UUOSSO

Gostionica Tmica

Mi vremešni ne krećemo rado na put, pogotovo ne u hladnom prosincu, ali unuka je snažan motiv i evo djeda i bake na Glavnom berlinskom kolodvoru, tom čudu moderne arhitekture, otvorenom prije godinu ili dvije dana. Puno perona na više razina, ali i na onima u podzemlju ima danjeg svjetla, jer je zdanje ostakljeno. Gleda baka zapanjeno i tumači djedu. Najednom iz mora putnika izranja Svjetlan. Nakon nježnih pozdrava, zahvaljujući hitrom berlinskom prometu,

začas smo na odredištu. Uzbuđeni čekamo Janu. Ona će iz vrtića u popodnevnim urama.

Stigla je! Hrli k nama curica spontana, živa, razdragana. Radost je zarazna, i tako veselo započinje naš berlinski boravak. Za koji dan doletjeli drugi djed i baka, i tako u dalekom velegradu nastaje mala hrvatska kolonija, središte koje, kao i cijelog Berlina, bijaše Jana.

Idući sivi zimski dani nisu nas mnogo privlačili na razgledanje grada. Neki su od nas, doduše, dospjeli do zgrade Reichstaga, vidjeli Brandenburška vrata, slušali božićni koncert u katedrali, ali mnoge su vedute odgođene za neko buduće proljeće ili ljeto. Jednu znamenitost, međutim, nismo htjeli propustiti, i evo nas u centru megalopolisa ?

Gormannstr.14 ? pred prvim njemačkim tamnim restoranom. Na vratima piše unsicht-Bar, što znači Nevid-bar ili još bolje Gostionica tmica. U njoj na nekoliko sati gosti zanemare vid, ali im zato preostaju opip, sluh, okus i njuh.

Ulazimo. U predvorju svjetla ima, prem, kažu, da nije jarko.

Sjedamo za oveći stol i proučavamo jelovnik: ribe (bez drača), jela od peradi, janjetina, teletina, vegetarijanski obrok i obrok iznenađenja. Obroci nisu jednojelni, već od više slijedova. Odabrali smo. Stiže dama s olovkom u ruci i pribilježi naše želje. A onda stiže i ON!

Čovjek četrdesetih, kaže da se zove Wolfgang, i da je on večeras naš konobar u Tmici. „Mogu li i slijepi biti gosti?“, pitam. On shvati, potapša me po ramenu i reče: “Pa naravno, dobro nam došao!“ Od tog smo se časa oba tikali kao dvojica najsvojijih. Pitam ga dalje u šali:

„Postoji li u Berlinu restoran, u kojem slijepi mogu gledati nekoliko sati?“ „Još ne,“ kaže istokobnik sa smiješkom. „Osnujte ga, i slijepi će svijeta hrpimice hodočastiti u Berlin!“

Wolfgang objasni da je došao čas ulaska u tmicu. Stane na čelo kolone, ja iza njega s rukama na njegovim ramenima, a ostali za mnom istim načinom. Uvijugali smo u gustu crnu tamu i uspješno stigli do našeg stola; ali u zao čas! Jednoj je našoj gospođi pozlilo, napao ju škuritis. (Kasnije je rekla, kako joj se činilo da ju uvode u plinsku komoru.) Slijepi se konobar brzo snađe, izvede gospođu u osvijetljeno predvorje, vrati se, zamoli da isključimo mobitele, posjeda nas na naša mjesta, i ode drugim gostima. „Kad nešto ustrebate, viknite samo ‘Wolfgang!’, ja sam uvijek na dosluhu.

Uskoro će iće i piće!“

U dvorani tihi žamor. Ja reknem gromko: “Govori li ovdje netko hrvatski?“ Nitko ne odgovori, i za našim stolom započne razgovor južnjački glasno. Tema naravno TAMA. Svjetlan primijeti: “Tama slijepih ljudi vjerojatno se razlikuje od ove trenutne, što ti kažeš, tata?“ „Imaš pravo. Mi se na škuritis nekako naviknemo, i u tom crnilu katkad i zaiskri. Prilagođavanje je osnovni zakon živih“, završim mudro, jer Wolfgang je opet tu. Svakomu stavlja čašu slijeva, dohvati nam ruku i pokaže gdje je čaša. Vino počasno stavlja preda me, ja ću ga kasnije nuditi pucketajući prstima, e da bi čuli gdje je boca u zraku. Pred svakim je od nas na stolu pladanj. Kraj pladnja žlica, vilica, ubrus. Evo i jela! Wolfgang na pladanj stavlja tanjur, stere se zamamni miris, i započinje večera u Tmici. Svjetlan u sjećanju gleda tatu kako jede i pokušava me oponašati. Ide mu za rukom. I ostali se snalaze. Ja naravno najbolje. Već i vino pomalo kruži. U dvorani sve žamornije. Kad god nam stigne konobar, ja kratko zapitkujem i evo, što sam saznao: Wolfgang opskrbljuje deset stolova, četrdesetak gostiju. U dvorani je trenutno stotinjak ljudi. Večeras je naručeno 239 menija. U Tmici radi 22 slijepih i slabovidnih. Restoranski kuhar ima oči sokolove. Wolfgang je bio fizioterapeut, sada je konobar. Isplati se. U Tmicu smiju i djeca, ali samo ona starija od osam godina. Restoran je otvoren 2003.

Stižu novi sljedovi. Tanjur s puno salata. Ne bih znao reći kakvih, ali sve su jestive, ukusne. Na kraju puding u posudici s prilično uskim grlom, a ne znam gdje mi je žličica. Promiješam ga kažiprstom i sve se za čas riješi. Uostalom, ubrus je tu, a i nitko me ne motri. Kaže se da je ćorav među slijepima kralj, a ja sam večeras među okatima car. Wolfgangu u šali velim: „Kažu da je onaj tvoj imenjak Goethe na samrti rekao 'mehr Licht!' (više svjetla!), a ja večeras uzvikujem ‘mehr Dunkelheit’ (više tame!), jer u njoj sam nekako suveren, gotovo prepotentan.“ On se opet smije, ali netko iz društva nekamo mora, i on ga izvodi do osvijetljenog WCa. Kad je dotični završio, vratio nam ga opet k stolu.

Sustolnicima recitiram stihove, u kojima se spominje vid i nevid:

Noćnici

Ima apsurda pod kapom nebeskom,

nemamo veze sa svjetlom, sa bljeskom,

a vrsta smo noćnom životu sklona

od ranog jutra, do ranog sutona.

U pravoj noći mi čuda činimo,

Jer katkada u snu čak i vidimo.

I dalje:

Ako je sljepoća najveća nesreća,

vid je najveća sreća, braćo videća.

Zato nam se čini da ste nepametni,

kad i pored vida kukate nesretni.

Ili ovo:

Samo daj, kad već vidiš, gledaj!

Uostalom svi tako čine,

ali spusti se s površine!

Kod mene, kod tebe, kod njega

izgled je samo dio svega.

Lidija upadicom na čas prekida recital i ustvrdi da se druge invalidnosti manje primjećuju od sljepoće i da je to nepravedno. Ja joj odgovorim dvostihom:

Videća većina ima teškoću,

kod slijepih vidi jedino sljepoću.

Potom nastavim u prozi: „Mada nejednako, sve su manjine stigmatizirane, i najveću im nepravdu činimo, kad ih uzimamo kao skupinu, kategoriju, ne dopuštajući im da budu osobe, pojedinci, a to je najveća sreća i pravo čovjekovo.“ Dodajem i ovoj dvostih:

Uvreda

Vidjela da ne vidim, povezuje baš sve s tim;

ne bi se ni sjetila ostalih osjetila.

Nismo stalno ostali pri tiflotematici. Dotakli smo se mnogo čega.

Nitko nikoga nije motrio, bili smo sabrani. Jedina veza među nama bile su riječi. Riječi zgusnute, sadržajne. U jednom smo času nad stolom u tami osjetili nešto svjetlonosno. Dogodio se ljudski susret u razgovoru ? vrhunac večeri!

Vrijeme je proteklo brzo. Gospođa sa škuritisom vjerojatno je nestrpljiva. Dozvali smo Wolfganga, zahvalili mu na spretnoj i srdačnoj posluzi, a on nas je uspješno izveo u predvorje s prigušenim svjetlom, gdje nas je čekala ona dama s olovkom u ruci. Platili smo račun. Četrdesetak eura po osobi. Malo skupo, ali nitko nije požalio, bilo nam je drago doživjeti nevid-bar.

Na izlasku iz gostionice Tmice naše je društvance, osim jedne iznimke, obasjalo svjetlo berlinske večeri. Iznimka je pomislila: Kad dođem u Zagreb, potražit ću bogatog sponzora i predložiti mu da i on u našem glavnom gradu osnuje tamni restoran. Bit će to originalnije i ljepše negoli unakazivanje cvjetnih trgova.

Pribilježio Mirko Vidulić