zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
 
 
SATOVI
 
Od ove vode bivam bodar. Stojim u kadi uspravan. Isprsio sam se nekako ponosan, dok ruka s tušem putuje, a topli mlazovi lagodno plaze tijelom. Najednom šok: Na ruci mi ostao sat. Obilno sam ga oblio. Skinem ga s ruke, položim na prozorsku policu, pa čučnem i napokon legnem u kadu. Voda me obujmi milo, stanje kao stvoreno za sjećanje i maštu.
                Začas sam u rodnom dugootočkom Žmanu u velikoj spavaonici naše kuće. Na komodi su dvije budilice. Zovemo ih žveljarini. Jedan je već svoje odslužio, a drugi živahno tikitaka. Ima velike kazaljke i brojke koje u tami malko svjetlucaju, pa se i u noći vidi koja je ura. Žveljarin zvoni glasno i resko, pa nas sve probudi. Tako je i noćas. Roditelji nekamo brodom odvoze pčele, jer za sve žmanske pčelare nema dovoljne kadulje i ružmarina. Moraju to učiniti dok je tamno, jer čim svane, pčele u košnici postanu nemirne. Roditelji su za sobom zatvorili vrata, pospanci se okrenuli i nastavili san, a ja sam radoznao, pa slušam djeda i baku, koji već u praskozorje glasno razgovaraju.
                Djed je u Americi gledao neki film, pa o njemu priča kao o pravom pravcatom životu. Sveta obitelj bježi u Egipat. Na putu sretne skupinu ljudi koji siju žito. Marija ih upita, može li malo sijati i ona. Ljudi prihvate i dogodi se čudo: Za dan ili dva pšenica već zrela. Žeteoci žanju, kad eno progonitelja. Pitaju žeteoce, jesu li vidjeli roditelje s djetetom i magarčićem. Žeteoci im odgovore da jesu, a na pitanje, kada, rekoše: Kad smo sijali ovo žito. Progonitelji se naljute na takav odgovor i odustanu od daljnjeg progona. Djed se veseli i veli: "Kako ih je nadmudrila!" A i ja sam navijao za Mariju.
                Žveljarin koji više ne kuca nije nipošto nevažan. Ja se njime često igram. Navijem ga, a on melodiozno zvoni. Katkad na njemu štogod i odvijem, a djed to vidi, pa pomalo zlobno rekne: "Opet ti popravljaš!" Pokazalo se s vremenom da je djed imao pravo. Ja sam odvijao sve više i više i na koncu prodro u utrobu sata: Koliko osovinica, opruga, kotačića, zupčanika?! Na koncu je zvoncu odzvonilo.
                Naši žveljarini nisu ništa prema čudesnoj napravi u susjednom dvorištu. Barba Joso, zvan Ćipe, donio je iz Amerike čitav ormarić, što sad visi na zidu u uglu njihove blagovaonice. U tom ormariću netko zvonko odbija svaku punu i pola ure. Na taj sat ne treba ni gledati, mi ga djeca čujemo i izvana u pauzama igre i graje. Sat je Ćipin ponos. On ga čisti i navija. Usput priča unučadi i nama drugima o zemlji čudesa, u kojoj je proveo petnaestak godina. Katkad mu se omakne i pokoja američka riječ, pa tako saznajemo da svi na svijetu ne govore hrvatski, ali ono najvažnije što smo čuli, bilo je to da postoji i sat u kojem kuka kukavica.
                Mi se djeca igramo, a oni veliki imaju puno posla i dok rade, ne misle na to kako su obučeni. U nedjelju, to je druga stvar. Tada svatko obuče ono najbolje što ima, a najljepše su odjeveni bivši mornari i povratnici iz Amerike. Nekima je i kravata oko vrata. Meni su najdraži oni kojima iz džepića kaputa na prsima viri lančić. Gledam ih kad pred crkvom razgovaraju prije i poslije mise i čekam, hoće li povući lančić. Kad to učine, ukaže se sat često od suhoga zlata. Pogledaju koliko je, pa upitaju onog drugog: "Koliko je kod tebe?" i prepiru se, čiji je sat točniji. Usput pogledavaju vide li i drugi tu njihovu dragocjenost u ruci. Scena se popodne ponovi i na seoskom boćalištu. Jedni balote kotrljaju, gađaju u bulin, glasno psuju i viču, a drugi ih motre i povremeno izvode predstavu s urama.
                Mjere ljudi vrijeme u nevrijeme, jer vlada veliki rat. Žmanom je već prošlo više vojski, a jednu sam gledao i ja. Prolazi kolona. Korača vojnik iza vojnika u razmaku od nekoliko metara, pa je niz vrlo dug, čini mi se dulji od Dugog otoka. Napokon i zadnji vojnik nestaje s horizonta.
Katkad na otok stigne racija, pa neki od soldata uđu i u kuće. Ako u ormaru ili škrinji naiđu na kakvu dragocjenost, ponesu je sa sobom za uspomenu. Nije danas otac slučajno rekao starijem bratu i meni da idemo izvan sela, tamo gdje nam je maslinik i ograda sa šumarkom. Put je do tamo otočki grbav. Otac u obojcima pravi duge korake, a brat i ja bosi hitro skačemo s kamena na kamen i brzo smo na odredištu. Otac nas dovede do jedne velike mocire, drugi to zovu suhozid, pa izvuče iz džepa kutijicu. Otvori je, a ono u njoj zlatni sat, kolajna i prstenje. Kratko nam reče: "Upamtite ovo mjesto!" Tada izvadi kamen iz suhozida i u rupu položi kutiju. Kamen vrati na njegovo mjesto i suhozid je opet kakav je i bio.
                Kad smo nakon nekog vremena brat i ja ponovno došli u ogradu, imamo što i vidjeti. U blizini suhozida prevrnuta i zapaljena košnica. Oko nje leti neznatan broj pčela. Neki zli vojnici zapalili su im kuću, a saće s medom odnijeli sa sobom. Gledam i mislim, Bože, jesu li našli i kutijicu? Kad smo se približili suhozidu, vidim rupu, a kamen leži na zemlji. Nešto me stegne u grlu, ode naše zlato! Brat me sve gleda, smijulji se, pa reče: "Otac i ja smo nekidan uzeli kutiju." Bio sam sretan i na brata ljut.
                U selu se dogodilo čudo neviđeno, ali o njemu malo kasnije. Nekoliko žmanskih mladića uzelo pilu i sjekiru, pa s magarcima u goru na sječu. Nakon nešto dana napilili i nasjekli dovoljno, pa s drvima na magarce i do broda, a onda brodom u grad da drva prodaju talijanskoj gospodi. Zarađenim su lirama ispunili svoju veliku želju. Za koji dan bili su prvi žmanski mladići s još neviđenom napravom na ruci - ručnim satom. Takvom su se urom uskoro okitili gotovo svi mladići. Možda je sat imao i pokoji stariji muškarac, ali sigurno ga nije bilo ni na jednoj ženskoj ruci. Bila bi to tada sramota.
Ja još onako malen gledam te visoke, vitke momke hitrih pokreta, bistra pogleda, uzdignute glave, bujne kose, često kovrčave i mislim: Kad odrastem i na mojoj će ruci zasjati sat. A onda je eksplozija odnijela vid i na dugi rok odgodila želju.
 
***
 
                Na raznim je urama proteklo mnogo, mnogo vremena i stjecajem nesretnih okolnosti u Zagrebu se srela četiri slijepa srednjoškolca. Sva su četvorica dovoljno dobri učenici da zasluže nagradu, ali delegacija Saveza koja se vratila iz inozemstva donijela je sa sobom samo dva sata s odskočnim poklopčićem i ispupčenim točkicama na brojčaniku. Oba su nam sata poklonili i predložili da se međusobno dogovorimo tko će ih dobiti. Nakon kratkog vijećanja, odluka je pala. Na dva smo papirića napisali sat, a na dva druga rog i s njima u šešir. Izvlačenje je doista bilo napeto. Ignac i Tihomir izvukli su rog, a Ivica i Mirko sat. Bilo mi je žao dvojice kolega, ali sam se ipak sebično veselio sretnom zgoditku. Bilo je to baš na dan kad je prvi Sputnjik počeo kružiti oko Zemlje, ali mene je više uzbudio remenčić sa sjajnim satom, koji je napravio krug oko moje ljevice.
                Idućih sam dana i tjedana u gimnaziji često pod klupom pratio tijek nastavnog sata. Kad bi netko od profesora nadahnuto ušao u srce pjesme, ili živo dočarao mudrog filozofa, požalio bih da je već kraj sata. Priznajem, bilo je i trenutaka kad bih se poveselio četrdeset i petoj minuti, ali bez obzira na izvrsne ili manje izvrsne profesore, meni se žurilo, kad će već jednom ti praznici, pa da i ja prošetam rodnim selom s velikom novošću na ruci.
                Evo praznika. Žarki otočki ljetni dan. Stigla su druga vremena. Svi mladići, sve djevojke, čak i neke žene imaju ručni sat, a to je onomadne bilo nezamislivo. Ali pustimo načas ure. Vrućina je nesnosna, idem na kupanje. Hod mi ide od ruke, jer na ovom mi je putu u nogama svaki kamen. Neki Žmanci glasno misle. Upravo čujem gdje jedan drugome veli: "Ča će vomu ki ne vidi leroj na ruci?" Ne osvrćem se na opaske bližnjih, ali mu i ne zamjeram, jer čovjek ne zna da katkad jagodica prsta zamijeni zjenicu oka. Evo mene već na rivi. Sluhom motrim što se tu sve zbiva. Jedni s visokog zida skaču u more i hitro plivaju na drugu obalu. Svi bi htjeli biti prvi. Drugi na suhom igraju briškulu, usput viču i žestoko psuju. Meni najviše smetaju ovi treći, što leže na tlu, pa mi neugodno kad naiđem na golo tijelo. Ipak, evo me na rubu rive. Hrabro skočim u more, a kad sam izronio, netko u panici vikne: "Mirko, leroj ti je na ruci!", s grčem u grlu doplivam do prve stepenice stuba, a tamo me dočeka spretni rođak mehaničar, koji se razumije u mašine i naprave. Uzme sat i odjuri do najbliže kuće, pa ga umoči u ulje i umota u krpu da ne zarđa. Sutradan ga sa sobom ponese u grad. Kad se vratio za nekoliko dana, veselo mi priđe i reče: "Bio sam kod urara, ura radi" i radila je još godinama. Eno sata tamo u ladici, draga uspomena, moj prvi Cortébert.
                Nisam iscrpio sva satna sjećanja, ali voda na početku gotovo vruća, jedva da je još mlaka. Da ne navučem prehladu, iziđem brzo iz kade, obrišem se ručnikom, a onda dohvatim s prozora sat. Poklopčić se podigne, a kažiprst ustanovi da su se kazaljke pomakle petnaestak minuta. Ništa mu se, dakle, nije dogodilo. A da i jest, ni po muke. Danas je tako obično imati sat. Ima ih svakojakih: digitalnih, postoji i atomski sat, a neki satovi čak i govore. Kad bi to sve znao pokojni barba Joso, zvan Ćipe, vjerojatno bi rekao: "Došla je i ovamo Amerika" i imao bi nažalost pravo.
                Sudbino, kakve to igre igraš sa mnom i mojim urama? Onaj mi se sat okupao u Jadranu, a ovaj u kadi glavnoga grada. Kad se već ne može bez anglizama, moram reći: sve se ipak završilo super!
 
                                                                   Mirko Vidulić   
 
      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb