, izvoli unutra. Sama sam. Dragica će, nadam se, svaki čas ...
- Ni gospođe mame nema!? ...
- Izišla je u kupovinu.
- A, kažeš ... ni Dragice nema?
- Tu je, kod krojačice - u susjedstvu.
- Dobra joj zabava! A što se mene tiče ... Zbilja nisam prije dospio. Kod nas je u zavodu prava ludnica.
- Ah, ni kod nas nije puno drugačije. Nego, da odmah skoknem po Dragicu, a? ...
- Pa, sad, ovaj ... Kako želiš! Ali, opet ... nije ni tako hitno. Valjda i nas dvoje znamo pročavrljati koju! - Odgovori on gotovo nehajno, nadovezujući u sebi na tu iznenadnu priliku. Pa, odloživši violinu, zavali se na kauč. - Uostalom, zbilja: bi li te zbunilo kad bih sad pokušao ... ovako, kad smo sami, da ti se udvaram?
 
Ona se koketno nasmiješi:
- Pa ... ne znam; ti si veliki fakin ... A u tom pogledu mama je vrlo stroga.
 ... Hm! Vraške li balavice! - pomisli Milan, procijenivši da mu ne preostaje odviše vremena.
- Sjajno! - Reče. - Deset nula za tebe.
- Da, dobro. Iako sama to nikad ne bih spomenula.
- To, da si me tako hametice potukla!? ... - odvrati, pa odbacivši se laktovima, ustade i uputi se po duboku ćilimu - kao, prema klaviru (nemarno i u krajnjem slučaju). Bio je svjestan toga da bi, obilazeći oko stola, mogao - kao nehotice - potapšati je po ramenu ili, možda - onako, s leđa - da je kao nježno ščepa za vrat. Pa čak i da je poljubi u kosu, ako se ne bude previše otimala. Ali, da nagrne ili, pak, da je naganja po sobi - to nikako nije dolazilo u obzir.
U tom trenutku zazvoni telefon, i Grozdana ustane također. Milan se, ometen u draškavu planu, povuče na prvotnu namjeru da zaista priđe klaviru; razgovor - vjerojatno, s nekom kolegicom - gotovo da ga i nije osobito zanimao. A bila je tu - najposlije - i stvarna mogućnost da kao zasviraju - četvororučno.
- A ne, ne, nisam sama. - Govorila je ona. - Upravo me zabavlja jedan vrlo zgodan momak. Časna riječ, vrlo zgodan! ... Kažem ti: šteta što ga ne možeš vidjeti.
Glumeći duboku odsutnost, on se kao tek sad prene pa, ukreveljivši se u neku neadekvatnu grimasu, zabaci glavu ustranu; bilo je to za njega nešto kao "dobrohotan prijekor" - nešto kao nadomjestak za vragolast pogled kojim bi kao da joj priprijeti (otprilike: za takve neovlaštene izjave mala bi zločestoća morala stajati u kutu - ili slično). No, kada se okrenuo dovoljno udesno, po jeci pazvuka u njezinu glasu shvati da je njegov šarmantni napor bio promašen; Grozdana je bila leđima okrenuta klaviru.
- Pa mogu, vrlo rado! - Nastavljala je ona. - On, ionako, voli ćaskati sa ženama. A dotle ću ja skoknuti po Dragicu.
Sad kada su ga dovele u nepriliku da bude tek zakrpa na vremenu, Milan se skanjivao - ne zato što bi mu bilo mrsko, nego zato da ne ismijavaju njegovu pohlepu za poznanstvima. Osim toga, što je uvijek bio više zaokupljen golicavom idejom da joj, prilazeći odostraga, tobože bezazleno ispruženim dlanom zagladi oblutke pod haljinom.
- No, dakle ... prvo i prvo, ja vam se divim! - Pozdravi deranski. - A zatim: Ništa joj ne vjerujte na riječ!
- O, pa zašto da ne!? - priklopi Dragica. - To bar ništa ne košta. Pogotovo! ... Nego, da vam se odmah predstavim. - Nastavila je pjevušiti slatkasto. - Zovem se Mira.
 ... Možda malčice s defektnim sopranom, ali ... ne smeta - pomisli on.
- Milo mi je. Baš lijepo ime! ... A vidite, mene su prije dvadesetak ljeta, izgleda, - cvrkutao je patetično (i, da bi se odmah dao na znanje, lagao za dvije godine najmanje) - krstili Milanom. A priznajem - bar za sada! - gotovo u svakoj prilici: na žalost!
- Mislite s obzirom na značenje: mili, ... milina, ... militi se, zar ne?
- Naravno. Ali čak i na: smiliti se! ...
- Ah, Bože, ... kako imate ugodan glas! - rekla je otmjeno, afektirajući. - I, vjerujem, bilo bi divno! ...
- A što to, molim?
- Slušati vas tako - dugo, dugo.
- Zar samo to?
- Pa, ne ... Oprostite, htjela sam reći ... Samo, kad ne bismo razgovarali kao u kakvom sentimentalnom romanu.
- Hja, draga Mirice ... A što se može! ... To je uglavnom zbog toga, jer još nemamo hrabrosti za svoj vlastiti.
- Kolosalno! - Mjaukala je Dragica, sad već sigurnija da je nije prepoznao. - Mora da ste, inače, vrlo duhovit momak.
 ... Bhhh ... Sve se one služe istim rječnikom. - Pomisli uzgred.
- Duhovit! ... kažete. A ja vam mogu reći: kad god se spašavam duhovitošću, uvijek je to, na neki način - samoponiženje na vlastiti račun. - A trebalo je već da se odluči da li da sad odmah načne registar tuge, pa nastavi. - Ej, draga moja ... kad biste samo znali kako je dosadno biti isključivo duhovit! ... Reklo bi se: nešto kao humoristička stranica u novinama; okreneš i zaboraviš. Ili se, pak, još malo smijuljiš i ne primijetivši autora.
- Možda imate pravo. Ali ja se, usprkos tomu, mnogo radujem takvim poznanstvima. I, pravo da kažem: Nikad mi još tako nježan bariton nije bio sasvim blizu obraza!
 ... No, čuješ li je, druškane? Neka ofenzivna djevojka! - procjenjivao je usporedo. - Mora da već odavna posti! ...
Jezičac na bravi već je bio škljocnuo (ili mu se bar pričinilo tako); pa ipak, za svaki slučaj - pokrivši dlanom mikrofon, poluglasno reče:
- Grozdano, dodaj mi pepeljaru, molim te.
Ona je, međutim, (najvjerojatnije zato, da bi mu dala na znanje kako je u sobi zaista ostao sam), zviždukala u predsoblju; bilo je očigledno - spremala se već da iziđe.
- Oho, pa to s baritonom, ... to je mat laskanjem! - uzvikne potom. - A ja nisam tako djevičanski odgojen, da bi me komplimenti zbunjivali.
Osjećalo se - moralo se osjetiti - kako joj kroz električne vodove ubrizgava riječi kao sirup ljepljive - tople, dugačke.
- Matirala! ... kažete. Ah, baš mi je žao ... Naša igra, prema tomu - bila bi završena. Ili, pak, da se još u posljednji čas ispričam!? ...
A tri su se usceptale mladosti, dolje - za jedan kat niže - zbijale frizurama oko slušalice, prštavo nijeme i ozarene prilikom da bar jednog nadobudnog dasu mogu povući za nos.
 
- Isprika!? ... Hajte, molim vas! Ne dolazi u obzir.
- Nego? ...
- To, na žalost, moram prešutjeti.
- Oh, Bože ... ta vaša tajanstvenost je, izgleda, cijena koju muškarac mora platiti, zato da bi podržao svoju važnost u društvu.
- Ma, nije u tomu stvar. Nego, da znate! ... - Milan će, savivši dlan u trubu. - U suštini, ja sam vrlo nesretan čovjek. Vrlo nesretan. A ludujem samo zato, da ne svisnem.
- O, dragi gospodine Milane ... pa svi smo mi, ponekad, manje ili više nesretni. Uostalom, priznat ćete: za mnoge od nas - bar u našim godinama - i nesreća je samo jedan vid sreće.
- Ah, gospođice draga, ... lako je vama žonglirati s apstrakcijama; međutim! ... U našim godinama. Pogotovo, ako poput nojeva žmirimo na sve one strahote - na fizičko i moralno rasulo Evrope što nam ga, iz dana u dan, sve bliže nameće rat. Jer, ja sebe ne mogu ni zamisliti u toj apokalipsi! - Bio je, najednom, pakosno razgovijetan. (Navika od ravnatelja - pomisli.) - Ali, kad bi vas i mimo toga ljudi natjerali da sami sebi budete spomenik užasa! ... Vjerujte, mučno je to: znati da u vašoj blizini svi obvezatno postaju nekako žalobljivi ili, u najboljem slučaju, ozbiljniji. A ne možete ništa protiv toga. I sve to, recimo - zbog nekakvog davnog, nekažnjenog zločina - tamo negdje, u nekoj prokletoj čergi.
Tu je posljednju rečenicu naročito podvukao, da već na samom početku bude pomalo misteriozan - toliko, da u sugovorniku (zapravo, uvijek u nekoj sugovornici) odmah mora zakopkati radoznalost. I tada bi se (svjestan da nagovještaj te čudovišne pustolovine - i kada se u nju povjeruje, i kada se kao nevjerojatna odbacuje - mora negdje kopkati) naslađivao razvojem događaja, a da on sam ni jednom ne bi posumnjao u stvarnost. Vjerovao je da se ti rijetki trenuci priviđenja i tlapnji, pred kojima ne smije ustuknuti, mogu, doduše, mjeriti ubrzanim pulsom, ali njegovi otkucaji potom odjekuju godinama.
Dragica je, međutim, poznavajući već tu makulatur-svesku, prečula. Umjesto toga ona je, uzimajući ga u zaštitu pred njegovom vlastitom himerom, uzdahnula prijekorno:
- O, Bože moj, Milane! Čemu tako rđave misli!? ... Pa vi govorite o sebi, oprostite - kao da ste neko čudovište ili ... već pokojnik!
- Eh, moja draga Miro! ... ako smijem da vas tako oslovim. - Uzdahnuo je - dovoljno turobno, da se čuje. Sad je to bio trenutak "priznanja" - okrutna naslada kojom se izbacuje posljednji, samoubilački adut. A mogla je da bude i posljednja prilika za familijarnost. - Sve vam je to zbog toga, jer ... ne vidim.
Dragica se već jedva susprezala da ne prasne u smijeh.
- Ma, hajte! ... molim vas. Zbog toga!? ... Naprosto, nevjerojatno! ... A i kroz ovu slušalicu kao da vidim da ste zauzeli malo suviše tragičnu pozu. I, naposlijetku, ... kao da je to najstrašnija stvar! Uostalom, koliko puta i meni, koja vidim kao jastreb, dođe želja da oslijepim pa da više ne gledam te strahote života.
 ... Do vraga! Kako su nepodnošljivo doslovne te blesave utjehe! - pomisli on u raskorak. A reče:
- Pa ipak! Vi biste nagonski već, ako ne i razumom, morali ustuknuti pred takvim polovičnim prijateljstvom.
- O, baš naprotiv! ... Eto, na primjer, Dragica. To je moja najosjećajnija prijateljica. I, vjerujte - mi se dvije, jedna drugoj, najčešće izjadamo.
 
 ... Nnnda, u tomu i jeste, možda, zlo.- Ali svejedno nastavi da je ucjenjuje:
- Dragica ... to, da! Ona zaista može biti dobra drugarica. Ali, recimo ... naši odnosi? To bi se gledalo sasvim drugačije. Jer, znate i sami! ... Uostalom, što bih vam ja, siromah slijepac komu je prosjačenje - pa i prosjačenje ljubavi - jedini zanat!?
- Strašni ste! Bogami ste strašni! - Hinila je uvrijeđenost i ljutnju. - Zar vam se ne čini da malo previše uživate u svom pesimizmu? Odnosno: da tim svojim pesimizmom samo želite izazvati sućut?
 ... Čuvaj se, druže! Baba govori, kao da te odavna poznaje. - Ali, usprkos tomu, nije mu bilo do toga da se predaje.
- Naravno, draga Mirice ... vama to, izdaleka, možda izgleda baš tako. Ali, eto ... šteta da nemamo malo više vremena; jednu čitavu tragičnu povijest mogao bih vam ispričati!
- Vjerujem! A i sama bih tako rado htjela.
- Pa, onda ... Recimo, da se negdje nađemo, a? - Guknuo je, oborivši usplahireno i posljednju prepreku ludosti. - Naravno: Ako nemate ništa protiv! ...
- O, dapače! Sigurno, dosta često navraćate do Dragice, zar ne?
- Pa ... Da, doduše; navraćam, da. Mračio se. - Vrlo rado. Ali, zar ne bismo mogli naći neko jednostavnije rješenje?
- Molim lijepo, molim ... ja sam za slogu!
 ... Aha, možda ipak bude nešto! - Sokolio se. Pa, zanoseći se u čežnji, propetlja:
- Da, ovaj ... recimo, malo nekamo prošećemo, na primjer, a? ... Naravno: Ako vas ne smeta što ja, ovaj ...
Dragica mu nije dala da završi rečenicu:
- No, dobro. Jeste li za danas već, možda? Ja sam, ionako, slobodna.
Milan se nađe u dilemi:
 ... Što li je ona to, zapravo, htjela reći? "Slobodna! ..." S obzirom: ili na vrijeme ili na ljubav? ...
- Kad god vi kažete! ...
- U redu; predlažem, dakle: U petnaest do pet na početku Ribnjaka, zar ne?
Osmjehujući se svrbežu na čokotu svojih zanosa, Milan pobjednički spusti slušalicu i stade nestrpljivo lunjati po sobi.
 ... Gdje li su se sad one dvije nasukale opet, klafrače jedne? - I lako uzdrhtalim kažiprstom dodirivao je kazaljke na ručnom satu. - Morao bih već i krenuti. Jer, samo da doklimam do tamo! ...
Bio bi najradije pripalio cigaretu; međutim, nikako se nije mogao skrasiti na jednom mjestu; ruke su mu nesvjesno, bez razloga, lepršale po namještaju tražeći uzalud neku točku smirenja, jer za ono njegovo drugo Ja nepodudarnost između činjenica i sanjarija u tom trenutku nije imala nikakvo značenje.
 ... Uostalom - osluškivao je u sebi - Milan i Mira, pa to i ne zvuči tako loše! ...
Pokušao je svu svoju pažnju usmjeriti na njezin glas, ali - usprkos intelektualnoj dilemi kojom ga je analizirao - nije mogao predočiti njezin izgled; u sjećanju su mu bili mnogi ženski glasovi za koje nikad nije dobio dopuštenje da ih oblikuje rukama. Znao je: koliko god napora i slutnje uložio, njezina prisutnost u telefonskoj membrani - to još nije bila osoba nego tek njegovo sjećanje koje se događalo upravo sad.
 ... A njih dviju, s tim prokletim toaletama, još nema pa nema!
Sad je, konačno, mogao - pomalo neprijateljski raspoložen prema vlastitom kriteriju - razmišljati o Dragici kao najvišem dometu svojih avantura. Po svemu kako ju je do sada poznavao kao simpatiju, Milan - upravo zato, što nije imao čvrstih uvjerenja - nije imao ni čvrstih predrasuda. I - zabavljen podsvjesnim pipkaranjem vaza i figurica na vitrini - natrapa na sedmorokraki svijećnjak pa tek uzgred pomisli:
 ... A ona je najnestvarnija, zapravo, kad je silom htjela da stvarno bude Židovka! Možda i zato, što se neprestano petljala između neba i zemlje, kad god je trebalo da odredi svoje mjesto među ljudima. Uvijek nekako na pola puta između obreda i marže, između povjerenja i opreza, taštine i straha - kolebanja što bi joj se iskonski nametala.
Nikako nije mogao shvatiti da ona - pa i cijela ta njezina obitelj - želi to da bude prvenstveno iz prkosa prema zlu što je vjekovima ugrožavalo njezine pretke. Ali bar isto toliko i zbog uhodane solidarnosti samoodržanja u neprestanim vrtlozima progona.
 ..."Pa, kako ste samo uspjeli, pareći se među srodnicima u dijasporama, ostati dvije tisuće godina - izabrani?", pitao je.
 ..."Zato, što smo, više od ostalih, znali cijeniti vjeru, novac i muziku", odgovorila mu je.
Premda ona sama - kako je mislio dok su ostajali sami na kauču - nije bila ni osobito pobožna, ni trgovački spretna ni odviše muzikalna. Čak ni njuhom nije mogao osjetiti razliku: onu ženstvenu strast koja bi - kako su ga uvjeravali znalci - morala iz nje hlapiti kao pomiješan miris limuna i svježe ribe. Naprosto, bila je samo razmažena malograđanka s ograničenim jamstvom (po formuli: opsjednutost iluzijama koje privrženost obitelji vezuju s kažiprstom Proroka; uznositost i mar nad sitnicama, poslovni duh i prokletstvo veličine - zbir u kojemu je njezin otac tražio genijalnost buduće pijanistice).
A Milanu je od svega toga bivalo sve dosadnije.
 ... S Mirom, ako ne bude smole - pomisli - možda bi to mogla biti neka obijesna romanca.
No tada na ulaznim vratima ču Grozdanu:
- Hajde, požuri! - govorila je. - Milan je sigurno već nestrpljiv. A vjerojatno i Mira također ... Ne možemo ostaviti čovjeka da se tu pati - bez veze. Ostavljamo ga da ti zabavlja kolegicu, a mi se dolje zabrbljale.
Dragica je, kao da ne čuje ili kao da ne mari, tvrdoglavo dokazivala:
- Ma, dobro. Hajde, neće mu od slušalice otpasti ruke! ... Zar ne vidiš kako, trčeći uza stepenice, jedva sopćem? ... Nego, to sam ti još dolje htjela reći: Meni se ipak više sviđa plavo. A naročito s onim diskretnim naborima sa strane. I, kad bi tu, naprijed, bilo još malo čipke, a!? ... Pogotovo, kad imam onu bijelu bluzu.
 ... Ih, glupača jedna! - gromovnički se ljutio Milan, kružeći po sobi. - Stalno nešto vrda! I ponavlja se, kao papiga, po bilo čijem ukusu. Tobože: razumije se cura i u boje! ... Ne bi li! ... Makar je stopostotna.
- Ehej, momče! - doviknula mu je pravo pod nos, baš kad je s druge strane hvatao za kvaku. - No, dakle ... zabavljaš li nam kako drugaricu?
- O, pa da! Naravno! ... Ti misliš da ljudi nemaju drugoga posla nego da sjede na slušalici, dok ti tamo negdje kokodačeš. - Reče, uzmičući. - Čekala te i čekala, pa joj i dosadilo. Kaže: mora još nešto i po dućanima ...
- E, što si mi ti neka mustrica, da znaš! ... Pa, što nisi bar još malo naklapao s njom? O literaturi ili o muzici, na primjer. Ona ti je, inače, jako sentimentalna.
- Ma, ne klistiraj me, molim te! Nemam ja kad. A ni volje - da ti pravo kažem. - Trudio se da što više prijezira nabere u glasnicama.
- Što, zar ti se ne sviđa?
- Ma, sad ... ne baš to, ovaj ... Ne da mi se ne sviđa, nego ... Samo me uvalite u nezgodnu kašu, onako iznebuha! ... I, konačno ... što da se kaže preko telefona čovjeku, pa makar bio i sentimentalan, s kojim razgovaramo prvi put?
- Dobro, nema veze! Javit će se ona još.
Dragica onda pođe prema klaviru i doda:
- Da, znam, bilo ti je krivo, a možda i dosadno. Ali, baš iz dosade, dragi moj, i najveće ludosti padaju čovjeku na um. Nego ... hajde, da malo muziciramo! Zaželjela sam se čardaša! A tako se rijetko u posljednje vrijeme viđamo!
- A ja predlažem Sarasatea. - Umiješa se Grozdana. - "Ciganski napjevi", to mi se tako sviđa. I, uopće, ta španjolska muzika! ...
- Na žalost ... premda vam to leži u krvi od iskona, djevojke drage, ... ne mogu ni jedno ni drugo. Boga mi, ne mogu! Žurim se; toliko me obaveza čeka još u zavodu. A, povrh svega, večeras imamo i tamburanje. Zaista ne mogu! ... Htio sam samo na pet minuta. - Jednu je neuvjerljivu ispriku podupirao drugom, još neuvjerljivijom.
A Dragica onda, kao da guta razočaranje, reče:
- Zaboravila sam, oprosti! Jer, zaista ... muškarcima - pogotovo dok su još pitomci - dužnost mora biti iznad svega.
                - Nnnda. Lako se tebi, buržujki, zezati. Ali, kad bi ti imala takav režim! ...
Sad kad je znao da ga više neće zadržavati, Milan ostavi svakoj po koji sitniž ljubaznosti pa, dohvativši kutiju s violinom, iziđe.
- Nisi ga smjela, opet, ovako namagarčiti! - Reče Grozdana. No Dragica odjednom živnu:
- Nema veze! Ako se ne bojiš ispasti budala, možeš lako sve druge učiniti budalama. Nego, brzo! Obuj gumenjake, pa idemo! ...
Pouzdavala se u vještinu prstometne abecede gluhih kojom su se u društvu sporazumijevale, kad god je valjalo prikriti nedostatak vizualne komunikacije.
- Kladim se da on to neće ni primijetiti!
Našavši se opet na ulici sam, Milan osjeti napokon da je to sad onaj prvi pravi korak u neizvjesnost: prva velika prilika da se udvara nekoj djevojci koja nije pripadala spisku njegovih "kolonija". Očito, tu nije bilo dovoljno - štoviše, bilo je gotovo i nemoguće - postupati kao s Radom ili Dragicom.
 ... Čovjek na šabloni, naprosto, zahiri! - Dokazivao je samomu sebi. - Jer, lako ti je to, dok ona, Dragica, ponavljajući se, uporno mjauče - tobože: "ah, kako obožavam ono, znaš ... tralalalala!" - a uistinu se najbrže sporazumijevamo pipkanjem.
I nađe se, odjednom, na mukama - on koga je oduvijek dosad bio glas neodoljiva osvajača. Jer, konačno ... što da sad radi s tom prokletom "violinskom tehnikom" - u času, kad bi mu svaka suvišna riječ ili svaka preuranjena kretnja mogla pomrsiti plan? I tek što se, gonjen pustolovnom radoznalošću, stao zagrijavati za "stvar", već je odnekud iz podsvijesti znao da on to u isti mah - uz radost - predviđa razočaranje i bol; za svaki slučaj, uvjeren da bi doista morao biti bolestan, ako - istinski zaljubljen - bude odbijen.
 ... Muzika, da, to mi je najsigurnije oružje, ali ne mogu već tu, na cesti - samo tako! ...
 ..."Ja, kao žena, stalno sam svjesna toga", s gorkim predbacivanjem bila mu je rekla Dragica, "da sam za tebe samo kao predmet - nešto kao stvoreno samo u tvoju korist."
 ..."Zato, što ni sama ne vjeruješ u vlastite sposobnosti."
 ..."A ti? Ti si već navikao biti muškarac!?" ...
Sjećao se košmarski; ali - okrenuti leđa nepoznatom više nije mogao.
 ... Pa, da odšetamo, recimo, u maksimirsku šumu? Predaleko je! Ili, do na Mirogoj? Hm ... Zacijelo, bilo bi to haj-haj! ... Jer, sjesti u neki park u gradu - bilo bi previše publike! - Mozgao je usput - spreman da se pred Mirom prenavlja, kako bi, ako je ona doista sentimentalna, i on sam donekle mogao - "do zanosa"; glumit će - uživati u onom ugođaju ambijenta tamo (na primjer: "u ljepoti što bi je - čak i za njega - mogla predstavljati ona pomalo jeziva tišina među čempresima i sablasno raskriljenim križevima koji se svojim nepokretnim bjelasanjem trude da izrastu kao kameno trnje ljubavi u suton beskrajnih odlazaka"). I, dakako - pričinjalo mu se već (pogotovo, jer se odmah stao samokritički raščlanjivati: pod pretpostavkom da ljubav u njegovim godinama mora biti "fatalna", ukoliko želi da nadvisi samu sebe), kako bi, uistinu, mogao biti očajan i sretan što se i on, eto, našao tu, priljubljen uz nju, dok se (opet, na primjer): "na mjesečinom obrubljenim četvorinama prolaznosti rascvjetava tuga mirte i krizantema". Zvučalo je to, doduše, kao prepričana školska lirika; jedino je bio u dilemi s mjesečinom. A i ono s mirtom i krizantemama u ovo doba godine! ... Tješio se, međutim, da - sigurno - ni ona, s asfalta, o prirodi ne zna mnogo više.
Kad je sišao na tramvajskoj stanici, pomisli:
 ... E, bogamu, što li sam blesav! Kako li je, ono, Kruno izračunavao sumrak? Čini mi se: zbroj dana između ekvinocija i solsticija pa pomnoženo s minutom i dvadeset sekundi plus ... plus ... što ono plus!? ... aha, geografska širina! ... uh, bogamu, kakva matematika! ... Naravno, samo ako je dan vedar. U svakom slučaju, ima još više od dva sata do sumraka.
I gotovo da je već bio požalio što je bio tako nestrpljiv pa nije ostavio sebi ni toliko vremena da se obrije; očito, malo se previše zatrčao - naročito u devizi da je osnovno: ženu ošamutiti na juriš! ... a kasnije da sve ide jednostavno i glatko.
 ... Jer, tko li je ono rekao? - dopunjavao je svoje iskustvo na drugom uglu, - da bi imala alibij za popustljivost, žena u nama hoće, po svaku cijenu, da vidi boga, kavalira ili majmuna. A vrlo često i svu trojicu u isti mah!
Na sljedećem uglu, zatim, popostavši na trenutak, dođe mu opet želja da zapali cigaretu, ali strah od Gromovnika, koji bi uvijek mogao da iskrsne odnekud, bio je jači, pa se tek osvrne izlomljeno, sluhom - tobože, kao da s najvećim zanimanjem promatra raskršće. Na katedrali je upravo odbilo pet, a on se već u nekoliko navrata neodređeno poluosmjehnuo potpeticama koje su mu i s jedne i s druge strane dolazile u susret.
 ... Ako me je nasadila? - pomisli.
 ... Baš je nevolja u tomu - dometnu (sad kad mu, čini se, ne preostade drugo nego da se iskali kao umjetnik) - što nas romantika tako često sili da tražimo saučesnika - u sanjarenju ili u patnji, svejedno. A od svega skupa, možda, ne bude ništa! ...
To fantaziranje, prožeto racionalizmom - ta dvostrukost u biću koja u međusobnim odnosima pronalazi neopisivu utjehu, ali koja prekratko traje - činilo ga je tek toliko razboritim, da je služilo samo kao mehanizam kočenja koji ga je štitio od ekscesa i bizarnosti. Jer, doživjeti čudesno - bilo je sasvim sigurno iza vidokruga njegova razuma, ali, očito, unutar mogućnosti njegove ukupne svijesti.
 ... Uostalom, zar bi baš u tim trenucima (sebi je tu, donekle, rezervirao pravo da ih uskoro nazove intimnim ushitom - situacijom u kojoj snažno uzbuđenje može uvelike utjecati na uobičajene percepcije) ona mogla rasuđivati o vjerodostojnosti moje uobrazilje? Pogotovo, kad joj ... ili, ako joj - pretpostavimo: pod izvezenim sjenama kakva bršljana, hm ... ili jorgovana, na primjer - zagudim neku tihu, tugaljivu temu Čajkovskog ili
 navikao
 
Schuberta. Sve one to, na isti način - vole! ...
Naravno, ako je takva forsirana lirska raspoloženja budu odviše poticala na sumnjičavost, možda mu i ne preostane mnogo prostora za uzmak. Pa ipak, sebi je dopuštao da bude već unaprijed istinski uzbuđen. Ali mu tada, iznenada - drhtavo, sva na batini - priđe neka starica.
- Želite li, možda, da vas prevedem preko ceste, gospodine?
- Ne, ne. Hvala! Ja ovdje čekam. - Reče, a iz okrajka smiješka nikako nije mogao da se otrese grimase nezrelih oskoruša.
 ... Ej, dragi moj! - Produžio je u sebi rezignirano. - Nagrabusio si s blagoslovom. I po horoskopu, ako ti je to početak! ...
I nervozno pođe kao da bi da prošeta - bespomoćan, korak-dva, ni lijevo ni desno. I odjednom kao da shvati zašto u nekim ženidbenim oglasima - ulični sastanci ne dolaze u obzir.
- O, moj naklon, gospodine! Već me dugo čekate?! - kreveljavo je zapjevušila Dragica, kloparajući namjerno sandalama. - Nadam se da nisam mnogo zakasnila.
 ... Promatrala me je, dakle. A možda je čak i slušala moj razgovor s onom nesretnom babom - pomisli munjevito. A odvrati:
- Ne, niste. Dapače! ... - Pa još doda - smušeno, razbacavši po obrazima nekoliko ožiljaka razdraganosti, snebivanja i nade. - Ali, znate ... Ipak! Pomalo sam se pribojavao; odnosno, mislio sam: Ako se ne prepoznamo! ...
- No, pa vaša violina, dragi Milane! ... - Namjerno nije rekla ono "bitno". Primijetio je; morao je to primijetiti.
- Osim toga, znate ... zvijezde su tako varljive! A ja, opet, ne bih rado da se već sad moram privikavati na poraze.
- Eeej, joj, joj ... vi koji se tek privikavate da budete muškarci! To je zaista strašno! Samo da vam je uvijek zbog nečega strepiti - ili nad nama ili od nas!
- Oprostite, ovaj, ali, znate ... to vam je tako, kad imate posla s muzičarima. Jer, pravo da kažem - umjetnost, na neki način, oplemenjuje i razara čovjeka u isti mah.
- Ozbiljno!? ... Ili vi to - tek onako, da me ubijete u pojam. Jer, moram priznati - jako sam se obradovala kad sam ugledala vašu violinu. Odmah sam pomislila, naime ...
- O, da! Naravno! ... Bit će i muzike, nadam se. Samo - kasnije, kad vam uzmognem s osmijeha brati mjesečinu.
 ... Ne mora to biti ni afektiranje ni blef. - Uvjeravao se. - Pa ipak, stil je "naj! ..."
- O, hvala Bogu ... Znači, onda: Vi ipak nešto nazirete!?
Milan se u isti čas namrgodi, kao da je ona bila kriva za to njegovo pjesničko pretjerivanje. A ni glas joj više nije imao boju kao na telefonu.
- Eto, vidite. - Reče. - Ni pet minuta poznanstva, pa opet - uvijek "ono isto": Baš nimalo?
Ni sunca ni mjeseca? ... Gotovo da još nisam sreo čovjeka, vjerujte, koji me ne bi spopao tom radoznalošću. Svaki put, gotovo po jednoj te istoj formuli: Kad vas ovako gledam kako pametno razgovarate, sve mislim - mora da bar zericu nazirete! ...
- Oh! Oprostite, molim vas ... I, nemojte me grditi; vi ste to tako slikovito! ... pa sam sasvim zaboravila. A možda je, zapravo, i najbolje tako. - Ispriča se ona nekom napuklom dobrohotnošću.
- Da, možda. - Odvrati on ironično.
- Ali, vjerujte ... premda sam pogriješila, ja, ja duboko suosjećam s vašim udesom!
- Užasom! ... recite radije. - Milan će jetko. A tek je sad imao razloga da bude ponižen.
- Pa, nemojte misliti na to. Jer, na žalost ... razmišljanjem se uvijek rađaju i tuge.
- Dobro, s tim smo načistu. Nego ... Zar ne biste, ovaj ... da malo navratimo do koje slastičarnice?
- O, ne. Hvala! - Dragica se brzo snašla. - Mislim: na šetnji bih lakše mogla okajati svoj grijeh. Vidim: povrijedila sam vas, a htjela bih da nam ova večer zaista bude prijatna.
                - Da, svakako! ... Ali, bez obzira na to - nadam se! ... Uostalom, ako baš ne volite kolače, mogli bismo bar pijucnuti po koji likerčić. Valjda ne držite dijetu? - Navaljivao je, računajući, prije svega - na brzinu.
 ... Stotinjarka će mi biti dosta, u svakom slučaju. Dragica se, međutim - na razini konvencionalnoga čavrljanja - još uvijek nećkala:
- Kolike li upornosti, Bože moj! ... Pa, zar ste i vi među onima - muškarčinama odreda koji smatraju da je žena stvorena samo u njihovu korist - te da se morate pridržavati jednog jedinog pravila da samopouzdanje ili čistu savjest već na prvom sastanku treba platiti!?
Bilo je neke neobuzdane sirovosti u tom njezinom pjevušenju, nečega što je bilo nalik na treperavo grčenje glasnica - sad, izbliza, znao je to posve sigurno; i, da - usprkos tomu - nije bilo neke mutne draži što ju je pružala prednost okate djevojke, u njegovim bi se predodžbama, zacijelo, bila već deklasirala do sluškinjaste ljupkosti kojom bi (ne, to još nije mogao iskreno vjerovati) negirala samu sebe. I zato je - sad kad je bio gotovo siguran da neće morati častiti - sve usrdnije pozivao:
- Pa ipak! ... Premda imate tako rđavo mišljenje o nama, muškarcima. Bar po jednu čašicu! To, vjerujte, ni mrtvima ne bi moglo nauditi.
A ukoliko je nagovori, bio je predvidio nešto kao skraćeni ceremonijal bratimljenja: Cmok! ... dok je stvar još svježa.
Premda je bila kadra da se - uvježbana u obuzdanoj ludosti - samoj sebi izvrgne podsmijehu, Dragica je grčevitim prstometom potražila, najprije, savjet od Grozdane.
- Pa, sad ... Kada ste već toliko zaintačili! - Unjkavo reče, zatim - svjesna da bi to bio vraški zamršen pothvat, nepredviđeno teži nego da s njim, pod ruku, prošeta do Zvijezde i natrag. I, prepuštajući se riziku, nijemim stiskom podlaktice obodri s druge strane pratilju.
- Dobro, dakle ... protiv moje volje; ali, ... samo jednu! Pa onda ... dopustite, da vam ponudim ruku! - Makar se pribojavala, da bi u zatvorenom prostoru lokala - više nego sigurno - šala za oboje neugodnim obratom mogla biti okrutna.
- Zahvaljujem! - Rekao je Milan malčice izvještačeno. - I, da vam odmah budem iskren: Vi ste me, Miro, zaista iznenadili. Jer, znate ... ljudima se tako često dešava da se u ophođenju s nama (i, najednom, shvati da o sebi govori u množini) spotaknu o vlastite predrasude.
A usput, nastojeći da bude dražestan, pomislio je:
 ... Ili dobar odgoj, ili prečesto druženje s Dragicom.
Grozdana je, međutim - navikla da je vodi - kormanila vješto, gotovo nevidljivim pokretima i bez riječi, brzo - toliko, da se u tim paralelnim postupcima Dragica osjećala prilično suverenom.
- I onda, kažete: Jedva se usude, a? - Veselo ga je dopunjavala. - Pa vas uhvate sa dva prsta za rukav kaputa, kao da ste, ne daj Bože, šugavi!
Milan se - upravo zato što je bio na sto čuda s tom njezinom užurbanom srdačnošću - pitao: Ima li već sad dovoljno povoda za prisnost? I nakon što je - malčice unakrst, doduše - natrapao na njezinu podlakticu, on se - od nelagode nekako smanjen - kao zamisli na trenutak, da bi tom svom smušenom razgledavanju mesnatih jastučića na dlanu napokon pridodao tajanstveno značenje:
- Zaboga, Miro ... Kakva sličnost! - uskliknuo je, a da prethodno nije predvidio kraj za rečenicu kojom bi joj polaskao. - Ljudi s takvim rukama zaista imaju srce!
Izvukao se; ta se definicija ni u kojem slučaju nije mogla poreći.
Dragica se gotovo uplaši da je nije prepoznao.
- Pa to su obične, sasvim obične ruke, dragi Milane!
 ... Istina, malo previše tuste. - Ne odgovori on; bio je to već treći minus u njegovim kombinacijama. A reče još, proviđen trbuhozbornom patetikom (u najmanju ruku kao da će - na, sad! - otkriti Ameriku):
- Ej, draga Mirice ... uopće, možda i ne znate kako je divno i neobično biti - običan čovjek!
- Vjerujem. - Bila je spremna da se zahihoće, pružajući mu tračak nove nade. A završi neočekivano. - Pogotovo, ako se to desi nakon druge čašice, zar ne!? ...
Da nisu bili već na vratima, on bi sad imao dovoljno razloga da se pomiri s alternativom s kojom je ona maločas odbijala da uđe; jer, mada nije bio sasvim zatečen tom njezinom primjedbom po usmjerenosti njezina ćaskanja naslućivao je vulgarnost koja je bila izvan domašaja njegovih novčanica.
 ... Ili, možda, hoće da me, izgovarajući glasno moje vlastite namjere, razoruža prije vremena?
- A koji je to lokal? - upita.
- Dva zlatna goluba! - Nasumce odgovori Dragica.
I, tako: uđoše "obotroje" - manje ili više u isti mah.
 ... Sad, samo da se nogom ne nasadim na koji naslon stolice! - Mislio je grozničavo, vukući se i pocupkujući za njezinim laktom, dok je krivudao između stolova.
- Ja, inače, obožavam prepečenicu. - Reče joj u zatiljak.
- No, da. Kao pravi umjetnik - odgugutala mu je kroz žagor.
Zastali su; kutijom je osjetio - pred tezgom. I, otpustivši se, oprezno podiže ruku - dosta visoko, a opet - laktom blizu njezinim kretnjama. I, kao da nesvjesno bubnja prstima po vlažnom staklu.
- Konobar! ... - Bio je red da on zove.
 ... Kako li se tu plaća? - Mučio se. - Na kasi? ... Kod serviranja? ... Ili kasnije!? ...
I tada ču - možda s najbližega stola iza svojih leđa:
- Kako ga samo sigurno vodi! Čovjek bi rekao, Bože moj ...
Razgovarali su bezobzirno glasno - o njemu, zacijelo. Znao je to, jer svi oni govore uvijek tako: surovom neposrednošću, kao da pred njima nije ljudsko biće nego mrtav neki predmet. I čitav se svijet, najednom - uzalud zadržavan preklinjanjem - stao rušiti.
- Pazi, gle ... sve mi se čini da je i ona tamo, sirota, slijepa također. - Iznenada i posve razgovijetno reče opet netko iz pozadine. - A ono će joj, valjda, biti sestra ... Kako se razgovaraju na prste! ... Ah, Bože sveti! Ne znam što je gore! ... Jedino, što gluhonijem bar samomu sebi može pomoći ...
- Kakva li je, pak, to tragedija za jadne roditelje!
- A vidiš li kako ona pipa čašu? Izgleda, kapljica joj nije mrska! ...
 ... Prokletstvo! - Htio je da zaškrguće zubima. - Prvi put iziđem s jednom zgodnom djevojkom, i onda baš tu moramo natrapati na te dvije jadnice! ...
Mrzio ih je, očito - njih dvije, tu negdje, više nego sve ostale; mrzio ih - zajedno s tim sudbinskim pridjevom, što su ga i njemu samomu neprestano vješali na nos. Te dvije jadne sestre u tom udrobljenom zveketu čaša, jer su ga - i njega samoga - neminovno gurale u prvi plan. Toliko, da se jedva osjećao donekle zaštićen Mirinim čavrljanjem što je, najednom, i samo poraslo da prikrije stid.
- Vjerujte, Miro ... ima nešto u vama zbog čega vam postajem zahvalan. - Mucao je - sa željom da što prije iziđu.
A Dragica na to prasne u smijeh - neodoljiv, beskonačan smijeh.
 
 
* * *
 
 
II.
 
Allegro adolescente ma non troppo
 
- Halo! Ne čujem! ... Kako!? Da se ne može štampati!? - priupita mehanički pa bjesomučno, zavrnuvši do nule - u košulji koja mu se lijepila za podrebricu. - Halo! ... Ako sam ispravno shvatio: Zbog neukusnih izraza, kažete. Zbog pornografije?
Bijaše to ono na početku, dok još nije ni slutio da će tresnuti slušalicom - u trenutku kad je naprečac, intuitivno shvatio konačno da mu je čitav život - štoviše, čitav smisao tog života - tim telefonskim razgovorom bio pomalo stavljen na kocku. Ne toliko zato, što se opet jednom našao "sam", ponovo suočen s još jednom "odlukom odozgo", nego više zato, što je spoznao da bi, rušeći armaturu na koju se ta odluka oslanjala, morao posegnuti za spletkama - tim najubojitijim oružjem u ravnoteži društvenih odnosa.
- Aha, tako! ... druže predsjedniče. Zato, što moji junaci ne misle - a pogotovo: ne govore! - u vezi s vašim cijenjenim dopisom. I zato, valjda, što ne vonjaju po katekizmu i po kamilici.
- Profesore dragi, ... znam, vi ste sad uzrujani, ali ... dajte, radije, da završimo s tom monografijom o našem Savezu! To je materija konkretna, dokumentarna, a vi - usprkos propagandnoj namjeni - možete ostati neutralni.
- Oprostite, ali ja ... čak ni u toj monografiji! ... ne želim biti neutralan. Suvremenici su - radi vlastite karizme - uvijek spremni da povijesnom pamćenju nešto i podvale.
I, premda su mu obećavali tri milijuna za taj posao, već je znao da će i taj ugovor biti razvrgnut.
"Pa, zapravo ... taj tvoj način! Čuj, to ti je hipertrofija bolesne istinoljubivosti." Koliko jučer, bio mu je tako rekao Zdenko - on koji bi uvijek u takvim prilikama dodavao nešto dublje, među zagradama povjerljivosti. "Bar za mene znaš da sam ti prijatelj! ... čovječe. Sve se može kazati, a da, opet ... Apstraktno! ... Odnosno, da se nitko ne osjeti ugrožen."
 ... Da! - Morao je priznati. - Bilo je to točno. Bar što se njega tiče. Odnosno, i što se njih obojice tiče, vjerojatno. Jer, dok se ja iživljavam na eksplozivnim riječima, on je - ne toliko slijep, da ne bi znao šutjeti - napredovao.
"Ionako, ruku na srce: ništa lakše nego, promatrajući sa strane sjesti za stroj pa - ožeži! ... Da ih malo iskritiziramo, zar ne?"
"Pa ... imaš i ti, donekle, pravo!" Odgovorio mu je - ne jedanput. A sad je, pak - u predvečerje višestruka razračunavanja sa svima - bio to košmar velika monologa u kojemu je šaptao, sjećao se, mislio da odgovara: uzburkan slijed mogućih objašnjenja protiv nužnosti, nemoć koja će se, usprkos rastalasanim dokazima, uskoro povući u gorčinu.
 ... Kakav novinar! Kakav književnik! - Gadljivo usklikne šutke. - Dovoljno je da budem i osrednji člankopisac koji će, poput nekog člankonošca, ispresti pokoji sladunjav člančić-panegirik za istaknutije članove Saveza - "es-ka-članarince" - koji i plaćaju i ne plaćaju članarinu. A i drugamo, kamo god se okrenem, nabujali - sve sami "savezi!" ...
Tražiti zajednički nazivnik u verbalnim asocijacijama bila je to utješna igrarija - čak i kad mu nije bilo do igre.
A Zdenko je na sve strane redovno plaćao članarinu. I kod kuće gunđao - tiho, da ne čuju blagajnici. Bilo je probitačno imati knjižicu, više knjižica - pogotovo onu crvenu - za svaki slučaj! Mogao je diskutirati u odboru, na uličnom tajništvu, pred nadležnim organima, u klubu znanstvenih radnika, po svim forumima - autoritativno. Jer, pametna je diskusija u nas uvijek - više nego kreativan rad - u izvjesnom smislu "stepenica". A on je, međutim - da ne bi zamuckivao (po čemu su ga najčešće karikirali), govorio, doduše, neukalupljeno, ali - usprkos ponekoj duhovitosti - monotono, sporo.
"Eto, zato te, dragi moj ... zato, što fraziranjem ne znaš održavati temperaturu, već petnaest godina mase i ne biraju dalje od najnižih foruma - odborčića i komisijica, pa ni dotle čak!"
- A, kad već pišete, ... zašto tako nerazumljivo? Bar za nas, najšire slojeve! - Bio mu je rekao predsjednik. - Vi ste početnik. A samo se priznatom geniju sve oprašta.
- Geniju se samo klanja, i to - javno. Ali, vjerujte - nikad ne oprašta! Pogotovo, kad mu se mora priznati.
Ustvari, tek je tada bio planuo; štoviše, morao je planuti, jer je znao da se radilo o njegovoj ličnosti a ne o njegovim umotvorinama. I najradije bi sve poslao do vraga - i roman, i stenografiju i konstrukcije tehničkih pomagala; ionako, nikad nije previše ozbiljno računao s tim. Očito, nije imao dovoljno trgovačkog duha za velike stvari; nikako nije znao da s uspjehom privređuje svoj intelekt. Naprosto, nikad nije ozbiljno vjerovao (najviše, ako je snatrio) da bi se ikad njegova "roba" mogla održati među kategorijama prometne i upotrebne vrijednosti. Pogotovo, jer je usporedo - pa čak i brže nego proces njegova razvitka - s tehnologijom pasivne kulture i otklonom od istinske pismenosti rasla i cijena grafičkih usluga. Pisao je, dakako, i dalje, ali samo - radi provjetravanja.
"Okušaj se na stranicama "Uspona" bar. Možda bi mogao postati dobar novinar." Davno mu je bio savjetovao Zdenko, prijateljski - i prema njemu i prema časopisu, dok još nisu mislili na mlaku politur-vodicu protiv korozivnog utjecaja istine. Ali, kad je, kao glavni urednik, već u drugom broju pustio da prođe jedan sasvim bezazlen kritički prikaz o radu nekog republičkog organa vlasti, svi su se u Savezu bili ustrtarili oko njega - i članovi redakcije, i drugovi u Glavnom odboru i referenti za socijalna pitanja. Čitava je dva dana u njegovom stanu (zapravo, u jednoj sustanarskoj sobi koja je papirnatim paravanima bila razdijeljena u spavaonicu, kuhinju i kancelariju) vladala grozničava zbrka - ili, dijalektička praksa u revolucionarnom poimanju slobode: tri puta ekler-konzultacije s Beogradom, telefonski nalog ekspeditu, žučne ideološke prepirke, savjetovanja, odluka da se čitava naklada blokira dok se ne istrgnu inkriminirani listovi u deset tisuća primjeraka i dok se preko jedne druge urednikove bilješke uz članak ne prilijepi deset tisuća naljepnica korigiranim tekstom. U tiskari su bile poduzete neurotične hitne mjere - u najmanju ruku, kao da se plijeni neka opasna protudržavna publikacija; jedva je on sam, kao nalogodavac, dospio da ukrade nekoliko originalnih primjeraka, da bi se kasnije mogao braniti.
"U redu! Otkaz je otkaz; ni prvi ni posljednji." Rekao je zatim. "Ali, zar se i vama samima ne čini kako ste sve to napuhali zbog mentaliteta podaničkoga straha da se, tamo negdje, neki birokrat načelnik ili ministar ne uvrijedi ili ne udari šakom po stolu?"
Ali, slučaj se otkotrljao i na saveznu razinu.
"E pa, drugovi!", pjenio se i mlatarao batrljkom po stolu jedan od onih revolucionarnih diskutomana komu uopće nije bilo jasno u čemu je stvar. "Trebalo bi ga objesiti! ... kao narodnog neprijatelja."
Kasnije, kad mu je sve to Zdenko ispričao natenane, smijao se - gorko, doduše, i s prisjenom tjeskobe, ali se smijao.
"Ma, čovječe! Tebe zavede prštavost vlastitih rečenica. I - s obzirom da tvoja uopćavanja, tvoje analize nisu plod iskustvenih zaključaka u procesu svladavanja teškoća - lako je, u tom rasponu između želja i mogućnosti, previdjeti faktor vremena."
"Zato, misliš: Kad nisam iz porodice orlova, mora mi se oduzeti pravo da, makar i u žabljem rakursu, gledam činjenicama u oči. Zato, valjda, što - ovako slijep kakva me je Bog dao - ne priznajem hijerarhijske instance oko kojih se sve subjektivne greške, ma koliko očigledne, ili isparavaju ili zamrzavaju."
"Naravno, to je pitanje tališta savjesti. Ali, čemu da se baš ti svaki put moraš upetljavati u ta govna?" Superiornom blagošću opominjao ga je Zdenko.
"Da, jasno mi je - ne moram. A i ne smijem. Ali, dokle god budemo gajili mitologiju subjekata koji objektivno imaju pravo da budu subjektivni! ... Shvaćaš?"
 
"U redu. Pa, kad bi to i bilo tako!.. Ali otkuda baš tebi pravo da popuješ svima?"
Mogli su da govore tako. I govorili su - cinički, autoritativno, svaki za sebe dovoljno drug, da bi se prenavljali u koru.
"Aha ... meni bi, dakle - zato što ne spadam više među rukovodiovce", cerio se - otrovan, naglasivši ono "ovce", "prije nego što išta zucnem, bilo neophodno vaše pismeno odobrenje? Pa čak i da shvatim nešto kao grešku! ... Ili da trčim u komitet po vlastitu savjest, a? ... Hajte, molim vas!" Opirao se on - uvrijeđen.
U sebi je gledao na kalendar; za posljednjih deset godina gotovo da se ništa nije događalo čemu bi on osobno bio prisutan. Ma koliko mu se činilo da je živio - pa čak i, na svoj način, intenzivno - nije mu, brojeći na prste susrete s prijateljima, bilo teško predočiti kako se brzo zaboravljaju mrtvi.
 ... Ali, ja ću vam ipak pokazati još da sam živ!
Ono, zbog čega bi se razljutio svaki put kad je pokušao, bar novinarski, da se iskali, bila je neka neopipljiva, profiltrirana podlost u njihovim razlozima kojom su - očito, da budu najodaniji svojoj vlastitoj predodžbi odanosti - branili nekakve više ciljeve, a uvijek bi otpočinjali otprilike tako, da se gotovo slože s njim.
"Izvrsno, da!" Mogli su da govore, a i govorili bi tako. "Štoviše - to ti je prava studija o problemu, vraže jedan ... Ali, znaš ... drugovi gore, oni ti takav prikaz baš i ne bi morali shvatiti kao dobru namjeru. Osim toga, možda i nije zgodno za širu javnost. Prljavo rublje! ... shvaćaš? I onda, čuj ... mogli bi jednostavno reći: Gle, burgijanta - društvo im daje šakom i kapom, a on ... kako samo čeprka!"
Općenito, bila je to slatkasto revolucionarna mjera dobra i zla - ključ po kojemu se uvijek naviše zaokružuju brojke o vlastitom doprinosu "izgradnje socijalizma u našoj zemlji", unakrsna obmana koja hijerarhijski djeluje stimulativno.
"Vrlo vjerojatno!", rekao je. Ili je bar mogao da rekne. Zdenko mu je, inače - dok spor oko metanisanja još nije bio na vidiku - za vrijeme jednoga posijela u klubu bio rekao:
- Uostalom, čuvaj se da sve to ne svedeš na politikantski pamflet. Jer, vraški je uporan taj naš stari. Naročito, kada treba nešto izvrdati za Savez. A time se - ma kako takve poene krstili - pridobivaju mase. Iskreno da kažem: što se toga tiče, para mu nema! ... I sve mi se čini da je on, dobro odvagnuvši suštinu socijalizma, i odviše svjestan toga kako je - upravo zato, što se ni jednoj našoj frakciji ne priklanja do kraja - baš on osobno - nezamjenjiv.
- Pa da, zato i postoji sumnja da se, kao jegulja, snalazi u šumi kojekakvih zakona i podzakonskih propisa. Pogotovo, kad u ime zajedničkih interesa treba i lično da ušićari nešto.
- A, dragi moj ... lisac je on! ... previše lukav, da bi se izložio na sebičnosti.
- Da, to je istina. Uvijek pronađe nekoga sa strane, da mu, kao bedem od pamuka, amortizira njegove kombinacije. Jednom, ... znaš i sam! ... da mu se, kao nagrada, dodijeli unutar liste beskućnika nov, moderniji stan; drugom zgodom, da netko umjesto njega - kao da se doista radi o nekomu trećem - potpisuje priznanice za postotak u prikupljanju oglasa za "Uspon"; ili opet, da - govoreći, kao usput, o društvenim priznanjima - navede svoje trabante da ga sami od sebe, predlože za najviša odlikovanja. A i to s limuzinom! ...
- Ne, ne, tu zaista nemaš pravo.
 
- Je li!? ... Rentabilna investicija. Ekspeditivnost u radu. Reprezentacija! ... A da članovi Udruženja ne gunđaju, provozati ponekad i njih. Pa i nas dvojicu! ... Rentabilnije nego je kupovati iz vlastita džepa. Jer, dok je god na položaju, ima ne samo kola, benzin i reparaturu nego i šofera koji mu kod kuće može besplatno i nacijepati drva.
A Zdenko mu je tada, šuškajući žigicama iznad crne kave, odgovorio:
- Hja! ... To ti se zovu: sitne slabosti u prijelaznom periodu. Što se tu može! ... Sve dok se ne pronađe neka bolja zamjena.
- Da ... Samo, kako među klikama zamijeniti nezamjenjive!? ... u društvu koje, u načelu, ne priznaje razlike.
Tada je - u tim pregorenim sjećanjima - opet bio posrijedi "Uspon" - odnosno, u njemu jedan njegov polemički članak o stenografiji. Ustvari, tek prividan paradoks da se, zapravo - dočekujući na nož bilo kakvu akademsku raspravu o siglama i frazeogramima - u podtekstu neprestano prijeteći govori o politici. A bila je to neka sasvim suhoparna građa - predmet jedva blizak i najužem krugu stručnjaka: šturi obračun s jednim komisijskim zaključkom da se njegov sistem "odbija kao praktički neprimjenjiv, jer - zbog visokoga stupnja složenosti koji je, doduše, efikasan, ali teško savladiv - ne dolazi u obzir za najširu, opću upotrebu". Kritičari su, najvjerojatnije, imali pravo i u tomu ne bi bilo ništa osobito, da glasnogovornici - usput - nisu nastojali progurati svoje vlastite, još konfuznije projekte. Jedni su bili previše Srbi, a drugi previše Hrvati, da istim simbolom bilježe i najmanje govorne varijante - nacionalno, s prisjenom isključivosti, preosjetljivi do apsurda; međutim, on je - i bez toga - već od ranije bio nabrušen pretpostavkom da povod nije u sitnim uredničkim ili lingvističkim zanovijetanjima - što uvjerljivijima, to neprihvatljivijima; štoviše, on je gotovo sigurno znao da se baš time - čačkanjem ne toliko po njegovom napisu nego, i bez izravnih aluzija na prošlost, po njegovom pravu da ga, kao urednik, i objavi - otvaraju dvije nove fronte protiv njega lično - zapravo, protiv nonkomformizma kojim je, općenito, sagledavao probleme. U prvom redu, da se konačno suzbije ta lajava brzopletost njegovog pisaćeg stroja u kojemu je uvijek netko mogao naletjeti na busiju; a zatim, da mu se - onako, ovlaš - pljune na njegov vlastiti mit o usporednoj strasti prema znanstvenom radu i književnosti. Jer, na žalost - nikako nisu mogli prihvatiti tu narav koja se razmetala u violentnim rečenicama i koja je, nasuprot tomu, bila u stanju da u zamršenoj arhitektonici višeznačnih kratica, izvedenih iz oskudnog broja točkastih simbola, obračunava i uspoređuje glasovne skupine i strukturalne zakonitosti jezika.
Sad je, pak, tu za svojim radnim stolom - još uvijek pod dojmom praskava razgovora s predsjednikom - pribilježio:
 ... "Umjetnost, kojoj ću nastojati da posvetim svoju ponovo stečenu slobodu, nije nešto što bi zasluživalo neku žrtvu, nešto izvan života, nešto što ne sudjeluje u njegovoj taštini i ništavilu." ...
Međutim, nikako da se otrese glasa na telefonu.
- Ali, čujte me, profesore! - Još mu je odzvanjalo, drugarski nazalno. - Ta, vi ste bar čovjek pametan! ...
Bilo je to s aluzijom. S i te kakvom aluzijom!
"No, pusti ga, molim te!" Unaprijed ga je odgovarao Zdenko neki dan. "Jer,
kad on zaintači! ... čovjek može lipsati u dokazivanju, iznositi argumente i analize; on sluša i ne sluša, smješka se i odobrava; drži se kao da on u svim tim prepirkama i tračevima, u tim prejahivanjima oko prestiža - u vrednovanju političnosti pojedinačnih ambicija - samo nazire sigurnosne ventile, jer njegova, ionako, uvijek mora biti posljednja."
Pa ipak, usprkos tomu (ili, možda, baš radi toga) njih dvojica - on i predsjednik - jedan drugoga nisu htjeli uvažavati ni u čemu. Jer, u kontekstu - biti "pametan!", tobože - a tek što ne kaže da misli, zapravo: ono, znate, u vezi s Rezolucijom.
Ustvari, sad je on za sebe bio već sasvim načistu što sve duguje toj famoznoj Rezoluciji - on koji, uostalom, nikad nije bio naročito sklon da se unaprijed poistovjećuje s većinom. Sve su se njegove čak i najbezazlenije izjave dosad (o nogometu, na primjer - ili, takva nešto) mogle protumačiti "za" ili "protiv" - politički podozrivo, razumije se.
A na nekoj drugarskoj večeri, isključivo među najboljim prijateljima - tek je poluglasno razmišljao:
 ... "Vjerovati, to je ... u svakom slučaju - opasno! Ali, ako se već vjeruje, ne treba o tomu deklamirati nego se tako vladati kao da se doista vjeruje" ...
No, i zidovi su tada imali uši.
 ... "Objesiti ga! ... drugovi. Objesiti ga treba za to! Kao narodnog neprijatelja!!!" Drečao je onaj pravovjernik s batrljkom na plenumu.
I sjećanja mu se po stoti put otkotrljaše unatrag, u sparno srpanjsko poslijepodne četrdeset i osme - daleko, na krajnjem jugoistoku; jedan je drug - vjerojatno, član općinskoga komiteta ili državne sigurnosti - beskonačno čitao i čitao sve po redu              , neumorno, jednolično: pisma i protupisma, izjave i odluke - toliko toga na dušak, da se i njemu, koji je valjda jedini među prisutnima bio navikao na duga slušanja, rečenice prelazile u sivu, mrmoravu pređu riječi kroz koju bi, tu i tamo, posrnuo poneki termin, neka drugarska kritika, neka optužba u vezi s nacionalno-buržoaskim stavovima, s revizionizmom ili restauracijom kapitalizma. Očito, mora da je u podtekstu tih napada i tih obrana bilo nešto zaista važno i presudno za sve njih u gradiću, za te članove novajlije koji su se tamo, u nekoj sporednoj prostoriji doma kulture, još u radnim kombinezonima,
prljavi, gladni, gotovo konspirativno gnijezdili na rasklimanim klupama, tiskali se, znojili. Na neki neizreciv način osjećalo se to u mješavini prigušeno svečanog raspoloženja i zabrinutosti; međutim, gotovo svi osim njega - ti mali, sirovi ljudi koji su netom bili jedva svladali gumirana kliješta, polugu za kočenje ili naliv-pero, u neprilici što će za koji čas biti primorani izjasniti se, pa makar i samo da bi ponovili ono što je prije njih već rekao drug sekretar - stali su (pogotovo oni koji su tek nedavno primili partijske knjižice) da se meškolje, da bulje u starije, da se češkaju iza uha, da se prisjećaju svih parola od kojih je započinjao njihov staž (donekle i zato što su, poput đaka, bili uzbuđeni svojom nespretnošću da se i sami, premda još nisu bili navikli ni da s pronicljivošću čitaju "Borbu", sad najednom opredijele "za" ili "protiv" najvišega državnog rukovodstva). I tako je on, iznenada (dok su se drugi još iskašljavali za riječ), mada ni u jednu optužbu Informbiroa nije mogao svojim znanjem proniknuti do korijena, da bi bar prekinuo mučnu tišinu, počeo - teoretski - sasvim nesuvislo:
- Pa, eto drugovi ... ja sam istinski zbunjen. Taj frazeološki košmar, u kojemu slutim da smo na neki način prevareni u vizijama socijalizma, rezultat je vrlo oskudnih i pomno pročešljanih informacija. Kada su prije desetak godina - u povodu čistki u Sovjetskom Savezu - novine na zapadu pisale kako se na crvenom granitu pojavljuju ozbiljne pukotine, mi smo - skojevski, bez rezerve - prihvaćali tezu o izdajnicima i kontrarevolucionarima. Za vrijeme rata - neovisno o kontradiktornim dogovaranjima velikih saveznika - mi smo (istina, prvenstveno radi naše vlastite slobode) bili spremni na najveće žrtve - između ostaloga, i sa Staljinovim imenom na usnama. A sad, odjednom - sve mi je to kao grom iz vedra neba. Kažu: mi da smo skrenuli, mi da smo izdali! ... Zbog toga, valjda što proleterskom internacionalizmu i bratskoj pomoći stavljamo uz bok i vlastitu sintagmu o izgradnji socijalizma u vlastitoj zemlji. A možda su i podozrivi baš u tomu, jer smo se i oslobodilačkim ratom istrčali ispred ostalih ... Zato - bez obzira na stupanj naše ili njihove odgovornosti u ovom konkretnom ideološkom ili, ako hoćete, državno-političkom sporu (a ja, da budem iskren, ne vidim - bar ne na osnovu tih materijala - u čemu su oni dublji, suštinskiji razlozi) - meni se ipak čini da je trenutno dilema prvenstveno u tomu: Kad i kako da se primjenjuje lenjinski princip vertikalne discipline među suverenim zemljama? Jer, što nam ostaje od jedinstva revolucionarne akcije ako se usvoji kao moguće da se svaka smjernica i svaka odluka - upravo zato, što smo učili da se izgrađuje dijalektički na elementima nasilnog podvrgavanja suprotnih stavova - prihvaća samo koliko se hoće ili koliko se mora. I pitam se onda: Zar vjerovati u neke hipotetičke dogme samo zato da bi se moglo obmanjivati svoje bližnje? Zar samo glumiti najsublimniji besmisao - ideju koja se pretvara u političku zbilju, državno uređenje, organiziranu stvarnost?
Bilo je odviše sparno za nekakav intelektualni maraton. I valjda su svi već bili popušili svoje zalihe. Ukratko - sekretar ga je prekinuo:
- Druže, da se ne rasplinjujemo! ...
- Da, razumijem. - Odgovorio je, sakrivši na trenutak lice maramicom. - I ja se, dakle, unaprijed slažem s drugom sekretarom i s odlukama koje ćemo ovdje donijeti. Jedino, htio bih - radi sebe samoga - dublje proniknuti u suštinu problema.
Kasnije su drugovi iz njegove ćelije dugo nagađali da li su mu time, ustvari, bili oduzeli riječ. Po tomu kako je, zatim, brisao čelo i vrat, mogli su pretpostavljati (uostalom, kao i on sam) da je doista bilo tako.
 ... Vertikalna disciplina, to je ono! - Mislio je naknadno, dok je još vjerovao da se i sam penje. A onda su, odjednom, stale slijediti omaške, jedna za drugom.
- E, pa da znate, drugovi! - Ustao je, tako, na sindikalnom sastanku. - Pod budnim okom naše Partije mi ne možemo i nećemo dopustiti! ...
Bila je riječ o Stevi šoferu koga su osumnjičili da potkrada benzin.
- Čovječe! Ako se još jedanput ovako istrčiš politički ... Ti nisi komunist od jučer; ti i te kako dobro znaš da Partija mora biti sveprisutna i nevidljiva u isti mah. - Rekao mu je, nakon toga, Mladen. - Boga mi, isključit ćemo te iz organizacije!
Naravno, nije mu to bilo ni prvi ni posljednji put kako je poranio sa svojom jezičinom - uvijek bar za koji mjesec prije direktive odozgo. I tako su mu sve češće predbacivali skretanje ulijevo - pogotovo, jer je bilo očito da, ne osjećajući se sam dovoljno jakim, biva sve vatreniji pobornik diktature, one posebno struktuirane klasne moći koja je, kako je vjerovao, sva u plemenitijim namjerama bila spremna da silom nametne bolje.
 ... "Naprosto, drugovi ... ovako treba postaviti stvar i zauzeti pred masama stav!" ...
Bio je to stereotip - bez obzira koliko je baš u tom trenutku o tom pitanju "stvar bila postavljena" pravilno. Nekako je bio navikao već da će ga kasnije, iz mase, članovi - raspoređeni tu i tamo - morati spontano podržati unaprijed dogovorenim rječnikom bezuvjetne jednodušnosti. Ali, na žalost - bio je tada još previše mlad i nije računao s činjenicom da su i drugi oko njega - jači - htjeli, po svemu, da rade to isto. I krug se potpuno zatvarao. A netko se iz odbora pobrinuo da se pročuje i za trač.
 ... "Što!? Rekao je da ja svoj put u socijalizam gradim kroz malograđanski pejzaž. Hm! ... A ni ono s korejskim ratom! ... Sve mi se čini, drugovi - informbiraš je to, teški informbiraš!" Govorio je Mića, šestareći oko stolova u gradskom odboru. Grlo mu se stezalo, a misli bile tvrde - neprikosnovene. "A zamisli, molim te ... meni je neki dan, tako ... nešto smo se prepirali o slobodi izražavanja ... da: istinu treba sagledavati zguza! Što li mu to znači, a? ... Njemu, izgleda, nije dovoljno istini pogledati u oči. Sumnjivo mi je to, boga mi, sumnjivo!" ...
(Prognoza: Jače ideološko naoblačenje s grmljavinom sa sjeveroistoka.)
 
 ... "Drugovi! ..." Svečano, po receptu hajke na vještice, počeo je glavni zastupnik optužbe. "Ja ovdje, doduše, nemam još nekih opipljivih dokaza osim da je pokušavao praviti nekakve malverzacije u privredi, da se zabavlja intrigiranjem u našem Savezu, da je njegov privatni život skroz naskroz nemoralan. Pred nama je, dakle, čovjek vrlo rječit i prevejan, karijerist koji obmanjuje Partiju, egoist komu ništa u ovoj zemlji nije svetinja." ...
"Tako je! ... Napolje s njim!"
"Ja ne mogu to dokazati, ali ... to sad nije ni važno ... ja osjećam, osjećam da pred sobom imamo vrlo podmuklog i opasnog neprijatelja!!!" ...
Svi su, na neki način - pljeskali. Jedni žustro, drugi mlitavije.
Onda je on, znajući da pljuje uz vjetar, zatražio riječ.
"Braniti se, bio bi znak da priznajem krivicu. A ja krivicu, režiranu na paranoičnim fantazmagorijama, ne priznajem. A ono o "političkim svetinjama" - priznajem. Zvuči mi, doduše, malo previše religiozno, ali ... za mnoge, koji se u podsvijesti nisu otresli mistike, historija se reproducira kao marksistička idolatrija. A to je problem političkih naočnjaka u tunelu kojim se ide ususret strahu od raspada monolitizma i demistifikacije. Ne znam od kakve bi koristi Savezu slijepih - tom isključivo humanitarnom udruženju kojemu sam i ja bio osnivač - bila filozofija i praksa Informbiroa; međutim, za neke među vama - postojanje neprijatelja, potencijalno što atraktivnijeg "neprijatelja!" - predstavlja osnovni izvor legitimiteta i moći, pa ma kako taj izvor bio beznačajan. Očito, i vama se čini da morate: kud svi Turci, tud i ćelavi Mujo! ... zar ne? ... A i da kažem još nešto: Kad bi se za vrijeme okupacije dvije piljarice posvadile na tržnici, dovikivale bi jedna drugoj "ti, komunistkinjo jedna!". Prema tomu, ne bih se iznenadio da drug Mića - ako na osnovu svojih argumenata vjeruje - i mene, sad odjednom, proglasi fašistom!"
"Eto, jeste li ga sad i sami čuli!? Kaže: "za vrijeme okupacije" umjesto da kaže: za vrijeme narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije".
I tako je on, tada, uzeo svoj štap i teškim korakom napustio sastanak.
 ... Istina, dakle! Ili, tek jedna od mogućnosti koja se, slučajno, ponovi sebi samoj najbliža. - Razmišljao je, zastajkujući na pločniku. - Čista i primijenjena istina! ... Ali, naravno - samo, kada se radi o "istom".
 ... A posljedice!? ...
(S obzirom na metode koje tajnim policijama stoje na raspolaganju - Muči! ... bolan, dobro si prošao: samo sa suspenzijom na poslu kao "vaspitnom merom"; drugi prolaze i mnogo gore.)
Njegov je novi radni stol od orahova furnira bio krcat papirima - šutljiv, ogroman. Prsti su mu lepršali, zaustavljali se i ponovo se osvrtali rasijano. Sveske, ulošci, omotnice - čitav jedan strastveni san o postojanju za druge - neprimjetan i suvišan. U lijevim ladicama rukopis romana; u desnima tabelarne skice originalnoga sistema stenografije.
- Ali, oprostite, druže predsjedniče! Poznajem ja dobro i tu lakejsku stranu medalje! - Nikako da se otrese sjećanja kako artikulira zvaničnije, uzbrdice. - Nemam ja zašto da budem "pametan!" Jednostavno: Hoću da o problemima, koje obrađujem, progovorim na sjecištu poštenja i hrabrosti. Bez obzira na svu onu vašu doskorašnju rezolutomaniju. I bez obzira na izmatematiziranu povampirenost spiralokičmenjaka koja, najčešće, u sitnom čerupanju oko vlasti postaje surogat politike.
Ustvari, on to ipak nije bio baš tako rekao. Bar ne tako kićeno i kačiperno. Ne da se nije usudio nego, naprosto, nije mogao pred vulkanskim pritiskom spoznaja. Pogotovo, jer se svaki put usplaminjao, kad god bi pretpostavio da ga - navodno, iz nekih viših razloga - žele prignječiti slutnjama. Zapravo, sad je on to sebi samo prešaptavao - više kao neki poticaj za unutrašnju potrošnju da ga sasvim ne skruše u intimnoj potrebi da sve svoje dileme sam izvede načistac. Jer, ma koliko ga ugrožavali time, on se - na stranputicama do uspjeha - opirao svakoj psihozi, pa i onoj koja ga je natjerivala da neprestano živi u okajavanju sebe samoga. I sine mu zgusnuto:
 ... Većina ljudi - bez obzira što su sami gori - ako ništa drugo, bar uživaju da istjeskobe jedan drugoga.
- Pa, znate ... - Reče onomad predsjednik, dovoljno čvrsto usedlan u svojim dužnostima. - Možda se nešto i nađe u toj modernoj umjetnosti; ne kažem. Ali, tu se - mislim, u vas: u tim vašim kronikama - radi, prije svega, o jednom ... tako da kažem ... političkom stavu - provokativnom! ... u izvjesnom smislu, molim lijepo. I onda, uz kalemegdan vama! - zato što bi sutra netko iz komiteta mogao mene lupiti po glavi zbog nebudnosti i oportunizma.
- Hajte, molim vas! ... Kakve nebudnosti!? Kakvog oportunizma!? Radije recite: subverzije!!! - Grmnuo je, kao da će - sad - na nožu da ga dočeka. - Samo, kad je u pitanju odnos prema revoluciji, zapamtite! ... ja nikad nisam bio među onima koji za sebe neprestano voze desno, a u društvu svaki put pretječu lijevo. Možda se u opancima lakše dodaje gas, a možda je to i nepoznavanje saobraćajnih propisa u socijalizmu, ali, svejedno - i ja ću jednom, pa makar i puzeći, stići do cilja!
- Meni, kao članu Saveza komunista ... oprostite, ali! ... takav način ... - Izdvajao se predsjednik. A bio je to i presmion razgovor za telefon - bar njemu koji je trideset godina trgovao na svoj račun.
Sad je ponovo kraj stola, poput daška pržena luka, nečujno stajala djevo          jka i čekala da je primijeti.- Tu sam vam pored vaze ostavila poštu, gospodine.
- U redu. Hvala. - Promumljao je mračno, kao da još nije bio sasvim izronio iz sebe da je opazi. Razgovor, što ga je vodio prije pola sata najmanje, još uvijek se kovitlao posvuda naokolo - po neodređenim obrisima namještaja, po zgrčenim mišićima, po netom izgrobarenim uspomenama.
 ... Hm! - Nadovezivao je dalje. - Žalfija. Sljez. Trputac. Kamilica! ... Ljekovit nazor na svijet. I za i protiv idejnih proljeva. Pa sve od gimnazijske lektire krimić na bazi biblije i štivo iz novina. Za neprikosnovence sasvim dovoljno. Čak i o tomu što je umjetnički beznadno! ...
Najviše ga je ljutilo da mu svaka šuša, ma koliko isprazna, može zamagljivati tabu svoga zanata, dok se u isto vrijeme suvereno petlja u najtananije niti stvaralaštva i estetike.
 ... Uostalom, tko zna! ... možda ima i nekoga dubljeg smisla u činjenici da je umjetnost - ta mlađa sestra politike - ženskoga roda također. Bez obzira da li njoj samoj gode tolika silovanja koja joj nude za ljubav.
- Nego ... moju večeru ostavite u hladnjaku. - Rekao je djevojci. - Pa onda, možete izići.
- Hvala. Poslije kina ću ja odmah ...
- Dobro, dobro. Valjda ste se već dogovorili sa suprugom.
Nije podnosio da mu smeta preturanjem lonaca - sad kad je upravo htio ponovo da zabrazdi na područje čistoga razmišljanja. Predsjednikov despotizam nije mu davao mira.
- Budite ljubazni, profesore: Sutra u dvanaest, dakle! - Još mu je zujalo iz membrane. - Komisija također ima neke primjedbe u vezi s monografijom.
- Bez brige, imam i ja! ...
 ... Jer, do lica i naličja čovjekova uvijek su samo najvitalniji majmuni mogli najbrže sve promozgati rukama. Tim rudimentarnim, dlakavim rukama u kojih nikako da zakržljaju ni nokti ni lakat. A ponad svega, jer su im pesnice ostale gnijezda milovanju.
Pa ipak, bio je donekle poražen apsurdom da i on sam - toliko spreman da bude društveno biće - tu, s mukom istežući sklerotičnu hrptenicu nad radnim stolom, postupno degenerira i sve više biva marksist metafizičar - nekakav osebujni tip dekadenta koji se u svojoj usavršenojusamljenosti neprestano bakće između egoizma i pravdoljublja, između svemirskih putovanja i besmrtnosti.
 ... Ako ti je to za utjehu, dragi moj - "misliti - dakle, biti" - neka ti bude! Ali, komu!? I, zašto!? ... U toj prokletoj zebljivoj čežnji da bilo čime ispunim to svoje postojanje. Odnosno, taj dodir sa svijetom. Pa, makar i samo vijestima s radija! ... Pišem, da; stvaram - iz ništa nešto. Kao Bog! ... jadan mi bog.
Zdenko mu je neki dan kazao:
- Bila bi to, vjerujem, izvrsna radio-burleska. Samo, preočigledna ti je, kao kakva fotografija. Gotovo, kao da slušam doslovne izvode iz stenografskoga zapisnika. Svatko među nama, pa i on sam, tu lako može prepoznati sebe. Uostalom, može te i tužiti sudu za uvredu časti. A i nezgodno je - prema narodnoj vlasti, mislim. Ti ga tu svlačiš do ispod kože, a oni mu gore odaju priznanja - ordene. Nego, daj ti to na neki način zakamufliraj. Recimo, kao da se sve to dešava u nekom poduzeću ili kućnom savjetu; negdje sasvim prizemno - shvaćaš?
- Ma da; znam. U nas, u društvu koje pravdu interpretira dijalektikom revolucionarnoga prava, svaka je optužba donekle i bumerang. Naročito, dodirne li aureolu, višu od poslovođe ili općinskog odbornika. Pogotovo za onoga tko nema živaca da, po svaku cijenu, izdrži na svjetioniku.
- Eto ti, na; tipično, u tvom stilu! ... Riječi tebe, riječi zanose, a ne borba, dragi moj.
 ... Možda! - Odgovorio mu je tek sad i potražio korice s naljepnicom "skice stvarnih događaja", pa stade prelistavati.
 
Afera u Savezu (podloga za sinopsis o cinizmu):
Prizor prvi - kad je "Uspon" bio već prohodao
zzzPisac uredniku: "Druže doktore, Vama se tu ne radi o kruhu, a meni, koji sam privremeno izvan radnog odnosa, bio bi to izlaz - najsretniji, vjerujte. Uostalom, predsjednik i sam zna da, kad se radi o vašim uslugama, nema dodirnih točaka između renomirane medicinske ustanove, kojoj ste Vi do umirovljenja stajali na čelu, i korigiranja špalti za jedan osrednji časopis."
Urednik telefonom predsjedniku: Meni je zaista neprijatno. A i vrijeđa me pomalo. Jer, napokon, ja sam se tu angažirao - ne radi nekakve slave ili para, nego da vam svojom reputacijom pomognem. A ispada, kao da ja time ugrožavam jednu egzistenciju. Evo, piše mi čovjek - jedan od članova vašeg Udruženja. Njemu - to jest, vama - dosad je bilo stalo jedino da se "Uspon" probije s vašim - to jest, s mojim - ugledom stručnjaka na naslovnoj strani.
Sutradan predsjednik bezazleno piscu: Vjerujem, da - vi ste zaista sposobni da kažete ono što mislite. Vaša vehementna pronicavost koji put zaista i pogodi srž problema. Ali, znate - ja vam to mogu reći, kao drug drugu - samo se svuda zamjeravate! Osim toga, i sami znate da slijep čovjek ne bi mogao sam, bez tuđe pomoći, zadovoljiti na tom poslu. Treba tu trčkarati po tiskari, čačkati po interpunkciji, požurivati slagare, prelistavati inozemne publikacije, loviti za rukav suradnike! ... Nego, radije - da vam naš odbor daje neku mjesečnu pripomoć? Recimo dok ne pronađemo za vas, za vaš nesumnjivi talent, nešto prikladnije.
Emocionalne kulise: Kao da se, zapravo, ništa time nije ni desilo - osim što su se tri uzajamne ljubaznosti podvostručile.
Prizor drugi - predsjednik (nakon generalne direktive partijskoga plenuma) u stilu velikih kombinatora.
Tajniku koji je u svakoj novoj etapi društvenoga preobražaja morao znati dobro pročeprkati rupe u zakonu: Pa znaš ... u toj kampanji štednje, inovacija, razvojne politike! ... mogli bismo se i mi postaviti nekako. Ne mislim baš na te konkretne zadatke, ali ... mogli bismo krenuti s nekom reorganizacijom - bar na papiru. Jer, za njih gore, ionako, treba samo pripremiti što uvjerljivije argumente, tako da se svi podaci u pokazateljima i sve brojke slažu. Odnosno, da im se što slikovitije dočara perspektiva.
Centralnom odboru - nominalnom vlasniku "Uspona" - komu su prerogative bile jedino u subvencioniranju: Predlažemo da se ubuduće izvrši koncentracija kadrova u našem Udruženju te da sve uredničke poslove obavlja osoblje naše administracije.
Samomu sebi prije spavanja: Uostalom, čemu nam dvije posebne funkcije i dvije posebne kancelarije, kad sam i tu i tamo - ja!? Odnosno, kad je, ionako, sve na mojim leđima! ... Pripremiti rukopise ili rasporediti slog, ah! - to će biti sitnica. Uvijek se bar njih dvoje ili troje nađe u odboru koji nemaju dovoljno zaduženja.
Nadležnim organima vlasti od kojih je uvijek dalekovidno (pa i za ono što nije nužno) pribaviti pokoji - amen: I naše Udruženje, kao jedna od najagilnijih humanitarnih organizacija, također namjerava u najkraćem roku provesti zamašnu reorganizaciju svoga cjelokupnog poslovanja, da bi se i u našem radu što prije oživotvorile preporuke najvišega državnog i partijskog rukovodstva - kako u pogledu dobrovoljnog obavljanja izbornih funkcija, tako isto i u pogledu efikasnosti svakoga pojedinoga službenika.
Mladenu, generalnom sekretaru - diskretno, u četiri uha: "Pa, vidiš i sam - cijene rastu, a mirovine ostaju gotovo iste. Čovjek mora na sve strane da zapne. Pa tako i ja, eto - izgleda, morat ću se ponovo vratiti svojoj struci. Žao mi je, ali, najvjerojatnije, neću više imati toliko vremena za Udruženje. Sljepoća me, doduše, bila izbacila iz sedla, ali, na sreću - samo privremeno! Opet, kao da sam pun energije na raskršću; te piši za novine, te prevodi knjigu, te organiziraj na terenu, te pripremaj memoare - bit će posla do guše, bojim se. I to, baš kad bi trebalo da zagrizem u najgorču jabuku naše organizacije! ... Nego, da. Nešto mi je Zdenko sugerirao da, eventualno, preuzmem i dužnost glavnog i odgovornog urednika "Uspona". Mislim - bar dok ove strasti ne splasnu. Jer, što se mene tiče ... Ali o tomu odlučuješ ti, a ne ja. Premda, ako se sasvim povučem! ... "
Zdenku, najneutralnijem autoritetu s kojim je nedavno, iz računa, pio bratimljenje - nešto kasnije, također: "Upravo mi je Mladen predložio da - naravno, ako ti nemaš ništa protiv - ja preuzmem časopis i formalno."
Samomu sebi - na dužnosti, praočinski milujući daktilografkinju: Zbog straha da ne dođe do novih trzavica među članovima koji isto tako žele sjediti na ovoj stolici, oni će me gore - čak i ako mi ne budu vjerovali sasvim - podržavati, kao da mi vjeruju.
Uredniku, specijalisti oftalmologu koji je, pretrpan odgovornostima, jurio na deset suprotnih strana u isti mah - u telefonskoj tjeralici: "Doktore, ono u vezi s potkresivanjem budžeta, znate? ... Drugovi odozgo, naime, smatraju, ovaj ... kad biste vi bili tako ljubazni ... Upravo zato, što su vaša iskustva i vaš ugled za nas neprocjenjivi! ... Dakle, kad biste htjeli prihvatiti da i nadalje vodite naš list. Naravno, s odgovarajućom plaćom po pravilniku i, ako je ikako moguće, kao naš službenik s punim radnim vremenom. Pa, ukoliko ne bismo imali suvišnih petljavina s "Usponom", mogli biste nam pružiti dragocjenu pomoć u organiziranju centra za tiflološka istraživanja - a naročito u prikupljanju i obradbi statističkih podataka."
Kulisa: Veliki žrtvenik u pozadini pred kojim stari žrec izvlači janje - srce svoje - da bi ga poklonio mitu o bližnjima.
zzzPrizor treći: predsjednik koji je vjerovao da su skrupule samo paravan za nejake.
Na sjednici upravnog odbora - politikantski, nenametljivo: "Nama je svima zaista vrlo žao. Naročito, drugovima iz Beograda. Štoviše, drug Mladen je osobno bio napisao jedno pismo. Ali, na žalost - nismo uspjeli nagovoriti doktora da sasvim prijeđe k nama. Kaže: ima i mlađih od njega ... I njegova je odluka neopoziva. Priznajem, bili smo se već navikli na njegov stil rada i na njegove savjete koji su našem glasilu davali snažne impulse. No, kad je već tako, predlažem da mu pošaljemo pismenu zahvalnicu."
Svim pačićima što u klupama sjede - na redakcijskom sastanku: "Dakle, drugovi, ... kao što vam je poznato, i Udruženje slijepih - da bi sa svoje strane što konkretnije ostvarivalo dalekosežne preporuke Centralnoga komiteta naše Partije koja uvijek i dosljedno stoji na čelu borbe za izgradnju socijalizma u našoj zemlji, te da bi moglo i samo pridonositi svoj skromni obol općenarodnoj kampanji protiv subjektivnih grešaka i slabosti koje donekle usporavaju procese ubrzanog razvitka u privrednom, kulturnom i društveno-političkom životu - kažem, i Udruženje slijepih, postavivši se pravilno prema problemima, zauzelo je odgovarajuće stavove i donijelo nekoliko važnih odluka od kojih su za naš rad ovdje značajne: Prvo, da se do kraja godine ukinu svi honorari za izborne funkcije (prema tomu, i meni); drugo, da u skladu s tim urednik "Uspona" ubuduće bude stalan službenik s punim radnim vremenom; i treće, da se ta dužnost u pokusnom roku povjeri mojoj malenkosti, jer je doktor otkazao svoju suradnju zbog bolesti."
Šefici računovodstva kojoj, ionako, nikad ne smiju promaknuti poslovne tajne: Rješenje ćemo naknadno; zasad mi samo prenesite ukupnu svotu na platni spisak "Uspona".
Kulise: Hoće čiča, hoće, rano; hoće čiča polagano - i kao predsjednik i kao član Partije od prošloga proljeća.
Prizor četvrti: polufinale jedne istine u klupskoj dvorani za šah, uz dugačak red stolova oko kojih povlašteno sjede "es-ka-članarinci" - jedni koji očekuju pomoć od predsjednika, drugi koji se upinju da ga sliste, kako bi dokazali da su sami bolji. Posvuda unaokolo, presamićeni preko njihovih stolica, prignječeni uza zidove ili kroz otvorena vrata duboko u hodniku, gura se i natiskuje "masa" koja također u tom sudničkom predraspoloženju, ako ništa drugo, ono pokušava da ušićari kakav skandalčić za prepričavanje.
Sekretar partijskog aktiva, koji se unaprijed još nikako nije mogao opredijeliti: "Riječ mogu dobiti samo članovi Saveza komunista! ..."
 
Novinarski demon - tiho, pod mikrofonom savjesti: "Aha! ... Prema tomu, ja - stari član van-partije - pozdravljam jezgrovito tumačenje principa socijalističke demokracije."
Zdenko - s jedva primjetnim drhtajem u glasu: "Ne slažem se s formulacijom dnevnog reda. Mi se ovdje danas nismo sastali da raspravljamo kakav je oblik i sadržaj časopisa (premda i svijet izgleda drugačiji kroz različita rešeta za informacije), nego kakve su metode rada druga predsjednika, kao urednika, općenito. Štoviše - ma koliko bila ili ne bila opravdana sumnja u malverzacije s oglasima, to može biti tek jedan u dinarima izražen vid nekontrolirane samovolje koju nagomilavanje tolikih funkcija u rukama jednog čovjeka - makar i samo u bolesnoj mašti - ozbiljno pothranjuje. A budimo iskreni - nema odbora ni komisije, u kojima bi mogao ili htio imati glavnu riječ, a da je doista i nema."
Jedan dio publike, plješčući "tako je!"; drugi dio, zviždeći "uaaaa!!!"
Sekretar, pipajući u sebi uzde: "Drugovi, molim vas! ... Nismo u pjevačkom društvu nego na partijskom sastanku".
Netko iz publike: "Pa to ti je sve isto!"
Glavni govornik optužbe, okružen uzbuđenim šaptačima: "Treba odati priznanje postignutim rezultatima, dakako. Naročito, na ostvarenju onih dijelova našega programa za koje nam je narodna vlast osiguravala zamašna financijska sredstva. To su stotine i stotine milijuna, uložene za naše ustanove i za naš osobni standard. Međutim, pitam ja vas: Tko to među nama ima pravo da se, koristeći tu činjenicu, busa u prsa kako je upravo njegovom - i to, samo njegovom! - zaslugom sve to ostvareno. Danas, a ne prije desetak ili petnaestak godina, dok su se još na svakom koraku osjećali tragovi ratnih razaranja. I pitam se još: U kakvom je odnosu njegova prodornost, koja se oslanja na tekovine općega prosperiteta, prema samoprijegoru pionira - osnivača ovog udruženja?"
Jedan bjesomučnik iz pomoćnoga reda - nestrpljivo: "A i ono drugo, reci! Ono, da je predsjednikova upornost u ostvarivanju općih ciljeva bila uvijek - pa čak i neprikosnoveno - proporcionalna potrebama i ambicijama njegova vlastitog standarda!"
Predsjednik, oboružan karakteristikama što su mu ih, nema tomu davno, potpisali Mladen i Zdenko: "Svečano izjavljujem, drugovi, da sam ja, kao komunist ... "
Glas iz pozadine: "Živio nam drug predsjednik!!!"
Drugi glas: "Komu ništa, komu sve!"
Delegat iz gradskog komiteta koji se jedva snalazio između toliko praznih pogleda: "Nego, drugarice i drugovi ... da se ne rasplinjujemo u spletkama!"
Još jedan iz obrane - žestoko: "Ništa nije lakše nego omalovažavati zasluge. A za krivotvorenje s oglasima, molim - neka se dokaže potpisom na priznanicama!"
Zdenko - rezignirano: "Naravno, u tomu i jeste stvar. Nikakvih potpisa tu nema. Sve su to neki tuđi potpisi. Jedino, sumnjičenje da je društveni položaj korišten za što nezakonitiju primjenu zakonskih propisa."
Kulise: Malo zgražavanja i malo razgolićene ljudskosti. Sve u svemu - fuj!!! ...
zzzBila je to, u neku ruku, emocionalna definicija na pomolu.
 ... Osjećam, nemam baš mnogo smisla za scenarije.
I tek je sad natrapao na one dvije omotnice kraj pepeljare. A već je pod prstima više nego znao da "na žalost, nismo u stanju". Marke su jedva primjetno bile koso, baš kao i one što ih je on sam lijepio na priloženim, za povrat priloženim omotnicama - ukoliko rukopis ne dolazi u obzir. I ponovo je dozvao djevojku:
- Još jedan dvostruki konjak molim.
I opet se, unatrag, obraćao predsjedniku:
- Možete li mi objasniti, što je to za vas "linija"?
- Čujte, profesore ... Ako drugovi kažu: tako i tako! - Lagao mu je, prestar da bi se igrao onom ubojitijom stranom politike. I dovoljno pametan da uvijek drugačije vjeruje u isto.
 ... Lisac! ... Jegulja! ... Diplomat! ...
Navodno da se lani, u komitetu, maltene rasplakao, izjavivši pun ganuća:
 ... "Bila bi to čast i najdivniji trenutak za mene, drugovi: bar da umrem, kad nisam dospio živjeti - kao član Partije."
A zlobni jezici kažu da je, pritom - već u šezdesetoj - više mislio na sina komu - preko veze - mora nekako izboksati stipendiju za inozemstvo (najvjerojatnije, u nekom atomskom institutu Švedske ili Britanije).
On se i dalje ljutio na predsjednika, naravno (da ne bi morao secirati samoga sebe); ljutio se - unatrag - na glupost u koju se uvalio neki dan, kad je, vrpoljeći se u naslonjaču pokraj predsjednikova stola, bio došao - tobože, kao usput - da malo porazgovara o bilo čemu, a, zapravo, s planom da nekako izmanevrira onu prethodnu mecenatsku prepirku o financiranju njegove spisateljske djelatnosti, neovisno o toj nesretnoj monografiji. Upinjao se da izgleda kako ne moljaka, neprestano jedva skrivajući namjeru da to učini; vrdao je - u načelu: kako bi netko ipak morao biti dužan da, unutar budućih programa, osjeti prave vrijednosti.
- No, da, naravno! - Povlađivao mu je predsjednik. - Ali, molim ... vi ste tamo negdje - u vašem literarnom pamfletu ili kako se to već zove - napisali: Hrvati se kroz tisuću godina dosad nisu mogli ni popišati u historiji, a da im za to nije bio potreban bilo kakav kralj.
- Aha! To li je ta sablazan! - Cerio se, još gotovo dobro raspoložen. - O, Bože sveti! ... Pa, ispravite, ako smatrate da je točnije ono suprotno. Recimo: da se ni jedan kralj nije mogao ni popišati u historiji, a da mu za to nije bio potreban bar kakav-takav Hrvat.
- Oprostite, profesore, ali ja na takvoj osnovi ne razgovaram!
- Ili kao rodoljub ili kao izdavač?
A sad je, uz to, još domislio:
 ... Zato, valjda, što - brkajući pripadnost ovom društvu i mit o "izabranom narodu" - nikad nije siguran! Dok je, naprotiv - kad je bila riječ o sinovljevoj budućnosti - već unaprijed znao kako se, poslije toga - krv njegove krvi - sprema ostati u dijaspori (možda čak i kao politički emigrant u Njemačkoj, kao jedan od onih Židova koji krematorije nikad nisu shvatili previše ozbiljno).
 
 ... Jer, tobože, ovdje još nema uslova za genije!
Ustvari, to je on - ma kako postrance bilo - donekle inficiran i rasnim predrasudama, pokušavao da - makar i podsvjesno - u dvosmjernom monologu još jednom rekapitulira svu tu prepirku, sve ono što su, ne govoreći, zapravo htjeli reći. Pa, vozikajući pliticu s praznom šalicom za kavu tamo-amo po stolu, progunđa u tišinu pored sebe:
- Nnnda! ... Kao i s nosom ili s plućima, neki ljudi, premda ne tako na očigled svima, mora da se rađaju i s nekim organom za vladanje. Jer, zašto bi nam inače bila tako bliska - i s fiziologijom i s policijom - asocijacija: od organa preko organizma do organizacije!? ...
Predsjednik je - sad već i ne više toliko svojom krivnjom - bivao kolovrat jeda protiv svemogućega ćorsokaka što ga je, ponekad, i samomu sebi knjižio za anarhizam.
- Jer, da bi uspio, čovjek mora imati stotinu raznih obzira. - Bio mu je onomad rekao.
- Ne obzirući se, pritom, ni na što, naravno. - Odgovorio mu je.
Provjeravajući da li je magnetofon dovoljno hladan za onaj drugi dio snimke, pitao se:
 ... Gdje li je ta etička kirurgija da - već jednom - konačno ukine među nama sve one razlike što nastaju zbog imputiranih ili, pak, amputiranih organa za doživljavanje vlasti!? ...
 
* * *
 
 
 
NEKA NAM NASLOV PROPUPA NA DLANU
 
1.
 
Tamo, negdje iza granica, "Jugoslavija" - pa ni "Hrvatska" ili "Srbija" - ni nakon dvadesetak godina možda nije predstavljala mnogo više od šture predodžbe iz geografije u kojoj, za većinu, jedva da tinja pojam o Balkanu kao "buretu baruta". Čak ni u njihovim enciklopedijama nemaju nikakva značenja neke historijske perjanice kao što su "boj na Kosovu" ili "Predziđe kršćanstva". Još manje, onda, taj živi, uzburkani konglomerat naroda što se od pamtivijeka - vertikalno, kroz mnoga stoljeća istrajavanja, i horizontalno, seobama i osvajanjima - križaju, asimiliraju ili diferenciraju, preplavljujući jedni druge porijeklom, običajima, vjerom ili jezikom. Ali Jugoslavija ni kod kuće - ni kao san o "nadnacionalnoj sintezi" ni kao "versajski diktat" - nije bila ništa jasnija stvarnost; narod je, probuđen davorijama, državu doživljavao politički folklorno - kao kundak, biznis ili poeziju. Nacionalno bankarstvo i trgovina (na osnovi špekulacija i korumpiranja); nacionalno homogeniziranje i politička filozofija (na osnovi povijesnih ili policijskih prava); nacionalno oslobođenje (na osnovi guslarske retorike i naivnosti seljačke duše). U igri je nezasitna mladost buržoazije koja se, zapljusnuta konfuznim ideologijama, koleba između monarhije i republikanizma - u skladu s načelima državotvorne metafizike i rogova u vreći.
A tomu nasuprot: štrajkovi, demonstracije, socijalna i kulturna previranja - tjeskoba i strah u najširim slojevima hrvatskog i srpskog naroda koji, osluškujući diljem Evrope ratni požar u porastu, ništa nisu dobili "Sporazumom Cvetković - Maček"; osnivanjem "Banovine Hrvatske" purgeri se nadaju da će se dočepati veće ekonomske moći, a čaršija da će taj kompromis najprije biti administrativni trik. Sporazum, iznuđen strahom za opstanak monarhije, ne rješava ni nacionalne, ni socijalne ni političke probleme; u zamjenu - i opozicija i vlastodršci nude tek mutne nacionalističke iluzije.
29. prosinca 1940.
 
I on pođe kao koledar
 
Bila je to subota, uoči "sretne Nove! ..." - četrdeset i prve. Za sve one koji su vjerovali, nadali se da vjeruju, pili da se nadaju; bila je sretna - za sve ljude dobre volje koji su, bar u tom tjednu, morali biti siti, kad je već, ionako: "u jaslicama prostim rodio se Bog". Subota, rano poslijepodne - po ulicama punim vinske pobožnosti, smrznuta snijega i prangija, opojni mirisi jela kroz koje - tu i tamo, iza odškrinutih prozora - dopire zanos blagdana.
Branko je, zadahtavajući se kroz maglu zasićenu dimom, gacao i poklizavao se uličicama predgrađa; poput aveti, nadaleko sam, s injem oko nosnica vraćao se kući iscrpljen i potišten. Za njega nije bio Božić nego ljuta zima, jer već osmi dan kako lunja po gradu i nadlanicom, zavučenom u rukav, u ritmičkim bodovima dodiruje gnjile tarabe, željezne ograde ili hrapava pročelja zgrada, ispunjen mržnjom od samoponiženja. Makar se u prvi mah i tješio da vrijeme nije najprikladnije da se, uprtivši vreću na leđa, zaustavlja od vrata do vrata i da nudi na prodaju onih dvadesetak četaka što su mu bile preostale u kućnoj radinosti, nije se mogao otresti pomisli da je to u tom trenutku, ma što samomu sebi govorio, ipak - prosjačenje.
Za te posljednje dvije godine otkako je bio izbačen iz zavoda - u neprilikama koje su često graničile s bijedom i nezaposlenošću - put njegova intelektualnog i emocionalnog sazrijevanja krivudao je između vulgarne proleterštine i brošura o svjesnosti klase - put na kojemu su se pojednostavljene vizije već pomalo skrutnjavale u dogme. Pa ipak - usprkos tomu što su mu sve mržnje, sve raspre i sve nade bile jednodimenzionalne - borba za preživljavanje nikad nije izgledala tako neizvjesna kao te jeseni.
- No, gdje li si sad, opet!? ... u vražju mater. - Procijedi kroz zube, ponavljajući usebno, dok je nagađao:
 ... Što je to? Zid ili taraba? ... Prsti su mi već sasvim odrvenjeli.
Još nedavno, kad ga je odgajatelj Duško sreo na tržnici, bijaše, doduše, iscrpljen, ali dostojanstven; nije se žalio - naprosto, kao da je prerastao godine. Radio je kod kuće za nekog obrtnika - s pogodbom da dio proizvoda prodaje sam. Bio je to, zapravo, rizičan i mutan aranžman, ali drugog izlaza nije bilo; radio je po čitav dan, pa i kasno u noć - racionalno, štedeći na sirovinama, na svakom čuperku po koju vlas ili dlaku te ostavljao za sebe - makar i kao sasvim skromnu rezervu. Ali, usprkos tomu - jedva je životario.
Tada ga je odgajatelj Duško bio pozvao na pečene kobasice i čašu vina u Splavnicu, da se u polupraznoj gostionici malo porazgovore i ugriju.
- Pa ... reci, onda ... kako se snalaziš? - Oprezno će, s oklijevanjem, da ga ne povrijedi.
- Bez brige! ... druže. Politički! - Odgovorio je beskompromisno, grla stegnuta po vojničku.
- Dobro, ali ... kako to misliš: "politički"?
- Pa ... kad nema posla, sindikališem - eto, to ti je to!
- Znači, nisi kapitulirao?
- Ni govora. Dapače! - U glasu mu se naslućivao narcizam koji teži samopotvrđivanju. - Ima dobrih drugova; sastajemo se u kružoku i mnogo čitamo. Obrazujemo se za buduće aktivnosti - shvaćaš?
- Da, shvaćam. Ali, kada se sjetim one afere u zavodu - da opet ne pretjeraš u ljevičarenju!
- Kažu, doduše, da smo mi, Hrvati - već i po mentalitetu - rođeni da budemo vječni opozicionari, čak i protiv onoga što sami želimo; međutim, danas je dovoljno spomenuti samo kvalitetu kruha - tu našu banovinsku opeku od kukuruzovine i posija, premda još nismo u ratu - pa da se narod osvijesti.
- Da, taj narodni - ili, kako ti kažeš: banovinski - kruh, to je snažan, premda - ideološki - jednostran, argument. Jer, ako mu se kvaliteta poboljša? ... Banovina je za politiku Seljačke stranke, makar i polovična, ipak - pobjeda protiv državnog unitarizma: Banovina, kao administrativni ustupak republikanskim težnjama - to je samo pokušaj da se spasi monarhija. Za purgere i za čaršiju ni sukobi, pa ni nagodbe, ne leže u neriješenom "Hrvatskom pitanju" nego daleko više u pitanju da li je smisao vlasti osobno bogaćenje i legaliziranje korupcije.
- Razumijem. - Odgovori Branko zavjereničkim osmijehom, zadovoljan - i Duškovim izlaganjem i omamljujućim mirisom kobasica.
I, popričavši s njim, odgajatelj Duško se tada pitao: Koliko mu je revolucionarne svijesti dovoljno, da bi se osjećao ravnopravnim? Nije ni slutio da bi Branko mogao tražiti više.
A sada se približavao zvuku lopate kojom je netko strugao led.
- Koji broj tražite, mladiću?
- Pa, tako ... idem. I, usput, prodajem četke. Ako želite, možda? ... Nije na stroju; pravi ručni rad! ... Čekinja, griva, rižin korijen, konjski rep.
- Ne, ne, hvala. Ne trebam. Nego, pričekajte trenutak; Božić je! ...
- Nemojte, gospođo; hvala! Ne idem ja zbog toga.
- Ali, u ovo doba! ... I po ovakvoj zimi, sinko! ...
U prvi mah kao da mu nije bilo stalo do suvišna razgovora, ali, odjednom - a da ni sam nije znao zašto - reče:
- Moram! Jer, ionako ... gazda mi se prijeti - zbog politike! ... pas mu mater.
- O, jadniče moj! ... Da sad već i slijepce siromahe progone! ... Sigurno si Hrvat, a!?
- I više nego Hrvat! ... gospođo draga. Iz njega je govorio mali, osvetoljubivi agitator. - Ali, ah ... kad ništa nećete, do viđenja! ... I, sretna vam Nova! ...
- No, hajde, uđi malo, uđi! Sav si poplavio! ... Da se zagriješ.
I, tako - od kuće do kuće, od vrata do vrata; ulice u predgrađu i krivudav hod po nepoznatim dvorištima - uz rizik da se smrznutim prtinama tako lako zaluta.
 ... Eh, samo da nema tog bjesomučnog laveža iza plotova!
Očešavši ramenom zid ili vratnicu, Branko bi svaki put zaveslao naokolo da pronađe kvaku ili zvonce, pa bi onda, zapipkaravši lijevo-desno, kucao, pritiskivao dugmeta - dugo, nemilosrdno.
 ... "Mladoga Kralja mi molimo! ... Slušao je uzastopce kako nabožno urliču, kriješte iznutra.
 ... Možda i Pericu drugoga, vrag vam mater! - Mislio je zlobno.
- Ne, hvala, ne trebam.
Budući da se već punih osam dana kraj svakoga demižona i pod svakim borom - neprestano i, opet, iznova - rađao po jedan "Kralj nebeski", njegove su mucave ponude ostajale nedoslušane pred vratima. Ako je, i ne slušajući ga pravo, kroz rijetku omaglicu netko ipak shvatio što on to hoće, najradije bi mu tutnuo komad pečenja, kolač ili čašu, ne očekujući, uopće, da on razdriješi vreću. Ljudi bi u ta blažena predvečerja bili toliko izvan sebe samih, izvan stvarnosti, omamljeni magijom vlastita preobraženja, da su jedni - zaokupljeni svojom dobrotom - i ne pogledavši četke, shvatili, dok su drugi opet, ne shvativši odmah, zaboravljali da budu dobri.
- Čestitam! ... I, sretna vam Nova! - Govorio je, osim toga. Ili, pak - usprkos tomu. Ali su vrata - pogotovo ona hrastova i s patentnim bravama - prečesto znala ostati nijema i zatvorena. I Branko je tada, nakon ponovljene zvonjave ili psovke, odlazio postiđen dalje - iznova.
- Ribalice, laštilice, četke za odijela, za parkete, za zahode! ... Ručni rad ... Ručni rad! ... Izvolite! Vrlo jeftino! ...
Ali, na žalost - ljudi su od neki dan bili opsjednuti srećom - toliko, da su odjednom postali neizmjerno, gotovo rasipnički bogati; odbijali su i pomisao da bi im - za poslije - bilo što još moglo biti potrebno.
- Mama, tu neki slijepac nešto ... prosi li prodaje - ne znam.
- Ah, zatvori vrata, dušo; zima je!
Branko, još od prekjučer, ništa toplo osim čikova nije stavio u usta. Previše za tu nepodnošljivu hladnoću, čak i da je - prije toga - redovito jeo. Znao je (to ni za njegove u obitelji nije više bio nikakav bauk, jer su već troje od njih imali tuberkulozu), čuo je to i sam, pri svakom uzdahu: s plućima nešto nije u redu. Kašljucao je, znojio se, bio razdražljiv, osjećao da mu snaga pomalo čili; više nije bio onako vižljast i sve ga češće spopada neka neobuzdana prkošljivost pa, opet, nemoć kojom bi sebi da zaniječe tu prokleto bezbolnu bol.
- No, zatvori vrata, dušo! ...
- Vrag ti mater! ... škrtu. - Ponavljao je.
 ... Odavno ja to znam: Samo oni što manje imaju, više bi ti dali! Premda ni od njih ništa mukte ne tražim. Ali, kada se opet na poslu oporavim! ... - Obećavao je samomu sebi. Međutim - ne zato što bi sad pouzdano znao da ne može umaknuti nepodnošljivoj mori bliska umiranja, nego zato što je glad u njemu sva raspoloženja svodila na sporo, neizbježno klonuće - mogao je i sam na toj krivulji neodoljiva umora primijetiti sve rjeđe, ali sa sve oštrijim obrisom besmisla, neku čudesnu hrabrost koja ga je u kurjačkom plaminjanju osvete nukala na sveuništavajuću bunu, da bi ga, odmah zatim, sve jače svladavala tupa bezvoljnost i san. I tako, u tom predvečerju uzaludnih lunjanja, više nije ni pokušavao da obija pragove; odlučio je, napokon, da se obrati nekomu iz političkoga rukovodstva nekadašnje Opozicije. Ali, na žalost - i tamo je već bila subota, ona uoči: sretne Nove - četrdeset i prve.
 
- Pa, onda ... Čestitam!!! - Prosvjedovao je.
A poslije? ...
Omaglica. Mrak. Ništavilo. Tu - jedva prije pola sata - pred vratima gospodina doktora Berelskog, jednog od onih u glavnom štabu Seljačke stranke. I, tek što su iznutra telefonirali, crna je marica dojurila, pokupila ga i otišla. Jer je (pretpostavlja se): iz protugrađansko-pravnih pobuda remetio mir - baš kada se u još jednom toplom domu također rađao "naš Kralj nebeski".
Sada je, dakako, bio već na policiji gdje, inače, socijalna pravednost znači tek toliko, da čovjek sebi treba uskraćivati mnoge stvari, zato da bi ih se i drugi morali odreći ili da ih ne bi mogli zahtijevati.
- Evo ti, na! ... suzu čaja, da malo dođeš k sebi. - Netko mu reče, dok se još, ošamućen, njihao na stolici. - Ozebao si vraški, boga mi.
- A što mogu, nego da lunjajući krepam! ... Nitko više ne cijeni ručni rad. Svi misle: na stroju, to je mnogo jeftinije.
Ali, mora da je to ipak bilo kasnije, kad je sav stao da bubri plamenom. I prije nego je mogao sasvim na svijesti da odgrne prozore.
- I zato si zvonio kod gospodina doktora, zar ne?
- Samo sam htio s njim razgovarati.
A prisjećao se:
- Nema ništa; danas je blagdan! Osim toga, ovo je privatan stan. Odgovorila je (vjerojatno služavka) kroz okance na vratima.
- Ali, samo dvije riječi! ... molim. Gospodin doktor, mislim, već odavno zna za moj slučaj. - Još je dodao, beznađu nasuprot. - Ja sam onaj koga su izbacili iz zavoda zbog politike.
A s unutarnje strane onaj zahrđali kontra-alt nastavio je da kulja kroz rupicu - s ovlaštenjem, nemarno:
- Da, da, znam. Svi ste vi, kad vam ustreba, nekakvi rodoljupci, slijepci, pogorelci! ... I čovjek ne može ni da predahne od vas.
- Moram razgovarati. Važno je!
- Je li!? Baš danas morate! ... Zašto, onda, ne odete u magistrat? ... Kao i toliki drugi koji samo prosjače naokolo. Kao da je naša stranka krava muzara!
Ako je doista bila služavka, mora da je bila prokleto pametna babuskara - toliko, da je sve državne poslove mogla rješavati sama umjesto gospodina doktora, izabranog zastupnika na listi Opozicije.
 ... Bando jedna! - Mislio je. - Sve bi vas valjalo potamaniti, kao štakore!
Branko je, pridržavajući se na tučanoj jabuci-kvaki (već odavna sit otrcanih tirada o geniju i mučeniku) jedva još mogao da smisli pokojnoga vođu i učitelja kako s tamburicom i s torbom crvenoga luka o ramenu obilazi hrvatski narod i, nukajući ga da - s vjerom u Boga - bude svoj na svomu, budi u muža slogu i samopouzdanje, budući da su se sve nekadašnje platforme sasušile u fraze. Vođe-učenici, pak (znao je - ne toliko smioni, da poginu od parabele u Narodnoj skupštini), bili su poslovni ljudi: advokati - da bi hrvatski fiškal mogao za hrvatskoga muža parnice voditi; trgovci - da bi hrvatska kesa bila u hrvatskom džepu; slobodni zidari - da bi hrvatska inteligencija imala o čemu sanjati. Oni, dakle, prosvjetiteljski obilaze svoj narod - s obećanjima, najviše - automobilom ili u kočiji (a i hodaju komadić puta pješke radi mekane stolice) te trguju socijalizmom u opancima uzduž i poprijeko "Lijepe naše", opterećene porezima i predrasudama, glađu i davorijama.
 ... Ah, ŽIVIO MAČEK! - na ladanju farmer koji, uvodeći parno grijanje u svinjcu, daje primjer golji seljaku kako da drvenu ralicu mijenja za traktor.
(No, kad je poslije dvije godine o tomu pričao Dunji, popravljajući neke pojedinosti, činilo mu se negdje u mutnom da je bio rekao - odnosno, da je mislio reći - "vi, purgerske varalice! Kao da mi - politički - već ne znamo što se sve može izleći u tom vašem društvu rodoljuba tamburaša." - Toliko su mu lijevih brošura drugovi bili pročitali u međuvremenu.)
A reče tek - mesinganoj pločici na vratima:
- Ti, đubre jedno! - Ustvari, više kao da othuknu bezvoljno, mimo kletve koju je namjeravao. A i stubište je tamo - prema onomu napolju - mirisalo na blagdan.
 ... Bar pet minuta. Samo, da se malo skvrčim! Taj prokleti kašalj! ... Makar na onu najnižu dolje. Mnogo je toplije nego vani. Da predahnem! ... Jer, pas joj mater slugansku - kaže: slijepci, rodoljupci! ... A ja samo tražim posla. I od njih, kurvi! - gore, po banovini ... Da mi je samo čašu vode. Tako mi je slabo! ... A moram ... Moram se nekako dovući do kuće ... Ta banda! Nuditi četke, to je za njih prosjačenje.
Branko je - usprkos umoru, gustom poput olovne plime što se taložila u svakom atomu njegovih mišića - još bio svjestan da ta gospodska demagogija - što više naklapa o socijalnoj pravdi, to manje želi promjene naslijeđenog društvenog ustrojstva. Pa ipak - premda je znao da nekadašnja Opozicija nema pozitivnog programa, toliko poniženje nije očekivao. I ono drugo, manje revolucionarno Ja u njemu - crni plamičak postojanja koji više nije pripadao nijednoj zvonjavi - stade ga nagovarati bez otpora i on se odlijepi od vrata, pokrene korak-dva pa zaljulja nad provalijom te se ugasi - meko, ploštimice, sasvim malo raskrvavivši čelom brački kamen bez jauka.
Bilo je to ono prije pola sata - sat najviše. Možda, dok su još iznutra nervozno telefonirali policiji.
 ... Da me bar ovi ovdje hoće zadržati koji dan. - Sad je mislio. Bio je gotovo trijezan u rasuđivanju, s jasno ugrađenom željom između iscrpljenosti, bitka i ponosa. A odviše jadan, da bi zaigrao na pravo i čovječnost.
Branko se, uzvrpoljen na drvenoj klupi u dnu hodnika, trudio da kroz tunel kaotičnih šumova slušnim ticalima opipa zbilju: surova naređenja, psovke, brzav preplet koraka, treskanje vrata, rominjav odjek pisaćeg stroja - užurbanost, izuzetnu za blagdansko predvečerje.
- Koji je to vrag, opet? - Promrmlja.
- Demonstracije. - Odgovori neki muškarac koji je sjedio malo podalje.
- Patrioti, a? ... Na kruhu od kukuruzovine.
- Veličina patriotizma, mladiću ... mjeri se po tomu, koliko tko šuti o društvenom poretku.
- Da, imate pravo. Samo budale uzalud viču!
A tada mu opet zabazdi onaj glas nad čizmama:
- Hajde, momče, diži se! Da te otpratim do kuće. - Rekao je prilično prijateljski, doduše; međutim, grustio se i da pomoli nos napolje.
- Pa ... bar za večeras, gazda. Ionako, kad sam već tu! ...
- Eh, momče moj ... Naslagalo ti se ovih dana kod nas, da vidiš! ... ni u crkvu ih ne bi toliko nagurao. Lupeže! Kurve! Političare! ... Pa, kud bismo, da moramo još i prosjake.
Povodeći se, Branko tek ovlaš podigne ruku ispred sebe pa, dodirnuvši kožnati opasač na trbuhu, reče:
- Onda ... bez brige, gazda! Moći ću ja to i sam.
A pomislivši na svoj hladan brlog, odluči:
 ... Razbit ću bilo kakav izlog - prvi na koji naletim, čim prijeđem Petrinjsku.
 
* * *
 
2.
 
Mit koji je, kao takav, lako prepoznatljiv (a romantična evokacija prošlosti - makar to i ne bila bolja vremena - baš nam se i nudi kao mit) nije djelatan. Potrebno je da ima bar izgled istine: da bude dokumentarna priča. Jer čim ga prepoznamo kao mit, nije više okosnica našega opstanka svijetu, stožer zgrade naših ideala nego je - ili prijatna obmana ili neka vrst poučne literature.
"Zato sam", pisao je Kruno kasnije, "već nakon prvoga poglavlja - kada sam shvatio da se kronika budućnosti ne može dati u jednom jedinom faktografski sintetiziranom prikazu - odlučio da ispreskakivanim redoslijedom dočaram - prije svega - izlomljenost u našemu trajanju. Jer, čak i onda kada smo se nosili s prvim glumcem u kazalištu naših snova, uvijek je to bilo na postajama, sagrađenima od slučajnosti u šljunku minulih dana."
5. travnja 1941.
Uvertira
 
Iako su to proljetno poslijepodne svi, osim odgajatelja Duška, bili još u zavodu, Kruni se, dok je stajao kraj ulaznih vrata u hodniku sa zaduženjem koje mu je pridavalo važnost - pričinilo (da li zbog tjeskobe što je prodirala s jugovinom, ili zbog alarmantnih vijesti što su nagovještavale rat) kako je bezbrižni žagor po razredima splašnjavao. Čak i zvono, kojim je on sad pozivao na pranje ruku prije večere - veliko električno zvono koje se, inače, u svakoj prilici glasalo nekako drugačijim zvrljanjem, da bi obavijestilo ili naredilo - i ono je, kanda, u toj prigušenoj tišini shvatilo svu promašenost bezbroja svojih naloga odozgor.
 ... Ta jugovina! - Pomisli njuhom. - Zavuče se čovjeku pod kožu, do kostiju pa drhturi u njemu kao potmuli nemir, draži ga, truje, raspinje.
Zatim se, još uvijek pritiskujući dugme, isceri gorko.
 ... Zato su, valjda, i državu prozvali Jugovinom. Tu kraljevsku kara-prćiju koja se, na očigled, rastače iznutra.
Jučer mu je Stipa, sin starog učitelja klavira - djetinjasto nadobudan pripadnik "Uzdanice" na pravnom fakultetu - bio pročitao šapirografiran letak: apel samozvanih intelektualaca Musoliniju, jer da "takvu autonomiju hrvatski narod ne želi nego zahtijeva proglašenje potpune državne i narodne samostalnosti i nezavisnosti. ... Odlučan je proglasiti suverenost na čitavom svom etničkom i historijskom području - da prekine svaku vezu sa Srbijom i da se otcijepi od Jugoslavije koja je, ionako, samo proširena Srbija, stvorena versajskim diktatom." Zato se obraćaju "svom velikom susjedu; fašističkoj Italiji i mole njezinu pomoć u borbi za oslobođenje". Obraćaju se vođi "velike i slavom ovjenčane fašističke Italije da im pomogne i uputi svoju prokušanu i nepobjedivu vojsku radi obrane svete i pravedne stvari hrvatskoga naroda protiv barbarskoga uplitanja Srbije i njezinih saveznika, da bi uzmogli uspostaviti pod zaštitom Italije tisućljetnu hrvatsku državu".
- Čuj, Stipa, boga ti! - rekao mu je podrugljivo. - Ili si ti tako naivan, ili je to neka moćna reprezentacija nogometaša šovinista. Zar ne vidiš kako se oni olako loptaju tim našim "tisućljetnim suverenitetom"? I to: pod zaštitom slavom ovjenčane i nepobjedive fašističke vojske koja ni s Grcima ne može izići na kraj.
- Ali, to je samo naša taktika, čovječe!
- Ne, Stipa, to nije taktika. Bar što se Talijana tiče! Jer, kao što ti je poznato - takvo se savezništvo, prije ili kasnije, oružjem naplaćuje.
- Kako ne razumiješ!? Mi se - kao mali narod - historijski, kulturno i ekonomski oslanjamo na Italiju. Ali, Njemačka je središnja točka Osovine, ako nam protuteža ikad bude potrebna.
- Htio si reći: ako nam Talijani opet, kao i više puta u prošlosti, pokušaju oteti Jadran i njegovo zaleđe, zar ne?
- Naravno. Ali, nema bojazni. U novoj Evropi "tlo i krv", to je svetinja novoga poretka.
- Ili: tlo, puno krvi? ... možda.
Dugo su još, kao kokoti, raspravljali o politici; međutim, sad mu se činilo da je njegova aluzija, na žalost, bila i odviše banalna pa je, ne suglasivši se u potpunosti sa samim sobom, dodao:
 ... Ne, ne! Konačno, tu se nekakav ozbiljniji opis političke zavrzlame mora iscijediti. Bez obzira, što su nam mitska raspoloženja presahla. Jer, ma kakva bila, država ne može biti fetiš o kojemu bajaju samo učitelji, narodni vođe i podnarednici.
A bio je tada već u završnom razredu gimnazije, odviše inteligentan da ne bi shvatio kako je - i s polemikama i bez njih - on sam, kao takav - bez puške - malo komu potreban.
 ... Dakle: "Lijepa naša domovino! ... "
Ali, da i nije bilo strepnje kojom je zračila budućnost, Kruno bi, stojeći tu pod zvonom, svejedno bio zabrinut. Činjenica da je, usprkos vrlo skromnim uvjetima školovanja, dogurao do mature - koliko god mu se divili sa strane - nije bila ni putokaz ni jamstvo da će bez kajanja jurišati na cilj. Znao je: ma što se dogodilo državi, on će uskoro morati da zareda od jednoga poraza do drugoga - plah i buntovan.
 ... Posao!? - Pogledat će ga s nevjericom i žaljenjem.
 ... Da budem društveno biće. Koristan! - Reći će, pun sebe. - I, da ne živim od milostinje!
 ... Da, dragi, razumijemo te, da. Želiš raditi. Ali, reci: Što? I kako!? - Upravo će mu tako kazati. - Mi smo, znaš i sam, siromašna i zaostala zemlja. Drugačije je to, možda, negdje u inozemstvu. Ovdje ni zdravi često nemaju kruha. Nego ... što si ono rekao da kaniš studirati? I, mislim: Kada to završiš! ...
Kruno je, dakako - onaj drugi On u sebi koji se godinama neprestano nadograđuje na pretpostavkama - nevješto i pomalo s patetikom pokušavao da između toga svog budućeg zaposlenja i tih usebnih razgovora - odnosno, između neke sasvim neodređene predodžbe o svojim sposobnostima i nekog neodređenog radnog mjesta - umeće čitav jedan administrativno-upravni adresar.
 ... Pa, na primjer ... recimo, da budem daktilograf ili telefonist. Možda, radiotelegrafist ... Ili, da budem intelektualac: Nastavnik. Pisac. Odvjetnik ... Ili, bar da pravim košare i četke!
A kad bi malo bolje razmislio, primijetio bi s tugom ne samo da uopće nije spreman čak ni za tako oskudan izbor zvanja, nego da mu se i krivulja vjerojatnih mogućnosti, koja počinje već od neprovjereno visoka uzletišta te na prvoj alternativi dostiže kulminacijsku točku, naglo prelama naniže. Ali, što je najgore: da, u svakom slučaju, osjeća paničan strah. Imaginarne osobe - poslodavci kojima se obraćao sa svojim difuznim za-i-protiv dijalogom, što ga danomice prepravlja - nikako nisu mogle shvatiti što to on, zapravo, hoće.
Jer, gospodo, - vriskao je iznutra, - ako fraza "uzeti sudbinu u svoje ruke" (uostalom, kao i sve ostale fraze redom kojima nas kljukate) ima za nas, hendikepirane, bilo kakve šanse, zašto nam samo s obrnute strane svaki put pokazujete tu prokletu medalju!? Za vas, dakle - biti ili ne biti čovjek, to znači: biti osuđen predodžbom što ste je sami unaprijed stvorili.
Kruno je - od prekjučer zadužen da, i sam još pitomac, privremeno bude zamjenik odgajatelja - čekao da se mališani svrstaju pred umivaonicom; bilo mu je svejedno hoće li oprati ruke prije večere ili neće; intačiti na higijenskim navikama pred katastrofu - to je donekle moglo održati privid bezbrižnosti, ali nije moglo sakriti tragičnost apsurda. Pa, ipak, sad je on - bar za njih - bio netko i nešto više, samo zato što je odgajatelj ("drug Duško" - kako su ga zvali, kad nije prijetila opasnost da ih čuje gospodin ravnatelj) od neki dan bio raspoređen među topnike. A mazohistički je bio svjestan da je, zapravo, tu - sputan mizanscenom sudbine - nitko i ništa: prvi među jednakima. Dvije su egzistencijalne točke na koje se dosad upirao - roditeljski dom i zavod - bile nekakvo utočište, ali - život je bio negdje drugdje.
 ... Meni ovdje, kao ptičici u gnijezdu, - pomisli - komu je krajnji domet lepeta u gradu: Klasična gimnazija ili Glazbeni zavod, meni se ta istinska dramatika zbivanja obznanjuje tek posredno. A ja ne želim tek da vjerujem u "prave i apsolutne istine" koje redovito ostaju nepoznate, samo zato što nikad nisam gledao kako se historija stvara. Ja želim sudjelovati u događajima - pa makar i samo kao pasivni promatrač. Radije, nego čitati nepotpune, iskrivljene, izvitoperene interpretacije.
Domovina je bila u pitanju, a Beograd je, prkoseći cajtnotu, predlagao načela jedinstva: ustavnu monarhiju - sporazum po kojemu Hrvati, kao protivna strana, moraju bez pogovora prihvatiti sve ono što je za dinastiju izvan diskusije.
I pade mu na pamet: "Brat je mio, koje vere bio!", kako je pisalo na žigicama državnog monopola. Ali, "glavno da je Srbin!" - kako su govorili frankovci.
Ustvari, prezirao je lozinke; možda i zato, što je u njima uvijek, ma kakve bile, pronalazio zrnce istine - pa čak i onda, kad ih je sročio neprijatelj.
U razredu s vrlo visokim kvocijentom intelektualne manguparije netko je u žagoru petminutnog odmora vikao:
- To je samo jugoslavenska propaganda! Hrvati uopće nisu Slaveni; oni su porijeklom Goti! ... gospodo moja.
- A dokaz!? Tvoje dojč-prezime, je li!? ...
A u drugoj skupini:
- Ja vam garantiram: Neće biti rata! Ali, ako ga i bude - poznate su ratničke vrline Hrvata!
- Dragi moj, Hitler je već pregazio pola Evrope pa će, bojim se, i Balkan.
A u trećoj:
- Ta naša gospoda hrvatski političari, sve je to šušanj! Zlatno smeđi šušanj, a nikako ne: "naše gore list!!!"
I, mada je bilo nečega pjetlovskoga u njima dok su se prepirali s protivnicima, Kruno je osjećao - upravo zato, što je dijapazon njihovih političkih vjerovanja bio tako šarolik, da mu se nije moglo stati ni na glavu ni na rep - kako ga njegov oskudni marksistički rječnik još uvijek iznevjerava. Žestina, kojom su se monološki obarali jedni na druge, ne bi osvijetlila ni jedan problem, ali bi, zato, raspirivala mrzovolju i bijes, jer - u toj zagalamljenoj mladosti smisao gotovo nikad nije dopirao do subesjednika; odviše je krvavih spona bilo između nacionalnih osjećaja i nacionalizma.
- I zato ćemo, valaj ... i mi da proplešemo svoj tango nacistiko! - Promrmlja, uzdahnuvši.
Kruno, maturant (zapravo, mladić komu su po "Vidovdanskom ustavu" do punoljetnosti bile neophodne još čitave dvije godine) stajao je sada tu, te presudne subote, u muškom krilu hodnika s prstom na dugmetu električnoga zvona - krcat i smućen proturječjima. Neka potmula zebnja titrala mu je u grudima kao zasljepljujuće, koncentrično saznanje, što se iz raspršena rogoborenja propinjalo već do krika: "Opća mobilizacija! ... "
Bila je to, dakako, samo jedna od zakašnjelih posljedica u površinskom kretanju historije u kojemu su se, "gramzljivi za bogatstvom, predstavnici stranačkih vrhuški u cik-cak-rošadama otimali o vlast u jugo-palanci, ulijećući pravo u ralje fašizma" (kako je stajalo u nekom letku). Ali, prošloga tjedna - dok su čaršijski ministri još boravili u Beču, da od Osovine iscincare sebi prostor za služinčad, na tom našem divljem Balkanu, koji nikad nije imao mnogo smisla za red i poredak, usporedo s izdajom - ili, još određenije: nasuprot njoj - bila je već pokrenuta stihija gnjeva; narod je - bez obzira na podrijetlo prkosa - još isti dan istrčao na ulice i trgove da urla: "Bolje grob nego rob!!!" A sutradan je na tom velikom, uzvrtloženom raspoloženju gomile osvanuo "Puč" - oficirski, doduše, ali opet - dovoljan da bude pljuska Hitlerovoj svemoći. Štoviše, baš je ova zemlja - usprkos tomu što je nacionalno i civilizacijski bila zatrovana iznutra (možda i zato, jer su je susjedi odvajkad prekrajali u svome interesu) - neočekivano, prva u Evropi, uspjela da se nametne Osovini - pa makar i kao trenutačni kukurijek u zoru s te jedine klisure protiv požara.
"Nas i Rusa - dvjesta milijuna!", govorilo se.
No, kako su se uzrujani poklici s beogradskih ulica, što su ih pretprošloga četvrtka prenosile sve tri male jugoslavenske radio-stanice, do kraja tjedna bile kanda sasvim stišali, dječacima je u zavodu - tamo u šestom razredu - preostalo još da odgonetaju smisao i doseg parole koja se, neshvaćena previše ozbiljno, ponavljala - "bolje rat nego pakt". Činilo se, doduše (bar njima u zavodu) da je onaj prvobitni, siloviti zanos pomalo već splašnjavao, premda su se - koliko jučer još - na stoliću pokraj peći orile koračnice, a ustreptali spikerov glas gubio - više zbog smetnji u membrani jeftinog Simens-aparata nego zbog urnebesna žamora svjetine - "rodoljubi, na odbranu otadžbine!" Pa opet, mora da je - upravo zbog dramatičnosti trenutka - bilo i nečega tragikomičnoga u tom pozivu; jedno osamnaestogodišnje "Veličanstvo", koje se "od kolevke vaspitavalo na engleskom i na francuskom da bude prestolonaslednik, a srpski umelo dobro jedino da psuje", obraćalo se na usta svoga "đenerala" narodu da "svi, kao jedan čovek, izginemo, ako ustreba".
- Meni - komentirao je Kruno - u tim godinama kažu još: balavac jedan!
A rat je za njih u zavodu, ma koliko strasno razbistravali pojmove o fašizmu - zato, što nisu imali zorne predodžbe o razaranjima - do tada ipak bio samo herojski folklor: štivo iz udžbenika povijesti.
I predvodeći mališane koji su brbljuckali o jelu, Kruno se sjeti biltena što mu ga je lani netko tutnuo na tramvajskoj stanici:
"Nemci nemaju ni butera ni gvožđa, oni mora da izgube rat."
Stipa, sin staroga učitelja klavira, samo je pljucnuo:
- Čifutska posla!
Bilo je to dva dana prije nego što je kapitulirala Francuska. Uto, kvrckajući štapom, uđe u blagovaonicu i stari učitelj klavira pa, zastavši na čelu dugačkoga reda stolova, reče:
- Djeco, pazite! ... ako noćas bude kakva uzbuna ili tako nešto ... - Govorio je naizgled mirno, bez uobičajenih cmoktavih poštapalica, važno, da u tom pretposljednjem času ovlaš otkrije neku tajnu za one najstarije: povjerenje u neprijatelja. - Spustite se u podrum ili stanite između dovratka. Zidovi su debeli; izdržat će. Ne bojte se!
Bio je mir; možda uoči rata, ali još uvijek - mir.
 ... "Za kralja i za otadžbinu!", šljapkale su sve do jučer ispod prozora stotine cokula u raskorak.
U novinama su vijesti bile kaotične, pune suprotnih demantija.
Dječaci su, zatim, još dugo u noć razgovarali, prevrtali se u snu, cvokotali - više nego ikad napušteni u jednom dvorišnom krilu od kojega su, do sutra, gledajući ponajprije sebe unaprijed, mogle ostati samo razvaline.
- Ljudi moji, sjećam se: kad su ono bili ucmekali Aleksandra, - tmurno je nadovezivao Zdenko ispod jorgana, - isto me ovako tresla neka groznica.
- A ne sjećaš li se, kad je sutradan, - upita Davor, - gosn-Rista na satu ponavljao: Bre, majčinu im, deco! ... sve ćemo ih na kolac da nabijemo!
- Da, sjećam se; kako se ne bih sjećao! ... "Žezlo dinastije", "kolac", "čuvajte mi Jugoslaviju!" ... Kakve li su to tek premise bile! A meni se i tada neprestano po glavi motalo: Ako dođe do rata!? ...
- Bojim se da smo danas već na samim vratima pakla. I, bogzna kamo će onda s nama! ... Ovo bi ovdje mogla biti dobra kasarna.
Kruno tiho priđe jednom pa drugom krevetu i šapne:
- Bit će uskoro deset; u radionicu, samo - oprezno!
U mraku, sasvim prigušeno, napipali su na skali "Firencu".
- Ovdje radio-postaja Velebit. Hrvati, pozor! Vi slušate krugovalnu izvedbu Glavnog ustaškog stana. Za dom - spremni! ...
- Kreteni! Čak se i lingvistički udvaraju Osovini. - Reče Zdenko. - Laviraju: malo njemački, malo talijanski! ...
- Čut ćete naputak kako se ima svaki Hrvat u ovom času držati, što mu je činiti u odnosu na konačan čin oslobođenja hrvatskoga naroda i hrvatske domovine ispod tuđinskoga srbijanskoga jarma te za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske ...
- Država koju ćemo dobiti na poklon od neprijatelja! - Rezignirano uzdahne Kruno i ugasi radio.
A jutros im je, navrativši kao pješadijski oficir, odgajatelj Duško objašnjavao:
- Nikako se nije moglo utvrditi gdje se, zapravo, nalazi naš artiljerijski divizion. Ali - bez obzira na sve - treba se boriti: Za domovinu i za slobodu - paralelno!
Tada su, otprašivši na tamburama Internacionalu, vjerovali još da i pred njima, u neku ruku, stoji - život. Samo, da ona beskrajno dugačka noć uoči nedjelje nije bila tako gluha i oblačna.
 ... "Narod i otadžbina! ...", o, Bože, u toliko protuslovnih varijacija.
Davor je - svjestan da mu, kao nahočetu bez igdje ikoga, preostaje, kao posljednje utočište pred rasulom, samo ubožnica: Dom "Društva svetog Vida" - s gorčinom raščlanjivao svoju bespomoćnost. U zavodu su - makar i s oprezom - bili odgajani za dostojanstvo i za nadu da će ih drugi ljudi prosuđivati ne po tomu što sve ne mogu nego po tomu što sve još mogu. Međutim - eto, i prije nego što je vihor protutnjao, sve su mu iluzije na mizansceni bile već popadale. Za njega je, već odavno, moralna dilema bila u tomu: koje skrbništvo - individualno ili kolektivno - da prihvati s otporom, a koje sa zahvalnošću? Nešto iracionalno, a opet tako snažno, bunilo se u njemu protiv sažaljenja pojedinaca dobročinitelja koji se time, očito, pokušavaju otkupiti za rđavu savjest, jer za njih milosrđe nikad nije tiha pomoć bez reklame, nikad usluga sućuti - solidarnost koja žali ne iz premoći ili straha nego iz ljubavi. Za njih je sljepoća - kao i svaki drugi tragičan udes - tek memento: kazna za grijeh. Stoga je njihova samilost, prije svega, bogobojazni biznis. Prema tomu - milostinja je uvredljiva i puna prezira, dok je milosrđe moralni stav - daleko više prema Bogu nego prema čovjeku. A baš zato se toliko i prenaglašava kao - dobrota.
Prevrćući se u postelji, uzdahne:
 ... Znam, nepravedan sam i nezahvalan. Ali, kad nas takva velikodušnost primorava da budemo inferiorni! ...
Osluškivao je; s crkvenoga tornja dopirala je uobičajena zvonjava - prva jutarnja misa, točno u šest. A onda netko u drugoj spavaonici vrisnu:
- Dečki uzbuna!!!
I tako su svi - bez obzira na dojučerašnje razlike u godinama i kojekako, napola odjeveni - sjurili naglavce u podrum i tamo, zatim, glavinjali hodnikom, zijevali neumiveni još, bez doručka i s laganom jezom što je strujala niz hrptenice. Činilo se, doduše - ne odviše svjesni opasnosti unutar tih memljivih zidova, jer protuavionska nije dopirala do žagora; ono zaglušno kriještanje gluhaća u lijevom odvojku tamo bilo im je mnogo nepodnošljivije.
- Ah, tako ti to izgleda: u ludnici za gluhe! - Reče Milan. - Što više vide, više se i boje.
- Možda. Ali, ne bih rekao. - Odvrati Kruno. - Njihov je strah, vjerojatno, slikovitiji od našega; međutim - prava je tjeskoba u slutnji onoga što se ne da ni vidjeti ni čuti. Oni, doduše, mogu lakše trčati, ali ... ako se od slutnje, uopće, može pobjeći!
Eto, tako je počeo taj veliki tjedan prije Uskrsa.
Dječaci, koji su nešto ćorili, stajali su kraj dvorišnih vrata i dostavljali svoje izvještaje unutra. Iz radionice se čulo krčanje; podvornik Ivo je s Mišusom pokušavao uključiti radio.
 ... "Pod zapovjedništvom velikoga vođe njemačkoga naroda! ..."
Nebo je toga jutra nad Zagrebom bilo pepeljavo; po ulicama i susjednim zgradama nije bilo ni vreve ni zapomaganja. Činilo se čak - jutro tek nešto gluše nego koje druge nedjelje, samo što je po krovovima već bio polegao jauk sirena - neobičan, jeziv i poput pramenja dima u magli. A negdje u daljini, visoko iznad oblaka, muklo brujanje motora; i opet, sasvim nisko pod horizontom pojedinačna paljba lakog oružja - premalo, da dočara trenutak užasa.
Tada se, iznenada, među njima ponovo našao topao glas u vojničkom:
- Djeco! Drugovi! ... - Govorio je odgajatelj Duško. - Možda nam je ovo posljednji put. Jer, kao što čujete - mračni fašizam u svom razbojničkom pohodu na slobodu želi pokoriti čitav svijet. Ali, da znate - naša je odluka pala: U odlučni, teški boj!!! ... Pa, eto ... ako se slučajno više ne vratim, bilo je to, znajte - za sretniji život svima nama! I za pobjedu čovječnosti.
Svi su - pa čak i oni najmanji kojima su riječi bile nedokučive - zastali nijemi u tom vlažnom propuhu i šmrcali - nesuvislo, s ogromnom tugom bez imena, sputano.
- Moram, svakako, što prije otputovati kući. - Zabrinuto je govorio Zdenko nekamo u mrak. - Čuo sam maločas: bombardirali su Beograd.
- Kući? ... Šališ se. - S gorčinom se okrene Kruno. - Jer, da bismo mogli malčice poginuti, nije nam potrebno kupovati još i vozne karte.
- Kako možeš biti takav cinik!? - Uzdahne Davor, stojeći postrance. Jasno je proživljavao svaku sekundu oko sebe; neka neiskaziva mora - očito, drugačija nego u raspoloženjima ostalih - nagonila ga je da zarida. Ne zato što bi bio više uplašen, nego zato što ni u mislima nije imao kamo da se skrasi - kamo da ode, ako zavod bude raspušten. A kad je na njega došao red da se oprosti, pokuša se, pružajući ruku, ustreptalo osmijehnuti:
- Pa, što da vam kažem, druže, ... sad, na rastanku!?
- Hvala! - Srdačno reče Duško - dlanom u kojemu je do jučer bilo gudalo. - Nadam se, time je sve kazano!
A bilo je kazano još i više, dok je Davor u grču mislio:
 ... Eto, i ta ruka! Zar će i ona moći da ubija?
Ali, sve što je moglo biti negacija nekadašnjemu, bilo je već. A međaš je bio zaoran u stranici kalendara - u danu što je po mnogo čemu iznenada bio - prvi.
 
* * *
3.
 
Onima koji su ostali u zavodu, jer nisu imali kamo da se sklone, ta četiri dana munjevita rata - kaosa u kojemu se volovske zaprege utrkuju s tenkovima - svela su se na podrum kraj radija. I slušali Mačekov proglas:
 ... "Hrvatski narode! Braćo i sestre! ... Stigla nas je najveća nesreća što jedan narod može stići. To zlo može se ublažiti samo na taj način da budemo složni i disciplinirani. Slušali ste me dosad u svim teškim časovima pa sam siguran da ćete to učiniti i odsada. Vratio sam se u vašu sredinu i među vama ću ostati. Dijelit ću s vama, kao i dosada, sve dobro i zlo. Razumije se, samo po sebi - u svakom pojedinom slučaju davat ću vam na uobičajen način upute, bilo putem naših organizacija bilo putem posebnih izaslanika koji će biti ili narodni zastupnici ili drugi općepoznati prvaci stranke. U ovom času tražim od vas puni red i disciplinu - bilo kod kuće ili u vojsci."
- Kakva jalova patetika! - Uzdahnuo je Davor.
Tek bi od vremena do vremena prošetali hodnikom, da se malo s vrata pokažu suncu što je nekako sjetno škrtarilo kroz oblake. Ili bi se, pak, popeli gore, do blagovaonice - na brzinu, otužno, ne podnoseći jeku po pustim sobama. I ponovo su se vraćali dolje da sjede ili da postajkuju među debelim potpornjima zidova - uzbuđeni, vrteći skalu na aparatu i osluškujući u isto vrijeme i ono iznutra, s membrane, i ono napolju, s obzorja: vijesti, protuavionsku, koračnice i - cvrkut ptica.
U večernjim satima Talijani preko radio-Firence - ustaški preimenovane u krugovalnu postaju "Velebit" - poručuju: "Hrvatski seljače, uskoro će biti uspostavljena slobodna i nezavisna država Hrvatska u kojoj ćeš ti vladati i zakone stvarati."
Propaganda - rat koji se svodio na patriotski defetizam: na poraz uime oslobođenja. A već sutradan mogli su čuti novi proglas:
 ... "Božja providnost i volja naših saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našega poglavnika doktora Antuna Pavelića te ustaškoga pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas, pred dan uskrsnuća Božjega sina uskrsne i naša nezavisna država Hrvatska." ...
Dječaci nisu bili svjedoci narodnom veselju po ulicama i trgovima; oni su samo preko radija saznali da su djevojke u hrvatskim narodnim nošnjama obasipale cvijećem i narančama njemačke vojnike i da se razdragani Miškec ljubio s ponosnim Fricom; oni su, eto, na taj način saznali da je "trojedina" ipak otišla u materinu! ... i da više neće biti bombardiranja. Sve ostalo, što su znali, trebalo je da zaborave.
I baš je toga dana Milan - on koji se, inače, nikad nije dublje zanosio politikom - raskapajući po knjižnici, smislio (ili, još - točnije - gonjen suludom dječačkom obijesti), naprosto izveo svoj prvi kvazi-revolucionarni podvig. Razdražen strahovitim štropotom, što su ga proizvodile gusjenice njemačkih tenkova, iznenada je otvorio prozor i, proturivši nos u tu gustu masu zveketa, kroz koju se jedva naslućivao bat zarobljenika u koloni, uzviknuo:
- Živio Staljin! ... Živjela Crvena armija!
Ali gotovo istoga časa osjeti snažan udarac s leđa; Gromovnik je - prokleto uvijek tamo gdje ga ne treba - stajao iza njega i, ščepavši ga za šiju, svlačio s prozorske daske:
- Idiote jedan! ...
10. travnja 1941.
 
Dragi Zdenko
 
Pišem ti, eto - sa zakašnjenjem, doduše, ali toliko je toga prešlo preko nas kroz ova četiri mjeseca. A možda nikad nećeš ni primiti ovaj list, jer ne vjerujem da bi cenzura imala vremena odgonetati naše točkice. A i posve sam izgubio pojam o tomu gdje se, u kojoj državi ti sad nalaziš. Jer, koliko po lokalnim prilikama zaključujem - dobrano su nas raskomadali. Pa ipak! ...
Najprije, da ti ukratko iznesem dojmove s puta. Mislim: na svoj bijeg iz Zagreba. Jer, kada se samo sjetim s kolikom sam upornošću, kroz predahe između zavijanja sirena, hitao s jednim prijateljem - od jedne veže do druge - prema glavnom kolodvoru (a opet, sav u strahu da bih upravo tamo - vjerojatno - najlakše mogao poginuti); s koliko sam nasrtljive snage uspio - ja koji se, inače, jedva držim na ovim svojim kljakavim nogama - da se kroz prozor uspentram u vagon; s kolikom sam neizvjesnosti i tjeskobom - zajedno s onom ruljom izbezumljenika što su, kao i ja, odnekud i nekamo bježali također - pratio svaki trzaj one beskonačne zmijurine, sklepane od jednoga teretnjaka i kompozicije trećega razreda u kojoj su tjelesa, puna vriska i psovki, bila toliko nabijena, da su ljudi čak i nesvjesticu ili san progurali stojeći; dakle - kada se svega toga sjetim, čini mi se kako u nama mora da postoji nekakva iracionalna determinanta koja nas nagoni da između dvije sulude mogućnosti svaki put izabiremo baš onu apsurdniju. I tako smo ti, eto, izvrgavajući se opasnostima da naletimo na probijenu frontu ili pod rafale aviona, napokon stigli poslije puna dva dana putovanja - oh, i te kakva li putovanja! - puzanja po tračnicama, vozikanja naprijed i natrag, neobjašnjiva zastajkivanja na otvorenoj pruzi i beskrajnih iščekivanja po malim, napuštenim stanicama; ali, konačno - ipak smo stigli.
A bila je to - bar za moju predodžbu o Splitu od nekad - nezaboravljivo gluha noć: umrtvljena luka, ulice bez vreve, dubina neba bez jeke - sve kao da je bilo zastrto stravičnom tišinom izumrlosti grada koji je, suludo budan i bespomoćan, čekao samo taj mrak, to jedino sklonište protiv talijanskih "savoja". Uzbune su me u Zagrebu dovodile do ruba panike, jer tada još nismo znali da nas naš dragi neprijatelj samo malo plaši; ali ovdje, kada sam na opustjeloj obali stao gaziti po krhotinama stakla, prvi put mi je nekako zorno, istinski postalo jasno da je to zaista rat.
A već smo sutradan imali - mir.
Talijani su, poput oblaka gladnih skakavaca, napredovali bez otpora; Musolinijev san o "Netunskoj konvenciji" - pravu da dominira svim vitalnim točkama na istočnoj obali Jadrana - konačno se ostvarivao.
Uostalom, da ti opišem taj dan. Osjećao sam se bijedno i potišteno - najblaže rečeno. I ne znam kako da ti zornije predočim taj trenutak. Zatekao sam se s bratom na jednom raskršću prema Solinu, kad je ono naišao čopor od nekih stotinjak ili nešto više hrapavih, zajapurenih urlika; propinjali su se bez reda i bez odjeka na pločniku: "živio Maček!", "dolje krvava Jugoslavija!" ... Mahom bili su to pripadnici takozvane "seljačke zaštite" koji su se, žureći prema banovini, razmahivali kojekakvim vrljikama, lovačkim puščetinama i hrvatskim barjacima. Bože, kakva li revolucionarnog atavizma, kakva li poimanja slobode! ... A onda se, najednom, iz te gomile izdvojio moj otac i poletio k nama, sav uplakan.
- Djeco moja, djeco! Eto, napokon, da i naša Hrvatska! ... Ipak smo dočekali da bude slobodna.
Bio sam očajan i gnjevan; jedva sam smogao toliko snage da kažem:
- Još ćemo se, ćaća, gorko kajati zbog ovog blagdana.
Po tomu, kako se brecnuo, vidio sam - ništa nije shvaćao; štoviše - vjerujem da je bio spreman smatrati me izrodom.
A narod je - razumije se - odmah pokazao velik smisao za praktičnu stranu mitologije; s veseljem je nagrnuo na vojne magazine, kamenicama stao razbijati židovska i srbijanska stakla po izlozima i grabio gdje god je što stigao. Strah od gladi, pljačka, nagon za uništavanjem - sve što se na bilo koji način zaradovalo nad preživjelim - sjatilo se na ulice i divljalo. I, mada taj trenutak bezvlašća nije predugo trajao, nekoliko se konzervi s konjskim gulašem našlo i na našemu stolu. Dok su neki optimisti - priča se - pokušavali zakopati čak i jedan rastavljen top.
"Lijepa naša domovino!" Ljudi pjevaju, kao da je Božić.
I, što da ti, onda, nagvaždam o razvoju političke situacije! ...
Na izgled, dakle, sve se opet smirilo, ili je - bar nekoliko tjedana - bilo tako. Jer, koliko iz glasina mogu zaključiti - u nas ovdje mora da se nacionalna svijest i patriotizam raslojavaju mnogo brže nego u drugim pokrajinama. Naročito, otkako su poglavnik i nadbiskup zagrebački s velikom pompom otišli na poklonjenje u Rim, da nam opet - sad među talijanskim prinčevima - izaberu kojega - ne znam, da li po krvnoj grupi ili po rodoslovnom parošku - za hrvatskoga kralja. Kakva li cirkusa - staviti "Zvonimirovu krunu" na glavu "Tomislava drugoga"! (naravno, ako ta imaginarna "kruna" ne bude vojvodu od Spoleta previše žuljala). Uostalom, to bi također, i da nije dug za desetgodišnju hranarinu ustaškoj emigraciji, trebalo da bude, u neku ruku - prirodna stvar. Pogotovo, jer naša samosvojnost, ionako, već tisuću godina boluje od tuđih dinastija. I tek se pitam: Zašto nam je, onda, srpska išla tako na živce!?
U nas je ovdje kondominijum - u interesu viših interesa, dakako. Hrvati daju svoj grad, a Talijani svoju vlast; gotovo "pola i pola" rekli bi trgovci kolonijalizmom u engleskom žargonu. Kažu: pruga dijeli grad na dvoje; na našoj strani ostaje kupalište i groblje, a na njihovoj brodogradilište i Marjan, naravno. Ali jedan se Talijan ipak pita: Isplati li se izgubiti vlast nad velikom i bogatom zemljom, samo zato da bi se sačuvao grad u kojemu su jedino spomenici talijanski (ukoliko je i Dioklecijan uistinu bio Talijan)? Jer - ako bi pravo starine i bilo neosporno, prava suvremenoga življa su mnogo jača.
Ljudima, kao što je moj otac, izgledalo je u početku da će u tom državotvornom preokretu samo doći neka nova garnitura viših činovnika, policajaca i političara, a da će sve ostalo biti kao i prije; tek, možda, s nešto manje robe po dućanima. Još su ponekad himničili "stare slave djedovino!", ali sve češće ih je zaglušivala "đovineca". I već, malo pomalo, sluti na ružu vjetrova.
No, kako da ti sad opišem i one svoje čudne dojmove o minulom proljeću? Prije svega, htio bih da ga i sam u sjećanju osjetim kao narodnu žalost - ili bar, kao izgubljenu bitku. Međutim, sve je do izvjesnoga stupnja izgledalo suprotno. Ne samo zato, što se površinski čak i tako važna zbivanja kao što je rasulo čitave jedne države, kad je oko njih mnogo muzike i cvijeća, i nehotice pamte kao parade i procesije, više kroz mirise i melodije nego kroz novinske izvještaje. Gotovo na svakom koraku zapljusnu te zvukovi - svejedno, da li je to kakva napolitanska kancona uz mandoline ili pontifikalna misa preko radio-Barija. A ima i mnogo fanfara i fanfarona. Nema uličice, valjda, kroz koju ne prođe bar koja povorka. I pitam se: Otkuda se, odjednom, nakotilo toliko balila?
Vjerovao sam (naivno, doduše) da neće biti tako lako prekrstiti Split u Spalato. Po govoru slika i ne bi bila naročito upadljiva, jer u nas je - na moru - oduvijek znalo biti mnogo stranaca. Osim toga, otmjenost je još uvijek kotirala na talijanskom. Ali, sad na sve strane čuješ "kako se kaze" ili "kome se dize" (naravno, u malicioznoj falš-varijanti prijevoda! - ako još nisi počeo i ti da zamuckuješ jezikom Machiavellija). A i domaće djevojke za razonodu neprestano već hihoću oko lučkih barova. I ljudi se, dakako - bar na onim osnovnim temama - počinju pomalo sporazumijevati. Prema tomu - osim crnokošuljaša (koji se, ionako, ponašaju kao da im je od Boga dano da budu goniči pasa) gotovo svi se varakaju osmijesima, dok je za one najjeftinije ostala i ljubav.
Htio sam čitavo ljeto provesti na plaži, da se, ako ni protiv čega, ono bar protiv reumatizma borim od jutra do mraka. Međutim - uskoro sam odustao; zgadilo mi se i to. Nigdje ni žive duše unaokolo dokle ti slušik dopire, a Talijani i tu, opet - u stadima (naprosto, da se odmah vidi kako ih previše ima na kugli zemaljskoj) - golišavi, ali s oružjem i cokulama, gaze po pijesku i zagledavaju svaki grmičak, svaku škrapu. A na kanalu - kažu - danima već ni crne perjanice dima ni bijela trokuta jedra. I čini mi se (odnekud iz prasjećanja kromozoma ili verbalnog identiteta), kad bih mogao s nekog zamišljenoga rta da promatram to more, te divovske kornjače u kamenim horizontima i to treperavo blještavilo s plavih otkosa vode i s vjekovima brazdana krša, sve bi to - najvjerojatnije, usprkos veličanstvenosti pejzaža danas - izgledalo kao brižno njegovana pustinja vinograda, čempresa i maslinika u kojoj se tek narijetko glasaju poneki cvrčak, češljugar ili čvorak. I mora da je upravo takva samrtna tišina izbijala iz ovih polja i nakon provale Huna - mislim.
Gle, gotovo da sam ti zaboravio napisati: maturirao sam! ... Priznajem, bila je to lakrdija - unaprijed dogovorena predstava u kojoj se naročito ozbiljno držala ispitna komisija. O, Bože! ... Trabunjati nekakve formule besmisla u jednom svijetu iluzija koje su se već raspadale, da bih dobio viktorija-svjedodžbu na dva paralelna jezika.
Mnogo čitam; Talijani - izgleda - ipak nisu tako skloni lomačama duha pa gradska biblioteka još nije došla na red, i to mi je zasad jedina utjeha. Djevojaka, doduše, ima (za koga ih zaista ima!); cvrkuću, da ti srce stane. Ali, na žalost - to je, ujedno, i sve što ti se može desiti. Jer, dragi moj - što si mi ti? Pa čak i kao maturant! - u ozračju hendikepa koji, po njihovu, ne jamči radosti života. I tako - možeš, najviše, da u kakvoj medicinskoj propagandi natrapaš na dvije sasvim proturječne istine o tomu da onanija škodi i da ne škodi kičmenoj moždini.
Zaključio sam: tu se - protiv narcizma koji nije spreman da samoga sebe ograniči ljubavlju - ništa ne može. Ljubiti se može samo kada se trpi od osjećaja manje vrijednosti. A ja sam - čini se - već vakciniran tugom, osamljenošću i beznađem.
Politički - pomalo prčkam po svijesti nekolicine mladića koje nedovoljno poznajem; sebi, doduše, ne utvaram da je to nekakav konspirativni rad, ali, svejedno - razbistravam pojmove: i njima i sebi! Talijani nastupaju s prokušanom taktikom: donose nam i štite dva antagonistička oslobođenja - Hrvata protiv Srba i Srba protiv Hrvata - i time nastoje neutralizirati mržnju što se odavno ukorijenila u narodu. Ali, ni tu nismo bez paradoksa: Ima Srba među ustašama i Hrvata među četnicima.
Povremeno me spopada neka šizofrenična groznica stvaranja; čas me opsjedaju problemi stenografije, čas nostalgija za pisanjem. Šteta jedino što nemam baš nikakvih vlastitih doživljaja. Uostalom, to i nije posve točno, jer, zapravo - sve ovo što ti tu bockam, treba da bude obračun s toliko razrokih predrasuda i uvjerenja - pa i u meni samomu, razumije se.
Ponekad sam opsjednut riječima koje, inače u promet - osim u literaturi - dolaze vrlo rijetko. Budući da u stvarnosti djeluju neprirodno, kao afektacija, osjećam to i kao mučenje i kao potrebu - najviše od straha da se te poetične riječi zauvijek ne izgube. Previše su raskošne i razmetljive, a moderni jezik, lišavan emocija, više voli izvještajnu prozu - pa bila i sasvim prozaična.
Jučer su po zidovima u našemu gradu osvanuli prvi plakati sa presudama prijekoga suda. Dok su mi ih čitali, osjećao sam se mučno i osvetnički, ali sve je to bilo nekako površno - verbalno. Tih dvadesetak stravično konkretnih imena nije bilo među mojim prijateljima; ona ništa određeno nisu govorila čak ni o mojim znancima. Mogao sam, dakako, da u sebi raspirujem mržnju - načelno i s rafalima osvete u snovima. Ono, međutim, što je zauvijek - duboko sam uvjeren - udarilo pečat momu opredjeljenju, bio je prodorni vrisak jedne žene u našemu susjedstvu. I tek tada su ona imena s proglasa nekako istinski oživjela, premda su već nosila mrtve. Jedan od njih, dakle, bio je nekomu ovdje sin ili brat, i po istim je stepenicama hodao do prvoga kata kao i ja; na spisku devetnaesti - mislim - bio je dječak, dvije godine mlađi od mene, a ja, eto, još uvijek nisam siguran da bih imao hrabrosti kao i on. Bilo bi promašeno samo reći: plačem - jer, uistinu, više na suho grcam bol i kidam se da zauvijek pamtim i da zaboravim. Moj otac, koji je po dužnosti morao biti prisutan kada su ih odvodili na strijeljanje, kaže da su se držali junački. Štoviše, jedan da je doviknuo: Pucajte, ubojice! I naši će drugovi pucati u vas!
Razmišljajući trijezno, tu se ništa nije dalo pomoći ali ja ipak - makar i sasvim bezrazložno - predbacujem i njemu i sebi, što smo posredno - kao nijemi svjedoci - bili sukrivci u njihovu usudu. I neprestano se u naknadnim domaštavanjima pitam: Zar on, zaista - kad već radi na policiji - baš ništa nije mogao da učini za njih?
Tješi me donekle spoznaja da žrtve nisu pale uzalud.
A za sve ostalo - do viđenja! ... kada se opet nađemo u Zagrebu.
 
* * *
 
4.
 
Kad je kasnije (naravno, mnogo kasnije) razmišljao nad svojim dosjeom - bar onim što ga je pisao vlastitim rukama - primijetio je da gotovo svaki put autobiografiju otpočinje s frazom: "već od jeseni četrdeset i prve". Time kao da je svjesno zanemarivao put kojim je do toga razdoblja stigao. Očito, za režisere budućnosti naglasak na toj godini bio je dovoljna preporuka. Ustvari, bilo je to nešto kao svečano razmicanje zastora na uzbudljivoj pozornici života. Međutim - premijera se odigravala znatno ranije, i on nije mogao odrediti posve sigurno u kojemu se trenutku, zapravo, našao prvi put pred rampom i što je sve bila mizanscena njegovu htijenju. Uloga je bila zapažena i vodila klimaksu, ali su mu - ovisno o povijesnoj potki - pod različitim osvjetljenjem ukrštavali riječi, jer je, neprestano igrajući sebe baš u onim najnezahvalnijim sekvencama oporbenjaka, uvijek bio pomalo ispred - Ili, još točnije: iznad - replike koju mu je dodjeljivala vlastita kob. I zato, valjda - ni u njemu ni oko            njega - nikad nije ništa određeno - gestom ili dijalogom - ni otpočinjalo ni završavalo sasvim.
Pa ipak, već je tada veliki prijelom u njemu bio datiran.
7. listopada 1941.
 
zzzAzil u freskama
 
- Tu, kad iziđeš kroz podvožnjak pa ravno ... moraš malo pripaziti. Odmah preko puta, jedva ako je dvadesetak koraka odavle, imaš neki otvoreni kanal - potok, što li je. - Zabrinuto mu reče otac. - Mogao bi se, ne daj Bože! ...
Jedan je vojni kamion razdražljivo brektao na neka seljačka kola u križanju. Prosjačke orguljice gotovo da se nisu ni čule.
- Ah, njušim ti ja to; ne brini! - Priklopi Kruno, da ga umiri, premda mu ta činjenica, sama po sebi, nije bila ni najmanje prijatna.
 ... Jer, ako se tamo survam, ni dragi me Bog dizalicom iz toga dreka ne izvuče. - Pomisli. Čuo je već za neke sljepačke anegdote o tom prokletom kanalu - pogotovo, kad zapadne snijeg.
- A, sine moj ... možda bi bilo bolje da, uopće, sam i ne izlaziš u grad.
 ... Morao bih mu, ipak - pomisli još - nabaviti kakvu dugačku batinu. - A već ga je gledao, vizionarski, u bespomoćnoj grozi, udvojena kako se, iskoračivši u prazno, obrušava niz nasip, grčevito lamatajući rukama.
- Ma, zaboga! ... ćaća. - Odgovori Kruno s jedva primjetnom povisilicom u glasu. - Čuj! Stotinu puta sam ti dosad objašnjavao. Što mogu!? Moram! ... Konačno, jednom već da se i ja otrgnem od kraja. Ne mogu, valjda, čitav život visjeti na nečijem rukavu.
Suočen s velikim izazovom, nije mogao zatomiti strah; pa ipak, pomalo mu je i predbacivao što mu - ni kod kuće ni u zavodu - puni predrasuda i odgovornosti, nikad ranije nisu dopustili da hoda sam; sad bi se osjećao mnogo sigurnije.
 ... Zapravo, sve moram ispočetka: Registrirati! Pamtiti! Trenirati! ... Kao dijete koje se, u isti mah, otiskuje od svih obala.
- Znam. Prije ili kasnije, morat ćeš i to, možda. Pa opet! ... Kad bi ti dali kakvoga vodiča. Bar dok ideš na fakultet! - Natuknuo je otac dvojbeno - još uvijek nemoćan da se otrese onoga zamišljenog padanja u onaj tamo sivkasti potočić smrada.
- Vodiče!? ... Misliš, valjda: vođu! ... Ej, dragi moj. - Cinički se smijuljio Kruno. - Potencijalno, njih će uvijek biti! ... nadam se. Bar dotle dok bude slijepih. - Parafrazirao je politički dvosmisleno. - Uostalom, ne boj se! Imati vodiča, to je nužni preduvjet svima koji, do boga slijepi, žele biti nezavisni.
A bilo im je to prvi put: pješačili su po prijestolnici.
Kruno je, prepuštajući ocu da tu sumornu pratnju proživljava kao izgon iz zavičaja, nastojao da preostalim osjetilima upije i domašta tu jesen u Zagrebu. Jugovina je, potkožno razdražljiva, mlitavo naganjala opalo lišće po kaldrmi, a svi otužni vonjevi svijeta - kiselkasta omaglica ispulpiranih šljiva, topla balega na gumenim kotačima zaprega, zapah iz birtije i dim lokomotive - kao da su lelujali u dvanaestkaratnoj rastopini bakrenasto zlatnoga poslijepodneva - širine u jekama predgrađa, prazna tramvajska kola na okretištu, gdjekoji prolaznik s mislima u pola glasa, tužno blejanje teladi na sporednom kolosijeku za izvoz i koračnice s ponekog prozora - novi poredak: ustaška vlast, prvi put sagledana kao "Nezavisna Država Hrvatska".
- A što ti ja, sinko, tu mogu!? Život je takav. - Iznenada fatalistički uzdahne otac, naizgled sasvim nesuvislo.
- Ne možeš ništa, naravno. A zasad ništa nije ni potrebno!
Kruno je, međutim, iznad svojih vlastitih raspoloženja bio zabavljen i pitanjem: Zašto svi ljudi koje susreće, pa i otac - bar po onomu što i kako govore - izgledaju tako oprezno tupi, kao da se ništa ni u njima ni oko njih nije dogodilo za posljednjih šest mjeseci? I navikavši se već da odmah, zatim, odgovara sebi - kao drugomu Ja: Zato, valjda, što se - ma koliko to proturječilo njihovoj prirodi - ljudi obično boje promjene - pa čak i onda kad je, s osjećajem krivnje, priželjkuju.
A o sebi je dodao:
 ... Na žalost, i sa mnom je isto tako. Eto, u času kad ulazim u tobože novi život - odnosno, u novi dom. Ovaj put, u dom za stare i nemoćne! ... da budem student filozofije od koje kruha nema.
- Pazi! Prijeko su ti, tu desno, odmah neke ledine. - Obavještavao ga je otac. - Da, sam, ne zalutaš! ...
zar ne? - Rastreseno dometne Kruno, bogarajući kovčegu na težini. Pa bez ikakva stvarna povoda, prvi put i još ne odviše duboko, osjeti neku mutnu nelagodu na dvoznačnosti te riječi - ulijevo. On koji se, inače, rado razmetao sposobnošću da - uglavnom, duhovito i s bezbrojnim karambolima značenja - sugovornike uvrijedi, šarmira ili začudi. I nasluti odjednom kako se u tim blesavim vremenima odsada mora pribojavati za svaku izgovorenu riječ i za svaku dvosmislicu, jer još nije bio navikao da obuzdava jezik. I tu se, na otvorenom, pomalo uznemiri nad pretpostavkom da bi sad, kad se bude više kretao među nepoznatim ljudima, mogao tom svojom pljuckavom brbljavošću da naleti na kakva doušnika i da nagrabusi do kraja.
 ... Jer, danas "ići ulijevo", hm! ... Pa, i zar ta "Radnička cesta" ne bi također mogla biti neka provokacija?
Zaustavili su prvoga prolaznika na raskršću.
- Kako da ne! ... Vidite one dvije kuće tamo, nasuprot plinari. Rekao je, mahnuvši.
Prije devet godina, kad je bio po prvi put izišao iz bolnice, prolazio je tuda s ocem u posjetu nekim prijateljima. I pokušao se prisjećati; uspomene - do tada gotovo nedodirnute - počele su, najednom, iskrsavati: nekoliko crveno obojenih vagona oko ložionice, prljavosivi daščani plot izlijepljen šarenim plakatima, zid neke tvornice i niz dugačkih prizemnica za radnike. Obična slika naselja u predgrađu; međutim - sve su te njegove predodžbe od nekad bile s neparnih brojeva. U sjećanju - s one druge strane nije bilo ni boje ni oblika; možda i zato, što tada još nije pretpostavljao da bi mu i te sitnice u budućnosti mogle ustrebati.
- Evo nas, napokon. - Reče mu otac i pročita:
"Društvo svetog Vida za podupiranje slijepih".
Premda je već odavna poznavao taj karitativni - a opet, tako bombastičan - naslov, Kruno se naceri jetko:
- Ah, da! ... Samo, da mi ne zvuči tako previše pobožno to "podupiranje slijepih" od jednoga purgerskog društva koje je gotovo "sveto".
Otac pogleda iskosa one dvije sive, nekako izgubljene jednokatnice i, premda to nije znao u sebi formulirati, pričine mu se kao neke nezgrapne krletke žmirkavih prozora po kojima se s nejakim jesenskim suncem taložila neka bezoblična tuga.
- Budi pametan, sine! - Reče uz crni uzdah lokomotive. - Kakav je, da je - dom je ipak dom!
- Da, naravno; znam. - Odvratio je Kruno sumorno, prešutjevši ocu ono najvažnije.
 ... Na meni je, dakle, samo da ... do smrti! ... tako nešto kao "radim": pletem košare ili studiram filozofiju - vegetiram. A na drugima je da me, svaki put, negdje - smjeste! ... Svi su elementi jednadžbe u toj proceduri unaprijed već zadani.
Na trenutak su zastali pred vratima, malo da odahnu - da se priberu; obojica su - svatko na svoj način - bili svjesni realnosti u tom simboličnom prekoračivanju praga i, dišući poluotvorenih usta, oklijevali. A pričinilo im se da bi i zgrade - s ulične strane nijeme i s vonjem samostana - bile zatečene također nekim tko bi se u to doba dana iz potrebe zaustavljao tu, pred vratima. I - koliko god da su turobnom ravnodušnošću razdvajale one tamo, preko plota, male svjetove mraka od matice života niz koju su povremeno brektali kamioni, zavijale sirene i kloparali kotači vagona - te novogradnje kao da su već dugo stajale tu, osamljene i pogružene - na prvi pogled: kao rođene zato, da im društveno milosrđe natiska po sobama tridesetak tvrdih, isposničkih ležaja; sve je iznutra odisalo naftalinom, buhačem i željom da se osjeti dobrotvorna ljubav koja se, eto, gotovo iskreno potrudila da baš tu podigne ta dva uska, rahitična sanduka od opeka za jedan široko postavljen problem.
- Pa, sad ... što je, da je ... dobro je! - Othukne Kruno usporeno, skrivajući iza trepavica vlažnjikav sjaj.
Buljeći u njegove ruke, otac primijeti kako je zatomio kretnju - za maramicom ili za cigaretom, možda; očito, htio je da tako tu stoje što dulje, kao da se tek ima desiti nešto presudno; pa, naslućujući krive razloge, dopusti čemerom:
- I ja kažem, sinko ... dobro je. Pogotovo danas! Jer, tko zna gdje nas još može snaći ovaj rat.
- Da, naravno ... Ali, zar nije baš u ovoj četvrti, tu među tolikim tvornicama, nekako najgušće za rat?
Mada su sve fronte odatle, s požutjela travnjaka, iščezavale na istok i na zapad u nedogled, obojica su - svatko na svoj način - razmišljali:
 ... "Nezavisna Država Hrvatska" ...
- Pa, ako bude još i kakva stipendija! ... - Računajući lomljivo, pridoda otac.
- Misliš: za podupiranje slijepih? - Gorčio se Kruno. - Ako je, uopće, s arhitektonske točke gledišta takva nešto moguće.
Tamo, u zavodu, dok još nisu vjerovali da će ih - pitomce s visokim ambicijama Gromovnikovim - put nanijeti jedino dovle, oni su već u više navrata čuli, makar i u zbrkanim pojedinostima, koješta o tomu famoznom "Domu za odrasle" - nakazno, u svakom slučaju. Međutim, tomu nasuprot - žutim piskaralima iz unutrašnje rubrike lokalnih listova koji su od vremena do vremena znali tako dirljivo pisati vježbe o "plemenitom sažaljenju" i o "gorkom udesu vječnoga mraka" namještenici su najradije pokazivali dvije omanje prostorije: radionice (koje su, opet - kako im je objašnjavao počasni predsjednik Društva - donosile, navodno, "više štete nego koristi", ali koje su im "na ljudski način ispunjavale vrijeme"). Kruno se još doslovce prisjećao kako su ti isti novinari ne tako davno bili objavili jedan sentimentalno-propagandni tekst u kojemu su, između ostaloga, i sami zadivljavani njihovim pipavim zanimanjem, koje "unosi bar tračak veselja u duše bez boja", trućali po retku: "Rješenje je vrlo dobro. Krasno. Dapače, idealno! Jer onda i sami ti slijepi štićenici - usprkos gorčini nevolje - počinju tu vjerovati da su ljudi. A i samo to mjesto - ta gradska četvrt, puna svjetla, zelenila i živahne buke tvorničkih strojeva u blizini - kao da je stvorena za njih; vlastitim ušima osjećaju život i postaju još ponosniji na svoje ruke pod kojima izrastaju vrlo lijepe košare i četke." Pa onda nešto masnijim slovima oduševljenja: "Za vas, građani - u Oktogonu, po najnižim cijenama!"
I Kruno se promeškolji uz rub nedoumice:
- Dakle, idemo! ... konačno.
Ušli su po kratkoj betoniranoj stazi do zastakljena trijema između zgrada i opet zastali. Prva slušna kulisa iznutra, iza toga zastakljena prezida, izazva u njemu odmah gađenje i tjeskobu. Zdesna - "da nam se, nama slijepima, mislim, izdaju točkice i karte za besplatno snabdijevanje", nagvaždao je starački kvocav, otužan alt, čarajući ustrajno prutićem po stepenici na ulazu ("ženska zgrada", zaključio je). Slijeva, pak (dakle, od "muške zgrade") - jedno tabanavo, usporeno puzanje prema dvorištu, poduprto krezubim zviždukanjem neke koračnice - upozorenja radi; staračke kosti koje bojažljivo mile u prisoj. A onda neki teško nagluhi momak, koji tek što nije nasrnuo na njih - u razgovoru sa samim sobom, sav zanesen i u oštro izlomljenom razbacivanju nógu, upinjući se da grčevitom lirom dlanova više glave dohvati nadstrešnicu - nasumce plovi kroz svoj privatni mrak, da bi, s jedne na drugu stranu, prešao trijem. Pa, zatim - iznenada, pred njima, oko crpke za vodu - jedan snažno ispaljen zov, otegnut u neodređenom pravcu, odmjeren do na kraj staze, "oj, Ivaneeee!!!" (premda su obojica, ne znajući jedan za drugoga, ševeljali tu po travi, jedva na udaljenosti od pola metra). Znao je za taj poriv drugarstva u kojemu se dva sanjiva tenora tek što ne sraziše arkadama u susretu. I nešto dalje - tri para nanula po šljunku pod jednoličnim gunđanjem sevdaha i pod ruku s poslijepodnevom koje na sebi dovodi jesen. A sve to u mirisu pržena luka za večeru, cvrkutanju vrabaca i vonju nakvašene vrbe ivovine iz podruma te jedna mlađahna vihor-opatica u preletu s faljenisus-osmijehom i gumenim potplatama.
 ... Baš lijepo, boga mi. Zaista! - Pomisli Kruno. - Samo, da tisuće takvih jadnika nisu još uvijek beznadno čekale po svim cestama i na svim sajmovima. I da svi oni nisu jednako prosjački držali sklopljene ruke i da im sve kape nisu jednako gledale prema nebu.
A, eto, tu - samo nekoliko koraka iza njihovih leđa - stoji nad ulaznim vratima tužna i čađom nagrižena ploča, pomalo nahero razapeta između gnjilih taraba:
"Društvo svetog Vida za podupiranje slijepih".
 ... Dakako, jedva za one koji su imali povlasticu da budu među štićenicima.
- Časna sestro, - nakloni se otac nekako servilno. - Molim vas, da li je gospodin upravitelj? ...
- Nema ga; otišao je već. Ali ... - Promotrila ih je obojicu. - Kruno, možda? ...
- Da.
- Onda, pođite sa mnom. U sobu broj šest. Gore, na katu. To će, znate, biti studentska soba. Najprije, da odložite svoje stvari ... Davor i Milan su već tu.
Kada se sutradan oprostio s ocem, reče mu Milan obavještajno:
- No, šuti! ... molim te. Sljeparnik! Nije ništa naročito, doduše, ali bolje se krka nego u zavodu. I bar nam je nešto više slobode nego pod Gromovnikom.
Nato Kruno zausti:
- Samo, da je taj ustajali vonj azila malo drugačiji!
- Na sve se čovjek prilagodi, druškane, ... ehej!
Istina - po nečemu što nije bilo u njihovoj namjeni, sve su prostorije tamo, u domu, bile jednake - uskih prozora, tijesne, prašnjave; pa ipak - jednu su (onu po kojoj su štićenici najviše ubogarili sebe) zbog nečega zvali "zabavna soba". Premda je njima - tim uljezima studentarijskim koji su uvijek sve promatrali s one svirepije strane, bilo sada, kad su se i sami doselili ovamo - najzabavnije proučavati jednu od vrlo mogućih projekcija vlastite kobi: te mlitave ostatke života, te ljude u razlomcima kako se dosađuju na sebi najzabavniji način. Tu, dakle, u toj "zabavnoj sobi" - u središtu života - na tih tridesetak četvornih metara stariji su štićenici zauzlavali sve svoje nedorjeke u kudelju napuštenosti, isprazna govorenja i najjeftinijih cigareta, dok su tako, iz dana u dan, bivajući tek u prividu, za beskonačnih poslijepodneva, u "slobodnom vremenu" - ili da sjede zbijeni oko dugačkih, neoblanjanih stolova; ili da zviždukavo plaze bez cilja. Poput ukrućenih aveti - usporeno nasrtali jedni na druge, dozivali se, tapkali, pipuckali unaokolo, sve da bi došli do svoga mjesta: neprikosnoveno "svoga" - za jednim od ona četiri stola. I tu su u rasklimanim naslonjačima od vrbova pruća ili, pak, na drvenim stolicama, što su ih "simpatije" vezivale u parove žicom (pa čak i lokotom, da bi time označili vjernost), mjesecima mogli sjedjeti dvoje po dvoje; i uvijek bi, dvoje po dvoje, zaključavali po jednu ladicu, spremajući (pa i skrivajući) unutra svoj dnevni obrok od petnaestak dekagrama kukuružnjaka, pokoju grudvicu soli u novinskom papiru, nekoliko šilom prepisanih stranica nujnih pjesmica iz prošloga stoljeća ili, naprosto, prisvajajući po jednu ladicu da bi je mogli zaključavati.
- No, hajde, brucoše! - reče mu Milan. - Da položiš prvi ispit na ovom fakultetu ovdje! ... Pokazat ću ti tu "zabavnu sobu", njihovu i našu također!
Kruno je, prelazeći preko trijema kroz mlako lelujanje sevdalinke, s mukom pokušavao da u nekoj ekstrapoliranoj viziji sebe dočara te bljedunjave, trome prilike ukočenih koljena, oborenih glava i ruku malčice ispruženih prema trbuhu, što su ga podsjećale na rekonvalescente po bolnicama. Nerado se i sam vukao za Milanovim rukavom - svjestan da upravo to glupavo domišljanje sitnica čini njegovo vlastito postojanje zamršenim; štoviše, da se čitav kritički sadržaj njegova vlastitog bivovanja, tu među tim nemoćnicima, svodi na pravu etičku papazjaniju, jer je već sasvim točno mogao da odredi tu proturječnu dvojnost u karakteru: načelno - kočoperna plemenitost, sveopća ljubav i humanizam; a stvarno - samo neka gadljivost u odnosu prema zbilji, nešto kao nepovjerenje i suzdržljivost prema drugim ljudima.
- Pa, što? ... Da se uvjerim kako smo - bez obzira na ambicije - po jednom jedinom osakaćenju tako presudno - isti!?
- Ma, ne to! Nego, da vidiš kako unutra smrdi! ... A najviše: po čikovima i po ženama!.. Ako, naravno, već i za takve detalje imaš nos.
Kruno, pomalo kivan na vlastitu zakašnjelost, pomisli:
 ... Imam, eto, punih devetnaest godina. I svakojakih knjiga u glavi. A tomu znam čak i latinski naziv. Dok, stvarno - još uvijek ne razlikujem sigurno te mirise.
- Pa, ovaj ... da, naravno. Ali, znaš ... ja pokušavam sagledavati život s jedne više instance. - Reče. A zvučalo je gotovo hipermaturalno.
- Hja! ... Nije to ni loše: "sagledavati stvari!" ... Pogotovo, kad je čovjek slijep.
Taj Milanov cinizam nije bio iznad njegovih raspoloženja, pa samo priklopi:
- Zezaj ti, zezaj! Ali, bio bi to moral što se rađa iz mudrosti, ... shvaćaš li?
- Iz mudrosti bez muda? ... Shvaćam. A, osim toga ... svakom rađanju, pa i rađanju morala, prethodi ona "radnja", zar ne?
- Nema veze!
- Ima, ima, dragi moj. I te kakve veze!
- Pa dobro. Svejedno. Neka ima! ... Uostalom, i odvratnost je samo neka obrana.
Milan je pljuckao superiorno:
- Hja! ... sve se bojim: postat ćeš ili svetac ili pervertit. Odnosno, još točnije: I perverzni svetac i sveti pervertit u isti mah. Prema tomu, biti mlakonja - ma o čemu god da se radilo - to ti je najveći grijeh. Grijeh koji nema radi čega da se oprašta ... shvaćaš?
Onda Kruno pozdravi s vrata.
- Evo, narode ... dovodim vam još jednoga slijepca siromaha! - Vikne Milan u graju.
A Štijef, koji je već od proljeća bio tu, prvi se obradovao i otpozdravio "volovski":
- Muuu! ...
Na glomaznom regalu, što ga je Kruno ovlaš dodirnuo, nalazila se jedna jedina prašnjava knjižurina. Popipao je malo bolje; bilo je tu još igala za pletenje u klupku vune, nekoliko praznih lončića, neki medo ili pas od punjena sukna, što li; u hipu je pomislio kako to tu zjape inokosne čežnje djevojaka i usidjelica u poodmaklim godinama. Sve u svemu, već na prvom koraku ona posebna dimenzija interijera što je odisala prazninom. Ali naslonjač, određen za njega, bio je već na mjestu.
A Štijef, koji se gnijezdio na drugom kraju stola, reče sav blažen:
- Došao nam je, dakle, još jedan Vvvoool!
Tetki Marti, koja se uime starosjedilaca zgražavala nad takvom dobrodošlicom, Kruno je smiješeći se objasnio:
- Ne smeta! Navikli smo na to. Jer, ovaj specifičan ushit koji se manifestira kao neka vrsta duševne opijenosti u preimenovanju stvarnosti (ako smijem tako da se izrazim) - uostalom, kao i svako drugo poimanje o sreći za koju se većina nas priprema - predstavlja samo neko prolazno olakšanje ili kićenu zabavu, što slijedi kao pauza na red između okrutnosti života. I, ma kako to zvučalo sablažnjivo, svako društvo - pogotovo, ako je hermetički zatvoreno u sebi - ima svoje "volovluke".
Naravno, tetka Marta nije razumjela ni riječi, ali to nije ni bilo važno; njegova su se razmišljanja otkotrljala godinu dana unatrag.
 
 
* * *
5.
 
- Kolega, da li je to mjesto slobodno? - Bio mu je tada rekao Vlado nekom uopćenom pristojnošću. Sve je moralo biti neopazice, kao slučajno.
Kruno se u zadnjoj klupi (odlučio je da od sada uvijek lovi to mjesto, kako bi bio što bliže vješalici za kapute) malčice promigolji stražnjicom ulijevo.
- Izvolite, kolega.
Sprijeda su žagorili po skupinama - plaho, uglavnom brucoški. Vlado je sjeo pored Krune; naokolo su sva mjesta bila prazna i nitko se nije osvrtao. Promatrao ga je neko vrijeme kako umeće debeli papir u limenu ploču za pisanje i kako među prstima nervozno prevrće šilo. Zatim, zaklonivši lice novinama, kao da čita, tiho reče:
- Pozdravio te Duško.
Kruno se isti čas trže i shvati. Nepoznat, gotovo bezbojan glas iznenada pade kao nevidljiv most.
- Ti ga poznaješ?
- Da. - Kao da je treperio jedva čujno. I pričao mi je o vama. Mnogo.
- Još je u Zagrebu?
- Ne. Otputovao je već. U Bosnu.
- Sa ženom?
- Da. Ona je učiteljica, tamo negdje.
- Baš mi je drago. Čovjek se odmah nekako drugačije osjeća. Mislim: kad ima zajedničkih prijatelja.
- Naravno! ... Zovem se Vlado.
- I kažeš: mnogo ti je pričao. I, kako nam je bio odgajatelj?
- Da ... Uostalom, ako hoćeš, mogu te poslije predavanja otpratiti do tramvaja.
12. prosinca 1941.
 
 
 
 
Psihologijski seminar
 
Bili su stigli na vježbe bar petnaestak minuta prije ostalih; naprosto - obojica su bili još brucoši, a nikada se nije znalo unaprijed hoće li toga dana fakultet raditi. I baš su se nalazili u intelektualnom klinču - raspravi koja nije vodila ni do kud.
- I, tako. Ti kažeš: progledati! ... Ej, dragi moj. - Nato će Kruno, sumoran. - Ni pišljiva boba ja više ne dajem za to. Nisu sve dijagnoze rezervirane za hepiend.
- Iz prkosa?
- Možda.
- Odnosno, zbog malodušnosti koja se reflektira kao prepotencija prvoga semestra. - Reče Vlado, kao stariji. A koštunjavim dlanićem pljesnu po hladnom radijatoru na kraju hodnika. - I, onda ... otkuda tebi pravo da tako smiono, unaprijed, poričeš tolike rezultate znanstvenih istraživanja?
- Možda i nemam pravo, ali, zato, imam - nagon. Razumiješ li? Nagon koji me neprestano upozorava: Ne, to je nemoguće! ... I taj glas u meni, taj glasnogovornik beznađa, po svemu sudeći mora da je koristan. A za moj mir - čini se, u svakom slučaju! - koristan.
Kruno se, pokušavajući da u nekom grotesknom poskoku stane na noge, odupirao stražnjicom o rebrasto sjedište radijatora; htio je bar time da se nekako obrani od Vladina nervoznoga zamuckivanja. Pa ipak - ugledati svijet, bila je to (čak i nakon deset godina) jedna od zamki - ona kojoj, upravo zato što ju je predobro poznavao, nikad nije odolijevao lako. Pa ni sad - usprkos tomu kvazi-akademskom razgovoru pred zatvorenim vratima učionice.
- A, molim te! Otkud mi možeš jamčiti da nećeš - zapravo, već uskoro - zahvaljujući skokovitom napretku psihologije, tehnike i medicine, i ti dobiti nekakve "naočale". Recimo, takve u kojima bi se preoblikovani svjetlosni valovi projicirali izravno u mozak.
Namrštivši se da dokuči u tomu bar djelić utjehe, Kruno je nekoliko časaka šutio, sve kao da je tražio neku protutežu svojoj zlovolji - razloge koji, ovaj put, ne bi bili zlobni. A prostenjao je:
- Nnnda ... Naočale! ... kažeš. Ili, da im odmah pokušamo izmisliti neki naziv. Nešto kao "infratelevizija" ili "introvizija", recimo. Ali, koliko god optimističke fantazije imali, kažem ti: Jalov bi to posao bio, dragi moj.
- Čini ti se. Ponajviše, jer si nestrpljiv.
Onda se Kruno konačno uspravi, podižući nekamo neodređeno svoj debeli, čvornati štap.
- I ti si mi nekakav utješitelj! - Mislio je da kaže "revolucionar". - Samo da ti je propovijedati: strpljen, spašen! ... Kao da slušam svoga nekadašnjega vjeroučitelja - nakon operacije. I on bi mi bio znao, tako, zakovrnuvši bjeloočnicama - u sladunjavoj pozi proroka.
Vlado mu oko tetoviranih rožnica primijeti sjaj crna, zlurada podsmijeha, pa reče:
- Potrebno je, velim ti: danas i nama - svima nama, naročito! Potrebno je, ozbiljno - više nego ikad, boga mu! I bar u maštanju - priželjkivanjem - potrebno je živjeti u budućnosti. Pa, i za budućnost! ... ako hoćeš.
A u sebi je mislio - nasuprot:
 ... Možda on zaista ima donekle i pravo. Pogotovo na onom višem stupnju dileme o robotu: o Kiborgu - "za ili protiv" u čovjeku. Jer, što bi od nas ostalo - danas, u toj paklenskoj retorti vremena - kad bi se, na primjer, u kliničkom laboratoriju, pred oltarom ili na policiji mogle sakupiti sve one frekvencije i dužine mikrovalnih zraka pa ih prebaciti preko elektronskih transkriptora na ekran i odatle ih jednostavno očitavati kao: ideje, bolesna stanja ili najtananije treptaje duše!? ...
 
- Ne, ne! Zacijelo, tu nema nikakve nade. - Reče Kruno, a dizgine mraka kao da ponovo zazveketaše u njegovim kretnjama. - Uostalom, sve kad bi to i bilo moguće! ... Te naočale! Ili, taj stroj za rekompenzaciju ljudskosti! ... Što bi to moglo značiti za nas - ovdje i sad? ... Osim toga, zapamti! - ljudi, bar do sada, ništa nisu stvorili samo iz milosrđa ili puke dobrohotnosti. Štoviše rekao bih da su i najplemenitija djela plodovi taštine, zarade ili straha. - Pa, kao da sladostrasno navaljuje na samoga sebe. - Jer, čak i kad bi se takve neke "psihodioptrije" ili "introvizore" moglo tehnološki napraviti, pitam ja tebe: Kakav bi se to sumanuti stručnjak morao latiti posla da čitav svoj vijek provede u slaganju tako sićušnoga aparata!? A da i ne spominjem tvornice u kojima bi se takve "oči" proizvodile s dobitkom.
- Da, naravno, to je točno. Ali, samo za prošlost u kojoj nije moglo biti istinskoga očovječenja čovjeka. I gdje su najviši dometi nadahnuća bile - pare! ... Pa i tada se do sve jeftinijega savršenstva dolazilo postupno - s koljena na koljeno. Budućnost, međutim - ona mora da pripadne i vama! - Vlado je bio na najboljem putu da se žesti bez razloga, da revolucionarno ujeda; no, kad je čuo kako isprazno zvuče te prituljene riječi optimizma po praznom hodniku, ni sam nije imao mnogo snage da povjeruje u njih.
- Ah ta budućnost! ... druškane moj. - Promrmlja Kruno. - Pogotovo za nas kojima su sve pretpostavke zahrđale od suza. I nama za koje se ono ovjekovječeno i neumitno danas pothranjuje na pupkovini neobaveznih obećanja od sutra ... To ti je - bar za onu ogromnu većinu kojoj ni kirurški nož ni molitve nikad neće moći oživotvoriti san - nešto kao "nada-vitamin" u tek nešto više šarena političkoga staniola upakovan. Slamka optimizma za sve one koji se uzalud bore. - Trzao se, kao da s ramena otresa ujed opasnih iluzija. - I, dobro je! - ne kažem. Ali, naravno - samo, dok se ne pokušava dohvatiti rukama. Meni, međutim, takva budućnost može donijeti nešto malo manje izvještačena saučešća i - ništa više.
- Pa ... vjerojatno, da. Ukoliko se i dalje budeš potkivao ispraznim sofisterijama. I krišom u sebi podgrijavao čudesa! - Svadljivo će Vlado. - Mjesto da od samoga početka ... mislim, od početka te svoje nevolje vjeruješ u snagu rada. I da se unaprijed veseliš kako ćeš se iz onoga sebe, kakav stvarno jesi, učiniti boljim. Pa i sretnijim, dakako ... boga mu!
Pljucnuvši napokon onu mrvicu duhana s usnice, Kruno kao da izvjesi na licu nešto dostojanstveno na pola koplja, pa procijedi:
- Nnnda ... Rad. Ili, još bolje: Pravo na rad! ... Mislim: tek da bude formalno kao pravo, shvaćaš? ... Možda, kad bih ga osjećao kao prinudu ili, čak, samo kao - dužnost! ... Iako vjerujem u njegovu snagu, nikad ne bih tako žarko želio da radim. Ovako, taj nedohvatljiv nimbus na dohvat ruke - to će, valjda, biti strašnije od samoga sažaljenja, vjeruj mi!
Vlado se ogleda na prozorskom krilu; pored njega je stajao onaj drugi on - bodljikava pogleda, lanene kose, kao da svojim patničkim sivilom izranja iz sirutke i pomno bilježi sebe pravoga: sebe iznutra. Okrenuo je glavu, ali ga je još uvijek osjećao tu, ploštimice, kao nepodnošljiva dvojnika svoje prisutnosti, ispijena i sumorna - dvojnika koji ga je nekim podrugljivim iščuđavanjem promatrao kako - sam tako izgubljen - pokušava osokoliti drugoga.
- Ma da! Znao sam to odmah ... Dalmatinska posla! ... Ali, nije ni to najgore. Jer, da ti je nekoliko praktičnih pomagala, i ti si opet, u potpunosti - čovjek!
Kako mu je već bilo dojadilo, Kruno se uputi i zakorači prema suprotnom zidu, pa se naglo obrne; zaustavi se na časak i, gađajući vrškom cipele batinu, progunđa oporo:
- Ih! ... Ta pomagala! Štapovi! Štake! ... Kroz tolike tisuće godina razvitka, pa samo - štake! Danas, možda, nešto dotjeranije i skuplje, ali ne još savršene čak ni kao - štake!
- U redu, ako je tako, ali ... Zašto se, onda, toliko trudiš, kad, ionako - kažeš - na tim svojim štakama ne kaniš dospjeti daleko!?
- Naprosto: hoću da se još nekoliko godina nadam! - S gorčinom odgovori Kruno i uputi se prema izlazu.
 
 
* * *
6.
 
U početku su se, kao slučajno, zadržavali po hodnicima fakulteta - naprosto, kao kolege koji, ni po čemu ne odajući konspirativni lanac upoznavanja, pomalo dangube prije ili poslije predavanja. Štoviše - najradije su ćaskali pred uredom "ustaškoga logora", da bi se iznutra čulo kako su politički bezazleni.
Ali, zima je nadolazila i oni su se, malo pomalo, preselili k njima - u dom.
29. prosinca 1941.
 
Studentska soba
 
- Gospodo moja, tu vam tako toplo smrdi! - Podvikne Milan umjesto pozdrava pa, odloživši kutiju s violinom na klavir, stade nad koritom za umivanje otresati šešir. - Bilo bi dobro da se, ipak, malo prozračite!
Bila je to sad njihova, "studentska soba", kako su je već svi u "Sljeparniku" nazivali - dugačka prostorija golih, okrečenih zidova u kojoj bi, da nije bilo ustajale topline dima i muzike, sve stvari naokolo izgledale još ogoljenije. Od ulaznih vrata lijevo: otrcani harmonij između glomaznoga četvorokrilnog ormara i teške željezne peći na ugljen; desno: tri slavine nad koritom za umivanje i prastari klavir s olinjalom bečkom mehanikom; a tamo u dnu, desetak koraka dalje: pet plosnatih, isposničkih ležajeva što su svojim tvrdim, travnatim madracima nalikovali na prične. I posvuda: razbacani čikovi, knjige, papiri, odjeća; soba, puna čađave prašine i s još neizvjetrenim vonjem vrbova pruća - neuredna, doduše, ali topla i prijatna; soba, puna čavrljava žagora pogotovo, otkako su stale da im dolaze i djevojke.
- Ne trabunjaj bez potrebe. - Odgovorio mu je Davor poluglasno, mimo nesuvislih arpeđo-improvizacija.
 ... Aha, štimung! - Prilično apolitički pomisli Milan pa se uputi svomu krevetu. U tunelu zvukova kroz koji je tapkao (bio je gotovo siguran da je društvance iz neke mutne solidarnosti prema domaćinima, koji nisu imali navike da pale svjetla, ostajalo u mraku) najprije se očešao sluhom o Macin mljackavi šapat; stražnjicom je podupirala peć i s Vesnom, koja je još bila gimnazijalka, raspravljala "za i protiv" o djevojkama u višim razredima koje "dolaze u obzir". Zatim je (vjerojatno iza živice rumenkasto žutih pramenova što su od rešetkastih vrata peći ukoso jenjavali prema blatnjavom podu) natrapao na šćućurenu Dunju i Branka pored noćnog ormarića; zapravo - nije uopće nagazio nego je samo znao za njih, jer je kroz jedva čujno pucketanje stratosfere već bilo vrijeme za "Moskvu". I napokon, zaobišavši Zdenkov krevet na kojemu je jedna tiha usplahirena ljubaznost nudila cigaretu drugoj, zaletio se u vječno mrmorivu prepirku između Krune i Vlade koji su, odupirući se cipelama o željezna uznožja, stajali kraj uličnoga prozora (najvjerojatnije, da ih kakav iznenadni došljak prve zapazi po krijesnicama cigareta u mraku). Pa s ironijom pomisli:
 ... Tamo, iza dvostrukih stakala: hladnoća, praporci, zvjezdice - himne Novom ljetu. A ovdje, počinje - ljubav i revolucija! Dečki, međutim - koliko god, sami po sebi, već od ranije bili "napredni" - nisu bili svjesni toga da su ih upravo te djevojke provjeravale u konspiraciji.
- Što je sad rekao? Koliko to? Uf, boga mu, i s tim smetnjama! Pazi, nemoj mi drmati antenu. - Nestrpljivo je mrmljao Branko, naćulivši uho pod našušureni papir.
- Mislim: sedam tenkova. Ali ono drugo nisam ni ja razumjela. - Zabrinuto je odgovarala Dunja, zagnjurivši nosom također. - A gdje mu je taj Volokolamsk?
- Ne znam; valjda negdje pred Moskvom. Nego, da prebaciš na četrdeset i jedan, a? ...
Branko je tu škrebetaljku, što su je pokušavali zvati aparatom, to poslijepodne bio donio iz grada kao "haj-haj stvarčicu" koju ne mora prijaviti na policiji - naprosto, jer to i nije bio nikakav radio nego tek neka amaterska konstrukcija, sklepana od kojekakvih starudija i koja je, tobože, mogla raditi čak i bez struje. Zapravo, on je to čudo tehnike - to malo čudovište u sanduku za pekmez - bio tek posudio na nekoliko dana - ne zato što bi za bilo koga od njih to bila jedina prilika da čuju London ili Moskvu, nego više zato što se u tomu skrivala neka nova, vrlo opasna draž da ilegalno slušaju zajedno.
- Napoleon je na požaru Moskve mogao bar ogrijati prste. A Hitler će, siromah, samo dobiti ozebline, tamo na minus trideset!
- Pa, kažem ti ja: Gotovo je! Do proljeća, najkasnije.
- Misliš? ...
Ustvari, trebalo je to - po zamisli o kojoj Branko prethodno uopće nije bio "prodiskutirao" s drugovima - da bude produžetak i nadgradnja onoga istog uzbuđenja što ga je osjetio, kad ih je Maca neki dan, rasporedivši ih na minute, pozvala u Gornje Svetice (nitko od njih nije znao u čiji to stan); dogacali su kroz prigušenu susnježicu, pored natrulih plotova iza kojih kao da je bila zbijena pustoš, pa dvoje po dvoje - momak i djevojka - skretali u malo dvorište u kojemu kao da je unaprijed bilo sve izumrlo a zatim se tiho, napregnutih živaca zbijali oko mlake peći da zajednički pročitaju brošuru o borbi kineskih partizana. Štoviše - opet po njegovoj zamisli o kojoj također još ništa nije spominjao - upravo je to, taj njegov prijemnik, trebalo da postane (kako ga je u sebi već nazivao): tajni ured za informacije. Međutim - kad je htio, sanjareći tako, zaklonjen rebrastim polusjenama preko kojih su navirale kavalkade zaštitnih tonova, da prijeđe na kratki val, iznutra nešto zagrebe i škljocnu, a stvarčica mu crkne u nepovrat.
Tako su se ta zimska poslijepodneva pretakala iz dana u dan. I onda su - gotovo neopazice - rasli sutoni, rasle i čežnje, a razgovori se kidali u male, zgusnute tišine iz kojih su propupavali šapati, natopljeni nježnošću. I - kao slučajno - uvijek su se nalazili dvoje po dvoje u smiraju - jedni šćućureni pod prozorom, drugi na rubu kreveta, treći za klavirom. I svi su pomalo već okopnjeli za ono veličanstveno "sutra" u sebi - sutra u kojemu će sve jednadžbe poraza rješavati revolucija - i ponovo nastavljali po jedno svoje rekonstruirano "jučer", osjetljivi na prisutnost i samoću najbližih, nudeći jedni drugima razmišljanja ili uzdahe, tražeći u mraku ruke, cigarete ili pramenove kose.
- No, dakle!? ... - Glasom velikoga trageda Kruno je već po treći put one večeri bio postavio to sudbinsko pitanje.
- Ali, čovječe! ... Zašto toliko mučiš i sebe i mene? - Prosvjedovala je Dunja na suzu koja je u tom trenutku škropnula na njezino zapešće. - Ta, jedna ljubav ne čini život životom!
- Za druge, možda. Za one kojima je svaka nova ljubav samo jedno biserno zrnce više u ogrlici taštine. Ali, ja! ... Zar ne shvaćaš? - Bio je spreman da naživo rezucka samoga sebe.
- Da, shvaćam: sebični osjećaj manje vrijednosti ... Samo, vremena su danas previše ozbiljna, da se igramo Romea i Julije. Osim toga, mi koji se trudimo da budemo ljudi posebnoga kova! ...
- Ah, Dunjo, zaboga ... uvijek posuđuješ neke velike riječi koje nisu bile skrojene za dubinu našega nesporazuma. Ja, kad istinski patim, najradije citiram samoga sebe.
A likovao je - tužno, u izvjesnom smislu: Nagib je, dakle, s tolike visine bio dovoljan; tek u trećem pokušaju, doduše, ali - neka zna! Uostalom, zaliha njegova bola - sad je mogao biti siguran - izgledala je ogromna, premda mu je prva suza kanula na vlastiti palac, a druga se, vjerojatno, izgubila negdje u prazno. Žmigajući vjeđama, bio se već pobojao da će mu to najsnažnije uvjeravanje presušiti prije vremena, kad je napokon pogodio.
- Ti si narcisoid, zaljubljen u svoj vlastiti stil izražavanja. - Odgovorila mu je ona, grickajući nokte.
- Ne, ne. Varaš se, Dunjo! Nego ja sam samo dječački naivno zloupotrebljavao tvoju ljubaznost. Tvoju želju da mi pomogneš u sređivanju rukopisa. - I zatim bezbojnim glasom, nešto jačim od šutnje, poče raspredati nadušak sve ono što je već bilo u njegovom unutarnjem džepu napisano kao "posljednji pokušaj objašnjenja". - Naravno, ja to znam: ti me ne voliš i, zapravo ... ti mene i ne možeš voljeti - ovakvoga. To je samo drugarska obazrivost, jer nećeš da me povrijediš. Jer, konačno - što sam ja!? ... I, kad god iziđeš odavle, misliš: ionako, ohladit će se on i sam ... Uostalom, nije ni potrebno da me voliš. Bar onako, kako je to meni potrebno. Jer osnovica našemu uzajamnomu nezadovoljstvu leži baš u toj nedorečenosti odnosa.
- Svejedno, tko je tu odviše kriv, ja ili ti - umetnula je (činilo mu se - zlobno).
- Gotovo tri mjeseca hodamo zajedno, pa opet! ...
Izgledao je samomu sebi neizmjerno glup s tim "hodanjem", jer su, zapravo, kroz čitavo to vrijeme uglavnom sjedjeli na tom istom rubu kreveta, ne usuđujući se ni da prilegnu.
- Eto, gotovo svaki dan dolaziš ovamo, u Sljeparnik. K meni? K nama? Vrag bi ga znao komu! ... Premda mi se ipak čini da znam: Zato, da između dva ilegalna zadatka malo predahneš, a ne da nekomu budeš djevojka ... I upravo zato bojim se: to ne može dobro svršiti. Jer, ti ... kao da ne uviđaš koliko sam ja! ...
- Uviđam, na žalost, uviđam. A najviše: koliko si grozan sadist! ... Kojekakvim svojim izmišljotinama mrcvariš čovjeka, dok ti ne povjeruje. I, dok te ne počne mrziti. A onda, opet, novi niz izmišljotina koje proturječe prvima, da bi te čovjek mogao mrziti još više. To su te tvoje introspektivne analize!
- Dakle: Sadist! ... kažeš. Sadist. - Turobnom povrijeđenošću ponovi Kruno i zašuti.
- Pa, ne kažem: uvijek. Pogotovo ne, kada te promatram kako se u zabavnoj sobi igraš s upraviteljevim psetancem. Tepaš mu, kao da za životinje imaš više sućuti nego za ljude. Reci, zašto je to tako?
- E pa, draga moja ... - Uspravio je leđa pred važnošću onoga što je nakanio reći. - Možda je to i zato, što su mi one, te životinjice, dosad nanijele manje poniženja, jer me ne razvrstavaju po sažaljenju kao ljudi. - A kad je, napokon, i sam doslušao smisao te namještene, patetične isprike, osjeti stid. Izvadio je cigaretu i mekšao je među prstima pa, prije nego će potražiti upaljač, pogledao na sat. Uvijek je - manje ili više iz higijenskih razloga - nastojao da, s obzirom na racionirano snabdijevanje, protekne izvjesno vrijeme između jednog i drugog pušenja.
Branko je, ljut na tehniku, i dalje prčkao po sandučiću za pekmez - nasumce, s nadom. Bila je to zima koja peče do boli, čak i za živu u termometru neprijatna - jedna od onih koja je u Wehrmachtu (ako su se, uopće, smjeli sjećati Napoleona) izazivala ispriku i gnjev.
 ... "Govori Moskva. Moskva govori." Jednolično je čitao spiker. "U vrlo teškim borbama, što su ih ovih dana vodili oko Volokolamskog druma ... "
- Eto, vidiš! ... - Reče Kruno. - Strepim nad svakim izvještajem s fronte; pa ipak - ide mi pomalo na živce ono: pod mudrim rukovodstvom Osipa Visarionoviča ... Ovdje, u domaćem kultu, "vođe" i "poglavnici"; tamo, opet, "baćuške" i "učitelji". Sve neke providnosti, mitovi, apoteoze! ... Kao da ljudski rod ima ramena samo zato, da bi na njima vječno nekoga mogao nositi.
- Anarhistički defetizam! ... druže. - Ubijstveno je siktala Maca s toliko prskave brzine, kao da je tu anatemu već u više navrata ponavljala.
- Ma, čekajte! ... boga mu. - Prošišta Branko. - Opet nisam dobro čuo koliko ...
- Eto, na primjer, ja ... - Nastavljao je Kruno - bez obzira na njihovo opće negodovanje što je uvijek, u svakoj diskusiji, počinjao s egocentrizmom. A cigareta mu se, kao krijesnica, upletala u lelujavo raštenje psovki. - Slušam to iz dana u dan, nemajući pojma gdje su ta sela i gradovi, a te mi brojke, ma kako željne, bivaju sve nekako okruglije. I nevjerojatnije, dakako! A opet, vrag ih odnio! ... ne mogu bez njih. Kao da je baš onih desetak ili dvadeset zarobljenih pušaka tako presudno za čvrstinu kojom premještam nade u naredne, strateški opravdanije rokove pobjede i mira.
- A na taj tvoj skepticizam goni li te nevjerica ili strah? - Opovrne mu Vlado - ideološki nedokučivo.
- Pa ... ne znam, zapravo. Možda i jedno i drugo. Ali, najviše - taj nesrazmjer u žrtvama. A, oprosti ... kad bih ja bio zadužen za propagandu! ...
Vlado se grgoljivo zacereknu:
- Haha, ha ... Zna se! Bila bi to romantična istinoljubivost.
- Ma, šutite malo, boga mu! - Prigušeno se okosi na njih Branko - s glavom negdje odozdol, iz noćnog ormarića. - Rusi su, izgleda, probili frontu na prilazima Moskvi.
- Napokon! - Zadivljeno uzdahne Dunja.
Gonjeni nekom zaradovanom pokretljivošću, koja je nadirala ni od kud, svi su, prije nego što su se ponovo preraspodijelili u samoće, nagrnuli prema klaviru da bar zapjevuše koju. Revolucionarne pjesme nisu dolazile u obzir ni šapatom; bilo bi to vrlo neodgovorno i riskantno - ne samo zato što je njihov svaki malo glasniji razgovor bio dostupan prisluškivanju štićenika starosjedilaca, nego i zbog nedovoljne akustične izolacije u podu. Naime, baš u sobi na katu ispod njih bio je privremeno smješten ured "ustaškoga tabora", teritorijalne poluvojne organizacije za taj dio grada (paradoksalna okolnost, doduše, ali to im je - uz maksimum opreza - bila i najbolja zaštita). Bilo je dovoljno kancona, šlagera i čardaša - dakle, sve u granicama "novoga poretka" - i za razonodu i za ples; međutim, svi su se oni (osim Milana, naravno) na neki način, u načelu, vraški trudili da, suprotno svojim godinama, ideološki preziru ples kao besposleno miganje stražnjicom, dokazujući time svoj revolucionarni puritanizam, svoju klasnu svijest.
- Daj radije malo Beethovena! - Tuckala je Maca Davora po ramenu - politički spremna da shvati. - Čitala sam kako je Vladimir Iljič rekao ...
Kruno, koji je volio crni humor na svoj račun, nije joj dao da završi:
- Mi smo u zavodu dobili prilično temeljito klasično obrazovanje - čak i u muzici. Ja, doduše, nisam baš često odlazio na koncerte, ali bih, zato, svaki put nakon nekoliko taktova zaspao. A čim bi publika počela pljeskati, ja bih se trgnuo. I, što su ljudi bili više oduševljeni, ja sam bio dulje budan.
A Zdenko u smijehu doda:
- Priznaj, dakle: U čemu si, onda, više uživao - u kratkim recitalima ili u dugačkim simfonijama?
- Pa, u dugačkim simfonijama, naravno!
I svi su se smijali kroz Davorove improvizacije.
Vlado je udnu sobe, zaklonjen debelim zidom tonova (i ne pomaknuvši se, jer je znao da će mu i dotle biti sasvim dosta muzike) izvaljen po susjednom krevetu, poluglasno pokušavao da ubitačnim dokazima razoruža Milana.
- Avantura? ...
- Ne, to nije kao ono s Dragicom; to je ozbiljna stvar.
- Ljubav? ...
- Da. Bar mi se čini!
- Baš ona prava? - Zujao mu je na uho. - I kažeš: vječna, a?
- Mislim, nije papirnata. I, zaista me voli.
- I tobože: Zna radnju? ...
- Ih! Još pitaš! ...
- Pa, deder, onda ... i mi da ti je upoznamo!
- Ne može! Nije ti ona ni za svece ni za zlobnike.
- A kako se zove?
- Nevenka.
- No, čuj ... ti si mi se, izgleda, tu nešto grdno zapetljao s tom Nevenkom.
- Ne bih rekao. - Pomalo muški se ispričavao Milan. - Ipak ti ja tu, onako usput ... znaš? ... da ne nagazim na minu ...
- Ali donekle i glumiš, a? Neodoljiva osvajača, naročito!
- Pa, čuj ... da ne glumim - glumim pomalo. Nego ... svima se nama ponekad čini da smo takvi. Ali, glumeći sebe, glumimo i sebi.
- Dobro, to je u redu. Međutim - što si ti tu, zapravo? Uvijek malo više ili malo manje poraženo i zasopljeno biće komu se uspjeh ne mjeri aršinom njegove osjećajnosti nego ženskom samovoljom. Ili, glavoboljom!
- U nekoj drugoj prilici, možda.
- Ili, dok ti zbog nečega ne prisjedne opet.
- Budi bez brige!
- Recimo, čak i u onom najvišem, gimnastičkom stadiju zanosa, kada svaki put moraš biti ljubavno pametan?
- Misliš li: zbog tripera ili zbog abortusa?
 
- Da, i zbog toga.
- Time razbijaju glavu moralisti s garantiranim snabdijevanjem.
 
- Ali, ja sad mislim na onu ljubav koja nije ni osjećaj manje vrijednosti ni heroizam na mehanizmu glorifikacije; mislim, naprosto, na fiziologiju ... shvaćaš? Jer, premda ti je najveća draž da čitavom površinom sebe iščekuješ pahuljice milovanja, najčešće si prisiljen, zapravo, na samoraspaljivanje - u muškim maštarijama kojima se tek dočarava uzbudljivost uzbuđenja.
- Pa, u neku ruku ... da. Pogotovo, kad radnja nije spontana.
 
- I onda ti se - kažem, najčešće - sva pažnja - bistra, brate, kao dan! - samo pretoči u jagodice, u mekani stisak dlana, u treperavo istezanje opruga na nogama, - nastavljao je Vlado jedva čujno. - I, napokon ... sve ono, što ti tako obilato nazivaš ljubavlju, zbije se u gromobranu tebetvojnosti u superlativu, pa, nagomilavši se samim sobom, isplaziš u kakvu mrklinu to svoje ushićenje te zaroniš u plameno bespuće grozničava samozaborava. I tek što ti se do rasplamsale žudnje doguralo nekoliko palaca vječnosti, moraš da pod provalom one ljigave snage već osjetiš klonuće praznine - umor jedne bezbroj puta ponovljene iluzije: zahvalnost prema samomu sebi što si još jedanput uspio biti muškarac.
- Čuj, Vlado ... ti si to, boga mi, tako uzbudljivo iskitio, da i same te riječi, u neku ruku, postaju doživljaj.
 
- Ah, mani ga, čovječe! ... Moramo tako. S jedne strane, jer i to ti je nešto - u krizi. A s druge, opet - moglo bi nam kroz ove Davorove improvizacije umaknuti kakva pornografska burgija, pa da razočaramo djevojke. Jer, premda su napredne, ne smijemo im dati prilike da se sablazne.
Istodobno je Zdenko, pun žara, objašnjavao Dubravki njihov zajednički, borben stav prema licu i naličju "Društva svetog Vida".
- Možda običnim ljudima dobre volje, kada čuju kako rogoborimo protiv dobročinstava, naša pobuna izgleda i čudovišna i licemjerna u isti mah. Hendikepirani, naime - invalidi (a tu ne mislim samo na fizičke ili psihičke traume nego i na životnu nesnalažljivost općenito) ne podnose demonstraciju ljubavi prema bližnjima, ali se njome i te kako koriste. Ljudi, naime - zdravi, jaki, sigurni - dobre volje prosuđuju i vrednuju po tomu što i koliko njihovi bližnji ne znaju i ne mogu, a ne obrnuto. I tu nema ravnopravnosti. Čak ni na razini nižoj od one moguće. I tako nevoljnici, prisiljeni na zahvalnost, uzvraćaju zavišću i agresijom, ali - usporedo, dakako - i pretjerivanjem vlastite bespomoćnosti. A upravo u toj točki - na pitanju "moći" ili "nemoći" - naš program polazi od obrnutoga poimanja prava i dužnosti - vlastitim snagama, uvjetujući jedno s drugim. Nama će pomoć i dalje biti neophodna; međutim - onu koja nam se, svjesno ili nesvjesno, iskazuje kao sažaljenje ili nadmoć - upravo zato, jer ponizuje - moramo odbaciti. A to obični ljudi dobre volje, na žalost, ne razumiju.
S druge strane prolaza, ostavljeni da se diskretno grizu velikim objašnjenjima, još uvijek su sjedjeli Dunja i Kruno - uzajamno prepuni mrzovolje - ona ukočena i nijema (jer, kako je maločas rekla, "sve to skupa nije imalo smisla"), i on u dugačkom, prigušenom monologu, sav nekako u treperavu kolebanju između jadikovke i senzualna prstometa.
- Ma, znam ja: svi vi mislite da sam ja cinik; a i sam se, pomalo, razmećem time. Ali, kad bi ti znala koliko ja zbog toga patim! Svjestan sam da je to samo obrambeni mehanizam, ali - što mi drugo preostaje! ... ovakvomu. Jer, eto, nemam prava ni da volim kao drugi. A moram vjerovati u jednakost! - Zatim, zamjećujući kako mu po obrazima polagano cvjetaju lišajevi nelagode zbog onoga što je maločas govorio pred Macom i Vladom, reče ravnim, pomalo drhtavim glasom: - Nego, čuj, Dunjo ... Oprosti! Toliko sam besmislica nadrobio večeras u onoj političkoj papazjaniji. Htio sam, naprosto, iskušati tko će se komu prije popeti na živce - ili ja vama, ili vi meni. Jer, priznajem - ljuti me što je vama, naprednjacima, uvijek sve tako jasno. I što uvijek nađete jednostavan dijalektički odgovor - po formuli: "pravilno" ili "nepravilno", druže.
- Da, znam; vidjela sam to. Htio si, naprosto, da nas mučiš.
- A ne, ne; varaš se! Bio sam samo loš način izabrao. I dopuštao sam sebi da me &iznervirate s tim svojim parolama. Jer - bez obzira što smo mi tek dojenčad revolucije - nikad ne bismo smjeli priuštiti sebi onu prokletu naviku da svoju golotinju duha, pa makar i privremeno, skrivamo tuđom odjećom, ma koliko bila i od najslađih riječi satkana.
- Pa, onda ... kako da ti vjerujem!? Kako da te razumijem!? Upravo zato, što je sve - pa čak i ono što govoriš o samomu sebi - uvijek samo beskrajni niz kitnjastih rečenica - hvastao se ili ponižavao, svejedno. Dapače, rekla bih i da se svojim vlastitim jadikovkama zabavljaš i veseliš.
- O, Dunjo, zaboga! Zapamti to već jednom! Što god čovjek sam o sebi rekao - pa ma kako to rđavo bilo - uvijek je to, u izvjesnom smislu: poezija!
- Žalosno je to, žalosno. - Uzdahne Dunja - odjednom, bar za dvadeset godina starija.
- Da, znam: prvenstveno, ti se bojiš da bih mogao biti kukavica. Ali, vjeruj mi - htio bih sasvim iskreno surađivati u pokretu. Eto, govorim ti to ozbiljno. I mogu ti odmah priznati: uglavnom, iz dva sebična razloga. Zbog tolike privrženosti prema tebi i zbog želje da konačno doživim i svoj vlastiti preporod. I budi uvjerena, sve bih dao od sebe! - Jedan je trenutak razgledavao svoj dlan, pa dometne. - A mislim: bar bih nešto, sigurno, mogao da dam.
Dotle su Milan i Vlado nastavljali da se golicavim šapatom tješe.
- Pa, dobro, recimo da je tako, to što se nas tiče. A što je, po tvom mišljenju, sa ženama?
- Hja ... Kad u nama ne bi bilo toliko nojevske krvi koja nas, dok uživamo (ili nam se bar čini da uživamo) tjera da od straha odmah zavlačimo glavu pod suknju, možda bi ta igra izgledala daleko jednostavnija. Ovako, umjesto da nas potakne na ljubav, priroda nas obmanjuje čarima - sve dotle, dok postoji makar kakva veza između snošljivosti i snošaja. Inače, sve ti se one mogu svrstati uglavnom u dvije skupine: Jednima se u venama pjenuša soda, i najbolje su ti kad o njima ne misliš uopće. A onih drugih, koje su nabijene pohlepnom drhtavicom požude, sačuvaj te Bog! Razbuktalim te krošnjama svojih bedara progutaju do korijena - svjesne da punina grča pripada njihovoj utrobi, a ne tebi, dragi moj.
- Svejedno! Što mi je, da mi je, ali, kad je ljubav u pitanju, neću da ispadnem ni poslovni šmokljan, a ni očajnik. Hoću, bar za svoj račun, da budem umjetnik.
- Eh, beno jedna! ... Previše ti to nade poklanjaš svom gudalu.
- Pa, sad ... možda i to. Nego, čuj ... Baš sam noćas izračunao: Kad bih svaki dan imao pet novih ljubavnica, jedva bih do mirovine nagurao pedesetak tisuća.
- Pa to nisu ni sve žene u ovom gradu.
- A čovjek ponekad mašta: Eh, da mi je da povalim čitav svijet!
Vlado se dugo, đavolski sivo zasmijavao - na silu, sorljivo, mlatarajući cipelama po željeznom uznožju kreveta.
- Eto, vidiš ... To ti je ideja! A za poratne prilike naročito. Jer, kad budu ostala čitava naselja bez jednog jedinog muškarca - i država okupi nekoliko stotina ovakvih, požrtvovnih momaka pa s njima u specijalnu rasplodnu brigadu! Nešto kao čovjekoljubivu ergelu ili nacionalni trust za repopulaciju! ... Sve bi da se praši od ljubavi.
- Divota! Bio bi to, valjda, jedini pristojan posao za mene. Plemenit i pun inspiracije na kojemu bi, zacijelo, premašivao normu.
- E, jesi mi trudbenik, Milane, da ti para nema! - Grcao je Vlado, kikotajući kašljucavo. - Nego, u to ime: Daj ti sad meni da pripalim jednu!
Oslanjajući se laktovima na klavir, Vesna je, opčinjena strelovitim poskakivanjem olinjalih batića po žicama, vjerovala da obožava muziku. Doduše, to što im je Davor upravo svirao, nije se dalo pjevušiti, pa ipak - pokušavala je da kroz oborene trepavice zapamti što više od te goropadne bujice zvuka koja je (bar joj se to tako činilo) pronosila u sebi toliko bliskih resica i šara, da ih je bilo nemoguće smjestiti negdje određeno u prisjećanju, prepoznatljivih tek kao slutnje ili jedva kao natuknice slutnje. A bila je i sasvim iskreno zadivljena, jer je to - kako je plaho priznao - komponirao on sam.
Branko je, zavukavši se u najdalji kut, poluglasno razgovarao s Macom; bilo je toliko fortisima u zraku, da se nije moglo razabrati o čemu šućore, samo se neočekivano, iznevjeren tišinom, čuo dio Macina odgovora:
- U redu, mogu te povezati s jednim drugom koji ...
 ... Branko! Taj opet pokušava da bude konspirativniji od ostalih. - Pomisli Kruno sa strane.
Uto Nada, sva se usoptivši, nagrne zbijenim grudima s vrata i zakorači ravno u raspjevani stavak sanjarenja.
- Zdravo, narode! ... Oho, pa tu je već prava poslovna atmosfera: dimite, cerekate se, svirate! ...
A Dunja će joj nešto vedrije:
- Zato se nas dvoje, ovdje, opet pomalo svađuckamo.
grijača
- Pa, što je to s vama, golubići!? Je li to, možda, pred proljeće?
- Ah ... I gore od toga! Sivkasto reče Kruno, paleći rastreseno žigice. - Za nas koji smo principijelni ... proljeće se odgađa do daljnjega!
- Imam ja jednu bogovsku riječ za njih oboje! - Iznenada zaurla Milan preko muzike. - Njih dvoje vječno tu - ili krunuju ili dunjare.
Svi su se zagrohotali; Kruno najviše.
Onda se Nada, sva još puna pokretljivosti, svježa, s mirisom snijega na uvojcima, uzmuva da pronađe jednu slobodniju kvaku na prozoru za ogrtač pa, obišavši oko klavira, potapša Davora po ramenu:
- Ej, momče ... što li ti to sviraš, a!? Mora da je nešto supermoderno ili strašno dosadno, kada se Vesna tako ufitiljila. - I spazila je odmah (bar joj se tako činilo kasnije) da to, što je rekla, nikako nije bilo na mjestu, jer su se, najednom, plitko rascvjetani obrazi oko njegova osmijeha stali grčiti bliže nosu.
Vesna zausti nešto između prijekorne grimase i zbunjenosti:
- Radije, poslušaj malo! To ti je njegova vlastita kompozicija.
Nada je samo cmoknula kroz nelagodu pa nesuvislo pošla prema prozoru, povukla prstom po zamagljenom staklu i ponovo se vratila klaviru:
- Oprosti! Zapravo, nisam ni slušala. Izvalila sam, tek onako. - Gotovo da je žmirkala protiv suza koje su joj svaki čas mogle pobjeći.
Milan je, prepušten opojnoj slasti ništavila kroz koje su se još meškoljile Vladine riječi, malim pospanim kretnjama šake tuckao gudalom po zidu iznad glave, ali, kad je shvatio nesporazum, bi mu žao i Nade i Davora pa progunđa:
- Nema veze! Ionako, svaka originalnost mora donekle i riskirati. Ako ni zbog čega, ono zbog nedovoljne duhovne pripravnosti okoline za novotarije. A on je, zapravo, tek sinoć to izbockao do kraja.
- Kaže: Klavirska partitura za drugi slavenski kvintet. - Šapnu joj Vesna u međuvremenu.
Davor je, razočarano molećiv, obraćajući se više Nadi nego ostalima u sobi, nekako izgubljeno zapitao:
- Zbilja, ne sviđa vam se baš nimalo?
Ali, za kritičku analizu ili laskav komentar prilike više nije bilo. Toni je (bili su duboko svjesni: vjetrogonja i klipan koji se gotovo od prvoga dana, a da ni sami nisu znali kako, nametnuo njihovom društvancu) baš tada popostao časak na hodniku da se pripremi za "nastup"; zagledavao je na vratima bijelu emajliranu pločicu s debelom brojkom šest i, lupkajući petom o petu da bi odvalio snijeg sa čizama, kao da je smijuljkom razmišljao:
 ... Ipak, svejedno! Dragi su mi, vrag da ih nosi! U toj njihovoj studentskoj sobi čovjek se sasvim drugačije osjeća. Drugačije nego na pijankama ... I te njihove djevojke! Kako su ih samo, onako slijepi, pronašli!? ... Premda su, izgleda, svi odreda komunisti.
Pa, prisluškujući žagor u zaglušnim kavalkadama tonova, htjede da jurne "kao torpedo", ali još je sekundu-dvije stajao poput napeta luka, s nosom gotovo među vratnicama - sav u napregnutoj želji da bane s bučnom patetikom i komedijaški veselo; prebirao je otkucaje srca za nalet i cerekao se; htio je baš da im pokaže - njima koji su neprestano nekoga vraga mudrovali - kako, usprkos ratnim vremenima, mora izgledati obrazovan veseljak njihove dobi. No, kada se napokon odlučio da u silovitu poskoku poput bure nahrupi do nasred sobe i da u velikom neobuzdanom zamahu potcikne i da ih prepadne, kvaka mu se zadjene u rukav šinjela i on se, sputan u nedovršenoj namjeri, povede naglavce, jedva održavajući ravnotežu - i sam iznenađen u kriku:
- Spremni!!! ...
Vlado, koji ga je spazio prvi, dok je još bio samo rame i revolver u procjepu (uvjeren kao i ostali da je Toni "unsovac"), sasvim je neznatno posivio i za sve njih, koji su bili zabavljeni sutonom, pokušao pljoštimice da odrubi sve smislove rečenica, pa, nemoćan da zadrži laganu drhtavicu oko jetre, digne - činilo mu se i samomu - u pretjeranoj revnosti tanku ruku na pozdrav, zamuckujući:
- Spremni!
A Toni zakašnjelim grohotom:
- Za pijanku ili za kolače!? ...
I, dok su oni opet bili zatečeni strahom koji se, još i prije iskona, morao svaki put premetati u ljubaznost, Toni, prilazeći prvom krevetu, nemarno spusti raskvašenu kutiju i nastavi:
- Evo, tu je, boga li vam ćoravog ... moja prva vojnička plaća!
- Vojnička!? ... - Ušilji se Kruno u priglupu radoznalost. - Pa, zar ti nisi na dužnosti poručnika? Odnosno, časnika ustaške nadzorne službe - kako se to danas kaže. - Htio je da ga zezne.
- Bravo! ... Kruno. Ti, dakle - bar što se tiče odnosa prema onom neprijateljskom letku - imaš dovoljno uvjeta da budeš pripadnik ustaške mladeži. - Za uzvrat, podvaljivao mu je Toni dobroćudno.
Svi su protrnuli.
- Kakav to letak? - Jedva je uspio protisnuti Kruno.
- Ma, hajde, ne pravi se lud! To cijeli grad već zna: "O, jeziku, rode, da ti pojem - očišćenom zakonom pod brojem".
Svi su oni taj šapirografirani letak, u kojemu je bila karikirana pseudo-filološka histerija pohrvaćivanja riječi stranoga porijekla znali napamet. Bio je to također jedan vid otpora protiv austrougarskih naftalinaca koji su, po uzoru na njemačke kovanice, izmišljali "krugovale", "munjovoze" i "slikokaze"; bila je to groteska, politički snažnija od bilo kakvoga pamfleta, o vječno sluganskoj ulozi nauke koja se, istinski zaljubljena u svoju istinoljubivost, ušeprtljala da, u skladu s njemačkim patentom o historijskom poslanstvu svoje rase, dokaže na brzu ruku da su i Hrvati porijeklom Goti. Sada im je, međutim, bilo jasno da je on, Toni, bio - unatoč njihovu oprezu - i te kako, do sitnica obaviješten o svemu što su oni, krijući se iza naivnosti - ne samo radili nego čak i mislili. Pa ipak, iza te očito nedvosmislene šale (a bili su na čudu, jer je donosila toliko izravne tjeskobe, da bi bila samo šala) bilo je i vrlo značajna upozorenja, da nije ni bilo izbora - zakikotati se ili praviti glupo lice. Iza toga, dakle, nije mogao stajati on osobno - ni kao vješto prikriven uljez ni kao zavrbovan provokator, jer su svi oni od prvoga trenutka znali da je, bar upola, to što jest: ustaša i Dalmatinac koji je srednju školu završio u sjemeništu, a prvi se put provozao kroz javnu kuću kad mu je bilo šesnaest godina; znači - nije to bila tek njegova nesmotrenost nego udica u zastrašujućoj, sveprisutnoj pesnici tajne policije koja se tu, eto, potitrava s njima, a da, usprkos tomu, nisu mogli dokučiti da li je već spremna da ih smoždi ili samo da im priprijeti. I Vlado, kad već nije bilo uzmaka, da bi dokončao tu nepodnošljivo dugu sekundu strepnje, reče po asocijaciji:
- Da si došao minutu ranije! ... Upravo je Milan smislio dva fantastična izraza: krunovati za Romea i dunjariti za Juliju.
- Sjajno! ... boga li vam ćoravoga - Podvikne Toni, sav se izobličivši od ushićenja. - Moram to zapisati! ... Dakle? ... Neka Kruno samo krunuje, a nama ostalima - u to ime - neka budu kolači, torta i liker! Je li jasno!?
- Ti si strašan momak, zaista! - Produži Vlado, uhodavši se već pomalo u jezu. - Pa ti znaš da među nama, osim Krune, uopće nema izjelica.
- Hajde, narode, navali! Za večeras je dosta tih sentimentalnih štimunga. Ako bude malo, ima Toni još kuna. Šalje ćaća pare i sve kuka da mu sin crkava od gladi u velikom gradu.
Onda Milan bučno poskoči s kreveta i svečano podigne otvoren dlan:
- Spremni!!! ... Rekao sam ja da si ti pametan.
 
* * *
7.
 
- Po što, zapravo, dolazi Branko k vama u dom? - Upitao je upravitelj Krunu.
- Pa, tako; dolazi. Mi smo, znate, školski drugovi još od nekad.
- To znam. Ali, niti je on štićenik ovoga doma niti student. Na taj se način remeti kućni red.
Pa, sad ... Ako smatrate! ... Inače, šteta! Bistar je i sluša, dok mi učimo. A, osim toga, ima i vrlo bijedan stan.
17. siječnja 1942.
 
Staza u snijegu
 
- Ufff! Da im boga tromotorca! ... kad i po ovakvom vremenu očekuju napad iz zraka. - Branko je, još uvijek zaokupljen izmaglicom raspoloženja u domu, sad imao razlog više da se kostriješi na sistem, zato što se i meteorološka prognoza smatrala strateškom tajnom. - Kao da saveznici nemaju pojma da ovdje pada snijeg! ...
A, kao nikada dotle - činilo se - ruke mu bijahu potrebne. Premda je još uvijek pokušavao da ih zagnjuri - bez obzira, što to više i nisu bili džepovi nego ledena sita. Skanjivao se - još korak ili dva - morat će ih izvući, svakako. Bar da ravnotežu održi. Ali, prokletstvo - već je mogao naslutiti: volja nikako da pokrene zglobove dalje od ramena.
 ... Ako je ovdje toliki minus, kako li tek Rusi guraju tamo negdje oko Lenjingrada!
Međutim, da bi ga zagrijala, utjeha bi morala biti nabijena s najmanje tisuću kalorija više. Zato se Branko, ne ulazeći dublje u vojno-političku situaciju, odupro na psovku koja mu je bila najbliže. Jer, ma koliko se trudio da omalovaži studen te silovite vijavice koja je u zahuktalom raštenju zviždala, iskrzana đavolskom razjarenošću i svijala sav akustički prostor naniže, bilo mu je kao da već nema sasvim sebe u sebi - sav u bauljavim naporima da što prije prevali onih valjda stotinjak metara još.
 ... Baš nije vrijedilo ni da iziđem iz kuće na ovakvu svinjariju! - Promrsi, ne mičući usnama, - Ionako, sve se to, tamo u domu, uvijek razvodni u njihovim intelektualističkim blezgarijama.
Ustvari, taj prvi semestar njihova prijateljstva bio je pri kraju; na ispitima privrženosti, što su ih iz dana u dan uzajamno polagali, svi su bili prošli - jedni s malo manje, drugi s malo više uspjeha. Jer, ma koliko svi podjednako cijenili onu zajedničku atmosferu drugarstva - atmosferu koja je bila usmjerena revolucionarnoj aktivnosti - ipak je ta njihova, studentska soba bila i čvorište posebnih odnosa. Gotovo svaki dan, od rana poslijepodneva do kasne večeri, društvance je bilo na okupu, i kao da se tu nisu registrirali ni datumi ni peripetije; uvijek je, naoko, bilo sve isto - osim što su, povremeno, u drugačijem rasporedu sjedjeli zajedno.
Branko je tek sada, kad je s razgažena pločnika skrenuo prema predgrađu, stao brižljivije zapažati dvije neugodne činjenice: da je od jutros napadalo bar desetak centimetara novoga snijega i da, što dalje ide, sve je manje prolaznika.
 ... Nekako ću, valjda, stići! Samo, taj prokleti vjetar! ... Premda mu je tlocrt puta do kuće bio već odavno ugrađen u motoričkoj podsvijesti - relativno siguran vodič u nekoj drugoj prilici - sada je, od koraka do koraka, u toj samoći bivalo sve manje onih sporednih opažaja koji bi mu poslužili kao kontrolni orijentir. Sve je češće bio primoravan da u perifernim asocijacijama potiskuje konačnu analizu te večeri u domu na Kanalu; istina - i on je, koliko maločas, bio u prilici da parafrazira neke sindikalne brošure i da zauzme stav, ali mu to sad nije bilo ni od kakve koristi. Na mahove, doduše, u prisjećanju je bilo i dragosti i ljutnje, jer se "čvrstinom" - bar prema većini u društvancu - mogao postaviti kao arbitar. Ustvari, jedino je sebe među dečkima i smatrao "revolucionarom" i "bez diskusije"; štoviše - procjenjujući to poslijepodnevno društvance nešto "skojevskije" (pogotovo, jer je, kao vječni opozicionar, bio alergičan na "malograđanštinu") jedino je sebe i Dunju priznavao pravim
pripadnicima radničke klase. Maca mu se, premda je naslućivao da bi mogla biti "sekretar ćelije", nije osobito dopadala kao žena; nešto je u njezinoj naravi bilo vrlo slično njemu samomu. Vlado, pak - iako teoretski najpotkovaniji među svima, bio je zagonetan svojom vještinom da neprestano dijalektički oponira čak i samomu sebi. Sve ostale - a naročito Zdenka i Krunu, zato što s njima nikad nije uspijevao da izvede mak na konac - intimno je svrstavao među "oportuniste" ("i lijeve i desne", kako je još običavao dodati).
- Jer, što tu ima da se filozofira? - Govorio je prije pola sata. - Samo akcija može izgraditi ili kompromitirati čovjeka.
Snijeg je, u međuvremenu - poput vunasta pijeska što mu guta slušik - zasipao sve jače.
 ... Vidio bih ja tu njihovu kuražu, da se sad oni nađu ovdje, sami samcati! Ni meni situacija nije baš najmilija! Ali, da kapituliram - ne dolazi u obzir! Samo, akcija! ... druže.
Još je, mada ne s tolikim pouzdanjem, vjerovao (ne može! - vjera je opijum za narod) svom šaputanju.
 ... Deder, samo: naprijed! ... u odlučni, teški boj.
A nakon desetak posustalih sekundi:
 ... Najgore je, što mi, mater mu božju, zasipa uši!
Čuo je u sebi, dapače - i nešto kao:
 ... Hajde, daj! Još! Još malo!
Pa čak i u bočnom zaskoku bure:
 ... Da umaknemo, druže!
I nije mislio na predah, dok je mrmljao:
- Prije nego to sasvim podivlja!
Međutim, kad mu se u tom povodljivom teturanju pričinilo da onaj komadić puta do raskršća hoda ipak predugo, zausti nevoljko:
- Brrr ... danas nema šale, boga mi!
 ... Dunja je, doduše, htjela poći sa mnom, ali ona svinja, Kruno - ponaša se tamo, kao da ima neko isključivo pravo na nju. I svojim ljubomornim ispadima samo se pravi važan. Kao da ona, kao djevojka, ne bi mogla pripadati bilo kojemu od nas.
Bio bi se, najradije, ugrizao za jezik savjesti, jer "pripadati" - to je bila reakcionarna, muška formulacija.
 ... Uostalom, što je on? Goljo ćoravi kao i ja. Samo, dok ja bar nešto radim za plaću, on još uvijek živi na jaslama, da svoje dupe intelektualizira tamo po sveučilištu. Tobože! ... Jer, ako ćemo partijski (osjetio je i sam - riječ mu se stropoštala iznenada kao planina smisla do kojega, čak ni u priželjkivanju, nije dospijevao sasvim), papirnato mu obrazovanje danas, u revolucionarnim kretanjima masa, nije nikakva privilegija; štoviše, ono može samo lakše zakamuflirati stavove. - Ključalo mu je u glavi. Naravno, tamo negdje oko podvožnjaka, dok u čarapama još nije osjećao ledena kopita.
- Da te otpratim? - Bila mu je rekla gore, u sobi - brižno, s Krunina kreveta. - Pričekaj! Ostani još! Ionako, za pola sata svi moramo krenuti. Taj prokleti redarstveni sat! ...
- Ne, ne, Dunjo. Hvala ... Čemu? Po toj zimi! Da te gnjavim. - Odgovorio je s pritajenim iščekivanjem, dok se - već u kaputu - skanjivao na vratima. - Ti moraš na sasvim drugi kraj grada. A do mene se, osim toga, i ne može tramvajem.
 ... Bolje da nije pošla. Htio ili ne htio, morao bih je uvesti u onu jazbinu. Ako ništa, ono bar da se malo ugrije. Pa, da se zgrozi, ugledavši sve njih kako se grče u snu i hrču, kako smrde i kašlju - na postelji, po podu, na stolu. Pijanu strvinu, a ne oca; Bracu s otvorenom kavernom; Anu s njezinim kopilančićima ... Bolje da ne!! ... dok ne nađem makar kakvu podstanarsku sobu. - Opravdavao se. - Drugo je literatura! ...
Zatim se, zguren do raskrvavljene kletve, zaplete u zapuhu - sav kao naduveno ništa iznutra, pun škrgutava bola u čaškicama. I, naljutivši se na svoju istinsku proleterštinu, zamumlja:
 ... Lako je njima dolje! Zahvaljujući svojoj snishodljivosti, nikad nisu Gromovnikovu mržnju osjetili do kraja. I sada su se, opet - makar je zavod raspušten - utrpali tamo, u dom pa, gospoda, sviraju, vuku stipendije od ustaške države i, tobože - rogobore još nešto! Sportski, naravno!
Ustvari, sve je to u njemu do maločas bilo kao neko periferno strujanje treperava jastva u monologu u kojemu kao da jesu i da nisu nedostajale premise protuslovljenja, jer, ma koliko pokušavao kroz njih iznijansirati svoje nezadovoljstvo - pogotovo prema onomu što je i sam danas mogao biti, a nije - bilo mu je ipak drago što u tom društvancu nešto znači. Po prirodi tvrd i zatvoren, a dovoljno razborit i gorak, mogao je i bez nekog napornijega odricanja da, prepuštajući njima onu mladenačku brzopletost u rasuđivanju, bude najpraktičnije revolucionaran.
 ... A i, napokon ... bit će tada dovoljno radničkih univerziteta za sve nas! - Mislio je s obećanjem, iz perspektive budućnosti. - Dospijem ja na sve to i kasnije! ...
A sad mu je tu, pod nabijenom kapom na čelu, ostala zamrznuta povlaka jedne jedine skorene misli o tom nestvarnom, svjetlucavom beskraju okoliša, čineći ga svjesnim da, zahvaljujući samo tom štipavom srhu pod košuljom, tu i tamo još osjeća sebe. I umoran, koliko god je to mogao a da ne posrne, jedva da je hodao - trapavo i sve sporije, zabadajući razgažene polucipele, pune snijega, i lijevo i desno u škripavi cijelac. A staza je - sva tamo negdje iza leđa već - sa svakim novim kućnim brojem bivala sve uža, bezobličnija, tiša.
 ... Samo, da izglavinjam onaj brisani prostor do raskršća!
U zadahtalu jurišanju protiv slapova uskovitlane pomame igličasta leda, što mu se poput cakline lijepio po licu i oko nosnica, čitav mu se otpor svodio na prostor - na tvrdi, gotovo uraganski pritisak vjetra što je u zviždavim naletima zbijao horizont ni na šta; i, da je bilo vremena, možda bi se bio sažalio nad sobom, jer obamrlim pesnicama nije mogao razvitlati ni pedalj gusta mraka oko sebe; jedva da je škrgutao psovke na razrijeđeno pramenje dima.
 ... Baš ove godine moralo pritisnuti, majku joj majčinu! Vjerojatno, da pomogne Rusima. Ali, ja sam, izgleda, nagrabusio! - Kao da reče sebi u bradu i nastavi misliti ono najnužnije. Ulica, kojoj bi da se utekne stopalom, njuhom ili ušima - bila je sad već kao mrtva; više kao da i nije prolazila tuda, zajedno s njim - nepodnošljivo gluha između plotova, zarasla u meke nagumine smetova bez mirisa; ulica u predgrađu zimi - ne sasvim obična i ne za sve jednaka.
 ... Ali, ma kakva bila, i ta staza u snijegu mora imati negdje kraj! - Škrgutne u pola nade, bez obzira na toliko uzaludnih koraka.
 ... Samo, da nisam već! ... Ne, tu nemam kamo zalutati. Ali, da bar na kakav smrad naletim u tom poklizavanju!
To nisu bile ni oblikovane rečenice ni određeno pitanje nego strah - osjećaj da sve, što sad uradi, mora da uradi sam.
- Proklete oči! - Uzdahne. - Sad bi mi, valjda, dobro došle! ...
Znao je: čovjek samo u krajnjem beznađu može tako intenzivno i tako jalovo čeznuti za onime u sebi, što nikad još i nikad više ne bi mogao biti - on. A sve što je u tom trenutku mogao biti - pa i budući zavjerenik, najposlije - bio je sad u jednoj jedinoj težnji sklupčan: samo da se skljoka na slamaricu - uvjeren da bi mogao čekati da glad naiđe i kasnije.
 ... Ili, da sam bar ponio kakvu štapinu! Premda, ni s njom ne bih vidio bolje! - Gotovo reče, kada su mu obrazi bili već ispod ništice.
Najednom ga - baš kad je nagađao po pretpostavkama gdje se, zapravo, nalazi: da li je već proklipsao kraj stolarije na uglu ili još nije dogurao ni do trafike - igličasti mlaz vjetra ošine s boka i maltene obori ustranu, pa on odmah, dospijevši da shvati tu busiju, ovnujski navali čelom - razjaren i sav se uvukavši u ramena; htjede da pokroči - bez daha i samo na časak; povede se i poguri u raskorak - sav u jednoj jedinoj misli da ne izgubi smjer. I pođe, opet, naprijed - gotovo nasumce; ponovo se uvije još više pred zakovitlanim ledom i zaželi silovito da pretrči nekamo pa, zatim, isto tako bez razloga zastane neodlučan, jedva toliko da potplatom zagrebe u prtinu; onda, prikupivši sva osjetila, iznova nagrne u bezdan - korak ili dva najviše.
 ... Aha, ipak! Tu smo, valjda. Sad, samo da stignem do raskršća! - Mislio je.
Taj put, po kojemu je hodao iz dana u dan, već je odavno bio sav u pamćenju njegovih tetiva: najprije, dvadesetak osrednjih koračaja ravno, pa oko hrpe šljunka, zatim žičana ograda sve do ceste; ono dalje bilo je sasvim jednostavno - desno do telegrafskoga stupa pa, na prijelazu, malo ukoso do plota, i onda druga uličica ulijevo. Ali sad je to bila samo još jedna predodžba više o nestvarnom, gotovo iščezlom prostoru od jučer - tek jedna suvišna i opasna predodžba koju su mu tabani samo silom htjeli utisnuti na tu izgacanu pustoš.
 ... A da se vratim!? - Upita se, ne sagledavši odgovor.
Bio je tada tri, četiri ili, možda, desetak metara najviše od onoga posljednjega ugla daleko, ali u toj vijavici još uvijek najbliže - ljudima. Nije bio baš posve siguran, ali tamo negdje - možda to i na suprotnom pločniku - pričini mu se u taj mah kao da, ipak, razaznaje nešto neodređeno - nešto kao gluhe stope u snijegu ili neko mrzovoljno mumljanje, što li?
- Upomoć! ... - Htio je da zovne, da jaukne, da vikne - bez ponosa, utjeskobljeno; međutim, gromada zgrušana vjetra odmah mu začepi grlo, i on u tom neartikuliranom zapomaganju jedva sam prepozna sebe, jer gotovo da mu glas nije dopirao ni do njega samoga.
 ... Pa ipak, netko bi morao čuti. Nije tako kasno! ... Jer, ni da je pakao! ... čovjek u gradu ne može ostati posve sam. - Ponadao se na časak - utopljenički tjeskobno. I počeka malo - činilo mu se - u grču, bar pet podmuklih otkucaja bila iznad vječnosti.
 ... Ili, natrag, do prvih vrata? Pa, zamoliti ... Bar do prijelaza! - Grozničavo je zaključivao pa se, najednom, još neodlučnije stade obrtati u kukovima; noge su mu bile sasvim tuđe - duboko dolje, u nanosu pahuljica. I onda se tako naglo okrenu - silovito i gotovo pod pravim kutom oluji, peckavo dahćući u bronhiolama.
 ... Pa, da mi bar toliko ne zasipa uši!
Opet koraknu, zaljulja se i povede; zađe još malo i poklizne, gazeći po usmini brazde; zatapka do gležanja - bauljavo i, da bi se održao, zaigra nogama - brzo, razroko, svim svojim odlukama od maločas nasuprot. A tada petom, koja je u grozničavom luku tražila oslonac, osjeti kako se debeo pokrov ugiba i propada - škripavo i ne posvema. I shvati odmah da bi samo još jedan pokret bio dovoljan pa da zaluta; štoviše, pričini mu se zatim da je, možda - ne mnogo, ali, opet! - bio već i zakardašio donekle ulijevo, pa pokuša da se zanese unatrag: da ponovo prenese težište na stopalo za koje se nadao da je još uvijek na stazi. Ali, kada se tobože vratio na polaznu točku, kroz dlanove više nije mogao napipati lijevak po kojemu je bio dopuzao do te vjetrometine i, obuzet nedoumicom, stade tapkati naokolo - užurbano i kao s tankim impulsima rose između mišića. Zatim se, ošinut nekom munjevitom spoznajom, čučnu i zagnjuri odrvenjele prste duboko ispred sebe pa zavesla u beznađu, da napipa svoje vlastite tragove, ali ga orkanska silina zanese i prevali bedrimice u lepršavu nadimanju hubertusa, prije nego što je mogao da se dočeka na ruke. Psovao je - ovaj put, krvavo.
 ... Ovuda ralica uopće nije prošla!
Odjednom, tamo negdje polusprijeda, kao da su zacviljele neke šarke - vjerojatno, na onoj garaži prijeko! - i on gotovo htjede da nahrupi - pruženih podlaktica, nasumce, radosno; ali, tek što se ustremio da pohrli u tom pravcu, iskorakne u prazno i stade propadati sve dublje i dublje.
 ... Nisam, valjda, u kakvu grabu!? ...
I odmah je, u toj posljednjoj plimi nade, zakrivudao po bespuću - pahuljastom čas do listova, čas do iznad koljena. Posrtao je, zadahtavao se - uvjeren da je, konačno, spašen - i računao, ponajviše kroz umor i nestrpljenje, kako je dosad morao već pregacati pedesetak metara najmanje. Toliko, da bi bar do nekoga plota ili zida morao doći, svakako. Prtio je sporo - sve dalje i dalje, premda su se oko njega svaki čas rađala iznenađenja: škripa i cilik, valovite zapuhe i prodolice koje kao da su tuda, samo njemu za inat, seljakale tamo-amo; prtio je sve sporije, ali još uopće nije bio siguran hoda li posred kolnika, uzduž pločnika ili, pak, vijugavo preko zapuštena gradilišta na uglu. Jer, zaista, već je predugo hodao, da bi smio biti baš ničemu nasuprot.
 ... Samo, da me zbuni! - Sužavalo mu se u malu, golu misao samoodržanja. Bio je na toj gluhoj ledini dozlaboga sam, iznuren i u onoj sablasnoj bjelini presamićen kao kakav ponoćni kukac - avet u crnom lepršanju sjena - potpuno sam, tu, u sirotinjskom dijelu središta, u predgrađu nadomak najviših tornjeva. Pa onda, kako su minute i minute prolazile, shvati - luđački ustreptalo i sa stravom - da je čitavo to vrijeme srljao i posrtao sasvim uzalud, jer, zacijelo, ono tamo negdje nisu bila nikakva vrata, nikakav znak života; možda tek neka slomljena grana u fijuku vjetra na drugom kraju ulice.
 ... Preostaje mi jedino da skrenem udesno. - Pomisli, nakon što je već bio promijenio smjer. I opet je dalje bazao i bazao, ponirao i zapletao se; noge su mu bile do kukova prepune olova i srce mu je htjelo u grlu da se rasprsne, dok su mu leđa kljucavo, kao pod golemim teretom, malaksavala. Usuprot neizmjerljivu prostoru zbog kojega svaki slijedeći trenutak sve brže i sve jače prerasta u paniku, zauzlavajući mu i prelamajući putanju u časovitim, nesuvislo odmjerenim pravcima - s puno strepnje i u sve beznadnijoj nadi da, ipak - samo, ako ustraje - mora stići bilo kamo, bar da rukama dohvati makar bilo što postojano po čemu bi se orijentirao - nešto što ne bi bila samo ta beskonačna ploha snijega. I, što je manje mogao da se snađe, to je sve više i upornije osluškivao i njušio, kao da je svaki čas upravo tada po prvi put zaista nešto osjetio: neki vonj - boje, duhana ili nagorjele cjepanice; neki zvuk - prigušene šumove, zveckanje metala, ženski vrisak.
 ... Nisu mi to, valjda, već priviđenja!? - Bljesne mu okrajkom rasuđivanja. - Ne, ne, nisu to priviđenja. Eno ga, tamo!
I u hipu, još jednom, promijeni smjer te zaglavinja, spotakne se i skljoka - nekako porebarke, u laganom kruženju, kao da ljuljuškavo tone u staklaste perine sna.
 ... Tek toliko, da malčice prisjednem, pa ću opet ... - Činilo mu se da misli, da odlučuje. A sve unaokolo - fijuci prašume, vatrene iglice vihora, zov sirena, staklasti cilik zvončića - sve kao da je postupno bivalo bezbolnije, dalje.
- I, da umrem ovdje. - Prošapta još - preslabo, da bi se pokrenuo s mjesta. Više kao da nije u stvarnosti osjećao sasvim ni sebe ni studen, jenjavajući u majušnom, dremljivom dijalogu između življenja i blaženstva.
"I rukavice, i kapu i čarape! Sve skidaj, marvo jedna!"
"Ali, ja, gospodine, ja nisam ..."
"Koprive!!! ... da bude obilato."
"Ja sam ga samo za šalu ..."
"Da!? ... Igraš se politikom, je li!?"
"Samo sam malo raspalio po gubici Njegovom veličanstvu."
"Marš, napolje!!! ..."
"Ali, to sad više nije Jugovina."
"Još gore."
"Zašto?"
"Jer bi to sad mogao koristiti protiv."
"Nemam ja s bagrom veze."
"Pa ipak! ..."
"Ja sam na drugoj strani."
"Četkar?"
"Ali, nisam prosjačio."
"Klasno svjestan, a?"
"Da, gospodine."
"I odlaziš tamo dolje, u dom?"
"Oprostite, ali ... Dunja je divna djevojka."
"E, pa, onda ... Da me u svatove pozoveš!"
"Možda! ... Nakon revolucije."
"Ne blebeći, ti, marvo jedna!"
"Ozbiljno, gospodine. Zar ne čujete kako trojke već jure?"
"Sibirske, a?"
- Saonice. - Reče, ne mičući usnama. Impuls je bio i odviše mlitav, da ga uzbudi - taj kaskavi ritam praporaca, slamka za koju se njegovi skamenjeni prsti nisu nikako htjeli da uhvate. Međutim - koliko god da je na mahove hujalo i zviždalo, ono mu se zvoncanje nametalo sve bliže, sve razgovjetnije.
- Moram ustati. - Prostenja u njemu onaj drugi Ja, spoznavši najposlije kako bi to - ostati da leži - bila konačna, neumitna pogreška. I očajnim se naprezanjem obrne potrbuške, klekne i, oslanjajući se na dlanove, pokuša da se prevali preko snježnoga prsobrana pred sobom. No, kad je već bio u najsilovitijem naponu, iznenada iskorači u prazno i zapliva svom svojom težinom naprijed pa, kao kakvom sasušenom tikvom, bučno i s prizvukom jeke iznutra udari čelom u telegrafski stup i ne zapamti ništa osim tu jeku, ponor i mrak. A kada se nešto kasnije osvijestio na mirisu šljivovice, neki mu je kočijaš grudom snijega grgoljivo već utiskivao riječi pod kožu.
- Ej, da ti boga! ... Bože. Što ti je čovjek? Ja mislio: naljoskao se majci. A ono, siromah, zaglavio skoro - slijep, u ovolikoj mećavi!
 
* * *
8.
 
Kruno je - opterećen prisutnošću sebe koga, nakon dvadeset godina, više nije bilo - pripremajući rukopis, rovao prstima kroz prašnjavu hrpu papira i, zaustavivši se na drugoj stranici nečega - bez naslova (vjerojatno, dnevnika), s podsmješljivim, a ipak - nelagodnim zanimanjem čitao.
11. veljače 1942.
 
Usput i o sebi nešto
 
Bavim se, dakle, i poezijom. A rogobatna je - da ti se Bog smiluje! Uostalom, kao i sve čega se u posljednje vrijeme latim. Ali, ne mari!
"Toči se iverje zlatno
prpošnim šumorom svile
u ljupke tvoje oči.
Vabi me zvjezdano platno,
protkano čežnjom idile.
O, draga, sjaj se toči!"
Ali, da "stvar" - bomba srca moga - ne bi ostala uopćena, tu se, umjesto "draga", svaki put umetne aktualno dvosložno ime. Znaš, kako je! Mora se voditi računa o štednji energije. A napokon, što i može drugo jedan student prve godine - običan i neobičan u isti mah. Pogotovo, kad mu je zima. I kad još nije siguran u svoje ruke pred Erosom ... Premda sam lani, u nekom drugom povodu, pisao:
"Čuj, o, čuj kako šušti smijeh
s bajnih usana noći!
O, gledaj rukovjet raskošne pjene
gdje nebom toči ljubičaste sjene.
O, čuj! Čuj vapaj moj!"
Kao što vidiš: naginjem nebesima. I, očito, sve bih da se nešto "toči" - zapazili bi žedni ljubavi u pustinji.
Osvajam; tako se bar čini momcima u domu. A prije bih rekao da samo ošamućujem ljude - ni slutio da je ljubav - to, što mi tekstualno nazivamo ljubavlju - tako isprazna. Govorim kao starac, doduše, ali - Ego nikad ne dolazi prerano.
I pitam se: što je to u meni, odjednom, kad - usprkos hendikepu - neke djevojke vide (ili, žele da vide) Kupido-muškarca? Pogotovo, jer ni u zrcalu mašte samoga sebe ne prepoznajem.
U životu je, rekao bih, ne samo mudrost nego i tajna - ali, najčešće, i rafinirana strategija - napisati pjesmu do kraja. Prema momu iskustvu (ako bi ono, za većinu stihoklepaca mojih dometa, moglo imati bilo kakvo značenje), prvi napad zaljubljivosti - prva kitica (naravno, jedna od stotinjak budućih u vjerojatnoj zbirci koja će, nema sumnje, biti "posvećena Njoj"). Faza uzdaha i bojažljivih priznanja u kojoj se mnogo toga - gledano sa strane - svodi na ucjenjivanje. Onda, idućih dana - kitica druga (sasvim dovoljno da hoću-neću recitiranje između poljubaca, u kojemu se još koješta obećava, traje za trenutak "najdivnijih trenutaka" - dakle: usporedo s velikim i malim razmišljanjem kao pretplatom na obroncima blaženstva). I, već nakon tjedan ili dva: "Kada ćeš mi, napokon, donijeti treću kiticu?" Nestrpljivo pitanje u kojemu se od radoznalosti očekuje da prikrije taštinu - razdoblje sagledavanja običnosti u kojemu jenjavaju i plime i rime. Zatim, "posljednja analiza" ili "posljednja melodrama" - svejedno. Laž! - jer, ustvari, to nikad nije "posljednje" (ne samo zato što se "posljednja odluka" uvijek donosi mnogo ranije, nego i zato što su, poslije toga, uvijek potrebna još neka dodatna objašnjenja). A što se mene osobno tiče: za utjehu laviram između tragičnoga "zbogom!" i pokušaja da iz tri ćosave strofe slupam četvrtu - sasvim bezveznu. Zapravo, moralo bi biti kažnjivo obećavati nam - golobradima, prije šesnaeste - metafizički žarka usta i plamen poljupca; kasnije bismo, možda, s manje nepovjerenja prilazili toj umjetničkoj obradbi fiziologije - bez obzira na šlager ili film u procesu ljubakanja. A i ne bismo se toliko razočarali zbog zadaha karijesa u njima. I slina bi nam bila slina, i prije nego što nas higijena upozori na to. Ali, što da se radi s kajanjem ... jer, i mene su također, tek što sam prohodao, privikavali da pjevuckam - od gange do serenade - o "ljubavi".
Cinik!? ...
O, ne! Nisam. Iako, ljubiti se istinski može samo kada se trpi od osjećaja manje vrijednosti.
Zato, predlažem: Sve lakovjernike cijepiti protiv osamljenosti, beznađa i usuda, jer za njih ljubav je - opasna.
Ne! Unosim ispravku: Cijepiti usudom protiv beznađa.
Srce pod skalpelom - uistinu, to je nešto sasvim drugo. "Srce" - ta konvencionalna metafora (a, usput, i derivirane asocijacije - srčan, srdačan, srdit - pomalo banalne i neadekvatne, uostalom) - trebalo bi da, prema prastaroj klasifikaciji, odrazi svu onu punoću i dubinu našega unutarnjega bića što ih, poetski, trpamo pod rebra. Ali, osvijetlimo li iole modernijim stetoskopom etike, psihijatrije ili sociologije sve one šumove, krkljanja i eksplozije, što tako često čine osnovu i odjek naših i tuđih postupaka u procesu samoodržanja i društvene prilagodbe, romantična dijagnoza ubrzo izgubi svoje standarde i parametre, postaje fluidna i neupotrebljiva. Jer, ako smo - kao pubertetlije - u nekadašnjim analizama pokatkad i bili spremni da srce stidljivo oslonimo na spolovilo, malo smo marili za utjecaj želuca ili mozga. Seks je - uz ono što zna svaki mikrob, svaki vrganj ili puž - energija s posljedicama u geometrijskoj progresiji dobra i zla. Zato, kada se danas upuštamo u razmatranje čovjekove naravi, preuzimamo rizik da, govoreći naizgled o davno poznatim stvarima, često pretresamo više naličje nego lice vrline. Činjenice su, obično, to neprijatnije, što su bliže istini. Možda i zvuči kao hereza prema humanosti, ali, s ma kolikim optimizmom vjerovali mi sami u opravdanost i smisao svoga bitka - shodno tomu, i u pravo na vlastito umnožavanje - suočeni s nedaćama koje milijunima već ugrožavaju zdravlje, djelatnost i slobodu, mi moramo - naprosto, zato što je fatum bezličan i nedohvatljiv - da bismo umanjili svoju odgovornost, prebacivati bar dio krivice na druge: na one koji su nas ne samo stvorili nego i skrojili. Pa ipak, tu višestruku predestinaciju naše egzistencijalne naherenosti svatko od nas - i kao jedinka i kao društveno biće - teži da nagonom ili nadom zataška: da ubudućen izbjegne sud.
Neku večer, dok sam se pod jednim kestenom na uglu opraštao s Dunjom (đavo da me nosi! - jer nisam imao ni pojma koliko se smiješnih neprilika može izleći, kada se prije nosova stanu kljucati obodi šešira), ona mi je - emancipirana, kakva već jest - (eto, i nju đavo da nosi! - jer je, čak i kada se popne na prste, toliko malena, da sam joj, saginjući se da je poljubim, sasuo snijeg u lice i za vrat), kroz prigušen kikot uspomena dospjela da ispriča:
- Bilo je to u sedmom; imala sam ti nekog momka, Zorana. Inače, zgodan dečko - mislim. Ali, jednom, isto tako, baš kada smo stajali tu negdje, na tramvajskoj stanici, naspjelo mu odnekud, jadniku, da usred završnoga cjelova podrigne po kiselom kupusu. Jao, da si ga vidio - šeprtlju - kako se, sav smućen, uzmuvao da mi objasni jelovnik u studentskoj menzi! A usput je, luda jedna, prešao i na kašljucanje. Tobože, da zakamuflira onaj svoj nespretni odušak nježnosti. Kao da bi meni - zato, što bi mogla da pomislim i na tuberkulozu - moralo biti manje neprijatno, valjda.
Svejedno, što sam joj odgovorio - tu, vjerojatno, na toj istoj tramvajskoj stanici, dok sam se pomalo privikavao na sreću. Jer, ne prođe sad više ni jedno sentimentalno mljaskanje, a da, pritom, ne štucnem ili bar ne progutam pljuvačku.
Seks me opterećuje; ne mogu podnijeti da budem kriv za neželjenu trudnoću - pogotovo, jer nisam načistu ni sa svojim egzistencijalnim statusom ni sa posljedicama hereditarnosti. Abortus je - kao bojkot u proizvodnji ratom prorijeđene populacije - najstrože zabranjen, pa je svaki ilegalni pokušaj zdravstveno riskantan i vrlo skup. Treniram s prezervativom, ali - samopromatranje me izda u posljednjem trenutku. Pijem i neke tablete - očito, lažne - a dečki me zezaju; kažu: time ti, dragi moj, samo podgrijavaš svoje vlastite komplekse. Hvala im - za to, naročito! - jer svi su oni pametniji od mene.
A, usprkos tomu - ja znam: i sudbini mi se već odavno razbolješe noge; ševelja i posrće - sasvim nalik na mene. I onima, što uzalud postajkuju na odmorištima sreće, izgleda čudno da se oboje klatimo - bez ritma i bez geste, doduše, ali zato, tim više, s munjinama bola i strasti. Mi - tobožnji lučonoše u koračanju sebe do polusmrtnosti. Od puberteta sam već osjećao, prisiljavao sam se da osjećam kako i riječi - ne samo djela - život znače. Zato što u prvi mah ništa nije imalo u izboru zvanja svoje značenje; mladost, puna snage, bila je dovoljna sama sebi. Dakle, sve je - bar u pokušaju - bilo moguće. Međutim, radinost ruku nije bila izopćavana očima nego u zglobovima nogu; za sve, što bih još mogao biti, valjalo je čvrsto - doslovno i tehnički - stajati na svojim nogama, a ne, tek - podštapati se kao kažiputom i za biljeg drugima. Jer, na žalost - reumatizam je znao što radi, čak i onda kada sam zgrčenih obrva tralalakao psovuckajući, da bih zatomio bol. Svi su putovi u život, na ovaj ili onaj način, pretpostavljali stvarnu hrapavost puta po kojoj su moja koljena škljocala. Premda t               ada još nisam znao da, "tronog", moram uskoro izgubiti trku, košćice od gnjata do vratnih pršljenova preuranjeno su starjele, svijale se, pucketale i kvržile, ne mareći nimalo za moj duhovni svijet i za moju nadarenost.
Čini mi se da pred zdravima nema mnogo smisla jadikovati, jer se ni uzdahom ni krikom ne postvaruje predodžba boli. Dok ja, upravo zbog toga, bolje od njih grizem na udicu saznanja - vršnjački mudro i s okusom tuge, jer, ma koliko sjedećke bio "čovjek", to - žulja!
Uvjeren sam da volim Dunju (naravno, mnogo više nego ona mene), ali -
možda upravo zato - pred sobom nikako ne mogu opravdati zašto mi se,
usprkos tomu, gotovo isto toliko, ako ne i više, dopadaju i druge djevojke. Dečki mi s dozom zavisti moraliziraju na temu "seks i revolucija", ali, očito - ja u tomu pronalazim tek jednu ljestvicu samodopadljivosti više. I onda se, povrh svega, neoprostivo pitam: Zašto još uvijek nisam u sebi skupio ni onaj minimum hrabrosti da, konačno, i ja jedanput budem - muško?
 
* * *
9.
 
Vlado je (ni sam nije znao kad i kako) bio već zavolio taj njihov "Sljeparnik" - zapravo, taj osebujan ugođaj prisnosti što su ga - prema njemu i djevojkama - na tako neuobičajen način podržavali ti momci ("sljeparničani" - kako su sami sebe podrugljivo nazivali), prema kojima - činilo mu se - nije uopće osjećao nikakvo mučno sažaljenje; zavolio ih je toliko, da je sad jedva iščekivao poslijepodneva svaki dan.
25. veljače 1942.
 
 
Dvojnikov imperativ
 
Vladi to nije bilo iz navike ili dužnosti, ali se, ipak, jedini on, prije izlaska, osvrtao naokolo po kuhinji. Štoviše, jedini je on doista zapažao sve do sitnica u tom neredu - u toj kuhinji nakon potopa. I kad ne bi znao da mora otići, bio bi otišao - naprosto, da ne mora gledati taj krš usred kojega su one - Dunja, Nada i Jagoda - sjedjele odsutne i svakoga časa kao spremne za onaj drugi, viši zanos iznutra. Iako mu se činilo da ih sve tri vrlo dobro, frojdovski prozire - pogotovo, otkako Dunja i Nada zalaze u "Sljeparnik" također - stidio se zbog Jagode, zbog sestara uopće. Gotovo da je jedini on među njima bio kao žensko, jer su sve bile upravo muški neuredne - tako nemoguće namjerno neuredne, kao da je baš to morala biti najuvjerljivija negacija njihova djevojaštva. I pomisli:
 ... Kakav uzaludan otpor nužnosti da budu žene - domaćice!
Pijuckajući bljutav nadomjestak crne kave, one su pušile i raspravljale o svojoj emancipaciji - uglavnom, u jeftinim doskočicama feminizma (otprilike, što su u klasnom društvu svedene na kutljaču, i krevet; ili - što dulje djevica sjedi na svom kapitalu, to više kamate padaju, a šizofrenija raste). I, premda je to bilo samo uvodno ćaskanje u onaj pravi posao - čitanje Kolontajeve - što su ga to poslijepodne kanile obaviti, njega je ipak ljutio taj način kako su ravnodušno zurile kroz taj nered oko sebe, ne videći upravo ništa od onoga što nisu htjele vidjeti. I, pošto je već bio napola spreman za izlazak, dođe mu da ih, onako s nogu, malo zadirkuje:
- No, djevojke ... Kad vas čovjek sluša ovako sa strane! ... Taj problem jednakosti, kao recidiv iz gimnazijskih dana ... Zar vam se ne čini, bar po posljedicama, da je upravo zvanje odgajatelja najprikladnije za iživljavanje erotomana i pervertita?
- Časna riječ, Vlado, ti si odvratan! - Odgovori Jagoda. Pa, gunđajući nezaustavljivo. - Po svemu se vidi da je sjemenište na tebi ostavilo svoj trag.
- Ostavilo je, da. Samo, ni u vašem liceju nije bilo ništa bolje. Pod firmom revolucionarnih ideja krijumčarili vam i homoseksualizam.
Nadu je taj mali obiteljski prasak donekle iznenadio - možda ne toliko delikatnim značenjem riječi, koliko prizvukom u njima; osjećalo se - bilo je u tomu nekog dubljeg, prikrivenog smisla nego što je začikavanje. Osim toga, ni jedna od njih tri nije imala namjere da bude nastavnica: Jagoda je bila na medicini, Dunja studirala ekonomiju, a ona sama - po maminoj sugestiji - upisala povijest umjetnosti. I, napokon - što je on baš sad navalio na seksualne pervertite (kad su to, zapravo, bile tabu-teme)?
Vlado ih je časak promatrao, kao da ih tek prvi put gleda; sjedjele su za prostranim kuhinjskim stolom na kojemu su raskrčile jedva toliko površine, da im bude za šalice i knjige; sjedjele su tu kao iz literature - napregnute od želje da budu "ne-djevojke" po zadatku što su ga same sebi nametale, trudeći se - pomalo bećarski - da psujuckaju kroz dim, očito nevješte još u nastojanju da budu sirove - ravnopravne.
- Nego, hajde, recite: Da li su i te vaše frizure - ovako kompromitantno muškaste - također nužni atribut revolucije?
Dunja je (uostalom, kao i Jagoda koja se još u sedmom prva odlučila na skromnost) vjerovala sasvim iskreno da ih ravna, kratko podšišana kosa izdvaja iz gomile napirlitanih gradskih guščica u red ozbiljnih, gotovo bestjelesnih društvenih bića - u mlade bojovnice koje, upravo zato što su "svjesne", nemaju vremena da u presudnim trenucima historije sebi ukalemljuju čežnje pred ogledalom - pa reče:
- Pa, čuj, Vlado ... možda mi tim povratkom na prividnu jednostavnost anticipiramo jednu novu dimenziju ljepote, tko zna!
Jagoda, kojoj se već navrh glave popeo svojim zanovijetanjima, sva se zajapurila od bijesa:
- Eto, vidiš. Brat si mi; kažeš: progresivan! A, kao muško, podnijeti to ne možeš i ne možeš! Zašto!? Zato, jer si, kao i svaki malograđanin, navikao da nas primjećuješ samo kada smo nakinđurene!
- Ah, mani to, Jagodo! Bar, što se mene tiče! - Othukne on blagim prijezirom. - To sad iz tebe govori ona tvoja profa iz književnosti.
Zamišljao je prizor u razredu: Srednjoškolke nad sentimentalnim predlošcima šmrcaju, cakle se i uzdišu, dok jedna gotovo majčinski nježna ruka uzgred miluje i pipkara lijevo i desno između klupa, kao zaboravljena, ispod velikih misli o kozmosu.
- No, da. Naravno! ... Za nas je - djevojke - samo katekizam, kuharica, bonton i - modni žurnal! ... po muškom, reakcionarnom shvaćanju.
- Ne kažem to! Ali, ni s tim muškobanjastim fizionomijama nećete daleko.
- Kao da je biti "nalik na muško" - ili sramota ili privilegija!!! Zato, što ne robujemo pirlitanju, valjda.
- Pa ... bez izazova ni u slobodnoj ljubavi ne ide. Ukusi se mijenjaju, a nagon ostaje.
- Među sladostrasnicima i gizdelinima, sigurno.
- Ma, to je u redu. Ali, ni tako politički ljubiti svaku stvar - kvazi-biološki, na osnovu referata i diskusije, unaprijed - ni to nije bogzna što!
- O, sasvim krivo, Vlado! Sasvim krivo. - Prekine ga Dunja obazrivo. - Ti nam tu, izgleda, podmećeš neke razloge brodolomnika. Ljubav nije samo u žlijezdama.
Ustuknula je pred iskustvom, duboko skrivenim iza razočaranja; ono što je neprestano iščekivala od užurbane ljubavi sa Zoranom - strast kojoj bi ritam, poput mlitava vodoskoka, bio zakočen rutinom - nikada se nije propinjalo do vrhunca, do grča nirvane u kojoj bi da iščezne onaj ironični nadzor nad vlastitom žudnjom.
- Da, to je točno. - Odgovori Vlado. - Ali ... da parafraziram: Preko žlijezda i do - zvijezda! ... draga moja.
Promatrala ga je - onako, s kaputom preko ramena - lica poput sirutke i s različkom u očima; bila je donekle začuđena onime što je govorio, ali, ma koliko joj se smisao ne dopadao, bio je gotovo užitak slušati ga - toliko je lepršave poezije bilo u njegovim karambolima. Pa doda:
- Kad bi život bio samo trubadurština, mi bismo, žene - već od prirode prokazane - morale cvjetati jedino, da bismo se predale na milost i nemilost i da bismo, zatim, protiv svoje volje venule - kao "sreća" - na nečijim njedrima.
- Ne, ne; to ja nikad nisam tvrdio. Dapače! ... I srce mora imati pušku. Ali, zapamti: Te vas frizure i to suzbijanje osjećajnosti neće osloboditi ni suvišna začeća, ni draži prozirne odjeće ni vonjeva splačine iza ručka.
- A zar to također nije jedno od muških stajališta? ... I u tomu! ... premda je naša zasluga - ili, krivnja! - tek polovična. - Vjerojatno, jest. Pogotovo, ako se time stane na žulj feminizmu. Odnosno, da se krivim sredstvima postigne pravi cilj. Jer, jedno je režati na biologiju, a drugo na - socijalni položaj.
- Naša težnja za samopotvrđivanjem nema s time nikakve veze. Mi se samo borimo protiv duboko ukorijenjene povlastice "muškosti". U klasnom društvu, dragi moj ... žena je inferiorna čak i kao - kraljica!
- To, da; samo ... ta vaša emancipacija! ... To nije uporna, sveobuhvatna borba za podjednako vrednovanje sposobnosti nego taština kojom se - uglavnom, pripadnice srednjih slojeva - bore za svoju afirmaciju.
- Pa, zasad ... makar i to! Od nekuda se mora početi.
- Samo, kad je riječ o suštini problema: o ženstvenosti koja se ne troši na lukavstvima, o majčinstvu koje se ne može nadomjestiti epruvetama, o sretnijem potomstvu - koliko god je oslobođenje rada za obitelj dragocjen cilj, iluzija je gledati spas jedino u tekovinama suvremene civilizacije - u stroju. U stroju kao nadomjestku za onaj najdublji smisao života.
- Ne znam. - Odvrati Jagoda gorko. - Ali, nekakav nadomjestak za vas, muškarce koji ciničnom agresivnošću gazite sve oko sebe, valjalo bi pronaći, svakako!
- Zaista? - Vlado je pogleda podrugljivo. Pa sav onaj krš unaokolo. A pred njima na stolu, kamuflaže radi: pepeo na porculanskim tanjurićima za crnu kavu, skripta, crteži iz anatomije - slike stvari na koje nitko više nije mislio.
I Jagoda gotovo prostenje:
- Zlobniče! ...
S vrata Vlado se okrene tankim, pomirljivim osmijehom:
- Čitale ste, nadam se, ili bar čule za Madelaine Guigneautre? ...
Ne, još nikad nisu čule - morale su priznati.
- A, o čemu je riječ? S tom - kako si rekao!? ...
Nada je odlučila da, čim se vrati kući, to ime potraži u enciklopediji.
- No, dakle ... ta Madelaine Guigneautre. - Nastavljao je Vlado s jedva zamjetnim užitkom u polemikama da "citira" ili "parafrazira" izmišljene autoritete. - Za vrijeme francuske revolucije objavila je zbirku eseja: "Ljubav između plitke razonode i rasuđivanja".
Da, bio je to nekako poznat naslov, majku mu - možda su to one ipak čitale, samo, eto ... ni jedna se od njih nije mogla sjetiti.
- I, što kaže? ...
- Pa, otprilike ... - Smišljao je na brzinu, da bude što uvjerljiviji. - Mi, žene, moramo se izboriti za pravo da same biramo koliki postotak jednakosti u društvu i na radu želimo zadržati za sebe - po kriteriju ženstvenosti, a ne muške snage i ustrajnosti.
- A ti bi htio - što!?
- Pa ... ja ništa, djevojke drage. Drvosječe i rudari - kako kad. Nego, da se ne ljutite! ... Jer, mi moramo neprestano učiti da pobijamo suprotna gledišta.
Zatim, za sobom pažljivo zatvori vrata i ode.
- Znači, tako! I njemu je do ravnopravnosti samo na riječima, zar ne?
One su, onda - i dalje zaokupljene tom njegovom sarkastičnom antitezom - još neko vrijeme šutjele, ogledavajući se za odgovorom - toliko, da su ga mogle čuti, kad je već bio na stepenicama. Znale su da ih on to - nadmoćan u dijalektičkim karambolima - samo zezucka; bio je previše dobrohotan i drag - pa ipak! ...
- Čovjek nikad nije siguran kad i koliko on to misli ozbiljno.
A Jagoda, zatim, dohvati staklenku s pekmezom, pa doda:
- Samo da ste ga vidjele jučer! ... Odnekud iščeprkao nekakav ničeanski aforizam i gura mi ga pod nos: Gledaj kako, historijski, um caruje - kaže. Muškarac voli opasnost i igru, a ženu kao - najopasniju igračku! ... I davi se, kašljući od smijeha.
A Nada će zamišljeno:
- To ti je filozofija! ... Malo robovlasništva i malo socijalizma, fuj!
Energično otresajući pepeo s cigarete, Dunja dometne:
- S ovakvom je filozofijom, bojim se, naprednoj ženi brak samo kočnica. I za to rintanje, za taj dvostruki ulog na radnom mjestu i u kući ne dobije, eto, čak ni lažno priznanje. I jedino ona to "mora!" - tobože, radi očuvanja ognjišta.
Jagoda, napokon - s polovičnom grižnjom savjesti - odluči da pokupi prljavo suđe i da ga naslaže u sudoper - za majku ili za Ružicu, kada se vrate s posla.
- Cinici kažu: Pa što onda! ... U braku se, doduše, podsijecaju korijeni ljubavi, ali - zato - starosna mirovina ostaje. Jer oni, navodno - ionako, umiru ranije!
- Mirovina! ... Kakva mirovina!? ... Kad!? I - kolika!!!?
- I, što je još važnije: Za kakvu im se garanciju čovječnosti protiv nasilja može uhvatiti žena? Osim za crkveni obred, naravno.
Dopunjavale su jedna drugu - savršeno, do suvišnosti da bilo što kažu, a ipak! - ćeretajući tako do u nedogled.
Pred kućom se Vlado, najprije - već iz navike - obazre unaokolo opreza radi, pa uputi prema tramvajskoj stanici. Htio je da što ranije stigne dolje - u "Sljeparnik", no, kad je malo bolje razmislio, tu nije bila samo želja da nekamo stigne već i da pobjegne od nekuda. Neki potmuli nemir usamljenosti gonio ga je iz jednoga nezadovoljstva u drugo; nikad, ni pri jednom izlasku - pa čak ni s papirima više vojno-liječničke komisije - nije mogao biti siguran da ga neće negdje na cesti regrutirati, ali nije mogao ni odoljeti onom varljivom dojmu da su njegove marš-rute - onih nekoliko ulica koje propješači do sveučilišta, biblioteke ili doma - pregledne i bezopasne. Nije pristajao na samozatočenje, a društvenoga je života bilo tako malo; osjećao je mučninu od potrebe da s nekim govori, da se nadmudruje. Znao je: tamo, u kuhinji - među djevojkama što su se trsile da uče - onaj se mučan osjećaj otuđenosti nikako nije dao odagnati - ni onda, kada se u razlozima poistovjećivao s neprijateljem; ni onda, kada se, čas kasnije, tim istim razlozima suprotstavljao kao neprijatelj. U sustavu njegova nazora na svijet - barem verbalno - bilo je dovoljno mjesta za najrazličitija proturječja koja su se, makar i prividnom dijalektikom, dala uklopiti u jednu gipku, produženu cjelinu koja je, sva satkana od apsurda, na nekakav čudesan način mogla biti istinita.
I tako je - šljapkajući predgrađem, u turobnoj opustjelosti okoliša, po raskaljuženoj lapavici kroz maglu, zasićenu sumporastim dimom - Vlado, ustremljen bijegu protiv samoga sebe, žurio na tramvajsku stanicu; u sebi je osjećao neku dubinsku uznemirenost: ono zloslutno graktanje vrana pred sumrak i poneki lavež iza natrulih plotova, usamljenost u zakočenu trajanju - prazninu što ga sve više izjeda.
 ... A da sam fizički bar malo otporniji! - Pomisli. - Pa da odem u šumu. Radije nego da strepim tu na svakom koraku. Makar je direktiva - ostati u gradu dokle god, nekompromitiran, možeš koristiti organizaciji.
Nije imao nekog izričitog povoda, pa ipak - činilo mu se (možda i pod morom koja ga je u laganoj vrućici mučila) da se nalazi sasvim blizu ruba egzistencije u kojoj bi se svaka revolucionarna ideja, kao mistika spasa, mogla rasplinuti; njegovo je samopotvrđivanje bilo isto tako grčevito kao i njegov strah, jer - znao je - neprestano isticanje smisla sadrži u sebi svoju suprotnost: apsurd koji se nazire u inzistiranju, dok opasnosti nema.
 ... Ako to nije Toni, možda? Premda smo, tamo - svi osim Milana - prilično konspirativni. Ali on, ionako, samo trabunja; kaže: seks i muzika - to je za njega jedini smisao življenja.
Pred spuštenom brkljom na zapadnom kolodvoru sustiže ga Jura - očito, ljepuškast momak bujne kovrčave kose, s jedva zamjetnim dahom kozmetike i migavih kukova pod kaputom - te ga s prenaglašenom srdačnošću potapša po ramenu:
- No, dragi ... kamo si se uputio? Na predavanje!? ... Zar nisi čuo?
- Ne. Što bih morao čuti?
- Pa ... da su neki profesori dospjeli u zatvor, kažu.
- Nemam pojma, Jura. Svašta može biti na ovom svijetu, ali ... to su neke lažne glasine, sigurno! - Vlado se nije dao provocirati.
- Nego, htio sam te pitati: Kakvi su dečki, oni slijepci s kojima te često viđam na fakultetu?
- Pa ... vrlo zgodni. Inteligentni!
- A bi li me mogao s njima upoznati? Možda bismo mogli zajednički pripremati ispite.
- Nema problema, Jura. Samo ... ti, čini mi se, upisuješ povijest umjetnosti. A, usporedo, studiraš i glumu.
- Svejedno. Ja bih našao vremena i za njih.
- Vjerujem, ali ... nije ti to, Jura, pravi teren. Sve su ti to ženskari, par exellence!
I, kako lijenom štropotu vagona za stoku - vagona u kojima je tužno mukanje teladi odlazilo na posljednji izlet u Njemačku - nije bilo kraja, Vlado mu, da bi ga bocnuo, skrene pozornost na jednu vamp-figurinu s druge strane rampe. Jura ga, međutim - uvijek spreman da proćućenošću svojih namjera uspostavlja dodire samo među srodnim dušama - ne praveći nikakva uvoda, obasu prštavom zbrkom ekstatičnih argumenata: o prirodi nakaradne težnje da se čovjek dopunjuje manje vrijednom negacijom sebe samoga - snagu da krijepi podatljivošću, pronicljivost oklijevanjem ili strast kvocanjem.
- Ah, mani to. Sve te žene, ženkice, ženturače! ... Sve su one sebične. Sitničave. Tašte!
- Pa ipak, tako neophodne u svojoj ovisnosti! I tako nadmoćne u svojoj hinjenoj slabosti!
- Ali, uvjeravam te: S njima čovjek nije sretan i ne zaslužuje da to bude!
No Vlado ga, sveudilj opsjednut lomotom točkova, nije pravo ni slušao; dobro je poznavao vodenicu njegove žudnje i bivalo mu je pomalo neprijatno da bi ga netko sa strane mogao zamišljati kako i sam vješa naušnice ili šminka usta. A reče:
- Hja, dragi moj ... A što se tu može! Had je za one normalne kita - istok i zapad problema. Odstupanja donekle mogu biti - nogomet i politika. A na kraju, možda - tek prepričavanje uspomena.
Brklja se podigne i oni, obojica, jurnuše prema tramvaju.
A Jagoda - u predahu između drugog i trećeg aksioma dijalektičkog materijalizma - iznenada reče:
- Naprosto, ne mogu više otrpjeti. Premda sam svjesna da nas on to samo zeza.
Nakon što je srknula kavu do taloga, Dunja će kritički:
- Imam dojam da se on time suprotstavlja nečemu čemu pripada, nečemu od čega se uzalud želi odlijepiti.
- Znam, ni njemu nije lako; godinama se trudio da uđe u neku redakciju, da bude novinar. A morao je zarađivati kao pomoćni knjigovođa. - Nastavi Jagoda rezignirano. - Osim toga ... boležljiv je, uplašen. Teško uspostavlja veze s ljudima.
- Pati, valjda, zbog premalena rasta. - Pretpostavi Dunja. - I od prevelike načitanosti, čini mi se, još više.
- Pa dobro, ali ... ipak! ... zašto baš sve uvijek mora tako izvitoperiti?
- Zato, da izazove na prepirku ... eto, zašto!
- Pa, ima li, onda, uvjeta da, takav, bude primljen? - Priupita Nada materinski naivno, uvjerena da misli vrlo aktivno.
- Ne znam; brat mi je. - Odgovori Jagoda s osmijehom, osjetivši se, odjednom, po revolucionarnosti mnogo starija. - Naša je platforma široka. Osim toga, čini mi se da je on - usprkos tim svojim mušicama - odavno već u pokretu.
Vlado je, navikao na tjeskobni oprez, tu sa sjedišta odmah do vrata mogao krišom osmatrati putnike uzduž čitavog vagona sve dok se do Frankopanske i na trgu nije natiskalo mnoštvo bučna i, očito, ne odviše zabrinuta svijeta što se - daleko od uglađena ponašanja - kikotalo kliskim doskočicama, rogoborilo na snabdijevanje po praznim dućanima ili psovalo rat. Bilo je opasno čak i slušati sve to, pa mu je preostalo jedino da odsutno zuri u lice ispred sebe, ne odviše mlado iznutra i s jedva prikrivenom pripravnošću - lice koje kao da je nekom ravnodušnom pažnjom promatralo ne njega nego staklenu stijenku iza njegovih leđa. Okom iskusna ilegalca već je prepoznavao značenje te vrsti nehajne radoznalosti koja je u njemu sve češće izazivala neki potmuli nemir: slutnju da se negdje u blizini - možda baš tu, sučelice - nalazi agent ustaške nadzorne službe koji ga, vjerojatno, prati, koji prati svaku njegovu reakciju - osmijeh ili mrštenje. Zato je - u strahu da neće izdržati taj pogled - napregnuo sve snage u nastojanju da bulji kroz prozor. No, kada su se već bili provezli pored talijanske ambasade, gotovo u isto vrijeme ču slijeva, u kolima, ljutit žagor, i ugleda zdesna, na pločniku, neko nervozno i neobično usmjereno kretanje prolaznika. A jedan od putnika žestoko opsova:
- Prokleta banda! ... I opet neka racija!
Vlado protrnu i ne uspije svladati ruku koja pođe prema unutarnjem džepu, da provjeri da li je sa sobom ponio osobne isprave. Bila je to instinktivna kretnja - potpuno suvišna, jer je o tomu i te kako vodio računa. Vojničke knjižice, koja bi mu sad bila najpotrebnija, nije uopće imao, a privremena odgoda zbog bolesti pluća, koju je bio kupio u švercu poslije regrutacije, sad mu, ionako, nije mogla koristiti bogzna koliko.
 ... Masovna klopka! - Pomisli. - Gotovo je! Upao sam!
Ona potmula slutnja, što ju je čitavo to vrijeme duboko u sebi nosio, sad je izrastala pred njim neodoljivo - jasno: Najprije će ga strpati u sabirni centar, zato što nema uredne dokumente kasnije će oni - u vojnoj komandi ili na policiji - već pronaći razloge za domobranstvo ili za logor.
Tada, na pola puta do stanice tramvaj stade naglo kočiti, a Vlado u prolazu opazi kako čitavom širinom pobočnih ulica kordoni domobrana, ustaša i policije od zida do zida stežu obruč prema parku. Sad je mogao bolje shvatiti što je vidio; muškarci su - pogotovo oni mlađi koji mora da su se sve do toga trenutka odnosili pljuckavo, s nehajem prema snazi države, a pravodobno nisu pribavili oslobođenje ili odgodu - stali jurcati tamo-amo, bezglavo pretrčavati preko ceste, zalijetati se iz jednoga ćorsokaka u drugi, iz jedne veže u drugu, osvrćući se grozničavo za bilo kakvim izlazom iz te mišolovke - iz omče što se metodički stezala. Pokušavali su - tako na očigled! - i tako neuračunljivo da umaknu, da se probiju, da se nekamo spase; ali - sve je već bilo uzalud. Dok se, najednom, s prednjih vrata ne začu oštra komanda:
- Napolje! ... Svi napolje!
Kako čak ni krzmanje sad više nije dolazilo u obzir, Vlado smjesta ustane da pođe prema stražnjem izlazu i, gotovo zaprepašten od iznenađenja, primijeti da šepa na desnu nogu. Neka podsvjesna inteligencija, prije negoli je uspio da se sabere, upravljala je njime, i on odmah prihvati tu samoobranu kao jedino moguću. Ukrutivši koljeno i poturivši desno rame malo naprijed, on je svakim korakom sve više - ne toliko, da bi nezgrapnim kretnjama postao sumnjiv na prvi pogled - kvrčio nogu do grča i, šepesajući tako, pošao pravo na kordon te već izdaleka stao rovati po njedrima kao da traži; a kad je došao bliže, izvadi sve odjednom: indeks, legitimaciju, knjižicu za drva, točkice za tekstil, kupone za cigarete, iskaznicu za biblioteku i još neke papiriće također. Ali zastavnik, videći ga kako hramlje, samo viknu:
- Hajde ti, šepavi! Požuri!!! ... Naprijed!
I Vlado se, ne odviše užurbano, progura kroz češalj između vojnika pa se, obišavši dva kamiona pod jakom stražom, najednom nađe izvan te zbrke i gotovo sam na opustjeloj tratini, osjetivši neko ogromno olakšanje - ne zato što bi sad bio mnogo sigurniji da ga ipak neće uhapsiti, jer je iza ugla mogao nabasati na novu patrolu, nego više zato što je, bar zasad, mogao da umakne onoj prigušenoj usplahirenosti bespomoćne gomile koja se, poput hajkane divljači, zbijala pred naoružanim psima i, unezvjerena, samo još više povećavala tjeskobu i užas. I samo je ispod oka pogledao: Na jednom kamionu, sav usplahiren, već je stajao Jura.
 ... Lov na ljude miševe i na ljude lavove - u isti mah.
I, ne prestajući da hramlje, sav mokar od uzbuđenja i napora, on se približi raskršću odakle je - uz pretpostavku da se više ništa ne desi - mogao prijekim putem da se što prije vrati kući.
 ... Moram, boga mu, što hitnije stvoriti neke papire! - Mislio je. - Logor za dlaku! I ni Bog me ne bi izvukao! ... Jasenovac ili Gradiška ... Zbog izbjegavanja nacionalne časti da s glavom u torbi idem u bosanske šume protiv komunističkih bandita. Ili, pak, na istočnu frontu! ...
A kad je ponovo došao k sebi i krišom se osvrnuo, još je uvijek, zadahtan, šepao s prugama olovnih grčeva od zatiljka naniže; osvrnuo se još jednom i po čitavoj dužini ulice bio je sam, ali je uporno nastavio i dalje da šepa, shvativši napokon da se uopće ne vraća kući nego da ide dolje, k njima - u dom.
 
* * *
 
10.
 
Bilo je već dobrano prošlo podne - vrijeme za izvanredan ručak u ratnoj oskudici: pravi pravcati svinjski gulaš kao dokaz dovitljivosti gospodina upravitelja - i Kruno je, žrtvujući opet jedno predavanje, nastojao da ne zakasni previše. I baš kad je ukrućen, dijagonalno prelazeći kolnik, morao svojom kažiput-batinom da naleti na kesten, Dunja ga šćapi za rukav.
- Pazi! Kamo ćeš? - Reče. - Stani malo!
Kruno se naglo trže; bio je - uostalom, kao i svaki put kad je hodao sam po gradu - usredotočen, prije svega, na pitanje: Hoće li kroz tu gužvu, kroz tu rijeku automobila i tramvaja - manje ili više svjesno stavljajući život na kocku - dospjeti na drugu obalu?
- Ti!? ... Dakle, ipak! ... - I, mada je već nekoliko dana planirao kako će pri ponovnom susretu biti uvrijeđen ili žalostan, on se istinski obradova.
Oprosti, ali ... kad, eto, nemam pa nemam vremena.
No, Kruno se već oporavljao od iznenađenja i, pomalo zlobeći, nastavljao po svomu:
- Da, znam ... Naravno! ... Ne može se čovjek - naročito, kad ima "posla", mislim - čitav svoj vijek prepuštati samo uzdisanjima. - I odmah malčice iskoristi priliku da zabugari.
- Ali, shvaćaš! ... Ako te k nama nije bilo još od prošloga ponedjeljka, ... znači: već punih deset dana! ... znaš onda i sama - čovjek pomisli: Nije se, valjda, nešto dogodilo!? ...
Svaki put je mazohistički uživao da joj predbaci točne datume, a moglo je značiti svašta. Najviše, međutim - da nije, valjda, postala već toliko ravnodušna.
- Da, shvaćam. Nego, ... htjela bih o nečemu razgovarati s tobom. O nečemu vrlo važnom. - Produžila je Dunja, nagluha za romantične treptaje sumnje u njegovim grudima.
- Pa, ovaj ... u redu! - Bio je donekle zbunjen. - Da sjednemo negdje? U kavanu? ... Ili, možda, hoćeš da prošetamo? Recimo, do biblioteke i natrag. Ionako, ne dospijem na ručak. A imamo pravi pravcati svinjski gulaš. - Trudio se da, usprkos laganoj drhtavici, bude glagoljivo sretan. Ali, zbog nečega, srce mu je ipak stremenalo u sinkopama - tjeskobno.
- Ne, ne. Idem radije s tobom u dom.
 ... Očito, nešto se moralo dogoditi! - pomislio je.
 
- Nešto loše? ...
- Pa ... mislim da nije; bar zasad ne. Ali ... nikada se ne zna. - Odgovarala je zagonetno.
- Onda, požurimo na tramvaj! - Reče on pomalo grozničavo.
 ... Da nije opet provaljena veza? Ili netko od naših pao? ... Jer, samo u tom slučaju može biti takav glas!
Minute su, dakle, bile dragocjene.
A Dunja, onda - bezazleno, bez prijelaza - nastavi za uši prolaznika:
- Jedva čekam da popusti taj mraz. - Domislivši:
 ... Ne toliko zbog mene koliko zbog drugova po zatvorima ili u borbi.
Ali je Kruno i tu - na konvencionalnim varijacijama o vremenu - bio na svojoj strani.
- Da, zaista. Kao da se ni po čemu više ne kani javiti proljeće. Izgleda, ni u nama ni oko nas!
- Ali, naravno ... u nama, kao što si ti, proljeće bi - čak i usred zime - moralo biti iznutra!
Kruno se smijao - razgalamljivo; dopadala mu se, zaista mu se dopadala ta prilično vješto izvaljena misao koju od nje nikad ne bi očekivao.
- Hahaha, sjajno! Boga mi, sjajno!
A zatim proguravši se između putnika u tramvaju, po nevezanom cik-cak-razgovoru površno prelazili od muzike na modu, od prometa na film; i, što su se duže vozili, on je sve upornije zaboravljao da je ona, pošavši s njim, nosila u sebi neki tajanstven, vjerojatno veoma važan razlog zbog kojega je upravo sad - pred ručak - nakon što se punih deset dana nisu sretali, željela s njim razgovarati. Pa, ne zamjećujući više nikakve sjenke ni u njezinu glasu ni u smijehu, sve se hrabrije uvjeravao da ni ona - kao ni on - nije mogla izdržati prekid odnosa - tek tako, bez unutrašnjih lomova - i da će uskoro, nakon uzajamno blagih predbacivanja, opet nastupiti onaj dirljivi trenutak međusobnih opraštanja.
 ... "Suze i smijeh ... Ljubav i grijeh ...", pade mu na um iz neke banalne šansone.
I zato je, valjda (prepuštajući se činjenici da je tu, na tom, makar i sasvim kratkom rastojanju između podvožnjaka i domskoga trijema ponovo s njom) osjetio neku neodoljivu potrebu - on, goljo student (bez obzira na ostale okolnosti) - da ishoda taj dio ceste dostojanstveno, baš da se vide - ramena, nebo da podupre njima - prepun sebe i bogat za čitavo jedno klupko izrezuckanih maštarija:
 ... Evo nas, dakle - ja i moja djevojka!
Premnogo u tom času, da bi mogao povjerovati kako je malo - obično.
3. ožujka 1942.
 
Nadmudrivanje
 
U trijemu, kad mu je difuzna pažnja popustila, Kruno je načeo temu, zaobilaznu onomu što ga je, zapravo, kopkalo.
- U vezi s pisanjem. - Reče. - Svjestan sam da literarno još uvijek mucam; ali - ako je čovjek prisiljen da sam određuje cilj i karakter vlastita napredovanja, ako čovjek mora sam odrediti domet i sadržaj istine kakva se u romanu priželjkuje, a da ne traga uzalud; dakle - ako on sam mora definirati tu istinu, postavlja se i pitanje kriterija na osnovu kojih pisac, kao psiholog, može sam oblikovati literarnu strukturu da bude znanstveno utemeljena, jer je upravo znanost jedan od odlučujućih načina na koji nam se pojavljuje sve što jest.
- A u čemu je problem?
- Svijet u kojemu živim, onako kako ga ja doživljavam, raspolućen je na zbilju i na san. Za zbilju znam što jest, ali u njoj sudjelujem s ograničenjem, tako da se većina iskustava temelji na golim apstrakcijama. Ono što izgleda kreativno mnogo nesputanije, što poput sirenskoga zova odvlači moju maštu, što se svojom apsurdnom kombinatorikom vrlo često pretače u sjećanje kao stvarno doživljena zbilja - to je san. Ali, u snu ni jedno osjetilno iskustvo ne odgovara našemu normalnom inventaru osjetilnih stanja. Tamo, u snovima - usprkos prividnoj racionalnosti - sve može biti moguće. I, kad bih se smio osloniti na taj supstrat - možda bi sve bilo u redu (pod pretpostavkom, naravno, da bi takva halucinantna mašta bila iole komunikativna). Međutim - protiv te iracionalne stvarnosti, koju tako rado pecaju pučke sanjarice i psihijatri, propinje se svijest onoga budnoga Ja u meni, da bih - i kao sanjač - dobio osjećaj trezvenosti i racionalnosti; ali opet - i da taj utjecaj bude minimalan i da posluži samo kao kočeći mehanizam koji će mene, sanjača, zaštititi od ekscesa i bizarnih pothvata - shvaćaš!?
- Da. - Rekla je neodređeno.
A kada su, napokon, ušavši u studentsku sobu, za sobom zatvorili vrata, Dunja umorno pođe još nekoliko koraka pa, zaustavivši se pred prvim krevetom, odmah sjedne i produži da šuti. Kruno je, shvativši odmah da je maločašnja nit razgovora namjerno pukla, utrošio nekoliko nepodnošljivih trenutaka u razmahujućem svlačenju kaputa i promočenih cipela; zatim je stao da bespomoćno prevrće po svome dijelu ormara - malo dolje među papirima, pa opet malo gore među složenim košuljama - očito, ne tražeći ništa. I najednom postade mučno svjestan toga muka i koliko su ih stajale napora one konvencionalne rečenice prije i da su kroz čitavo to vrijeme oboje sebe glumili drugačijima.
- Čuj ... - Rekla mu je zatim, iznenada. - Ti se na fakultetu ponašaš vrlo glupo i neodgovorno.
Kruno se zgranuo. Njezine su riječi, dobivši neočekivan smisao, tiho bubnjale pored njega. Nikad nije bila tako doslovna u onomu što želi kazati; a sada bi bila prosiktala - sigurno! - samo da joj glasnice nisu bile već zagorjele od cigareta.
- Kako ti to misliš: glupo i neodgovorno? Uostalom! ... - Zausti, kad je sabrao bar toliko snage da bude uvrijeđen. Konačno, ona i nije studirala filozofiju. I već kao da se ozbiljno počeo ljutiti. A toliko je pametan bio, da ljubomoru nije morao ni pretpostaviti. - Vjerojatno, opet neki trač!
- Kad bi bar bio trač! ...
- Nego!? ...
- Pa, eto ... i sinoć, na primjer. Kao da ti neki vrag tomu tvomu lajavomu jeziku ne da mira, pa tamo, po seminaru, blebećeš koješta. Tobože: pravi pravcati filozof - marksist!
A Kruno se odmah, samokritički preispitujući sjećanje, prebaci u malu dvoranu. Nije mu bilo baš odviše jasno kako to da i žene, za koje je pretpostavljao da su praktičnije od muškaraca, vole studij apstraktnoga mudrovanja; ali - slušao je:
 ... "Nalazimo se, dakle, pred nerješivom dilemom, jer: ni u pukoj, mehanicističkoj materijalnosti svijeta kao funkcionalne zbilje fizikalno-kemijskih kauzaliteta, ali ni u pukoj osjetilnoj spoznaji svijeta isključivo kao subjektivne predodžbe koja doživljaj stvarnosti prevodi u solipsistički san - svijest o transcendentalnomu, "onomu Nečemu" što se kao proces u vremenu i prostoru očituje u njegovoj egzistenciji, čovjeku nije nimalo pouzdana u poniranju prema suštini bitka po sebi." Čitala je jedna od njih. "Jer - kojemu god se priklonili carstvu - kako se do kraja može objasniti činjenica te nakupine protoplazme i te dezoksiribonukleinske aminokiseline, ti ugljikohidrati i te bjelančevine osjećaju, misle, djeluju; jednom riječju - da svojim spoznajnim činom nadilaze same sebe, da dobivaju izvjesne osobine božanske moći predviđanja? Zato sam uvjerena da se pravi odgovor mora potražiti ne u našoj subjektivnoj predodžbi nego u blistavoj riznici
metafora kojima mistici objašnjavaju svoje iskustvo; ne u znanstvenim hipotezama nego u onoj iracionalnoj, vrhunaravnoj moći čovjekovoj da naslućuje neizmjernu i svrhovitu mudrost Svevišnjega koja se tek jednim manjim dijelom očituje u biću, što ga simbolično nazivamo prirodom."
Bilo je, najprije, malo nećkave tišine, a zatim - unakrsno i bez obzira na predgovornike - nahrupi bujica netrpeljive mladenačke mudrosti.
- Naša svijest nije i ne može biti zrcalo stvarnosti. Ono što mi opažamo, to je enigma, misterij koji se može prihvatiti jedino u poniznosti i strahopoštovanju. Jedinstvo svijeta otkriva nam se u magičnom principu. Nikakva intuicija, nikakav bljesak zrenja esencije bitka - kao filozofska platforma - ne može nam zajamčiti egzistenciju. Svjetlo, koje nas tu zanosi, bukti iz naših priviđenja i čežnji. Po tom svom plamenu filozofija je često tek kopija umjetnosti. Filozofija je borba protiv začaranosti čovjekove inteligencije posredstvom jezika ...
Činilo mu se da odnekuda prepoznaje taj bojovno dobrohotan alt iz osmoga semestra. Ali, već je govorio netko drugi.
- Bojim se da mitsko mišljenje, kojim je opterećena filozofija, ne pokreće dovoljno želju da se pronađe opća istina koja bi uvijek vrijedila, nego da mit govori o događajima koji su se jednom davno zbili, ali čije posljedice i dalje imaju moć nad nama. Negacija razvoja i razuma, to je strah pred vlastitim padom. Jer, naše je mišljenje rezultat dugotrajne i kompleksne evolucije u kojoj su ljudi pomalo izgrađivali uzajamne odnose i djelovanje na prirodu. Tako dugo dok se vjeruje u posebna svojstva duha koji je u stanju da bez mehaničkoga posredovanja - bez neurofizioloških reakcija - spoznaje objektivnu stvarnost; tako dugo dok se vjeruje u posebnu moć volje koja je sposobna bez mehaničkog posredovanja - bez aktivnosti organizma i oruđa za rad - ostvariti ono što je za nas probitačno; tako dugo ne mogu se objasniti ni najjednostavnije psihološke pojave. Predodžba, volja i samosvijest nisu nešto izvan tijela nego komplicirano djelovanje čestica materije čija djelotvornost razvojem biva sve savršenija. Čemu, dakle, inzistirati na lažnoj dilemi: da li materijalna stvarnost postoji izvan naše percepcije ili je ona tek logička konstrukcija?
Kruno nije bio unaprijed sasvim siguran da će i on izdržati u protudokazima; premalo je on toga do tada pročitao, da bi se mogao rogatati s naukom o naukama - sa zamršenim citatima koji nisu smućivali toliko svojim besmislom, koliko ugledom njihovih tvoraca. Ali, kako mu je donekle bilo i prijatno da se na tako pametan način govore gluposti, i on ustane također:
 
- Ako sam dobro shvatio ... (naime, ja sam tek prva godina pa se, zapravo, ne snalazim još u toj apstraktnoj terminologiji) ... znanost je - kao podloga filozofskom uzletištu - fenomen života, te se stoga njezina istina i smisao te istine mogu odmjeravati na istini i smislu samoga života - kao i obratno. Prema tomu, oslonimo li se samo na razmatranje predodžbi - odnosno, još točnije: na pasivni zor o svijetu oko nas - (svejedno, da li one potječu od fiziologije ili silogizama), možemo lako doći do paradoksalnih negacija. Na primjer: Kako bi morala izgledati stvarnost - priroda, život! - u hendikepiranoj svijesti koja bi bila isključivo sazdana na jednom jedinom osjetilu - njuhu? Kakvo bi to bilo iskustvo koje bi se temeljilo na potpunoj zamrlosti svih ostalih podražaja. Zar to ne bi bilo iskustvo mrtvaca - slika u kojoj nema ni svjetla ni zvuka, ni dodira ni otpora - slika u kojoj nema ni prostora ni vremena? Čini mi se da je upravo tu negdje ishodište naših zabluda, jer se - uzalud, naravno! - toliko trudimo da spoznamo kako kamen ne zna da je kamen. A možda i zna! - a da mi to i ne znamo. Zbog toga, izgleda - umjesto da stavimo naglasak na stvaralački odnos čovjeka prema okolini, mi radije pretpostavljamo vjerovanje razumu. A vjerovanja, vjera, uvjerenje - to su sve atributi mitologije, dok filozofija pretpostavlja čuđenje i sumnju. I, što je najvažnije - praksu! Naravno, to nikad ne ide glatko, jer mitologija - čak i kada se zaogrne filozofskim plaštom - da bi pobijedila, mora upotrijebiti nasilje - to jedino sredstvo što preostaje svakoj vjeri, kako bi svoju čistoću očuvala od sumnji.
- Smatra li to kolega, možda, kako su vjernici duševno ograničeni!? - Zajedljivom je čvrstinom zapitao jedan bas, negdje sa sredine.
Lagano je protrnuo na izazov, ali je profesor, koji je sa strane pratio rad seminara, uzeo, prije njega, pokroviteljski migoljivu, u svim pravcima slatku, zamršeno jasnu riječ i, poput pojasa za spasavanje, zamorno je zaobilaznom dražesti dugo bacao na jedva primjetne valove žagora koji su slutili na buru.
- Zapravo, mislim ... da bi se raspravljanjem došlo do istine, dobrote i ljepote - do ta tri uporišta mudrosti - valja imati mnogo strpljenja. A vi ste - kako vidim - svim svojim mladenačkim žarom budućih filozofa zagrizli, eto, u tu jabuku saznanja koja nam pruža najviše gorčine i najviše zadovoljstva u isti mah. Svaki se filozof - kao biće koje teži sveobuhvatnom jedinstvu - izražava u neprestanom i tjeskobnom dijalogu u kojemu se često samo sluti sa svojim intimnim Bogom - svojom vizijom života. Jer, ako nešto u životu ostaje iza nas - neki trag, onda je to glas nevidljivoga, ali istinskoga bića koje razgovara sa svojom božanskom projekcijom ne bi li se obranilo od noći koja dolazi. Mudar je čovjek svjestan da će se i taj trag ubrzo zamesti u svemiru te da nitko neće znati da je i on bio tu i da je prošao. Doduše, znanost može biti podloga za uzletište filozofiji, ali - napuštanje izvornih motiva znanosti nužno vodi k njezinoj transformaciji u neobuzdanu, slijepu moć koja svijet ne spoznaje nego gospodari nad njim, koja iskorištava i podjarmljuje i prirodu i čovjeka, te se pojavljuje kao anonimna metafizička sila. Stoga je nužno - pogotovo danas, kada tehnologija sve brže primjenjuje fundamentalna otkrića - da se obuzda ona tendencija znanosti koja transformira znanje u razornu moć, a tu transformaciju prikazuje kao njezinu suštinsku karakteristiku. A nužno je također i to - makar nam se, s obzirom na povijesnu praksu, i činilo iluzornim - da vi, kao budući filozofi, uočite - pogotovo, jer se svi odreda slažete u težnji za spoznajom sveobuhvatnoga bitka - kako nam se, usprkos literarnim krajnostima koje koketiraju s neodmjerenim optimizmom ili pesimizmom, život predstavlja kao neuništiva sinteza misli, osjećaja i prakse. Ako se sva živa bića u prirodi ponašaju racionalno, onda, ni čovjek - usprkos povijesnim apsurdima koji ga povremeno srozavaju na razinu konačne destrukcije - ne može vječno proigravati šansu da osvoji budućnost.
Ali Kruno još nije bio iscrpio zalihu svoje nametljivosti.
- Zapravo, meni se čini - rekao je, kad je polemika ponovo živnula - da se svi ti sistemi, sve te škole - podjednako, idealističke kao i materijalističke - secirajući realnost, svode na metafiziku i transcendentalne meditacije. A u tom slučaju, govoreći o idejnim polazištima, mogli bismo se poslužiti jednom slikovitom analogijom: da, isto tako, riba poznaje svoj medij kao i ptica svoj - isključivo i podjednako dobro. Međutim - kad bi riba uzlijetanjem nad oblake ili ptica poniranjem do morskih dubina htjela iz one druge, nove perspektive sagledati svijet oko sebe, pa i svijet u kojemu je do tada manje ili više bezbrižno živjela, svaki bi se njezin pokušaj kroz nekoliko sekundi završio smrću. Dakle, apsolutnim negiranjem života ... Istina, postoje morske lastavice i gnjurci, ali način, na koji oni prelaze iz jednoga medija u drugi, samo potkrepljuje tezu da se njihovim kratkotrajnim izletima suštinski ništa ne mijenja. Škrge ili pluća - to su njihova opredjeljenja.
A Dunja ga sada ponovo vrati u stvarnost.
- Čuj, Kruno ... Takav mudrac! ... pa, onda - na javnom mjestu, među zadrtim klerikalcima - sumnjati čak i u vječne istine. Jer je vjerovanje, kao što kažeš, negacija razuma. Hajde, molim te! ...
- Dobro, znam; možda nije bilo na mjestu, ali, ovaj ... - Mucao je zblenuto.
- Ma, slušaj! - Odbrusi mu ona, grizući nokte. - I, da ti nije bilo profesora, koji bi te vrag bio iz toga dreka izvukao! ...
- Gluposti! ... Prije svega, ja nisam bio rekao ništa naročito. A zatim, ja sam samo produbio profesorovu misao. Naime - ako se morska lastavica ili gnjurac - u želji da spoznaju onaj drugi, za njih smrtonosan, nespoznatljiv medij opstanka - zalete na trenutak u suprotne i neprijateljske uvjete života, mogu se osloniti samo na zalihe kisika u svojim škrgama ili plućima. Za razliku od njih, međutim - čovjek ... vidiš, tu sam malo isfilozofirao stvar ... on - očito, ne zbog svoje amfibijske prirode - zaranja u dubine oceana i uzlijeće prema zvijezdama, da bi ostvario jedan veliki san: To, da u kozmogoniju pronikne svojom ljudskom praksom.
- Ali, čovječe! ... To je, bar zasad, predmet rezerviran za religije.
- Pa, znam. Zato sam i stavio naglasak na mozak i ruke. I tako im podvalio malo marksizma, razumiješ!?
- Eto, jesam li ti ja rekla! ... idiote. - Ljutito zalikova Dunja. - I, onda ... Nisi, valjda, zaboravio kako su se, zatim, okomili na tebe, jedna opatica i neki natporučnik.
- Ma, hajde! ... molim te. - Podsmijehnuo joj se on odozgorno. - Pa nisu ni oni, opet, toliko blesavi, da reže na činjenice koje su danas poznate svakom djetetu. Toliko su se zapjenili, mislim, samo zbog jednoga nedorečenoga zaključka što sam ga bio ostavio namjerno da visi. Zbog one aluzije na ulogu prakse. Jer, pazi! ... ako čovjek - u želji da spozna veliku suštinu, ono izvan i iznad svoga prirodnoga određenja na Zemlji - može zaći u dubine čak i takvih područja koja su za njega unaprijed i bezuvjetno smrtonosna, on to može jedino pod uvjetom da mu sredstva, kojima takav izlet obavlja, osiguraju makar i u skučenim razmjerima hermetički zatvoren svijet u kojemu bi se sačuvali osnovni uvjeti njegova zemaljskoga življenja. Ili, drugim riječima: Njegova je spoznajna sposobnost, ma koliko se vinuo nebesima, ograničena njegovom ljudskom prirodom koja čak i onu vrhunaravnu, onozemaljsku prirodu stvari može sagledati jedino iz hermetički omeđene ljušture njegova bitka.
- Meni se čini - prekinula ga je ona - da je sve to, što ti tu sad melješ, pusta brbljarija. Ne tako mudra, kao što je opasna.
- Opasna!? Zašto opasna!? ...
- Ne znam.
- Pa, ljudi su i smislili filozofiju zato, da se raspravljanjem dođe do istine.
Premda je u sebi osjećao da ona ima pravo, Kruno se ljutio i na sebe i na onoga tko ga je pred njom olajavao.
 ... Bit će Vlado, sroljo jedan! On koji se i sjene svoje boji. Umjesto da mi pomogne i da snagom dijalektičke logike i sam natjerava onu ustašku gamad u škripac! ...
- Hajde, recimo, da bi se to, ta vaša nadmudrivanja, i moglo izvrdati nekako. Čak su i pobožni skolastici ponekada sumnjali u Boga također. Ali, čemu ti ono imbecilno pitanje jutros u psihologijskom seminaru?
- Oprosti, ali ... o kakvom se imbecilnom pitanju radi!? ... ako smijem pitati.
- E pa, slušaj! Doslovno ovako: Što mislite gospodine profesore, o Pavlovljevoj "Teoriji odraza"?
- Pa!? ... - Zaleti joj se pobjedonosno u riječ. - Pitao sam ga - onako, kao uzgred. A on meni: Ivana Pavlova, mislite?
- Da, da, čula sam već ... A ti onda, naravno, zapeo kao sivonja: Ne Ivana nego Todora. Znate, onoga Bugarina! ... A njemu neugodno; nema čovjek veze. Ili se, iz opreza, pravi da nema.
- Zato, što sam rekao da - je Bugarin? ... Pa ... Bugarska je vjeran saveznik Osovine.
- A tako ti to! - Prezrivo će ona. - Ili, prije bih rekla, da se malo isproduciraš pred njim! S ona dva ili tri termina iz prve ilegalne brošure, što smo je zajedno čitali.
- Pa, ovaj ... nisam ni ja, opet, baš tako! ... - Branio se, pokušavajući mlitavo da laže samomu sebi. - Uostalom, kao da bi tamo nekakav nedoučeni ustaški klipan, doušnik - ako ga, uopće, ima - išta i mogao shvatiti samo po nekom bezazlenom naslovu knjige.
No, usprkos tomu - kopkalo ga je nešto:
 
 ... Hm! Za ono jučer, hajde de! Ali Vlado jutros uopće nije bio na predavanju, to znam sigurno! A s drugima se gotovo i ne poznajem. Pa, tko je, onda, među njima taj!? ... majku mu. I, kako je samo znao komu da me otkuca? ... Ili se, pak, to zove sistem nevidljive, recipročne kontrole? Tako, da se nikad, zapravo, ne možeš osjećati nasamo sa svojom savješću. Odnosno, prije bi se moglo reći: sa svojim postupcima! ... čim uđeš u orbitu.
 
A Dunja je planula - orleanski, neoprostivo:
- Najobičniji hazarder! Eto, što si ti! ... Ali, kad već ne vodiš mnogo računa o svojoj vlastitoj koži, mogao bi s malo više odgovornosti misliti na nas ostale ... prije, nego nas, sve skupa, vrag ne odnese!
Kruno je, šećući u krivulji od ormara do prozora, nastojao prikriti strah i nelagodu; strah da bi te njezine pretpostavke doista mogle biti lako ostvarljive, i nelagodu što je ona sve to u njemu pogađala kao na dlanu. Međutim - koliko god je grozničavo, presvlačeći obrazinu od mrzovolje do lakomislenosti, vjerovao da joj može hrabro kao pogledati oči u oči, toliko su ga mišići - naročito u vratu i rukama - nepodnošljivo izdavali svojim nesavladivim, nepromišljenim trzajima; činilo se kao da je u njegovu odijelu, u njegovoj vlastitoj koži, najednom stao da živi, da poigrava, da se razmeće nekakav drvenasti lutak na neobuzdanim končićima izvan svoga Ja, postajući sve neumitnije svjestan da ga to, što je on u sebi dotle smatrao borbenošću, čini više naivno smiješnim nego opasnim.
 ... Uostalom, da sam bar malo inteligentniji! Mislim: revolucionarno inteligentniji! ... Mogao sam dosada već shvatiti kako nema nikakvih zasluga u tomu da se istrčavam u prazno.
Kajao se - dopunski, u želji da njegovo pokajanje bude kao neka spužva koja bi, makar i samo do toga trenutka, pomela sve tragove tjeskobe. Upravo je donosio čvrstu odluku da od sutra - štoviše, već od ovoga časa - mora biti vrlo, vrlo oprezan. Ali onu ideološku i spoznajno-teoretsku simboliku pregorjeti nije mogao. Jer ono sa "škrgama i plućima" i s "hermetički omeđenom kabinom" - aluzijom na vlastitu svijest - stoji, svakako!
* * *
 
11.
 
Milan je - nasuprot proljeću izvana - u to grahovo poslijepodne s prženim lukom, sav nekako vjetrovima naheren u škripavom košari-naslonjaču od vrbova pruća, zavaljen sjedio tamo između poluprazne police za knjige i omanjega stolića u zabavnoj sobi - stolića na kojega je teta Marta u Sljeparniku, po nepisanom pravilu izdvojenosti, polagala gotovo kao neko svoje, privatno pravo. Uostalom, bio je to, u odnosu na prostoriju, prijatan kutak u kojemu su ruke lakše razgovarale s mrakom, dok je radio - prastara orion-krntija s koje su već popadala sva dugmeta - pucketao, šumio, pištao, sviruckajući za ostale. Sjedio je, dakle, tu na rubu svakodnevna drijemeža pa, spustivši neodoljivo tešku neošišanu glavu do lijeve podlaktice na stoliću i zijevajući u beskraj, zapitao:
- Onda, teta Marto! ... Dajte malo pričajte! Kako je ono bilo, lani, sa Stipom?
- A što to? - Pravila se ona, kao da ne zna. Nekako previše uspravna u svom naslonjaču i s dostojanstveno tihim osmijehom - daleka.
- Ma, ono! ... znate? ... Kad je, siromah slijepac, golubicu svoju htio izvesti na šetnju.
- Pst, vraže jedan! ... - Odgovarala mu je ona, još uvijek nedostižna u pravilnom sjedenju, dobroćudna osmijeha. Tetkasta i nepokretna. Nemojte tako glasno! Vidjeli ste, kako je on surov i nasrtljiv. Plane, čim posumnja na nekoga.
- Ali, teta Marto, to je za bogove! Najcrnji humor, kakav slijepci u mraku mogu zamisliti! ... Svejedno, pričajte! - Gunđao je Milan ravnodušno, dodirujući nosom poderan pak-papir kojim je teta Marta prekrivala svoj stolić.
- Ma, pričala sam već. - Šaptala je prema treperavu platnu na zvučniku. - Neću više; dosadno je. A vi se, ionako, samo sprdate s nama, u domu.
- Ni govora! ... teta Marta. Pa to je naša zajednička sudbina - taj Sljeparnik! - Gotovo da je viknuo, kao vrijeđajući se - usmeno. Dok mu se desna ruka - onako mlitava i osamljena - odmilivši niz vlastito krilo, nedužno poigravala rubom suknje oko njezinih koljena.
Uostalom, ta pričica sa Stipom - gledana iznutra - nije bila ništa osobito. Jednostavno: prahnulo čovjeku da se i on - bez obzira na egzistencijalni minimum - obiteljski osovi nekako; čuo da je to vrlo romantično, pa uprtio pod jednu mišku batinu, a pod drugu Rozu - jednu od onih koje se, sjedeći u parovima za dugačkim neoblanjanim stolom, zadovoljavaju da, umjesto prstenovanja pred oltarom, čvršće povežu svoje dvije stolice lokotom. I što bi tu, napokon, trebalo biti čudno! Pošli oni malo da se tobože "prođu"; naprosto, prohtjelo im se - ljubavnicima jednim - da i oni malo prošeću među svijetom, pa se - kao "ravnopravni" - uputili tamo do Krešimirova trga (jer im je tu bilo i najbliže); i, tako - klimatali oni štapopipateljno između ocvalih jorgovana, ševrdali, spoticali se, lunjali po pješčanim stazicama, jedva razgovarajući od "sreće" - ukočeni od žarka zanosa da se ne izgube negdje ili da ne tresnu cjevanicom u koju klupu na putu. I teturali su tako - reklo bi se, kao pijani od ljubavi - grčevito razmišljajući kako i za njihov budući brak mora važiti pravilo da do crkve uvijek valja proći kroz park. I baš kad je, pokušavajući da se snađe među vijugavim smjerovima dječačkih podvriskivanja, htio da je izvede na sporedni puteljak, Stipa zapne cipelom o sasvim nisko nategnutu žicu kojom je bio obrubljen travnjak; povede se naprijed, izgubi ravnotežu pa, zalamatavši nesuvislo štapom po zraku i grozničavo stežući Rozu ispod ruke, samo, najednom - pljas! - oboje se, kao pokošeni, prevrnu preko živice i, uz vrisak prolaznika, svom svojom težinom izvale u cvijeće - onaj prokleto jak miris kozje krvi, raskrvavljenih nogu koje su bespomoćno lepršale po trnju.
- Nemojte! ... Bilo bi bolje da idete vježbati violinu. - Rekla je teta Marta tiše, nagnuvši se u razvučenu smijuljku, dvadesetak godina starija, još malo naprijed - materinski, dok je pod vunenim pletom, što je raskriljen padao do njegovih zapešća, pokušavala da mu odgurne prste - oprezno, da ih ne odgurne sasvim. - Vi ste, Milane, znate ... pravi pravcati bećar!
5. travnja 1942.
 
 
Veliki obračun
 
A onda je opet (kako su znali zezuckati oni "prokleti fakini", studenti) bio na redu veliki monolog iz "Marte".
- Da znate, Milane! ... ono, prije rata ... Ozbiljno, vi ne biste mogli ni zamisliti kako je nama u domu onda bilo. Stalno su nam iz uprave predbacivali da samo povazdan spletkarimo. Koliko smo Društvu na teret, neka budemo sretni da nam je i tako! Za njih smo mi bili tek napola ljudska bića! ... pa ni toliko.
- Da, da, čuli smo i mi nešto. Pričalo se po zavodu - vjerojatno, nama kao za opomenu: Nešto, kao da ste bili organizirani u nekakve prosjačke brigade, što li!? ... Navodno, da je to bila najplemenitija ideja što su je mogli smisliti vaši dobrotvori, zar ne?
Pst ... Nemojte, opet, tako glasno! Kad god se o tomu povede razgovor, izbije svađa ... Uostalom, lako je sad vama! Prilike su drugačije: idete u škole, zbijate šale i cerekate se na naš račun i dolaze vam djevojke. Imate bar neku perspektivu! ... I, usput, pravite od nas bedake. A nama je, starijima, tada bilo zaista strašno.
I tako je potekla, spoticala se i rastakala unutar siva žagora - još jednom - tiha, osmišljena pređa uspomena, jedva ogrezlih u onom čupavom vunenom pletu jadom za tih posljednjih desetak nepodnošljivo istovjetnih godina.
 ... "Molim, gospodo! ..." prisluškivali su pod prozorom; nije on to govorio njima, štićenicima. Uskliknuo je, kao da želi da im na naviljku raspoloženja podigne. "Čast mi je - kao predsjedniku - da upravnom odboru podnesem izvještaj o radu Društva svetog Vida u ovim izvanrednim ekonomskim i političkim okolnostima." Zatim je kroz prorijeđen pljesak ponovo uzeo riječ - ovaj put kao ravnatelj doma. "Dužnost mi je pred ovim cijenjenim skupom izjaviti da, unatoč laskavim priznanjima nadzornog odbora, poslovanje u našemu Društvu - od prošle godine na ovamo - nije bilo bez teškoća. Vrlo velikih teškoća, molim. I to: ne samo u prikupljanju novca i drugih materijalnih sredstava za ostvarenje naših plemenitih ciljeva, nego - da budemo iskreni - još više u nedostatku bilo kakve zahvalnosti za sav taj naš uloženi trud. A da stvar bude još gora, nezahvalnost nam se vraća upravo od onih kojima su naše milosrđe i naša plemenitost najpotrebniji."
Sjednica se održavala u blagovaonici, svečano pospremljenoj za ovu priliku. A pod prozorom s prisojne strane, okupana suncem, jabuka - jalova i niska, s teškim peludom čađe po lišću - i pod jabukom, na rasklimanoj klupi - poput sedam radoznalo izduženih sablasti - ostarjeli štićenici, žene i muškarci, kako se lome od zloslutna uzbuđenja, jedva svjesni da su, omlitavjelih leđa, tolik teret onima gore iza odškrinutih stakala. Te, istodobno - tamo, na suprotnoj strani, pred zatvorenim vratima blagovaonice: nešto mlađa četica hrapavih bojovnika koja se - zacijelo, još uvijek ne znajući što, zapravo, tu hoće - natiskivala uz ogradu stepenica do polukata, sva razapeta u mukama između blagdanskoga mirisa iz kuhinje i nerazgovjetna žagora iznutra.
 ... "Najprije, gospodo ... upravu doma najozbiljnije zabrinjava stanje na računu kod Hrvatske štedionice. Uglavnom, iz dva poznata razloga: ograničenom asortimanu i niskoj produktivnosti u našim radionicama te, drugo - što građani nemaju više dovoljno razumijevanja za dobrotvornu članarinu i za milodare, pa su neki članovi među nama sasvim popustili, zaboravljajući da od njihove požrtvovnosti ovisi hoćemo li ovu zimu dočekati u domu s djelotvornom ljubavlju prema bližnjima ili ćemo naše štićenike ponovo prepusti prosjačkom štapu. Jer, podsjetimo se još jednom! - što mogu te njihove ruke, ostavljene same sebi?" ...
Riječi su tutnjale, kao da je svaki podvoljak, izvaljen preko uškrobljena ovratnika, mislio to isto.
- Aha! Čuješ li ga, Stipa!?
- Da, kaže: Nema više milodara.
- Pas mu mater! ... lopovu.
- Okata bagra! ...
I tako su četiri para đonova, poput mačjih šapa, stajala na pretposljednjoj od šest stepenica - još ni da se libe ni da se spreme na juriš. Bijahu to buntovnici, najnabijeniji gnjevom, koji se latiše da, s alkoholom u srcu, prodrmaju pravdu - sljepački, nepodudarno. Dok je iznutra dvadesetak dobrovoljnika mrmljalo uz pepeljare i kavu - uistinu, sažalni nad sažaljenjem kojega - eto, pomalo - sve više nema; gojazni od srdačnosti prema bližnjima - pa i prema onima koji su, po nečemu, uvijek morali biti beznadni; dovoljno široke ruke, da se čuje nadaleko, s vizijom da bi, bar s najprometnijih ulica, pomeli sve što vrijeđa oko - i skitnice i siromahe. Čovjekoljubivi - bar jedanput na tjedan.
- A šuškalo se tada koješta. - Sjećala se teta Marta. - I da nam je ona velika svjetska kriza pojela blagajnu. I da su naši proizvodi - četke i košare - preskupi. I da će Društvo biti prisiljeno raspustiti dom. I sve da bi nas valjalo kastrirati, kao što to - kažu - rade u Njemačkoj ... I stotinu drugih gluposti! ... Pa, kako nam je svako zlo bilo za vratima, pošli smo ... ah, Bože moj! ... kada se sjetim toga. Čitava kampanja! ... Najpožrtvovniji članovi Društva - naravno, ne ona otmjena gospoda nego obični ljudi - s milosrdnim markicama, da još jednom obiđu grad. A mi - oni među nama koji su još ćorkali pomalo ili su imali hrabrosti da sami glavinjaju od vrata do vrata - uprtili se pa u prošnju - tobože, da se rasprodaju zalihe: četke, mreže za tržnicu, košare. Svi ostali, pak - mi, žene i starci - okićeni nekakvim žutim trakama s crvenim križićima oko rukava s nekakvim fotografijama i parolama preko grudi, pa ... marš, na Mirogoj! Čitav onaj tjedan oko Svih svetih ... I bili smo tako dobro raspoređeni i po groblju i po svima prilaznim putovima, da nas nitko - duši za pokoj - ne bi mogao mimoići. I sjedili smo tamo po čitave dane, a u krilu nam velike drvene žare s natpisom: "Budite naše oči!" ... Vjerujte, bio je to naš najveći tjedan poniženja i boli u kojemu smo do iznemoglosti morali ponavljati vapaje, molitve, preklinjanja - bez prestanka, jer je gospodin upravitelj stalno krstario naokolo od jednoga do drugoga i svaki put širokom gestom - za primjer prolaznicima - bacao sitniš također.
- Oh, pa to je sjajno! - Usklikne Milan. - Zamislite! Jesenska kišica sipi pa sipi; mirisi voštanih plamičaka, božikovine i krizantema što lelujaju sumaglicom ispod platana; stotine i tisuće raspetih između pokojnika i samosažaljenja; a vi - poskidavši crne naočale i s odobrenjem policije - "Oče naš, kako na nebu, tako i na zemlji! ...", dok povorke cipela tužno mljackaju po raskvašenim stazicama i dinar po dinar - pljas! ...
Na upravnom odboru, međutim, ocijenili su to kao "vrlo promućuran i dirljiv nastup" - dobru stvar.
 ... "I još nešto." Nastavljao je gospodin upravitelj. "Proizvodi naših radionica usprkos visokim troškovima za reklamu i priznatoj kvaliteti - gospodo, to mogu slobodno kazati - zahvaljujući nelojalnoj konkurenciji nesavjesnih obrtnika koji, uzgred rečeno, u radu koriste i strojeve kakvih mi ovdje nemamo, - naši proizvodi, dakle, sve više zatrpavaju skladišta. A ni dućan u Oktogonu više ne ide kao prije." ...
- Lupeži! Varalice! - Gunđali su i ceptili četvorica bojovnika, dok je na stubišnom barometru pritisak titrao sve jače, pa se momci, okrilativši crnjakom - s mržnjom koja je prokljuvala odnekud - stali zbijati ovnujski proturenih glava jedni drugima preko ramena - zaraštenih brada, nahrupljivo, štapopipateljski - bez obzira, što se do onih najdonjih, ionako ništa od izvještaja nije razabiralo. Jer, svi su oni već odavno znali daleko više nego "sve": i tko ih okrada, i komu se gade i za koga su samo paravan.
 ... "I zato ćemo, gospodo, biti prisiljeni, mislim, da našim, štićenicima ubuduće ukinemo džeparac i da im, u izvjesnom smislu, smanjimo obroke."
- Aha! Jeste li ga čuli!? ... kurvina sina. Da nam ne daju plaću! I da nas hrane napojem! - Mumljavo je izvještavao Stipa natraške i sve se više, iskežen, gnjurio među vratnice.
- Kažem vam ja. - Režao je Matko. - Videći su prema nama samo licemjeri. Tobože, "prijatelji slijepih!" A jedva čekaju da nas izrabe.
Svi su oni, bundžije - onako narogušeni na odmorištu - već odavna bili za revoluciju, jezičavu i podmuklu; uvjereni prema vani da su - bez obzira na sve potpore koje su, kao nekim osobnim pravom, kamčili odasvud - uvijek bili sami sebi dostatni, i svi su bili da se rukne unutra: da se udari.
 ... "Uostalom", spremao se tamo iza vrata gospodin upravitelj i predsjednik Društva da svoju brigu i znanstvenije dokaže. "Premasna hrana i mnogo slobodnoga vremena u zatvorenomu prostoru - to za zdrav organizam, za njihove nagone i za duševni život uopće može imati samo štetne posljedice. A za naše slijepe štićenike naročito. Jer, da i ne spominjem sva ona njihova trvenja zbog uzajamne ljubomore, zavisti, zlobe - uzmimo, eto, na primjer, samo ove puste afere protiv mene u posljednje vrijeme. Neki su među njima - ma koliko mi mislili da su nepokretni - obijali sve nadležne i nenadležne pragove, olajavajući me za nekakve pronevjere i samovolju, za krađu i tiraniju. Razumijem da oni, jadnici, ne vide svojim očima svijet oko sebe pa su im, zato, i predodžbe o životu nakaradne - onako, kako ih nahuškavaju drugi, sa strane. Oni, ustvari, uopće ne mogu shvatiti odnose među ljudima i po nekim se ljudskim normama ophoditi u društvu. Pa ipak, morao sam doći do zaključka da su, zapravo, mnoge te slijepe individue dvostruko osakaćene: ne samo tijelom nego i dušom. Pogotovo, kada čovjek malo izbližega upozna mehanizam njihove bolesne mašte kojoj nedostaje vizualna kontrola pojmova." ...
Odbornici su bez riječi zagledavali jedni druge.
- Bandit jedan! - Škrgutao je u predvraćju Pero, prebacujući oznojen štap iz dlana u dlan - sav do usijanja bojovan.
- Raspaliti ga po gubici! To, to! - Zastenja Jura. - Znam ja: svi oni ponešto šićare, kao posuđuju, usput odnose - kradu! Ali nitko kao on, mater mu buržujsku! A sve se to, onda, piše na naš račun, tobože.
Bila je to iskra, pavši tik uz barut, na gomilu gunđanja. I na bokorenje kletvi, rasplinutih već u stotinama prethodnih nagađanja.
- Evo mu klinac! ... za sve te govnarije o ljubavi. Radije, neka nam kaže gdje su pare - i one s Mirogoja i one što smo ih prikupili od vrata do vrata.
- A čuli ste neki dan: "Mi vam, braćo i prijatelji, u Društvu dajemo bolju sutrašnjicu, tako da više nećete požaliti što ste slijepi." Slatko, dakako! Jer, komu i da se žalimo!
- A naročito na ono njihovo "podupiranje". Podupro im ga ja odostraga!
Uvjereni da je od novca, što su ga isprosjačili, kupio sebi zimnicu i prekrasan radio-aparat.
- Pa mu sad milostiva može uz muziku trijebiti buhe - da ne velim po čemu! - Rekao je Matko, da bude kao fin.
A i bez toga su - poprijeko i nasuprot učoporeni, toliko zbijeni - bili već razdraženi, gurkajući se na izazov, da je buna mogla krenuti nizbrdo svaki čas. Mada su, objahujući strasti, još uvijek nešto kao čekali - sve dok upravitelj uzvišenim gnjevom ne povisi glas.
 ... "A to s krznenim kaputom, radio-aparatom i drvima za ogrjev - to je najobičnija izmišljotina, gospodo. I čudi me kako se uopće može povjerovati - pa makar i na - trenutak - burgijama nekakvih problematičnih karaktera, kao što su - priznajem - neki naši štićenici koji ne vide ni svoga vlastitoga prsta pred nosom. Uostalom, ja sam i taj prokleti aparat samo pospremio; naprosto, pohranio ga u svomu stanu gdje mi, uzgred rečeno, samo smeta po kući - zato, što sam se bojao da ga oni, te šeprtlje i pakosnici, ne unište već prvoga dana. Znači, učinio sam to samo za njihovo vlastito dobro. A oni, umjesto da ljube i prah na obući dobrotvora svojih - jer, da nema nas, odavno bi već pocrkavali na cesti - samo po čitave dane spletkare i zabadaju svoje ćorave nosove u stvari o kojima nemaju ni pojma. I ja ću, boga mi - svečano izjavljujem pred ovim cijenjenim skupom - biti prisiljen, ako se ovako dalje nastavi, dati ostavku na ovaj mukotrpan i nezahvalan posao. Vi znate, ja sam ugledan građanin i više se ne dam jarčiti od ovih čudovišta ovdje." ..
Očito, bilo je to uzbuđenje izvan programa - mucavo, iskreno.
A tada, najednom - udari grom; vratnice naglo popuste i u tresku se razlete, a momci - rulja jedna - nagrnuše u zakrpama kao iz naprsle brane, sirovi, na juriš - neusklađeno, posrtljivo, nasumce. I s razvijorenim rukama iz kojih su se prosuli krikovi. Pa, nahrupivši s leđa na posljednji red - isprva, da se iskale samo, a zatim, sve više razjarivani svojom vlastitom jarošću, da se i štapinama obračunavaju, napokon - upadoše kao stokraka paklenska dreka, pogurkujući jedan drugoga i, saplevši se odmah preko praznih stolica, da bi u neodoljivu talasu prevrnuli prvi stol. Odbornici su - bar oni najbliže kuhinjskom predsoblju - iščezli u pravi čas, još dok je toj lavini na oči padao dvostruki mrak. A drugi su - potisnuti prema uglovima blagovaonice - hvatali za stolice također ili su, skrivajući glave, zavlačili se pod stolove - zgranuti, u nastojanju da što prije šmugnu odatle. A štićenici su, sljepački - raspali, Jura! ... gospu li mu njegovu - drpali se među sobom, bjesomučno mlatarali u prazno, sudarali se lubanjama, urlali, s mukom se, poput lepeze, probijali kroz poživinčenu dreku svojih vlastitih vriskova i zapomaganja. Udri ga, Blaž! ... Teturajući tamo-amo, da pretraže sve uglove i sve prolaze između stolova, gazeći nemilosrdno po krhotinama vaza, pepeljara i porculana, kao da poigravaju u pomamnom tam-tamu bijelih štapova - ponajviše, da bi sami sebe izubijali na mrtvo, nesretno uvjereni kako, usprkos uzajamnim predbacivanjima i psovkama, ipak osvajaju pedalj po pedalj blagovaonice - toga privremeno lažnoga svetišta u kojemu se krojila njihova sudbina.
- Držite lupeže!
- Hoćemo novu upravu!
No, kad je nakon gotovo četvrt sata žestoka bitka već malaksavala tamo negdje pored suprotnoga zida i dok su još, razbijenih glava i razdrljenih košulja, momci drhtavih koljena nogometali tamu oko sebe, gospodina upravitelja tu više nigdje nije bilo, jer je on, skočivši kroz prozor, već odavno bio kliznuo i, pored skutrenih prilika pod jabukom koje su prenapregnutom tupošću istezale svoja bezoblična lica prema gunguli gore, bez daha brisnuo preko dvorišta.
 
A lokalne novine - sutradan - donijele to kao malu, pikantnu senzaciju: milosrđe - istina ili trač.
* * *
12.
 
 ... Dobro je to teta Marta, boga mi! Ni ja ne bih bolje! - Jedva je razmišljao Kruno kao budući pisac, sav protiv neke dremljive, potkožne vrućine koja ga je silom htjela oboriti na susjednom stolu. I tu - proljeću za inat - kao da se, iz dana u dan, sve zbivalo na sporednom kolosijeku njegovih ambicija; nesposoban da se zagnjuri u bujicu života, izrađivao je obrambene mehanizme usebnosti - utjehu koja se raspredala na povremenoj oštroumnosti i samoljublju, na
iskustvu knjiga i snova. Zapravo, već je znao da njegov okljaštren svijet leži, prije svega, na podsvijesti - na bogatstvu za koje nije bio posve siguran da li su to sjećanja na istinske doživljaje, maštarije ili odjek tuđega iskustva u genetskom kodu. A na javi, pak - zato što je, najčešće kao verbalnu informaciju, crpi tek iz oskudnih naplavina stvarnosti, tu istu stvarnost pokušava dočaravati logikom - racionalno, računski.
 ... I eto, upravo u tomu - u raskolu između razbarušene fantazije pjesnika i suhoparne gramatičke analize jezika - u tomu je tragika moga izbora: misije koju sam pred samim sobom dužan ispuniti, da bih tim pozivom u sebi nadvladao strah od smrti.
Ustvari nije bio načistu sa sobom: što ga više privlači - priča kojom bi, mnogim predrasudama o invaliditetu nasuprot, uvjerio i čitatelje neznance da je čovjek u njemu dostojan ljubavi; ili, pak, stenobrajica - specifičan sistem kratkopisa kao novatorski doprinos u tehnologiji obrazovanja. I tako je sada, gotovo nepokretan, prisiljavao sebe da mlitavo lista po reljefnoj križaljki točkastih znakova od kojih je, negdje u perspektivi, mogla postati stenografija. I premda mu toga časa više ništa nije bilo tako bitno - ni slikovitost Martinih riječi, ni značenje pojedinih kratica u sistemu ni njegove vlastite krize u odnosu s Dunjom - osjećao je da o sebi ipak nešto zna, nešto vrlo važno zbog čega bi bio, da je imao još toliko snage, najradije svisnuo. Bila je to neka čudovišna podvojenost u najdubljoj suštini njegova bića. Ne toliko metaforička dilema između sna i jave, koliko ona stvarna, neodoljiva prevaga bezvoljne pospanosti nad stvaralačkom živahnosti duha; nemoć organizma da uzjaši na polet vlastitih ambicija.
 ... Moram se nekako trgnuti iz te letargije, majku mu! - Mislio je još, tonući sve dublje u san.
27. travnja 1942.
 
Paleta u sivom
 
Tada je, capkajući kozjim potpeticama, ušla u zabavnu sobu i nagluha teta Minka. Pogurena i bućkajući plaho sitnom koštunjavom ručicom po jedva čujnoj kopreni mraka oko sebe, prošunjavši se uz policu za knjige, sva smežurana od godina i, opet, vrckava od neprohujale kao mladosti, bojažljiva i s podbratkom u grudima prišla je njihovom stolu; ili, još točnije - neprestano je pokušavala sa svih strana prići odjednom, užurbano i s mnogo sitnih koračića uzalud, zaplićući se beznadno pored svakoga predmeta, sva kao da se unutar sebe usredotočila nekamo ustranu, kroz ušiljene uške pod raskuštranom kosom i kroz unjkavo, sopranasto meketanje o nekakvim svojim strašno velikim brigama u onom vječnom, pipavom kovitlacu lunjanja iz jedne sobe u drugu. Možda je dolazila iz kuhinje, a možda iz radionice ili kreveta - bilo je sasvim svejedno. Jer, ionako nigdje nije imala nekoga posla da se skrasi - krmeljiva u glasu i prepuna tepave nježnosti, privinuvši grčevito uz trbuh upraviteljevo psetance koje se nemoćno i bez prestanka otimalo, režalo i do krajnosti nezahvalno za toliku ljubav uporno se zalajavalo razdražljivim falsetom na njezine smežurane kesice pod grudnjakom. I tako je, sirota, prelazeći bespomoćno dugo taj
prostor do njihovoga stola, sveudilj tapkala unaokolo i, usprkos Lavinom koprcanju, onom slobodnom rukom pipkarala po naslonjačima, gotovo koketirajući sama sa sobom - valjda, u strahu da ne prečuje neko pitanje ili razgovor - sva uronivši u mutan, bubnjičav žagor i čitavo to vrijeme, tjerana nekom neobjašnjivom nelagodom, mrmljuckala nešto, trućala na dušak, slagala se i suprotstavljala svemu za što je pretpostavljala da u tomu trenutku misle ili govore ostali.
- Uh! Da joj sto nagluhih bogova! ... i tomu njezinom kvocanju. - Ljutito reče Milan i uključi radio. - Čovjek bi rekao: prava pravcata ćorava kokoš. Onako, kad na bunjištu lijeno pregruntava o posljednjem smislu konjskoga dreka.
- Pomiri se, brajkane, pomiri s tim! To ti je sutra i tvoja sudbina. - Zlobeći povratno i na svoj račun, odgovorio mu je Kruno.
- Nikada!!! ... Radije bih se ubio nego da tako ...
- A što to? Ili, nego da - oglušiš; ili, nego da - ostariš?
 
- Mislim: i jedno i drugo.
I, stvarno - da je teta Minka doista, bar onda kad joj se sluh povremeno navraćao, mogla u toj plačljivoj morzeovskoj abecedi prepoznati svoj promukli glas, morala bi imati mnogo manje iluzija o svojoj ljupkosti, a i češće bi bolovala od žuči, sigurno. Međutim - ona je upravo u tom trenutku, nagnuvši se preko prvoga naslonjača od pruća, mučenički i tužno već rakoljila u Krunino uho, šućoreći tiho i gotovo bez ikakve ljestvice naglasaka u nastavku davno započeta monologa, neposredno:
- Znaš Marto ja sam ti tako jako žalosna ovaj prokleti mali Lavo o Bože prosti zbilja ljudi nemaju srca ja mu svako jutro ostavim svoje žgance rekla sam već u kuhinji kad ne smijem zbog žuči sto puta ali oni njega baš ih briga i on ti beštija mala kažem samo ponjuši malo i otrese se s ovom svojom čupavom glavicom gospodičić jedan a znaš ja se tako bojim za njega da se nesreća mala ne razboli od gladi kad nam je sad meso na karte pa on siročić uopće nema kosti a vidim ja evo tu popipaj mu tu po rebrima i za njega je jade moj rat a baš je nekoga briga znaš da su ova vremena tako teška, ah ...
Kruno se s grimasom gađenja pomakne malo ustranu:
- Teta Marto, zaboga! ... Dajte, javite joj se! Zar ne čujete da ona sve to tobože vama govori?
Ali ga je Minka pretekla:
- A što ti moj mali buco ne misliš a da ću se ja cijele noći patiti zbog tebe što si tako izbirljiv kao da ja nemam i svojih briga dosta preko glave je li ti beštijo mala ti ne znaš da bih ja mogla tebe i po tvojoj njuškici malo pa ćeš ti meni kada te nalupam biti dobar i zahvalan a ne samo tako zločest kao i oni drugi bekini vauvau koji se uvijek samo uvijek nekuda skiću po gradu i onda znam ja njih završe znaš li ti već kako najprije u grijehu a onda u živodernici da vraže mali kada si muško jer zbilja mislim Marto koliko bi on već mogao imati godina i zbilja kad njima dođe ono pa samo jure naokolo i ništa ih nije sram da zbilja priroda je tako čudna nekako i ja ne znam sama zapravo kako te životinje mislim ako je to napast paklena i kako ih samo naputi na grijeh jer zbilja Marto ako nas je dragi Bog stvorio na isti način zašto mi onda tako to mislimo ...
Zaogrnuvši se širokim pletom sve do križa, Marta je, okrenuta leđima i još uvijek sa smiješkom negdje iza usana, samilosno šapnula:
- Ma, pustite je, Kruno! Sirota, neka priča. Što će drugo ...
A teta Minka je zaista, nakrenuvši malčice glavu prema ramenu, kljucala bez predaha:
- Pa znaš Marto ona moja nesretna žuč kad nešto pojedem tako me više puta nešto štrecne tu negdje ispod lopatice pa sve mislim zašto ne bih dala malom Lavi one žgance jer mi je gospodin doktor ionako zabranio da jedem žgance a o njemu jadniku da ne znam zbilja gospodin upravitelj ima mnogo posla dok sam nabavi tu svinjsku dlaku nesretnu i taj rižin korijen ako se to uopće sada može jer kod nas riža ne raste odnosno ja ne znam sama kako ćemo s tim materijalom za četke i s tim nasadom vrbe što su rekli pokraj Save čula sam da stalno skače po ministarstvu za neku dozvolu jer je zabranjeno zbog onih prokletih partizana kažu pa nema ni vremena da se o njemu brine o Bože moj i o životinji treba voditi računa jer je ovaj ja sve mislim može da podivlja i zamisli Marto da ga uhvati neko bjesnilo što bismo mi slijepi sve bi nas mogao izgristi a to ti je strašna stvar čula sam da je to užasna smrt kad ovako neki pas podivlja i ugrize a ja mu sve dajem žgance pa neka se malo navikne i mi smo morali i kad je taj prokleti rat ...
No, sad je to ipak bilo malo previše za njegovo strpljenje i on, zabacivši se unatrag, podvikne:
- Teta Minko! Čujte, boga mu?! Ja sam Kruno, ja nisam Marta!
Minka se naglo prene i sva nekako zbuni pa, prošištavši nešto kao kihaj, zajapuri se, odskoči jedan korak ulijevo, zavrti se dva puta oko sebe i, onda, obišavši naslonjač s druge strane, ponovo se nagne prema njemu - sva zbrčkana u nekom krezubom smijuljku, povjeravajući mu se kao tiše, prskavo, sasvim u zatiljak:
- Joj Marto da znaš što mi se sada dogodilo zamisli ja sam mislila da si to ti a to je bio onaj student znaš meni je tako neugodno a on će sigurno misliti e a baš sam ti htjela pričati za ove naše žgance jer mi se sve nekako čini doduše nisam kušala ali da ove naše časne sestre ne znaju to skuhati onako kako treba kako to kod nas u Slavoniji ...
Šušljetala je nepodnošljivo - toliko, da su ga te njezine pljuckave rečenice gadljivo škakljale po vratu i po uhu sve do obraza.
- One su ti te naše časne mislim skoro sve iz Dalmacije ili Slovenke tamo kažu sve koje se ne udaju odnosno da im ne moraju davati miraz a ne kao kod nas tolike dukate i baš mi je čudno s tim žgancima znaš eto tako obična stvar a kod njih kažu pura ili palenta a u Bosni kažu i kačamak zbilja ti je to čudno da imamo četiri riječi za jednu te istu stvar dok za neku drugu recimo tortu nemamo uopće premda je u ovoj novoj državi kažu da se tramvaj zove munjovoz a radio krugoval a da mi je to bar nešto nego najobičniji kukuruz premda je moja mama kad je bila živa moram priznati Bog joj dao pokoj vječni znala krasno napraviti žgance znaš onako najprije da se brašno malo preprži na masti pa se onda samo dolije voda i pusti ne treba ništa miješati da ne zagori to ti je jako dobro za nas uopće znaš trebalo bi slijepe naučiti da kuhaju po sluhu i po mirisu može se to ja mislim ja sam pokušavala kada sam bila djevojka i zbilja Marto nije to samo neka priča kad ljudi kažu da ima različitih kuhinja jer ja sam ti čitala onoga našeg Srpskoga kuvara da ja ti se baš mnogo ne razumijem u tu nesretnu politiku ali oni kažu da se sad uopće ne smije spominjati Srbe jer na radiju kažu da su oni to i nekakva židovska plutokracija ne znam ti ja zapravo što je to po šumama i da tamo ima komunista i razbojnika koji siluju žene a baš me briga da ti pravo kažem ja sam u domu i nisam ja više onako mlada kao nekad a moram ti priznati sve iz toga kuvara znam napamet i one riblje juhe i variva i kolače i zbilja u knjigama ima tako mnogo poučnih stvari i ja tako jako volim čitati a baš je velika šteta što nemamo malo više lijepih knjiga na Braillevom pismu Bože moj sjećam se dok sam ja još bila u školi kako su mi se strašno sviđali Začuđeni svatovi na koncu zbilja bi bilo potrebno da nama slijepima štampaju više knjiga ...
I sve tako - u beskonačnost; ubitačno rasklimano, bez točke i bez zareza. Jedva toliko, da prokljuje mozak i da u onom zgusnutom smradu zabavne sobe nestane zauvijek, vraćajući se u svako poslijepodne iznova - isto. I tada Kruno, sav se namrštivši od jada, napokon uštine Lavu za rep, a psetance zacvili stravično - svima do srži, pokušavajući da ugrize Minku za rukav.
- Marš, napolje!!! ... Van s tim štenetom!!! - Najednom zaurlaše hrapavo sa svih strana.
I, gle - začudo, i Minki se opet na časak povratio sluh.
 
* * *
 
13.
 
Uto baš, negdje između onih, dvadesetak vodoravnih mrmora što su se lijeno vukli preko stolova, iznenada i - činilo im se, na drugom kraju zabavne sobe - bez razloga bučno zakrešti Anica:
- Što? Zacopati se pa, onda ... Bila sam i ja ne kažem. Ali otkako sam vas bolje upoznala, vas muškarce, fuj! ... Dovle ste mi se popeli! - Govorila je s gađenjem kao jedina "slobodna" bakalar-djevojka s klimakterijem u njedrima, nemajući potrebe da zaista rukom pokaže dokle to.
Davor je, sav sapleten u tri-četiri sinkopirana koračića uzduž jednoga od stolova i protiskujući se u nekoj gotovo bjesomučnoj žurbi tamo-amo između usporenih sudara s domorocima - kaotično nervozan što se ne može prisiliti da iz košmara zvukovnih asocijacija izdvoji neku harmoničnu strukturu koja bi mu poslužila kao podloga za instrumentaciju violinskoga koncerta što ga već dugo proganja u mašti, a da još nije napisao ni retka - opsjednut cigaretom koju je svaki čas mogao pricvrljiti nekomu na odjeću ili na obraz, dobacio:
- Eto, ljudi, vidite! ... Ja bih se, na primjer, kladio da je to, bar usput, ipak morala biti nekakva idealna ljubav.
- Pa nego! ... Da, bila je. I te kako idealna! - I Anica, likujući, ponovo namjesti na nosnoj peraji prazan okvir naočala - uvjerena, valjda, kako je s tim iskrivljenim žičanim okvirom morala biti daleko zgodnija i kako s njim, možda, ipak nešto nazire svjetla. - Međutim, vi uvijek pomišljate samo na one prljavštine. I, samo da vam je da iskoristite jadnu ženu!
- O, slatka moja! - Prošušljeta u kašljucavu smijehu majstor Ivan koji se, tapkajući prstima po stolu, da pronađe pepeljaru, našao najbliže. - Deder, onda ... da te i ja malo drpnem, kada si tako moralna!
- Sram vas bilo, i vas, majstore! Fuj! ... Tako star čovjek, pa! ... I, što vi svi o meni mislite? Da sam ja, valjda, neka, Bože mi prosti! ... - Pa, češkajući stražnjicom hladnu peć, gotovo pade u svetu vatru. - Uostalom, ako mi ne vjerujete, ja ... i koliko sutra! ... mogu donijeti potvrdu od liječnika. Pa, da vidite! ... gospodo moja. Crno na bijelom. Još sam uvijek nevina!
- Izvrsno! Bog bogova!!! ... Sjajna si nam i ti - cura! - Dovikne joj Milan iz kuta. - Kako si, samo, pogodila da nam je upravo sada, poslije ručka, kao kolač nedostajala jedino ta tvoja pričica o djevičanstvu!?
- Naravno, potvrda nikad nije naodmet. - Reče Kruno zezuljavo. - Ali, zar do sutra to, ipak, neće biti malo prekasno?
- Neće, valjda! - Doda Zdenko. - Premda su te potvrde uvijek s ograničenim jamstvom.
- Vragovi jedni, studentski! - Dobrodušno se smješkala teta Marta. - Opet se samo sprdate s nama.
13. svibnja 1942.
 
Na protezi gnjeva
 
Zdenko je, onda - gonjen tim suludim zajedništvom, očajan što je, usprkos romantičnoj težnji da bude čovjek, bio i sam tek jedan od nemoćnih stanovnika te proklete zabavne sobe - poželio u toj kakofoniji bar još jedan glas koji bi bio za oktavu viši, prodorniji, pa, oslonivši se iz opreza malo podalje o prljav, neoblanjan stol, zaunjka poseljačeno, računajući na odavno provjeren štos:
- E pa, deder nam ti, Joso brate, zdravo narodski ispričaj ono, bolan ne bio: Kako ti ono, čoječe, iziđe prvi put na kraj sa svojom Marijom?
- A koji si ti? - Upita Joso koji je, onako zavaljen u pletenu naslonjaču, nalikovao na teški mesnati trupac - jedva živ i sav obrašten u dugu masnu dlaku, podupirući zatiljkom zid iza sebe, u nekom dalekom poluosmijehu kao da se nekom zagrobnom smirenošću odaziva nekomu podnožju svoga skamenjena postojanja.
- O, ljudi, Ličani! ... Viđu ti njega, Josu našega! ... Pa on me, siromah, posve zaboravio ... Ej, Joso moj, Joso! ... Ma, ja sam ti gazda Manojlo iz Gospića. Znaš, onaj s kojim si kožuhe pazario nekoć.
- Nu, tebe! ... Manojlo. Otkuda ti pa ovdje? ... Sjedi, brate, sjedi! ... pa da prodivanimo zeru. Jer, ja ti, znaš, otkako me guja za oči ujela, ni rođenu majku više pripoznati ne mogu. - I kao da se malčice obradova, Joso jedva malo skrenu glavom ulijevo - on koji je, sav odnekud kao nestvaran, znao sate i sate šuteći buljiti u neke pomalo drage, klizave misli što su hodočastile pred njim kroz davno minulu sadašnjost. Jer, sve ono što se dešavalo uistinu sada, tek je nesuvislim žagorom dodirivalo njegov polusan.
- Ma, čuo i ja nešto; ali, opet! ... mislio, brate, - nastavljao je Zdenko ozbiljno, - bar zericu da nazireš. A ti, kuku mene ... ni zere! - veliš.
- Ej, gadna li me nevolja spopade! ... Manojlo moj. Diglo me zimus od kuće; kažu: u domobrane, da državu braniš! ... jebala ih država takva. I natjeraše me protiv onih u šumi, ćaću im banditskoga. Pa, tek što mi zapuškarali ... tamo, znaš, iza Marčetine glavice ... a ono ti preda me: dummm! - nekakva mina, što li? - i, eto, ode ti Joso, brate moj, zauvijek. A ono, što ti od mene ostade, samo je noć - mrkla noć, brate! I nikad ja ni sunca ni mjeseca više! - Glas mu je - činilo se, zajedno s ustajalim znojem u konopljinoj postavi koporana - bio srastao s nekom ukrućenom snagom, ni žestok ni smiren, odviše jedar da bi bio posve odsutan. - Nego ... kaži der ti meni, brate Manojlo, onako po duši: Gdje li sam ja to dospio sad? Kažu: nije ti još vrijeme da se vratiš kući. A ja ne razumijem - ne znam! ...
Joso je tu bio jedan od novajlija - predugo zdrava, kršna ljudina, da bi se, tek tako, znao snaći u tom prisilnom sjedenju. I, zapravo - nikako mu nije išlo u glavu, što bi mu to moglo biti taj "dom slijepih" - neka posebna bolnica, valjda. Jer, inače - kakva bi smisla imalo sakupljati toliku besposlenu čeljad na hrpu? Samo, da! ... đavo da ih nosi ... više ga uopće nisu liječili. A ništa mu nisu više ni obećavali. Naprosto - samo su ga vodali od kreveta do blagovaonice, od nužnika do naslonjača. I svaki put ga, onda, ostavljali tako do zaborava. I činilo mu se: toliki među njima - kao trčkarali naokolo, šetuckali po sobi, svađali se, pušili. A svi, kao po dogovoru - očito, zezajući se na njegov račun - i sami tobože bili slijepi također. Zato se u njemu već od prvoga dana, kad već nije mogao da im uzvrati na sprdnje stala malo pomalo nagomilavati otuđenost kroz koju bi jedva, kadikad, promakla koja veselija riječ - uspomena, najčešće.
- Ama, znaš, Manojlo ... da nije ona moja kujetina jedna! ... pobjegla od kuće ... ozbiljno ti velim ... bilo bi mi bar malčice lakše.
- A što ćeš, Joso moj! ... Pobjegla pa pobjegla; vrag da je nosi - neće daleko! I ne kažu badava naši stari: Ušla ti neka pogan u današnji narod pa ti, hja! ... sve ode nizbrdo.
- A i pravo da ti velim: Što bih joj ja ovakav - ćorav? Ni u šumu po drva, ni krumpir da okopam. Jedino, da joj ga po noći, bože prosti! ...
okopati
- Ma, jest! ... istinu kažeš, valaj. Ali, opet! ... Ne valja joj posao; tvoja je - zakonita!
I tada sljeparčani - svi unaokolo koji su dotle bili već prepoznali tu okrutnu igru žmurke - naglo stadoše žagoriti sve tiše, svaki put iznova željni toga, pa makar i sasvim kratkoga rasplamsaja strasti koje se, unatoč svojoj zakržljalosti, nisu dale zapretati ni u njima samima.
- Nego, čujem ti ja, Mane moj ... svi ti ljudi ovdje mrmore - nešto kao: vuca mi se s nekim policajcem.
- Ma nemoj, boga ti! ... I baš "s policajcem!'' ... kažeš. A ti, njezin čovjek ... dapače, gora od čovjeka! ... pa tu, jadan, dok ti se ono ličke drenovine tvoje u gaćama suši pa suši uzalud, a? ... Ne valja joj posao, ne valja - kažem ti ja. Nego, ... da ti nije sve to, Joso moj, ne daj Bože: zato, što si, kuku njoj ... ostao bez vida očinjega, a? - I Zdenko uzdahnu sažalno. - A sjećam se, kada smo ono lani ... ili, kad je to bilo? ... ono, znaš, kada sam navraćao kroz Udbinu. Mislio ja: E, ljubav li ti je to u našega Jose, Bog mu blagoslovio! ... A gle ti sad! Kako li se sve to izvrglo, odjednom? A pripominješ li se, bolan ne bio; bilo je baš nekako o svetom Iliji, kada smo, ono, uz pečenu janjetinu divanili i ti meni na pazaru pripovijedao kako ste se zagledali.
Opet jednom potaknut uspomenama što ih je, tko zna po koji put, natenane ispripovijedao tu, za tim istim stolom, ne obraćajući se nikad nekomu određenomu, Joso se, promeškoljivši ruke po džepovima, namjesti malo udobnije pa, zatresavši grivom, reče:
- Ej, gazda Manojlo, ... to su ti bili dani! Nikad više! ... Stojim ti ja, tako, na gumnu, a ide ona, Marija, ... zvijezdu li joj njezinu! Što li mi je tada moglo biti - jedva osamnaesta - vjere mi, nije moglo biti više! ... I stojim ti ja, tako, ... recimo, kao sad, na primjer, a posvuda naokolo mrak. I u kući, i oko pojate i na nebu - kao u rogu. Crni mrak! - kažem ti, brate. I ni šušnja ti ne čujem. A ona došla, prišuljala se pa stoji - kao tu, pod šljivom. Pa sve drhturi pomalo - od rose ili od straha, što li! Slutim, tek što je pomuzla ovce. I miriši ti ona, miriši sijeno iza kuće. A sve ti se kao stišće pa stišće k meni ... Nu ti nje! - velim. Kuda si nagrnula, bolna ne bila!? ... A ona ti meni: Hoćemo li se, Joso, kao jesenas uzeti? ... A sve mi se trbuhom nastavlja. I oči joj se, brate, kao mački zažarile ... I mislim ti ja: Prava junica! ... Pa malo u njedra: Sisuljci! ... brate, imao si za što i da se mašiš. I sve si kao samomu sebi divanim: Ne bi bila loša navjesta, valaj! ... A onda, znaš ... i ja bio lud, mlad, pa mi sve nešto zakipilo pod košuljom i svega me kao neka mahnitost obuzela. I mislim ti ja: Uh, sunce ti žareno tvoje! ... A pojata otvorena, i nigdje ni žive duše da se gane. Poduhvatim ti ja nju - onako, pa u jasle. I povalim je! ... A, pravo da ti kažem - i bilo je tu što da se drpne. - Dok je po nečemu, što je bilo nalik na jeku smiješka u njegovu glasu, očito bilo da i sada još uživa u tomu.
A svi su oni - ti sljeparčani tamo - već, mljackajući u mislima golicavo, slušali u svojoj vlastitoj varijanti kako li je ono morala šuštati slama i kako li je suknju zavratila preko glave sama, ta Marija nesretnica - u zabavnoj sobi, za njih tridesetak odjednom. I Zdenko ga, znajući da ljestvica sladostrasti time još nije bila iscrpljena, kao prijateljski ukori - u nadi da će se baš zbog toga razjoguniti još više.
- Ma, ... ti mu to, Joso, nekako previše prosto! Znaš, bolan ne bio, da ovdje oko nas ima i ženske čeljadi. A, onda ... i grehota je! Žena ti je.
- Hm, prosto! ... kažeš. E, valaj, ako su ženskinje prosta stvar, onda ti ja, Manojlo, više ne znam što je život. Vjere mi, ne znam!
- Svaka ti čast, komšija. Samo, ipak! ... Ljubav, to ti je svetinja.
- Ihhh, svetinje li ti! ... ona šaka bradurine pod pupkom. A možda imaš i pravo. Jer, doduše - kad joj zagrizeš u butinu, sve bi sa sebe dao. I Boga bi dao!
Uostalom, kad god bi Joso stao na onomu osebujnom, psovuljastomu brdu vesti svoju priču, bio je to, u neku ruku, blagdan za sve njih. Jer napokon - ljudi su ovdje upravo na riječima, pa ma kakve one bile, najradije mogli doživljavati svoje sladostrasne promašaje ili su, ne priznajući ih za iluzije, preko njih davali oduška svojemu iskonskom nezadovoljstvu sa životom u kojem su svatko na svoj način, bili podjednako sputani.
- Ej, narode! Što vam ovaj Ličanin Joso laže! ... ubila ga sveta nedjeljica. - Protežući se kraj radija, dobaci Milan preko zabavne sobe. - Kakva Marija!? ... ćaća li ga zakartao njegov. Pa to vam je, ljudi, moja žena! I čuli ste, valjda, kako mi je lani, za Uskrs, rodila troje, četvoro nejake dječice. A njegova se, valaj, zove baba Manda.
- Ufff, da mi je znati koji si ti! - Cijukne Joso uzbrdice, škrgućući kutnjacima. Milu li ti majčicu! Na slamčicu bih ti se krvce napio da znaš!
A Kruno je - ubudućen kao psiholog i kroničar - drijemajući nad vlastitim beznađem, sa žaljenjem razmišljao:
 ... Eto, kako među sužnjevima i najbesmisleniji povod može uzburkati jarost.
- No, hajde, Joso, smiri se, slave ti! - Zdenko ga je sad izazivački tješio, tepajući mu siktave suglasnike s druge strane stola. - Radije, uzmi ovu krunicu ovdje, na! ... pa izmoli svetom Simeunu sedamdeset i sedam očenaša za sve slijepce ovoga svijeta koji te zezaju, zajedno sa mnom.
Premda do krajnosti plitko i glupo, svaki put je palilo to isto, i Joso naglo poskoči pa, zavalivši se onako gojazan preko stola, ispruži za njim ručetine i riknu kao ranjena zvijer u tamu ispred sebe, a vratne mu žile nabrekle, pune osvete i mržnje, da bi se onda, zalamatavši po praznini, ponovo debelim šumom stropoštao na škripavi naslonjač - poražen, zakrvavljena krika pored zgrčenih prstiju, dok su mu šake još uvijek uzalud htjele da drobe, da s nasladom dave, jer je opet prevaren preko njih tko zna po koji put mogao samo da cepti, da stenje:
- Ti, kurvin sine! Razbojniče! Dabogda i tebi oči poiskapale pa da mi tada dopadneš megdana! Pas ti ćaći pomagao, sve bih ti se s noža krvce napojio!
Milan jedva dočeka priliku, znajući dobro kakav će učinak izazvati, pa reče - politički sasvim ravnodušno:
- Prolazio vam ja, ljudi, onomad po Metku, i što ćeš čuti: Joso me - ovaj isti što tu reži u opancima - na koljenima molio da ga preporučim u poglavnikovu gardu!
- Kakav "Metak!" ... da ti metkom poglavnika prošišam. Medak! - tako se kaže. I ja tebe za poglavnikovu gardu molio!? ... Da ti na sam dan Boga Božića, kraj blagoslovljena kolača u kojega su joj svijeću zataknuli, angir najmiliju sestru opasivao, a ja ga za uši držao i žvalu mu kupio! Dođi mi, deder, dođi! Zajedno sa svojim poglavnikom. Da vam obojici trobojku vašu jebem! ...
I tako, najednom - ponaraste bujica, ponarastoše riječi, a zatvoren prostor bivao sve manji.
 
* * *
14.
 
Zasićen tim kolektivnim sadomazohizmom - u grčevitoj želji za samopotvrđivanjem kao i u strahu pred postupnim stapanjem s okolinom - Kruno čupnu Milana za kosu:
- Hajde, idemo malo na dvorište. Na zrak!
- Goni, do vraga! I pusti me da crkavam.
- Za danas je ovoga cirkusa dosta! Pokret!!!
Milan se protegne ispod Martinih uspomena i zijevne:
- Ali, ako ja nisam sposoban ni za kakav "Pokret"? ...
Kruno je, naravno, shvatio žalac.
 ... Blebeće li to iz njega ljubomora ili glupost? Premda računamo s mentalnom razinom sljeparnika, aluzija je odviše transparentna. I riskantna! ... Prema tomu, politički - u najstrožem smislu te riječi - još je uvijek nedovoljno upotrebljiv.
- Diži se! ... boga mu. Da raspravimo nešto.
Milan lijeno ustane i pođe za njim.
- No, dakle!? ...
Kada su bili na onoj najudaljenijoj stazi, Kruno jedva promrsi kroz zube:
- Čuj, te burgije s Josom nemaju nikakva smisla.
- Zašto?
- Pa ... ti kao da zaboravljaš na Tonija.
- Nema veze!
- Ima, ima. I te kakve! - Kruno je, sada već uvjeren da je daleko pozitivniji, mogao sebi priuštiti taj zaključak.
 ... To nije revolucionarno dozrijevanje svijesti nego, u najboljem slučaju, malograđanski anarhizam.
- Možda, ali ... Kad mi sve postaje tako dosadno! ...
- Uzmi bar violinu, onda. Završni ti je ispit pred vratima.
- E, baš me briga! Uostalom, čovjeku su i za lijenost neophodne uzvišene pobude. - Nadovezao je Milan mlitavo. - Bilo da je usvaja ili da je odbacuje kao stil života. Jer, ionako, što bih ja s tim postigao!? ... U najboljem slučaju, kavanski svirač i ... ništa više.
- Čovjek može postići sve, kada hoće.
- Da, da, naravno! - Podrugljivo će Milan. - U načelu! ... Pa i da nesvjesno žudi za vlastitim okovima. I da samoga sebe bičuje do krvi! ... A? ...
Na kraju staze pridruži se i Zdenko:
- Smisao! ... dragi moj. Smisao!!!
- Dopusti, ali ... upornim naglašavanjem smisla i nehotice priznajemo postojanje njegove suprotnosti - apsurda. Da budem virtuoz? Da težim najstrožem kriteriju? Čovječe! ... U tomu slučaju žrtvovanje za umjetnost bilo bi ludilo. Više vrijedi jedna žena nego bilo kakvo estetiziranje na ge-žici.
- Bojim se da s takvom filozofijom nema spasa ni u ženama.
- Nego? ... Dok drugi žive bar koliko normalno, da se ja jedva grbim pod teretom neke svoje daleke vizije? ... E, baš si me našao!
- A samo se sjeti: koliko smo fizičke snage, ambicija i optimizma uložili, stremeći k sebi boljima!
- Do savršenstva! ... recimo. A onda? ... - Milan se isceri. - Koliko nemoći da, napokon, budemo nešto!
A Zdenko će pomirljivo:
- Pomalo glumimo pesimizam, zar ne? Pa onda klauna i heroja u isti mah.
- Rasprava o sljeparniku kao romanu, - reče Kruno, - bila bi da je život bezvrijedan, ako u njemu ne postoji neki temeljni smisao koji neminovno vodi žrtvi, ali i otkupljenju.
- Žrtvi? Kakvoj žrtvi!? ... I još, k tomu, koja bi neminovno vodila k otkupljenju. Hajde, molim te! ...
 ... Ne, ne on zaista još ne dolazi u obzir. - Pomislio je Kruno autoritativnije, sam - u neku ruku - kao "provjeren antifašist" u budućnosti. Sada kad mu se činilo (s malo muške taštine i zavisti, doduše) da je Dunja, konačno, ipak popustila i da će ga uskoro aktivnije povezati s ilegalnom organizacijom.
16. svibnja 1942.
 
Rasprava o jeziku
 
Iskra je u seminaru iznenada planula, kad je, prilazeći ploči da iscrta neki grafikon, jedan kolega rekao:
- Trenutak; samo, da nakvasim ovaj sunđer! ...
- Napolje s tim srbizmima!!! - Dreknuo je neki ustaša - Zapamti: Ovo je "Nezavisna Država Hrvatska!!!"
Dvoranom prostruji srh zaprepaštenja i strave - muk; nitko da se gane s mjesta. Onda onaj pred pločom zamuca:
- Pa ... sunđer; kako drugačije?
- Zapamti! Hrvatski se kaže: Spužva!!! ...
Još je neko vrijeme vladao tajac, a tada ustade Vlado i glasom, koji je podrhtavao, reče:
- Oprostite na upadici, ali ... očito, ovdje se radi o nehotičnom incidentu. Koliko mogu prosuditi po dikciji, kolega je - najvjerojatnije - Bosanac. A, kao što znate - premda je, zaprepašt eenje
i po priznanju našega poglavnika, tamošnji živalj "cvijet hrvatskoga naroda", ipak je to kultura koja je punih pet stotina godina bila pod snažnim utjecajem Turaka. Eto, i taj nesretni "sunđer" - a u našemu narodu ima na tisuće i tisuće sličnih primjera - nije ni srpska ni albanska, pa čak - porijeklom - ni turska riječ. Ja, na žalost, nisam imao prilike da se pobliže bavim komparativnom lingvistikom - odnosno, kako se to danas veli: usporednim jezikoslovljem; naime, to je tako zavodljivo područje znanosti koje bi nas - kada bismo imali snage i vremena - odvelo do neprozirnih dubina povijesti, do prapočetka evolucije kad je čovjek iz neartikuliranih glasova i kretnji postupno za svoj aktivni odnos prema prirodi artikulirao govor - ne samo kao sredstvo najnužnijega sporazumijevanja nego i kao podloga za razvoj duhovnoga života uopće. Pa ipak, dopustite mi da kažem: Ni "sunđer", ali ni "spužva" također, nije naša domaća, hrvatska riječ. Zapravo, i jedna i druga - ma kako ih mi, u ovom času, doživljavali na srazu Istoka i Zapada - svoj korijen vuku iz davne mediteranske civilizacije (latinski "spongia" ili grčki "spoggia"). Naravno - s obzirom da su Hrvati, kako nas najnovija istraživanja uvjeravaju, porijeklom Goti - možda je povijest prema nama bila donekle i nepravedna, jer smo bili više pod romanskim nego pod germanskim utjecajem; ali - kako sada stvari stoje - mi smo na najboljem putu da slavensku osnovu našega jezika i našega mentaliteta iz temelja mijenjamo. Stoga, dragi kolege, mislim da još uvijek ne bi trebalo uzimati za zlo onima koji se nešto teže snalaze u novom poretku stvari.
Kruno je bio zapanjen vještinom kojom je Vlado uspio sasvim razvodniti napetost u dvorani; govorio je, doduše, nervozno, ali s toliko poleta, da ni najzagriženiji ustaša ne bi mogao posumnjati u njegovu ispravnost. A profesor je, iznenađen tom elokvencijom, u šali još dodao:
- No, dakle ... pa, da spužvom pređemo i po tom nesporazumu!
U dvorani se osjetio smiješak olakšanja; nitko, naizgled, nije ostao - poražen.
Idući zajedno prema tramvaju, Kruno reče:
 
- Bojao sam se da te ne iznevjeri glas. Pa, da izgubiš nit. Ali, moram priznati - bilo je sjajno!
- Dobro, još ćemo o tomu poslijepodne ... A sad moram kući, da se presvučem; sav sam mokar!
- Pa ... i ja sam se oznojio, slušajući te. A čovjek nikad ne bi rekao da je nauka tako vlažna! ...
Na tramvajskoj stanici priđe im Toni, pun južnjačke veselosti:
- Onda!? ... Kako ste momci? Idete s predavanja? Dok ja: spremni! ... na bojištu hrabar uzdišem. - I prasne u smjeh.
Uspinjući se na prednju platformu, Kruno - za svaki slučaj - upita:
- Ideš li sa mnom dolje, u dom?
- Žao mi je, Kruno, ali - dužnost je dužnost. Imam posla u gradu. Pozdravi mi društvance, a Vesnu naročito!
Kruno je, silazeći kod podvožnjaka sam, još uvijek bio na sto čuda s Tonijevom taktikom drugarstva - previše napadnom, da bi mogla biti iskrena; a opet - nikada tako usmjerenom, da bi bila zlonamjerna.
 ... Naprosto: ili je savršeno dresiran, ili je vjetrogonja? ... Jer, ako je zaista ustaškoj nadzornoj službi toliko stalo do nas! ...
Gore, u studentskoj sobi, zateče Dunju i Branka; čekali su ga.
- Pomislila sam već, - rekla mu je sasvim tiho, - da nećeš stići navrijeme.
- Što je? Što se dogodilo? - Odmah se uzrujao.
- Pa ... ništa, nadam se; nego, ... moram uskoro krenuti.
- Dobro; onda, reci! ...
- Bi li znao pisati na matricama?
- Pa ... u načelu, znao bih, ali ... dosad još nisam pokušao. A zašto?
- Dobili smo zadatak. - Sad je govorila još tiše. - Da po fakultetima rasturamo letke.
- Hm ... Da rasturamo, kažeš? Ali, ako ti spominješ matrice, to znači: letke treba i tiskati.
- Naravno.
- A na čemu? Gdje nam je šapirograf?
- Drugovi će to već negdje; to za sada nije naš problem. Važno je samo, da imaju gotovu matricu.
- Pa, dobro; pokušat ćemo! A tekst?
- Imam tu nešto. Kao koncept, mislim. Nešto poput općih političkih smjernica. Međutim, drugovi kažu: konkretnu situaciju na terenu najbolje poznajete vi sami.
- Prema tomu, valja u pedesetak redaka obuhvatiti sve: i antifašistički patriotizam, i borbeni poziv na oslobođenje, i raskrinkavanje bratoubilačkog rata, i ekonomsko-socijalne prilike studenata, i mogućnost obrazovanja i koješta drugo! ... A jesmo li mi u stanju - sve to!?
Branko, iznerviran Kruninim razmudrivanjem, prosikta:
- Čoveče, šta tu ima da se diskutuje? Smešno! ... Ili ćemo izvršiti zadatak, ili nećemo.
- Naravno da hoćemo. Ali, bez afektiranja ekavicom kao "pristupnom besedom". - Kruno će ironično.
- Malograđanština! ... umesto proleterske svesti, druže moj.
- Ma, idi do vraga s tim sektašenjem! Zar bratstvo i jedinstvo nužno pretpostavlja gubitak identiteta?
- To uopšte nije tačno. Jer, prihvatiti jugoslovenstvo kao kumulativnu snagu naroda koji, prožet proleterskim internacionalizmom, svoju svest podiže na viši nivo, znači: prevazilaziti lokalističke interese i tenzije.
- Iz koje je to brošure, kažeš?
Dunja se umiješa:
- Tvrdoglavost i sarkazam neće vas daleko odvesti.
- Imaš pravo, drugarice. Ovakve su polemike izvan prostora i vremena. - Složi se Branko, ljut i uvrijeđen. - Jer, u suštini, jezik uopšte nije klasno pitanje.
Ali, Kruno se nije dao time ušutkati.
- Čuj, Branko ... - Rekao je pomirljivije. - Čak i kad bismo pristali da Hrvatima materinski jezik bude srpski (a u pokojnoj kraljevini takvih je pokušaja bilo i previše), apsurd je već u toj kontradiktornoj hipotezi, jer - s obzirom da je to, zapravo, jedan te isti jezik s gotovo zanemarivim varijantama - mogao bi se, isto tako, postaviti i obrnuti zahtjev: da Srbima bude materinski jezik - hrvatski. A takvog Srbina ni u snu ne možeš zamisliti. U najmanju ruku, za njega bi to bilo obeščašćenje nacionalne historije i gaženje vlastitog identiteta. Pa, zašto da, onda, mi - kad već imamo svoju kulturu i tradiciju - budemo inferiorniji? ... Ali, u ovom trenutku - i, naročito, kad je riječ o isticanju tih razlika - ne radi se uopće o lingvističkim nego o ozbiljnim političkim reperkusijama, jer se upravo na tom razbuktavaju najnegativnije emocije. Osim toga, i ti si - kladio bih se - kao telefonist u tako važnoj državnoj ustanovi bar nekomu na meti suptilne analize po kojoj se procjenjuje stupanj privrženosti režimu.
- Što, predlažeš da govorim ustaški!? ...
- Gluposti! ... Uostalom, čak se ni ustaše - osim nekolicine zadrtih pastira naše kvazi-inteligencije koja svoj misaoni točak još uvijek vrti u devetnaestom stoljeću - kad su izvan "postrojbe", ne mogu sroditi s razlikom između "slikopisa" i "slikokaza". Narod je na tu suludu ideju o "promičbi" novokomponiranog jezika po uzoru na njemačke kovanice, kako bismo sami sebi dokazali germansko porijeklo, već odgovorio mnogim karikaturama - kao što je "okovratni-dopupnik" za kravatu - s bumerangom kakav ne bi postigla ni najsugestivnija politička protuofenziva. Ali, kad već govorimo o tom nakaradnom jeziku - upravo su mi pale na um neke ideje o letku što bismo ga i mi mogli napisati: jednu varijantu antifašističkog poziva na ustanak, oslobodilački rat i revoluciju, ali u korijenskom pravopisu i s pravom pravcatom ustaškom terminologijom - odnosno, prijevod nekoga segmenta ustaške doktrine tim u narodu karikiranim rječnikom. To bi mogla biti smijurija koja, ubitačnija od bilo kakvih argumenata, potkopava prijestolje krvnika.
Dunja se odmah zagrijala:
- E, to, to! ... Mislim, kao: persiflaža - bog bogova!
Branko nije bio uvjeren u Krunino nadahnuće, ali reče:
- U redu; ja ću još večeras nabaviti bar dvije matrice.
Zaključivši da bi u Dunjinim očima mogao zaraditi još koji poen, Kruno iznese jednu još paradoksalniju hipotezu:
- Kad bismo smislili kakav razlog da, s dopuštenjem, prokrstarimo zavodom u Ilici, ... recimo, kao da su nam potrebne neke reljefne karte ili udžbenici! ...
- Pa!? ... - Upita Branko. - Što bismo s tim postigli?
- Pretpostavljam: lani, kad je zavod ukinut, mora da je sav suvišan inventar - sve što se nije dalo iskoristiti za bolnicu ili kasarnu - negdje u podrumu ili na tavanu. A u tom kršu možda bismo mogli pronaći jedan prastari pisaći stroj što ga je Gromovnik bio nabavio, kada smo pošli u gimnaziju. To je bio fantastičan stroj s tri ili, možda, četiri pisma: s latinicom, goticom, grčkim, a možda i ćirilicom.
- Pa? ... Kad bismo ga i pronašli, što s njim!? ...
- Zamislite: Kako bismo ustašku nadzornu službu, koja vjeruje da ima kartoteku svih strojeva, povukli za nos! ... Partizanski letak, pa na gotici! A!? ...
Dunja je, uživljavajući se u priču, već tipkala po rubu svoje haljine:
- Nego, ... dajte da pređemo na stvar!
Njih obojica latiše se revolucionarnoga razmišljanja; Branko - da se pobrine za pisaći pribor, a Kruno - da što patetičnije isformulira uvodnu rečenicu.
- Čuj, Dunjo, ... a kad bismo nabavili šapirograf? Znam za jedan; doduše, rashodovan, ali ... možda bi se dao popraviti. Samo, radi se o jednom dosta mlakom simpatizeru; boležljiv je - tuberan; možda bi trebalo malo podmazati!
- Pa, da pokušamo po vezi, smjestiti ga u bolnicu, na Brestovac, ali novac - to, najvjerojatnije, nije, ne dolazi u obzir.
- A taj letak, što si ga donijela, - reče Kruno, - možemo umnožiti odmah. I na pelir-papiru preko karbona.
- Tako da već sutra netko od naših to prokrijumčari na fakultet. - Mislim da bi to moglo biti vrlo riskantno. Pripadnici ustaškoga stožera na ulaznim vratima temeljito pretresaju sve studente. Vjerojatno, jedino Zdenka i mene propuste, a da ne zavire u torbu. - Ali to nije garancija da baš sutra neće.
- Svejedno imam ideju! ... Knjige su na brajici glomazne, a listovi zbog reljefnih točkica našušureni. Ako dva lista po rubovima zalijepim šećerom, dobit ću jedan džep u koji mogu ugurati nekoliko letaka. Tu ne bi smjelo biti problema - čak i da mi zavire, u torbu.
- Da, bilo bi to lukavo.
- Međutim, kao konačno rješenje - to ne bi bilo dovoljno.
- Zašto?
- Zato, što ja nikad ne bih mogao biti siguran jesam li na hodniku ili u dvorani sam.
- Pa, ne bi ni bio sam. Netko bi od naših morao da preuzme.
- Ne, ne, nikakva primopredaja iz ruke u ruku na javnom mjestu, makar i bili sami - ne dolazi u obzir. Jer, nikada se ne zna otkud tko može banuti.
- A što predlažeš?
- Netko ... uostalom, ja ne moram ni znati tko ... neka dobro razgleda muške zahode: kotlić, umivaonik i slično - gdje bih mogao, a da ne zapadne u oko, ostaviti smotuljak. Na taj bismo način i Zdenko i ja mogli češće ići pišati, a prema grupi naših aktivista konspiracija bi bila dvosmjerna.
- Dobro, to sa zahodom - to možeš zadužiti Vladu još danas.
- Pa ... ako uspijemo, za ustaše će to biti više nego "bomba!"
- A sad idemo - pisati!
 
* * *
 
15.
 
Bilo mu je jasno: Zdenko će u drugom potezu skakačem s e-5 na c-3.
- U redu, predajem partiju. - Rekao je, povlačeći prstima po dijagonali koju nije pravovremeno uočio. - Hajde, Milane, prepuštam ti mjesto.
- Napokon, da i najvećeg stratega među nama netko jedanput matira! - Zezao je Milan, zgrćući figure po stolu.
Kruno se još koji trenutak zadrži pred sjenicom udnu vrta, dok se malo ustali na nogama; zglobovi su ga boljeli od preduga sjedenja. Tu i tamo pored staze još je bilo neizgažena cvijeća, i on duboko udahne; nije sasvim sigurno prepoznavao mirise, ali su - kao iz kakva praživota - budili neke jedva razgovijetne uspomene, više nalik na raspoloženja nego na događaje.
Milan mu dovikne iznutra:
- Čuj, stari, ... zaboravio sam ti reći: Telefonirala je Dunja da će kupiti karte za koncert.
- Dobro, ali ... mogao bi, već jedanput, zaboraviti da zaboravljaš.
Onda, pripalivši cigaretu, krene najdužom, trećom stazom, da malo razmisli o zadatku. Žestoko pisati o ratu, pa makar i s klišetiziranim frazama - odatle, iz okruženja Sljeparnika - još mu nikako nije polazilo za rukom. Doduše, bila su i tu dva svijeta - od iskona s kontroverznim inspiracijama; pa ipak, tu - između njih, novajlija, i starosjedilaca - nije smjela postojati oštra granica. Baš naprotiv! Mudrost je opstanka bila u tomu da se i tu ona prebriše zvaničnim geslima "Poretka": faši-pozdravima i rječnikom naci-kulture. Otpor ustaškoj strahovladi - onaj "pravi", što se nije svodio na prazno gunđanje - očitovao se drugačije. Uistinu, pak - premda se njih ovdje, naizgled zaštićenih bedemom azila, sve to i nije moralo ticati, bili su i odviše blizu stvarnosti, da bi je mogli prečuti. Tamo negdje, vani, dva su neprijateljska tabora - jedan pun dekorativne nametljivosti, a drugi tek zavjerenički prisutan - bez reklame, kružeći po zahuktalim putanjama svoje vlastite unutarnje zakonitosti, tu i tamo crveno ispisanom lozinkom, bezimenim pucnjem iz mraka, policijskom racijom, prijekim sudom ili glasinama - čas na jednoj, čas na drugoj strani - tražili se i sudarali.
 ... Da pokušam s nekim pamfletom? - Pitao se neodređeno. Bilo je to vrijeme izuzetne sadašnjosti - ne samo po rekvizitima kojima se obećava slavna prošlost, nego i po amblemima kojima se već proizvodi ružičasta budućnost.
Gore, u studentskoj sobi, zatekne Vladu kako, sam samcat, nervozno šeće između kreveta.
- Pa, gdje ste!? ... boga mu. - Reče, prikrivajući uzrujanost. - Da malo čitamo! ...
21. svibnja 1942.
 
 
Zvučne slike
 
- Dakle, što kažeš za ono jutros, na predavanju? Mislim, bilo je vrlo interesantno - pogotovo za vas. - Vladi je u tom trenutku ma kakav razgovor bio neophodan - gotovo kao terapija i sasvim za uzvrat vremenu.
Iako tada još nije znao za pravi razlog toj intelektualnoj nasrtljivosti, Kruno prihvati:
- Općenito uzevši, da - bilo je dosta zanimljivo. Ali, baš meni - što to, na primjer!?
- Pa ono! ... boga mu. Sa strujom! S podražajem vidnog živca ... Zamisli, molim te: Oči na bazi elektromagnetskih valova! Možda to danas izgleda futuristički, ali ... tu, ipak, mora biti nešto! Jer, pazi ... ako već i mehaničkim putem ... recimo, kad nam se i od obične pesnice zakrijesi stotinu crvenih varnica ... shvaćaš?
- Ma dovraga i s tim tvojim hipotezama! - Presiječe ga Kruno s jedva suzdržanom dosadom. - Imamo mi, danas, i pametnijega posla.
- Ali, dopusti, molim te! To nije samo kvazi-akademsko naklapanje. Jer, ako je točno da je život, zapravo, na neki način organiziran zbir elektrokemijskih procesa, shvaćaš? ... - Nasrtao je Vlado. - I neke bi umjesto proizvedene mikrovalne zrake možda mogle preskočiti onaj fiziološki oštećen put. Uostalom, nauka - odnosno, tehnika - iz dana u dan otkriva sve nove i nove metode, a grčka je alfabeta za nomenklaturu takvih otkrića još uvijek prilično dugačka.
- Pa, onda! ... Kakve to veze ima sa mnom? To, recimo, da ja, ne daj Bože - "progledam!", a?
- Čekaj malo! Ne budi ciničan! ... Ono u psihologijskom institutu je tek nagovještaj razvoja. Međutim, daleko preciznijom aparaturom i, možda, savršenijim kirurškim postupkom ... Uostalom, prije koju stotinu godina i obične su naočale izgledale čudom.
- Ej, dragi moj! - Rezignirano će Kruno. - Sve, kad bi to i bilo moguće, to da se u svim negativnim okolnostima suprotstavimo prirodi - očito, ne bi se isplatilo. Najviše, što bi eventualni klinički podražaj mogao biti, bili bi, najvjerojatnije, nekakvi difuzni, recimo, crveni ili žuti kolobari koje bi eksperimentatorova ruka povremeno palila i gasila. - I uzdahne duboko, s omalovažavanjem. - Pa, čak i kad bi svi ti prekidači, ovojnice i polovi funkcionirali besprijekorno, rješenje opet ne bi bilo u tomu da čitav život, godine i godine, nosimo raskoljenu lubanju, samo zato da bi nas poneki liječnik ili psiholog iz naučne radoznalosti, od vremena do vremena - recimo, utorkom i četvrtkom poslijepodne - čačkao nekakvim elektrodama po kori velikoga mozga. I - za utjehu - objašnjavao nam kako, zapravo, gledamo pojedine vizualne osobine na nekom beznačajnom predmetu iz laboratorija.
- Pa, nisam mislio to baš tako. Ali, zar već i to, samo po sebi - bar za one koji nikad nisu vidjeli ni boje ni svjetla - ne bi bilo dovoljno humano?
Kruno je, međutim, sve žučnije zalazio u povišen ton:
- Ma, ne davi me s tom svojom hipertrofiranom humanošću, molim te! Ne radi se, uopće, o tomu! Baš naprotiv. Prije bih rekao da bi sve to bilo vrlo, vrlo nehumano. Jer, ako ćemo pravo: Što bismo mi, zapravo - praktički! - s tim nepovezanim povremenim osjetima? Mislim da bi se to - u svakom slučaju - vrlo brzo izrodilo u neku vrst lakovjerna i strastvena mučenja samoga sebe, u ludilo, u neprestanu i nemilosrdnu želju da se raskrvari tama, da se s uspomenama ili nadom razvitlaju i tuge. Da se, po svaku cijenu, probije ono sporo, fatalno prilagođavanje zaboravu. I, zapamti: Svi mi - bez obzira na stupanj razboritosti u podnošenju teškoća - ma koliko se fatalistički odnosili prema tragediji, težimo da se, makar i na trenutak, ponovo vratimo tamo gdje su nam obzorja bila široka i gdje su nam kretnje bile pune djelotvorne slobode.
A mrzio je čitav taj način raspravljanja. I sebe je mrzio također, što pokušava da bude pjesnik u njemu. Sve je u tom času mrzio - pa čak i znanstveni optimizam koji ga je nukao da se vara, da i sebe i druge obmanjuje riječima.
- Dobro; recimo, neka to - kao mistika spasa - i ne dolazi u obzir za sve. Ali, bar kao za prvi korak nauke! ... Makar i samo za one koji su nekada vidjeli.
- Za njih pogotovo ne! Jer bi tek onda taj nametnuti mrak osjetili kao provaliju iskustva, nostalgiju - prazninu koju ne bi mogli popuniti unatrag.
- Zar ti ni tada ne bi mogao pregorjeti prošlost? I, konačno, zašto ti smeta čak i pretpostavka da bi neke mikrovalne interferencije mogle, na primjer? ... - Uporno je gnjavio Vlado.
- Ali, slušaj! ... čovječe. Nama nije stalo ni do kakvih bengalskih vatrometa po moždanim vijugama. Prije svega, nama je - ako, uopće, ima i smisla govoriti o tomu - potrebno, pa makar bilo i sasvim usko, neko praktično vidno polje u kojemu bi neka percepcija mogla biti bar donekle "prostorna". A za takav dubinski "ekran", (jer, najvjerojatnije, takva bi aparatura u osnovi morala nalikovati televizijskom ekranu), bila bi - uz kacigu ili naprtnjaču prijemnika - neophodna i čitava mala šumica zlatnih ili platinastih antenica koje bi, umjesto kose, virile iz našega tjemena. Naravno, ako ti je to sada dovoljno zorno, da bude stravično!
- Dobro, recimo da u tomu imaš pravo. Mislim: to što se tiče izravnog prenošenja slike. Međutim, hajde - pretpostavimo da se pronađe neko tehnološki originalnije rješenje.
- Na primjer!? ...
- Pa, ... da se svjetlosni valovi pretvore u zvuk. I, onda: Držiš na grudima ili u ruci nešto kao kino-kameru i njome šaraš naokolo, a na nekom sistemu foto-ćelija slike se - prema obojenosti predmeta i jačini osvjetljenja - prevode preko zbira slabih struja u pojačalima na jezik šumova ili muzike - toliko, da ti u malenim zvučnicima poput minđuša slika, naprosto, govori - svira.
- Kolosalna ideja! - Podrugljivo se zacereknu Kruno. - Zamisli: slušam boju tvoje kose u fis-molu, timpane tvojih očiju i tiho, činelasto škripanje brkova! ... Kao rođeno za nadrealizam! ... Samo, da se i tu ne ponavlja ono isto praktično pitanje: Kako da se dinamički doživi prostor!? ... Valjda ne misliš da bi se na takvoj membrani izdiferencirano čula i geometrija?
- Znam, ti hoćeš reći: doživljaj perspektive.
- Da, upravo to! ... Recimo: s prometnom gužvom na nekoj velegradskoj magistrali ... Pa, kad smo već na toj zamišljenoj cesti - za što da se odlučim, na primjer? Da li za originalnu buku vozila i žamor svjetine ili, pak, za tu polifoniju muzikaliziranog svjetla i boje? Kako da u toj simultanoj zvukovnosti okoline, koja paklenski ključa od prometa, sigurno pređem preko prijelaza? ... Ili, ustvari - oglušiti dvostruko, da bih "progledao"!
A Vlado, nakostriješen, reče:
- Čuda ti ne stvara formalna logika nego dijalektička fantazija, zapamti to! ... dragi moj.
No, Kruno kao da ga je upravo tu jedva dočekao:
- Vidiš, bio bi to dobar motiv za znanstvenu fantastiku. Ali, hajde da sve to spustimo na zemlju! ... Za kakvu predodžbu ili reakciju da se opredijelim? Na primjer, uz pretpostavku da se sad na mojim ušima ukrštavaju zvučne slike i stvarni zvukovi nekog predmeta. Eto, recimo: Kad bih se uputio prema prometniku s pištaljkom u zubima ... Možda bi za mene njegova siva ili zelena odora zvučala nešto više ili nešto niže u oktavi nego pištaljka. I, bi li tada njegova uniforma bila nešto reskija i glasnija od pištaljke?
- Priznajem, ti si to sasvim iskarikirao. Pa ipak! ... - Odvrati Vlado, sad manje samouvjeren. - Znanstvenici bi morali nešto smisliti za vas. Jer, toliko je toga u životu što se ne da ni dohvatiti, a kamoli shvatiti - prstima!
Kruno se opet vraćao na svoje:
 ... Destilirana sentimentalnost! Preslabo, da stvaralački potakne! ...
A reče:
- Eto, napokon. Odatle, iz te psihologijske spoznaje da smo bar za četiri petine izravnih dojmova - za ono ogromno bogatstvo predodžbi o svijetu oko nas - umrli prije vremena, počinje naša istinska nesreća.
Usprkos tomu što ih je do tada doživljavao ljudski, gotovo i ne registrirajući stvarnost - Vlado je u tom trenutku pokušavao da izdvojenim smislom te tako tugom osjenčane rečenice u kojoj je bilo nagomilano toliko prikrivena bola, zgromi u sebi nenadanu slabost koja mu se sjatila po žlijezdama: zornu mučninu što ju je osjetio, sklopivši vjeđe za njih bar tridesetak milijuna odjednom.
- Svejedno. Ali ja, ipak, vjerujem! ... usprkos tvojim sumnjama. Doći će dan; on mora doći, sigurno! ... pa ćeš i ti još gledati svojim očima. - Pa, zgrozivši se nad propovjednikom u sebi, nastavi. - Samo, da! ... šteta je, možda, jedino u tomu, što tada više nećeš biti tako mlad. I, da se više nećeš zaljubljivati u svaku suknju koju budeš vidio.
- Aha, to! ... Zaljubljivati u suknje, kažeš. - I, guknuvši podrugljivo, Kruno zašuti. Činilo mu se, kao da je neka beskonačna tjeskoba, dok je on iznosio protudokaze, isisala iz njega sve osim neizreciva umora. Vani je već morao biti suton; znao je to - ne samo po satu nego i po zviždukanju kosova.
Malo-pomalo i u sobu su dokapavali ostali; društvance se okupljalo i uobičajeno večernje sijelo moglo je svaki čas početi.
- Dakle, što je na programu za večeras? - Upita Maca poslovno.
- Kruno ti si na redu. - Reče Zdenko.
- Pa ... pokušao sam nešto novo. Nešto kao humoresku. Nisam siguran, ali ...
- A zar nisi bio obećao nešto iz "Drugoga čovjeka"? - Podsjeti ga Dunja.
- Ma da; radim na njemu, radim, ali ...
- Izgleda, još nije postao "drugi", a? - Zezao je Vlado.
- Na žalost! Jer još nije sasvim ni "prvi". - Sebi je to mogao priznati.
 ... "Ali, kad jednom i to bude gotovo, znaš! ...", prečesto je običavao govoriti Dunji, a i ostalima. "Jer, kada se ozbiljno prihvatim posla, ta pripovijetka neće biti - naprosto, jer ne smije - ni sumorna biografija tuge ni sentimentalni roman s hepiend-operacijom katarakte na kraju. Pa ipak, muči me jedno pitanje: Hoće li, uopće, itko - izuzev najbliskijih prijatelja, naravno, koji također neće, jer familijarno misle da im, ionako, nema što nova reći - prevrćući tu knjigu s čudnim naslovom, htjeti to da pročita - usprkos tomu, što liječnici još prije prvoga poglavlja gube svaku "nadu?" ...
Dosad je on isključivo "radio" (zapravo, tek pričao da radi) samo na drugoj knjizi: zbirci novela - ustvari, "kraćih pitoresknih poetizacija" koje su mu služile kao trening. Štoviše, za njih je već imao predviđen i broj stranica. Ni stilske formalnosti ni sadržaj priča - te ga sitnice nisu zbunjivale, dok u rječniku postoje: pjenušave iskrice biljura, razgaljen pogled ili nujni osmijeh boginje bluda. Naslovi - to su bile jedine točke oko kojih se vrtio, ali u kojima ga je mašta sasvim ostavljala na suhom.
Kruno u svom krilu ormara pročeprka ispod košulja, izvuče nekoliko tipkanih stranica pa reče:
- To je to. Kopija. Original je kod Tonija.
Vesna prva dohvati papire i pročita:
- Svećenik umire? ... Hm. Je li to to?
- Da, da; to je ... Pa, mislim ... ako vam se ne bude svidjelo, vi samo recite! Jer, znate, čovjek se ... pogotovo ispočetka ... mora donekle i prisiljavati na originalnost.
- No, to ćemo tek vidjeti. - Dometnu Vlado. - Glavno je da se trudiš!
Kruno je - valjda, već treću godinu zaredom (ili, još točnije: samo dok se osjećao nemir proljeća) - svaki put otpočinjao iznova.
 ... Mogla je to biti - vjerovao je - bogovska stvar.
Dakle: "Mladić", (a tko bi drugi?), "razgaljena pogleda i s buktinjom ljubavi" ili, možda, "s prštavim vatrometom sanjarskih čuvstva u prepunom kaležu srca", (razumije se samo po sebi), hoda - ili ... ne, ne! ... bolje je: kroči, posrće, puže, ustaje, gazi, propinje se, juriša na uskoj životnoj putanji - odnosno, "životnom stazom kroz drač i guštik sumnje, kroz otrovno bodljikave zavjese povijuša i trnovite usjeke u šipragu malodušja, po raskorijenjenim čvorovima nemoći, u žilju gorostasnih filodendrona". (Uopće nije znao što ta posljednja riječ znači, ali je, prema grčkomu, pretpostavljao da se, ipak, radi o nekom stablu.) Pa, recimo, "kroz olujne vodopade gorčine i tmastih oblaka zauvijek nepobjedive ponoći do raspojasanih proplanaka nade prvi put, uistinu - sretan, jer voli jednu djevojku", (zapravo, s naknadnom korekturom), "ničice pavši pred veličanstvenim hramom slutnje u kojemu se, ovjenčana biljurnim varnicama čežnje, obnažena boginja bluda zaustavila na tren i pogledala dolje, na usamljen grč smrtnika i samo ga ovlaš okrznula smiješkom - toliko, da bi odmah morao svisnuti od očaja, čim shvati da ona ljubi drugoga", (ili, kako je to malo dalje još ljepše i tužnije bilo rečeno), "dok se iz palmina lišća, u dubini polumraka, ne ukaza stravičan obris pognuta žreca koji se, piljeći u njega pun ljubomore i mržnje, libio da joj staračkim bodežom pogasi prvu istinsku buktinju ljubavi".
Mogli su mu se i diviti - kao Vesna, na primjer - ali je on, ipak, strepio; ukus - činilo mu se unaprijed - nikad nije bio previše manifestacija razuma.
- Ma, čekaj, boga ti, ... tko ti tu, zapravo, umire? Ili žrec ili ta tvoja boginja bluda!? - Porugljivo je priupitao Vlado.
- Meni se čini, mladić! ... najvjerojatnije. - Doda Zdenko.
- Pa to je neki pervertit! - Uzvikne Milan. - Zar niste primijetili: Obnažena boginja bluda pa gleda odozgo! ... Umjesto, po standardnoj praksi - odozdo! ... Izgleda, drug tu nije baš! ... Pomalo su ga ismijavali, a Dunji je bilo neprijatno.
- Očito, neka kržljava poluradnja bez ideja. - Produži Vlado. - A, uz to, još i pubertetski nezgrapan plagijat. To je šupljikava muzikalnost nagomilanih riječi u nevješto sklepan koktel. Reci, brate - jednostavno, literarna gimnastika!
- Riječi su tek simbolična paslika čovjekova istinskoga djelovanja na svijet oko sebe. - Dvosmisleno mudrujući, nastavi Milan. - Zato, gospodo moja, one mogu biti samo rezultat iskustva u rukama. Jer ruke su naša sudbina!
- Misliš: Ako ni tu boginju ni taj ambijent ne možeš dohvatiti rukama, onda ...
- Onda ti je to - luk i voda!
- A još bi ti čovjek i zažmirio nekako, da je tu išta revolucionarno - naravno, osim naslova. - Upala je Maca kategorički. A po glasu joj se vidjelo, jedva je izdržala od gađenja.
A Vlado produži:
- Pa čak da je to, i kao revolucionarna metafora, po strukturi neka vrst istostraničnoga trokuta banalnosti, erosa i logike sa smrću junaka na sjecištu njihovih simetrala - upravo zato što se, lako prepoznatljiva, nudi kao metafora, nije djelotvorna. Za nas, koji na vlastitoj koži preživljavamo kataklizmu, potrebno je da ima izgled očigledne istine i da bude kao faktografska, dokumentarna priča.
Maca, najskojevskije principijelna, dometne još:
- Da, upravo sam to mislila. Socijalistički realizam! ... druže moj ... a ne tu nekakve dekadentne ljubomore.
 ... Stvarno! (razmišljao je Kruno samokritički, ali tek nakon neprospavane noći, sutradan). - Mogao sam sve to i jednostavnije: nožem u grudi, pa - gotovo. Ali, ne - ja radije: "ošine plavičastom munjom bodeža pod nabreklu jagodu žudnje", i tako dalje. Glupo! Samo izgubim vrijeme i namučim se, dok sve to iskitim kao na božićnom drvcu - zato, da bi, onda, drugi gubili vrijeme i mučili se, dok ispod tih mojih đinđuvica ne iščeprkaju kakvu-takvu radnju.
Ali, tada reče:
- Dobro, slažem se da višak riječi obično prikriva manjak značenja. Ali, isto tako - ja mrzim klišetizirani govor od najviše stotinjak riječi. A to, što sam za predmet uzeo neku dekadentnu temu, ne daje vam pravo da me secirate kao neprijatelja.
plavetnilo
plavičast
plavkast
Maca, kao najortodoksnija, osjeti se izravno bocnutom.
- Mi, proleteri, moramo biti na oprezu i prozreti sve recidive prošlosti. Kultura je najopasnija maska, i tu se ne smijemo dati zavarati!
- Oprostite, ali ... ja nisam paranoik; ja ne kažem: i ćaću svoga treba raskrinkati! - zato što, možda, ima neku tajnu koju mi tek naslućujemo.
- A ja ti, druže moj, kažem: To ti je filozofija građanskoga liberalizma - eto, što ti je to!
Sad je opet bio red na Dunji koja mu još nije bila sasvim oprostila ni onu nesmotrenost na fakultetu proljetos.
- Ali, što je najgore: toliko si častohlepan! - Gunđala je mrzovoljno.
Kruno je u nervoznom šestarenju između kreveta bio upravo dospio do prozora udnu sobe i, leđima okrenut njezinoj inteligenciji, zastao samo na trenutak, priželjkujući samo da ga ostave na miru. Opraštajući samomu sebi zamršene tokove svijesti kroz koje se - unatoč izrazitom manjku vlastitih doživljaja - nagovještavao budućim piscem, bio je gotovo uvjeren da trpi. Više nego istinski, naravno. Ne samo zbog te blesave čežnje za životom - odnosno, zbrkomislena stava o ljubavi - nego i zbog one nesretne okolnosti da odmah, u isto vrijeme dok na bilo koji način doživljuje samoga sebe, i bilježi, zapisuje ili pamti sve ono što bi, da nema te cenzorske namjere, uistinu moglo da se izvrgne u "roman".
- Pa, sad! ... - Reče jetko. - Ja mogu biti toliko bezobrazan, da vam budem iskren - zato što sam, ionako, beznačajan. Ali, eto ... kad vam je do toga toliko stalo! Jedina je moja taština u tomu, da želim - ma koliko malen - biti velik. Da budem, bar u nečemu, iznad prosjeka. Čak i onda, kada sam prožet najplemenitijim osjećanjima prema drugima. Toliko velik, da bez odricanja mogu biti skroman. A sve bi dotle za mene skromnost mogla biti samo licemjerje ili laž.
- U čemu to "velik"? - Kiselo ga prekine Dunja. - Jedino, možda, baš u toj taštini!
Slamali su ga unakrst.
- Eto, vidiš! I kad si se neki dan pogađao s Tonijem, da podijelite honorar ... - Ponovo uskoči Maca. - Htio si, pa makar i u "Plavoj reviji", da pod svojim imenom imaš odštampanu bilo kakvu burgiju.
Mogao je biti ljut.
- U redu, ali ... stotinjak malih burgija pa ... eto ti - remek-djela! - Cinički se smijuljio malju neumitne logike u raskoraku.
- Gle, molim te! Zar je, zbilja, ta tvoja stvaralačka groznica tako velika? - Produžavala je ona, kao da ga ne sluša. - Toliko velika i nestrpljiva, da ne možeš dočekati ni da završi rat!
- Naravno, da mogu. Ali, neću, valjda i te idiotarije, kao što kažete - također spremati za budućnost. - Mlohavo se branio Kruno, ne uviđajući posvema opravdanost njihova iznenadnog, tako žestokoga napada. Jer, mora se priznati - nije mu se ta poetična vizija činila ni tako rđavom.
- Uostalom, čak i da je tako loše! ... Zar upravo to ne bi bilo politički najpravilnije? - Pitao se donekle. - Stvarati što bjednije možeš, da bi naši argumenti - kasnije - bili jači. A, osim toga, zašto da te prve literarne mačiće svjesno ne bacim u rijeku zaborava? I, naknadno - tumačiti jalovost kao posljedicu društvenih prilika.
A Maca ljutito prosikta:
- No, čuj! Takvih ćemo se sofizama naslušati, budi bez brige - dovoljno! Kao: znate, drugovi, mi, zapravo, i nismo htjeli, ali ... morali smo! Onaj prokleti fašizam i ona strahovlada "novoga poretka"! Naprosto, morali smo nešto drljati.
- O, momče moj. - Na to će mu podrugljivo Vlado. - Nije ti to još ni goluždrav vrapčić u ruci, a ti si mi se već razmahao golubinjim granama. Bez golubova, naravno! ... Osim toga, zar to nije prekratak zalet i u tebi samomu!? Čak i na nekakve buržoaske svetinje. Jer, ovo ti nije originalan motiv ni za slavu ni za novac. A, uzgred budi rečeno - riskirao si da te, nakon revolucije, osude kao kolaboracionistu.
Kruni se, odjednom, pričini da oni upravo s užitkom gromadaju optužbe - na njegov račun, osobito. Očito, da bi mu izdadiljali nešto oko savjesti. Pa, ne prihvaćajući posve ono "drugarsko" u kritici, htjede nekim izbalansiranim dvosmislom da pronađe bilo što - neku ispriku koja bi ih razjarila još više.
- Slažem se. U načelu, naravno. Ali, slušajte, ima i tu nešto. Možda to nije ni slava ni novac, ali, ako svaki život - ma kako neznatan bio - pretpostavlja u sebi rast - ili, ako hoćete: onaj dinamičan proces uveličavanja svrhe svomu postojanju - zašto da, onda, i ja samomu sebi - makar i tek u dvadesetoj - osporavam pravo na to? Na izraz koji nije tek puka prisutnost u vremenu. Zar i mom usponu također nije nužno izvjesno stupnjevanje? A, budući da se nalazim na samomu ishodištu trke, novac - ma kako to gramzljivo zvučalo - može biti jedini nagovještaj slave.
- Aha, novac. Misliš: taj granit po kojemu se najbrže uzgajaju mitovi?
- U redu, mitovi su mitovi; ali tu funkcionalnu simbiozu ne treba zanemarivati ni onda, kada slava počinje vrijediti više od novca. Uostalom, imetak je, bar za sada - kao stimulans - imenica, korijenom dublja od bilo kojega imena.
- Ali, čovječe ... na stvari, pa i na novac, valja gledati historijski. - Gotovo ga prekinu Maca. - Jer, ako još danas on i jest vrhovni bog i prvorazredna društvena kategorija, koliko sutra novac mora, poput kamene sjekire - u muzej.
- Čuj me, djevojko ... da svako sutra ostavimo za njegovo sutra! Osim toga, ... - Bilo mu je pomalo već i da zlobi. - Taj bi nam prokleti novac, kad bi ga bilo, dobro došao čak i za "Crvenu pomoć", zar ne?
- Ali, pogledaj ... - Zajedao ga je Vlado ne obzirući se na njegove brbljarije. - Čak ni ustaška "Plava revija" nije bila tako glupa, da bi odštampala tvoje psihoerotske proljeve. A ti si se - unatoč tomu, dakle - osramotio. Bar pred nama koji smo vjerovali da te poznajemo.
Kruno se tada, jer ne nađe obrane, namrgodi:
- Nemojte, opet - tako! ... boga mu! Uvijek pretjerujete, kada sam ja u pitanju. I svi se, odjednom, prometnete u nekakve apostole. A u sebi je tresao glavom:
 ... Zaista, kako jadni mogu izgledati prvi koraci u život!
 
* * *
 
16.
 
Nakon što su već puna dva sata analizirajući takt po takt, provjeravali tehničke zahvate u bravuroznim pasažama najnovije, ne sasvim dovršene kompozicije za violinu i klavir, Milan zaključi:
- Dobro, sada ćemo jednu čik-pauzu. A što se mene tiče - ja bih ti predložio: kantilenu na g-žici, to je nekako sonornije nego na d-žici; pjev ima nekako zanosniju širinu. A ove pasaže u intervalima, to bih ja najradije "spikato", shvaćaš?
- Da. - Zamišljeno odgovori Davor, osluškujući u sebi tu novu varijantu. - Ali ... daj da, onda, pokušamo još jedanput i tako.
Ponovo su odsvirali; činilo se - bilo je znatno bolje.
A zatim pođoše u vrt najdužom stazom, kroz hladovinu ocvalih voćaka, da se malo razgibaju.
 
- Leđa. Vrat. Ramena. Sve me boli! - Reče Milan, paleći cigaretu.
- Gubiš kondiciju; truneš! ... umjesto da se ozbiljno latiš posla.
- Kakvoga posla? ... Misliš: da idem dolje, u podrum, sa sljeparničanima vrtjeti žrvanj za kukuruz!? ...
- Kad ništa drugo ne radiš, makar i to! ... Ali, ti se - koliko primjećujem - u posljednje vrijeme uopće ne spremaš za ispit.
- Kakav ispit? Životni!? ...
- Ma, ne gluparaj! Uopće, ništa ne vježbaš. A na jesen bi se htio upisati na Akademiju.
- Pusti me na miru s tim jalovim hipotezama! - Milan se ozlovolji, s jedva toliko žuči da verbalno sagleda vlastiti položaj. Pa, navraćajući se u sebi završnom ispitu kojemu sad više nije ni kanio pristupiti, nastavi rezigniranije i pun gorke odlučnosti. - Ionako, dekan se žestoko opire mom upisu na Akademiju. Kaže: Klavir, hajde-de - to za slijepca još nekako! Ali, molim vas lijepo - što će on s violinom!? ... kad ne može pratiti dirigenta u orkestru ... A zato, da bih po Splavnici skupljao bakšiš - i previše toga znam!
- E, da! Kada si već spomenuo Splavnicu: Kako teku pregovori s gazdom?
- Naša kapela, u svakom slučaju, ima prednost.
- Kako to? ...
- Jer smo, kao vojska - a to znači: odlazak na frontu - ni za šta!
2. lipnja 1942.
 
Legenda o čardašu
 
Premda je očaj, kao potka egzistencijalnom apsurdu, bio privilegirana vizija koju je, poput emocionalne košulje, mogao navući kad god mu je ustrebalo, Milan se - premlad za ništavilo kojemu je težio - najčešće, usprkos onom prozaičnom seksi-šou s Nevenkom koji ga je u potpunosti zadovoljavao, rado osvrtao za romantikom. Nevenka je bila nešto konkretno - tjelesno, a on je - kao dodatak - još negdje tražio dušu.
Sad je trenutak bio tu.
- Ah, da. Što mi je tada moglo biti: tri godine najviše! - Govoruckao je Milan u predasima, pjevušeći pomalo kroz nos onu dobro uvježbanu tugu, dok je pažljivim pokretima odlagao violinu na jastuk pored sebe. - A opet! ... čini mi se kao da je sve to bilo jučer.
Vesna je, sva da se srodi s pričom, bila na neki način predvidjela tu, gotovo ishitrenom patnjom posutu skretnicu govorljivosti kojom je, eto, po prvi put zalazila do najranije srži njegova djetinjstva.
- Oprosti! - Rekla je. - Bila sam netaktična, što te podsjećam na to.
- Ma, ni govora! - Nastavljao je on, kao prečuvši - sav u nekoj povišenoj povjerljivosti, razbacujući se u naglim, neartikuliranim trzajima podlaktica. - Doduše, sad je teško suditi o sudbini unatrag ali ... možda je tu i dječja zaigranost bila donekle kriva. To, na selu, to ti je, znaš ... Nema ti tu ni odgajatelja ni pravih igračaka; naprosto: kao ždrijebe - istrčiš oko kuće pa lunjaš naokolo, vereš se kroz vinograde i šumarke, natjeravaš se po žbunju i po jarugama. Ili, pak, usamljen tapkaš za blagom po livadama. Pa ... od prirode - od sebi prepuštena zapažanja - što naučiš, da naučiš! Odrasli u selu imaju drugih briga. Tko da vodi računa što mi, dječurlija, vrištimo naokolo, razlijevajući se prema slobodi - očiju prepunih osvete, zanosa ili sunca.
 ... Zvuči dosta efektno. - Mislio je.
A, zapravo - djetinjstva se on uvijek prisjećao tako, što je baš o tomu - kao najranijemu događaju - vrlo često pričao, mada je svaki put pridodavao bar poneku sitnicu koje se ni po kakvoj vjerojatnosti ne bi mogao sjećati.
- A najednom: Kao grom! - Produžavao je. - Nešto je - ni danas ne znam kako - zaglušnom cikom pomelo svu onu balavurdiju s kojom sam se družio - preko vrtova i preko njiva. A ja - ostao kraj puta sam; nikoga i ničega, da me pomakne s mjesta.
- Što? Sigurno kakva zaostala granata iz rata!
- Eh, da je bar bila! ... Ali ne, to nije bila granata; bila je to - žena!
- Neka žena? - Upitala je, zbunjena tim uvodom.
- Da. Kako god se uzme, da uzme: na ženi bijaše krivnja. - Zagonetno je odgovarao Milan.
Odjednom, bio je to u njemu onaj drugi On, posve različit od hvalisava don-žuančića - duboko zakukuljen u tajni koju čak ni Gromovnikove psihografske zabilješke nisu osvjetljavale do kraja. Ono, što je namjeravao izvesti - sada, kad je, konačno, ugrabio priliku da s Vesnom bude nasamo - nije bio vulgarni scenarij zavođenja; pokušavao je, zapravo - patetičnom artikulacijom, prije svega - da joj ispripovijeda tu svoju moru - očito, ne toliko zbog tjeskobnih uspomena, koliko zbog želje da bude prihvaćen. Jer, kad je riječ o visokom kriteriju drugarstva, sebi je već bio uvrtio u glavu da se, općenito - žene manje boje sjetnih razmišljanja o životu nego života samoga.
- Bilo je to davno. - Reče. - A sad je to u meni, možda, tek recidiv jedne dugo nepreboljene halucinacije.
- Ne razumijem. Ali, ako ti je teško, nemoj! ...
 
- Ne. Zašto? ... Ostao je to za mene čudnovat i neizbrisiv doživljaj: ta prva i posljednja slika zavičaja!
Milan je, zapravo - još kao dijete s priljepčivim nadosjećivanjem verbalnih asocijacija - sad opet zaigrao na onu svoju krišom razvikanu pustolovinu koja bi ga u njezinoj sućuti prema nesreći mogla učiniti sretnim. A bilo mu je (uzmu li se u obzir i sokovi proljeća) kao da se uistinu prisjeća nekog neizrecivoga užasa kojim je, svaki put, otpočinjala neka vrst mučne, mučeničke istine u kojoj je, ispreponavljavši se u neprestanom floridus-kontrapunktu, bio već odavna izmislio samoga sebe - ne toliko, da zamagli svoje podrijetlo, koliko da time, bar donekle, zabašuri neukost i krivnju roditelja. Ni sam nije znao da li mu je to bilo potrebno više zbog neke isprike ili od straha pred poniženjem.
- Nnnda! ... Kao grom iz vedra neba. - Uzdahne, vadeći cigaretu. - I još se uvijek pitam: Kako li samo bijaše sve to? ... Kad ono iznikoše, najednom, iz jasike u zavoju. I još, uvijek u snu vidim taj prizor: Kola! Poput kakva orijaškoga ježa, s kljucavom konjskom glavom i s podignutim repom žute prašine. Čudesna prikaza, sva u nakostriješenim bodljama pozabadanih štapova između kojih su po zahrđalim žicama visjeli lonci, zveketao i ljuljao se, drmusao se i sve brže na mene nasrtao nekakav dronjavi baldahin iz kojega su na sve strane izvirivale musave glavice. I kad je već izgledalo da su projurili, te taljige naglo stadoše, a jedna mlada ciganka iskoči, osvrne se unaokolo i pođe ravno prema meni. A ja sam, sjećam se, ukopan stajao na rubnom kamenu i poluotvorenih usta piljio u nju - nesposoban da kriknem ili da pobjegnem. Dok me ona samo netremice promatrala, šćućurena poput neke grabljive ptičurine. I prilazeći, sva napregnuta od lakomosti, a da ni jednoga pokreta nisam primijetio na njoj. Hipnotizirala me - kao zmija! ... Pa, draga moja ... što da ti kažem! ... Kakva gatara! Kakva Karmen! ... Možda je to prije bila neka neman - zvijer gugutavih očiju koje te mame dubinom, prepunom nevidljivih kliješta. Tamno dragih od požude kojom su odlučile da te žrtvuju - svejedno, hoće li te ljubiti ili će te iskasapiti do korijena.
Vesna je u sutonu, posve izbliza, pogledavala na njegovu pognutu glavu koja se lagano njihala lijevo-desno, kao da riječima zalijeva prostor oko koljena. I, premda ju je malčice zasmetala ta preliterarizirana opširnost, ona - ne uviđajući još da je on to, zapravo, kineći se u sebi zbog nekog sasvim drugog razloga, samo birao pojedine izraze i raspoloženja kojima bi najpovjerljivije odglumio neku svoju tajnu - naivno pomisli:
 ... Kako profinjena i kako poetična može postati - čak i ako je pomalo namještena - tragedija u njegovim kazivanjima!
- Nego, da ... Što sam ono htio da ti kažem?
- Otela te, dakle!? ... Zar ne?
A Milan je, prebacujući se rasijano u prošlost, ponovo, do u tančine, mogao povjerovati toj svojoj varijanti - toliko, da to uopće više nije bila mistifikacija:
- Mi ovdje, izvana premazani altruizmom, ispisujemo transparente o humanosti, o suštini dobra i zla - o čovjeku s velikim slovom. Ali, kada se samo sjetim kako su me njezine ruke, poput krakova polipa, ščepale i, prije negoli sam i pokušao da se iskoprcam, podigle na one taljige koje su odmah, tjerane bezdušnim podvriskivanjem djecokradica, pojurile sa mnom sve do sna! ...
Vesna je, noseći se s nekim bezveznim apsurdom u sebi, tek sad, nakon više od pola godine, stala da s nekom novom jasnoćom zamjećuje njegove guste, spojene obrve i kao antracit grguravu kosu pa pomisli:
 ... Bože, kako im je postao sličan! Zar zaista okolina - život u čergi - može čovjeka toliko da izmijeni!?
Takva hipoteza nije imala temelja.
A Milan reče:
- I, napokon ... ona jeziva, super-bartolomejska noć!
Vesna, koju su i samu još kao dijete kljukali strahom pred ciganskom svirepošću, ugleda pod njegovim gotovo zornim uspomenama mjesečinom razvaljenu čergu iz koje se, poput grabežljive čeljusti, pomalja osamljena rutava šaka s masnom sodom u crnom, natučenom lončiću. Moglo je lako da bude istina.
- Da, da; tako ti je to! ... I što sam ja, bespomoćno derle, mogao razumjeti u svemu tomu? A, na kraju krajeva, što bi mi tada i koristilo, sve da sam i razumio!? Jer, koliko se sad još prisjećam - bio je to, valjda, jedan jedini bljesak usijane boli što je kanula poput uboda noža. Samo zato, da bi za organizirano prosjačenje imali jednoga nedužnog bogalja više - te strvine u spodobama ljudskim!
Vesna se, što god da je stvarno bilo, jedva susprezala da ne zaplače.
- I, eto, draga moja ... tu ti negdje, dakle, počinjem Ja, "slijepi crvić i velika tuga materina" - kako je godinama nada mnom ciganio jedan utaban ženski glas.
Vesna je i dalje u sebi gledala taljigave čerge, razvijorene dronjcima i strasnim cilikanjem "ćemaneta", u neprestanom tandrkanju po mutnim stazama života; na privremenim staništima, na seoskim utrinama - od proštenja do vašara - i svojevoljno iz društva izopćene skitnice, lopove i prosjake.
- I mogao sam, udarajući tankim ručicama - onako nasumce - po talambasu, bugariti, cvileći "smilujte se, Boga radi!". A, da vidiš! - bilo je tu i zarade. I te kakve zarade! Mislim da sam čitav onaj čopor dječurlije mogao prehraniti sam samcat. - Pa, sav kao zaokupljen patetikom svoga vlastitoga jada i razbacan u nekoj kvazi-gestikulaciji, izračunavši da je u prvoj fazi dopuzao dovoljno ususret, Milan je umuknuo na časak, osluškujući sam svoju šutnju kroz koju kao da je još uvijek ponavljao "smilujte se, Boga radi!!".
A Vesna uzdahnu nečujno, trzavo.
- I tako, draga moja ... hodao nam posao, da ne može bolje! ... Kadli jednom zgodom - bilo je to negdje u Posavini, mislim - sav se narod na sajmu zakomeša od onoga prodornog vriska: "Milane, sine moj!!! ..." pa oko mene strka, urnebes, lelek. Dok ti ja, prekrštenih nogu, prestravljen i s talambasom u prašini, slušam u tom jauku gomile jedan glas, jedva prepoznat i neočekivan.
- I prepoznao si je?
- Pa ... čini mi se da jesam. Kako ne bih prepoznao majku! ... Nitko me u čergi nije zvao po imenu.
- A ciganka? Jesu li je uhvatili?
- Ne znam, zapravo. Kažu - da. Navodno, do smrti da su je isprebijali. Ali, što ja imam od toga!? ... Cigani su za društvo, ionako, čeljad izvan zakona. I da se majka, tražeći me dane i dane, sva izluđena nije zavjetovala svim Bogorodicama za koje bi čula, ja bih - po trudu žandarmerije da me pronađe - možda i danas negdje bugario.
Vesna je gužvala vlažnu maramicu.
- A kasnije? Zar se baš ništa više nije moglo spasiti?
- Ne, na žalost, tada više ništa nije bilo moguće. Premda me još godinama vodala naokolo - i liječnicima, i travarima i po crkvama. Jer, kao što vidiš - sve nam je bilo uzalud!
Ali je - kao za inat upornom samoobmanjivanju - ponovo slušao u poluzaborav potisnuto ledeno pitanje liječnika:
 ... "Nije, dakle, bilo ni babice da mu nakapa oči odmah nakon poroda?"
Dok je Vesna nesigurno šaptala:
- Pa ipak! Posljednjih je godina medicina mnogo napredovala.
 ... Protiv naslijeđa? Dijabetesa? Gonoreje ili endemičnoga sifilisa? I tko zna protiv čega sve još! - Mislio je Milan u međuvremenu:
- Ah, ne, ne! Dosta mi je bilo kunićarenja! - Reče, pošto je sve to već jednom osmislio. No, da bi se, ponižen onom neizrecivo naslućivanom krivnjom roditelja, ipak sakrio nekako, nastavi gorkom šaljivošću. - A i što da se radi, kad ni grom u koprivu neće!
Zatim je s nekoliko prijelaznih rečenica suho i bez dovoljno mašte ispripovijedao kako je, onda, neka stara učiteljica, prolazeći kroz njihovo selo i zatekavši ga u birtiji kako uz tamburaše pjeva, govorila o jednom takvom zavodu gdje bi on mogao čitati prstima, plesti košare i naučiti da u župnoj crkvi svira na orguljama.
- I, eto, tako ti je to, draga moja ... Otpoče moje preobraženje! Mada, iskreno govoreći, ne znam, zapravo - kako i koliko. I, uopće, ... tko zna, da li mi je baš u tomu bio spas!?:.. Ili su mi, možda, tek tada bili odabrali onaj drugi, pogrešniji put! Jer, očito - sad bih bio daleko sretniji, da nisam imao prilike saznati toliko toga o svojoj nesreći.
- Što? Misliš: Obrazovanje, ionako, samo pospješuje nespokojnost u čovjeku.
- Da, najvjerojatnije. Jer, znanje ti je kao aperitiv; samo povećava apetit. I možda bi zaista bilo bolje da sam ostao tamo negdje - u onoj čergi, na primjer. Tamo gdje niče i buja dar za pjesmu kojom se požudno jeca pred ženama. A danas - to je sasvim sigurno - bio bih već davno negdje pod ledinom. I ni zbog čega se ne bih morao žderati.
Vesna uzdahne duboko, ne nalazeći pravu riječ utjehe; bila je, u neku ruku, i sama odgovorna, što je on, ispovijedajući se, toliko trpio pred njom. Ali, ma koliko joj ga je u tomu trenutku bilo žao, nije joj ni padalo na um kako bi, zacijelo, manje trpio, kad bi se neka žena - ona, na primjer - sasvim žrtvovala za njega.
A Milan je, tuckajući smrdljivim usnikom od umjetna jantara po koljenu, gotovo naglas razmišljao:
 
 ... Eh, što li sam ja to, do đavola, ponio sa sobom iz djetinjstva!? ...
A mogao je biti siguran da bar dvije iluzije duguje čergi: strast prema glazbi i strast prema ženama.
- Ne znam je li to u meni grizodušje, stid ili kajanje, ali ta nemoć da se presudi prošlost - to, da si bez pristanka uvjetovan - shvaćaš li!? ... to je taj nepresušni vrutak očaja.
Vesna nije slutila da su već tu započinjale - kako ih je, ustvari, sam nazvao - "ideološke pripreme" pod kojima bi njegovi uzdrhtali prsti nezapaženo pokušavali svoje prve prodore prema nježnosti. Pa, ne zamijetivši mamca na kojemu se njihala tuga, prihvati mu ruku i reče toplo:
- Da shvaćam. Ali ... ti se, ipak, ne bi smio uništavati pesimizmom. Jer, svatko je od nas uvjetovan bez pristanka. I svatko od nas nosi nekakve okove na uspomenama. A kad bih ja, na primjer, mogla tako divno svirati, čini mi se - mnogo bih toga prežalila u životu.
- Ah, samo "prežaliti", to nije isto. Ne, ne! - Promrsi on rezignirano. - Uostalom, i ja sam neko vrijeme vjerovao ... naivno, doduše! ... u to da će umjetnost jednom, ipak, postati neodoljiva potreba svima.
- Hoće, hoće, sigurno! A dotle - zašto u razveseljavanju drugih ne bi pokušao pronaći svoju vlastitu sreću?
 ... No, dakle? U "razveseljavanju drugih?" - Sad je već mogao i da se u sebi osmijehne.
- Naravno, da pokušavam. Ali, ah, Vesno draga! ... - Othuknuo je zatim, kao da odvaljuje hridinu. - Da znaš, kako to samo boli! ... kad u sebi osjećaš toliko snage i toliko želja, a nigdje nikoga da te istinski shvati, da te ponese. - Pa gotovo pobožnom zahvalnošću stade milovati članke na njezinoj ruci.
I tek u tomu trenutku, vadeći oprezno svoje dlanove iz njegovih, ona u njima prepozna jadovanku - tu lukavu zavjeru žudnje.
- Nego čuj ... Zar ne bi bilo zgodnije, možda malo da zasviraš? Koji čardaš!
Tada on, spustivši poraženo šake u krilo, odvrati sumorno:
- Da, znam; svi bi to tako htjeli: Ja da im sviram, a oni da mi plešu!
 
* * *
 
17.
 
Nitko među njima - tu na susjednim krevetima, glava priklonjenih u krug - za svoj osjećaj više vrijednosti nije riječima iskazivao ni ponos ni strah; Maca je na zatvorenom skojevskom sastanku, prenoseći smjernice komiteta, šaptala:
- Pazite, drugovi ... nikakvoga sektašenja! Moramo neprestano proširivati bazu aktivista i simpatizera. Ali, unatoč tomu - najveći oprez i konspiracija! Ne istrčavati se! I ... znati što manje o stvarima koje te se ne tiču. Suvišna radoznalost osvećuje se - prije ili kasnije. Vodite računa da mi, ovdje - u srcu "Endehazije" - vodimo specifičan pozadinski rat. A u ratu se i glava izgubi. Zato, ponavljam: Ne dati neprijatelju povoda da nas, tek tako, prepozna. Živjeti, dakle - dvostrukim životom: naivčine i urotnika u isti mah.
Držala je u krilu "Hrvatski narod" s poglavnikovim govorom na prvoj stranici - za svaki slučaj, ako netko iznenada bane na vrata.
- A sada da, između sebe, podijelimo zadatke! ...
14. lipnja 1942.
Na ispitu hrabrosti
 
Premda se možda i činilo da se najmučnije znanje iz geografije Sovjetskoga Saveza, Sjeverne Afrike ili Dalekoga Istoka - makar i sasvim površno, svedeno samo na zvuk imena - lelujavo raste i pada (ovisno o tomu na kojoj se radio-frekvenciji sluša izvještaj s fronte), za njih, gore u studentskoj sobi, nikakve sumnje nije bilo: Neke se bitke moraju izgubiti, da bi se dobio rat. Ali, kako da se to - ta vjera u "konačnu pobjedu" - sugestivno izrazi u jednom letku, u proglasu onima koji se još kolebaju pred budućnošću!? Zadatak je, doduše - kao generalna direktiva - izgledao prilično jednostavan: slobodarskim rječnikom potaknuti djelotvoran otpor fašizmu - "okupatoru i njegovim slugama"; međutim, kad je - vagnerijanskim fanfarama usprkos - vojno-političku situaciju valjalo pretočiti u sažet emocionalni stav nade Kruno se odjednom nađe pred problemom kako da unutar frazeologije, koja je cjelokupnu zbilju svodila na nekoliko pojmovnih klišeja, bude bar donekle originalan.
- Ali, kada pokušam, - žalio se Zdenku, - ne mogu sva ta globalna zbivanja, sve te apsurde i protuslovlja, svu tu nemoć historije u čovjeku, svu tu mitologiju zločina i ratobornosti svesti samo na transparentnu retoriku o "mrskom neprijatelju" ili o "čudesnim pobjedama" naših. Nešto me neprestano gura ili u literarizirane frazurine ili u socio-filozofske analize. A, očito - nemam afiniteta ni za jedno ni za drugo.
- A toga sam se ja najviše i pribojavao, jer, shvaćaš? ... propaganda, koja bi bila zasićena mitologijom, više ne može biti djelotvorna. Ona danas bar teži da ima izgled činjenice, faktografije - dokumentarnosti. A za proizvodnju jednoznačnih istina neophodni su posebno mentalno ustrojstvo i disciplina. A za tebe, koji si još uvijek tako razbarušena duha, to znači: govoriti u jedan glas, bez težišta u kreativnom činu jezika.
- Pa ipak, nekako to moram sklepati! ... makar mi je mitingašenje odbojno. Ali, shvaćaš? ... tu neću biti ja!
- Parole su važne, a ne ti.
- Dobro, ali ... što je, onda, revolucija meni? Ili, pak ... što sam ja - kao takav - revoluciji?
- Više je ona tebi nego ti njoj - u svakom slučaju.
- Kao humanistička vizija, možda! Međutim, za praksu - pa i onu kojom se želimo afirmirati kao subjekti - odgovornost je, prije svega, na nama samima. A to znači da samo mi, mladi marksisti, možemo ponuditi radikalnu platformu za mijenjanje vlastitoga položaja u društvu - time, što ćemo na suvremenim načelima humanizma organizirati vlastito udruženje.
- Da, samo ... to je budućnost. A sad ipak moramo završiti taj letak!
- Dobro. U dvadesetak primjeraka, najviše. Stroj nije u kartoteci Ustaške nadzorne službe, ali moram pripaziti na otiske prstiju. Inače, s Macom sam se već dogovorio: Vlado će do sutra temeljito razgledati muške zahode na drugom katu - kotliće, umivaonike i ostalo. Moramo unaprijed znati koja bi mjesta bila oku neupadljiva. Tek tada nas dvojica - ti na germanistici, a ja na onoj drugoj strani - možemo sasvim diskretno stupiti na scenu. Jednostavno: da uz kotlić ili pod umivaonik flasterom zalijepimo po jednu omotnicu i da odemo! Kasnije - skojevci, koji dođu po zadatku, neće imati ni pojma da smo to bili baš mi.
- Kao priča, izgleda fantastično. Ali, pazi ... to s otiscima prstiju! Ako radiš u rukavicama, opipom nećeš vidjeti ni složiti kopije u stroj.
- Znam, ali ... ako rukavice meni smetaju, neće smetati Vesni.
- A zašto ti, onda, ne bi pomogla Maca? Manje ljudi, manje zna.
- Maca ... bar neko vrijeme ... neće dolaziti u dom.
- Razlog? ...
- Ne znam. Vjerojatno nešto u vezi s posljednjim hapšenjima na sveučilištu. Možda ćemo se sastati negdje vani.
Zdenko nije mogao prikriti svoju zabrinutost:
- Čuj, ... - Reče. - A da i mi, onda? ... Jer, ako je situacija takva! ... Bilo bi riskantno - grlom u jagode. Bar tako ja mislim.
- Slažem se, ali ... valjda i u komitetu računaju s tim. Naše je da budemo spremni. A kad bismo, ipak - usprkos najstrožoj kontroli! ... shvaćaš?
I tako je - pošto su dan uoči godišnjice napada na Sovjetski Savez bile već proučene sve varijante pothvata - odlučeno da njih dvojica, svaki u svojoj torbi, ponese na predavanje po jedan časopis na brajici. U njima će - između dva lista, po rubovima slijepljena šećerom - biti po jedna tanka omotnica s desetak letaka. Ukoliko ustaše i zavire unutra, vidjet će samo reljefnim točkicama našušurene stranice, tablicu za pisanje i - ništa više.
Prilazeći zgradi sveučilišta, Kruno se, dakle - usredotočen da među studentima, koji su se
natiskivali sve do ulaza, održi smjer - trudio da izgleda umorno ravnodušan. Kao da nema pojma zbog čega je to nastala gužva pred vratima, uspinjući se vanjskim stubištem krčio je sebi put - nasrtljiv i obazriv u isti mah.
 ... Ne, nije me strah. Nimalo me nije strah! - Pokušavao je autosugestijom da smiri zglobove u rukama i nogama. - Samo da sretno izglumim sebe do kraja! I da im dokažem koliko sam slijep.
Pred vratima su stajala bar četvorica iz ustaške postrojbe sveučilišnoga stožera - zloslutno kompetentni, zavirujući drsko u lica, u džepove i ručne torbice, a studenti su, jedan po jedan - mučaljivi, mrzovoljni - otvarali indekse radi provjere identiteta i sporo, vrlo sporo kapali u predvorje, osjećajući do srži poniženje i strah.
- Spremni! - Reče Kruno i grudima nasrne na jednoga od njih.
- Što imaš u torbi?
- Pa, pogledaj: Da otvorim? Samo, pridrži mi štap, molim te.
- Ma, pusti čovjeka! Vidiš da je slijep ... Hajde, kolega, samo produži!
 
- Hvala, i ... spremni! - Odgovori Kruno s razumijevanjem. Koračajući praznom aulom, jedva se svladavao, jer, eto - sada kad je napetost naglo popuštala - neka mu lagana drhtavica nije dopuštala da hoda ravno i on, zakrivudavši, pođe na drugi kat.
U zahodu (simulirajući muku - za svaki slučaj) oprezno izvuče omotnicu i, popevši se na školjku, pažljivo je pričvrsti uz poklopac na kotliću; zatim, pustivši vodu, pomisli:
 ... Jednostavno. Šteta što nisam umnožio toga više! Ali, za prvi put! ... Samo, neka uspije sretno.
Nije imao pojma tko će i kada doći po te letke; bilo je važno da i nitko od njih ne zna kako je to baš on bio tu. Sjedeći u zadnjoj klupi - spreman da već nakon prvoga predavanja, čim ne bude toliko sumnjivo onima dolje na ulazu, ode - jedva je mogao pratiti što profesor govori; riječi su - nasuprot ratnim izvještajima - žuborile tako bezočno daleke.
 ... "Fizički svemir se pretvara u divovski hologram. Svaki dio sudjeluje u cjelini i cjelina u svakom dijelu. Od toga je samo jedan korak do pretpostavke da su sva iskustva jednosti s totalitetom svemira ili s Bogom osmišljena u mističkim tradicijama, zapravo autentična i legitimna," ...
 ... Kakve li besmislice! Svemir kao suština vrhunske konačnosti, što se u sazvježđu atoma oslikava kao minijaturna organska sinteza. Prema tomu - kao i na Zemlji, život bismo, pa i civilizaciju, morali dopustiti podjednako i na elektronskom plaštu atoma i na milijardama planeta u nedokučivim prazninama kozmosa. A sve to, da bismo sami živjeli u vakumiranom vremenu!
Kad je, kvrcajući štapom, još nesiguran u hodu i s pomalo utjeskobljenim ponosom bio već blizu raskršća, Kruno među prorijeđenim koracima osluhnu; Zdenko je tiho - kao za sebe - zviždukao dogovoren signal iz Haydnove "Londonske" - signal kojim su se najlakše, bez napadna dozivanja, pronalazili na javnim mjestima.
- Idem u dom. A ti? ...
- Idem i ja. - Odgovori Zdenko.
- Predavanje imam tek poslijepodne u pet.
A po boji glasa obojica su i bez riječi znali da je njihov zadatak sretno okončan.
 
* * *
18.
 
Na rasklimatanoj klupi udnu velike staze, gotovo skriven pod niskim jabučnim suncobranom, sjedio je Davor sam - zadubljen u svoju čudesnu odsutnost, jedva se vrpoljeći od nekog radnog zadovoljstva iznutra. Jer, mada je po tragovima rose u travi mogao punim plućima znati za mirisni nagovještaj dana, on je samo ustrajno prelistavao hrpice raskupusarene brajevštine oko sebe, isprekidano i tiho zviždukajući - sfinga za oči koje bi uhodarile njegov duhovni let.
 ... Ne, ne, tu ne smije biti previše ni kitnjaste melodije ni zamršene harmonizacije. Glavno je ritam. Pjesma se i pod punim naprtnjačama mora odmarširati. - Mislio je. - Najbolje da uzmem neki arhaični motiv. Nešto što je uhu već blisko. Samo, da mi pratnja za basove ne bude preteška. Šuma nije konzervatorij. A njima i pjesma mora biti oružje.
 ... "Idu čete partizana!" ...
 ... Kad ono iz Moskve zaori muški zbor, čovjeku, naprosto, stane dah.
 ... "Crven je Istok i Zapad!" ...
Ponovo je pregledavao skicu. Stihovi, što ih je napisao Kruno, kao da mu nisu bili dovoljno gipki za koračnicu; bilo je u njima previše zgusnuta revolucionarnoga programa, previše simbola i metafora - slogova koje nije mogao prilagoditi ritmu zanosa.
 ... Sloboda! Ili, oslobođenje! Što li te magične riječi ljudima znače? Gorštaku među ovcama u katunu; radniku na vrpci za strojem; političaru pred razglasom ili mešetaru na burzi - na primjer. Govore isto, a da ipak ne misle isto. Sloboda - kao pravo, kao samovolja ili kao barjak? Sloboda - i s jedne i s druge strane plota.
Davor je čitao s krila; činilo se kao da hitrim, grčevitim kretnjama dlana redak po redak skida prašinu s točkica što su bile nalik na izlizani papirnati ribež u kojemu su se jedva raspoznavale note.
 ... "Vi, patnici koje muči glad!" ...
I nehotice pomisli na svoje djetinjstvo, na Ivanicu i na Šundrova.
 ... Što bi za njih mogla biti sloboda? Očito: više kruha i manje buha - ponajprije!
17. lipnja 1942.
 
Vješala za preodgajanje
 
I Davor se, tako - koliko god u sebi nastojao da prošlost bude konačna - iznenada uspomenama otkotrlja niz uličicu koja je, krivuljajući odozgor s ceste, na tren kao popostala pa, zatim, između škrapa, izraslih poput golemih kutnjaka, spuštala se u dvostrukom zavoju po rebrastoj vododerini do bačvareva predvraćja. I tu bi ona - ta uličica bez imena - uglavnom završavala - tu, na tom nagriženom trapezoidu zaravni što se, poput usjeka, račvala u grbava dvorišta. Odatle se - pomalo nalik na jaz - jedva probijala pokraj zidića, nestajući u kamenom cik-caku, gotovo na svakom koraku drugačija - čas kao prava pravcata ulica, čas kao prljavi slivnik ili nekoliko nasumce izbetoniranih stepenica, čas kao prolaz iz nužde kroz neki ogoljeli vrt, da bi tek pri kraju, dolje u onom trokutastom razdolju, nosila naziv "Širina" - zapravo, tako neprispodobivo za usku, popločanu poljanicu što se pored crkvice svetoga Frane otvarala prema obali. I, ma koliko u sebi potiskivao sjećanja, nikako se nije mogao otresti slike toga okoliša svoga djetinjstva: sorenih gromača, iskrivljenih stabala smokava, susjedova trijema od prepletene loze i bršljana, vonjeva sažgana trsja i pečene ribe na gradelama, smrada od salamure, revanja magaraca i ženskih ćakula, mediteranske pjesme i žestokih svađa ni za šta. Bio je to svijet na otvorenom, svijet u kojemu su strasti prokletstvo zajedništva. A Šundrov - koliko god lud i beznačajan - središnja os oko koje se taj svijet iživljavao.
Gotovo četiri godine su bile već prošle otkako je Davor - pun prkosna očaja protiv sebe, nahočeta - bio napustio dom i, činilo mu se, ništa ga više nije vezivalo za zavičaj. Pa ipak - i u snu i na javi - otkako su te krajeve zaposjedali Talijani, neke se slutnje i pretpostavke nisu dale otjerati. Vraćale su se, satkane u kazivanjima, daleko iz djetinjstva - od ulomaka uobrazilje i stvarnosti, koliko nesigurnih toliko i tragičnih u svojoj jamačnosti.
 
Davno, vrlo davno, dok se iz riječi još mogla satkati suvisla priča, za Šundrovom su - momčuljkom - već bile protekle one tanke godine smisla - u snazi što na zobnici probuja, otkako poče gaziti za ovcama. Putom po kojemu je jedino i mogao gaziti - divokozjim, zebljivim i besputastim. Od proljeća već, lunjajući po kriškasto sivim stijenama do surih strmina - i mraznih i žarnih njemu, bosonogu za opanke. Kamenjarom po kojemu bi jedva tinjala krckava, opojna travurina. I sam samcat ispropinjao bi se do struga, na proplanke, do kolibice u kojoj se iz noći prepamte samo blejanje ovaca, vrljike i zmije. Žednim putom na koji se nisu prtile riječi, putom na kojemu se s mrvicama proje poždere svaki osjećaj - i prema sebi i prema drugima. I, silazeći tek u osniježenu jesen, da bude - bar toliko - čeljade među ljudima, zadrt i nespretan.
Sjećao se Davor ušima, dok mu je - još kao ćaća - uz badnjak pripovijedao:
- Bija, tako, niki; zvali ga Zele. Pa kad bi se poslin zdravomarije, nakresan, vraća doma. Još nan je dida to pripovida. Na grebu, tamo iza Marina rastića. Kad bi bija crni crncati mrak. Dočekala bi ga, Bože prosti - sotona. I sve bi poslin, s modricaman po životu, kaziva: Iz kamena li se, iz rake, diže pa u biloj košulji, brate! ... Vatreni očiju, pa ... kukuriče li, kukuriče. Oće mu dušu da izvadi na grlo. I zvekeće košćurinama. A sve mu iz kopita iskre skaču. Pa, kad Zele, bolan ne bija, da će u rudinu, a ono ga - ošinu pa ošinu. A taj Zele, velju - dođi kući pa udri u plač.
I, eto tako se otprilike, pun čudesa i čaranja, začeo njegov odgoj.
A onda, koju godinu kasnije, momčina već - pritjeran glađu - Šundrov, silazeći na obalu, prvi put ugleda dizalicu; pričini mu se - ždrebica, što se teškom zobnicom propinje na palubu. Ljudi su naokolo mravinjali pod teretom i psovali sunce - jedni drugima, svemu. I on se snažnim ručetinama ponudi, ne pitajući za plaću.
- Deder, ti tamo! Kako se zoveš?
- Jozo.
- Ajde, prifati! Prifati, boga ti materina! ... Da se ne šundra u more!
I prozvaše ga Šundrovom. Da izvrgnu ruglu njegov strah i njegovu trapavost. A on se i dalje, sopćući, svijao, podmetao ramena, odlazio u krčmu - preživljavao iz dana u dan. A dinar, ma koliko tanak, ipak je bio - dinar. U luci su sve češće za njim dovikivali "Šundrove!", jer on sad više i nije znao da li se, uistinu, tako ili nekako drugačije zove.
Međutim - u godinama otkako ga Davor bolje pamti - Šundrov je već bio u onom neprestanom procjepu između nestrpljiva pijanstva i tupe zagledanosti u priviđenja. I, tako - ili je namrtvo premlaćivao ženu (uglavnom zato, jer mu - kujetina jedna - nikako nije htjela roditi živo), ili je, pak, u najmračnijem kutu potleušice zgrtao i pod okrajkom trule ribarske mreže skrivao neko svoje zamišljeno bogatstvo (žice, stakalca, polomljen alat, kutije - smeće što bi ga napabirčio na putu od luke ili konobe do kuće). A što je biva stariji, znanci su ga sve češće zadirkivali - jedni s njegovom jalovošću i s kopiladi što je hrani, a drugi da će ga, možda, upravo tamo iz kuta, punoga paučine, kornjaša i gusjenica, napasti one zlokobne utvare koje su ga, kao smrt, zaskakivale od jednoga pobačaja do drugoga. I on bi - nekada, dok je još izgledalo da rasuđuje - zbog toga bio spreman i na tučnjavu, ali je kasnije - sve bolesnije razdražljiv - sve češće tupo piljio u mrak izbe, a zatim se, poskočivši ratoborno, s krikom rušio u epileptičnom grču. I, ma kako se završilo - žena je uvijek izvlačila kraći kraj.
Prema njemu sad, nakon toliko godina, Davor više nije osjećao ni sućuti, ni gađenja ni mržnje; međutim - koliko god pokušavao da zaboravi sebe od nekad, vremena su bila i odviše teška da iz sjećanja izbriše pomajku - Ivanicu. I baš kad je htio ponovo da se vrati svojim bilješkama, najednom ga, prilazeći mu s leđa, trže glas - neizrecivo poznat i već potisnut u zaborav u isti mah.
- E, zdravi bili! - Reče došljak. Ali se u pjevuckavoj srdačnosti osjeti - unatoč namještenom prisvajanju prava na zajedničke tajne od nekada - ona suspregnuta nesigurnost nad provalijom vremena.
 ... Dragan! Je li to zaista moguće? - Pomisli Davor, prepoznavajući tu sladunjavu boju glasa koja je, još prije nego se predstavila sasvim, pala na srce i uznemirila ga, izazivajući ga na otpor. I on podigne glavu, osmjehnu se neprijatno pa otpozdravi - gotovo zatravljen tom neočekivanom posjetom što je banula iz svijeta koji je u njemu bio već davno pokopan.
- Zaboga, pa otkuda vi ovdje!? - Upita.
- A, eto ... sudbina. Gorka sudbina! ... dragi moj. I došao pa mislim ... - Odgovori Dragan, oprezno izvlačeći registar intime kojim se opipava prijateljstvo. - Znate, dolje kod nas, u Dalmaciji ... Najbolje, da čovjek sebi jezik pregrize! Jer otkako je na ovoj grudi hrvatskoj, ne daju mu da bude svoj.
- Talijani!? ... pa ... hajde, sjedite malo, da čujem!
- Hvala vam, baš sam umoran! - Reče Dragan.
- Pa ... Talijani, zar nam to nisu saveznici? - Davor će analfabetski.
- Što se toga tiče, hvala Bogu ... jesu, da, saveznici su, ali, znate ... ti makaronijeri belkantisimi još uvijek ne mogu da nam oproste veliki san Mletačke republike! Musolini je dobio sve - pa i više nego što je tražio Netunskom konvencijom. I tu narod uopće nema što da bira: Ili da se na brzinu potalijanči, ili da smjesta napusti svoje domove! ... A što goloruk narod, molim vas, može - pa makar i protiv nakostriješenih perjanica one ajme-gospe-vojske njegovoga veličanstva!?
Davor snebljivo potraži u sebi neku masku - izvjestan osmijeh tuposti kojom nije morao ni da prihvati ni da odbije tu gorčinu patriotizma.
- A jeste li već odavno u Zagrebu? - Pokuša skrenuti u bezazlenost.
- Tek od jučer. - Odgovori Dragan rezignirano. - Do boga smo se napatili na putu. Četiri puna dana i četiri noći gnjeli smo se u onom uskotračnom kokošaru preko Bosne. Svaki čas - partizani. Kao da nam je samo još i ta kalvarija do nezavisnosti trebala!
- Ah, što ćemo! Rat je oduvijek bio nužno zlo u našemu opstanku. - Nastavi Davor oprezno. - Nego, da se obratite uredu za izbjeglice?
- Da, svakako. Samo ... moram, najprije, pohvatati veze. Bar da dobijem dozvolu boravka. Inače, prva racija i - odnese me vrag!
 
Davor je napregnutom pažnjom raščlanjivao svaku njegovu riječ i svakim časom bivalo mu je sve neprijatnije. Štoviše, činilo mu se kao da je u prvi mah taj glas, nahrupivši nenajavljen iz djetinjstva, pokušavao sada da obnovi svoje pravo na uspomene - na sebičnost koja je bila sama sebi dostatna. Možda su se i poneke riječi, osjenčane treptajima erotike, pozivale na nekadašnje značenje, ali se u njihovu prikrivenom smislu više nije osjećalo samopouzdanje. I razabra da je taj glas, koji onomad bijaše toliko preuzetan pametovanjem ljepoduha, bio sada gotovo opustošen strahom i, očito, tražio njegovu pomoć. Taj glas koji mu je velikom zabrinutošću natuknuo i prve vijesti odanle nakon toliko godina.
- Pa ... kako je tamo, inače? - Upita neodređeno, kao da je zbog nečega htio da u sebi suzbije stid.
- Čuli ste, valjda? - Zausti Dragan. - Poslije one tragedije, znate! ... priča se koješta.
- Nemam pojma! - Odvrati Davor, odloživši papire na klupu - očito, spreman da sluša.
A bilo je to još lani, negdje početkom rujna, kad je Šundrov opet imao - svoj dan; sjedio je na mlačnom kamenu pred vratima, osvrćući se unezvjereno - bolestan. A zrak se, žežen mjedenim klatnom sa zvonika, njihao s tugom, vodnjikavo.
 ... Breca. Ali, nije za nas. Jer, i zvonar oće popit. A ni kršteno nije. Prokleta joj duša!
Oronuo, potišten i žedan, mljackajući neko usebno viđenje, sjedio je, tako - ukoso u polumraku izbe - zbijen, ruku opuštenih do zemlje - sav uzuren u sebe posuvraćena između jave i sna.
Za stolom u hladu, ni deset koraka od njega, susjedi su, psovuckajući slikovito i bučno, igrali na karte i marendavali.
- Na, i tebi jednu sardelu, Jozo! - Dobaci mu bačvar. - Miriši pečena ka duša.
- Daj ti to ćaći svom. - Progunđa Šundrov.
- Ajde, lipi moj ... Ćapaj, ćapaj! - Nutkao ga je barba Frane. - Nima gušta do gušta. A poslin - žmul opola, a?
- Pa da me otruješ. - Šundrov će, ne shvativši to kao izazov.
- Ne budi smišan, čoviče. Di bi te ja otrova!
On se samo iznutra kao pridiže pa cmoknu, ali se ipak, pretežak od jedne jedine primisli, ne mače s mjesta. Potegnuo bi bio halapljivo, nadušak; nozdrve su mu potitravale, ali užas mu se sve žešće izbljeskavao kroz priviđenja - tamo, kroz nabuhle, zelene prstace smokvinih dlanova što se, čaporkajući po zidu, propinju do krova. Između granatih košćurina što su, oglodane vjetrom, sivile na suncu, vidio je - da, sasvim jasno je vidio - nju, šupljaču - prokleta joj duša! - Ivanicu kako mu se, skrivena u gromači ceri, kako se sva nekamo šulja, izdiže i skuplja u zastrašujuće svrdlastom oku kojim ga prikiva tu, uz dovratak.
- Ajde, bolan ... ča si mi se ukipija!? - Barba Frane će još. - Ka da ti je to prvo, ča ti je rodila mrtvo!
- Prija bi reka: cilu duzinu, možda! - Otrovnom dosjetljivošću izračuna bačvar. - Pa uvik samo - smrt!
Piljeći netremice kroz lišće, Šundrov u mačoru prepozna nju - Ivanicu, kako izrasta iz okrugle, brkate glavice, i sve mu se čini čas da je šudar, čas da su joj uši.
- Tila bi me ubit, a!? Otrovat. Ma, ne da se Jozo, ne da! ... gospu li ti materinu. Vako ću te! - Reče rukama, kao da davi.
 
A susjedi su, dogurkujući se očima - škiljucavo, težački - nastavljali, kao zaboravivši na njega, iz neke neodoljive potrebe da zezaju, da se izruguju, da od svega - pa čak i od ludila - prave ludorije.
- Ma, ča!? ... barba Frane. Kažedu ... porka madona! ... da ni ona, bidna, ni za sve kriva.
- A ko je, onda, kriv?
- Najprin, reka bi: voja Božja! ...
Šundrov je, naizgled odsutan, pratio njihov razgovor pa jedva protisnu:
- Lažeš! Urok je to.
- I tvoje ručetine! ... nesrićo jedna. - Dometnu bačvar.
- Kujetina! Zašto ne rodi živo!?
Šundrov je, zapljuskujući se psovkama, ceptio sumračno - mucav i krut. Sad i ne više zato, što bi mu istinski bilo stalo da bude otac. Oduvijek se on iz potaje grustio toga; štoviše, on bi svaki puta to - taj trbuh poput kvasca - unaprijed dočekao neprijateljski kao moru, kao zloslutan ulog još jednih usta između sebe i budućnosti. Ali, ni to također, da mu Ivanica - kao za inat - rađa, jednu za drugom, samo smrt, nije slutilo na dobro. Istina dok je crvenkapu još nosio nahero, Ivanicu je mlatio - najprije, onako "muškarački", da se zna tko je u kući gazda; zatim, iz naslade da osjeti, kad je povali, da mu je žena; pa, najposlije - koliko god se puta vratio kući pripit, gladan ili ljut.
Ponekada se činilo da bi Šundrov mogao biti na svoj način razborit čovjek, pokušavajući da oko sebe bude dobrodušan i blag; donosio bi kući bijeloga kruha, koju ribu ili bocun vina, zavlačio mali prst u lijevo uho i, treskajući njime, ojkao monotono i tugaljivo ili je, pak, škrtim riječima mislio na planine. Ali, bilo je to davno i bivalo sve davnije - toliko, da se Davor jedva mogao sjećati toga. U međuvremenu, dakako - susjedi su bili već primijetili da Šundrov, kad mu dođe, Bože prosti, "ono", u strahu da ga netko ne otruje, jede u potaji samo sirovi krumpir i odlazi na javnu česmu po vodu, skrivajući bocu pod prnjama kaputa. I tada bi se, najčešće, nekako zlokobno mijenjao - ili u progonjenu zvijer koja zaplašena lunja po poljima, ili u nasrtljivca koji uživa da se tuče, da razbija.
Davor je sad nakon Draganova kazivanja, nalik na priču koja bi mogla biti vrlo bliska istini, opet vidio sebe tamo - u zbivanjima koja su se, ionako, donekle ponavljala.
Mora da je Šundrov, škiljeći postrance na razvaljen sandučić od marmelade - svjestan da je to lijes - pribirao po mišićima odluku da ustane, da ga zdrobi, da pobjegne, kad je Ivanica prostenjala:
- Ajde, Jozo ... Da ga saranimo, dok je još dan.
Unutra, na rasklimanom stoliću, zamotano u listu novinskoga papira ležalo je mrtvo nedonošče - sluzava gvaljica po kojoj su već kljuvale debele zelenkaste zvrkulje.
Šundrov naglo ustane, zarokta promuklo, udari lijes nogom pa pojuri niz uličicu.
- Stani! ... beštijo jedna. Kućeš!? - Prodorno kriknu Ivanica.
On se na čas pokoleba i zastane u polukretu - nemoćan da se u bilo kojem smjeru pokori usplahirenu rascjepu svoje volje, a ustrašen da je pogleda.
- Vrati se, čoviče! - I suhi joj kašalj zape u grlu. - Pa znaš da ne mogu sama.
Da, znao je: Motiku pa na groblje. Nije mu to bilo prvi put.
- Ne mogu! Nisan ti ja grobar.
- Moraš! - Kriknula je Ivanica, talasajući se.
- Neću! Kažen ti da neću, pa - bog! Ka da ne moš i sama!
- Ti, zvire od čovika! - Prosikta ona. - Tribala san ti vamo karabinjere zvat, beštijo! - I, odlijepivši se s bolom od vratnica, zađe u sumrak, prema stoliću.
- Kujetino jalova! - Režao je Šundrov, još uvijek ne ulazeći unutra.
Ivanica položi dijete u sandučić pa kao da nekom raskidanom čežnjom, umorno i rasijanom tronutošću zašuška novine i poravna nabore; naginje se oprezno kao nad zipkom i, opraštajući sebi u mislima to izlomljeno milovanje pogledom, kao da jeca. Onda drhtavim rukama odriješi maramu s glave i njome zastre šuštavi pokrov, dok je Šundrov raskolačenih očiju vrebao svaku njezinu kretnju. I mješavina zadovoljstva i strave bi u saznanju da bi ona, kao što gužva te novine tamo, isto tako gnječila i njega - samo, da umre.
- Ponesi! - Naredila je muklo.
On je neko vrijeme krzmao, zavirivao u košćate dlanove i obzirao se unaokolo; zatim se munjevito zaletio prema sandučiću, zgrabio ga i bjesomučno pojurio niz uličicu, pružajući ga daleko ispred trbuha.
- Ma, pričekaj malo, ... vrag te odnija! - Zadahtavala se ona.
Ali, Šundrov se nije osvrtao.
- Stani!!! ... kurvin sine. - Sipljivo je zaurlala Ivanica, vitlajući motikom.
On se naglo zaustavi, baci sandučić na zemlju i pobjegne.
- Kolero!!! Crvi te živa rastočili!!! ... dabogda. Sveti moj Ante Padovanski! ... Kolero!!! Kosti ti se u grobu prevrtale! ... O, Blažena Divice moja! - S mržnjom se molila, pored susjeda, posrćući.
- O, bidna moja Ive! Ča te Bog, ni krivu ni dužnu, s njin kaznija. - Dobacivale su joj susjede u prolazu. - Tribalo bi ga, Bože prosti! ... A ne da ti, ka beštija, samo dicu pravi.
Ponistre, balature, skaline - sve same ćakulone: uvredljiva samilost u južnjačkoj radoznalosti bez obaveza.
 ... Lud! Lud! Lud! - Odjekivalo je u njoj, dok je gazila po vrućem asfaltu na obali.
 ... Ajme meni, majko moja! Da me bar oće Bog sebi vazet!
Kad je, napokon, dopuzala na cestu izvan grada, jedva odolijevajući kolebanju na škljocavim nogama, zausti posljednju kletvu prije molitve. A vreli oblak prašine, pognute loze, more i razlivena sunčana mrlja - sve joj to u zakrvavljenu blješturanju zatitra pred očima, i ona jednom rukom pridrži na glavi lijes, a drugom zaplovi u prazninu, posrćući prema kamenu pored puta, da sjedne - da predahne. Jedva da je znala za sebe, a ipak - negdje daleko, na obzorju, poprskani vatrom sutona izgarali su prutasti masivi njezinoga zavičaja. Dugo je zurila bez misli, ostavljajući za sobom sve da se ljuljuška, da tone i gasne. I tek nešto kasnije, kad je sunce na zalasku svojim grimiznim repom blago pomilovalo vrške čempresa, planine, pahuljice na nebu i neke davne, sasvim davne uspomene, nekako smućeno nasluti kako to meko osvjetljenje večernjega požara postaje čeznutljivo i negdje duboko u duši boli. I ona se, zgrčena od kajanja, s naporom digne te nastavi svoj usamljeni sprovod - sprovod svojih nada i nikad uslišanih molitava. Pa kad je i to bilo gotovo, još je dugo, dugo stajala nad malenim humkom bez oznaka.
 ... Da je bar bilo kršteno! - Pomisli. - Ni križa ni imena! ...
Kad je podigla pogled, sumrak se već bio spustio kroz turobno hujanje povjetarca u stoljetnim krošnjama borova; i zagrobni muk te posljednje samoće, i sanjivo glasanje češljugara, i potmulo brbotanje valova negdje u dubini - sve je to ispuni neizrecivim čemerom te ona zarida kratko nad samom sobom, mrzeći život: pakao - to usporeno umiranje na rate. Teturajući među mirisima ružmarina, mirta i krizantema, vukla se pored niske, razvaljene ograde i tupo zurila niz hridinu - dolje, u dubinu vode. I ona se, odjednom, odluči da skonča, da se baci u more; samo se još neodređeno i gotovo usrdno molila, zaboravljajući sve stare molitve.
 ... O, Bože moj! Zar ti još ni bilo dosta? Oli ne vidiš da sve moje patnje pripadaju Tebi? I nek to bude moja poslidnja žrtva. I smiluj mi se poslidnjen griju, jer više neman snage da te poštujen! ...
Iznenada joj s leđa priđe vojnik na straži:
- Oprostite, gospođo ...
Ivanica ustukne:
- Šta oćeš?
A vojnik, promatrajući je, pomisli:
 ... Prava pravcata smrt!
Pa reče:
- Tako kasno! ... Nije dopušteno.
Ali ona tada više nije imala snage da se vrati svojoj molitvi i polagano krene prema izlazu, osjetivši kako je negdje duboko u njoj nešto zauvijek prepuklo. I, neprestano se obraćajući sudbini, bivala ravnodušnija, tiša.
 ... Možda se Bog smiluje i Davor bude svoj čovik. Dragan je reka da uči za gospodina. Pa da me pod stare dane privati.
A kod kuće su je, sigurno, čekale - batine.
Bila je mlaka večer i kasno ljeto, a tisuće zvijezda drhturile su nad njom. Negdje udnu slušika potmulo su gruvali topovi; nitko nije znao gađaju li to Talijani utvare na moru ili odmetnike u planinama. I tek što se bila pojavila na gornjem zavoju, zaustavi je prolom pijana vrištanja i graje:
- Ivanicu, Šundrove! Ivanicu!!! ...
Po niskom krovu potleušice, poput medvjeda na lancu, klatio se Šundrov s noge na nogu i zamagljenim se suludim cerekom osvrtao tamo-amo, češkajući se po runjavim bedrima i trbuhu.
- Prokleti svit! Napili ga i natirali do gola! - Promrsi ona, pa se zastidi - koliko god je to mogla.
- Ala, Šundrove, ala! Na ti još jedan žmul!!! ... - Derao se zdepasti bačvar, kolovođa usred razularena kikota i podvriskivanja gomile. - Skini je! I nju! I nju! ... Skini je!!!
Ivanica užme glavu među ramena i s uvredom u grlu pobrza prema vratima.
 ... Kako ih ni sram! Beštije! Nalokali se pa oće sasvin izludit čovika.
Iz jednodušnosti gomile, spremne na bezumlje, sve je žešće izbijao prikriven erotski sadizam:
- Oćemo i nju! Golu!!! - Zaurlavali su naokolo, sa svih strana - s bačvareva predvraćja, iza škrapa što rastu po vrtovima, između raskriljenih kapaka na prozorima.
Šundrovu, odjednom, kao da se razbistri pa se, teturajući povijenih leđa, približi do ruba krova, skoči bosih tabana na oštar šljunak i raširenim joj rukama prepriječi put.
- Ajde, curo, deder! Da ti ljudi vide malo života! Skini se! ...
Ivanica, poput hajkane životinje, na urnebesu pijana hohotanja što ju je opkoljavao, nagonski shvati da je ovaj put konačno izgubila sve - pa čak i ono što, do krajnosti neljudski zlorabljeno ljudsko biće, nikad nije ni imala.
- Oči ti iskapale, dabogda! - Vrisne i zgrčenih pesnica zarije mu se svom preostalom snagom u obraze.
Ščepavši je za vrat, on potmulo zareži, odgura je do na mjesečinu i popostane, očekujući novo odobravanje.
- Ajde, ajde! Naprid!!! Oćemo i nju golu! Urraaa!!! ...
Ivanica se sva tresla od straha i bijesa.
- Kosti ti se u grobu prevrtale! - Štektala je ona i posljednjim naporom stida zagrebe noktima na kojima je još bilo zadaha smrti - niz čelo, preko ispupčenih jabučica do brade, očajno se radujući tamnim prugama krvi.
- A tila bi me ubit, a!? Zakopat! Ali, ne da se Jozo, ne da! Vištice!!! ...
- Pusti! Raskidat ćeš me! - Otimala se, grizla, plakala.
- Kujo! ... Enti gospu, saš vidit! - Roktao je Šundrov, škripeći zubima.
Grohot je rastao, nadimao se, praskao.
- Drži je, drži! Da ti ne pobigne!!! ...
 ... Gospe moja! Zašto se niz one stine nisan bacila!? ...
Zatim Ivanica u podsvjesnoj samoobrani zažmiri pred onom dobro poznatom kretnjom - vodoravnom podlakticom koja se, kao klip na parnjači, zanese unatrag, a Šundrov je udari šakom u želudac i ona se bez daha stropošta; bila je sva razdrljena i crne su joj masnice na mjesečini provirivale između dronjaka. I možda bi to bila urnebesna pučka predstava, puna orgijastičkoga užitka, samo da cijelo vrijeme nisu namjerno zaboravljali kako je ona još jutros rađala. Zadovoljstvo je, dakle, bilo promašeno i susjedi se razilazili - osakaćeni za uzbuđenje kojemu su se toliko nadali.
Uostalom, već je odavno bio koprifoko - redarstveni sat.
Bačvar, međutim - razuzdan, u želji da tu suludu igru izvede do kraja - dohvati svoga staroga mačka i priđe bliže:
- Evo ti, na! Sto lira. Dvista! ... Odi doli na rivu pa ga obisi! Ni više za lovit. A svit će pucat od smija.
Talijani su, otkako se šuškalo da naokolo, po gorama, ima ustanika, dolje - na Širini, blizu crkve - da ustraše narod, bili postavili jedna vješala za preodgajanje.
Šundrov dograbi olinjala mačora i gol otrči niz mračnu uličicu. Za dvjesta lira mogao se dobro i najesti i napiti.
- Gospe moja, ča će Talijani sutra pobisnit! - Reče barba Frane u čašu i prasne u smijeh.
Vješala nisu bila sasvim u sjeni, i Šundrov dohvati omču. Mačak se koprcao, zabadao mu nokte u meso i skvičao.
- Stoj!!! ... Ruke uvis!!! - Prodera se karabinjer, skriven u portalu.
Šundrov se prestraši, ispusti mačka i počne bježati.
Susjedi su, zatim, čuli samo jedan kratki rafal.
I do jutra se u gradu više ništa nije znalo; bio je - redarstveni sat.
 
* * *
19.
 
- Ali, čuj! - Moljakao je Kruno. - Makar samo od uspinjače do tramvaja!
I za'misli je sluhom tamo negdje u ravnateljstvu financija - nju, sasvim sićušnu činovnicu od neki dan koja, sigurno, mora da glumi svoju priglupost, kako se, stojeći do pročelnikova stola, sva nekako izvija unatrag, dalje koliko god joj to gajtan dopušta, te, sva odnekud iznenađena i ozlojeđena, kako membranom pritišće i skriva pod kosu njegovo nazalno zamuckivanje; očito, znao je - bila bi siktala, progutala ga, smlavila, samo da nije morala pretvarati se kako je ravnodušna.
- Pusti me na miru, molim te! Ne mogu; imam posla. - Odgovorila mu je Dunja suho, ljuta što je proganja. - Uostalom, i bolesna sam. Osim toga, razumiješ! ... nije dopušteno smetati po uredu o privatnim stvarima. Nego, možda ... kojom drugom prilikom ... Da, da ... Spremni! - Rekla je službeno pa, ma koliko izgledalo da nitko u sobi ne obraća pažnju, spusti slušalicu.
 ... Gnjavator! - Pomisli. - A i hazarder! ... onoj najosnovnijoj konspiraciji nasuprot.
- Znam, ali, čuj ... na pet minuta samo! - Zagrcavao se, krišom tašt na svoju "policijsku" vidovitost kojom je uspio već otkriti njezin telefonski broj. - Jer, kada sam već idiot, bar da se po posljednji put objasnimo ljudski!
A preklinjao je u prazno, dolje iz ravnateljeve pisarne - ni tjedan dana poslije sveopćega privremenoga razlaza, dok su se još uvijek na svakom koraku mogli nadati Ustaškoj nadzornoj službi.
 ... Da je ne kompromitiram, dakle! - Gnjevio se, poražen što mu je pred nosom prekinula vezu. - Boji se, valjda. Da joj tu, nadohvat prislušnih lovaca, ne nadrobim koješta! ... Zar sam ja doista tako glup? - Kao da reče još. Jetko. Sebi. Bez obzira što je tada - naivčina jedan! - vjerovao da razgovara sasvim naivno.
23. lipnja 1942.
 
 
Historijski gledano
 
Izležavao se - demonstrativno, očajnikujući; moglo je biti već jedanaest, a možda i mnogo više - svejedno. U svakom slučaju, bilo je to sad neko zaustavljeno vrijeme, neko mučno blaženstvovanje u čudesno razornom mamurluku između posvemašnjih klonuća i gotovo sanjalačke bistrine - vrijeme što je poput neke ogromne celuloidne vrpce-rijeke samo s one izvanjske strane oplakivalo njegovu sobu i njegov san.
 ... Kaže: nije dopušteno iz ureda. Privatna stvar! ... A meni bi bilo dovoljno, samo da joj čujem glas.
I Kruno je, sav zakukuljen u beznađe - htio to ili ne - čim bi mu žaruljica bar koliko zaiskrila, ponovo morao razmišljati. ... Ljubav? Ah, ako je to - to! Samo, da izgaram na samokritici. Moralno-politički. Ja koji tako strasno želim postati krojač sudbine. Ili, da svaki put uzmognem poniziti još više - onoga sebe koji ni konac još ne uspije udjenuti sasvim. Jer, kaže, patnja koja se oslanja samo na putenost! ... A živjeti s nepodnošljivim istinama!? ... Kao da je lako višak patnje svesti na svakodnevnu nesreću.
Pa trenutak-dva dopunske nesuvislosti - spasonosni drijemež u kojemu se bez volje nadoknađivao za sve promašaje od nekada.
 ... A ona - bolesna! Tko zna već po koji put. Naravno, ne kalendarski nego - uopće, tako! ... Pa i kad je htjela biti dražesna, a bila - prazna. Naprosto, jer "nije zgodno, znaš!". Izvlači se obazrivo, ljudski - frigidno. A ja, onda, sebe da na sva usta uvjeravam kako sam, ipak, "srce" ... Srce pod skalpelom! ... Zato, valjda, što sam okljaštren i za ono najobičnije - za dinamiku življenja. Njoj kosa sva cepti od "Pokreta". I koja mi stalno izvrdava: "sad nije prilika", ... "da ne bi drugovi, možda", ... "nemam vremena". Kao da ga je za nas dvoje ikada bilo - toga nesretnog "vremena!" ... I, načelno - predbacuje: narcizam kao ljubavno investiranje u samoga sebe. I, konačno - knjiški: "Ljubav je samo stanka - odmorište među patnjama." ... Naravno, za one koji znaju da pate! ... Ali, za nju koja nikad nema vremena ... Ili me, naprosto, uzima kao "lijek" - u vrlo malim dozama i sasvim rijetko, intramuskularno. Umjesto da otvoreno kaže: ne podnosim te. Ili, bar: zašto se toliko znojiš od nježnosti? ... Jer, ionako, sve mi je to samo neka prilično gnjusna igra žmurke sa samim sobom.
Što ju je dulje poznavao, Dunja mu je - kao djevojka - bivala sve zagonetnijom. Pristupala mu je, naizgled, normalno - bez predrasuda; pa ipak, svaki čas bi ga iznenadila ponekim zakučastim stavom kojim se baš i nije uklapala u idealizirani lik revolucionarke. U naboju njezine skojevske autotransparentnosti naslućivao je avanturu neke unutarnje dinamike samoispitivanja, traganja i nalaženja sebe, ali u kojoj bi unaprijed bio programiran momenat samoobmane, gubitka i poraza. Na primjer, kad je ustvrdila: "Ljubav - to ti je plemenitost i strah. Plemenitost kao znak samoobrane u nemoći, a strah nemoć u samoobrani." Govoreći negdje na granici filozofije i seksa. "Pa, moral! - to poklapanje mrtvih uglova u pojedinačnim interesima. Zaštitna podloga na kojoj, poput čička, izrastaju preostale gladi, pohlepe i samoživosti."
 ... Najvjerojatnije, nekakva feministička citatomanija!
I tek malo se protegne, da nehotice ne uzburka klonuće. Jedva toliko, da zapešćem osjeti uzglavlje. Starinsko, iz trešnjevine tokareno uzglavlje na kojemu je već bezbroj puta - godinama - nesvjesnom upornošću prebrojavao sve one simetrične prelive linija: udubljenja, polukugle, valjkaste i vretenaste spojnice. I dremljivo registrirao nizove površinskih senzacija što su, ne govoreći više o sebi, iznova nukali na prošlost - na tjeskobu koja se suprotstavljala nekoj ravnodušnoj nazočnosti onoga vječno užagrena daška prastare politure, koštanoga ljepila i prašine. I - bez obzira na prste što su stvarno lunjali - bilo je u njemu nešto i nalik na unutarnja ticala s osjetom dodira, ali nije bilo nekih posebno osjetilnih kvaliteta koje bi mogao razlučiti; pa ipak - drvo, što ga je dodirivao, kao da je promatrao drugačije: ne opipom nego nekim na izgled vizualnim osjetom. I već je bio na pragu intelektualne dileme: zašto, onda, i san više nije proizvod nekadašnje sposobnosti? Jer, ni jedno osjetilno iskustvo iz snova ne odgovara više normalnom inventaru opažaja od nekad - stanju racionalne svijesti koja je snom umotana u podsvijest, da bi on, kao sanjač - makar i u pretežno slušnim zbivanjima - dobio osjećaj trezvenosti, ali da utjecaj racionalnoga u njima mora biti minimalan, i služiti samo kao kočeći mehanizam koji će njega, kao sanjača, zaštititi od bizarnosti sebe drugoga. Jer, sa stajališta dubinske projekcije iskustva: ono čega se sjećao, događalo se upravo sada.
 ... Da, to ti je - to: Snivam, snujem, sanjarim! - sve samo na podlozi verbalne komunikacije sa svijetom iz kojega sam isključen. Akcija, pa makar i sasvim beznačajna! - to je ono što mi nedostaje. A biti prepoznatljiv kao čovjek - to znači: imati za sobom djelatnu prošlost. A ne se samo izležavati! ...
Međutim, krevet - Bože, kakav li je to bio magnet. Ali, ma koliko da se navikavao smatrati ga samo svojim, kao da mu je upravo to uzglavlje već toliko puta natuknulo i bezbroj tuđih drama, sažetih u tako različitim ležanjima bar za pet pokoljenja unatrag.
 ... Kako je u toj prolaznosti čovjek jedinka neznatna stvar. Čak i za stvari koje bi mu morale biti tako neznatne. - Pomisli. - Naprosto, neko vrijeme bude i biva - na njima, pokraj ili unutar njih. A onda ga, njega koji se grčevito glumio gospodarem svijeta, zatrpaju ili spale - s plotunom ili s olakšanjem, svejedno. A preostalu odjeću i namjere, iz kojih više ne viri on - prekroje. Pa ispražnjen krevet samo presvuku za druge.
I Kruno, najednom, osjeti potrebu da neodoljivo zavitla sjekirom - tamo negdje prema tavanu, muzeju ili lomači.
 ... Jer, majku mu, ... čovjek nema prilike ni da umre po svom ukusu. - Gnjevio se i nastavljao hipotetički. - Eto, da ja, na primjer ... Tko bi sve mogao biti na momu sprovodu? I, među onima koji bi, možda, došli, tko bi sve imao razloga da zaista zaplače?
Pokušavao je nekim gotovo sladostrasnim gađenjem sagledati sebe - tamo negdje na čelu sasvim kratke povorke - zakovana i hladna u obrednoj pratnji mrtvozornika. Sebe koga po posljednji put guraju-vode između onih koji ostaju nešto vječnije uspravni.
 ... Eh, da, da ... Kad bih imao zašto da pravim oporuku, najradije bih da je sam iskarikiranu snimim na ploču. Recimo: vijenci, žalobne vrpce s posljednjim pozdravima, suze koje tek što ne briznu, a na lijesu - tamo gdje mi bude glava - zvučnik. I svima njima tako poznat glas. Glas koji bi nadjačavao rominjanje kiše u platanama. Jer, morala bi biti jesen. Glas koji bi se otimao nad vlastitim grobom - čudesno živ, otuđen i sarkastičan. Glas koji govori o sebi kao bivšem, propinjući se u jesenski mutne krošnje samomu sebi nad rakom; glas koji je unaprijed bio potresen predstavom u kojoj, da bi se narugao životu, ostavlja iluziju da je i sam živ. "Vama, prijatelji - vama koji ste me takoreći ljubili iz nehaja", rekao bih. "Bio sam, eto, među onima koji se - zato što svojim djelom za sobom ne ostavljaju trag - nikako nisu mogli suočiti sa smrću. Zdravlje - bio je to nedohvatljiv ideal; pa ipak, toliko sam energije potratio, računajući na kalorije i na vitamine, na viruse i antibiotike - na samoljublje. I - koliko god protuslovlja bilo u tomu - protavorio godine u saznanju da svako naše "Ja", čvorište svega po čemu jest ono što jest, mora jednom ponovo biti Ništa, ma kako mi brižno bdjeli nad njim. Ništa kojemu su sve utješne nadgradnje od nekad - uzalud! Eto, zato se - makar i samo na trenutak - upinjem da zavaram svoju vlastitu kob, da isprevrtam zbilju, da govorim uime sebe jučerašnjega - vama koji se opirete da se istinski zamislite pod ovim pokrovom također. I pitam se: kolika li je vaša sreća - problematična, doduše - kad, živeći nešto kasnije, možete tako suvereno odrediti moje mjesto među mrtvima i time se, u izvjesnom smislu, postaviti iznad mene?"
Bio je zadovoljan; toliko načistu s time, da nije ni produžavao dalje. I tako je opet mogao da se vrati svojoj prvobitnoj mrzovolji.
A i u Svetom pismu je negdje, otprilike, stajalo: Jer Onan posija sjeme svoje! ... (Bar se u dobroj vjeri učilo tako.) I jedno zrno iz ruke njegove pade na prašnjav put i zgazi ga mazga samarićanska. Drugo mu pade na užaren pijesak pustinjski, da se sasuši. A treće pade na cvjetan drač pa uvenu.
 ... Da, da. Kolike li dubinske dvoznačnosti u tomu! Očito, ni njegovim sljedbenicima nije lakše. Jer, i seksi-kultura je dar Gospodnji. A zadovoljstvo sa samim sobom žudnju za drugima čini bespomoćnom. Samilost, hinjeni žar ili užurbana pobjeda - sve je to ispod maksimalnoga stresa: ljubav koja izgara tek na samokritici.
Pokušao je usmjeriti pozornost na Dunju, ali se nije mogao sjetiti kako je izgledala. U sjećanju je mogao osjetiti njezinu prisutnost, ali ona nije bila osoba nego samo osjećaj.
 ... Pa i kad je htjela biti dražesna, bila je prazna! - Pomisli, premda i nehotice, da bi odao samoga sebe, zaplićući se u iskrenost koja je pripadala suštini njegovoga vlastitog skrivanja. Pa, raščlanjujući sve ono čime se još nije bila izbrbljala, zaključi. - Očito, kod svake žene, pa i kod nje, energija i sposobnost maštanja mora da potječu iz maternice, jer je to njezino središte; i - zato što se počinje s negativnim iskustvom - možda će joj trebati još nekoliko godina da, usmjeravanjem pozornosti na maternicu, zaustavi u sebi taj unutrašnji, racionalni monolog.
Ali, ustvari - tu na toj Prokrustovoj postelji, prije svega - njega je mučio san. Ili sve ono što je mogao nazvati snom. Premda nije mogao sasvim odrediti svoj stav ni prema toj muci ni prema tomu stanju koje ga je - na neki poseban način - činilo živim. Spavanje, i kad mu fiziološki nije bilo potrebno, uzimao je kao melem - ne samo protiv one tegobne premorenosti ni od čega koja ga je natenane izjedala rastvorom dosade i mliječne kiseline u mišićima, nego i za onaj lakotni bijeg u praznovjerje u kojemu sve vrvi od razbarušena dvojnikovanja sebe između sna i jave. Uzimao je taj melem-drijemež bez ikakva reda - prije i poslije sna - poput narkomana koji se više ne može odrvati napasti da se samo na trenutak opruži, da nekako udvostručeno zažmiri, da se žiškom polusvijesti sasvim podvuče pod obrve i da se raspline u jednoj novoj, daleko sadržajnijoj stvarnosti od one koju je doživljavao kao budan. Toliko je razumske, pa čak i stvaralačke snage bilo u tim doživljajima što se - poput patnje koja ne zna što radi - oslanjaju na putenost, da im u sjećanju tako žive irealnosti više nije mogao razlučiti korijenje.
 ... Kad bi se bar jedan jedini san mogao doslovno prenijeti na papir! Kakva li bi to tek bila psihoanaliza! ...
Eto, na primjer: U mislima je već momak, a i drugovi mu također (to zna sigurno!); pa ipak - nešto je tu, prisutno (njuši on to, čuje, zamišlja, sluti): zgradurina zavoda, Gromovnikov glas, neumitan raspored - učenje, muzika - osjećaj krivnje, jer negdje krišom lunja hodnicima; sve ga to uvjerava da ipak još nije ono što jest: odavno već maturant. Odjednom, iz podruma - stubištem kojega, čudio se, tu nikad nije bilo - osjeti kako se, poput neke ogromne meduze, propinje plima potmula brujanja - podvodni mrmor muških glasova, praćen udaraljkama u krešendu, nagovještavajući onaj tjeskobni zov prekogrobnoga. I - tek što pokuša umaknuti dizalom za kojega također zna da ga u zavodu nema - s vrha stepenica, iz te žitke mase korskoga pjevanja, približi mu se neko čudovište: mrtvac, vještica! - nešto nalik na djevojku po glasu, ali odvratna grobnoga vonja i runjava - a kada ga dohvati rukama, primjećuje da su joj to upola papci, upola preslice. Sablast koja ga proučava, pipka, zavodi, a on - presenećen - jedva da muca; osjeća - sve što mu odgovori, bit će zlokobno, proročanski, s pozivom da joj se pridruži. I dok je, izbezumljen, dizao šaku da se obrani, zbi se preobrazba: dlanom, što joj proklizi između bedara, zape o pasju njušku koja mu zgrabi prst kao da će da ga poljubi. Zbunjen, on pokuša, ne mičući se, pobjeći nekamo - u razred, među drugove koji su se već bili preobrazili u strance također; međutim, djevojka - sad pohotljivo živahna i vrlo vitka - objesi mu se oko vrata, zaskoči ga i objaha - očito (i toga je bio svjestan), u razbludnoj namjeri, a on nikako da je strese sa sebe. Svjedoci čuju njegovu muku, a on, eto, ne zna kako da se oslobodi. Zapravo: kako da udovolji njezinoj požudi, a da ga - pred njima - ne bude ni stid ni strah. Doživljavao ju je i kao stvarnost i kao misteriju koja je bila, sasvim sigurno, iza vidokruga razuma, ali, očito, unutar mogućnosti njegove ukupne svijesti. No, kad napokon, s visokim naponom u preponama, istetura na hodnik - odlučan da pristane na užitak, san se, odjednom - raspada.
 ... I zašto su, boga mu, ... kakvim to kemijskim procesom u sinapsama! ... maštarije uvijek tako izvitoperene? I Dunja! ... I rat! ... I proljeće! ...
Bile bi to, vjerovao je - najljepše stranice. Ne cijele nego tek upola ispisane, s nedovršenim rečenicama i pune suptilnih analiza nemogućega, a ostaju, eto, proživljene u razbacanim monolozima, prosanjarene mimo pisaćega stroja, odgođene za neko buduće danas i redovito oplakivane unatrag. Zato, jer se nikad nisu dale uhvatiti na lijepak poruke, na ispovijed iz koristoljublja ili na mesijansku radinost koja bi nadživjela suton. Pisanje mu je - ono stvarno, slovkasto ili misaono - izgledalo, u trenucima kad nahrupi kao nagon ili obaveza, ne baš poput mučne dosade, ali veoma nalik na sebeljubivo kinjenje nekom vrsti ljepotarske predionice Apsoluta.
 ... Zato, kada sam već morao biti proklet muzama, da sam bar imao više sreće u muzici! ... Jer, komu je stalo do mojih anegdota!? ... Ili do nekakve stenografije. A ipak, možda mi - prije nego išta drugo - ta luckasta opsjednutost lingvističko-matematičkim konstrukcijama u sigliranju donese kakvu korist! Jer, teško je opisati tu draž bavljenja jezikom; to je strast idealizirajućega besmisla kakav se skriva pridnu svakoga hobija.
Premda se nekom posebnom rečenicom nije trudio da to zaključi, bio je ipak svjestan da je u svim tim zbrkanim razmišljanjima, u svemu što je košmarski protuslovilo jedno drugomu, poput jedva prisutne, a opet jedva zamjetne game u korijenu, bio - rat. Bilo je već ljeto - drugo ljeto njemačkoga prodora na Istok; euforija nezavisnosti pod skutovima Osovine, što su je ustaše nametali, bila je u narodu odavno splasnula - usprkos tomu što se još uvijek javno, politički žustro skandiralo. Ali se intimno sve češće i - skandaliziralo. A on je, gdje god bi se obreo - kod kuće, u tramvaju ili pred polupraznim izlogom dućana - već naslućivao kako ljudi - naizgled, zaokupljeni samo svojim sitnim brigama - počinju sve dvosmislenije zanimati se za najapsurdnije strateške varijante i za maglovite pojmove iz geografije. Ljudi su s oprezom, s nadom ili sa strahom primali već po stoti put na znanje da su "crveni banditi", koji su do temelja bili uništeni, sve češće krivi da se ni s propusnicama ni bez njih nisu mogla napuštati naselja. I - ma koliko da se s hinjenim ogorčenjem prešaputavalo kako željezničke pruge lete u zrak - više se nije dalo sakriti da je žetva - ta baukova nevjesta - bila na vratima.
 ... E, da! Tako ... I na nebu i na zemlji - lipanj!!! ... - Kao da zareža u bradu, sav u nekakvu lebdivom žišku mlitava nepostojanja. Onako, još u hlačama i s cipelama postrance - izvaljen uzduž čitava prijepodneva. I gotovo sretan što može leškariti sam sa svojom nesrećom.
- To ti je, naprosto, antirevolucionarna oblomovština! ... druškane moj. - Bio je to (po najnovijoj brošuri) Brankov stil - terminološki neprikosnoven u svakom slučaju.
- Možda. Samo, živjeti s nepodnošljivom istinom o sebi! ... Shvaćaš? - Odgovorio je. Ili, pak, višak patnje svoditi na svakodnevne nevolje.
- Ni višak ni manjak patnje. Sve su ti to dekadentne opsesije! ... Treba: djelovati! ... dragi moj.
A dolje su, na dvorištu - po toj žezi - Davor i Milan, najvjerojatnije, klimatali trećom stazom - uporno, bez košulje. Ili su, zasićeni pješačenjem, sišli već u podrum, da malo i sami nešto "rade": da bar dva-tri puta zavrte ručku na onom pretpotopnom žrvnju - tek onako, iz obijesti - naprosto, da im ostali Sljeparničani toliko ne predbacuju svaki zalogaj. A u dekagramskomu snabdijevanju na karte i ti kukuruzni su žganci bili blagotvoran dodatak upraviteljeve promućurnosti koji se doista nije smio potcjenjivati.
 ... Lako je njima! Pomalo zezuckaju, naravno: "žuljevi dobre volje". Kao da sam ja tomu kriv, što mi se uvijek tako neodoljivo drijema. Jednostavno: nisam dovoljno kondicioniran za neki naporniji posao - eto, to je sve.
I Kruno se opet, uobručen treperavom susanicom, zagnjuri u plitko nebašce pod olovnim
vjeđama; činilo se - duboko ražalošćen stvarnošću oko sebe i sam duboko nestvaran u svojoj ražalošćenosti.
 ... A onda mi ona još i kaže: "jedna ljubav ne čini život životom". I "ti znaš da mi nikad nije bilo naročito stalo do šetnje koja završava ljubavnim sladoledom". Pa "reci, napokon, kada ćeš, već jednom, postati drugi čovjek?"
Onda sve, što mu još preosta od jave, bijaše prozor, spljošten u kriškama tmine - prozor kroz koji su jedva proplutavali poneki naresci buke: tupav naboj lopte u susjednom dvorištu, zvižduk lastavice pod krošnjama jare, poneki forte iz Schubertove "Nedovršene" i, negdje sasvim pridnu čujnosti, čegrtave tankete na kaldrmi. A trenutak zatim kao da nestade i toga i kao da mu crni poklopac nedomisla pritisnu tjeme, pa se i onaj žižak, svjetlucav mjehurić jastva, rasplinu na granici posvemašnjega bitka u kojemu je prestajalo bivati sve - i prostor i vrijeme. I dok je u tom svemrklom šumu sunovrata jedva još pokušavao na bilo koji način odrediti bar sebe, najednom (a bilo je to sasvim izvan predmetnosti okolnih stvari, u nekom gotovo stranom, do ishodišta umanjenom užasu koji se svodio na tek zamjetne kucaje more) shvati da je on donekle ipak tu - tu negdje: nešto kao golo, pusto, bestjelesno postojanje polusvijesti - bitak, opkoljen bezdanom - točka iz koje uopće više ne može upravljati sobom. Po nemoćnom je pamćenju tražio ruke, namjeru da ih pokrene kako bi ustanovio gdje su - leže li mu tu ili tamo, jesu li još uopće negdje pored njega i može li njima, pipajući, otkriti položaj sebe-svemira bez protežnosti - bez trajanja. I nikako nije mogao da se prisjeti gdje se, zapravo, nalazi; sve je - i dodir odjeće, i njihaj kreveta, i vrtloženje naherenih zidova i soba, lišena prostornosti - sve je bilo prisutno u tom jednom jedinom zaboravu kroz koji mu taj čudesni koloplet utvara naizgled sasvim bliska iskustva i, opet, sasvim raspustopašena snoviđenja jezdi, komeša se i stapa u neku novu, grotesknu stvarnost kao neposrednu zbilju i kao njezin davni otisak u isti mah. Bijaše to jedan od onih veoma tjeskobnih trenutaka tonuća na rubu saznanja u kojemu se jedan sasvim nov doživljaj pričinjao samo kao paslika u mutnom prisjećanju istovjetnoga, pa čak i posve istoga, već odavno minuloga događaja.
 ... Rascjep ličnosti! Ludilo! ...
Pa se opet, kao pod udarom struje, razbudi.
- Ah, da. Lipanj! ... Ustvari, već i druga polovina lipnja. - Nastavi šaptati smrknuto. - A ja! Što ja, zapravo, imam od svega toga? Od lipnja. I, uopće, od svih tih lipanja pod kapom nebeskom!
I, da bi samoga sebe uvjerio kako je astrološki vezan uz godišnja doba, prošeta uspomenama - ovlaš, bez naočala - svjestan da je svakim časom neopozivo sve dalje od onih pohabanih razglednica što su ležale tamo negdje u škrinjama djetinjstva. Dolje, sasvim pri dnu, zastrto mirisnim travama - obiteljsko prepričavanje: idila - zamišljanje sebe praščića u čvrsto zategnutu povoju kako se, izložen hodočašću rodbine, krevelji za sisom, dok mu otac, muškarački tašt i pomalo nakresan, stoji na vratima, uprtivši se janjcem na ražnju preko ramena. Ali, ako je to i bila tek posuđena slika, on je još uvijek mogao da se, kao kroz maglu, prisjeti sirotinjskoga potkrovlja: cvijeća na komodi, brazgotine na voštanom stolnjaku, djedove lule i dipala zadjenutih za širokim crvenim pojasom, policijske kape s kokardom na ošišanoj očevoj glavi, dugmeta na majčinoj bluzi. Pa ipak - i da se sasvim izbeči unatrag, više nije mogao predočiti njihova lica. I s grozom, koja je bila nalik na mučninu posljednjih rastanaka, ustanovi da među tim svjetlopisnim brazgotinama duha - besmisleno snažnih ostataka podrezana brka, ukosnica od umjetnoga jantara ili mrlja u zrcalu - više nikad neće moći prepoznati ni njih ni sebe. Pa ni s porodične fotografije među školskim svjedodžbama u fasciklu: devetogodišnjega dječaka u bijeloj mornarskoj odori kako se iza teških dioptrija s nadom obraća blaženim osmijehom prve pričesti nekoj mutnoj vrhunaravnosti u sebi samomu.
Pa sljedećega lipnja: O, Bože, zašto si mi tako rano, dok još nisam ni slutio svoju kob, dao posljednju šansu - šansu, da bude nepresušan izvor patnje!? ... Sitnica koju bi netko drugi upamtio mnogo kasnije.
Dječak u protuslovnom doživljaju prvoga istinskoga jutrenja na još pustim ulicama grada; zadivljen pogled mališana koji se, gonjen čudesnom jezom radoznalosti, hrabro iskrada kroz prozor, da se na svoje oči uzmogne diviti sanjivoj panorami zore što se, poput paunova repa, širi za planinom. I, zanesen, hita - bježi pred mljekaricama i pred njakanjem magaraca - utrkujući se s pritajenom krivnjom na svoju prvu i posljednju veliku osmatračnicu - na Marjan. A već je bio pun čežnje za dalekim putovanjima - on koji je, opijen mirisima mora, već lunjao po pretovarnoj obali sve do lukobrana, zagledajući u crne i minijumom premazane grdosije kako se njišu, privezane uz gat, odakle su, kao u kakvoj retrospektivi snova, brodile u čarobnu izmaglicu pojmova: - u daleki svijet nepoznatih imena od "Nevijorka" do "Bonežaira". Jer, mada u to vrijeme nije imao prilike da istinski nekamo otputuje, pričinjalo mu se da negdje duboko u sebi - negdje iz praživota - još uvijek naslućuje (pa, eto, i sad nakon toliko pročitanih knjiga) sve one nedohvatljive ritmove i arome što su ih mornari u susjedstvu, začinjene lascivnom ornamentikom, prepričavali nekad.
 ... Spužvu pa briši! Sve to, dragi moj. I putovanja i putopise. Jer, ionako - "gavran reče: Nikad više!" ...
Znao je, sad je to sasvim sigurno znao: I sudbini mu se razbolješe noge! Ševelja ona i posrće posve nalik njemu. I onima što uzalud postajkuju na odmorištima sreće možda izgleda čudno da se njih oboje klate u munjinama strasti lučonoše što sebe iskoračuje do polusmrtnosti. Osjećao je, prisiljavao je sebe da osjeća kako i riječi - ne samo djelo - život znače. Možda i zato, što u prvi mah, u školskim klupama, baš ništa nije imalo u izboru zvanja neko presudno značenje.
 ... Kažu: za mladost, punu snage, prepreke nema. I tako je sve - bar u pokušaju - moguće.
Međutim, radinost ruku - pisanje kao sudbina: znanje koje sebe pričom rastače, otkrivajući se u svojoj osnovi tek kao iluzija - nisu toliko izopćavale mrtve oči, koliko sjevanje u zglobovima nogu. Jer, za sve što je u budućnosti mogao biti, valjalo je čvrsto - i doslovno i preneseno - stajati na svojim nogama, a ne podštapati se bijelim kažiputom i tek za biljeg drugima. Na žalost, reumatizam je znao što radi - čak i onda, kad je zgrčenih obrva tralalakao psovuckajući, da bi zatomio bol. Svi su putovi u život, na ovaj ili na onaj način, pretpostavljali stvarnu hrapavost puta po kojoj su njegova koljena škljocala. I premda još nije priznavao da, onako "tronog", uskoro mora izgubiti trku, kosti su mu od gnjata do vratnih pršljenova preuranjeno starjele, svijale se, pucketale i kvržile, ne mareći nimalo za njegov duhovni svijet i njegovu nadarenost.
 ... Znam da pred onima, koji nikad nisu ozbiljnije bolovali, nema smisla jadikovati. Bol nije ni jauk ni grimasa; ona se ne da dočarati riječima. Pri dnu sažaljenja se, ionako, uvijek nađe ponešto taloga nadmoći ili prijezira. Dok se meni čini da upravo zbog toga bolje grizem na udicu kozmičke upitanosti - pa makar i samo vršnjački mudro, s okusom tuge ili neiskreno. Jer, ma koliko i sjedećke bio čovjek, to - žulja!
Premda je - bundžija po naravi - bio već okusio slast i jezu ilegalne pripadnosti, kao da nije bio rođen za borca, ako ni zbog čega ono zato, da bi dokazao kako su mu svi megdani uzalud. Do sada mu je svaki novi čin samopotvrđivanja, ma koliko težak ili opasan, izgledao relativan, kao fikcija u čijem stvaranju se skriva nedostupna istina o krajnjim dometima - skup taštine i sebičnosti, neizvjesnost koja ga samo draži otporom. Znao je: pobjeda je oduvijek bila nužnost opstanka - bitak što se potvrđuje samo dotle, dok može zračiti energijom. Pa, jer - usprkos ambicijama - još nikako nije dolazio do neke stvarne prilike da se troši protiv stvarnosti, neiskorišten ga je napon žudnje huškao maltene da se skrasi u ništavilu.
 ... Ah, da. To, to. Nirvana! - taj divno razriješen čvor sebeglednosti što ga istočnjaci, srvani monsunom, na pupku smisliše. Trajati prema natrag, prema ishodištu vremena - zaista, to je utjeha
u kojoj se sagorijeva uz najmanje kalorija. A biti - biti unaprijed - to, ionako, znači tek bitisati. Samo se uzalud održavati protiv struje. Znači: živjeti od varke da se živi. Znači: neprestano umirati od gorčine prema besmrtnosti.
Ali odmah, tomu nasuprot - kao rezervna samoobrana - pade mu na pamet jedna od onih još uvijek divnih dječjih igara u kojoj je, prepuštajući se matematičkom jastvu da ga poravna s vlastitom natprosječnošću, mogao, zamišljajući se ponovo na trenutak svemoćnim, biti graditelj neke vrsti polimobila - čudesne naprave-vozila iz bajke u kojemu je tako često, kad god bi se osjetio sputan u kretanju, pokušavao da umakne samomu sebi, nadoknađujući se opisima iz knjiga za sve nedoglede svijeta u isti mah. I odakle bi redovito - razočaran fluidnim konturama pojmova, izgrađenih na gramatičkim iluzijama, na začaranosti inteligencije posredstvom jezika - u nekoj rasplinutoj radoznalosti raščlanjivao filozofiju kao borbu protiv one svekolike kozmogonijske, biodinamičke harmonije apsurda i s jezom pratio komešav protok takozvane božanske svrhovitosti koja neprestano proždire samu sebe. Pa se upita:
 ... Zar su čitave galaksije samo zato tu, da bi se svele na vječnu, neutaživu probavu - na dijalektiku plamena u gašenju? Zar je nezasitni Moloh doista jedini pravi bog komu ne zapne u ždrijelu ni poezija ni muzika!?
Jedva je malčice bio literaran, ali se onda u trenu opet sve - čitav svemir - zgusnu na onoj čudesnoj, gotovo prozirnoj vrpci osjenčanih poluzbivanja što po nekoj nesuvisloj zakonitosti promiču pred njim kao kroz kakve bridovite i pazvučne otiske nedovršene pojavnosti. Bilo je to treperavo buđenje, ni java ni san - stanje neke mučne polusvijesti u kojemu, da bi se prevagnuo, mora iz najdubljega meninga, iz korijena mirisnoga živca, iščupati neizreciv okus boli.
 ... A ona, kao i obično, naravno - bolesna! ... Nema cura vremena. Ili, naprosto - više joj se ne petljari sa mnom.
A ostajao je nepomičan i dalje - mlohave obrazine, kao da spava.
 ... Zar je to ono - nešto? Ne, ne, to je upravo ono ništa što ga svaki neuslišani adolescent može staviti sebi na oltar. Ja imam nešto drugo: svijest da se moram boriti za dostojanstvo invalida. Pa ipak! ... Jer, dok ja ovdje mrljavim s idejom o humanizmu na entu potenciju - svjestan da se traume ne liječe romanom u kojemu je život bezvrijedan, ako u njemu ne postoji neki temeljni smisao koji neminovno vodi žrtvi, ali i otkupljenju - ona dotle ... Uostalom, ima i pravo! Jer, ako nju to ilegalno trčkaranje po gradu - te ispisane parole po zidovima, te "više veze", to prikupljanje oružja - čini objektivno superiornijom ... Ne, ne, zaista - ni ja se tu ne mogu baviti samo proizvodnjom sentimentalnih uzdaha. Pogotovo, ako istinski prezirem samilost. Ali, ne mogu biti ni suhoparni propagandist. A teškoća je upravo u tomu da "Drugi čovjek" mora biti propaganda; tu sve mora biti podređeno osnovnoj zamisli da junaci priče, predestinirani da nose tragiku svoje bespomoćnosti, povezujući se izravno s revolucionarnim zbivanjima u izvanjskom svijetu, revolucioniraju i svoj unutarnji svijet, revolucioniraju svoj prenapregnuti odnos marginalaca u društvenoj zajednici; da likovi u romanu - ako i ne budu mogli u čitatelju izazvati povratnu identifikaciju - budu prihvaćeni kao ljudi. Samo, da li je za taj cilj pisati danas isto toliko važno koliko i sastančiti, prikupljati "crvenu pomoć" ili pucati na neprijatelja!? ...
Pitao se - mrtvački opuštene ruke koja se, usput, i sunčala na prašnjavu ormariću; pitao se nemilosrdno, kroz palucav drijemež, u sporom pulsiranju mlaka, sveobuhvatna očajnikovanja - naizmjence poluživ između negovora i zbrkano svjetlucavih naplavaka svisnuća - on komu je, nema sumnje, godilo da tu na svoj način bude mrtav. Bar toliko mrtav, da bi to dečki mogli poslijepodne razglasiti u društvancu, svakako. Jer, ionako - ponedjeljkom je uvijek u Sljeparniku bio ričet za ručak.
 ... Ili, ako je možda negdje vani našla drugoga!? ...
Ali, ma o čemu napreskokce mislio da mislio, stalno mu se taj prokleti lipanj mota i mota po glavi. Sve, kao: nije tako riskantan. Tobože, iz zdravstvenih razloga, jer se s nešto manje strahovanja od reumatizma nego u svibnju može valjati po travi.
 ... Do vraga, i ta ljubavna valjuškanja! A po travi, naročito! - Kao da reče. A već je odavna bio skovao plan. Budući da je bez naročitih propusnica bilo ili zabranjeno ili opasno odlunjati u prirodu nekamo izvan grada, on je svoju romantiku zamislio konkretno: prvom prilikom, kad ih mrak zatekne u vrtu, da snese biljac pod kajsiju.
 ... Na brzinu! Prije redarstvenoga sata. - Namjeravao je da ne zataji.
Osluhnuo je; tvorničke su sirene zaurlavale prvi stupanj zračne uzbune. Ležao je obučen i nije mu se žurilo da sjuri u podrum.
 ... A i zašto bih, napokon? - Junačio se lažno, jer su leteće tvrđave bile još daleko. - Radi ovakvoga životarenja, možda? Te otrcane zagonetke za uvijek neke nove rovce-sanjalice. Ili, kako bi danas faši-poetski rekli: za veličajnu slitinu rada i rata! ...
A on, eto - nije bio kondicioniran ni za jedno ni za drugo. Pa ni kad bi razlika između "pjesničenja" i "pesničenja" bila samo u joti. Osjećao je, međutim - sve te mudrolije kao - pitanja, sva ta pravila kao - borba, sva ta protuslovlja kao - smislenost opstanka - sad mu je sve to, tu iz njegove ubožničke perspektive, izgledalo sasvim nestvarno.
 ... "Žiii-vjeti bez ljubomor-ne svaaa-đe", pjevušio je bez glasa talijansku kanconu; predočavao je (ne, ne, to nije bio adekvatan izraz), osluškivao je iznutra. "Žiii-vjeti! zar ima nešto slaaa-đe?" ...
Naravno! ... kad neprijatelj mora paziti da bombama ne okrzne historiju; lako je tada pjevati.
 ... "O, vjetre, sa sobom ti mene ponesi!" ...
 ... Kako li, Bože moj, tu "Čizmu" povijesno doživljava Jenki gore, u letećoj tvrđavi?? ...
Ali, kad je bivao bolje raspoložen (odnosno, kada se razblaženim mazohizmom vraćao na dilemu: verbalna slika, maštovit opis, neposredna komunikacija jedino kao proizvod vizualne sposobnosti - da ili ne?) znao je da i on sam, prelijećući samo onim svojim, godinama dosanjivanim krajolikom čežnje, poput vrletna orla promatra, s neodređene visine kako pod veličanstvenom gradacijom svanuća izrastaju među planinskim vrhuncima, prepleću se i rasplinjavaju obzorja - negdje tamo dolje pod ružičastim kapicama snijega, među surim liticama dolomita, laporastih stijena i vapnenca. Više nije bio sasvim siguran da li je baš točno tako sve ono što kao vidi; nisu li se geološke strukture u času njegova nadahnuća kaotično ispremiješale u onu čudesnu povorku skamenjenih gmazova, kornjača i puževa - u zvijeri-divove s lelujavim krznom šumaraka, a u daljini, tamo nad onim izrezuckanim hrptovima, razasuto tek nekoliko golemih tornjeva siva i narančasta krša što su kroz srebrenkastu izmaglicu mora nicali do podnožja zelenkastih dubina neba. Ili je - kao utjeha kojom se kinji - to već bio samo papagajski opis, naučen iz knjiga!? ...
- Romantika i reumatizam. - Promumlja zlobno. Jer, nije se varao: Bila je to djetinjasta, na tisuće puta isponavljana želja da se i sam posvjedoči u nemogućemu. A bio je to i sasvim određen nagon straha koji ga je tjerao da ne zaboravi bar onih desetak oskudnih predodžbi zavičaja što su, usprkos grčevitu naprezanju, sve više bivale nalik na bezbojne, pomalo sve zamućenije kalupe prostora - kalupe u sve rastrganijem protjecanju stvarnosti po kojemu je sve rjeđe i s pojačavanim naporom volje mogao nazrijeti kulise, te riječi-naljepnice od kojih je bio nadograđivan iznutra njegov kasniji svijet.
 ... I onda mi još tu treba samo taj lipanj! - Htjede da rekne, pa se namršti. - I te razbludne šetnje kroz miomirisne noći. Djetelina! ... Pa, iz neopreza, možda: dijete Lina. Bez cilja i odgovornosti, dakako. Baš kada se najozbiljnije pripremam da postanem ilegalac.
Kruno je - ma kako mu to teško padalo - zasad imao tek dvadeset godina i tako malo životnih iskustava. Upinjao se, doduše (prepotentnim razmudrivanjem sebe najčešće), ali mu je njegov predujam očovječuljenosti libida bio kao na dlanu - izvještačen i plahovit. Njemu koji je - nakljukan samopotvrđivanjem - već u prvostepenom postupku bio kriv za šeprtljanje; u svemu, što god je započinjao, gdje god je morao donijeti kakvu odluku, postupao je nasreću - smušeno. Ali bi, zato, uvijek - ili prije ili poslije stvarnoga postupka - posuđivao i prekrajao sebe: zbivanja ili stavove, žesteći se ili oduševljavajući - on komu je, tako, bilo dopušteno da mašta kako sve, što hoće, i može. A sada pogotovo, kad ga je, intačeći na tolikim predradnjama srca, mučila još i ljubav. Mučila, jer se u svojoj nesavršenosti nije priznavala za ono što je on mislio da jest.
 ... Eto, dragi moj, to ti je - to! "Prva ljubav!", pomisli gorko. - Znači: unaprijed, već u samoj odredbi pojma, predviđena je i neka druga, ma kako da se kleo na vjernost! ...
Ali, kad bi dubinski zaronio u nedoumice, morao je priznati: nije ga bilo strah moralnih floskula o zabludama Kupidona (svete su knjige bile pune razvrata); pribojavao se posljedica koje obvezuju, jer - ma koliko zaštitne mjere umanjivale odgovornost - njegov je društveni položaj invalida (izbor mogućnosti da svoju egzistenciju provjeri društveno korisnim radom) djelovao depresivno. Zapravo, morao je priznati da je ljubav - eros koji se samopoštovanju nudi kao saveznik i pomagač - tek slabo prikrivena suptilna zamka, jer se iscrpljuje na ushitu i nježnosti, a banalne činjenice - praktičnu inferiornost u svakodnevnom životu - kao da otpisuje za kasnije. Bio je to intimni šok - istina koju je tek posredno mogao priznati kao: emocionalni pragmatizam. Pa ipak! ... Volio je munjevite retrospektive: beznačajne sadašnjosti od nekad.
Bar deset mu je prvih proljeća prošlo - otprilike, kao što prolazi svima. U jedanaestomu već: nevoljko, pipavo hodočašće u nekadašnje katakombe pod katedralom, tamo gdje su ga nekoć krstili, k oltaru svete Lucije na koji je, gonjen grozničavom majčinom pobožnošću, demonstrativno spustio srebrni zavjet - "oči od blagoslovljene kovine" - beživotno izgubljene oči. Skinuli su mu naočale - teške minuse, neprobojne za nadu, što ih je sad nosio samo još iz navike - i pamukom nakvašenim u čudotvornoj škropionici pokušali s lica rastrljati noć. Uzalud! ... A u trinaestom lipnju? ... Zavod! - novi život u kojemu je opet (unatoč rasponu iskušenja između žala za zlatom zažarenim ospicama nekadašnjega neba, zagušljivih para kloroforma na operacijskom stolu i jedva susprezana sažaljenja prolaznika na ulici - vjerovao da, kad odraste, može, možda - ipak! - postati velik, jer je, u isto vrijeme, učio praviti četke i svirati na violini, a s uspjehom završio i prvi razred gimnazije.
I, gle! Još nije bio sebe ni prihvatio posve takvim da, usprkos entuzijazmu, više nije ravan vršnjacima izvan zavoda, a već mu je i šesnaesto proljeće došlo. Došlo kao što, valjda, dolazi svima; i on je (ubio ga bog luda! - njega komu su hrapavi tivarovski rukavi na laktovima bili zakrpljeni crnim glotom s ofucana kišobrana) pisao gospođici Katarini strogo filtrirana ljubavna pisma - hrabra pisma u kojima je nagovještavao sebe budućega, pisma što ih je gospođa mama zadavila već na prvom stupnju cenzure.
A sljedećega lipnja, pak: završna priredba na velikoj propagandnoj turneji - koncert u rodnomu gradu, kad je, pritišćući na trbuh violinu kao vreli termofor, ukrućeno gracioznim naklonom želio pozdraviti svoje sugrađane i da im, pomalo prkosno, pokaže tu, na pozornici, tko je i što je, pa, opasno se zaljuljavši na prokleto tvrdim đonovima, jedva održao ravnotežu, vitlajući u grotesknoj spirali gudalom kao mačem, da se ne sunovrati naglavce u publiku. I, zatim - ono bijesno, bjesomučno, posrtljivo struganje po žicama, vrtoglav zaborav partiture - poraz i stid, što se nisu dali zabašuriti ni obaveznim pljeskom ni čestitanjem.
A u osamnaestoj: posljednja religiozna kriza - ustvari, stanje neke vrsti pokajničkoga zanosa u kojemu je, dočuvši o nekim novim operativnim zahvatima u liječenju odljepljenja mrežnice, pokušavao da se nadrazumskim razlozima nagodi s Bogom. Jer, unatoč tolikim godinama prilagođavanja, nije imao što da izgubi, ako povjeruje da i on ima pravo na čudo. I, kršeći ruke u poluzaboravljenim molitvama, povlačio se u samoću - spreman da sve obeća, da se do temelja preobrazi, da se iznova i sasvim iskreno zavjetuje da do smrti bude katolik (pod pretpostavkom, naravno, da Svevišnji, koji bi morao vidjeti kako se usrdno trapi, zaista i postoji). Ali, kako ta njegova vjera u svomu razbuktalom nastupu nije bila bezuvjetna, dragi ga je Bog, ovaj put, bio rashodovao zauvijek!
I Kruno sad, nakon što je toliko toga razmozgao s neuspjehom, više nije znao kako da nastavi s Dunjom; činilo mu se - ona više nije imala srce nego urnu s pepelom. Pa i poneka suza, koju bi još liznuo s njezinih trepavica, nije bila ni optužba, ni tuga ni gnjev - način da se samosažaljenjem uglačaju nepodudarnosti u naravi. Naslućivao je, bila je to samo prenaglašena nijema bol kojom ga je zbog nekog vrlo skrovitoga iščašenja u sebi - podnosila.
 ... Jer je oborenom svecu, dakako, to uvijek najlakše! Naprosto: opusti se pa čeka. Dok ja s toliko vragoljava naprezanja, petljajući uzdrhtalim prstima od grudnjaka naniže - sve sam - osvajam. A što!? Mlohavu pokornost koja će gotovo ravnodušno protrpjeti sve moje pobjede.
A znao je, dabome: više se nije dala zavaravati strastvenim riječima iza kojih je svaki put nadolazilo uzburkano neznanje šeprtljava ljubavnika.
 ... I ona njezina ironična superiornost! Kao da, sama, sve to prezire ili mrzi. - Opravdavao se.
 ... A možda je sve to, tu školu ljubavi, trebalo početi s nekom iskusnijom ženom nego što su revolucionarke. - Pomisli razvratno. - Jer, izgleda: nemoćni tako lako postaju nastrani.
Zgrozio se od nehotična zadovoljstva; bila je to svirepa istina, pogađala je cilj - ne samo u seksu nego i u politici.
 ... A i biti slijep, to također na neki način znači: biti nemoćan!
Otkud načeo da načeo, danas - kao za vraga - ništa mu nije išlo u prilog. Čak ni podsvjesna težnja da se literarno obradi u svojoj nemoći. Jer, nije se mogao do kraja sagledati ni kao muškarac, ni kao revolucionar ni kao književnik.
A Milan je u podrugljivom falsetu znao da kaže:
- Izgleda, to se našemu drugu tolstojevcu slomio spužvasti ključić.
I onda bi ga, okrutni kao što jesu, citirali pred Dunjom:
- Znaš, ona "sladostrasna čahura zla". I, "bespuće puti". Pa, "fatamorgana žlijezda". Te, "odricanje kao temelj moralnoga savršenstva".
I studentska bi soba grohotala do stropa.
 ... Ne, ne, nitko me od njih ne razumije. - Prošapta gotovo čednički. - Premda zezaju da sam samo od toga bolestan.
Ustvari, nije baš da je po svaku cijenu htio biti nevinašce - naprotiv! - nego, naprosto, još nikako nije imao prave prilike da ozbiljno "sagriješi". Moglo je to - kao isprika, naravno - biti podloga umjetničkoj sublimaciji pesimizma, ali, ma koliko se obmanjivao time, dobro je znao da ga odricanje od malih, slatkih grijeha čini velikim grešnikom.
 ... Kažu, to su mi samo: hipertrofirane patnje mladoga Werthera! ... Kao da i ja sam nemam pravo na svoju vlastitu bol. Pa makar i samo zato, da bih mogao, raščlanjujući je, otkriti kako je danas historijski sasvim bespredmetna.
Kruno je bio duboko uvjeren da se osjećaji prema Dunji - ta plima i oseka uzbuđenja - ne mogu ni pokloniti ni trampiti; najviše, ako bi mogao da umjesto njih ponudi riječi. A riječi, čak i kada su otreperene srcem, u sebi - u svojoj zvučnosti - nose toliko proizvoljnih spona između smisla i besmisla, da je lutrija (ne mudrost nego baš lutrija!) nedvosmisleno se rasteretiti pred drugima u pravi čas.
 ... Pa, eto, na primjer: i taj prokleti lipanj!
Bila je to, zbog nečega, kalendarski tako zastrašujuća spoznaja - u svakom slučaju. I bio bi najradije, da odnekud može nabaviti revolver - veliki, automatski revolver. I dokazati činom. Jer, ionako - živjeti samo strah u strahu, stotine strahova svaki dan! ... A umrijeti se mora - bilo kad. Pa, onda, zar ne bi sve one patnje, sav onaj očaj što ga čovjek protrpi u svomu vijeku, bili manji, zgusnuti u jedan jedini hip. A i, kad bi zaboljelo - jače nego što bi čovjek mogao izdržati - ne bi moglo. Sve ostalo - poslije - bilo bi mrak, stanje u kojemu ne bih ni osjetio da mi je došao kraj.
Kruno podigne ruku - neodređeno, patetički; gotovo da je među prstima osjećao glatku hladnoću čelika - toliko je, do sitnica, poznavao tu imaginarnu smrt što ju je u nekoj svečanoj nasladi, razgledavajući svaki brid i svaki zarez na cijevi očeva samokresa, tako često i tako širokom kretnjom prinosio čelu ili grudima.
 ... Kad bih bar sigurno znao gdje manje boli - kroz lubanju ili kroz rebra! - Uzdahne. - Ah, kad bih bar to znao!!! ...
Svjestan da mu još nedostaje hrabrosti za taj završni ceremonijal, on se tu - vjerovao je - na odru svoje konačnosti gotovo s užitkom trapio za neku buduću odluku, za sveopći suton znatiželje, za posljednji trenutak u kojemu ga nikakva i ničija ljubav više neće obvezivati na uzvraćanje.
- E, da. Tako! - Reče grobno. - Bit će i tada, sigurno, bit će bezuvjetno taj prokleto rascvjetani lipanj.
A, iznad svega, bilo mu je jasno: Sve što je dosad radio, sve čime se petljao i upetljavao - i nenapisani roman, i nerazrađena stenografija i polovično uslišana ljubav - sve je to trebalo da bude fasada taštine, način kako da se u obrnutoj slici raskusura sa svojim osjećajem manje vrijednosti.
 ... Tako, dakle. I, nakon svega, htio bi postati još i revolucionar - ilegalac!
- Ah, druškane moj, - reče samokritički, - previše si ti meni zamršen za takav posao!
* * *
 
 
 
III.
 
 
Giocoso con cuore matto
 
Onda je (sad već dvadeset godina stariji), tražeći protutežu toj mučnoj obvezi da se u reprezentativnoj monografiji - obljetničkom pomodarstvu - suhoparnim izvještajnim jezikom izrazi povijest Udruženja slijepih (zadatku koji nije bio primjeren njegovu načinu pisanja), poželio da se nad samim sobom iskali.
- Ne treba nam ni psihologija ni sociološka analiza. - Rekoše. - Nekoliko literarno obrađenih statistika. I fotografije, naravno. To je - propaganda!
 ... Kakva umjetnost! - Gorčio se. - Režirana istina. Laž! ... Autoritet brojki koje se ne daju provjeriti. "Najefikasnije sredstvo da se ubacimo u budžet Ministarstva socijalne politike."
- A da, u isto vrijeme, bude nešto kao purgativ ili deterdžent protiv predrasuda? - Priupitao je cinički. - Odnosno, da djeluje kao kozmetički preparat za naše vlastito očovječenje, zar ne? - I već je bio svjestan da će odustati.
Pomisli, dakle, da bi Odboru za proslavu sad mogao, pomalo i zlobeći, skicirati nešto kao velesajamsku reklamu: alegoričnu paskvilu, na primjer - oportunizmu nasuprot.
 ... "Proizvodimo najplemenitije osjećaje u dozama od po tri kartice." "U skladištu naših vizija - s okvirom i bez njega - možete se po relativno pristupačnim cijenama opskrbiti ponekim uljem ili temperama za premazivanje stvarnosti: za vaše radne prostorije, za vaš dom." "Velika uzbuđenja u duru i molu - politički konkretno postavljenu muziku, elektronički obrađen folklor i kakofonske albume - svirajte: u kućnoj radinosti, na izletu, za državnih blagdana!" "Na otvorenom prostoru između paviljona teške opreme i široke potrošnje nade mogu se razgledati - u skupinama ili pojedinačno - najnoviji spomenici u nadnaravnoj veličini, naročito prikladni za komune u razvoju." "Velike scene na sceni - nostalgične navike prema razdoblju kad je čovjek živio sebe pod vedrim nebom, u cirkusu ili na trgu. Danas, kad u akustičnim saćama modernih višekatnica provodimo svoj zahuktali vijek od opreza do nemara, mnogo nam je bliža mala komorna, intimna scena - bez ikakvih scena. Pogotovo pred naročito izgrađenim rampama, bez odjeka iznutra."
- Očito, vi ste zbog nečega frustrirani. - Bio mu je na to rekao čiča predsjednik.
 ... Uostalom, možda ima i pravo. Jer, da je umjetnost bilo čemu od koristi, najprije bi se to vidjelo na umjetnicima.
Ustvari, on se čitavo to poslijepodne - pa i sad kad je izvana nadolazio suton u sobu, najvjerojatnije - samo zabavljao tričarijama. Dok je bajka, međutim - ona o knjizi, raskupusarenoj tu pod njegovim rukama - postajala sve providnija. I premda je (svejedno, što su to bile uglavnom hereze) uvijek, otpuhujući zaborav argumenata protiv samoga sebe, morao - prokletstvo jedno! - bar nekomu da stane na žulj. Pa, eto - čak i onda kad je već deset godina unaokolo bio najnemilosrdnije - sam.
Zatim je, nezadovoljan košmarom asocijacija, privukao bliže Brailleov pisaći stroj.
 ... Lijenčina! - eto, to sam ja. Lijenčina koja čitav svoj život provalja od stolice do kreveta, mozgajući - slijep i preslijep, na osnovi svega što stvarno ili zvanično ne mogu vidjeti. Najviše, ako - upadajući iz jalove paskvile u soc-realizam. Ukratko: literarno i politički neproduktivan - jedan od onih koji kroz drijemež razmišlja o sebi boljemu. Znam, trebalo bi samouvjereno lupati šakama po stolu - "drugarice i drugovi, mi koji smo svoju krv prolijevali za ovu stvar! ..." - bar da nadglasam sve brojnije ratnike pod jorgan-planinom. Pa ipak, ma koliko bio alergičan na oficijelne gluposti, lijen sam čak i pravdoljubiv ili zao da budem do kraja. Naprosto, i svi ti monolitni stavovi i svi ti fiktivni neprijatelji - sve me to zamorilo prije vremena. Ne samo zato, što koješta uviđam, nego i zato, što sam uistinu - bolestan. I počinjem, zakukuljen sa svih strana mučninom besmisla o svomu postojanju, pribojavati se da je upravo to onaj doživljajni sklop iz kojega se rađa egzistencijalistički pesimizam. A živjeti se, ipak, mora! ...
Prema izvještajima Saveznoga zavoda za statistiku mogao je - izraženo u dolarima - šestinom standarda jednoga prosječnog Amerikanca biti zadovoljan. Još mu je djed, kad bi ga pritislo na stranu, istrčao da čučne pod murvu i s olakšanjem gledao niz vododerinu sve tamo do Cetine; a on je, eto, sjedio na engleskoj školjki, okružen unaokolo plinskim bojlerom iznad kade i strojem za pranje rublja. Pa ipak, ni sreća ni cilj ne bijahu samo u tomu - u tim komfornim čarolijama razmaženosti za kojom svi, dok su sirotni, čeznu sa zavišću. Po usudu svoga invaliditeta mogao je biti neizbavljiv, prosjački gologuz proleter, a nije - zahvaljujući diktaturi kojoj se priklonio, premda je s averzijom prihvaćao primitivnu dijalektiku u kojoj se avangarda tako bezočno postvaruje kao crvena buržoazija, trampeći načela za moć.
 ... Zacijelo, ja nisam od onih koji, prešućujući grižnju savjesti, znaju da im bude dobro. Nekako se - kao proleter koji to nisam - previše gubim u romantičnoj težnji da budem hridina protiv uspomena. Toliko, da sam čitave nizove sadašnjosti dosad podlokao nevjerom zbog neke buduće prošlosti - nemirom želje da još po nečemu, osim po broju, ostanem u trajanju. - Uzdahnuo je. A prepun sebe - ne toliko projekcijom uspješnosti, koliko neodoljivom napašću da se, kao biljeg na putu, prepričava.
A oni će u Odboru za proslavu reći (znao je da će baš tako, otprilike, reći):
- Klasni pristup, druže, ... eto, to ti je - to! ... ako na stolu još imaš kalendar. Povijest našega Udruženja, naš socijalistički razvoj - to su cifre, a ne poetske meditacije. Piši konkretno!
- Ali, ciframa se može i cifrati također!
- Naravno da može; ali, ti - kao komunist! ...
- Kakve to ima veze?
- Pa ... hijerarhijski odnos prema problemima. I ... disciplina mišljenja. Za formalnu istinu, koja logički može biti sporna, neophodna je - dijalektika!
Premda mu "Informbiro", kao prošlost - kao memento za curriculum vitae - više nisu naglašavali kao nekad, još uvijek je negdje u rezervi bila kartoteka Državne sigurnosti.
 ... Ali, ja sam tada bio u krizi. - Prisjećao se. - Pred razvodom braka! Bez određena zaposlenja! I u vrtlogu hajke na vještice! ... I nisam više mogao izdržati; povukao sam se iz javnoga života - iz partije. Naprosto da, kako rekoše, "ne trujem naokolo svojim defetizmom". I možda je upravo u tomu bila moja krivnja - to što sam se u svoju ljušturu zavukao svojom voljom - sam, a nisam dao priliku drugima ceremonijalno, autodafejski - da me "izbace".
Znao je (a ipak, nije im htio priuštiti da znaju kako on to i te kako zna) da je - po njihovu kriteriju - neoprostivo osipati se ili biti otpadnik na svoju ruku mnogo više nego biti kaznom, po statutu - isključen. Naprosto, jer tada oni nemaju nad kime iskaliti svoju vjernost. Bez obzira što je u to vrijeme bilo neophodno imati više hrabrosti da se napusti stroj, nego da se - tobože "prekaljen" - vuče za demokratskim centralizmom, laktašenja radi.
 ... Pa ipak, da sve to još jednom pokušam objasniti!? - Upita se uvrh beznađa. - Jer, historijski gledano! ...
- Bilo pa prošlo; to sad više i nije važno. Pregrmjeli smo. Ali ... s kojim ste mi pravom - kao glavnom uredniku časopisa - branili da mislim svojom glavom? Zar je sloboda u nas toliko uvjetna, da svaki put obavezno dolazi odozgor?
- Oprosti, ali ... ti nam tu previše anarhoidno mutne teorije unosiš u praksu, druškane moj!
Zapravo, bilo je glupo i ljutilo ga je što se njima - kojekogović-neprikosnovencima kojih su naočnjaci monolitizma imali tako uske proreze - doista moglo činiti kao da on, eto - zbog toga nesretnoga Informbiroa - iz jedne pomodarske ideologije prelazi u drugu. I da zbog onoga najljevijega u sebi opovrgava sebe samoga.
- A sve to zbog ovih jalovica ovdje. - Reče, razgledavajući vlažnim dodirom nadlanicu i prste lijeve ruke. - Ljevičar!? ... Bilo je neosporno: između privredne dinamike, filozofskih spekulacija i političke birokracije u društvu - bar što se njegova poimanja tiče - postojala je nekakva, makar još i nedefinirana, diskrepancija.
Onda je u novom redu dodao:
Paradoks? Ne, nije. Za investicije u pogon toalet-papira općinari će (ukoliko se ne služe i novinama) smoći onaj neophodni dinar od nekud; nema problema. Međutim, kad je riječ o kulturnoj bižuteriji (o nečemu za što se nikad pouzdano ne zna koliko "vonja na dekadenciju"), onda nadležni organi za unapređenje proizvodnosti duha - inače, vrlo pisaći u svojim stavovima - prepuštaju mlade talente samosnalažljivosti: slobodi da se, dok unaprijed ne izradi "remek-odijelo" svojih ideja, oblikuje u položaju maloga obrtnika (kategorije sumnjive privatnosti) - slobodnoga strijelca koji često nema ni mogućnosti ni računa da samoga sebe financira u mučnomu traganju za istinom.
Sjedio je u mraku, jedva naslućen pod magičnim okom muzike. A ono, što je htio tu da iskaže, više i nije bila toliko peripetija s njegovim junacima iz romana, koliko neka razgolićena funkcija u poniranju za općim smislom: poruka humanizma koja u svakomu od njih mora dozrijevati iznova.
 ... Uostalom, što mu ga ja tu sve mućkam!? Te "altruizam kao načelo sebičnosti"; te "kalorična vrijednost novca u određivanju tališta savjesti"; te "usađene navike protiv onoga što je bolje"; te "progresivna skleroza nasuprot hodu vremena". Koještarije! - Progunđa u sebi rezignirano. - Ima nas koji bismo, da bivstvujemo stoljećima, bili mrtvi već od kolijevke. A drugima, da ih smoždi u njihovoj upornosti, ni stopostotna smrt ne bi bila dovoljna!
Pa ipak, igrajući se žmurke s vlastitom taštinom, htio je da i on okusi još ponešto u životu osim razmišljanja.
 ... Infekcija hedonizma? "Imati", a ne "biti". Možda! Jer, ionako, dosad mi je metafora bila uvijek bliža od logike.
Na stolu je pored pisaćega stroja na crnom - nemoćna da se, sama po sebi, otjelotvori u slikarsku viziju - ležala u fasciklu brajografijom ispisana verbalna skica jedne karikature Udruženja koju je (sad konačno, kad mu je bilo jasno, nakon što je proučio tu "Napretkovu" recenziju bez potpisa, da rukopis - s tako malo sadržaja, pogodnih za identifikaciju sa svijetom čitatelja - "ne dolazi u obzir") mogao ponovo ugurati u neko poglavlje. Bio je gotovo siguran da čak i oni najbliži oko njega - prijatelji! - svojom zluradošću ili strpljenjem dotle neće doprijeti. Naravno - ukoliko se ne odluči baš da je, poput reklamne ilustracije, ne izlijepi po koricama. I, cmoknuvši, sporo prevuče prstima po nizu reljefnih točkica.
Postolje Udruženja:
Stopala i stopala - bosa, kvrgava, široka; stopala koja na čvrstoj, rodoljubivoj osnovi - s manje ili više sreće - tuku žicu - prizemno, bezdušno.
Prema izvještajima s terena:
Lepršav sloj knjižica s rubrikama za povlastice i članarinu. Kažu, prva stepenica u radu osnovnih organizacija.
Dio godišnje skupštine - za novinare:
Obgrljena ramena i pljesak (bar što se svečanoga uvoda tiče). Pa - za radnim stolom - pospano dobrohotan žubor obećanja i namjera u stojećem stavu. Jedna široko razdiskutirana usta nasuprot girlandama istovjetnih, nezasitnih ustašca koja kao da se smijulje odobravanjem. Pravdaška ustašca ko