zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
Sead Muhamedagić
 
MIRIS NEBA
Književno-duhovni eseji
               
Napomena: Ova knjiga posvećena je Anti Stamaću, a objavljena je u izdanju nakladničke kuće Karista (Zagreb, 2009.)
 
Tekst za korice:
 
U svojoj prvoj knjizi eseja "Miris neba" Sead Muhamedagić vodi svoje čitatelje na imaginarno krstarenje duhovnim prostranstvom kojemu je krajnje odredište nebo. Na toj uzbudljivoj literarnoj plovidbi autor nailazi na pisce kojima posvećuje zasebne oglede, tematski ih na prikladan način dovodeći u tješnju povezanost s kozmičkim i/ili duhovnim
nebom. Osim interpretacijskih uranjanja u njihove opuse, autor zahvaća i u svoju vlastitu životnu zbilju. Eseji kojima je cilj progovoriti o nekim duhovnim aspektima suvremene hrvatske književnosti međusobno su povezani blagim formalnim premosnicama, ali bez teškoća funfiraju i kao samostalne cjeline. Ovdje sabrani tekstovi najvećim su dijelom napisani za potrebe ove knjige.
 
Ovu knjigu posvećujem Anti Stamaću.
 
 
Zašto baš nebo?!
 
 
Pišem knjigu. Baš neobičan osjećaj. Kad sam pred nekoliko godina privodio kraju zbirku pjesama (Slijepčev vir, Zagreb, 2001.), nisam imao osjećaj da će od tih što slobodnih što vezanih stihova na koncu nastati knjiga. Drugu je knjigu – tako se barem kaže – mnogo teže napisati od prve. Mogao bih se, doduše, eventualno utješiti isticanjem činjenice da je ovo
moja prva knjiga esejističke proze. Bilo kako bilo, pišem knjigu i neko vrijeme će ova jednostavna (pa ipak zgusnuta) rečenica biti moj spontan odgovor na pitanje: «Što radiš, Seade?» Često me, zbilja, znanci sugestivno pitaju što upravo prevodim, jer mnogi znaju da se (još uvijek!) primarno bavim književnim prevođenjem. Sa smiješkom ću i njima odgovoriti:
Pišem knjigu! Prevođenje će malo pričekati! A možda i neće. Moguće je da je i ovo moje pisanje svojevrsno prevođenje, kao što je i prevođenje osebujan vid pisanja. Bez brige, dragi čitatelji, neću se ovom zgodom upuštati u suhoparno teorijsko razglabanje kojemu bih se vrlo lako mogao predati. Bit će za to dovoljno mogućnosti u tekstovima nekih drugih knjiga.
                Umjesto toga mi ovdje uvodno valja skicirati potku knjige koja upravo nastaje. Naslov intrigantan: Miris Neba. Kako je do njega došlo? Odgovor slijedi kasnije: u narednom eseju. Pa ipak ću već sada otkriti barem nešto. Za sve je «kriva» pjesma jednog Sarajlije. Toliko o tome.
                Zašto baš nebo? Što je zapravo nebo? Neki bi rekli: stanište zvijezda kojim krstare bezbrojni oblaci, a kad se razvedri, radoznalom se oku nudi plavetnilo nebeskog svoda. Meni je, međutim, taj pogled uskraćen. Znači li to da zbog toga o nebu ne bih trebao pisati? Ivan evanđelist, moj duhovni imenjak, razuvjerio me je lapidarnim izričajem: Boga nitko nikada ne vidje (Iv 1,18). Da! – reći će pažljiv čitatelj – ali ovdje je riječ o nebu. O nebu koje je vidljivo ljudskom oku. Ili je nebo u ovom slučaju ipak nešto drugo: sinonim tajnovita beskraja, metafora za Boga...? I jedno i drugo, dakako, daleko više nego što stane u jednu istodobno tako običnu i toliko zagonetnu riječ koju čas pišemo malim, čas opet velikim početnim slovom.
                Metafora! Pri izgovaranju ove bremenite riječi prolaze me neki čudni srsi. Misao mi se strelovito vraća tri i pol desetljeća unatrag. Predavaonicom u prizemlju zagrebačkog Filozofskog fakulteta odlučno bruji dubok sonoran glas u to doba mladog sveučilišnog asistenta Ante Stamaća. Tumači nam kompleksnu slojevitost metafore. Strukturalizam je u to
doba kod nas na svom vrhuncu. Otvaraju mi se neki novi svjetovi. Poput spužve upijam svaku riječ. Spužva lako upija, ali ne umije sačuvati upijeno. Nisam spužva, hvala Bogu. Upijeno znanje u moždanima je našlo svoje trajno stanište. Ne vidim nebo pogledom oka – pa što onda! Jules Verne, Karl May i čitav niz suvremenih autora koji širom svijeta pišu
znanstvenu fantastiku nisu svojim fizičkim očima vidjeli raznorazne potanko opisane pojave, krajolike i svjetove. Toliko su toga, međutim, proročki predvidjeli, a na djelu je prvenstveno bila bujna mašta: kreativna misao, istraživačka znatiželja, umjetničko nadahnuće, mistična iskustva, silina doživljaja...
                I upravo ta neodoljiva silina jednog ranog doživljaja koji me je pohodio u obliku nezaboravna i neponovljiva sna već me desetljećima ustrajno nuka da spisateljski zaplovim nebeskim svodom, da se vinem put duhovnih Nebesa, kamo god me to na koncu odvelo.
                Sanjao sam onomad – a bilo mi je nepunih pet godina - kako letim visoko visoko, sve brže u visinu, obasjava me svjetlost koja se znatno razlikuje od uobičajena danjeg svjetla što ga, unatoč stopostotnoj sljepoći, dobro mogu osjetiti; žari mi se čelo, a tijelom mi kola neka fina toplina, u nosnice mi obilato navire miris svježe pečenoga kruha; i najednom znam kamo letim: put neba, k dragom Bogu letim, visoko, visoko uzlijećem, miris još sasvim vrućeg
kruha izaziva mi u ustima osjećaj hranjiva krušnog okusa, a onda se najednom začuje glas koji ne mogu opisati nijednim prikladnim atributom - glas koji mi razgovijetno kaže: «Tako! sine!» A ja – sav treperim, jer znam: Zove me dragi Bog! On i nitko drugi!! I onda se naglo probudim, osjećam u sebi neku dotad neoćućenu olakšalost, lakoću poput one koju uvijek osjetim nakon kupanja; odišem onom dragom blagdanskom čistoćom i samo što opet ne poletim. Nosnice mi još uvijek ugodno draška miomiris netom ispečenoga kruha. I silno sam sretan. Sanjao sam dragoga Boga! Okus kruha još mi je na jeziku i u nepcima, a u dječjoj glavici jasna misao pretvorena u čvrstu odluku: Nikomu ni riječi o ovom predivnom snu! To je moj najskrovitiji dragulj i dobro ga moram čuvati u najstrožoj tajnosti. Nikomu ni riječi. Jasno!
                I zbilja je bilo tako godinama. U mnogim teškim životnim situacijama uvijek bih se iznova prisjetio toga sna. Svaki put bi me to sjećanje ispunilo nekom bistrom budnošću i lakoćom. Osjećao sam krepku toplinu na licu, ugodno zujanje u ušima, poletne trnce po leđima, rukama i nogama; činilo se da ću se svaki čas veselo nasmijati. Od tada je nebo za mene postupno poprimalo oblik ćutilno konkretizirane pojavnosti koja se naizgled ne da zbiti u ljušturu verbalno objašnjiva pojma. Nebo kojim plove oblaci, koje je osuto zvijezdama, na kojemu se smjenjuju dan i noć, godišnja doba, stoljeća i tisućljeća, koje se kao opreka Zemlji piše velikim slovom - Nebo kojim sam snovito letio put dragog Boga...
                Tek nakon što sam prevalio tridesetu, tu i tamo sam nekim dragim ljudima bio spreman pričati o ovom snu svih mojih snova. Svaki bih put pripovijedajući oćutio ponešto od onoga što sam istom opisao, ali san kao cjelina očigledno je jedinstven i neponovljiv u svojoj nadasve dojmljivoj silini.
                Pišem knjigu. Raspredam tanke niti bujno isprepletena tkanja, sazdanoga od snova, uspomena, slutnja, dojmova, iskustava i inih biranih čestica od kojih se tvore misli zrele za literarnu izričajnost. Pišem za volju samoga pisanja, nošen željom da vješto izokrenem onu Wittgensteinovu o govorenju i šutnji, jer naprosto moram progovoriti (propisati) o onome o čemu nema smisla šutjeti. Nižući riječi i slažući rečenice, plovim nebeskim svodom, upinjem
se zaviriti u duhovno, ne prestajući zbog toga biti realan pozemljar koji se svednevice nosi sa ćudljivom životnom kolotečinom. Ova neobična perspektiva omogućuje da se u knjizi govori o stvarima zemaljskim i čežnjama nebeskim. Moja iskustva i promišljanja susreću se i prožimaju s mislima i spoznajama niza dragih ljudi od pera s kojima me povezuje svojevrsno literarno zajedništvo. Njihova djela predmet su esejističkih promišljanja od kojih se sastoji
ova knjiga. Svima im je poveznica nebo (Nebo!) iz naslovne sintagme. Premda katkada gotovo nevidljiva, ta je idejna poveznica čvrsta do te mjere da se ne gubi dojam o fungiranju knjige kao objedinjujuće cjeline, ali je istodobno dovoljno labava da ostavi prostor za neisprogramirano djelovanje literarne iznenadivosti kojoj me je, dok sam još bio pjesnički
poletarac, blago poučio moj prijatelj Tonko Maroević.
                Zapita li se najzad neki nestrpljiv čitatelj o kakvoj je knjizi zapravo riječ, najprije bih možda morao slegnuti ramenima, iako u konačnici nisam zbog toga ni u kakvoj nedoumici. Ne volim, naime, olako trpati knjige u tematski omeđene ladice, jer je u tim čudnim pretincima zagušljivo i mračno. Svjestan sam, doduše, da se knjige u knjižnicama i
katalozima moraju nekako razvrstavati. Knjižničari i ostali knjigoznalci zasigurno će se i u ovom slučaju vrlo dobro snaći. Dovoljno je stoga onako ovlaš napomenuti da u knjizi ima elemenata lirske proze; tu i tamo se za riječ javi nepretenciozan književni analitičar, u nekim segmentima spisateljski duktus dublje zagazi u prostore duhovnosti, a katkada za promjenu zaplovi i autobiografskim vodama. Sve se- kako je već zasigurno posvema razvidno – vrti oko
neba (Neba!). Propitujući što o njemu pišu u ovoj knjizi spominjani književnici, odvažno se, koristeći se slobodnom prohodnošću i inim prednostgima esejističkog diskursa, upuštam u promišljanje duhovnoga u novijoj hrvatskoj književnosti. Ostajem pri tome nužno fragmentaran, katkada zacijelo nedorečen, više ili manje subjektivan, ne gubeći iz vida potrebu za kritičkom distancijom na temelju koje ovo pisanje može poprimiti trajnu vrijednost.
                Dok ovako pišem, iz sjećanja mi neočekivano izranja i tiho progovara prijatelj Mladen Gomerčić, samozatajan znanstvenik i prokušan istraživački pregalac na privremenom radu u Njemačkoj, pasionirani ljubitelj mora, jedrenja i svega što je u svezi s time. Kad god bi mi progovorio o jedrenju, glas bi mu zadobio neku posve novu, nježno
razdraganu, ali ipak skiperski postojanu boju. Uvjeravao me je da bih i ja, bez obzira na nedostatak vida, mogao biti dobar kormilar. Nisam tada imao dovoljno odvažnosti upustiti se u takav pustolovni izazov. Uvjeren sam, međutim, da ću na ovoj plovidbi literarnim obzorjem između neba i zemlje imati mogućnost iskušavanja kormilarske snalažljivosti. Čitatelji će nedvojbeno ponajbolje prosuditi kako su se osjećali u mome kormilarskom ozračju. Premda me u trenucima poniranja u skrovite odaje vlastite nutrine povremeno zaokuplja nepatvoreno čeznutljiva težnja za milinom bogozovno ustreptala nebosklona, plovidba će – vjerujem! – završiti radosnim povratkom u matičnu zemaljsku luku moje pozemljarske svakodnevice.
                Iako sam prvotno ovu knjigu kanio sastaviti od već objavljenih i donekle prerađenih tekstova, spisateljska me je struja odvela u druge vode. I predobroje što je tako ispalo! Gotovo svi su eseji i ogledi napisani baš za ovu knjigu, a njihovu međusobnu povezanost ovdje sam već naglasio.
                Esej pod naslovom Pogled u slikovnicu nastao je, međutim, prije više od četvrt stoljeća. O razlozima uvrštavanja u ovu knjigu bit će više riječi u njegovoj novosročenoj uvodnoj napomeni, a u također novonapisanom epilogu uklopit ću i ovaj esej u tematski kontekst ove knjige.
                A sada nam valja krenuti tragom jednog mirisa, a on će nas – kako i priliči njegovoj usmjeriteljskoj ulozi - uvesti u ugođajnost teksta koji slijedi.
 
 
 
Sarajlijina pjesma
 
Dugo sam mozgao o tome kako rasporediti tekstove u ovoj knjizi. Poznato mi je, naime, da ima čitatelja koji uzmu knjigu u ruke i otvore je onako nasumce, želeći vidjeti na što će naići, što će im se otvoriti. To se osobito često događa u vezi sa Svetim pismom. Otvoriš ga da vidiš što ti Bog poručuje baš danas, u ovom trenutku. Tko zna na koji će sve način razni ljudi čitati i otvarati ovu knjigu! Iako znam da se danas sve manje čita, nisam nespokojan. Bit će kako treba biti. Svaka knjiga na koncu ipak nađe svoga čitatelja!
                Mislim ja tako i premišljam, pa se sjetim jedne kratke pripovijesti, bolje reći novelete Thomasa Manna koja nosi naslov Schwere Stunde (= Teški čas). U središtu autorove pozornosti nalazi se pisac nagnut nad započetim poglavljima rukopisa svoga djela koje je još u fazi nastajanja. Sjedi on tako satima za stolom, mršti se i čeka, prsti mu se gotovo ukočili od uzaludna držanja pera, ali rečenic nikako da krene. Kad sam mnogo godina kasnije upoznao piščev pedantno vođeni dnevnik, prepoznao sam u zapisima uz pojedine nadnevke lik iz spomenute novelete. Veliki pisac svjetskog ugleda, nobelovac i klasik njemačke i svjetske književnosti, bez krzmanja priznaje da mu pisanje katkada baš i nije polazilo za rukom onako kako je on to htio u tom trenutku. Meni se pak čini da - barem za sada - nemam takvih
problema. Kad osjetim da mi u nekom trenutku pisanje ne ide, pozabavim se nečim drugim. Očigledno mi u takvim situacijama spisateljske tromosti pomaže prisjećanje na prevodilačku tjeskobu nakon višesatnog pretumbavanja kompleksnih zavisno-složenih rečenica W. G. Sebalda ili Thomasa Bernharda, iz kojih mi se valjalo dostojanstveno iskobeljati, nastojeći ostvariti što veći stupanj prevodilakče «vjernosti» izvorniku.
                Preslagujem tako u mislima započete tekstove, želeći ih istodobno povezati u zbirku i sačuvati im samosvojnost; a onda mi se sasvim iznenada razjasni da nakon uvodnog teksta treba uslijediti esej o pjesmi Kako miriše nebo što ju je prije dvadesetak godina napisao Sarajlija Vojin Perić s kojim me osim istokobnosti (i on je, naime, slijep!) povezuje još mnogo zajedničkih stavova, sklonosti i preokupacija, a da i ne govorimo o vrlo srodnim interesima vezanim za hendikep s kojim se obojica izvrsno nosimo.
                Vojin Perić (1959.) prvi mi je put rekao svoje ime i prezime u Neđarićima kraj Sarajeva. U tamošnjem Zavodu za slijepu djecu završio sam osnovnu školu, upoznavši Vojina kao đačića prvačića. Iz Sarajeva sam radi nastavka školovanja došao u Zagreb, a istom se obrazovnom putanjom nekoliko godina kasnije zaputio i Vojin koji tako počam od svojih srednjoškolskih dana provedenih u svagda nam dragom «Vinku Beku» živi i radi u Zagrebu, a zadnjih petnaestak godina je kao voditelj najstarijeg kazališta slijepih u svijetu (Dramski studio slijepih «Novi život» osnovan je u Zagrebu 1948. godine) svojevrsna zvijezda stajaćica hrvatskoga kulturnog obzorja. Intenzivno razmišljanje o Vojinovoj pjesmi potaklo me je na šire zasnovana promišljanja koja u ovom eseju poprimaju svoj konačni oblik.
                Pjesmu Kako miriše nebo Vojina Perića navodim sada u cijelosti. Ne činim to pragmatički, radi lakšeg praćenja analize koja će uslijediti, nego mi je prvenstveno želja proslijediti čitatelju stihove koji bez pretjerivanja zaslužuju uvrštavanje u antologiju dobre poezije:
 
 
                Miris neba je opor i gorak,
                sličan nekom ljekovitom čaju;
                udahneš svjetla, napraviš korak
                i čuješ kako vječnosti traju.
 
                Igra plaveti na dnu očiju
                rastvara sumnju u beskraj žića;
                upregni misao, zlatnu kočiju -
                i lutaj prostranstvom vlastitog bića.
 
                Čim takneš nebo šačicom znanja,
                pokušaš u prapočetak šuma,
                nać' ćeš se zbunjen u hrpi sanja,
                gdje visiš o tankoj niti uma.
 
                Uzalud nastojiš preko granica,
                oko nas ciklus pravila vrti;
                svi smo mi samo mozaik stanica,
                a ostalo je poslije smrti.
 
 
                Pjesnik je ovu pjesmu 1990. godine objavio u istoimenoj zbirci u kojoj nalazimo niz efektnih pjesama što su mahom produkti pjesničkog poletarca. Zgodne su kad ih čitamo, a osobito su dojmljive kad ih govori sam autor koji se u međuvremenu prometnuo u vrsna dramskog umjetnika i zakletog kazalištarca širokog spektra, ali su na koncu ipak
«jednodnevne muhe» koje brzo nestaju u vrtlogu dnevnog zaborava. Netom citirana pjesma se, međutim, neusporedivo izdiže iznad ostalih Perićevih pjesničkih pokušaja. Njezinih šesnaest stihova (najčešće su to lirski deseterci) raspoređenih u četiri katrena s ukrštenim rimama doimaju se kao osebujan lirsko-filozofski traktat u kojemu ima deskriptivnih i refleksivnih momenata, pa ću je stoga podvrgnuti pomnijoj interpretaciji. Razglobit ću je s osobitim zadovoljstvom, jer je njena točkasta tvarnost (nastala je, naime, na brajici!) bjelodano svjedočanstvo da biti slijep ne znači i biti nepismen, kako mi je jednom prilikom – kakve li sramote! – bilo prejudicirano u javnobilježničkom uredu smještenom na jednom od donjogradskih zagrebačkih trgova. Još i danas mi se, kad se sjetim toga, smrkne lice od bijesa. Bio sam, naime, osim o pismenosti, sažalno upitan: «Imate li skrbnika?» Srećom su se na tom planu propisi nedavno promijenili, pa se nadam da moji istokobnici tu vrstu neugodnosti u Hrvatskoj više neće doživljavati.
                No da se sada ipak vratim pjesmi. Došla mi je pod radoznali čitateljski kažiprst ubrzo nakon što je napisana. Već tada sam naslutio njenu zapanjujuću dubinu, ali sam u to doba bio u krajnje prozaičnim vodama znanstveno-tehničkog prevođenja, istodobno tkođer zaokupljen rješavanjem važnih egzistencijalnih pitanja. Nekoliko godina kasnije pjesma se našla u znalački sačinjenoj Čitanci za odrasle slijepe moga fakultetskog sudruga jednake kobi Ante
Bakovića, a kada sam u jesen 1995. godine iz Njemačke dobio rabljeno osobno računalo prilagođeno za slijepe, ova se pjesma ubrzo našla među tekstovima koje stalno volim imati pri ruci. Nedavno je pjesma doživjela dopadljivo uglazbljenje. Umirovljeni profesor glazbe Josip Hrvoj Perićeve je stihove obukao u nepretenciozno glazbeno ruho, obogativši na taj način repertoar mješovitog zbora Udruge slijepih Zagreb kojim uspješno ravna i na taj način
razveseljuje mnoge ljubitelje vedrih nota.
                Miris neba! Evo nas konačno u ozračju dvočlane sintagme kojoj zahvaljujem uskovitlanost misli iz kojih se ispreda supstancija ove knjige. Za pjesnika nema dileme: nebo miriše. Kad je riječ o mirisima, odmah se sjetim izvrsnog romana Parfem Patricka Süskinda, poznatoga i našoj čitateljskoj publici u majstorskom prijevodu Nedjeljke Paravić. Süskind je tim svojim proznim remek-djelom svratio čitateljsku pozornost na nadasve širok spektar  olfaktivnih fenomena koje ljudi našeg doba sve rjeđe opažaju. S obzirom na to da smo i Vojin i ja slijepi, mogao bi netko pomisliti da su slijepi obdareni posebno razvijenim osjetom mirisa.
Neka istraživanja na tu temu pokazuju, međutim, da nekoć uvriježena mišljenja o boljoj razvijenosti preostalih osjetila kod slijepih nemaju znanstvene utemeljenosti. Miris neba oćućen je na duhovnoj razini.
                Vojin i ja jamačno nismo jedini zemnici koji na neki svoj osobit način osjećaju taj neobični nebomiris. U uvodnom sam eseju spomenuo da je to u mom djetinjem snu bio miris kruha koji samo što nije pečen. U Vojinovoj je pjesmi taj miris opor i gorak. Nije – hvala Bogu! - slatkast poput nekih jeftinih ženskih parfema. Već u sljedećem stihu pjesnik je određeniji i kaže da je sličan nekom ljekovitom čaju. O važnosti mirisa pri spravljanju lijekova postoji opsežna literatura. O tome malo znam, a i dobro je što je tako. Svaka čast dobrim lijekovima, bez obzira na to kakav im je miris. Nebo - kaže pjesnik - miriše poput čaja, a mnogi ljekoviti čajevi gorka su okusa. I tu kazivanje o mirisu neba naglo prestaje. Pjesnik je «nanjušio» nebo, miris je izvršio svoju obavijesnu ulogu i potakao ga na nastavak promatranja u koje naoko nehotice, prisnošću uporabe drugog lica prezenta jednine, želi uvući i čitatelja kojemu sugerira udisanje svjetla i koračanje, kako bi potom u posljednjem stihu uvodne kitice uslijedio prvi vrhunac pjesme: osluškivanje trajanja vječnosti.
                Omirisavši nebo, pjesnik se, potaknut svjetlom (ono se ovdje pojavljuje u partitivnom genitivu) i korakom, prepušta osluškivanju vječnosti koja, suprotno očekivanju, u njega nije vanvremenska. Ta vremenitost u drugoj kitici navodi pjesnika (a s njime i čitatelja) na poniranje u dubinu vlastita bića. Igra plaveti na dnu očiju originalno je pjesnikovo iznašašće.
Povezano je s njegovim još uvijek postojećim sjećanjem na iskustvo očinjeg vida. Vojin Perić za razliku od mene nije slijep od rođenja. On se sjeća vizualnih dojmova svoga najranijeg djetinjstva. Proces gubitka vida trajao je nekoliko godina. O tome mi je nedavno opširnije pričao, naglasivši kako ta sjećanja danas sve više blijede.
                Sumnja u beskraj žića rastvara se čudesnom igrom plaveti na dnu očiju. Osebujna pjesnikova mistika koja stjecajem okolnosti nije plod prethodnoga čitanja kontemplativne literature iznovice prestaje biti statična. On se korištenjem imperativa još izravnije obraća čitatelju, pozivajući ga da upregne misao opredmećenu kao zlatnu kočiju, kako bi potom uzmogao odlutati prostranstvom vlastitog bića. Za razliku od statičnosti prvog vrhunca, druga kitica kulminira u dinamici lutanja kojim će pjesnik napokon krenuti tragom inicijalnog nebomirisa.
                Meditativnom pjesniku sada se impulzivno pridružuje njegov već ranije naznačeni ludički kontrahent koji još energičnije želi uvući čitatelja u traganje za nebom. Sva četiri stiha trećeg katrena sugeriraju intenzivnu mentalnu (ili možda ipak duhovnu) aktivnost koja se ne zaustavlja na dokučivanju neba, nego se želi odvažiti na prodiranje u prapočetak šuma. Taj praiskonski šum obremenjen je zgusnutom semantičkom simbolikom koju se ne bih usudio
razlagati, jer bih u nju nehotice mogao ugraditi elemente koji se već dobrano miješaju s mojim osobnim duhovnim vizijama. Bila bi to svojevrsna interpretacijska aporija, slijepa ulica ili – reći će Sarajlije – ćorsokak. Težnji za sezanjem do neba nakon čega dolazi poniranje u praiskon nebeskog šuma pridružuje se kao logičan posljedak zbunjenost imaginarnog pjesnikova adresata koji će se, dodirnuvši to nebo šačicom znanja i pokušavši prodrijeti u prapočetak šuma, najednom naći zbunjen u hrpi sanja, viseći o tankoj niti uma. Kad bih mogao i umio slikati, rado bih se upustio u pustolovinu oslikavanja netom spomenutih lutalačkih vratolomija...!
                Pjesnikov ludički kontrahent ispucao je – reklo bi se - sve svoje adute. Poput slojevito ustrojene simfonije u čijim se stavcima logikom kontrapunkta smjenjuju zanimljive teme završni se katren ove pjesme doima kao trijezni finale. Na djelu je opet meditativni pjesnik koji svome ludičkom kontrahentu ipak nešto mora razjasniti. Premda se gorki i opori miris znanjem taknutog neba još dugo neće raščiniti u okolnom eteru, uzaludno je nastojanje koje prelazi preko granica, jer – šifrirano naglašava pjesnik – oko nas ciklus pravila vrti. Koji je to ciklus? Kakva su to pravila? Pjesma nam na ta pitanja ne daje odgovor. I dobro je tako! Taj tajnoviti ciklus i njegova zakučasta pravila svaki čovjek vidi na svoj način. Pjesnik se sa svojim čitateljem zgodno poigrao, nukajući ga da, slijedeći trag nebomirisa koji podsjeća na ljekoviti čaj, udahne malo svjetla, korakne, osluhne vječnost, upregne misao i u zlatnoj se kočiji proveze unutarnjim prostranstvima vlastita bića. I kad je pustolovnost ovakva pothvata uskovitlana do te mjere da lutajući subjekt, dotaknuvši nebo i pokušavši zaviriti u zagonetno prapočelo šuma, zbunjen u hrpi sanja ostaje visjeti o tankoj niti uma, Nužno je da dođe do
smiraja, jer nam ciklus i u njemu vladajuća pravila nedvosmisleno naglašavaju uzaludnost nastojanja koje vodi preko granica. U težnji da smiri postignutu uzburkanost pjesnik u predzadnjem stihu poseže za kolektivnim celularnim određenjem ljudske vrste: svi smo mi samo mozaik stanica. I baš kad se čini da je klonuo duhom, zamorivši se možda vožnjom u zlatnoj kočiji upregnute misli, pjesnik u zadnjem stihu tajanstveno poantira: a ostalo je poslije smrti. I tu nas on ponovno navodi na osobno promišljanje. Sumnja u beskraj žića davno je raspršena, do kraja rastvorena. S još uvijek snažnim mirisom neba u nosnicama pjesnik nas iz kolektivnosti ciklusa i pripadnih mu pravila otpušta u individualnu realnost svakodnevice, tek naznačivši transcendentalnost u koju se pjesma ipak ne upušta. Ovakva poanta nužno nas
suočava s potrebom daljnjeg promišljanja od kojega bi svatko mogao sačiniti svoj vlastiti epilog. Pjesma je, naime, učinila svoje i usidrila se u skrovitom prostranstvu sjećanja u kojemu se pounutrašnjuje njezina neishitrena liričnost.
                Iskoprcavši se najzad iz ovog pokušaja interpretacije, osjećam vidno olakšanje. Pjesma će, dakako, bez obzira na moj tumačiteljski iskorak, i nadalje privlačiti pozornost pažljivih čitatelja. Moje uranjanje u njezino rastresito tkivo imalo je za cilj ukazati na genuinu iskričavost poetskog senzibiliteta slijepog pjesnika koji lirskim očima pažljivo motri svijet
oko sebe i u njemu uočava mnoge detalje koji od fizičkog oka zauvijek ostaju skriveni. Premda sam gorljivi pobornik socijalne integracije osoba s invalidnošću, smatrajući taj vid pregalaštva našim kategoričkim imperativom, svjestan sam inertnosti i ignorancije društva u koje se želimo integrirati. Bjelodane su mi predrasude i ine (mentalne) barijere koje su, unatoč raznoraznim pokušajima uklanjanja, još uvijek bezočno ustobočene u mnogim ljudskim glavama, ne pokazujući osobitu spremnost na konačno odstupanje.
                Nedavno sam, čitajući mnoge pjesme raznih pjesnika, iznova naišao na neobično mi dragu pjesmu Antuna Branka šimića nađeni bog. U njoj se pjesnik na samom početku izravno obraća svom adresatu i daje mu upute potpuno suprotne Perićevu duktusu. Šimić, doduše, govori o Bogu koji je kod Perića samo u naznakama, skriven u gustim naborima nebeskog plašta. Boga – ističe Šimić – ne treba tražiti mišlju; u praznini / u kojoj se miso, tamna sjenka gubi. Bog je za nj opipljiv i vidljiv u boji neba, pa nam se čak i smiješi iz jednog dragog lica. Nije potrebno pružati misao, jer je daljina prazna, Bog je tik uz nas, dovoljno je otvoriti sva čula, jer – poantira pjesnik – Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti. Bog ispunjava sav prostor oko nas, on sja, treperi, miriše i šušti. Koliko god bili različiti, Šimić i Perić susreću se u jednoj za naše razmatranje važnoj točki: Bog miriše. Premda nam o tom Božjem mirisanju Šimić ništa ne kaže, slobodni smo i nadalje ostati na tragu Perićeva nebomirisa koji - nedvojbeno bi se i autor s time složio! - može biti i bogomiris, a on mi, kako god se zvao, pomaže da se u ovoj literarnoj plovidbi kormilarski ne izgubim. A. B. Šimić progovarao je o nebu u mnogim pjesmama, pa ćemo ga u ovoj knjizi zasigurno još koji put susresti. U nosnicama nam je, dakle, još uvijek aromatičnost neba koja nas prati natrag u zemaljsku svakodnevicu.
                Spomenuo sam već da sam pjesmu zagrebačkog Sarajlije pročitao napisanu na brajici. Tako odnedavno nazivamo točkasto pismo što ga je izumio Francuz Louis Braille, omogućivši na taj način slijepima širom svijeta izlazak iz mraka neznanja koji je daleko pogubniji od tame ispred oslijepjelih očiju. Jedan od razloga nastajanja ovog eseja moja je želja da na ovaj način, povodom 200. obljetnice rođenja Louisa Braillea (rodio se 4. siječnja 1809.) naoko usput progovorim o točkastoj pismenosti koja je kadra proizvesti štivo vrhunske umjetničke kakvoće. Podsjećam ovdje na opus magnum sljiepog hrvatskog književnika Stanislava Šarića (1922-1996.) Symphonia quasi eroica. Ova romansirana kronika u skraćenom se obliku po prvi put pojavila u izdanju zagrebačke Zore (1965.), naišavši na respektabilne ocjene onodobne književne kritike. U integralnom obliku djelo je nuđeno nekim uglednim izdavačkim kućama, ali ga (vjerojatno zbog nezgrapne opsežnosti koja se u to doba očitovala kao ogromna hrpa pisaćim strojem tipkanih autorskih kartica) uredničke oči po svoj prilici nisu ni počastile čitanjem. Zahvaljujući entuzijazmu šačice slijepih intelektualaca
predvođenih Ivanom Krznarićem, Šarićevo je dvosveščano remek-djelo objavljeno u izdanju Udruženja za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba (Zagreb, 2000.). Tko se god istinski zanima za kompleksnu problematiku slijepih i u nju svojski želi uroniti, u ovom će Šarićevu romanu naići na rudnik prepun blaga neprocjenjive vrijednosti. Zasigurno ću stoga o ovom intelektualcu par excellence opširno pisati nekom drugom prilikom.
                I prije nego što ovo putovanje nebeskim svodom i zemaljskim stazama krene u smjeru što će ga sugerirati naredni esej, obznanit ću čitateljstvu svoju najmiliju jestvinu. To je riža, bez obzira na način na koji je pripremljena. Tako je to otkako znam za sebe. Napominjem to u ovom kontekstu, jer sam pred nekoliko mjeseci onako usput saznao da Kinezi za rižu rabe pojam koji se može prevesti sintagmom miris neba. Oduvijek sam čvrsto bio uvjeren u to da
ništa nije slučajno. Kad se nakon čitanja ovog eseja na vašem jelovniku nađe riža, uživajte u hranjivom nebomirisu. Čim se nakon ukusna objeda malo odmorite, pozivam vas da nastavite sa čitanjem. Vojin Perić svoje će sukormilarsko mjesto ustupiti pjesniku koji će nam omogućiti uvid u osebujnu poetsku slikovnicu.
 
 
 
Pogled u slikovnicu
 (Trinaesti učenik Ivana Goluba)
 
0. Uvodna napomena
 
Ovaj esejistički prikaz pjesničkog teksta Trinaesti učenik Ivana Goluba nastao je u proljeće 1982. godine u Zagrebu. Spomenuti pjesnički tekst tada još nije postojao u obliku ukoričene knjige. Njegov autor, svećenik i pjesnik Ivan Golub (Kalinovac, 1930.) bio je u to doba mnogo poznatiji kao teolog međunarodnog ugleda. Tijekom 80-ih godina formirao se njegov osebujan pjesnički i spisateljski izraz, pa se tako od toga doba njegovo stvaralaštvo paralelno razvija na znanstvenom i literarnom planu. Trinaesti učenik nastajao je u Rimu i Zagrebu (1979-1980.), a iz autorovih u moje ruke dospio je nakon moga povratka iz Njemačke u jesen 1981. Nekoliko mjeseci nakon toga napisao sam svoj ogled i dao ga na čitanje svome literarnom učitelju Anti Stamaću. Tekst je bio zreo za objavljivanje, ali smo bili mišljenja da bi ga valjalo pokušati objaviti u nekom svjetovnom književnom časopisu. U ono doba to nije bilo nimalo jednostavno. Premda je moj tadanji način pisanja u onom dijelu koji se odnosi na duhovnu potku Trinaestog učenika bio s razumljivih razloga suspregnut, bojao sam se da bi tekst mogao završiti u nekoj uredničkoj ladici i tako pasti u zaborav. Zbog čestih mijenjanja stana u to vrijeme tekst se u mojim papirima stvarno zagubio, a ista je sudbina zadesila i njegovu presliku koju sam nekoliko dana nakon dovršetka osobno uručio Ivanu Golubu. Moje bavljenje Golubovim književnim stvaralaštvom nije, međutim, prestajalo, a održavali smo i prijateljske kontakte. I kad se činilo da je moja «slikovnica» zauvijek izgubljena, obojica smo pronašli tekstove: ja svoj izvorni tekst u točkastoj brajičnoj verziji, a on mojim rukama
(naslijepo!) na električnom pisaćem stroju marke «Gabriele Triumph» otipkan tekst na kojemu su se vidjeli tragovi prstiju koji između originala i kopije umeću tada neizbježni indigo. Dogovorili smo se da još jednom pretipkam tekst, a to sam u svibnju 1990. godine, nošen oduševljenjem uzrokovanim netom okončanim prvim slobodnim izborima u Novoj
Hrvatskoj, taj put činio koristeći električni pisaći stroj s tzv. kuglom tvrtke «Ibm). Poslao sam tada Golubu novopretipkani i neznatno osvježeni tekst, a priložio sam mu i posvetni sonet koji tada nije imao naslova. Uvrštavajući ga u zbirku stihova Slijepčev Vir, dao sam mu naslov Podravski žrec. Dvije godine kasnije moj se esej napokon pojavio u recentnom teološkom časopisu svesci (br. 74/1992, str. 66-72), a u tom je novom kontekstu fungirao kao prikaz u međuvremenu ukoričenog Trinaestog učenika (Zagreb, 1985.). U ovu knjigu uvrštavam ga ne samo stoga što je to moj prvi temeljito napisan esej trajne vrijednosti i u tom smislu – slikovito rečeno – «majka» mojih budućih tovrsnih tekstova, nego ponajprije zato što su njime položeni temelji za moje kasnije sustavno bavljenje duhovnom sastavnicom u našem
suvremenom književnom stvaralaštvu što pojavom ove knjige poprima svoje zaokruženo obličje.
                Slijedi sada neznatno izmijenjeni tekst koji sam za ovu prigodu iz spomenutog časopisa najprije pažljivo prepisao, a potom ga od slova do slova brižljivo pregledao i doveo u željeni oblik. U epilogu koji u Svescima ne postoji kratko ću se, s obzirom na neizbježni zub vremena, osvrnuti na onodobni način pisanja, a onda ću i ovaj esej tematski ukotviti u misaoni kontekst knjige koju upravo čitate.
 
1. Ishodišno motrište
 
Jedan od paradoksa zadnjih desetljeća s kojim smo stalno suočeni značenjska je ekspanzija pojedinih pojmova. Izrazit primjer za nešto takvo predstavlja pojam «umjetnost». Dok se s jedne strane u razdoblju procvata pluralizma znanstveno-istraživačkih metoda naglašeno ističe pooštravanje vrijednosnih kriterija, dotle se na drugoj strani na ljudskim usnama u najrazličitijim životnim situacijama sve češće i odvažnije pojavljuje kratka, kurentna rečenica: «To je umjetnost!».
                Ekspanzija samozvane umjetnosti čini se nezadrživom, jer se «umjetnikom» može postati gotovo u svakoj vrsti ljudskoga djelovanja, bez obzira na to je li ono pozitivna ili negativna karaktera. U slučaju da za nešto izjavimo kako to nije nikakva umjetnost, moramo u takav iskaz obvezatno ugraditi i riječi «za mene». Netko će takav trend protumačiti kao odraz univerzalna procesa demitologizacije života što je zahvatio ljudsku zajednicu, ali neće pretkazati kraj takva procesa.
                Možda će pomalo začuđujuće djelovati zaključak da ovakva pojmovna ekspanzija za istinsku umjetnost nema toliko štetnih posljedica, kako se to čini u prvi mah. Time što se neumjetnosti pridijeva atribut umjetničkoga prava se umjetnost bitno ne profanira, jer o tome je li nešto umjetnost ili nije u konačnici ne odlučuju samozvani ljudski iskazi, nego to pokazuju umjetnine kao takve.
                Šteta se u ovom slučaju prije svega nanosi estetičkom pojmu zvanom «umjetnost», i to prije svega na semantičkoj razini, jer on prečestom uporabom postaje neprecizan. Dolazi, naime, do toga da se u konkretnu slučaju narušava jedinstvo između označitelja i označenoga, uslijed čega se povećava mogućnost nehotična dospijevanja u zabludu. Za razliku od nekih velikih svjetskih jezika hrvatski jezik u svom leksičkom fondu raspolaže leksičkim jedinicama što pojmove srodne umjetnosti semantički jasno razgraničuju. Navedeni izričaj «To je umjetnost!» može uz nešto više pozornosti prilikom govorenja također glasiti: «To je umijeće!» ili pak: «To je vještina!»
                Nakon ovog uvodnog ekskursa pokušat ćemo u izravnu obraćanju konkretnom književnom tekstu ostati u semantički determiniranim granicama pojma »umjetnost«. Cilj za kojim težimo u ovom kazivanju jest da uzmognemo istaknuti dovoljno osobitosti ovoga teksta, na temelju kojih bi završna rečenica ovog ogleda s primjerenom odgovornošću mogla glasiti: «To je umjetnost!»
 
2. Zapreke na putu
 
Pri susretu s umjetničkim djelom ponašamo se vrlo različito. Bivamo zbunjeni ili zatečeni, ugodno iznenađeni ili čudno pogođeni, izazvani, sablažnjeni, a kadšto i zadivljeni.
Ostajemo bez riječi, bilo stoga što nam se čini suvišnim govoriti, ili pak stoga što od siline doživljaja ne nalazimo pravih riječi. Taj kratak tren tišine pred umjetninom najbolji je dokaz za to da ono što smo susreli nije svagdašnja stvar poput mjedene žlice ili zlatnih naušnica. Po nekim znalcima umjetnosti istinski se umjetnički doživljaj zbiva upravo u tim trenucima šutnje, u kojima promatrač umjetnine donosi odluku hoće li djelo štovati kao vrednotu, ili će ga pak
zaobilaziti kao nepodopštinu.
                No kako je čovjeku dano da o likovima, pojavama i predmetima što ga okružuju također i govori, nerijetko se događa da prozbori koju i o umjetnosti. Bez obzira na to što umjetnost od takve pojave često trpi (kako vidjesmo na početku ovog ogleda), ne možemo ustvrditi da je pravi umjetnički doživljaj nemoguće i verbalno artikulirati. Nužno je tada u kazivanju biti iskren, imajući tom prilikom na umu značenjsku puninu i misaonu dubinu ove jednostavne riječi. Budući da među ljudima najrazličitijih svjetonazora i opredjeljenja prevladava spoznaja da «nije lako» ili čak «ne valja» biti iskren, ispostavlja se manjak iskrenosti kao prva i najteža zapreka na putu što ga pri susretu s umjetninom valja prijeći do postaje na kojoj joj možemo reći malorek, ali jedino valjan kompliment u stilu već formulirana izričaja: «To je umjetnost!»
                Kad smo već u prilici govoriti o umjetnini, odmah nam biva jasno da je način našega govora uvjetovan prije svega vrstom umjetnosti kojoj umjetninu pribrajamo. Kip, skladba, novela i film ostavljaju iza sebe različite asocijacije, što zahtijeva i različito verbalno uobličavanje doživljaja. Kada smo u situaciji da govorimo o doživljaju književne umjetnine, naš je položaj ponešto nezgodan. Književnost, naime, najčešće opisujemo idiomom «umjetnost riječi». Time osobito naglašavamo da je njen temeljni oblikovni segment riječ.
Govoreći o umjetnosti riječi, prinuđeni smo služiti se riječima, kao što to činimo i u bilo kojoj drugoj govornoj situaciji. No ako želimo govoriti o glazbi, ne proizvodimo tada tonove koji su smješteni u određene suodnose u skladu s glazbenim zakonitostima, niti pak misao na koju nas navodi promatranje neke slike moramo izraziti povlačenjem odgovarajućih poteza kistom. Iz ovoga ne slijedi zaključak da je o književnosti teže govoriti nego o drugim umjetnostima, ali je očito da je zbog neposredne blizine razine izraza i razine sadržaja neophodna veća pozornost prilikom biranja riječi. Tako je pri susretu s književnom umjetninom nedovoljna ustrajnost u traganju za pravim riječima također jedna od zapreka na našem putu. No ova se zapreka dade svladati, ukoliko književnoj umjetnini pristupimo s ljubavlju (bez obzira na obol prozaičnosti što ga u naše doba uporaba ove riječi nažalost sve češće nameće), koja će nam pomoći da korištenjem vlastite invencije i stečenih estetskih spoznaja nađemo prave riječi za ono što u tekstu vidimo, osjećamo i naslućujemo.
                Ovakvih bi se zapreka moglo naći još čitav niz, ali to nećemo činiti, jer nam nakon susreta s tekstom o kojemu se ovdje govori valja prijeći već naznačeni put.
 
3. Krivudava putanja
 
Kad se susretnemo s književnom umjetninom, vrlo nam se često uslijed siline stečena dojma događa da zaboravimo presudnu činjenicu da je ona unatoč uvjerljivosti i bliskosti s nekim vidom konkretne realnosti ili apstraktne logičnosti prije svega umjetnikova fikcija.
Zaboravljanje ili previđanje ove činjenice jedan je od glavnih uzroka što znanosti o književnosti još uvijek ne polazi za rukom da pronađe jedinstvenu metodu interpretacije književno-umjetničkog teksta, koja bi barem približno dočarala vjetrometinu na koju se mogu smjestiti raznorodne mogućnosti njegove recepcije. Povezivanje raznorodnih
interpretacijskih metoda sve češće se nadaje kao najpouzdaniji način da se fikcionalna struktura književne umjetnine ponovno dovede u suodnos sa supstratom pojavnoga svijeta u kojemu se književna fikcija umjetnički oblikovala. Kako interpretacija ne bi bila svrha samoj sebi, nužno je da pokušaj tumačenja teksta dosegne barem to da čitatelju pruži
istinski poticaj za trajnije drugovanje s književnim tekstom. No budući da je fundirana interpretacija istodobno analitički i sintetski postupak, može se tumačenjem postići daleko više od naznačena minimuma.
                Pritom se pak ne bi smjelo zapadati u dvije krajnosti. Kao prvo, interpretacija nipošto ne bi smjela postati fikcija o književno oblikovanoj fikciji, jer bi tada njenu nakanu mogao razumjeti jedino njen konstruktor. Druga je krajnost zauzimanje superiorna tumačeva stava prema tekstu, iz kojega se nameće zaključak da on stoji istodobno iza
teksta i iza pisca, te tako zna što je autor mislio i htio reći. Na taj način interpretacija postaje statički čin, a to se protivi njenoj nadasve dinamičkoj naravi, jer - slikovito rečeno - tumač prilikom susreta s tekstom staje uza nj, prateći neko vrijeme kao suputnik isijavanje njegove umjetničke snage. Ako je riječ o istinskoj umjetnini, tumač naprosto ne može
dospjeti iza nje, jer je interpretacija uz svu tumačevu poetsku senzibilnost i znanstvenu akribičnost prije svega umijeće (nije, dakle, umjetnost).
                Ovo kratko razmišljanje o problematici interpretacije književnog djela služi pojašnjenju perspektive iz koje će autor ovih redaka pokušati kao suputnik pratiti pjesnički tekst Trinaesti učenik ivana Goluba. Taj će se hod odvijati po krivudavoj putanji. Isticanje nekih osobitosti teksta razjasnit će zašto je ta putanja baš tako nazvana.
                Djelo o kojemu se ovdje govori dosad je spomenuto samo kao pjesnički tekst.
Znamo pak da pri susretu s književnim djelom govorimo o njemu kao o pripovijesti, pjesmi, eseju, aforizmu i sl., ovisno o tome kojoj ga književnoj vrsti možemo pribrojiti na temelju njegovih strukturnih obilježja. No kadšto iz književničkog pera iziđe djelo koje se ne može pribrojiti nijednoj potvrđenoj književnoj vrsti, jer se njegovo ustrojstvo ne može
poetološki kategorizirati. Kad se takva djela pojave, događa se katkad da inauguriraju nove književne vrste (Boccacciove novele, ili pak, u hrvatskim književnim okvirima, crtice Frana Mažuranića), ili pak na temelju svoje osobite strukturiranosti ostaju pojedinačne poetološke pojave (Goetheov Faust). Trinaesti učenik pokazuje dovoljno osobitih karakteristika po kojima je jasno da se ne može pribrojiti nijednoj poznatoj književnoj vrsti. Budućnost će tek pokazati hoće li taj tekst potaknuti nastajanje osebujne književne vrste, ili će pak u tom smislu ostati zasebna pojava.
                Ovlašan pogled što ga na ovaj tekst bacamo prije nego što smo ga pročitali upućuje zbog oblika redaka na papiru na to da pomislimo kako je riječ o pjesmi. No čim se upustimo u čitanje, biva nam jasno da to nije tako. Premda
znanost o književnosti pojedine pjesničke tvorevine u slobodnom stihu naziva pjesmama u prozi, ne može nam ni takva oznaka u slučaju ovog teksta ništa pomoći. Stih, bio on slobodan ili vezan, osnovna je strukturna jedinica od koje se sastoji pjesma. Trinaesti učenik sastavljen je od kratkih redaka koji, doduše, nalikuju stihu, ali su u velikoj većini vertikalno nanizane prozne sintagme, koje bi bez teškoća mogle stajati u horizontalnom slijedu rečenice, kao što je to slučaj u proznom tekstu. Jedini zahvat u tekstovnu strukturu bilo bi tom prilikom unošenje osnovne interpunkcije, čije izostajanje omogućuje cijepanje rečenice na sintagme u vertikalnom slijedu. Da se uistinu radi o prozi, vidljivo je iz sljedećeg primjera, u kojemu se, drukčije nego u izvorniku, druga slika teksta pojavljuje napisana u horizontalnom (proznom) slijedu:
 
                               Ivan ga ima na oku i slijedi Tomin prst. «Na tom brežuljku izgovorio je blaženstva».                      Prepire se Toma s Petrom. Zna Ivan da je to brdo (i nikoje drugo) slušalo onih osam besjeda. Toma to ne bi rekao, kad ne bi znao. Ivan je slijedio Tomin prst i pustio s oka lađu.
 
                No valja ipak naglasiti da je grafičko rješenje što ga je autor odabrao za ovu sliku na
stilskom planu daleko upečatljivije, jer se u malim recima pojedini detalji mogu bolje
zapaziti. U slučaju citiranih redaka još bi se možda i moglo reći da se radi o     slobodnom
stihu, ali slike 11 i 18 otklanjaju svaku dilemu. U slici 11 nalazimo pravi unutrašnji
monolog što potom prelazi u opis zbivanja. Klasičnu interpunkciju izvrsno zamjenjuju
ubačene crtice:
 
                               Mračilo se - Da li da se vratim na sigurno -
                               Idem — Idem još malo — Kud on to ide — U šumu...
 
                U slici 18 nalazimo opis susreta sa Šimunom strancem:
 
                               Ujutro sam prošao selom — Sreo Šimuna stranca
                               i njegova dva sinčića - Svijao se pod svežnjem
                               punim sjemenja - ...
 
Očito je, dakle, da su oba citirana mjesta primjeri prave proze.
                Već smo u označavanju citiranih mjesta pojedine tekstovne cjeline nazvali slikama.
Znamo, doduše, da slika u književnoj teoriji ima svoja dva temeljna značenja: ona je, naime, jedno od osnovnih stilskih sredstava (nalazimo je već na početku teksta): Spava opušten u barci. U dramskom djelu slika je manja kompozicijska cjelina unutar čina. Dok čitamo tekst koji je pred nama, javlja se dojam da se pred nama razastire svojevrsna slikovnica, sačinjena od niza različitih slika, od kojih svaka, bez obzira na dimenzije, zahtijeva pažljivo promatranje. Svaka od njih ima u slikovnici svoje određeno mjesto, jer sve one zajedno tvore sklad koji bi bilo kakvom zamjenom mjesta pojedinih slika bio vidno narušen. Iz ovog temeljnoga dojma prilikom čitanja proistekao je i naslov ovog ogleda. Trinaesti učenik u poetološkom je smislu svojevrsna «slikovnica», koju valja strpljivo listati, jer se pojedine slike, unatoč jedinstvu cjeline, međusobno po mnogo čemu razlikuju.
                Značajna osobitost ovoga teksta jest i to da se u njegovoj strukturi prilično ravnopravno isprepliću epska i lirska obilježja. Budući da se u tekstu tijekom čitava trajanja nešto događa, ostvaruje se u njemu punina radnje, iz čega proistječe fabula kao čvrsta vremenska organizacija zbivanja. No opis ovih zbivanja nadasve je lirski natopljen, te se
tako lirika i epika skladno prelijevaju jedna u drugu. Neke su slike izrazito epske. One se odlikuju dinamičnošću zbivanja. Izrazit primjer za takvu sliku svakako je slika 18, u kojoj se pojavljuje Šimun stranac. Neke su pak izrazito lirske, jer fiksiraju samo jedan detalj.
Takav detalj iziskuje emocionalnu stanku, jer se u nama mora zbiti njegovo pounutrašnjenje kao presudna konzekvencija lirskog izričaja. To doživljavamo u pregnantnoj desetoj slici:
 
                               Nisam jedan od dvanaestorice.
 
Još upečatljivije je to u također pregnantnoj četvrtoj slici:
 
                               Vjeđe su se podigle
                               kao zastor noći
                               pred izlazak sunca.
 
No u velikoj većini slika epsko i lirsko - kako je već rečeno - skladno se prelijevaju.
                Na jezično-stilskom planu obiluje ovaj tekst mnoštvom pojedinosti, po kojima
nedvojbeno znamo da se radi o nepatvorenoj pjesnikovoj poetskoj istančanosti. To su, primjerice, karakteristična ponavljanja riječi ili konstatacija, jedinstvo titrava ritma što povezuje razlomljenost proznih sintagmâ koje nalikuju stihovima, strofnost duljih slika, grafičko izdvajanje pojedinih redaka, umjerena uporaba jezične simbolike i sl. No budući da se osebujnost teksta ne nalazi na jezično-stilskoj razini njegove strukture, zadovoljit ćemo se za ovu prigodu netom istaknutim naznakama.
 
4. Odmorište na putu
 
Prije nego što na našem putu zahvatimo tematsko-motivsku jezgru ovoga teksta, nužno je da na časak predahnemo. Valja nam upraviti pogled na tlo koje za književno-umjetničku refleksiju nije odveć prohodno. Time ne prelazimo samo okvire izvantekstovne strukture pojavnogasvijeta u kojima se strukturno uobličuje najveći broj književnih umjetnina, nego
idemo još dalje: zalazimo u sferu religioznoga. To je sfera u kojoj se književnost kao umjetnost tisućama godina osjećala u doslovnu smislu riječi kod kuće, što je rezultiralo nastajanjem monumentalnih književnih djela. No tijekom vremena široka su prostranstva književnog nadahnuća unutar ove sfere postajala sve užim tjesnacima.
Religija se u ljudskoj spekulaciji počela reducirati na ograničen misaoni sustav što sebi uzima za pravo zahtijevati misaonu apsolutnost. Kritika religije u 19. stoljeću s velikim je pretjerivanjem došla dotle da je prikazivala religiju kao fikciju koja je najdalje od zbilje, ali privlači ljude svojom opojnošću. Nije ni čudo što se u takvim prilikama za književnost
postavljalo pitanje opstojanja unutar takve fikcije - ta i samo književno djelo ionako je fikcija! No unatoč svemu tome, religiozno nadahnuta književnost i dalje je postojala, ali se zbog kojekakvih razloga rijetko uzmagala vinuti u visine istinske umjetnosti. Književna inspiracija kulja iz mnoštva drugih izvora. Religijskom motrenju svijeta konkuriraju s više ili manje uspjeha raznorodni svjetonazori. Religiozno nadahnuti literarni stvaraoci nerijetko su u granicama prosjeka, bilo stoga što ih osobna religioznost zarobljuje te se uslijed toga obraćaju jedino «svome Bogu», ili pak zato što književni izraz žele koristiti kao ovitak mislima što ih nisu kadri drukčije učiniti zamjetljivima. I tako ponovno stigosmo do uvodne misli ovog ogleda o tome od čega sve trpi prava umjetnost.
                Problematika religiozno nadahnute književnosti s ovih je nekoliko općenitih objekcija samo grubo skicirana. No to nam je za ovu prigodu dovoljno, jer sada znamo zašto je tematsko-motivska jezgra ovdje promatranoga teksta njegov osobito važan segment, izvana obremenjen balastom različitih, često odveć stereotipnih predrasuda. Imajući to na umu, možemo s ovog odmorišta nastaviti naznačeni put, jer nam je cilj već na vidiku.
 
5. Mimesis
 
Ne treba prilikom čitanja Trinaestog učenika uložiti nikakav poseban napor da utvrdimo kako je duhovna potka temeljna okosnica ovoga pjesničkog teksta. No zanimljivo je pogledati na koji način Ivan Golub oblikuje sadržinu što je crpe iz Evanđelja. Ta sadržina predstavlja pretežan dio građe što se u tekstu umjetnički oblikuje. Znatan dio literarne građe
plod je autorove prštave invencije.
                Prožimanje epskoga i lirskoga u ovom tekstu proizlazi upravo iz toga što se zadana građa, uzeta iz Evanđelja (ona je epski ustrojena), naplavljuje zapažanjima budna oka i treptajima pjesnikove ćutilnosti (a to je lirsko pounutrašnjenje). Autor se prema ovako specifičnoj građi odnosi tako što umjetničkim oblikovanjem nasljeduje njezinu bit.
Novozavjetni supstrat ne sputava ga obvezatnošću doslovna preuzimanja, nego, naprotiv, nudi čvrst vanjski okvir epske naravi, u koji se lirska sadržina izvrsno dade ugraditi. Na taj način Golub istodobno nasljeduje religijsku baštinu Evanđelja, slijedeći povrh toga i svoje osobne, duboko nutarnje pjesničke porive. Drugim riječima: u ovoj se umjetnini
ostvaruje načelo nasljedovanja (mimesis) što ga Aristotel na znalcima poznatom mjestu ističe kao stav pjesništva prema stvarnosti. Mimetičko načelo što ga prepoznajemo u tekstu nije za pjesnika samo radno pravilo. To je za njega nezaobilazna nužnost, jer je duhovna potka teksta tek jedna komponenta njegove genuine religioznosti, pa se tako u tekstu antički princip mimesis i kršćanski postulat imitatio nerazdruživo sjedinjuju.
                Fabula teksta zasniva se na činjenici da pripovjedač slijedi Učitelja i njegove učenike, imajući pri tome na umu ono što izriče stožerna slika 10: Nisam jedan od dvanaestorice.
                Budući da pripovjedač na svom putu dospijeva na više postaja što ih poznajemo iz Evanđelja, nema u tekstu jedinstvene teme kao strukturnog elementa. Teme se nadaju iz pojedinih slika (posjet Lazarovu domu, Marija i Marta, Lazarov grob, put u Jeruzalem, posljednja večera) i poznate su nam u kontekstu pojedinih evanđelja. No tu su i teme što ih nema u izvještajima evanđelista. One spadaju u pripovjedačevu intimu. To su njegov susret s Učiteljem, susret sa Šimunom strancem i povratak u rodno selo. Premda je u strukturi književno-umjetničkog teksta tema nadređena motivima, ovdje se događa iznimka. U intimnim pripovjedačevim temama krije se glavni pokretački motiv ovog teksta: želja za nalaženjem suputnika na životnoj stazi. To pripovjedač u molitvenom grču izriče u trećoj, petoj i sedmoj slici, završavajući riječima:
 
                               «Daj suputnika mojoj stazi.
 
Prisjećanje na imitatio pomaže nam da shvatimo koji je suputnik željen, ali nam to pripovjedač u petoj slici još slikovitije kaže, moleći:
 
                               Daj mi
                               da vidim onoga kraj sebe.
 
                Zanimljivo je promatrati perspektivu iz koje pripovjedač u tekstu agira kao lik. Mada je struktura teksta bez njega nezamisliva, ponaša se on u kontekstu brojnih likova diskretno, te se tako čini da je stalno u drugom planu. Najočitiji je u slikama u kojima se izravno obraća učitelju. U dva navrata on se izravno obraća i onima do kojih će doprijeti njegova pripovijest. Najprije se predstavlja u slici 10, za što mu je dostatan samo jedan redak:
Nisam jedan od dvanaestorice. Tako uklanja i sve nejasnoće vezane uz naslov, jer je on sam taj «trinaesti učenik». Drugo izravno obraćanje primatelju poruke događa se u završnoj slici:
 
                               Gledaj
                               kako li je lijepo potjeralo žito
                               na Šimunovoj njivi.
 
U drugim je situacijama on izvanjski u pozadini, jer se prikrada lađi, skriva u šašu, izlazi iz šiblja, ide u noć, prolazi selom itd. No u isto vrijeme on sve to u nutrini duboko proživljava. Grije ga Učiteljevo oko, jasno se smije, ne znajući zašto, uznemiruje ga učenik što se stalno odvaja od skupine, ležaj mu biva tvrd, plače od stida pred mnoštvom suhih
očiju itd. Impuls njegovih čuvstava i uzrujanih misli osobito je naglašen u unutrašnjem monologu slike 11, u kojemu on u isto vrijeme prati Učiteljeve kretnje i preispituje sama sebe o onome što je rekao u molitvi. Slika završava smirujućim, ali sugestivnim zaključkom:
 
                               Bilo je i blago
                               i bilo je živo«.
 
                Lik Učitelja isto je tako nezamjenljiv stup strukture ovoga teksta. Kao i pripovjedač, djeluje i Učitelj nadasve tiho - zapravo najtiše od svih likova. Nalazimo ga već u prvoj slici kako umoran i opušten spava u barci. Njegovo agiranje u tekstu najslikovitije dočarava slika 6, javljajući se kao cezura između pripovjedačevih vapaja:
 
                               Učitelj me gledao dugo
                               dugo
                               Njemu se nije žurilo
                               a mene je grijalo
                               njegovo oko
                               grijalo.
 
Nakon ponovna vapaja iz slike 7 Učitelj nam je predstavljen konkretnim činom:
 
                               Učitelj je šutio dugo
                               ta njemu se ne žuri
                               Rukom uhvati mi ruku
                               oživi suhu granu
 
 «Dođi i vidi».
 
                Budući da je religiozna (duhovna) potka nezaobilazna sastavnica pjesničkoga teksta, postavlja se pitanje odražavanja te okolnosti na recepciju ovakvih tekstova od strane šireg čitateljstva. Nesporno je da je ovako sazdan tekst mogao napisati samo religiozan čovjek.
No tekst na svim svojim razinama ostaje književna činjenica i «obvezuje» čitatelja samo onoliko koliko to i inače može književno djelo. Dogodi li se da je i čitatelj religiozan, ostavlja mu se mogućnost da se u konkretnom ozračju ovog teksta do stanovite mjere sâm promatra iz perspektive «trinaestog učenika», koji u tekstu iznosi svoje misli, zapažanja i
čuvstva. Ukoliko pak čitatelj za sebe ne smatra da je religiozan, ostaje mu na volju da u ovoj svojevrsnoj slikovnici prebire i lista kao po bilo kojem drugom književnom djelu kojemu pristupa s izvjesnošću promatrača umjetnikove vizije svijeta. Spajanje obaju aspekata promatranja bilo bi idealno, ali istinski književni doživljaj ne izostaje ni prilikom
biranja jednog od ovih aspekata.
 
6. Umjesto zaključka
 
Očito je da bi se s obzirom na promatrane osobitosti ovoga teksta još štošta dalo dopuniti i korigirati. Isto je tako ostalo mnoštvo nezapaženih osobitosti. No i ovo što je rečeno dostatno je da naš put privedemo kraju. Vidjeli smo otprilike u kojoj je mjeri ovaj tekst sazdan kao književna umjetnina. Uočili smo kako se u njemu ostvaruje mimetičko načelo
po kojemu ga nepobitno pribrajamo umjetnosti. Djelovanje teksta na čitatelje pokazat će u kojem će pravcu pri čitanju biti usmjerena njihova razmišljanja. Svagda će nam biti razvidno do koje mjere «trinaestom učeniku» uspijeva ostvarivati ono što sebi postavlja kao zadatak u slici 25:
 
                               ... Hitao sam u svoje selo
                               da dajem život za prijatelje
                               večeras i sutra
                               za dažda i suše
                               dok bude dana
                               dok bude života
                               i prijatelja«.
 
                Zaustavljajući pogled na Šimunovoj njivi, završimo na kraju prevaljena puta nedvosmislenom i sada dovoljno potkrijepljenom tvrdnjom bez pridržaja: Ovo je umjetnost!
 
7. Epilog
 
Tako sam, dakle, pisao u proljeće 1982., očekujući u svom životu prijelomnu prekretnicu.
Ona je uistinu uslijedila. Zahvaljujući njoj, stupio sam tada na sklisku putanju tzv. slobodne profesije kojom, unatoč svim s time povezanim neizvjesnostima, uporno hodim više od četvrt stoljeća. A onda je početkom devedesetih uslijedilo vrijeme promjena. Prestali su, naime, postojati razlozi za suzdržanost pri pisanju o duhovnim aspektima književnosti. Razlozi te i u ovom tekstu uočljive suzdržanosti bili su uvjetovani ideološkom sputanošću slobodnog mišljenja. Bilo je to evidentno obilježje naše ondašnje zbilje koje se danas u trenucima nostalgičnog prisjećanja nedavne prošlosti nekritički gubi iz vida.
                Nadalje je u ovom ogledu moguće uočiti strukturalistički pristup književnom djelu koji je u ono doba bio omiljen način promišljanja književnosti do kojega je došla naša tadanja znanost o književnosti predvođena nizom uglednih filologa s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. S obzirom na to da se u svim tekstovima ove knjige bavim duhovnom komponentnom književnosti koja svoj pogled upravlja prema nebu, ovaj čvrsto prizemljeni ogled jamstvo je ravnovjesja, kako ovakvim promišljanjima ne bih odlebdio prostorom maglovite misaonosti. Pripovjedač Trinaestog učenika neprestano je pri slijeđenju svoga božanskog Učitelja bio ustreptali zemnik koji nasljeduje ljubljenog Nebesnika, pa mu se u ovim esejima i ja s radošću suputnički pridružujem.
 
 
 
 
 
 
Komadi neba
 
Na putu zemnika i Nebesnika iz prethodnog ogleda nećemo biti sami. U traganju za nebom na koje sam se odvažio u ovom će nam se eseju pridružiti nekolicina pjesnika koji pripadaju različitim naraštajima novije hrvatske književnosti, pa se tako, s obzirom na više ili manje izraženu ukotvljenost u raznim pjesničkim strujanjima, njihov način motrenja i opisivanja neba međusobno uvelike razlikuje.
                Naslovnu sintagmu za esej našao sam u pjesmi Josipa Skoka-Puškara Ponor.
Objavljena je u pjesničkoj zbirci Pothodnik (Jastrebarsko, 1991.). Ova izuzetna pjesma, domicilno usidrena u ciklusu nazvanom Ikona grijeha, nudi pozornu pjesmoljubu daleko više od dvočlanosti naslovne sintagme jednog eseja. Pogledajmo je stoga u cjelini:
 
                               U jednom društvu gdje se život vrti,
                               pobjeći je teško od društvenog bića,
                               od ljudi, od sebe, od prokletstva zala.
                               Za ponor je dosta i pogreška mala.
 
                               U ponoru ima još tračak života.
                               Na stanici prvoj busen pelin-trave.
                               Otpadaka raznih na smetlištu ima.
                               I komadi neba nekad se zaplave.
 
                Dva katrena krcata asocijacijama. Pjesma nam podastire minijaturnu panoramu društva koja fascinantno zaprema samo tri stiha. Uskovitlano je to društvo, bez oslonca i uporišta. Premda je u stalnom kretanju, iz njegova se vrtloga teško može pobjeći. Za iskaz pjesme ključan je četvrti stih u kojemu se naslovni ponor javlja kao sinonim sunovratna gibanja društva, iz kojega se malom pogreškom u koracima dospijeva u bezdan.
                Drugi četverostih intoniran je ugođajem života u tragovima. Pjesnik me je tim narativnim zaokretom istinski iznenadio. Očekivalo bi se, naime, da će se ponorom sugerirana kataklizma nastaviti kotrljanjem do totalnoga rasapa. U ponoru se, međutim, nalazi «još tračak života». A onda se u trima završnim stihovima javlja zapanjjuća gradacija. Najprije vidimo «busen pelin-trave», zatim se suočavamo s raznim otpacima na smetlištu, da bi na koncu gradacija doživjela vrhunac koji je ovim mojim razmišljanjima poslužio kao osebujan zamašnjak: «I komadi neba nekad se zaplave.»
                Zgusnuta Skokova pjesmovitost maštovitu tumaču ostavlja na volju da po vlastitom nahođenju dokuči misaonu pozadinu netom citirana dvanaesterca. Odakle najednom u pogubnoj dubini ponora komadi neba koji se u tom ubitačnom sivilu ponekad zaplave?
Pažljivije iščitavanje zbirke pothodnik pokazuje da «komadi neba» nisu slučajna dosjetka. U spomenutoj zbirci naišao sam i na pjesmu Nestajanja, a u njoj su zapisani i ovi stihovi:
 
                               ostajali smo na dvorištima,
                               provjeravajući putne isprave u jednom nepoderanom džepu
                               i obavezno pogledavali na komad pravog neba rođenog,
                               s točnim rasporedom jačih zvijezda pred zoru.
 
Riječ je o pjesmi vrhunske kakvoće, ali se njenom jezgrovitošću ovom zgodom ne mogu pomnije pozabaviti. Jasno je da je nezaobilazna za ovo razmatranje, jer se u njoj javlja komad pravog neba rođenog. Nebo, pa makar vidljivo u fragilnosti komada, to pravo nebo neizbrisiv je trag života, slamčica nade, svjetalce na kraju ponorno uskovitlanog tunela. Ono je fiksno u kolopletu nestajanja i ostajanja, o čemu tako zorno govori ova pjesma. I vidim već da bih se
još jednom sunovratio u Skokov Ponor, dulje bih zaronio u prethodnu mu pjesmu Pothodnik koja je zbirci dala ime, ali ću na ovom mjestu morati odoljeti neupitnom i neprolaznom šarmu ove znalački brušene, neknjiškom životnom iskustvenošću prožete poezije. Valja mi, naime, nastaviti traganje za komadima neba, za oku vidljivim nebom i od oka skrivenim nebesima.
                U desetom pjevanju Jame Ivana Gorana Kovačića (1913-1943.) nalazimo izmoždena ranjenika, koji se, premda su mu izvađene oči, iskobeljao iz jame. Nošen neugaslim životnim nagonom, upušta se u izazov nalaženja priključka životu. Nakon uvodne deskriptivne sestine slijedi dulji interludij u kojemu nizom tankoćutnih retoričkih pitanja priziva idiličnu ugođajnost života. Ovdje su nam posebice zanimljivi ovi stihovi:
 
                               Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
                               Što s domaćim šturkom slavi život blag;
                               Gdje su okna s komadićkom neba,
                               Tiha škripa vratâ, sveti kućni prag?
 
I ovdje se, neočekivano, ukazuje živodajno nebo, pa makar se radilo samo o njegovu komadićku, suptilno povezanom s oknima, s tihom škripom vratâ i – kakva li paradoksa! – sa svetim kućnim pragom. I o Jami bi se kao o nadasve upečatljivoj poemi dalo zanimljivo pisati: o neopravdanu izvanknjiževnom (politikantskom) manipuliranju ovom velebnom
pjesničkom tvorevinom što, ovisno o ideološkom predznaku, seže od pretjerana dogmatiziranog glorificiranja do neutemeljena stigmatizirajućeg deplsiranja. No ne bih sada o tome. Pogled mi se smireno zaustavlja na oknima, a asocijacijski me «špurijus» odvodi do antologijske pjesme Okno Nikole Šopa (1904-1982.). Pronašao sam je u danas s nepravom zaboravljenoj Antologiji hrvatske poezije od XIV. stoljeća do naših dana koju su priredili Nikola Milićević i Antun Šoljan (Zora, Zagreb, 1966.). Tri godine nakon objavljivanja na «crnom tisku» (tako mi, fizički slijepi ljudi, nazivamo normalni tisak za razliku od brajice!) knjiga je u Beogradu u šest nezgrapno debelih svezaka tiskana brajicom. Jednog su moga znanca ti svesci od kojih se nipošto ne bih mogao odijeliti podsjećali na zemljišno-knjižne folijante. Riječ je, međutim, o antologijskom izboru naše poezije u kojemu se nađe izvrsnih pjesama kojih u drugim slavnim antologijama naprosto nema. O tome koliko me je puta u životu utješilo i razgalilo čitačko prebiranje po točkastom zrnevlju u njoj sprešane poezije teško mi je govoriti, jer bi mi se prirođenim nystagmusom uznemirene oči začas orosile
bistrim suzama kojih se ne stidim, jer bez njih u mome biću zasigurno ne bi bilo one tankoćutne rahlosti kojom se proniču zamršeno slojeviti procesi ćutilnih pounutrašnjenja iz kojih se – reći će Emil Staiger – iznjedruje gusto neprolazna lirika.
                Promotrimo sada prvi katren netom spomenute Šopove pjesme:
 
                               Nebo mi je koliko i ono.
                               Sa dvije zvijezde rano upaljene.
                               Kroza nj samo večernje se čuje zvono.
                               I po njemu, ko lišće panu sjene.
 
Ogromno, zagonetno nebo ovdje je reducirano na veličinu prozorskog okna. Tu su, međutim, i «dvije zvijezde, rano upaljene». Njihova metaforičnost ostavlja dosta prostora za nagađajuće tumačenje, ali se meni, imajući još uvijek na umu misaonu pozadinu koju generira Skokov Ponor, spontano nameće pitanje: Jesu li ove dvije zvijezde komadi pjesnikova reduciranog neba? Nije, dakako, riječ o uličnim svjetiljkama, jer bi one tu isprva tek metaforičnu nebolikost okna učinile deplasiranom.
 
                Drugi nas katren uvodi u mučaljivo stanje pjesnikove duše:
 
                                Uveče ga bdijenjem osvjetljavam,
                               kada se sa rada vratim smiren.
                               O kako sam tužan kad uz njega spavam.
                               Njim ograđen, njime uokviren.
 
Nebolikost okna ovdje se naglo gubi iz vida. Okno kao izvor svjetla naizgled je u ozračju noći zatajilo. Tužni ga pjesnik osvjetljava vlastitim bdijenjem. Ono je simbol životne uokvirenosti njegova samovanja.
                Treći (završni) katren donosi (i opet!) neočekivano razrješenje:
 
                               Izgledam kao slika pustinjaka,
                               pod sutonom kad ulazi u stan.
                               Ovijen mrežom sjene s rešetaka.
                               Pogružen, sputan, ali obasjan.
 
Pustinjakova obasjanost pobjeđuje sputanost i pogruženost, a fragmentarna nebolikost opet se zrcali u oknu čijoj se nestalnoj esencijalnosti nerazdruživo priključuje njegova uokvirenošću naznačena egzistencijalna dimenzija. Iz ugošajne deskriptivnosti pjesma stubokom prelazi u sferu pomno proćućene duhovnosti kojom su prožete Šopove poslijeratne pjesme iz zbirke Astralije (1961.). Lako je stoga moguće da ćemo ga na ovom nebozovnom krstarenju još koji put susresti.
 Pjesnikinja i prozaistica Vesna Krmpotić (1932.) po svoj je prilici s obzirom na količinu publiciranih pjesama najplodnija hrvatska pjesnikinja. S čisto tehničkih razloga nisam za sada u mogućnosti zagaziti u taj duboki i vijugav rudnik stihova, pa se za sada na ovom mjestu ne mogu pozabaviti ni njihovom duhovnom kakvoćom. No ipak sam u Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva od početaka do danas Vlatka Pavletića (zagreb, 1991.) pronašao snažno intoniranu pjesmu Djetetu u utrobi u kojoj naiđoh na dva zanimljiva stiha što se donekle uklapaju u kontekst ovog eseja:
 
                               Iz cjeline tvog bića bit će izrezan komad,
                               od neba, samo jedna zvijezda.
 
Ovdje nam pjesnikinja ne definira što zapravo podrazumijeva pod nebom, ali je razvidno da je riječ o kategoriji koja je za čovjeka od presudne važnosti. Ono u čemu je u usporedbi sa Skokom određenija njezino je shvaćanje zvijezde kao komada neba. A nebo je za nju konstanta koju za potrebe navedene pjesme ne treba razjašnjavati, jer je pjesma po sebi
zaokupljena sasvim drugim tematskim ugođajem. U maniri sveznajuće matere ona još nerođenom sinu tumači jedincatu skrovitost svoje poapsolućene ljubavi s kojom se – kažu njeni stihovi – ni jedna druga ljubav ne može nositi, ma odakle dolazila. Divno je u poeziji to što je pjesniku u neku ruku ama baš sve dopušteno, pa tako stvara nove svjetove, prekraja
svjetoglede, osporava ili uzvisuje vrednote itd., nudeći nam na promišljanje sve ono o čemu raspreda, a tome ni kraja ni konca.
                Fragmentarnost i parcijalnost neba javljaju se i u mnogim književno irelevantnim tekstovima popularnih zabavnih skladbi, a naiđemo katkada na njih i u tzv. duhovnim šansonama. Nešto više o njima bit će riječi na drugom mjestu u ovoj knjizi. Ovdje ću se prisjetiti još jedne nezaobilazne hrvatske pjesnikinje koja je svoj oštroumno ustreptali poetski pogled opetovano upirala u nebo i nebesa. To je Jozefina Dautbegović (1948-20088.). Iako sam njezino ime već odavno uočio, tek sam se pred nešto više od godinu dana ozbiljno počeo baviti iščitavanjem njene poezije. Uspostavili smo i kontakt elektroničkom poštom, a uskoro potom trebalo je doći i do osobnog susreta. No smrt je ovaj put bila brža. Jozefina je sada – tako se nadam i vjerujem! – u prostranstvu Onosvijeta; krenula je put neba o kojemu je tako rado pisala. U pjesmi Zvijer i lovokradica, napisanoj u Doboju 1983., nalazimo – i opet posve neočekivano - ova dva završna stiha:
 
                               Skupit ću modre krpice neba u dlan, za uspomenu i nadu, samo se bojim
                               čeka me nekada negdje vlastita stupica - prazna.
 
Ova dva stiha nalaze se na kraju jedne izrazito refleksivne pjesme u prozi. Psiholog i filozof o njoj bi mogli ispisati stranice slojevite analize, a mene su privukle krpice neba. I premda bjelodano znam da je uminuće neminovan i legitiman način odlaska s ovoga svijeta, ne mogu suspregnuti čuvstvo sjete što ga oćutim kad čitam njene stihove u izboru što ga je pod naslovom Različite ljubavi. Izabrane pjesme u biblioteci Suvremenici priredio Tonko Maroević (Konzor, Zagreb, 2003.). Izvjesno je da ću se filigranskoj poeziji ove ponosne Bosanke često i rado vraćati, sve u nadi da ću se s Jozefinom Dautbegović u neznani čas rukovati na vratima raja i darivati je svojim nebeskim krpicama.
                Spomenuh raj, taj čarobnom tajnovitošću obavijeni dio (ili možda komad?) neba za kojim teže milijuni ljudi koji se upinju živjeti i djelovati u skladu s vlastitom savješću, ravnajući se pritom prema odavno provjerenim vrednotama. Raj je za neke po načelu pars pro toto sinonim za nebo, što se razaznaje pisanjem tako shvaćenog Neba velikim početnim
slovom. Prevodilačko iskustvo naučilo me je sumnjičavosti spram postojanja sinonima. Nebo neka stoga i dalje bude nebo, čas ono koje se vedri i oblači, čas opet ono u kojemu stoluje Bog. Raj je u ovu moju priču dospio zahvaljujući jednoj pjesmi Bonaventure Ćuka (1903-1940.), franjevačkog pjesnika na kojega me je baš u vrijeme pisanja ovog eseja upozorila Sonja Tomić. U svojoj djetinje iskrenoj, poetski neizbrušenoj pjesmi Hoću li i ja u raj?
pjesnik na ovo pitanje duhovito i produhovljeno odgovara. Njegov ćemo odgovor pomnije promotriti u eseju Nebo i budućnost, a za sada će biti dovoljno citirati prve dvije strofe ove dopadljive pjesme:
 
                               Hoću li, Gospode, i ja u raj?
                               Želim, al' sve se bojim.
                               Jer tamo će biti slava i sjaj,
                               A ja na niskom stojim!
 
                                Već ako imaš gdjekoji kutić,
                               I to je mnogo za me.
                               Stisnut ću tamo se, suhi k'o prutić,
                               Usko je moje rame.
 
U raju koji je sam po sebi «komad» neba skromni franjevac zadovoljan je ako se za nj nađe «gdjekoji kutić».
                Na ovom se tragu našao i popularni radijski voditelj Mario Mihaljević (1951.) u pjesmi Ja se molim..., objavljenoj u zbirci stihova Eterične pjesme (Staro Čiče, 2006.). U pjesmi koja sama sebe tumači između ostaloga čitamo:
 
                               ...Ja se molim da nitko živ
                               nizašto ne bude kriv
                               da svatko ima koliko mu treba
                               da ima samo svoj komadić neba...
 
Zahvaljujući svojoj voditeljskoj ulozi, Mihaljević je ovu kao i mnoge pjesme iz svoje zbirke često i rado recitirao u svojim emisijama. U mnogima od tih pjesama vidljiv je trag osobne katarze. Pjesniku, doduše, nije uvijek polazilo za rukom osloboditi se efektno sročene banalnosti glagoljive konzumne poezije koja se mjestimice opasno približava kiču, ali se u
tim jednostavno građenim, nepretencioznim pjesmama kratkog daha nađe i lijepih stihova koji svjedoče o željkovanom napuštanju nekad izrazito kurentnih manira hedonističke razbarušenosti, kako bi do izražaja napokon došli i neki drugi, nehinjeno filantropski natopljeni registri pjesnikova senzibilnog bića koje bi, bude li dovoljno ustrajnosti, moglo doživjeti i viši stupanj medijski neatraktivne raskajanosti.
                I tako smo s Mihaljevićevim komadićem neba prispjeli na odmorište na kojemu ima smisla predahnuti. Taj predah neka nas okrijepi i pripremi za nastavak misaonog plovlenja nebom. U ogledu koji slijedi zagazit ćemo u njegovu dubinu. Na tu novu ugođajnost mogli bi nas pripremiti uvodni stihovi 130. psalma:
 
                               Iz dubine, Jahve, vapijem tebi:
                               Gospodine, čuj glas moj.
                               Neka pazi uho tvoje
                               na glas moga vapaja.
 
Psalam ide dalje, ali će naše razmišljanje poći svojom stazom. Nakon predaha, kad nastavite sa čitanjem, sve će vam se ubrzo razjasniti.
 
 
 
Dubina Neba
(Misaoni i pjesnički svijet Josipa Sanka Rabara)
 
Vapaj s početka 130. psalma iz prethodnog nas je eseja uveo u ogled o književnom stvaralaštvu Josipa Sanka Rabara. Riječ je o čovjeku kojega sam upoznao prije više od trideset godina, u vrijeme dok smo obojica još bili studenti. No do bližeg poznanstva došlo je tek sredinom devedesetih. Tom prilikom donio mi je četiri svoje objavljene knjige. Želio je da
pišem o njegovu književnom radu. U to doba već sam se počeo služiti računalom prilagođenim za slijepe, pa je šansa da njegove tekstove pročitam bez prethodnog ozvučenja bila realna. Nekoliko godina kasnije elektroničkom mi je poštom poslao još tri svoja rada.
Otvarao sam povremeno te datoteke, ali se – tko zna zbog čega – još uvijek nisam bio spreman udubiti u iščitavanje. Očito sam od nečega zazirao. Opravdavao sam se prevodilačkom prezauzetošću, a to je velikim dijelom doista odgovaralo stvarnosti. I opet je prohujalo nekoliko godina. Sanko je (pod tim sam ga imenom najprije upoznao) bio uporan.
Nazvao me usred jednog vrelog ljetnog popodneva 2006. godine. Čuo je da sam objavio zbirku pjesama i htio bi o meni i mojim pjesmama napisati nešto za „Kanu“, trebala bi mu i moja fotografija... U to sam vrijeme proživljavao nemilu duševnu krizu. Hrpa neprevedenih tekstova kojima su dijelom već prošli rokovi dogovoreni za objavljivanje (teško prevodive znanstvene knjige [Dahlhaus, Harnoncourt, Otto], suptilni književni i teološki tekstovi [Sebald, Schimmel, Rahner]), opasno naslućivanje egzistencijalnih nevolja (višemjesečna suša na tekućem računu), ubitačna nesanica iz noći u noć uzrokovana unutarnjim tjeskobama – samo su neka obilježja stanja u kojemu sam tavorio tih olovnih srpanjskih i kolovoških dana. Sanko se nije dao smesti; uz moj nevoljki pristanak došao je i zapahnuo me nekom
neobičnom vedrinom koju do tada kod njega nisam poznavao. S mukom sam na koncu ipak pronašao knjigu i fotografiju. Kad je otišao, glasno sam obećao samome sebi da ću, čim barem malo «dođem k sebi», naći načina da se detaljnije pozabavim Sankovim knjigama. S obzirom na to da sam prije petnaestak godina u Beču pohađao edukaciju iz logoterapije i egzistencijske analize temeljene na spoznajama i osobnim iskustvima Viktora E. Frankla, sâm sam sebe jednog jutra krajem kolovoza nakon nekoliko minuta stajanja pod hladnim tušem strogo pozvao na red, čineći grčevit napor odupiranja zapadanju u depresiju. Vapio sam poput netom spomenutog psalmista, molio Boga da mi prosvijetli pamet, hvatao sam se za slamčicu smisla i zrnce vjere, prisjećajući se nekih ranijih teških situacija koje sam nekoć
uzmagao svladavati.
                Brdo neprevedenih tekstova nije više moglo čekati da se dogodi čudo. Svojski sam navalio na posao, nije išlo lako, ali nisam uzmicao. Led koji je do tada tvrdokorno odolijevao ljetnoj žezi napokon je bio probijen. Uskoro su se pokazali vidljivi rezultati; tri od šest knjiga dovršio sam do kraja te godine. O depresiji koja mi je opasno prijetila više nisam razmišljao, a i stanje na tekućem računu počelo se popravljati. Znao sam da se više nikada ne smijem dovesti u sličnu nevolju. Ispričao sam se svojim izdavačima, a oni su me, shvativši ponekad i ono što ne bih izrekao, istinski hrabrili, bodreći me da ne posustanem. Tako sam 2007. godine dovršio i ona tri preostala prijevoda. Kad je najzad sve bilo gotovo, spontano sam se sjetio onog obećanja samom sebi da ću pročitati Sankove knjige. U međuvremenu sam dao skenirati i one četiri knjige koje su godinama stajale na polici u istoj onoj vrećici u kojoj mi ih je Sanko svojedobno darovao. Čitanje je urodilo raznoraznim ukusnim plodovima, a jedan od njih najzad je i ogled što ga upravo čitate!
 
Skok u dubinu
 
Već sam napomenuo da sam od uranjanja u Rabarovo pisanje pomalo zazirao. Znajući da je filozofski obrazovan i sjećajući se nekih davnih susreta prilikom kojih ga misaono nisam baš uvijek mogao najbolje pratiti, bojao sam se da tu njegovu refleksivnost neću moći pravilno shvatiti. S druge sam pak strane od njega samoga čuo da se svojedobno liječio na psihijatriji.
Spram te činjenice nisam, dakako, imao nikakvih unaprijednih predrasuda, ali – da budem posve iskren – ipak sam osjećao neku malu nelagodu. Očito, dakle, nije još bilo došlo vrijeme našeg susreta na intelektualnoj, ili - bolje rečeno - na duhovnoj razini. Moralo je proći desetak godina.
                I kad sam se konačno bio spreman upustiti u avanturu čitanja, dogodilo se nešto neočekivano. Sanko mi je, naime, u studenom 2007. godine elektroničkom poštom poslao novonapisani tekst pod naslovom Iskrice Tajne, ne poprativši to nikakvim dodatnim pojašnjenjem. Radoznao kakav već jesam, nošen odlučnošću da konačno izvršim staro (i novo) obećanje, počeo sam čitati tekst koji se sastoji od svojevrsna prologa i niza aforizama.
Ispalo je kao da se sve dogodilo slučajno, ali slučaja, dakako, u tim stvarima nema, a ne može ga ni biti. Već nakon prvih pročitanih odsječaka bilo mi je jasno da mi je sam autor nehotice podario svojevrstan ključ kojim je moguće zakoračiti u njegov mentalni, pjesnički i duhovni svijet. Zazor i nelagoda netragom su nestali, a ja sam se našao pred nadasve slojevitim štivom koje me je nedvosmisleno pozivalo na odrešit skok u dubinu.
                Dubina u koju me je poveo Josip Sanko Rabar bitno je drukčija od one iz koje je zavapio psalmist na početku 130. psalma. U toj hodočasničkoj pjesmi vapaj se javlja kao pokajnička reakcija na spoznaju o zaglibjelosti u grijeh, iz čega nas jedino može izbaviti beskrajno i ničim nezasluženo Božje milosrđe. Rabarova je dubina, međutim, nešto sasvim drugo. To je dubina Neba u koju je uprt njegov tragalački pogled. I baš mi se sintagma dubina Neba čini nadasve pogodnom da posluži kao naslov i provodni motiv ovog ogleda.
                Ključ što mi ga je Rabar priskrbio u spomenutom tekstu (ovaj rad je pod naslovom Iskrice Tajne objavljen u časopisu Obnovljeni život, 3/2008, str. 357-353) raspršio je, doduše, raniji zazor i nelagodu, ali je ono što je potom uslijedilo bio poprilično krupan zalogaj koji nije moguće tek samo tako brzinski sažvakati. Riječ je, naime, o tekstu što ga je autor godinama odgađao napisati, bojeći se da ga većina čitatelja ne bi pravilno shvatila. Bez ikakva uvijanja i okolišanja on nas suočava s mogućom upitnošću glede vjerodostojnosti mističnih iskustava što ih je svojedobno nadasve bolno proživljavao. Ta upitnost nadaje se iz meni do tada samo u naznakama znane činjenice da je u nekoliko navrata bio podvrgavan psihijatrijskom liječenju. Iskrenost s kojom je o tome pisao zadivljujuća je; rekao bih, štoviše,
bez eufemistične zadrške da se, s obzirom na mogućnost s time povezane autorove stigmatizacije, ovdje čak radi o primjeru osebujne građanske hrabrosti. Dojam povezan s divljenjem kod mene se (ne samo u vezi s time!) sačuvao i nakon pomnijeg bavljenja Rabarovim književnim stvaralaštvom. U esejističkom promišljanju koje nema izrazitijih
pretenzija znanstvene naravi ima, dakako, smisla govoriti i o divljenju.
                Dubina na koju mislim kad je riječ o tom neobično zanimljivu književnom i publicističkom opusu priziva raznorazne registre toga semantički katkada zbunjujuće slojevitog pojma. S jedne je strane lako zamisliva dubina naizgled bogopraznog ponora, onog strašnog bezdana koji zjapi ništavilom praznine. To je onaj ponor o kojemu govore duhovno prekaljeni mistici, a Rabar – sklon sam mu vjerovati! - itekako dobro zna što je tu na stvari.
No s druge je strane također riječ o dubini u koju nužno valja zagaziti, jer u sebi krije neslućene duhovne dragocjenosti za kojima žudno čezne svaki čestiti tragač za puninom Duha. S ovom ćemo se netom spomenutom dubinom možda ipak ponešto lakše nositi, ali nam valja vidjeti kako da se približimo onoj prethodnoj. Baš se s njom Rabar morao suočiti na ponajteži način što ga je mučno i zamisliti. Dugo sam razmišljao o autorovoj zapanjujućoj smionosti prilikom donošenja odluke da to svoje nadasve intimno, sablasno i za tzv. zdravu pamet krajnje opasno iskustvo zaodjene u tekstualno ruho. Evo kako on o tome piše u prologu svojih uzavrelih «Iskrica»:
 
                Mi ljudi imamo naviku da sve trpamo pod općenitosti i općenitostima tumačimo sve, pa nam izmiče sasvim pojedinačni slučaj vjere i njegova paradoksija. Oni koji su čitali Kierkegaardovu knjigu «Strah i drhtanje» mogu pratiti što pišem o svojoj vjeri. Ja ne kažem da su psihički bolesnici mistici, već samo to da u svemu postoje izuzeci. A u izuzetak je gotovo nemoguće povjerovati. 
                U mene su strahotno bolno ludilo i mistika povezani, u prvome sam bio kušan, u toj strašnoj paklenoj tami Bog je vrcao milost i vjeru za mene. Bez pakla ludila ne bi bilo ni raja mistike. Vjera mi je darovana u najdubljem mraku. Bez tog najdubljeg mraka, straha i drhtanja, ne bi bilo ni kasnijeg svjetla Božje ljubavi. Dapače usuđujem se tvrditi da me upravo tim ludilom Bog izabrao, i da je to potpuno odsustvo milosti bila njegova izvanredna i vrhunska milost. To je paradoks križa. Tko ne razumije paradoks križa neka ne čita dalje.  
                Moje neizdrživo ludilo bilo je veliki križ i, paradoksalno, velika Božja Ljubav. Psihičke bolesti koje nisu veliki križ mogu postati kronične. Samo veliki križ, zbog Božje pravde, traje kratko. Mali se križevi mogu odvući u nedogled. Ja u ludilu nisam imao ni pojma da je to križ, već sam živio pakao.
Pakao je bio vječan. Svaka nada u njemu mogla je biti samo protiv svake nade. Tek kada sam u vrućici muke izustio u sebi: «Ja sam Sotona!» Pala je napolju s neba smirena kiša i bol unutarnje vatre je popustila.
 
Mislim da je nakon ovih nekoliko redaka razvidno zašto sam razmišljao, osjećajući kako mi cijelim bićem prolaze nemili srsi. Sanko Rabar uzmogao se oduprijeti snagama tame koje su ga pogibeljno vukle u paklenu dubinu ponora iz kojeg ne bi bilo povratka. Citirane su rečenice autorova najosobnija onodobna životna zbilja koju je nakon dugogodišnjeg oklijevanja smjelo ugradio i u svoju literarnu pojavnostt. Trajnim premještanjem u fikcionalnost te grozomorne rečenice ništa ne gube od svoje životnim tijekom opečaćene vjerodostojnosti, zorno svjedočeći u prilog shvaćanju da se književno
djelo u mnogim slučajevima može lakše razumjeti na temelju pomnijeg proučavanja nekih momenata autorova života koji su na ovaj ili onaj način povezani s nastajanjem njegova djela. Ne bih, dakako, s naglašavanjem ovog svog shvaćanja u kojemu jamačno nisam usamljen htio odviše pretjerivati, ali mi se ne sviđa ni ona kategorična krajnost u kojoj se djelo prilikom interpretacije potpuno odvaja od autora.
                Vratimo se sada onoj drugoj dubini Rabarove poezije, proze, meditacija i eseja za koju sam maločas ustvrdio da ćemo se s njom možda ponešto lakše nositi. Pažljiv čitatelj primijetit će zadršku izraženu ovim «možda». Probijanje kroz mjestimice zamršenu gustoću Rabarove istančane refleksivnosti, poetske razigranosti i duhovne raspjevanosti nije nimalo jednostavno. Kada se u književnosti pojavio s prvom objavljenom zbirkom lirske proze pod naslovom Igračke (CKD, Zagreb, 1984.), bilo je jasno da je riječ o pjesniku koji se svojom poetikom nije uklapao u tzv. semantički
konkretizam koji je 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća uvodio hrvatsku poeziju u nedovolno proučena talasanja postmoderne. Važno je, međutim, znati da je Sanko Rabar bio izrijekom primijećen, našavši se i u nekim antologijama. Primijećenost, doduše, još nije značila ozbiljniju recepciju. Put poezije do čitatelja ionako je nepredvidiv. Važno je da su pjesme nekako dostupne, a ako imaju književnu vrijednost, sigurno će ih jednm netko pažljivije iščitati. 
                Spomenuta zbirka sastoji se od pet pjesničkih ciklusa. Tematska raznolikost smjesta je uočljiva. Naslovljenost svake pojedine prozne minijature misaono nas usmjerava, ali se iza naslova često skriva nešto sasvim drukčije od onoga na što sam naslov izvanjski upućuje.
Jezična razigranost, apstraktna slikovitost, intrigantna refleksivnost samo su neke od karakteristika ove lirike koja se u slobodnom nizanju rečenici podređenih proznih redaka doima posve prirodno. Ima tu tekstova koji se čitatelju dublje urežu u pamćenje. Kod mene se to dogodilo s minijaturom Narcis koja se nalazi pri kraju ciklusa Junaci i čudovišta:
 
                Kada je Narcis ugledao svoju sliku u zrcalu izvora, nije mogao podnijeti taj sjaj ni ljepotu.
Ustuknuo je. Lik boga koji sama sebe udvostručuje plesao mu je pred očima. (Čuvaj se ogledala, čovječe!)
                Prokletstvo Erosa palo je na kristalni užas ogledala. S bliještećih vrhunaca Olimpa survala se lavlja samoća u prostor između dva para oprženih očiju.
                Jaje se zatvara u brončanu kuglu. Narcis silazi u vlastitu maternicu. Rađanje izopačuje svoj smjer. Savršena ljubav, plameno božansko biće, sve predano rađanju drugih bića, uhvaćeno je u smrtonosnu stupicu te mora pošto-poto izaći! Uvrće se u sebe, iznutra se beskrajno odbija od zidova kugle-ogledala, do usijanosti, do eksplozije koja će poroditi još jedan jalovi svemir.
 
                Narcisa obli ledeni znoj te krikne:
                - Nikad ne postao bogom!
                Odgovori mu tek jeka.
 
Na kraju ostaje jeka. Odakle dolazi ta jeka? Ako kažem: «Iz dubine!», nipošto ne navodim vodu na svoj esejistički mlin. Dubina ove prozno tkane poezije refleksivne je naravi. Ona nas, međutim, tom svojom raspupalom misaonošću brižljivo baždari za neke druge, za neke zahtjevnije dubine u koje nas u duhovnoj potrazi za Nebom vodi Sanko Rabar.
                Jedanaest godina nakon Igrački pojavila se još jedna knjiga Rabarove poezije.
Zagrebačke Školske novine su 1995. objavile knjigu pod naslovom drvodjelja & Riba, koju je jezgrovitim pogovorom popratio Zvonimir Mrkonjić. U knjigu su se smjestile dvije poeme kojima je Rabar kao samonikli pjesnik učvrstio svoje mjesto u korpusu suvremenog hrvatskog duhovnog pjesništva. I nadalje snažno naglašena refleksivnost izdiže se na razinu filozofične meditativnosti, otvarajući sve više prostora pjesnikovim spiritualnim stremljenjima. Ove su poeme svojevrsne poetske meditacije nad kojima je čitajući nužno zastajkivati i prepuštati se ritmu i tijeku pjesnikove misli, dopuštajući da ono što je pjesnik u procesu lirskog pounutrašnjenja zaodjenuo u alegorijsko ruho zgusnute simbolike nađe svoj put do one skrivene razine na kojoj će i čitatelj oćutjeti bilo ove iskonske lirike kojoj zatim više neće biti
potrebno nikakvo daljnje tumačenje. Oprimjerit ću to svoje shvaćanje početkom «Pete rane» iz Drvodjelje:
 
                Ovo je drvo osramoćeno
                ovako golo
                izbodeno
                ljudskim nasrtajima
                Ovo drvo toči krv ljudsku
                neljudsku
                u pore u kore u srčiku
                u čavle
                Krv neoprana
                krv što pretječe
                krijepi
                Tu se proslavila čak i sramota
 
                Dubina Rabarove esejističke misli posebice plijeni u njegovim tekstovima o likovnoj umjetnosti. O tome je povodom objavljivanja knjige Veronikin rubac (FTI, Zagreb, 1988.) afirmativno u Kani pisao Mislav Ježić. Čitajući ove «Meditacije pred slikom», uistinu sam uživao. Kako mi s obzirom na sljepoću svijet likovnosti baš i nije dostupan, Rabarova su mi razmišljanja i razjašnjenja s navođenjem čitava niza uočenih detalja i s njima povezanih asocijacija vidno širila obzorje, razbukavajući u meni maštu koja pronalazi svoj vlastiti način gledanja što se zbiva bez sudjelovanja fizičkih očiju.
 
Blago iz bilježnice
 
Josip Sanko Rabar vrstan je publicist. Kao inventivan kolumnist desetljećima je zapaženo prisutan u hrvatskom kršćanskom tisku. U njegovu publicističkom stilu snažno je na djelu i autorov pjesnički duktus. Posebno mjesto u ovom dijelu Rabarova opusa nedvojbeno zauzima nedavno objavljena knjiga koju s osobitim zadovoljstvom potpisujem kao urednik. To su Zagrebačke razglednice (Karista, Zagreb, 2008.).
                Sada slijedi neznatno izmijenjeni tekst pogovora ovoj knjizi koji je u trenutku pisanja već bio zamišljen kao sastavni dio ovog ogleda.
 
                Dopisnicama je odzvonilo. Nije ih samo nestalo iz naših poštanskih pretinaca, nego su se čak izgubile iz leksika današnjih adolescenata. Za razliku od poštanskih karata (dopisnica) razglednice još uvijek postoje, iako ih, doduše, sve rjeđe nalazimo u poštanskim pretincima. I one su, naime, već našle svoju inačicu u obliku elektroničke razglednice.
                Zagrebački književnik Josip Sanko Rabar (1946.) na dopadljiv se način potrudio da pojam razglednica nadživi svoje uobičajeno značenje. Pred nama je knjiga sastavljena od pedesetak kraćih tekstova koje bismo ovom zgodom mogli nazvati poetskim glosama. Ne bismo, doduše, u poetološkom smislu mogli ostvariti potpunu pojmovnu preciznost, jer se radi o tekstovima koji u nekim slučajevima fungiraju kao mali eseji, katkada se na temelju fabularnosti približavaju izražajnosti kratke priče, a ponekad ih, osobito kad je riječ o tekstovima koji se bave likovnom umjetnošću, doživljavamo kao svojevrsne likovne meditacije. Svaka je «razglednica» potkrijepljena prikladnim citatom kojim se do stanovite
mjere trasira smjer autorovih opažanja i razmišljanja.
                Kršćanska obiteljska revija Kana Rabarove je «razglednice» svome čitateljstvu podastirala od siječnja 1995. do srpnja 2003. godine. Tek sada, međutim, ovako ukoričene, predstavljaju one svojevrsnu dragocjenost. Autor je samo izvanjski nalik lutajućem novinaru koji s bilježnicom u ruci i s torbom preko ramena neumorno obilazi svoj rodni Zagreb,
otkrivajući na raznoraznim razinama njegove urbane pojavnosti detalje koji su svojom upečatljivošću naprosto neodoljivi do te mjere da moraju biti preneseni u kontekstualiziranu protočnost esejističkog diskursa. Najvećim dijelom se u ovim tekstovima pojavljuje nenametljiv pripovjedač koji, unatoč govoru u prvom licu, ostaje u drugom planu, ponekad
gotovo nezamljetljiv. Pažljivim pogledom promatrača koji ciljano fokusira svoje motrenje krstari autor Zagrebom, vodi nas u mnoge njegove stare i nove četvrti, obilazi crkve i sajmišta, razgleda kuće i ustanove, odgoneta i analizira zidne grafite, zaviruje u raznorazne pojavnosti gradske svakodnevice, snima sumornu sadašnjost, propituje neprožvakanu
prošlost, sanjarski (kadšto apokaliptički) naznačuje maglovitu budućnost i na neki pomalo zavodljiv, pače šarmantan način sve dublje nas uvlači u svoje istančano viđenje Zagreba što se ni po čemu ne podudara s uvriježenim dnevnopolitičkim stereotipima iz kojih nelijepo izranja populistički forsirana slika željkovane metropole koja naoko u svemu može parirati europskim i svjetskim prijestolnicama.
                U ovim su «razglednicama» jasno prepoznatljive otprije poznate karakteristike Rabarova pjesničkog i esejističkog stila. Odmjerena misaonost koja ne opterećuje čitatelja zamornom erudicijom, detaljizirana plastičnost i upečatljivost opisa, brižljiv odabir i bogatstvo funkcionalno korištena leksika, tematska raznolikost u kojoj se isprepliću statičnost deskripcije i dinamičnost pulsiranja promatranog grada samo su neke od lako uočljivih značajki Rabarova literarnog diskursa po kojemu je već više od četvrt stoljeća prepoznatljiv (s nepravom nedovoljno istican) agens na hrvatskom književnom obzorju.
                Osim u Kani neki od ovdje sabranih tekstova bili su emitirani u emisiji Hrvatska proza koju na III. programu Hrvatskog radija uređuje Boris B. Hrovat. Za jednu od ovih emisija uvodnu je bilješku napisao Ante Matijašević. Njegov komentar Rabarovih Zagrebačkih razglednica završava ovim riječima:
                Ispisujući taj vrtlog suodnosa u vrtlogu vremena, dramu vremena, u kojoj njeni likovi ostaju na sceni prema dosuđenom vremenu trajanja, pri čemu je i pisac iz gledališnog uvučen u zbivajući prostor, Rabar nam otkriva na osebujan način vlastitu napetost između prolaznosti i vječnosti. U svakom slučaju - a to je uvijek posljedicom poetskog pristupa - stvari što nam ih je Rabar opisao, više nećemo moći gledati onako kao što smo ih gledali prije njegovih zapisa. To će reći:
njegov ih je pogled, njegova misao izmijenila, tako da ta misao o stvarima, za onoga tko je upozna, postaje novim svojstvom samih stvari.
                Nedvojbeno je, dakle, da je pred nama osebujno djelo zrelog autora kojemu je pošlo za rukom na ovim stranicama izbalansirati novinarsku iskričavost, promatračku objektivnost i literarnu profinjenost pisanja. Osim netom spomenute «napetosti između prolaznosti i vječnosti», sadrži ova knjiga još neke napetosti koje je, unatoč mjestimičnoj zgusnutosti kazivanja, čine ugodno čitkom. Bjelodano je, naime, da Rabar svoj rodni Zagreb voli iznad svega. Poduhvativši se zadatka minucioznog portretiranja grada s kojim je intimno povezan, autor uvjerljivo ostvaruje nužnu kritičku distanciranost, ugradivši u nju nepatvorenu iskrenost koja nam vidno daje do znanja da sva uočena trošnost i oronulost Zagreba, združena s indiferentnošću i ignorancijom za to odgovornih gradskih institucija, duboko pogađa i samog autora, o čemu svjedoče slikoviti snovi od kojih su neki opisani u ovoj knjizi. Iz «razglednica» je zorno razvidna činjenica da živimo u vremenu sve težeg preživljavanja s kojim se takozvani mali čovjek često ne umije primjereno nositi.
                Poput mnogih optimističnih sugrađana i autor se uzmaže uhvatiti za spasonosnu slamku nade, pa tako na ovim stranicama ima i vedrih tonova. Izvjesno je, međutim, da će ova knjiga tijekom vremena poprimiti trajnu vrijednost autentična dokumenta zagrebačke stvarnosti na razmeđu tisućljeća. Očekivati je da će istinski ljubitelji Zagreba otkriti širok spektar kritičkog motrenja iz kojega će izroniti nove mogućnosti konstruktivna angažmana za dobrobit Zagreba i Zagrepčana.
 
Dubinski dijalog s Bogom
 
Nakon prelistavanja razglednica koje više nije potrebno ograđivati navodnicima evo nas opet u znanoj nam rabarovskoj dubini. Nismo je zapravo ni napuštali. Naslovna sintagma ovog ogleda uzeta je, naime, iz razglednice o Mostu slobode. Uz razglednicu s naslovom Zvjezdarnica pribilježena je bugarska narodna izreka koja glasi: «Ako ti se zemlja ljulja, drži
se za nebo.» U vremenima poput današnjih ove bismo se izreke često mogli prisjetiti, jer mi se čini da ljudi kojima je povjerena odgovornost za svijet s tom odgovornošću sve lošije izlaze na kraj, pa nas zbog toga spopadaju nevolje poput globalnog zatopljenja, recesije, rasapa vrijednosti i sve tako redom, pri čemu nam se djelovanjem masovnih komunikacijskih medija želi nametnuti spoznaja da živimo u vremenu koje je na temelju najbržeg priliva kojekakvih
informacija dosegnulo najveći mogući civilizacijski napredak.
                Razgovor s Bogom – baš te tri riječi uobličuju naslov za sada još uvijek neobjavljene zbirke pjesama u kojima se samozatajno zrcali sukus sveukupnoga Rabarova književnog stvaralaštva. Naslovi knjiga kao što su Umjetnost i vjera (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.) ili Pjesme bratu Suncu (Alfa, Zagreb, 2008.) naizgled su intrigantniji od naslova zbirke koja – kako mi reče autor – «čeka da dođe na red». Stjecajem okolnosti za koje vjerujem da ipak nisu slučajne bio sam u prilici pročitati je prije mnogih drugih Sankovih knjiga. Taj «razgovor», premda se izvanjski čini tečnim i jednostavnim, dubinski je autorov dijalog s Bogom. Nije opterećen zbunjujućim riječima i slikama, neposredan je i iskren, intiman i povjerljiv, razigran i jezgrovit. Zbirka se u meni poznatom obliku sastoji od četiri zasebne pjesničke cjeline, dok se svaka od njih dijeli na po nekoliko numeriranih minijatura sastavljenih od po nekoliko slobodnih stihova. Prva cjelina stoji pod naslovom koji je ujedno i nadnaslov same zirke. U njoj pod brojem 1 i 2 nailazimo na ove stihove:
 
1.
 
                Dođi, željan sam tvoje blizine.
                Miluješ me mojim vlastitim riječima.
                I svaki novi redak nova pustolovina.
                Između dviju mojih riječi uniđeš ti i one zazvuče u čudnome suglasju.
                Odakle ti ta moć da spajaš nespojivo,
                premještaš rijeke mojih misli
                i krute riječi otvaraš neizrečenom?
                Rekao sam, ali i ti si dodao svoje.
 
2.
 
       Ne ranjavam li te ovim riječima kao batinama?
       Nisam li grub kada te grabim rečenicom i pišem slovima?
       Ti šutiš i gledaš me u oči.
       Riječi su tako tvrde, gorde, grde.
       Tako često prazne.
       Kako da istkam od riječi tebe koji si Riječ sama?
        Ti šutiš i gledaš me u oči.
               
                Josip Sanko Rabar umije kao pjesnik biti izrazito duhovit i domišljat. Osobit primjer za ovu moju tvrdnju svakako su njegove Molitve s ruba. U ovoj neobjavljenoj zbirci (upravo od autora saznajem da će uskoro biti tiskana!) naći ćemo pedeset fiktivnih molitelja (agnostik, anarhist, bolesnik, intelektualac, mrziteljica, plaćeni ubojica, političar, retardirani, siromah itd.). Način na koji se Rabar uživljava u svakoga od njih, stavljajući mu u usta tekst koji bi on i realno mogao izgovoriti, izuzetno je zanimljiv i originalan, svjedočeći o tome da Rabar, kako god bio zaokupljen transcendentnim, ipak čvrsto hoda ovozemljem, čas začuđeno, čas opet trijezno promatrajući svijet oko sebe. Ilustrirat ću to navođenjem druge i treće kitice iz molitve u kojoj se za riječ javlja postmoderni prevrtljivac:
 
                Dok su moji prezreni i odbačeni
                prijatelji puni nade
                sretan sam i život ima smisla
                no, kada izvjese zastavu pobjede
                i kada postaju probitačni
                za crve i zmije, što dogmižu k njima
                za moćne, za pohlepne, za bljutave
                za sve što žude vlast
                i žele biti "autoriteti"
                domovina je moja nalik kometi
                brzo nestaje s neba
 
                Moja pamet treba baš to nebo
                čisto, bistro, tiho
                nedotaknuto, neizrečeno
                uvijek iznova građeno
                izgubljeno
                i stečeno
                uvijek iznova izboreno
                izdano
                krivotvoreno
                eh, Bože, nisi li to ti?
 
                Zaključiti je da je Bog temeljna okosnica Rabarove inspiracije kojoj se obilato nadahnjuju kako njegov misaoni tako i njegov pjesnički svijet. On mjestimice piše i govori o svojim mističnim iskustvima. S obzirom na to da bih u ovom ogledu nužno htio ostati u ozračju literarnog diskursa, mistikom se, premda me silno privlači, ovdje ipak ne namjeravam
baviti. Ono što, međutim, bez krzmanja mogu ustvrditi nedvojbena je činjjenica da se pri čitanju Rabarove poezije ugodno i sabrano osjećam, jer me ona nenametljivo potiče na moje osobno meditativno uranjanje u duboka prostranstva duhovnosti. Stoga vjerujem da će ova proćućena poezija i nadalje biti važan dio moga omiljenog duhovnog štiva.
                U dubinskom dijalogu očekuje se da do riječi dolazi i onaj drugi sugovornik, u ovom slučaju Bog. U Rabarovoj bujnoj imaginaciji to se često događa. Iz toga se vrela trajno napaja njegova uzbibana stvaralačka matica, šireći se u rijeku koja će – ako Bog da! – još dugo meandrirati hrvatskim književnim krajolicima. Pjesnik će se, zamišljeno zagledan u Nebo, i u budućnosti boriti s raznoraznim dubinama, uvijek nalazeći snage da im se odupre, osobito pak ako zaprijete na način koji je svojedobno tako burno iskusio.
                Iako bih se na Sankovoj putanji još dugo suputnički mogao zadržati, mijenjam smjer plovidbe, kako bih čitatelje uveo u duhovno stvaralaštvo jedne zagrebčke Židovke s kojom me godinama povezuju dobro susjedstvo i lijepo prijateljstvo.
 
   
 
 
Nebo na Zemlji
(Duhovna proza Jasminke Domaš)
 
Pohvala interkulturalnosti
 
Godina 2008. bila je na međunarodnom planu proglašena godinom interkulturalnog dijaloga.
U Hrvatskoj se nažalost toj činjenici nije poklanjala osobita pozornost. Ne kažem da nije bilo manifestacija koje se mogu podvesti pod ovaj moto, ali tvrdim da ih nije bilo dovoljno, jer je potreba za njima više nego evidentna. Interkulturalnost i multikulturalnost pojmovi su koje danas širom svijeta sve češće čujemo. Na fakultetima se osnivaju nova studijska usmjerenja za proučavanje kulturologije, kulturalne antropologije i sl. Netko će se s pravom zapitati radi li se tu o nekim aktualnim trendovima koji će biti kratka vijeka, ili je riječ o novom shvaćanju svega što danas na bilo koji način dovodimo u povezanost s kulturom.
                Ogled o duhovnim aspektima književnog opusa Jasminke Domaš (1948.) neće, doduše, dati decidiran odgovor na netom spomenuto pitanje, ali će zasigurno pomoći da fenomenu inter- i multikulturalnosti pristupamo s budnijom pozornošću.
                Premda sam Jasminku Domaš posredstvom radio-valova već odavno zamijetio, cijeneći najprije njezin novinarski, a kasnije i njen bogoslovni stil, do našeg osobnog susreta došlo je krajem kolovoza 2002. godine. Posjetila me je u mom stanu u Palmotićevoj ulici.
Razgovor je vrlo brzo izgubio svaki trag usiljene konvencionalnosti. Stubokom se pretvorio u susret dviju srodnih duša koje se zanimaju za mnoge stvari i pojave u svijetu koji nas okružuje, nalazeći čitav niz dodirnih točaka i tema koje nas slično zaokupljaju. Dvije su silnice, dakako, daleko najizraženije: Svevišnji i umjetnost riječi!
                Nakon ovog uvodnog uslijedilo je još nekoliko susreta koji su se vrlo često zbivali u slastičarnici u Petrinjskoj ulici («Kod Šime»). U moje računalo od njenih je tekstova najprije stigla Rebeka u nutrini duše (Židovska općina Zagreb i KC Miroslav Šalom-Freiberger, Zagreb, 2001.), dopadljiv roman sazdan od četrdeset međusobno usko povezanih crtica koje kadšto djeluju kao kratke priče, katkada opet kao dnevnički zapisi. S obzirom na to da je roman u moje ruke dospio popraćen molbom autorice da vidim što bih mogao učiniti da se prevede na njemački, pažljivo sam ga iščitavao. Predložio sam da se prevodilački posao povjeri düsseldorfskoj Zagrepčanki Hedi Blech-Vidulić. Riječ je o osobi s kojom me više od četvrt stoljeća povezuje prijateljstvo koje se oblikuje i razvija na njemačkom jeziku. Stjecajem kojekakvih okolnosti taj je jezik u mom životu postao mnogo više od važne egzistencijalne poluge. On je za mene – osobito na spiritualnoj razini – snažan zamašnjak čijom se krepkom energijom formiraju mnoge moje misli, a one, objedinjene u procesu što ga nazivamo mišljenjem, po shvaćanju Wilhelma von Humboldta s jezikom (bio on hrvatski ili njemački)
tvore nedjeljivo jedinstvo. Želeći do kraja pojasniti uzajamnost jezika i misli, Karl Kraus ide još i dalje, pa tako u jednom aforizmu iz zbirke Pro domo et mundo (Disput, Zagreb, 2006. – hrv. prijevod) nalazimo ovu pregnantnu formulaciju:
                Jezik je mati, a ne sluškinja misli.
                Netko će se možda zapitati zašto sve to bilježim baš u ovom esejističkom promišljanju posvećenom Jasminki Domaš. Mogao bih se vrlo spretno izvući nehotičnim slijedom asocijacija što mi se doista često događa pri pisanju, ali kako vjerujem da čak ni u toj neciljanoj protočnosti iznenada pobuđenih misli nema slučajnosti, brzo nalazim valjano
objašnjenje. Imajući na umu nedavnu usredotočenost Europe na interkulturalni dijalog, pišem o stvaralaštvu zagrebačke Židovke rođene u bosanskoj Banjaluci, spominjući pritom Njemicu koja u Zagrebu živi gotovo pedeset godina. Misao mi najzad skreće na važnost njemačkog jezika u kontekstu moga osobnog duhovnog ustrojstva, a austrijski Židov Karl Kraus (1874-1936.), itekako svjestan zlehudog usuda koji je već za njegova života intonirao uvertiru kasnijeg holokausta, britko i briljantno ispisuje na tisuće stranica baš na tom njjemačkom jeziku koji je u prvim godinama poraća mnogim širom svijeta razasutim Židovima poput kvrgave knedle bolno zapinjao u grlu, ne vraćajući se katkada desetljećima na njihove usne. Bilo je tada mučno i neizdrživo sve dok ćudljiva i nepredvidiva Muza nije nenadano pronašla čudesan način da izuzetnom pjesniku Paulu Celanu (1920-1970.), rođenom i odraslom u Černovicu, gradu u Bukovini na granici Rumunjske i Ukrajine, stavi u usta do bola divne stihove kojima je – kakvog li paradoksa! – upravo on kao Židov pozitivno odgovorio na mučno pitanje Theodora W. Adorna o mogućnosti pisanja pjesama nakon Auschwitza (nekoliko Celanovih pjesama u prijevodu i izboru Trude Stamać nalazimo u antologiji Dom i svijet. Austrijski pjesnici druge polovice dvadesetog stoljeća, Ceres, Zagreb, 2004.).
                Pišući o duhovnoj prozi Jasminke Domaš, polazim od činjenice da se radi o spisateljici koja je našla svoje postojano mjesto u korpusu suvremene hrvatske književnosti, istodobno se višestruko potvrdivši u znanstvenim i literarnim okvirima suvremene judaistike. Ogled o njoj naslovio sam Nebo na Zemlji, želeći time ukazati na temeljno obilježje ove proze, bez obzira je li riječ o tekstovima religiozne, meditativne ili literarne naravi. U svim se njezinim
tekstovima ove razine bujno isprepliću do te mjere da se nebeska ustreptalost koja stremi k vječnsoti takoreći dodiruje sa svakodnevnim pulsiranjem zemaljskog bivstvovanja. Nebo i Zemlja uvijek su tu negdje blizu, nekako pri ruci: kad tumači Kabalu, kad priziva Božja Imena, kad ispisuje čitke stranice uzbudljivo sazdana romana. Ništa nas, dakle, ne priječi zaploviti Jasminkinim vodama koje će nas s vremena na vrijeme blago poškropiti, a kad ožednimo, ugodno ćemo se okrijepiti.
 
Zagonetno tkanje mudrosti
 
                Pod ovim podnaslovom nalazi se tekst što sam ga za zagrebački časopis Omanut napisao kao prikaz uz Jasminkinu knjigu Kabalističke poruke (Hlad i sinovi d.o.o., MISL, Zagreb, 2006.). Tekst je za potrebe ovog ogleda ponešto izmijenjen i dopunjen.
 
                Kada sam se u srpnju 2006. susreo s ovom knjigom, slutio sam, doduše, da mi je u rukama kvalitetno štivo, pa sam tako na zamolbu dragog mi prijatelja Branka Polića da o knjizi nešto napišem olako dao pristanak. Kabala mi je bila donekle poznata, ali ipak nekako iz druge ruke. Ponešto znam i o mistici općenito, a u djela nekih (osobito njemačkih) mistika već sam zgodimice i dublje uranjao. Imajući sve to na umu, mislio sam da ću se u ime što objektivnijeg prikazivanja moći od knjige kritički distancirati.
                Sve su to bila trijezna promišljanja prije samog početka čitanja, a kad sam nakon nekoliko mjeseci oklijevanja konačno uzeo knjigu u ruke, ubrzo mi je postalo razvidno da sam suočen sa zadatkom koji se na prvotno zamišljen način neće dati riješiti. Preda mnom je bila knjiga koja se ne čita linearno, onako od početka do kraja s usputnim podvlačenjem zanimljivih mjesta ili – što je u mom slučaju praktičnije - vođenjem bilježaka. Takvo čitanje bilo bi sizifovski posao kojemu ne bi bilo kraja. Knjiga mi je nadasve jasno govorila da se, čitajući njene kratke i jezgrovito naslovljene cjeline, moram baviti samim sobom, što mi je u to vrijeme vrlo teško polazilo za rukom. Tada sam, naime, još uvijek proživljavao teško razdoblje o kojemu sam već nešto rekao u ogledu o Sanku Rabaru. Baš se u to doba odvijalo
temeljito preslagivanje mnogih kockica moga osobnog mozaika.
                Shvatio sam, dakle, da prikaz ove knjige neće biti moguće «rutinski odraditi».
Postojala je, dakako, mogućnost da se uljudno ispričam i tu neugodnu stvar elegantno otklonim, ali mi je neki unutarnji glas tiho i razgovijetno govorio da bih, postupim li tako, ponajprije iznevjerio samoga sebe. Ni govora stoga o odustajanju! Morao sam biti strpljiv sa samim sobom i intenzivno raditi na sebi. Bili su to katkada vrlo mučni mjeseci u kojima sam sebi postavljao mnoga teška pitanja. Na neka od njih odgovore sam nalazio u razmišljanju i molitvi, a kad sam napokon bio u stanju uzeti knjigu u ruke, shvatio sam da o njoj mogu pisati, ali ne iz perspektive «objektivnog», distanciranog prosuditelja, nego, naprotiv, iznutra, zapljusnut i ponesen njenim osebujnim misaonim kolopletom.
                Kabalističke poruke zauzimaju u opusu Jasminke Domaš posebno mjesto. Ova se knjiga razlikuje od svega što je autorica do tada napisala. Ona je, naime, svojom prirođenom i nadalje zadržanom samozatajnošću lišila ove retke svih prepoznatljivih karakteristika svoga osobnog znanstvenog i literarnog stila kojim odišu njene ranije knjige. Nije pretjerano ustvrditi da je ova knjiga takoreći napisala samu sebe. Kabalistička misao svojski je upregnula autoricu, suptilno joj diktirajući sadržaj u kojemu su u svojevrsnu suzvučju progovorili brojni veliki kabalisti u širokom vremenskom rasponu od Abrahama do naših dana. Nastalo je pregnantno štivo, ispunivši knjigu koja čitatelju ne dopušta da je tek tako «pročita» i potom stavi na policu s drugim knjigama. Ona nas naprosto nuka da je često uzimamo u ruke,
čitajući je gdje nam se otvori, vraćajući se već pročitanom, razmišljajući, meditirajući, ponirući u molitveni, a možda jednog dana i u mistični razgovor s Jednim. Ova nas knjiga konkretno pita, savjetuje i opominje, bodri i kori, navodi na zaključivanje, uči kako vjerovati i djelovati, nikad nas ne ostavljajući ravnodušnima. Pri svemu tome njen diskurs nije
apodiktički nasilan, ostavlajući nam dovoljno prostora da sve rečeno misaono razrađujemo, kako bi vlakna njezina finog i zagonetnog tkanja mudrosti bila utkana i u našu vlastitu misaonost, prelazeći zatim iz nje i u duhovnost.
                Nije, dakle, u ovom slučaju riječ o priručniku ili udžbeniku koji bi nas metodičkom postupnošću i sustavnošću trebao uvesti u Kabalu. Upravo na temelju ove činjenice mogu ustvrditi da su Kabalističke poruke Jasminke Domaš unutar kabalističke literature posve jedinstvena pojava.
                Činjenica da se ne radi o priručniku koji treba čitati na određen način omogućuje svakom čitatelju da knjigu čita i po nekom svome posebnom nahođenju. Taj se pak vlastiti način čitanja u mom slučaju može dovesti u vezu s mnoštvom okolnosti koje suodređuju pulsiranje moje svakodnevice. Nije stoga slučajno da sam kao homo caecus nadasve pomno promišljao ona mjesta u knjizi na kojima je riječ o svjetlu i svjetlosti. Knjiga me je, međutim, ubrzo poučila:
                «Moraš znati da kabala nije svjetlo prema kojem težiš, ona jest svjetlo koje svemu oko sebe daje nov smisao i novu dimenziju» (str. 15).
                Na temelju ranijeg oskudnog znanja isprva sam se vrtio u procijepu između divljenja i strahopoštovanja spram Kabale kao uzvišene (šifrirane) židovske mudrosti i nelagodna straha od kabale kao ezoteričnog pravca koji graniči s magijom. Tih i mnogih drugih predrasuda ova me je knjiga u potpunosti lišila. Kao homo religiosus u čijoj se pojavnosti prelijevaju elementi kršćanske i islamske duhovnosti u ovdje sabranim porukama pronašao sam misli koje u ovom
slučaju služe kao svojevrsne poveznice. Od osobite pomoći tu mi je bio odjeljak pod naslovom TRENUTAK SVJETLOSTI koji završava ovim nedvosmislenim riječima:
 
                «Ti jedan bit ćeš s Jednim» (str. 58).
                Kad bi me sada netko upitao jesam li kabalist, rekao bih mu da sam to pitanje nedavno sam sebi postavio. Čitajući Kabalističke poruke, shvatio sam da sam na kabalističkom putu bio mnogo ranije nego što sam se susreo s ovom knjigom. Na prvoj strani knjige navedeno je pet stupnjeva s kojima se susrećemo na putu mudrosti. Iako volim pričati kad se nađem u društvu s dobrim sugovornikom, itekako umijem šutjeti. Život se u mom slučaju pobrinuo da
naučim slušati. Toga se često prisjećam. Kakav sam u prakticiranju mudrosti? O tome neka prosude oni koji me poznaju. Što se pak tiče prenošenja učenja, nadam se da će ovaj prikaz zasigurno nekoga potaknuti na to da se lati ove knjige. Nadahnuta uvodna riječ Filipa Davida pritom će, dakako, biti od znatne koristi, ali će sama knjiga svakom čitatelju ponaosob ponajbolje pokazati kako je treba čitati.
                S obzirom na to da je težište promišljanja u ovom ogledu autoričino književno stvaralaštvo, postavlja se pitanje jesu li Kabalističke poruke književnost. Već sam istakao da ova knjiga nije priručnik. Riječ je o meditativnoj prozi kojoj je osim do dubine duhovne misli stalo i do ljepote izraza. Možemo stoga u ovom slučaju ustvrditi da se radi o duhovnoj
književnosti. I u njoj su Nebo i Zemlja na razdaljini koju bogozovna misao svladava s lakoćom. Dopustimo joj da nas na Jasminkin način i dalje vodi beskrajem duhovnih prostranstava.
 
Božja Imena
 
Ta ustreptala bogozovna misao koja u traganju za prosvjetljenjem svagda otkriva nove putove nadahnula je Jasminku Domaš da sroči zbirku lirskih proznih minijatura pod naslovom 72 Imena (Bet Israel/Pop&Pop, Zagreb, 2008.). Ove sedamdesetdvije meditacije likovno je osmislio zagrebački akademski slikar Toni Franović.
                I ovo je knjiga kojom je autorica zakoračila na novi kolosijek duhovne izričajnosti. Sedamdesetdva Imena mogli bismo nazvati bujno razgranatom metonimijom. Djelo je opsegom maleno, ali se odlikuje živo pulsirajućom unutarnjom dinamikom u kojoj se uznemireni Čovjek i staloženi Bog združuju u imaginarnom dijalogu u kojemu se govorna
ishodišta stalno mijenjaju. Govoreći čas u ženskom, čas u muškom rodu, artikulira Čovjek svoju zbrkanu nedorečenost i tragalačku čežnju, A Bog ga hrabri, podsjeća, tješi, opominje i podiže, istodobno transcenentno uzvišen u beskraju nebeske vječnosti i imanentno blizak na obzorju zemaljske vremenitosti. Pogledajmo sada kako nas ova knjiga od samog početka bez okolišanja uvodi u svoje duhovno očište:
 
1. vrijeme uvida
 
                Vrijeme je uvida u samoga sebe.
                Trenutak je za odluku i promjenu.
                Ako to ne učinim, udaljit ću se od sebe,
                izgubit ću se, gubeći tebe.
                Neka ovaj Susret bude u milosti     Tvoje svjetlosti.
 
                Skočimo li s prve na posljednju meditaciju, osjetit ćemo u njoj svojevrstan misaoni eho netom citiranih riječi, a pojmovi kao što su svjetlo (Bog) i promjena (Čovjek) postat će duhovno ovjerovljeni jamci autentične čistote ovih bogozovnih promišljanja:
 
72. DUHOVNO PROČIŠĆENJE
 
                Nisam savršena i nikada to neću biti.
                Ja na Zemlji, na jednoj od Tvojih nebrojenih zvijezda,
                među zvijezdama s Tvojim Imenom na usnama,
                govorim Ti: Pogledaj u moje srce i znat ćeš koliko čeznem za promjenom.
                I zato ti predajem svoj duh i svoje misli, da ih očistiš i pročistiš.
                Učini da manje brinem o stvarima svakodnevnim,
                kako bih bila potpuno usredotočena na Tebe.
                Ti koji si Svjetlo, poveži me sa svjetlošću.
                Molim te.
 
                Trajna vrijednost ove knjige opetovano nas navodi na govor o interkulturalnosti. Ona, naime, predstavlja nadasve dragocjen doprinos na planu međureligijskog zbližavanja u Hrvatskoj. Ove lirski ugođene meditacije pisane ritmiziranom prozom koja naoko nalikuje stihovima podjednako su bliske i pristupačne svakom iskrenom tragaču za Bogom, bez obzira na to kojoj monoteističkoj vjeroispovijesti pripadao. Prilikom predstavljanja knjige u samostanu karmelićana u zagrebačkim Remetama p. dr. Vinko Mamić između ostaloga je nadahnuto naglasio sljedeće:
 
                Autorica je, naime, duboko svjesna da svaka istinska promjena u ovome svijetu dolazi nakon promjene vlastitog bića. Ova metamorfoza je prikazana kao zahtjevan i dug proces, ponekad mučan i nerazumljiv: «Plačeš? Zar je to sve što ćeš za mene učiniti?» (16). Meditacije prikazuju život onakvim kakav je, koji je poznat svakom čitatelju i čitateljici. No one ga prikazuju iz jedne nove perspektive koja ohrabruje i budi nadu. Upravo je to umjetnost ovog djela: tekstovi uspijevaju uzeti čitatelja iz njegove stvarnosti i staviti ga na poziciju iz koje se ta stvarnost drugačije vidi, razumije i doživljava, da bi ga onda, preobraženog, vratili u njegovu svakodnevicu. Ovaj proces je istovremeno i personalan
i interpersonalan. To je put susreta s Bogom i sa samim sobom. Meditacije su svojevrsni nagovori Bogu da izađe u susret čovjeku, jer je on jedini koji može učiniti da njegovo stvorenje postane drugačije, da se promijeni na njegovu sliku: «Gledaš me kako se svakoga dana izgovaram i uvjeravam te kako se više ne mogu promijeniti... Energiju sam prosuo, ja, ništavan u Ništa. A Ti si je za mene skupio poput biserja iz dubina morskih i vratio mi je, ne postavljajući pitanja, ne koreći me. I tada me obuzela ljubav. Ljubav iznenadna. Čudim se čudu promjene» (3). Ipak, susret s vlastitim bićem nužno je potreban prije svake autentične preobrazbe: «Ispunjen sam negativnom energijom. Sav sam od stresa. I ne služim ni Tebi ni sebi... Pomozi mi da nađem mir i ravnotežu» (8).
 
                Meditaciji koju ću citirati na kraju ovog odjeljka zahvaljujem naslov ovog ogleda, a njezino slikovito kazivanje u kojemu govori Svevišnji u najtješnjoj je povezanosti sa zamislima ove moje knjige:
 
13. NeBO NA ZEMLJI
 
                Želim da se sjetiš svakoga jutra i svakoga dana
                da je jednom Nebo bilo na Zemlji.
                I da će duh Mesijin nad vode ponovno sići.
                Dozivaš mi Ime.
                Ali Ja sada trebam tebe.
                I govorim ti o Nebu koje je jednom davno bilo na Zemlji.
                I znaj: sjaj od sjaja samo je odbljesak onog što će doći.
 
                Divno je promatrati kako je duhovna misaonost ovih kratkih meditacija zaogrnuta skrletnim literarnim ruhom. Mislim da je sada jasno što imam na umu kad bez strogo formulirane definicije razmišljam o duhovnom u književnosti. Autori o kojima pišem na ovim stranicama uzorno je reprezentiraju. Biranom riječju i djelom. Odvagnutom mišlju koja gradi nove svjetove. Raskajanim duhom koji temeljito obnavlja ljudskost.
 
Lepršava lakoća pripovijedanja
 
                U završnici ovog ogleda s posebnim se zadovoljstvom osvrćem na najnoviji (treći) roman Jasminke Domaš koji će pod naslovom Iznenada, drugačije uskoro biti objavljen u izdanju respektabilne nakladničke kuće Fraktura koja svoje sjedište ima u obližnjem Zaprešiću. Nastajanje romana pratio sam iz susjedske blizine, pročitavši njegov prvi arak čim
je bio napisan. I odmah se vidjelo da se radi o djelu koje će se čitati s osobitim zanimanjem, a uvjeren sam da će ga kao originalan doprinos hrvatskoj romanesknoj književnosti prepoznati i naša recentna književna kritika.
                Zgusnuto sunce, živahna starica Haja koja, okružena anđelima, odlučno hoda Zemljom pogleda stalno usmjerena k Nebu, tibetanski ormarić pun svakojakih iznenađenja, tajnovito putovanje astralnim prostranstvima, tihi i bliski zov daleke Indije uz niz s time povezanih protuslovlja, prolivena juha spravljena od prave tuzemne košer govedine u zagrebačkoj kuhinji domaće židovske obitelji – samo su neki motivi s prvih stranica ove jednostavnim pripovjednim stilom pisane proze koja se poput šarenoga klupka gipkom lakoćom odmata bez bojazni da će se negdje nerazumljivo zamrsiti.
                Mlada djevojka imenom Lior (= Svjetlo) reprezentira treći naraštaj obitelji koja nedovoljno upućenu čitatelju nenametljivo dočarava osebujnost židovske tradicije što se, unatoč krvavim i još uvijek nedovoljno isplakanim nedaćama strahotnog holokausta, žilavo održala baš tu, u mome donjogradskom susjedstvu. Dok je u romanima Rebeka u nutrini duše i Knjiga o ljubavi ili kako sam srela Anu Frank autorica misaono jače usidrena u nedavnoj prošlosti, u ovom je romanu – da parafraziram njegov izvrsno odabran naslov – sve iznenada drugačije. Ne pretjerujući pri ispredanju sage o sudbini četveročlane zagrebačke židovske obitelji, autorica nam podastire suvremeni razvojni roman. Njegov je temeljni zamašnjak umjetnička fotografkinja Haja koja je čvrsto ukorijenjena u židovskoj tradiciji, ali se istodobno njezin svagda budni duh, nošen željom za «drugačijom», za što dubljom spoznajom, rado napaja egzotičnim sokovima duhovno uzavrele Indije, nikad se ne rasplinjavajući u mirišljavoj pjenušavosti jeftine bulevarske ezoteričnosti. Njezina ljupka
unuka Lior nadrasta ulogu «čuvarice kuće i tradicije» koju revno obnaša njezina majka, Hajina kći Ada. Lior je okružena nesputavajućom ljubavlju odanih joj roditelja. Njezin suptilni otac Hagaj, vrstan fizičar, tankoćutan je roditelj koji pouzdano zna da njegova ljubljena kći nikad neće zlorabiti predujam ukazanog joj povjerenja. Lior je najtananijim
duhovnim nitima povezana sa svojom mudrom bakom. Na svome životnom planu ona u ovom razvojnom romanu odlaskom na studij medicine u Indiju znalački i neishitreno dovršava sve što je na duhovnom obzorju i u intimnoj sferi postojanja zasnovala Haja.
                Posebna draž ovog romana sastavljenog od više nenumeriranih poglavlja spontano je pripovjedno manevriranje koje nas u hipu iz najdublje uronjenosti u duhovni svijet (a to se katkada zbiva baš u kupaonici) prenosi u realnu zagrebačku svakodnevicu naših dana.
Duhovno i svakodnevno ovdje idu ruku pod ruku, iznovice nam upečatljivo prispodobljujući Nebo na Zemlji.
                Mogao bih se s neskrivenim užitkom još vrlo dugo zadržati na pomnoj analizi ovog Jasminkina romanesknog dragulja. Treba, međutim, strpljivo pričekati da roman zaživi unutar vlastitih korica, a šarma kojim će osvojiti čitatelje zasigurno mu neće nedostajati. Hrpu bilježaka koju sam za ovu analizu napravio iskoristit ću valjda nekom drugom zgodom.
                Neka sada umjesto mene progovori sam roman. Odabrao sam početak govora što ga u njegovu završnom dijelu baka Haja drži svojoj predragoj Lior, otpuštajući je na taj način u zrelost dosegnute odraslosti:
 
                «Pred tobom je novo rođenje. Anđeo života otvara ti novi put i oslobađa te prijašnjih dužnosti.
Nemoj žaliti za onim što ćeš ostaviti iza sebe, jer nitko na Zemlji ne može znati otkuda dolazimo, zašto i zbog čega u nekom času nekud idemo.
Problemi o kojima sada razmišljaš uskoro će ti se činiti nevažnima. Pred tobom je vrijeme u kojem ćeš više nego ikada morati vjerovati svojoj intuiciji. Ne osvrći se na prošlost, nego hodaj stazom, gledajući naprijed. I tu ćeš se sresti s anđelom magije Lehahelom koji će ti podariti osjećaj životne radosti i snage. Osvijetlit će ti put svjetlošću Neba i bit će posrednik u događajima koji ti već idu u susret. To će biti i ispit tvog karaktera, no životna radost koja će biti u tebi dat će ti snažnu karizmu, a zakon života vodit će te dalje.
                Pomagat će ti i anđeo Reziel, štiteći tvoj život i otkrivajući ti smisao puta kojim će poći i koji ćeš sama izabrati. Jer, na njemu trebat ćeš vodstvo, kako bi spoznala što će biti temelj tvojeg života, ono što si zamislila poprimat će stvarne oblike, postajući jedno.
Odlike koje si primila rođenjem pomoći će ti da razviješ svoju osobnost. Događaji iz prošlosti povezat će se u skoroj budućnosti. Morat ćeš slijediti zakon višeg reda i zato ćeš morati biti hrabra i odgovorna za svoje postupke, a snaga i povjerenje u samu sebe pomoći će ti da ostvariš ono što si zamislila i da stigneš na cilj koji si sebi već odredila.
Težak rad i ustrajnost dovest će te do uspjeha i na taj način svladavat ćeš mnoge prepreke.»
 
                Nakon ovog citata teško je bilo što dodati. Prizemljivši Nebo barem na trenutak, ostajemo i dalje zagledani u zgusnutu nebesku puninu koju nam Jasminka Domaš nepretenciozno dočarava svojom duhovnom prozom.
                Naša pozemljarska plovidba nebeskim prostranstvima neumorno se nastavlja. U eseju koji slijedi bit će riječi o Nebu kao domovini.
 
 
 
Nebo i domovina
(Pripovjedni vidici Stjepana Tomića)
 
Već sam u uvodnom eseju spomenuo da me s autorima o kojima opširnije pišem u ovoj knjizi povezuje prijateljstvo. Možda bi mi netko, čitajući ove tekstove, mogao spočitnuti nedovoljnu kritičku distanciranost. Ne bojim se takva prigovora. Odabrao sam autore koji su se literarno dokazali, a moje pisanje o njima trebalo bi doprinijeti intenzivnijoj čitanosti njihovih djela.
                Sržni dio ovog eseja tvori tekst što sam ga u proljeće 2007. godine napisao kao pogovor prvoj zbirci pripovijedaka Stjepana Tomića (1943.), objavljenoj pod naslovom Bosna koje nema (Karista, Zagreb, 2007.). Spomenuti tekst ovdje se pojavljuje u proširenom obliku, kako bi se tematski uklopio u cjelinu ove knjige. Budući da se radi o prozi koja svojom vrsnom kakvoćom pobuđuje širok spektar razmišljanja, u nastavku izlaganja s ovim ću pripovijetkama povezati nekoliko meni posebno dragih antologijskih pjesama naših velikih pjesnika, propitujući na taj način neke od mogućih poveznica između pojmovnog para iz naslova ovog eseja.
 
Neusiljena autentičnost pripovijedanja
 
Katkada nam se čini da je doba pripovijedanja relikt prošlosti. Ljudi našeg vremena, doduše, još uvijek pričaju, ali su im priče vrlo često krnje, nepovezane, nervozne, neuvjerljive. Takvo se pričanje na koncu raspline i prijeđe u neobvezujuće ćaskanje kojim se skraćuje vrijeme, pa se nerijetko događa da sudionici u takvom razgovoru ubrzo nakon toga zaborave o čemu se zapravo pričalo. Zaborav kao posljedak ovog zbivanja bjelodano nam pokazuje da u pričanju koje je možda potrajalo i više od jednog sata nije bilo pripovijedanja, jer bi ono, unatoč mjestimičnoj nevještosti i pripovjedačkoj nespretnosti, imalo u sebi pregršt finih niti, čije bi nas ispredanje zaokupilo do te mjere da glavninu izrečenoga ipak zapamtimo, iščekujući što će još biti i kako će sve najzad kulminirati u završnici.
                Kriza pripovijedanja ne očituje se, međutim, samo na svakodnevnoj razini usmene komunikacije, nego je sve vidljivija i unutar ovostoljetne proze u kojoj pripovijetka kao samosvojna književna vrsta postaje sve rjeđom pojavom. Premda bi za znanost o književnosti bilo nadasve dragocjeno dublje se pozabaviti razlozima koji pogoduju postupnom iščezavanju pripovijetke iz suvremene literarne pojavnosti, napustit ću naznačeni smjer kazivanja i okrenuti se zbirci pripovjedne proze Stjepana Tomića koja me je nenametljivo uzmogla uvjeriti u to da vrsna pripovijetka, unatoč uvodno spomenutoj krizi pripovijedanja, i nadalje postoji, pa je čak kadra izboriti i pridobiti naklonost zahtjevnijeg čitateljstva.
                Naslov ove opsegom nevelike zbirke (Bosna koje nema) nedvosmislena je autorova konstatacija kojoj nakon čitateljskog uranjanja u njezinu tematsku razgranatost nije iz autorove perspektive potrebno nikakvo dopunsko tumačenje. Umjesto upuštanja u kompleksnu i za sada u mnogo čemu još uvijek nerazjašnjivu etiologiju sindroma koji tijekom zadnjih dvadesetak godina bespoštedno razara oduvijek kojekako zamršenu bosansko-hercegovačku zbilju, Stjepan Tomić ustrajao je u nepretencioznoj namjeri da tu Bosnu koje u njezinu negdašnjem ruhu danas doista više nema zaogrne tananim povijesmom literarne neprolaznosti kojom će se, kad god se pruži pogodna prilika, hraniti sjećanje što kao u prošlosti usidrena jezgra zdrave životvornosti trajno oplemenjuje sadašnjost i nadahnjuje
budućnost. U toj svojoj literarno osmišljenoj namjeri Tomić je nedvojbeno uspio, a zbirka koja je konačno stanište pronašla u ovoj knjizi svom je samozatajnom autoru osigurala nesporno mjesto u korpusu suvremene hrvatske književnosti.
                Iako pripovijetke što tvore ovu zbirku predstavljaju samostalne prozne cjeline, lako je uočiti da su one na temelju nekih logičkih poveznica dio nadređene organske strukture koja ih objedinjuje kako na formalnoj tako i na sadržajnoj razini. Već je na prvi pogled kao čvrsta poveznica uočljiv kazivač koji – s izuzetkom pripovijetke Gubitnici – unatoč činjenici da predstavlja autorovo Ja koje u pripovijetkama agira kao važan protagonist, uzmaže fungirati
kao objektivni pripovjedač koji, doduše, sve vidi i zapaža, ali mu ipak uvjerljivo polazi za rukom spram svega izrečenoga sačuvati dostojanstvenu kritičku distanciranost, zahvaljujući kojoj iz ovog pričanja, usprkos nerijetko surovim i neumoljivim životnim okolnostima, nikad ne provaljuju čuvstva koja bi dala naslutiti ma kakvu ogorčenost ili mržnju. Ni mjestimice jače izražena ironičnost nikad ne poprima sarkastične razmjere, pa se tako čitatelju daje ničim
neometana mogućnost da spram svega ispripovijedanoga zauzme vlastiti stav.
                Druga gotovo podjednako uočljiva poveznica autorov je zavičaj – dio Posavine koji se, premda se radi o specifičnostima karakterističnim za Bosnu općenito, bez ikakvih teškoća može uzeti kao pars pro toto, kao ključ kojim je moguće otkračunati ćutilne dveri one uzavrele Bosne koja se danas ponajteže nosi s gubitkom najdražeg joj atributa što ju je od pamtivijeka činio Bosnom ponosnom. U pripovijetkama Božić i Uskrsne slike upečatljivo je prikazana patrijarhalna ugođajnost s naglaskom na zanimljivim običajima u kojima se zrcali ruralna katolička samobitnost bez koje se ni današnja Bosna, unatoč svagda drukčijem, toj Bosni nimalo nesklonom puhanju politički suspektno raspirivanih vjetrova, naprosto ne može zamisliti. Ratnim stradanjima uzrokovana oskudica koja se ponekad opasno približava
neimaštini pridaje ovim pripovijetkama svojevrsnu dokumentarnost, omogućujući povlačenje nemile usporednice s događanjima netom minulog stradanja od kojega se ovostoljetna Bosna i Hercegovina još zadugo neće oporaviti.
                I kada u Gubitnicima pripovjedač iz djetinjeg autorova Ja prijeđe u lik posve drukčijeg imena, on sa svojim literarnim predšasnikom i dalje ostaje u organskom srodstvu, ne izgubivši baš ništa od gore spomenute objektivnosti. Premda se u Gubitnicima radnja iz ruralne zavičajnosti autorove rodne Posavine premješta u urbanu svakodnevicu današnjeg Zagreba, očita povezanost s ostalim pripovjetkama i dalje postoji, a povrh toga je uspostavljen i
svojevrstan psihološki most između nekad i sad, što ovu zbirku definitivno odmiče od sentimentalne zagledanosti u otužnu prošlost.
                Poveznice među pripovijetkama također su pojedini likovi (majka, djed, Komarac i dr.), ali su od ovih uočljivih još mnogo važnije one dublje poveznice po kojima je Stjepan Tomić pripovjedač sui generis. Tu prije svega valja naglasiti piščev slojevit, umjereno deskriptivan i mjestimice plastičan stil bez pretjerane rječitosti, u kojemu se po potrebi naiđe na slikovit humor kao i na trijeznu refleksivnost. Zanimljivost pripovijedanja autor ne postiže samo vještim fabuliranjem koje nije uvijek pravocrtno; on se znalački upušta u svojevrsno literarno psihologiziranje uslijed kojega nastaju upečatljivi ljudski portreti (Ilijica Šepo iz istoimene pripovijetke, Antun i Nikola u Gubitnicima i dr.). Osobitu pak draž ovog načina pripovijedanja predstavlja piščev osebujni način dočaravanja posebnih ugođaja poput atmosfere bolničke spavaonice (Soba Ce). I baš je netom spomenuta pripovijetka posebno značajna kao svojevrsna apoteoza interkonfesionalno i međunacionalno heterogene Bosne koju donedavno na okupu nipošto nije držalo nikakvo ideologijski iskonstruirano jedinstvo, nego se hranila iskonskom mudrošću kojom iz ovih priča osim pripovjedača uvjerljivo progovaraju još neki likovi. Citat koji slijedi zorno će nam dočarati ugođajnost kojom je odisala Soba Ce.
 
                Njih dvoje izgledali su mi kao dva prezrela i lepršava maslačka koje će svaki čas i najmanji lahor otpuhati od matice i ponijeti nebeskim plavetnilom. I stari Hamdo kao da je bio svjestan toga blizoga kraja. Neprestano je spominjao Allaha i njegovu volju, pripovijedao bez ikakvog traga mržnje prema bilo kome. I za njega i za njegovu ženu mogla se reći ona narodna da su prohodali zemljom ne zgazivši ni mrava, no sami bijahu nemilosrdno gaženi, ali ipak ne i poraženi. Bilo je jedino očito da se njihova čaša patnje ispunila, pa i prepunila.
                Sutradan, u ponedjeljak, bijaše lijep i prohladan sunčan dan. Negdje oko tri popodne, a da to nitko od nas nije primijetio, dok je sunce još lijepo sjalo, umro je stari hodža Hamid, tiho i neprimjetno, nenametljivo i nikome na teret, upravo onako kako je i živio. Ne znam da li je umro u snu ili pri svijesti. Negdje oko pola četiri dođe bolničar Ibrahim vičući: »Hajde, stari, diži se! Idemo u drugu sobu«, ali »stari« već bijaše doista i otišao u neku drugu sobu.
 
                Ovom se pripovijetkom koja upućuje na Nebo kao krajnju domovinu Tomić svrstava uz bok s vrsnim prozaistima po kojima je Bosna i danas prepoznatljiva kao izvor literarnog nadahnuća (Ivo Andrić, Meša Selimović, Rešad Kadić, Ćamil Sijarić, ivan Lovrenović, Nenad Veličković, Miljenko Jergović, Igor Štiks, Jasmin Imamović i dr.).
                Moglo bi se također govoriti o bogatstvu autorova leksika s umjerenom sklonošću zavičajnim regionalizmima, o dopadljivoj protočnosti kazivanja koja ne jenjava ni u duljim hipotaksama te o još mnogim značajkama autorova jezika i stila koje ga čine samosvojnim pripovjedačem. Ono po čemu će ga čitatelji jamačno pamtiti svakako je Tomićeva sposobnost da već nakon nekoliko pročitanih redaka zaokupi čitateljevu pozornost, učinivši ga suputnikom koji ga rado slijedi stazom neusiljene autentičnosti pripovijedanja koje nas umije poučiti i zabaviti, nasmijati i rastužiti, ganuti i otrijezniti, uzbuditi i smiriti.
                Zbirka o kojoj je ovdje riječ nikoga neće ostaviti ravnodušnim, a onima koji se u nju istinski udube pomoći će da detektiranjem piščeva nepatvorenog čovjekoljublja obnove vlastitu ljudskost. To čovjekoljublje na razne se načine očituje u ovim pripovijetkama. One povrh toga odišu iskonskom duhovnošću koju na različite načine utjelovljuju pripovjedačeva
majka, djed, hodža Hamdo i svećenik Jozo. Dio te živopisne ugođajnosti donosi završna (šesta) slika iz pripovijetke
 
Uskrsne slike:
 
                Pred oltarom plamti debela svijeća, a s propovjedaonice velečasni Jozo zanosno gleda put nebesa i drhtavim glasom govori: «Pogledajte prirodu, braćo! Pogledajte kako se probudila iz zimskog mrtvila. Pogledajte sunce! Koliko je sjajnije, koliko nas radosnije grije, kad sve niče i cvate. Doći će dan kad će svaki od nas počinuti kao sjemenka u zemlji. Ali Krist je naše Sunce, i kad nas zovne svojim glasom, probudit ćemo se u njegovu svjetlu, i rascvasti se krasniji od najkrasnijih cvjetova. A što je ljepše, braćo, od probuđene prirode? Božja ljubav je ljepša. Što je sjajnije od sunca?
Tijelo Uskrsloga! I što je milije od ovoga života? Život vječni u vječnom proljeću! Amen.«
 
                Propovijed velečasnog Joze dočarava nam nebesku domovinu kojoj se skrovito nadaju mnogi u raznim zemljama nastanjeni žitelji Bosne i Hercegovine koje u nekadašnjoj pojavnosti uistinu nema. Spustimo li se s književne na realnu razinu razmišljanja, zaključiti je da ona ipak i nadalje postoji: na zemljovidu s ucrtanim granicama, proživljavajući još jednu u nizu teških faza svoje burne povijesti. Hoće li se jednoga dana oporaviti i barem približno biti
slična onoj multietničkoj, sevdahom razgaljenoj, gostoljubivoj Bosni ponosnoj koju volimo i nosimo u srcu? Premda sam, rođen na njezinu krajnjem sjeverozapadu, najveći dio života proživio izvan nje, sklon sam strpljivo i gorljivo vjerovati u njezin postupni boljitak, uporno tragajući za mogućnostima što konkretnijeg podupiranja toga iskreno željkovanog napretka.
Duboko proćućeno sjećanje na jučerašnju Bosnu kojim su ispunjene stranice Tomićeve knjige trajno će obogaćivati sva nastojanja na planu njezina budućeg oživljavanja.
                Iz pripovjedačkog pera Stjepana Tomića nastaju, međutim, nove pripovijetke, fascinantno se fokusirajući na još uvijek nedovoljno prokrčene staze suvremene hrvatske duhovne književnosti. S nestrpljenjem stoga iščekujem ukoričenje tih pripovijedaka od kojih su neke već časopisno objavljene (Kula, Izgubljeno ime, Čovjek s notesom, Našao u štali itd.).
One će se rado čitati, otvarajući prostor novom kritičkom promišljanju opusa koji će se nedvojbeno još dugo kretati svojom prirodno uzlaznom putanjom.
 
Šutnja neba
 
Kada pišući o nekom književnom djelu pronalazim i ističem njegovu kakvoću, ne mislim pritom samo na njegovu formalnu dotjeranost i sadržajnu uvjerljivost. U podjednakoj mi je mjeri na umu i širok spektar misli, zapažanja i osjećaja što prostruje mojim bićem tijekom prvog (obavijesnog) i drugog (analitičkog) čitanja. Proza Stjepana Tomića izazvala je u meni čitav niz asocijacija, navodeći me na posezanje za vlastitom riznicom kojekakvih sjećanja, među kojima su mi u ovom času posebno dragocjeni odavno proživljeni i kasnije s vremena na vrijeme obnavljani doživljaji dviju antologijskih pjesama koje sam po prvi put susreo u srednjoškolskim čitankama.
                Prva od tih dviju pjesama najpoznatiji je štokavski sonet Frana Galovića: Childe Harold (1904.). Njegova prva dva katrena pala su mi na um u vezi s ovim Stjepanovim pripovijetkama već prije nekoliko godina, kad mi je neke od njih pokazao pod tada radnim naslovom Bosanske teme. Kad sam se pak odlučio pisati knjigu u kojoj krećem u potragu za
nebom, sjetio sam se dviju preostalih tercina. Eto stoga razloga da još jednom posegnem za brajičnim izdanjem već spomenute Milićević-Šoljanove antologije i iz nje prepišem ovaj sonet u cjelini:
 
                Gdje mi je domaja? – Vidjele je nisu
                Dugo moje oči. Njene drage gore
                Snivaju i sada sjetne razgovore
                Dubova u mirnom, orlovskome visu.
 
                Gdje mi je domaja? – Moji dragi svi su
                Nestali već davno. – U mom srcu gore
                Zanosi – i oni možda umrli su? –
                Oko mene svuda more. Pusto more.
 
                Nebo šuti kao davna uspomena
                Očinskoga kraja gdje mi sunce sja,
                Gdje se bršljan vije oko rodnog praga...
 
                Šuti, noćno nebo! – Zbogom, zemljo draga!
                Gubiš se ko lijepa, izginula sjena,
                Koju nikad neću ugledati ja.
 
                Ne upuštajući se u razglabanje o tome koliko je ovdje Galović pod Byronovim utjecajem, moram priznati da pitanje s početka soneta: «Gdje mi je domaja?» osjećam kao jedno od veoma važnih pitanja. Mislim da znam odgovor, ali će radoznali čitatelji morati strpljivo pričekati. O tome te o koječemu što je povezano s pitanjem identiteta kanim – ako
Bog da! – pisati u svojoj sljedećoj knjizi.
                U Galovićevu sonetu uvodno pitanje ostaje bez odgovora. Nebo koje bi možda moglo ponuditi neki odgovor šuti. Pjesnik u završnoj tercini ni ne želi da ono bilo što kaže. On se oprašta od njega i od zemlje koja se gubi kao «lijepa, izginula sjena» koju on nikada neće ugledati. Netko bi Galoviću mogao prigovoriti zakašnjelu retoriku i patetiku romantizma.
Mislim da bi takav prigovor ipak bio neprimjeren. Vjerujem da su u sonet utkani i neki osobni momenti pjesnikove tugaljivosti kojoj je – vidi se to iz mnogih njegovih (kajkavskih i štokavskih) pjesama – nedvojbeno naginjao. Običavao sam katkada, u trenucima sjete koja bi me, združena s osjećajem usamljenosti, spopadala u vrijeme velikih blagdana, naglas čitati ovu pjesmu i tugovati skupa s pjesnikom. Pridodao bih tome i koju tužnu ariju iz neke od Bachovih pasija, a onda bi iznenada zazvonio telefon, sačuvavši me od daljnjeg prepuštanja potištenosti.
                Druga od dviju pjesama na koje sam pomislio pri čitanju Bosne koje nema u daleko je tješnjoj povezanosti s promišljanjima koja su predmet ovog eseja. To je Prazno Nebo A. B. Šimića:
 
                Nebo je već dugo praznina
                bez boga i serafina,
                beskrajna pustinja siva,
                kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva.
 
                Ne lete više gore duše ko laste.
                Čovjek u zemlju legne i sav se raspe.
                K bogu izgubismo pute.
                Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.
 
                Silno volim ovu pjesmu, iako njezinu krajnje sugestivnu izričajnost ni u najtmurnijoj neraspoloženosti ne mogu prispodobiti svome viđenju svijeta. Ona je izrazit primjer Šimićeva ekspresionističkog stila kojim se svojedobno izvrsno uklapao u onodobna pregnuća europskog pjesništva. Nebo je u ovoj pjesmi već odavno bogoprazno, nalik beskrajnoj sivoj pustinji. Ono čovjeku ne nudi nikakvo utočište. Pa ipak se ne radi o nekom totalnom pjesnikovu nihilizmu.
To stanje neba po Šimićevu je shvaćanju rezultat čovjekova djelovanja: «K bogu izgubismo pute». Ne bismo mogli izgubiti nešto čega nikad nije bilo, nešto što nikad nismo imali.
Napose je začudan klimaks pjesme: «Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute». Ovakvo nebo nikom ne može biti domovina. Pjesnici «ćute». Hvala Bogu da neki jezični revnitelj naših dana nije ovdje «razlikovno» intervenirao, napisavši: «šute». Šimić je kao jedan od tih pjesnika koji su – kako baš njegovim posredstvom vrlo dobro znamo – «čuđenje u svijetu»
šuteći ćutio ili ćuteći šutio. Ali - srećom! - nije dugo ostao u tom međustanju, napisavši ovdje već citiranu pjesmu Nađeni Bog. Njezina je izričajnost posve drukčija. Ima, dakle, i kod Šimića nade za nas pozemljare, kad dospijemo u situaciju da se premišljamo oko toga gdje nam je domovina. U pjesmi Opomena ozareni nam pjesnik daje jasan naputak:
 
                Na svom koncu
                mjesto u prah
                prijeđi sav u zvijezde!
 
 
 
Zavičajnost neba
 
Nebo. Dva sloga, četiri fonema, značenjska punina ogromna. A kad se pogled proširi na nebesa, stvar se čini nesagledivom. Pa ipak se neboljubne ljudske misli smjelo i lakonogo vinu u nebeska prostranstva. Istraživači svemira čine to u ime egzaktne znanosti. Godina 2009. na međunarodnom je planu proglašena godinom astronomije. Mistici pak čeznu za bogozorom. A što je s pjesnicima? Nisam – priznajem! – u stanju na ovo pitanje decidirano odgovoriti, ali vjerujem da će pozorni čitatelji ovih promišljanja naići na niz tragova koji upućuju na mnoštvo mogućih odgovora.
                Zemaljsko domoljublje omiljena je pjesnička tema. Rado bih ga se i ovom zgodom pomnije latio, ali ću se ipak morati suspregnuti, kako se u toj bujici novostarih misli, novopobuđenih čuvstava i usputnih asocijacija ne bih glagoljivo rasplinuo. Ne mogu, dakako, u ovom konkretnom trenutku provesti u djelo uzvišeni naputak iz Opomene A. B. Šimića.
Prije nego što prijeđem «sav u zvijezde», rado bih valjano posvršavao još neke ovozemne poslove, kako bih, kad dođe neznani čas uminuća, iza sebe ostavio onoliko osmišljena reda koliko mi ga je moguće stvoriti osobnim upinjanjem i zalaganjem. Znajući, međutim, da će se na koncu sve to sa mnom i oko mene zbivati onako kako može i treba biti, vraćam nestašnu misao na trag neobične zavičajnosti neba o kojoj sam kod nekih naših pjesnika pronašao zanimljive stihove. Ograničit ću se ovdje samo na dvojicu.
                Ponajprije mi je u ovom trenutku na umu Gustav Krklec s antologijskom pjesmom Izlet u nebo. Pjesma je nastala tijekom njegova života u Beogradu, a po njoj je nazvana i čitava zbirka pjesama objavljena 1928. godine. Pjesnik je u to doba bio zašao u tridesetu, ali je iza sebe već imao nekoliko objavljenih pjesničkih zbirki. Vješt versifikator, dvije godine mlađi od A. B. Šimića, tri godine stariji od Cesarića; danas s nepravom gurnut na literarnu marginu, ali ipak dovoljno svoj i prepoznatljiv, a u nekim pjesmama (osobito pak u epigramima!) pamtljivo upečatljiv. Otkrio sam ga stjecajem okolnosti tek u godini njegove smrti (1977.).
                Izlet u nebo ispovijedna je pjesma. Već u prvom od devet katrena saznajemo da je lirski subjekt u stalnoj grčevitoj potrazi za nebeskim. Želeći naći «bar jednu kap nebesku», ne preza ni od grijeha, ali zna da se grijesi plaćaju. Unatoč plaćanju grijeha, sam se osuđuje na daljnje griješenje. U četvrtom i petom katrenu slikovito opisuje način rasipanja i razdavanja vlastitoga sepstva, premda mu je kristalno jasno da je sve to uzalud. Za tjeskobu nema utjehe
ni u vinu niti u ljubavi.
                I tako dolazimo do šestog katrena koji sadrži ontološku potku pjesme:
 
                Sve zemaljsko je umorno, teško i blatno,
                a od svih sila najviše mrzim težu.
                Oh, ovo nebo nad nama je čisto kao platno,
                jer ga ruke naše ne diraju i ne stežu.
 
                Nakon svojevrsna refleksivnog predaha u sedmom katrenu, pjesma u dvjema zadnjim kiticama doseže vrhunac:
 
                U nebo ću otići jedne nedjelje poslije podne
                kao što ode pjesnik iz grada u zrela žita
                i legne negdje u sjenci svoje zemlje rodne
                pa mjesto iz knjiga iz šumora vječnosti čita.
 
                Samo će nož u mojim krvavim grudima
                javiti nekom dragom na kraju svijeta:
                da se drug njegov rastao sa zemljom
                i da se sada livadama nebeskim šeta.
 
                Nož u krvavim grudima uistinu je teško spojiv s idiličnom šetnjom nebeskim livadama. U pjesništvu je, dakako, sve moguće. Nebo kao domovina ionako se najčešće povezuje s Onosvijetom. «Izlet» je ovdje doslovan do bola, cilj mu je nebo «čisto kao platno», a pjesnik Krklec očigledno je bio neumoran «izletnik». Tko zna – možda se sada osmjehuje s
neke nebeske livade, bez onog – iskreno se nadam! «noža u krvavim grudima».
                Pišući ovaj ogled, katkad se poslužim internetom: ponekad onako iz radoznalosti, a nekad u potrazi za podatkom za koji predmnijevam da bih ga mogao pronaći uz pomoć tražilice. Upisao sam tako sintagmu «nebo i domovina», a «Google» me uputio na pjesnika Zorana Jurišića (1961.) i njegovu zbirku pjesama Nebo je moja domovina. Kako vjerujem da ništa nije slučajno, dao sam se u potragu za spomenutom zbirkom. Sa Zoranom Jurišićem
upoznao sam se u kolovozu 2006. godine u Podstrani. Oba smo bili sudionici poetske večeri u okviru tamošnje kulturne manifestacije «Dobro jutro, more!». Nakon dva-tri dana došao sam najprije do pjesnika, a onda su mi u elektroničkom obliku stigle i pjesme. Zbirka je u nakladi Ogranka Matice hrvaske Podstrana objavljena 2004. godine. Autor pogovora Miroslav slavko Mađer nije spram pjesnika škrtario na svakovrsnim komplimentima, ali se njegovo raspredanje ipak zadržavalo na površini, ne probijajući se kroz Jurišićevu pjesničku slojevitost.
                Moju je pozornost u zbirci posebice privukla pjesma Nebeski akordi. Sastavljena je od trinaest stihova:
 
                Sunčeva će kola kolovoškog dana
                Zaroniti uskoro u horizont
                Još se čuju sunčevi praporci u nebosklonu
                Noć će obrisati prašinu s lica planine
                Noć će moru poravnati bore
                Ne tuguj, samo snivaj, kad nema Sunca
                Zagrabi snove iz mjesečeva zdenca
                Raspleti pređu ustreptalih vjeđa
                Raspi zvjezdane klikere po obroncima zvjezdanog sela
                Suze Sv. Lovre poteći će poljima Južne hemisfere
                Kao ptice lutalice zapjevati akordima
                Poleti, skupa s meteorima nebu ususret
                Nebo je naša domovina.
 
                Ova pjesma izdvaja se iz dopadljive zbirke nedvojbenom kakvoćom, nukajući na opetovano iščitavanje. Nadam se da će je zapaziti i antologičari. Pjesničke slike divno se prelijevaju, tvoreći osebujan alegorijski niz. Futur i imperativ iskoračuju iz svojih uobičajenih gramatičkih i stilističkih kolopleta. Budućnost koja se ovdje predviđa predmet je sljedećeg ogleda u ovoj knjizi, pa ću je za sada ostaviti po strani. Upute pak što ih pjesnik daje čitatelju u imperativu («ne tuguj...; zagrabi snove...; raspleti pređu...; raspi zvjezdane klikere...; poleti...) izraz su nepatvorena čovjekoljublja koje kulja iz pjesme, koje je u ovo naše novomilenijsko doba raspomamljeno bahate samoživosti jedini trajno blagotvorni melem svekolikoga duhovnog iscjeljenja. To iscjeljenje nebeske je provenijencije, pa je stoga završni stih pjesme:
 
«Nebo je naša domovina» na istom onom tragu na kojemu je bio stari hodža Hamdo iz pripovijetke Soba Ce Stjepana Tomića. Na istom se tom tragu, međutim, u davnim apostolskim vremenima našao i sv. Pavao, ustvrdivši u poslanici Filipljanima:
 
                Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista (Fil 3.20)
 
                Rekoh već i ne mogu se umoriti, ponavljajući kako ništa nije slučajno. Zoran Jurišić živi i stvara u Podstrani, a Podstrana je u Poljicima. S tim živopisnim viteškim krajem, čuvenim po svome znamenitom Statutu, povezuje me nešto iskonski elementarno, što je teško izraziti riječima. Klasik hrvatske glazbe minulog stoljeća Boris Papandopulo (1906-1991.) baš je to neizrecivo nešto prepoznao i maestralno ozvučio prilikom skladanja svoje mise koja je pod naslovom Poljička pučka za mješoviti zbor i orgulje pod ravnanjem samog skladatelja koncem travnja 1984. godine bila praizvedena u ruralnom poljičkom ambijentu. Pjevao sam tada u ansamblu Collegium pro musica sacra, a pitomim su se krajolikom razlijegali ptičjim pjevom urešeni Papandopulovi nebeski akordi, na nekoj metafizičkoj razini srodni s onima iz
netom citirane pjesme Zorana Jurišića.
                Poljičke je krvi i autorica koja će nas pratiti u nastavku ovog nebozovnog krstarenja. U toj će ulozi odmijeniti svoga supruga Stjepana Tomića.
 
 
 
nebo i budućnost
(Duhovna proza i poezija Sonje Tomić)
 
Uvod
 
Što je budućnost? To je trenutak koji dolazi. Treba li da čekam skrštenih ruku kad će doći i što će donijeti? Čekanje bi moglo potrajati danima, mjesecima - pa čak i godinama. To čekanje može biti lijepa stvar, ali ne zadugo.
      Budućnost se ne može dočekati. To nije bogati ujak iz Amerike koji zrakoplovom stiže s kovčezima punim lijepih stvari. Budućnost nije ni poštar na motoru, koji iz svoje velike torbe vadi pisma, razglednice, paketiće i koješta zanimljivo. Pa što je onda, tko je i gdje je najzad ta tajanstvena budućnost?
                Budućnost je nevidljiva. Ona nikad ne stoji. Ne možeš je uhvatiti za ruku. Ona je poput vode s planinskog izvora: teče, pitka je i životvorna. Budućnost počinje onog časa kad ti, kad ja, kad ljudska zajednica nešto konkretno odluči činiti, kad stvara, kad uzima život u svoje ruke, kad se hrani životnim sokovima. Čim smo je dotaknuli, ona se pretvara u sadašnjost, a kad je izgubimo iz vida, ona poput oronula starca odjednom dobije sijede vlasi, utonuvši u dubok san koji se zove prošlost. Iz toga sna staricu je teško probuditi, a kad nam to napokon uspije, ona nam poput dobre domaćice servira ukusna jela. No od tih njezinih đakonija, popraćenih patinom prekrivenim pričama, i nama se ubrzo počne spavati, pa nas tako poštovana gosoša Prošlost uvijek vuče k sebi - u povijest.
                Budućnost pak u svojoj nevidljivosti poput najbržeg zrakoplova leti dalje, a mi se žustro trudimo barem je na časak zaustaviti, kako bi jedno sutra postalo danas koje traje, ne žureći se da postane jučer.
                Vidimo, dakle, kako je budućnost praktički neuhvatljiva. Pa ipak nam je znatiželjni pogled neprestance uprt u nju. Pogled u nebo! Kako je takav pogled uopće moguć? Hoće li se zaustaviti samo na razgledavanju oku vidljivoga obzorja, ili se ipak može vinuti u prostranstva koja su od oka skrivena? Kakve li se to naprave i uređaji koriste, koje se
mentalne tehnike rabe u svrhu toga osebujnog nebozora?
                Esejističko promišljanje koje upravo čitate do stanovite će nam mjere odgovoriti na neka od ovih samo naizgled retoričkih pitanja. Pri tome će od goleme pomoći biti literarno stvaralaštvo Sonje Tomić (1947.). Riječ je o književnosti kojoj bez pridržaja valja pridjenuti atribut izveden od jedne od ponajljepših riječi hrvatskoga leksika, sazdane od samo triju fonema: duh.
 
Toplo krilo priče
 
Pišući ogled o Sonji Tomić, upuštam se u svojevrsnu pustolovinu. S njom me, naime, već više od 30 godina povezuje čvrsto prijateljstvo. U prijateljstvu sam, doduše, i s ostalim autorima o kojima opširnije pišem na stranicama ove knjige. Već sam, dakako, ovdje otklonio eventualni prigovor s obzirom na moguće pomanjkanje kritičke distanciranosti. Ta distanciranost već je odavno moj osobni modus operandi. Bez toga se, naime, nikad ne bih mogao izdići iz samosažalničke vizure života kojoj nažalost još uvijek podliježu mnoge osobe s invalidnošću.
Taj kritički stav prema samome sebi posvijestio mi se čitanjem djelâ Viktora e. Frankla (1908-1997.). On ga naziva samodistanciranost, podrazumijevajući pod time distanciranost kako od sebe tako i od svega što promatramo. Ta ljudska sposobnost – kaže Frankl - tijesno je povezana sa samotranscendencijom, a to je naša spremnost da se suosjećajno zaputimo prema nekom drugom, kako bismo u slučaju potrebe u nečemu pripomogli. Pravo prijateljstvo
počiva na ovim dvjema ljudskim sposobnostima, nikad se ne zasnivajući na podilazećem laskanju. Odlučivši se na pisanje o prijateljici koja se stjecajem okolnosti bavi baš onim o čemu smatram da umijem kompetentno razmišljati, koristim se malim prednostima uvida u neke momente autoričina života i u njemu ukorijenjena literarnog stvaralaštva. Taj malo detaljniji uvid, temeljen na biografskim elementima, neki znalci književnosti a priori odbijaju, smatrajući da sve što iščitavamo iz teksta možemo i trebamo pronalaziti isključivo u samom tekstu. Pola stoljeća čitateljskog iskustva bjelodano mi govori da tome ipak nije tako. Pomno se baveći piscima koje prevodim, zorno doživljavam kako mnogi autori u svojim djelima ispisuju razne, nerijetko i njima samima nedovoljno poznate slojeve svojih složenih osobnosti.
U usporedbi s onim što je o Sonji Tomić do sada napisano neću o njezinu pisanju na temelju toga prijateljstvom omogućenog uvida otkriti ništa senzacionalno. Tu i tamo ponešto ću pojasniti, jače naglasiti i produbiti, kako bi (uz moju malu pripomoć) autoričin doprinos hrvatskoj književnosti jednoga dana bilo moguće dostojno i primjereno valorizirati.
                Pustolovna zahtjevnost pisanja o Sonji Tomić najtješnje je, međutim, povezana s neodoljivim izazovom pisanja kojemu se autorica samosvjesno okrenula u zreloj životnoj dobi. Vremenu izuzetno dinamična književnog djelovanja koje u njezinu slučaju predstavlja uzbudljivo razdoblje stvaralačkog uspona prethodile su osmišljeno proživljene godine
temeljite i svestrane naobrazbe prirodoslovne, filološke i teološke provenijencije. Tome još valja pridružiti i Sonjinu naglašenu sklonost slikanju, o čemu svjedoči čitav niz zapaženih umjetnina nastalih u raznim slikarskim tehnikama.
                Plodonosna osebujnost djelatne prisutnosti Sonje Tomić na hrvatskoj književnoj sceni posebice se očituje u činjenici da je riječ o autorici koju šira javnost prvenstveno poznaje kao književnicu koja piše za djecu. Pozoran čitatelj mogao bi se zapitati zašto tu bjelodanu činjenicu nisam naglasio već ranije, u proširku naslova njoj posvećenog ogleda, ili barem pri prvom spominjanju njezina imena u ovom tekstu. Nisam to učinio zbog toga što nisam pristalica trpanja pisaca u određene, teorijski fundirane razlikovne ladice. Vrlo dobro znam da su pojmovi kao što su dječja književnost ili književnost za djecu i mlade nužne kategorijske odrednice za znanost o književnosti. One su kao takve posvema legitimne, a zanimljive spoznaje do kojih su s obzirom na Sonju Tomić došli neki proučavatelji dječje književnosti i
ovdje su respektabilno uzete u obzir. No kad se u svome intimnom promišljanju književnosti, zanemarivši na trenutak filološku naobrazbu, zaputim stazom vlastitoga čitateljskog iskustva, iz sjećanja mi i danas, usred dobrano poodmakle odraslosti, jasno izranjaju još uvijek upečatljivi dojmovi djetinje nevinoga čitanja mnoštva izvrsnih knjiga kao što su Bijeli jelen Vladimira Nazora, Heidi Johanne Heußer-Spyri, Pod Slobodnim suncem Franca Finžgara itd. Te i mnoge druge u davno đačko doba duboko proživljavane knjige formirale su me kao čovjeka, a redovito ih se sjetim kad se pomnije zaputim u vlastitu nutrinu, samokritički na taj način propitujući baždarenost i čvrstinu Božjom rukom sazdanih, kućnim i školskim odgojem uljuđivanih temelja svoje skrovito čuvstvujuće ljudskosti. Dogodi se katkad da čitateljski posegnem za nekom od tih davno pročitanih knjiga. Razumljivo je da ih sada više ne čitam na način sramežljiva i neobično radoznala dječaka kakav sam bio u sarajevskom i ranom zagrebačkom razdoblju učeničkog života. No taj se dječak još uvijek javi u meni u nekom sličnom registru, i nadalje intenzivno proživljavajući prvotno oćućenu katarzu s dodavanjem nekih tada još nespoznatih aspekata. Svjež primjer za to nedavno je iznova pročitana bajkovita priča Oscara Wildea sretni Princ. Silno mi je i dan-danas žao onog promrzlog lastavića. Rado bih mu nekako dojavio da je njegova žrtva itekako imala smisla, jer je u mnoga dječja srca koja su kasnije kucala (i još uvijek biju!) u grudima odraslih ljudi ubrizgao blagotvornu tvar koja nas neprestano nuka na nesebično činjenje dobra.
                Čitajući u svrhu pisanja ovih redaka djela Sonje Tomić, neočekivano sam se obreo u toplom krilu priče. I premda sam u Sonjino stvaralaštvo i recepciju njezina opusa bio donekle upućen, posve sam se drukčije osjećao kao čitatelj. Njezinim pričama za djecu iznova je oživjelo senzibilno i maštovito dijete u meni. One su, međutim, svojom imanentnom duhovnošću ugodno osvježile (i oplemenile!) moju ovodobnu vremešnost. I upravo dok za računalom ispisujem ove riječi, čujem na radiju glas književne kritičarke Jadranke Pintarić koja, govoreći o mladoj njemačkoj spisateljici Juliji Franck, odlučno uzvikuje: «Ljudi su danas željni dobro ispričanih priča!» Divno je kako iz radijskog etera posve nenadano u pravom trenutku pristiže argumentirana podrška, izgovorena glasom cijenjene kolegice koja vrlo dobro zna o čemu govori i zbog čega to čini.
                Daleko najpoznatiji prozni naslov Sonje Tomić svakako je je Svjetiljčica, duhovna novela koja se po prvi put u obliku knjige pojavila u izdanju Kršćanske sadašnjosti (Zagreb, 1992.). Budući da je uvrštena u školsku lektiru, pojavila se u nekoliko izdanja. Kod kritike kao i kod čitateljske (ne samo dječje!) publike naišla je na izvanredan odjek. Mene je pak posebno zaokupilo njezino žanrovsko ustrojstvo. Imajući na umu relevantne poetološke odrednice Milivoja Solara (Pitanja poetike [Zagreb, 1971.]; Ideja i priča [Zagreb, 1974.] i dr.), rekoh već da je riječ o duhovnoj noveli. Njezina «razmjerno nerazvedena fabula» (Stjepan Hranjec) logično je objašnjiva činjenicom da joj bajkovitu sadržajnu okosnicu čini formativni proces duhovnog razvitka glavnog lika koji se jednostavno zove Učenik. On je isprva povučen i zbunjen, kasnije umije biti i kočoperan, ali se uz suptilnu evangelizatorsku podršku ljupke Svjetiljčice, upečatljivo uspjele personifikacije božanskoga u čovjeku, postupno formira u fascinirana tragača za Učiteljem. Taj pobliže neimenovani Učitelj nije od ovoga svijeta. On se u ovoj od jedanaest pripovjedno samostalnih paraboličnih priča sazdanoj noveli nakon stupnjevito doziranih nagovještaja u završnici najprije vizualno očituje kao «zlatnoružičasta lopta svjetla» što se pojavljuje «ponad crte gdje se nebo sa zemljom spaja», kako bi se uskoro potom jasno začuo Glas koji nedvosmisleno progovara svojim univerzalno božanskim izričajem:
 
                Ja sam onaj koji je užgao tvoju Svjetiljčicu.... Ja sam onaj koji je od svog srca načinio kolijevku za umorne i opterećene.
 
                S obzirom na to da su o Svjetiljčici napisane mnoge argumentirano laskave ocjene što ih ona kao primjer majstorski pisane, duhovno i nadkonfesionalno odgojne proze nedvojbeno zaslužuje, imao sam potrebu ovom zgodom pridodati nekoliko zapažanja poetološke naravi, jer sam duboko uvjeren da sadržajna izvrsnost u potpunosti dolazi do izražaja samo u združenosti sa znalački istkanom formom. Ostavit ću stoga Učenika u blaženom snu u koji je, ushićeno promatrajući kako se zemaljsko povezuje s nebeskim, utonuo na kraju novele, jer mi se šeretski osmjehuje još čitav niz Sonjinih priča u kojima se na razne načine zrcali bogozovna budućnost u Nebu.
                1992. se godine uz Svjetiljčicu u izdanju zagrebačke Teovizije pojavila i zbirka kratkih bajkovitih priča Srce u Nebu. Stjecajem okolnosti recentna je kritika uopće nije zapazila. U knjižici nalazimo pet maštovito sročenih priča u kojima prvenstveno agiraju životinje kojima je autorica podarila i neka ljudska svojstva. Neke od ovih priča u čijem se toplom krilu tako ugodno osjećam kasnije su našle mjesto u drugim Sonjinim knjigama.
                Naslovna priča Srce u Nebu upoznaje nas s vidrom Vihorom, silno zaljubljenom u jelena Plamena. Jelenovu naklonost nije kadra pridobiti ni nakon što ju je Bog po njezinoj želji pretvorio u košutu. Preobražena u košutu, postala je nijema, pa se ona i Plamen nikako nisu mogli sporazumjeti. Plamen je svoju ljubav darovao košuti Žareni. A onda je nastao nečuven potop. Plamen, Žarena i Vihora jedini su ga preživjeli. Pritisnuta nevoljom, Vihora je poželjela da opet postane vidrom. Bog joj je bio spreman smjesta ispuniti želju. Ona je pak nujno razmišljala, odlučivši se na koncu prepustiti Božjoj volji. Jedino što je željela bilo je da se spasi Plamen. Bog ju je toga trena pretvorio u snažan vihor koji je stubokom rastjerao tmurne oblačine, a ubrzo potom život se u tom kraju rascvao u svoj punini. Plamen se i nakon
mnogo godina sretnog života katkada znao zapitati kamo je onomad tako iznenada i netragom nestala čudnovata Vihora. A ona, preobražena u blagotvoran vjetar, strpljivo je čekala dan kada će Plamen, njezino najveće blago, okončavši visoko u planini svoj jelenji život, zauvijek prijeći u Nebo. Na taj se način divno obistinuje moto ove priče, uzet iz Matejeva evanđelja:
 
«Doista, gdje ti je blago, ondje ti je i srce» (Mt, 6,21).
 
                Kraj ove živopisno ispredene priče osobito je dirljiv. Dva planinara nailaze na iznemoglog Plamena. Jedan bi da ga ponesu dolje, a drugi se tome odlučno suprotstavlja, znajući da jeleni umiru na osami, visoko u planini:
 
                Polako krenuše niz obronak. Baš su zalazili u šumu kad se s vrha planine spusti vjetar pa zašušti granjem. I šuma šumorom zapjeva.
 
                Dražesna je i Sunčeva uspavanka, obilno protkana prštavim stihovima punim onomatopejskih efekata, kojima autorica zorno dočarava kreketanje isprva umišljenog, a potom Božjim djelovanjem preobraženog žapca Puhala. Njemu je, naime, marljivi dabar imenom Hrabar, neumorni graditelj jezerske ustave, spontano ponudio gostoprimstvo, spasio
ga od bliske smrti i najzad mu uz Božju pomoć omogućio da u sebi pobijedi oholost samozvanog umjetnika. Od toga trenutka Puhalo je bezbrižno uživao u muziciranju.
Sagradivši čvrstu ustavu, tom se udaraljkaškom muziciranju kao bubnjar pridružio i Hrabar. Ubrzo su se u njihovu malom jezeru pojavile mnogobrojne kreketavo raspjevane žabe.
Milozvučan se koncert razlijegao krajolikom, ganuvši i dobrog Boga na nebu, a on je smjesta pozvao Sunce da se odmori uz tu predivnu uspavanku.
                Podjednako su uzbudljive i tri preostale priče. Sve ih je Sonja vrlo dopadljivo (rekoše mi drugi!) ilustrirala. Vjerujem da ilustracije dodatno razbuktavaju dječju maštu.
                Na ovom ću mjestu nakratko prekinuti ovaj zahuktali diskurs, kako bi do riječi došao jedan od najboljih poznavalaca književnog stvaralaštva Sonje Tomić. To je ovdje već spomenuti stručnjak za dječju književnost Stjepan Hranjec. U nekoliko svojih knjiga posvetio joj je dosta prostora, potvrdivši njezino posebno mjesto u korpusu suvremene hrvatske dječje književnosti. U knjizi Kršćanska izvorišta dječje književnosti (Alfa, Zagreb, 2003.) Hranjec zaključuje:
 
- Sonja Tomić nije se usputno prihvatila reevangelizacije u dječjoj književnosti nego je za nju i njoj usmjerila sve svoje stvaralačke snage, shvativši koliko je važno djeci uputiti upravo one poruke koje su izrasle iz kršćanskoga nauka i biblijskoga teksta;
- iz svih tekstova, bez obzira na stupanj vezanosti za biblijski predložak, izbija i povezuje ih osnovno: dobrota i ljubav za bližnjega;
- odlučivši se za reevangelizaciju, Sonja Tomić potvrdila je u kojoj je mjeri danas - među mladima posebice - potrebito aktualizirati i reinterpretirati vječne Božje istine, a recepcijski pak potvrdila u kojoj mjeri su te istine uspjelo plasirane;
- javljajući se u većini knjiga i kao ilustratorica, a s obzirom na pedagošku i metodičku primjerenost tih knjiga, ustvrdio bih da je književnica Sonja Tomić postigla sklad likovnog i književnog jezika;
- napokon, beletrizacijom evanđeoskog, to jest atraktivnom fabulom koja nije opterećena zamornim opisima ili nametljivim poukama, dijalogom, zanimljivim i originalnim likovima iz svijeta animalističkoga, književnica Sonja Tomić stvorila je pravu dječju duhovnu (teološku) priču. Jednom riječju, etičko joj nije zasjenilo estetsko.
Prema svemu, Sonja Tomić darovala je hrvatskoj dječjoj književnosti dragocjen prinos u duhovnoj strani te književnosti (str. 123).
 
                A sada ću, ne polemizirajući s netom citiranim autorom, pridodati ono do čega sam u razmišljanjima o Sonjinu pisanju došao na temelju spomenutog uvida što ga u njezino stvaralaštvo imam po prijateljskoj liniji. Literarna reevangelizacija kao autoričino temeljno inspiracijsko uporište nipošto ne djeluje kao korzet koji bi zarobljavao ili na bilo koji način kočio Sonjino spisateljsko bilo. A ono – usuđujem se tvrditi – živahno i predano kuca čak i za volju samoga pisanja. Priča se posve nenadano začne u mašti, klija i raspupava se u skrovitosti bogozovne i k Nebu usmjerene nutrine, a onda se poput blagog dažda izlije u dnevnu spisateljsku svijest, iz koje vrlo brzo poprima svoj konačni oblik. Sve su Sonjine priče, hagiografije i slikovnice okrenute k budućnosti, a takva se sutrašnjica (riječ je, dakako, o duhovnoj budućnosti!) jedino može zbivati u Nebu. Tamo se, naime, u milosnom beskraju Božjega okrilja, svekolika bajkovitost koja iscjeliteljski izglađuje i poravnava raznorazne pozemljarske opačine, rogobatnosti i ine nepravilnosti korjenito preoblikuje u novu, iskonski čeznutljivo željkovanu nebesku zbilju, koju su u svojim utopijskim djelima usrdno prizivali
Augustin, Campanella, Morus i dr. Literarno su je oblikovali nebrojeni pisci poput pobožnog Danca Andersena i naše ćutilno duhovne Ivane Brlić-Mažuranić, Sonja Tomić u sličnom nastojanju pronalazi svoj vlastiti put, iznjedrujući današnjoj djeci (pa i nama odraslima!) priče kakvih stjecajem bolnih ideoloških okolnosti u doba njezina odrastanja
uglavnom nije bilo.
                Na ovom se mjestu opetovano prisjećam ovdje već citirane pjesme fra Bonaventure Ćuka o raju (vidi esej Komadi neba). Pjesniku je važno šćućuriti se tek u kutku raja, ili barem biti u blizini nekog Božjeg znanca. Kraljevstvo nebesko njemu se u toj njegovoj nehinjenoj skromnosti čini nedostižnim. No on se ipak usrdno nada da će svoje onostrano mjestašce naći u jednom skrovitom kutku Božje pojavnosti. Zanimljivi su stoga završni stihovi pjesme:
 
                Pa kada uđu, kojim je dato,
                I mjesta biti neće:
                Nebo je malo, al' ništa zato...
                Srce je Tvoje veće...
 
                Sonja Tomić okušala se i kao autorica dječjeg romana. Najprije je to bio originalno koncipirani Roman Mar i Anata (Profil, Zagreb, 1995.), posvećen velikom Andersenu.
Specifičnost toga romana predviđena je mogućnost da ga mladi čitatelji pokušaju sami dovršiti. Pokus je naišao na izvrstan odjek. Moju pozornost, međutim, ovdje privlači za sada neobjavljeni roman Besima u običnim nebesima, koji bi se uskoro trebao pojaviti u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Čitatelji Kane mogli su «Besimu» prije desetak godina čitati u
nastavcima.
                Ovaj kratki roman, sastavljen od četrnaest poglavlja, svojevrstan je duhovni razvojni roman. Reevangelizacija kao spiritus movens ove izrazito dinamične, domišljatim manirističkim stihovima protkane lirsko-deskriptivne proze osobito je suptilna, odvijajući se istodobno na više razina. S jedne strane linearno pratimo slijed psihološkog sazrijevanja i duhovnog rasta mungosice Besime. Podarivši joj ljudska svojstva mišljenja, zaključivanja i govora, autorica je ne lišava bitnih karakteristika njezine matične životinjske vrste. Besima je ljupko, lucidno, razigrano i ljubopitljivo biće, iskreno željno pokroviteljske očinske ljubavi.
Ne poznajem, doduše, autoricu iz doba kad je bila djevojčica, ali se usuđujem zaključiti da je Besima do stanovite mjere njezin autobiografski odslik. Druga revangelizacijska razina je svojevrsna rekonstrukcija najvažnijih etapa Isusova zemaljskog života, smrti, uskrsnuća i uzašašća na nebo. Isusa Besima stalno naziva kraljićem. Shvatila je da on ima nebeskog tatu i silno bi željela da taj njegov tatica i nju jednom usvoji. Ona i nekoliko njezinih prijatelja (lavić Žutislav, čovjekoliki krilatić i dobroćudni volić) mogu uz pomoć čudesnog kamenčića zvanog godoskok putovati kroz vrijeme, u prošlost i budućnost, pa su tako između ostaloga u prilici pribivati susretu Isusovih učenika u trenutku kad im Marija Magdalena donosi vijest o praznom grobu.
                U romanu se živopisno isprepliću realni momenti zemaljskog života i fantastično ozračje nebeske stvarnosti. Zahvaljujući godoskoku, Besima se u jednom trenutku našla u onom dijelu nebesa koji imam na umu kad u pisanju o Sonji Tomić odredišno povezujem nebo i budućnost. Citat koji slijedi pojašnjava to bolje od bilo kakva komentara, a uzet je iz 10. poglavlja romana:
 
- Nebesa! Kamo sam to prispjela? - klikne Besima, uzvinuv obrve od čuđenja.
Stajala je usred neobične šume. Dizala se tu visoka moćna modra debla i nešto niža i tananija zelena. Modra se na vrhu račvala u tri grane, a one u mnoštvo grančica. Iz njih nikle bezbrojne peteljčice, a na svakoj procvao cvjetić nježan kao dah. Od debla do debla cvjetići se razlikovali po boji. Bilo je plavih poput potočnica, bijelih kao inje, ljubičastih kao perunike i žutih kao lavlji zub. A svi tik jedan do drugoga pa se ni tračak svjetla nije mogao provući između latica, te su vlati u sjenovitom krugu oko debla rasle blijede i gotovo prozirne što im je, čini se, godilo, jer su šumorile meko i slatko.
- Mogla bih se opružiti u krugu od sjene što je bacaju ove suncobranolike krošnje pa osluhnuti pijev vlati, ali prvo želim istražiti kakvo je to mjesto - odluči mungosica, priđe jednom vitkom zelenom deblu i zabaci glavu.
- Nebesa nisu mjesto nego Kraljevstvo - uši joj ispuni glas cilikav kao u zvonca. Zeleno se deblo savilo i spustilo jedinu, kao čamac veliku, zvonastu čašku do Besiminog lica. U središtu joj srebrni tučak. A ona zlatnožuta. Poprskana narančastim i tirkiznim točkicama.
- Osjećam da me vidiš, a nemaš oči - uplašeno izmuca Besima.
- U Kraljevstvu se ne gleda očima nego srcem - odgovori Zvonocvijet pa doda: - Niti se govori ustima.
- Nego čime? - uzvrpolji se Besima.
- Srcem - mirno će Zvonocvijet.
- A da li se srcem i jede i pije?
- Ovdje se ni ne jede ni ne pije, jer su svi i siti i gasni. Nablagovali su se kruha i napojili vina iz
Kraljićeve ruke.
- Znači, tu ima i neki kraljić? - iznenadi se Besima.
- Još ga nema, ali će se uskoro vratiti sa poslovnog putovanja po Zemlji - ozbiljno će Zvonocvijet.
- Poslovnog putovanja? - začudi se Besima.
- Ma ne lovi me za riječ! Ne znam kako da se izrazim. Njegovo Veličanstvo, Kralj, darovalo mu je sve stvoreno, a Kraljić je očev dar toliko uzljubio da se užasava od pomisli kako bi mogao izgubiti makar i samo travčicu ili ovčicu pa se obukao u čovjeka i proputovao cijelu Zemlju, počev od sjajnog Začeća pa do mračnog Groba. A putujući poučavao je ribara Petra i neke momke, a i djevojke i žene...
- Znam Petra! Oh, pa ti govoriš o MOJEMU Kraljiću! - uzbudi se Besima.
 
                Ovaj podulji citat zorno ilustrira autoričin neoimpresionistički pripovjedni stil u kojemu se niz plastično opisanih vizualnih detalja doživljava kao slika koja se duboko zasijeca u pamćenje. Ustreptala Besima i njezini vedri suputnici pred kraj su romana počašćeni izravnim promatranjem kraljićeva leta k Ocu, na oblaku put nebesa. U jednom trenutku šalje kraljić orla po Besimu, kako bi je na oblaku pomilovao, objasnivši joj da je njezino mjesto – kako je razvidno iz naslova romana – «u običnim nebesima», a to je zemlja kojom sada hodimo. Sonja Tomić na stilskom se planu vješto služi tehnikom montaže, pa tako rečenice preuzete iz Evanđelja u novom kontekstu djeluju posvema neizvještačeno. Ovim je originalnim i po mnogo čemu intrigantnim djelom autorica trajno obogatila kako našu dječju tako i duhovnu književnost. Raskošnu bujnost i misaonu dubinu mnogih u njemu sadržanih poruka neće baš sva djeca u svakom trenutku moći do kraja shvatiti. Zašto da im u tome ne pomognu odrasli čitatelji? I oni će u ovoj čitko rastresitoj prozi moći istinski uživati.
 
Uzavrela ugođajnost pjesme
 
Iz toplog krila priče o kojemu bi se još mnogo dalo pisati prelazim u Sonjino poetsko obzorje. Na njemu je za sada vidljivo samo jedno djelo: Missa litteraris, objavljena u ediciji Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika (Zagreb, 2007.). Iako ju je moguće promatrati kao pjesničku zbirku, nedvojbeno je da se radi o jedinstvenoj poetskoj cjelini kojom se u suvremenoj hrvatskoj duhovnoj književnosti inaugurira misa kao pjesnička forma. Naslovi pojedinih dijelova odgovaraju liturgijskom nazivlju uobičajenom za imenovanje nepromjenjivih i promjenjivih dijelova katoličkog euharistijskog slavlja.
                Missa literaris nastajala je tijekom 1997. godine. Stjecajem okolnosti bio sam prvi slušač (a zatim i čitatelj) većine njezinih dijelova. Neke bi mi Sonja čitala telefonom, a nad nekima smo zajedno razmišljali uz kavu u kojoj već godinama barem jednom tjedno skupa uživamo u ugodnom ambijentu već spomenute donjogradske slastičarnice. Neke sam dijelove za potrebe književnog časopisa Lichtungen (br. 72, Temat o Zagrebu, Graz, jesen 1997.) preveo na njemački. Više puta sam pojedine Sonjine misne pjesme naglas izgovarao, želeći iskušati njihovu kakvoću u ulozi molitvenog predloška. Bio je to način da u njih što dublje zaronim. Nije se bilo lako probijati kroz njihovu mjestimičnu oporost i trpkost, opirale su se samosvojnim ritmom i prozodijom, zahtijevajući da se njihovi stihovi izriču s onom
pounutrašnjeno ćutilnom zgusnutošću iz koje su iznikle. Genuina liričnost tih odsječnih stihova, podzidana širokim spektrom najskrovitijih autoričinih duhovnih previranja – od tjeskobne bogonapuštenosti i raskajane skrušenosti do posviještene bogoispunjenosti – samo je jedna od značajki ove dojmljive poezije koja svoga čitatelja navodi na opetovano iščitavanje. Neka nam sada ta uzbibana lirika progovori bez ikakva posredničkog tumačenja:
 
 CREDO IN UNUM ...
 
                Tma i tmuša.
                Ti nevidljiv.
                Ti nečujan.
                Ti nepipljiv.
                Ja
                opustošena duša.
                Strave mora.
                Smrtni bezdni.
                Užas.
                Očaj.
                Skončaj!
                Smrvi me
                do krvi!
                Credo
                Oče ...
                Vrvi mozgom.
                Misli plaču:
                Trunko praha
                bez ponosa
                ljudska bijedo!
                Strvi
                crvi te rastaču!
                Credo ...
                Sine
                Duše Sveti
                (iz prkosa
                vrišti srce)
                Credo ...
                Credo ...
                vjerujem ti!
 
                Missa litteraris popraćena je nadahnutim pogovorom što ga je pod naslovom Poetska misa napisala pjesnikinja Maja Gjerek. Svoja zapažanja bogato je potkrijepila stihovima.
Tekst završava ovom jezgrovitom poantom:
 
                Ova poetska misa prepuna je blaženstva za one koji vjeruju, i otkrića za sve ostale, i ne samo ponovljena priča o Kristovom putu prema spasenju jedne poetske duše, već i svjedočanstvo o iskonskim nadahnućem ispisanoj besmrtnoj ljubavi, prema Besmrtnom.
 
Umjesto zaključka
 
Krstarenje budućnosnim nebom u društvu sa Sonjom Tomić privodim za sada kraju. Iz njezine umjetničke radionice sigurno će nastati još mnogo priča, slikovnica i likovnih radova, a vjerujem da ni Missa Litteraris neće ostati usamljena poetska pojava. Istraživačima njezina opusa preporučio bih da je ne trpaju ni u kakve interpretacijske klišeje, jer ih je njezino djelo odavno nadraslo.
                I opet ću se rado poslužiti svojim prijateljskim uvidom. Poznavajući autoričinu naobrazbu i načitanost, pouzdano znam da njezin način pisanja ne predstavlja hod po ranije utabanim stazama literarnih uzora. Sve usporedbe s drugim (domaćim i stranim) srodnim autorima imaju smisla samo onda kad pokazuju kako su pojedini autori tematizirali određene duhovne sadržaje. Na hrvatskom literarnom obzorju Sonja Tomić je jasno prepoznatljiva kako po originalnim pripovjednim zamišljajima tako po odnjegovanu stilu koji se između ostaloga odlikuje naglašeno slikovitom deskriptivnošću, iznenadivom pripovjedačkom maštovitošću, poletnom ritmičnošću i muzikalnom lakoćom kazivanja. Pišući za djecu, ona implicitno priziva i odrasle čitatelje, uvjerena u izražajnu i formativnu snagu književnosti kojom predano daje svoj autentični doprinos boljem svijetu budućnosti. Njezina kršćanski utemeljena duhovnost kadra je zaokupiti, prožeti i oplemeniti svakog dobronamjernog čovjeka. Stoga sam uvjeren da će njezin književni rad još zadugo privlačiti pozornost mnogobrojnih čitatelja i proučavatelja. Dao Bog da ih bude sve više!
 
 
 
Između neba i zemlje
 
Pišem knjigu. Od prvih napisanih redaka prošlo je nepunih jedanaest mjeseci. Hrpa pročitanih kniga, nebrojeni sati razmišljanja, dragocjeno iskustvo pisanja. U uvodnom sam tekstu kao kormilar nagovijestio uzbudljivo krstarenje sa sretnim povratkom u matičnu luku. Za mene kao kormilara bilo je dosta uzbuđenja. Analizirajući poeziju i prozu zanimljivih pisaca, naišao sam na svu silu dojmljivih činjenica. Od planirana povratka u matičnu luku ipak ću morati
odustati. Kratkoročnu sreću povratka zamjenjujem neizvjesnom radošću dugoročna ostajanja u uskovitlanom rječoprostoru, smještenom između neba i zemlje.
                Krstarenje se, dakle, nastavlja. Pišući knjigu, baš sam se kormilarski izvještio. Prava šteta prestati! Miris neba nije više onako «opor i gorak» kao što je pod snažnim dojmom pjesme Vojina Perića djelovao u početku. Hranjiv je poput riže. Opojan je, ali ne pomućuje um. Valja ga stoga sveudilj uporno slijediti, strastveno ga upijati i vježbati budućnost! Uz Sonju Tomić na tom mi je planu od velike pomoći pjesnik Davor Šalat (1968.). Upoznali smo se pred tri godine u Podstrani, a nedavno smo se radosno susreli na pjesničkom maratonu u Sesvetama. Domaćin nam je bio pjesnik i prevodilac Ivan Babić (1961.). O njemu ću opširnije pisati nekom drugom zgodom.
                Davorova neobjavljena pjesma u prozi Vježbanje budućnosti skladno se nadovezuje na nebozovno-budućnosna promišljanja iz prethodnog ogleda. S obzirom na zgusnutu (ne)prozirnost ove tematike, pjesma je upečatljivo konkretna:
 
                Prevrćem kamenčiće uz more,
                preslagujem značenja,
                zbijam sunčevinu u stručke koromača.  
                Zaljev se privija uz mene,
                čamci su mu pitomi kao janjad.
                A u meni je zgasnuli samostan
                u kojem sunce neprestano posti
                i mjesec svake noći štipa paški kamenjar.
                Zagrijao sam sve molitvene sobe,
                dočekao Boga koji mi je ruke premazao uljem
                i u uši mi sakrio sol.
                Pa opet moram nakupljati samoga sebe
                posred razbacanih kamenčića
                i urušenih kula od pijeska.
                A tek sam se počeo igrati,
                premještati komad po komad Velebita
                i neoprezno vježbati budućnost.
 
                Nadam se da će mi Davor Šalat oprostiti što sam njegove stihove malo drukčije «prelomio», kako bi mi bili maksimalno pogodni za to «neoprezno» vježbanje. Zamišljajući u mašti mome oku skrivenu ljepotu paškog kamenjara, krijepim se novaljskim vinom. Dobro bi došao komadić paškog sira, ali su obližnje trgovine zbog državnog blagdana zatvorene.  
 
Mijenjanje krajolika
 
Nakon razmišljanja o nebu i nebozovnoj budućnosti na koje su me naveli Sonja Tomić i Davor Šalat, nastavljam plutati između neba i zemlje. Moja samoća kratka je vijeka. Jednu damu ubrzo odmjenjuje druga. Mirjana S. Bobanac (1946.), pjesnikinja, prijateljica! I nije slučajno da se baš ona našla kraj mene na ovoj dionici moje literarne plovidbe. Za tu je,
naime, dionicu od koje se na zagrebačkoj burzi za sada ne može profitirati karakteristično stalno mijenjanje krajolika. Upravo te dvije riječi tvore naslovnu sintagmu njezine već poodavno za tisak spremne zbirke pjesama. Njih stotinjak na broju, razvrstanih u tematski strukturirane cikluse, nikako da nađu konačno stanište među koricama knjige.
                Mirjana S. Bobanac samonikla je pjesnikinja. Tijekom zadnjih desetak godina za uži je krug znalaca izišla iz poetske anonimnosti. U Kostanju kraj Vrbovca sa svojim je suprugom Davorinom Supekom od napuštenog štaglja stvorila podij za priređivanje poetskih, glazbenih i plesnih priredaba.
                Pišući ovdje o Mirjaninoj poeziji, prisjećam se knjige Veličina malenih iz pera Antuna Barca (Zagreb, 1947.). Ovu dopadljivu sintagmu prvi je, međutim, upotrijebio Milutin Cihlar Nehajev. Unatoč Mirjaninoj za sada još uijek nedovoljnoj poznatosti, mislim da joj nije mjesto među tim pjesničkim mališima. U nadi da bi ovo moje pisanje moglo
potaknuti, a možda čak i ubrzati konačno objavljivanje pjesničke zbirke Mijenjanje krajolika, citiram jedan ulomak iz budućeg pogovora:
 
                Formalna jednostavnost u kontrapunktičkom je suodnosu s jezgrovitom misaonošću u kojoj su Čovjek i Svemir ravnopravni partneri, o čemu zorno svjedoči antologijska pjesma “Svemir”. Ova poezija životvorno buja od iskonskih slika koje svjedoče prekaljenu životnost, stalno spremnu na korjenite preobrazbe (antologijska pjesma “Jabuko moja”. Neumoljiva oporost svakodnevice koja se razapinje između nervozne uzavrelosti razantno nastajuće metropole i ruralne ugođajnosti toplog doma s psom, krčkanjem graha na štednjaku i opojnim mirisom štaglja ne priječi genuinu pjesnikinju
da iz emocijama napučene i strastveno prokrvljene nutrine iznjedri iskustveno ovjerovljene stihove koji, unatoč formalnoj neukoričenosti, krče sebi put do budućeg čitatelja. Bude li napokon ukoričena, ova će po mnogo čemu osebujna poezija isploviti iz skrovite uvale pjesnikinjine samozatajnosti, kako bi se – nošena valovima što ih je sama porodila – čudesno uprostorila u ljudskosti pjesmoljubivih pozemljara. Tu ljudskost ona sveudilj priziva, želeći je iznutra obnoviti, jer
samo na taj način može nastati bolji svijet, to u skrovitosti srca i zavjetrini uma ustrajno željkovano čedo istinske poezije.
 
                Da nije riječ o mome zanesenom pretjerivanju, neka pokaže pjesma Zvijezdama drag, koja se stjecajem okolnosti nije našla u budućoj zbirci. Tematski se, međutim, izvrsno uklapa u kontekst ovih stranica:
 
                Lutam nebeskom tamom.
                Osluškujem.
                Čuj, zrikavcem diše.
                Iz mračnog kuta nebosklona
                vidim, poput malenih vatri
                raspoređuju se zvijezde.
                Ustima noći prinosim
                ispružen dlan.
                Ne prosim.
                Predmnijevam:
                i nekoj od njih
                bio si drag.
 
                U sjetnom raspoloženju nastavljam plovidbu. Krajolik se naglo promijenio. Opet sam bliže nebu, a nešto me ipak silno vuče dolje. Valja se sabrati, svladati nastali umor.
 
Nebeska kadenca
 
Malaksalost je pobijeđena. Put se nastavlja. Konačno je red da pokušam odgovoriti na pitanje svih pitanja: Što je Nebo? Možda bi mi pritom mogla pomoći glazba? Da se pojmovno ispravim: Muzika! Njezin je jezik univerzalan. Svi ga navodno razumiju. Ali ja sam ipak – koliko god da se sa slatkom mukom često opirem njenim zavodničkim čarima - poslenik riječi. Neka mi pomogne pjesnička riječ. U pomoć mi i ovaj put iznebuha priskače prijatelj:
Jakša Fiamengo (1946.). I njega sam pred tri godine susreo u Podstrani. Godinu dana kasnije u Podstrani smo se našli kao prijatelji. Darivao me dvjema svojim knjigama. Jedna od njih nosi naslov Podneblje nebo. Objavljena je u Biblioteci suvremenih pisaca, Književni krug, Split, 2005. Dobivši knjigu na dar, nisam mogao ni naslutiti koje mi dobro donosi. U tom trenutku u meni se još nije bila rodila zamisao iz koje se razvila ova knjiga. Jakšina je knjiga vrlo dugo čekala na polici da dođe na red za skeniranje. I kako to već biva u životu, sve se najzad ipak dogodi u pravo vrijeme. Pred otprilike mjesec dana konačno sam zaronio u Jakšine stihove. Pod užarenom jagodicom moga čitanjem izbockanog kažiprsta raspjevala se zvonjelica po kojoj je nazvana darovana mi Jakšina pjesnička zbirka. Neka nam njezin zvonopoj stihom kaže sve što je važno znati o Nebu velikoslovnom i o nebu maloslovnom:
 
                Nebo je Božji izum, njegova snaga
                Donosi nam svjetlost, oblake i vjetar;
                Dio je svih naših razlistalih ljeta
                I hlapljivih zima. Njegova nas vlaga
 
                Oblači u kišu, njegov nas omotač
                Grije i upija. Kad se nebo gleda,
                Gleda se u vrijeme; sve činimo eda
                Vrijeme gleda u nas i da njegov kotač
 
                Usporimo. Nebo je naprosto svuda,
                U nama i izvan, u čudu, bez čuda;
                Ima sretne oči. Daleko je, blizu.
 
                Dišemo ga, puni zrakom naša pluća;
                Od neba je naša obala i kuća.
                Nebo je Božje ime i Božji izum.
 
Zvonjelica je raspjevano rekla što treba reći. Nebeska kadenca i dalje traje. Dug prema čitatelju još nije podmiren. Nisam se definicijski odredio spram duhovne književnosti. Teško mi to pada, jer nipošto ne zagovaram dihotomiju između «svjetovne» i «duhovne» književnosti. Pa ipak se na neki način moram iskobeljati iz stupice koju sam si sam hotimice
postavio. Duhovna književnost nije ancilla religiae. Ona nije čuvarica dogme, a nije ni suhozid doktrine. Vođena i nadahnjivana Duhom, stvaralački živi od spoznaje da Duh puše kako hoće. Ukotvljena u labirintskoj sferi religioznoga, svojim literarnim oruđima svakojako dostvara i preslaguje po Bogu stvoreni svijet. Uvijek nastaje nenadano, uglavnom baš za volju samoga pisanja. Kadra je u ćutilnu čitatelju snažno pokrenuti razne formativne i regenerativne procese. Često ostaje na razini nabožnog (meditativnog) štiva, ali se – kako se vidi iz primjera u ovoj knjizi – strelovito umije vinuti put Neba. Ona to umije, jer je ponajprije umjetnost riječi.
                Nebeska se kadenc postupno smiruje. Ne znam kad će uslijediti završni akord. Plovidba između neba i zemlje nastavlja se u svečanoj tišini tople zagrebačke noći krajem lipnja. Opojni miris neba suobličio se s mirisom lipova cvata na mojim rodnim Skokovima.
                Što sam pisao – pisao sam. Daljnja sudbina knjige nije više u mojim rukama. Koloplet bujno razgranatih misli izazvan pisanjem ljekovito mi prožimlje nutrinu. Knjiga je napisana.
Tko ima želju, neka čita: bodro hodajući Zemljom, čeznutljivo zagledan u Nebo!
 
 
Bilješka o piscu
 
Sead Muhamedagić rođen je na Skokovima kraj Cazina (BiH). Nakon završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu germanistički se usavršavao u Münsteru i Beču. Više od trideset godina profesionalno se bavi književnim prevođenjem, a specijalizirao se za austrijsku književnost.
Za književno prevođenje višestruko je nagrađivan. Objavio je zbirku pjesama Slijepčev vir (Pop6Pop, Zagreb, 2001.). Živi i radi u Zagrebu.
 
 
 
 
 
 
 
 

 

      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb