Sead Muhamedagić

 

MIRIS NEBA

Književno-duhovni eseji

Napomena: Ova knjiga posvećena je Anti Stamaću, a objavljena je u izdanju nakladničke kuće Karista (Zagreb, 2009.)

 

Tekst za korice:

 

U svojoj prvoj knjizi eseja "Miris neba" Sead Muhamedagić vodi svoje čitatelje na imaginarno krstarenje duhovnim prostranstvom kojemu je krajnje odredište nebo. Na toj uzbudljivoj literarnoj plovidbi autor nailazi na pisce kojima posvećuje zasebne oglede, tematski ih na prikladan način dovodeći u tješnju povezanost s kozmičkim i/ili duhovnim

nebom. Osim interpretacijskih uranjanja u njihove opuse, autor zahvaća i u svoju vlastitu životnu zbilju. Eseji kojima je cilj progovoriti o nekim duhovnim aspektima suvremene hrvatske književnosti međusobno su povezani blagim formalnim premosnicama, ali bez teškoća funfiraju i kao samostalne cjeline. Ovdje sabrani tekstovi najvećim su dijelom napisani za potrebe ove knjige.

 

Ovu knjigu posvećujem Anti Stamaću.

 

 

Zašto baš nebo?!

 

 

Pišem knjigu. Baš neobičan osjećaj. Kad sam pred nekoliko godina privodio kraju zbirku pjesama (Slijepčev vir, Zagreb, 2001.), nisam imao osjećaj da će od tih što slobodnih što vezanih stihova na koncu nastati knjiga. Drugu je knjigu – tako se barem kaže – mnogo teže napisati od prve. Mogao bih se, doduše, eventualno utješiti isticanjem činjenice da je ovo

moja prva knjiga esejističke proze. Bilo kako bilo, pišem knjigu i neko vrijeme će ova jednostavna (pa ipak zgusnuta) rečenica biti moj spontan odgovor na pitanje: «Što radiš, Seade?» Često me, zbilja, znanci sugestivno pitaju što upravo prevodim, jer mnogi znaju da se (još uvijek!) primarno bavim književnim prevođenjem. Sa smiješkom ću i njima odgovoriti:

Pišem knjigu! Prevođenje će malo pričekati! A možda i neće. Moguće je da je i ovo moje pisanje svojevrsno prevođenje, kao što je i prevođenje osebujan vid pisanja. Bez brige, dragi čitatelji, neću se ovom zgodom upuštati u suhoparno teorijsko razglabanje kojemu bih se vrlo lako mogao predati. Bit će za to dovoljno mogućnosti u tekstovima nekih drugih knjiga.

doba kod nas na svom vrhuncu. Otvaraju mi se neki novi svjetovi. Poput spužve upijam svaku riječ. Spužva lako upija, ali ne umije sačuvati upijeno. Nisam spužva, hvala Bogu. Upijeno znanje u moždanima je našlo svoje trajno stanište. Ne vidim nebo pogledom oka – pa što onda! Jules Verne, Karl May i čitav niz suvremenih autora koji širom svijeta pišu

znanstvenu fantastiku nisu svojim fizičkim očima vidjeli raznorazne potanko opisane pojave, krajolike i svjetove. Toliko su toga, međutim, proročki predvidjeli, a na djelu je prvenstveno bila bujna mašta: kreativna misao, istraživačka znatiželja, umjetničko nadahnuće, mistična iskustva, silina doživljaja...

kruha izaziva mi u ustima osjećaj hranjiva krušnog okusa, a onda se najednom začuje glas koji ne mogu opisati nijednim prikladnim atributom - glas koji mi razgovijetno kaže: «Tako! sine!» A ja – sav treperim, jer znam: Zove me dragi Bog! On i nitko drugi!! I onda se naglo probudim, osjećam u sebi neku dotad neoćućenu olakšalost, lakoću poput one koju uvijek osjetim nakon kupanja; odišem onom dragom blagdanskom čistoćom i samo što opet ne poletim. Nosnice mi još uvijek ugodno draška miomiris netom ispečenoga kruha. I silno sam sretan. Sanjao sam dragoga Boga! Okus kruha još mi je na jeziku i u nepcima, a u dječjoj glavici jasna misao pretvorena u čvrstu odluku: Nikomu ni riječi o ovom predivnom snu! To je moj najskrovitiji dragulj i dobro ga moram čuvati u najstrožoj tajnosti. Nikomu ni riječi. Jasno!

se zaviriti u duhovno, ne prestajući zbog toga biti realan pozemljar koji se svednevice nosi sa ćudljivom životnom kolotečinom. Ova neobična perspektiva omogućuje da se u knjizi govori o stvarima zemaljskim i čežnjama nebeskim. Moja iskustva i promišljanja susreću se i prožimaju s mislima i spoznajama niza dragih ljudi od pera s kojima me povezuje svojevrsno literarno zajedništvo. Njihova djela predmet su esejističkih promišljanja od kojih se sastoji

ova knjiga. Svima im je poveznica nebo (Nebo!) iz naslovne sintagme. Premda katkada gotovo nevidljiva, ta je idejna poveznica čvrsta do te mjere da se ne gubi dojam o fungiranju knjige kao objedinjujuće cjeline, ali je istodobno dovoljno labava da ostavi prostor za neisprogramirano djelovanje literarne iznenadivosti kojoj me je, dok sam još bio pjesnički

poletarac, blago poučio moj prijatelj Tonko Maroević.

katalozima moraju nekako razvrstavati. Knjižničari i ostali knjigoznalci zasigurno će se i u ovom slučaju vrlo dobro snaći. Dovoljno je stoga onako ovlaš napomenuti da u knjizi ima elemenata lirske proze; tu i tamo se za riječ javi nepretenciozan književni analitičar, u nekim segmentima spisateljski duktus dublje zagazi u prostore duhovnosti, a katkada za promjenu zaplovi i autobiografskim vodama. Sve se- kako je već zasigurno posvema razvidno – vrti oko

neba (Neba!). Propitujući što o njemu pišu u ovoj knjizi spominjani književnici, odvažno se, koristeći se slobodnom prohodnošću i inim prednostgima esejističkog diskursa, upuštam u promišljanje duhovnoga u novijoj hrvatskoj književnosti. Ostajem pri tome nužno fragmentaran, katkada zacijelo nedorečen, više ili manje subjektivan, ne gubeći iz vida potrebu za kritičkom distancijom na temelju koje ovo pisanje može poprimiti trajnu vrijednost.

razdraganu, ali ipak skiperski postojanu boju. Uvjeravao me je da bih i ja, bez obzira na nedostatak vida, mogao biti dobar kormilar. Nisam tada imao dovoljno odvažnosti upustiti se u takav pustolovni izazov. Uvjeren sam, međutim, da ću na ovoj plovidbi literarnim obzorjem između neba i zemlje imati mogućnost iskušavanja kormilarske snalažljivosti. Čitatelji će nedvojbeno ponajbolje prosuditi kako su se osjećali u mome kormilarskom ozračju. Premda me u trenucima poniranja u skrovite odaje vlastite nutrine povremeno zaokuplja nepatvoreno čeznutljiva težnja za milinom bogozovno ustreptala nebosklona, plovidba će – vjerujem! – završiti radosnim povratkom u matičnu zemaljsku luku moje pozemljarske svakodnevice.

 

 

 

Sarajlijina pjesma

 

Dugo sam mozgao o tome kako rasporediti tekstove u ovoj knjizi. Poznato mi je, naime, da ima čitatelja koji uzmu knjigu u ruke i otvore je onako nasumce, želeći vidjeti na što će naići, što će im se otvoriti. To se osobito često događa u vezi sa Svetim pismom. Otvoriš ga da vidiš što ti Bog poručuje baš danas, u ovom trenutku. Tko zna na koji će sve način razni ljudi čitati i otvarati ovu knjigu! Iako znam da se danas sve manje čita, nisam nespokojan. Bit će kako treba biti. Svaka knjiga na koncu ipak nađe svoga čitatelja!

problema. Kad osjetim da mi u nekom trenutku pisanje ne ide, pozabavim se nečim drugim. Očigledno mi u takvim situacijama spisateljske tromosti pomaže prisjećanje na prevodilačku tjeskobu nakon višesatnog pretumbavanja kompleksnih zavisno-složenih rečenica W. G. Sebalda ili Thomasa Bernharda, iz kojih mi se valjalo dostojanstveno iskobeljati, nastojeći ostvariti što veći stupanj prevodilakče «vjernosti» izvorniku.

 

 

 

 

 

                a ostalo je poslije smrti.

 

 

«jednodnevne muhe» koje brzo nestaju u vrtlogu dnevnog zaborava. Netom citirana pjesma se, međutim, neusporedivo izdiže iznad ostalih Perićevih pjesničkih pokušaja. Njezinih šesnaest stihova (najčešće su to lirski deseterci) raspoređenih u četiri katrena s ukrštenim rimama doimaju se kao osebujan lirsko-filozofski traktat u kojemu ima deskriptivnih i refleksivnih momenata, pa ću je stoga podvrgnuti pomnijoj interpretaciji. Razglobit ću je s osobitim zadovoljstvom, jer je njena točkasta tvarnost (nastala je, naime, na brajici!) bjelodano svjedočanstvo da biti slijep ne znači i biti nepismen, kako mi je jednom prilikom – kakve li sramote! – bilo prejudicirano u javnobilježničkom uredu smještenom na jednom od donjogradskih zagrebačkih trgova. Još i danas mi se, kad se sjetim toga, smrkne lice od bijesa. Bio sam, naime, osim o pismenosti, sažalno upitan: «Imate li skrbnika?» Srećom su se na tom planu propisi nedavno promijenili, pa se nadam da moji istokobnici tu vrstu neugodnosti u Hrvatskoj više neće doživljavati.

Bakovića, a kada sam u jesen 1995. godine iz Njemačke dobio rabljeno osobno računalo prilagođeno za slijepe, ova se pjesma ubrzo našla među tekstovima koje stalno volim imati pri ruci. Nedavno je pjesma doživjela dopadljivo uglazbljenje. Umirovljeni profesor glazbe Josip Hrvoj Perićeve je stihove obukao u nepretenciozno glazbeno ruho, obogativši na taj način repertoar mješovitog zbora Udruge slijepih Zagreb kojim uspješno ravna i na taj način

razveseljuje mnoge ljubitelje vedrih nota.

Neka istraživanja na tu temu pokazuju, međutim, da nekoć uvriježena mišljenja o boljoj razvijenosti preostalih osjetila kod slijepih nemaju znanstvene utemeljenosti. Miris neba oćućen je na duhovnoj razini.

Povezano je s njegovim još uvijek postojećim sjećanjem na iskustvo očinjeg vida. Vojin Perić za razliku od mene nije slijep od rođenja. On se sjeća vizualnih dojmova svoga najranijeg djetinjstva. Proces gubitka vida trajao je nekoliko godina. O tome mi je nedavno opširnije pričao, naglasivši kako ta sjećanja danas sve više blijede.

razlagati, jer bih u nju nehotice mogao ugraditi elemente koji se već dobrano miješaju s mojim osobnim duhovnim vizijama. Bila bi to svojevrsna interpretacijska aporija, slijepa ulica ili – reći će Sarajlije – ćorsokak. Težnji za sezanjem do neba nakon čega dolazi poniranje u praiskon nebeskog šuma pridružuje se kao logičan posljedak zbunjenost imaginarnog pjesnikova adresata koji će se, dodirnuvši to nebo šačicom znanja i pokušavši prodrijeti u prapočetak šuma, najednom naći zbunjen u hrpi sanja, viseći o tankoj niti uma. Kad bih mogao i umio slikati, rado bih se upustio u pustolovinu oslikavanja netom spomenutih lutalačkih vratolomija...!

smiraja, jer nam ciklus i u njemu vladajuća pravila nedvosmisleno naglašavaju uzaludnost nastojanja koje vodi preko granica. U težnji da smiri postignutu uzburkanost pjesnik u predzadnjem stihu poseže za kolektivnim celularnim određenjem ljudske vrste: svi smo mi samo mozaik stanica. I baš kad se čini da je klonuo duhom, zamorivši se možda vožnjom u zlatnoj kočiji upregnute misli, pjesnik u zadnjem stihu tajanstveno poantira: a ostalo je poslije smrti. I tu nas on ponovno navodi na osobno promišljanje. Sumnja u beskraj žića davno je raspršena, do kraja rastvorena. S još uvijek snažnim mirisom neba u nosnicama pjesnik nas iz kolektivnosti ciklusa i pripadnih mu pravila otpušta u individualnu realnost svakodnevice, tek naznačivši transcendentalnost u koju se pjesma ipak ne upušta. Ovakva poanta nužno nas

suočava s potrebom daljnjeg promišljanja od kojega bi svatko mogao sačiniti svoj vlastiti epilog. Pjesma je, naime, učinila svoje i usidrila se u skrovitom prostranstvu sjećanja u kojemu se pounutrašnjuje njezina neishitrena liričnost.

oko sebe i u njemu uočava mnoge detalje koji od fizičkog oka zauvijek ostaju skriveni. Premda sam gorljivi pobornik socijalne integracije osoba s invalidnošću, smatrajući taj vid pregalaštva našim kategoričkim imperativom, svjestan sam inertnosti i ignorancije društva u koje se želimo integrirati. Bjelodane su mi predrasude i ine (mentalne) barijere koje su, unatoč raznoraznim pokušajima uklanjanja, još uvijek bezočno ustobočene u mnogim ljudskim glavama, ne pokazujući osobitu spremnost na konačno odstupanje.

predvođenih Ivanom Krznarićem, Šarićevo je dvosveščano remek-djelo objavljeno u izdanju Udruženja za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba (Zagreb, 2000.). Tko se god istinski zanima za kompleksnu problematiku slijepih i u nju svojski želi uroniti, u ovom će Šarićevu romanu naići na rudnik prepun blaga neprocjenjive vrijednosti. Zasigurno ću stoga o ovom intelektualcu par excellence opširno pisati nekom drugom prilikom.

ništa nije slučajno. Kad se nakon čitanja ovog eseja na vašem jelovniku nađe riža, uživajte u hranjivom nebomirisu. Čim se nakon ukusna objeda malo odmorite, pozivam vas da nastavite sa čitanjem. Vojin Perić svoje će sukormilarsko mjesto ustupiti pjesniku koji će nam omogućiti uvid u osebujnu poetsku slikovnicu.

 

 

 

Pogled u slikovnicu

 (Trinaesti učenik Ivana Goluba)

 

0. Uvodna napomena

 

Ovaj esejistički prikaz pjesničkog teksta Trinaesti učenik Ivana Goluba nastao je u proljeće 1982. godine u Zagrebu. Spomenuti pjesnički tekst tada još nije postojao u obliku ukoričene knjige. Njegov autor, svećenik i pjesnik Ivan Golub (Kalinovac, 1930.) bio je u to doba mnogo poznatiji kao teolog međunarodnog ugleda. Tijekom 80-ih godina formirao se njegov osebujan pjesnički i spisateljski izraz, pa se tako od toga doba njegovo stvaralaštvo paralelno razvija na znanstvenom i literarnom planu. Trinaesti učenik nastajao je u Rimu i Zagrebu (1979-1980.), a iz autorovih u moje ruke dospio je nakon moga povratka iz Njemačke u jesen 1981. Nekoliko mjeseci nakon toga napisao sam svoj ogled i dao ga na čitanje svome literarnom učitelju Anti Stamaću. Tekst je bio zreo za objavljivanje, ali smo bili mišljenja da bi ga valjalo pokušati objaviti u nekom svjetovnom književnom časopisu. U ono doba to nije bilo nimalo jednostavno. Premda je moj tadanji način pisanja u onom dijelu koji se odnosi na duhovnu potku Trinaestog učenika bio s razumljivih razloga suspregnut, bojao sam se da bi tekst mogao završiti u nekoj uredničkoj ladici i tako pasti u zaborav. Zbog čestih mijenjanja stana u to vrijeme tekst se u mojim papirima stvarno zagubio, a ista je sudbina zadesila i njegovu presliku koju sam nekoliko dana nakon dovršetka osobno uručio Ivanu Golubu. Moje bavljenje Golubovim književnim stvaralaštvom nije, međutim, prestajalo, a održavali smo i prijateljske kontakte. I kad se činilo da je moja «slikovnica» zauvijek izgubljena, obojica smo pronašli tekstove: ja svoj izvorni tekst u točkastoj brajičnoj verziji, a on mojim rukama

(naslijepo!) na električnom pisaćem stroju marke «Gabriele Triumph» otipkan tekst na kojemu su se vidjeli tragovi prstiju koji između originala i kopije umeću tada neizbježni indigo. Dogovorili smo se da još jednom pretipkam tekst, a to sam u svibnju 1990. godine, nošen oduševljenjem uzrokovanim netom okončanim prvim slobodnim izborima u Novoj

Hrvatskoj, taj put činio koristeći električni pisaći stroj s tzv. kuglom tvrtke «Ibm). Poslao sam tada Golubu novopretipkani i neznatno osvježeni tekst, a priložio sam mu i posvetni sonet koji tada nije imao naslova. Uvrštavajući ga u zbirku stihova Slijepčev Vir, dao sam mu naslov Podravski žrec. Dvije godine kasnije moj se esej napokon pojavio u recentnom teološkom časopisu svesci (br. 74/1992, str. 66-72), a u tom je novom kontekstu fungirao kao prikaz u međuvremenu ukoričenog Trinaestog učenika (Zagreb, 1985.). U ovu knjigu uvrštavam ga ne samo stoga što je to moj prvi temeljito napisan esej trajne vrijednosti i u tom smislu – slikovito rečeno – «majka» mojih budućih tovrsnih tekstova, nego ponajprije zato što su njime položeni temelji za moje kasnije sustavno bavljenje duhovnom sastavnicom u našem

suvremenom književnom stvaralaštvu što pojavom ove knjige poprima svoje zaokruženo obličje.

 

1. Ishodišno motrište

 

Jedan od paradoksa zadnjih desetljeća s kojim smo stalno suočeni značenjska je ekspanzija pojedinih pojmova. Izrazit primjer za nešto takvo predstavlja pojam «umjetnost». Dok se s jedne strane u razdoblju procvata pluralizma znanstveno-istraživačkih metoda naglašeno ističe pooštravanje vrijednosnih kriterija, dotle se na drugoj strani na ljudskim usnama u najrazličitijim životnim situacijama sve češće i odvažnije pojavljuje kratka, kurentna rečenica: «To je umjetnost!».

 

2. Zapreke na putu

 

Pri susretu s umjetničkim djelom ponašamo se vrlo različito. Bivamo zbunjeni ili zatečeni, ugodno iznenađeni ili čudno pogođeni, izazvani, sablažnjeni, a kadšto i zadivljeni.

Ostajemo bez riječi, bilo stoga što nam se čini suvišnim govoriti, ili pak stoga što od siline doživljaja ne nalazimo pravih riječi. Taj kratak tren tišine pred umjetninom najbolji je dokaz za to da ono što smo susreli nije svagdašnja stvar poput mjedene žlice ili zlatnih naušnica. Po nekim znalcima umjetnosti istinski se umjetnički doživljaj zbiva upravo u tim trenucima šutnje, u kojima promatrač umjetnine donosi odluku hoće li djelo štovati kao vrednotu, ili će ga pak

zaobilaziti kao nepodopštinu.

Govoreći o umjetnosti riječi, prinuđeni smo služiti se riječima, kao što to činimo i u bilo kojoj drugoj govornoj situaciji. No ako želimo govoriti o glazbi, ne proizvodimo tada tonove koji su smješteni u određene suodnose u skladu s glazbenim zakonitostima, niti pak misao na koju nas navodi promatranje neke slike moramo izraziti povlačenjem odgovarajućih poteza kistom. Iz ovoga ne slijedi zaključak da je o književnosti teže govoriti nego o drugim umjetnostima, ali je očito da je zbog neposredne blizine razine izraza i razine sadržaja neophodna veća pozornost prilikom biranja riječi. Tako je pri susretu s književnom umjetninom nedovoljna ustrajnost u traganju za pravim riječima također jedna od zapreka na našem putu. No ova se zapreka dade svladati, ukoliko književnoj umjetnini pristupimo s ljubavlju (bez obzira na obol prozaičnosti što ga u naše doba uporaba ove riječi nažalost sve češće nameće), koja će nam pomoći da korištenjem vlastite invencije i stečenih estetskih spoznaja nađemo prave riječi za ono što u tekstu vidimo, osjećamo i naslućujemo.

 

3. Krivudava putanja

 

Kad se susretnemo s književnom umjetninom, vrlo nam se često uslijed siline stečena dojma događa da zaboravimo presudnu činjenicu da je ona unatoč uvjerljivosti i bliskosti s nekim vidom konkretne realnosti ili apstraktne logičnosti prije svega umjetnikova fikcija.

Zaboravljanje ili previđanje ove činjenice jedan je od glavnih uzroka što znanosti o književnosti još uvijek ne polazi za rukom da pronađe jedinstvenu metodu interpretacije književno-umjetničkog teksta, koja bi barem približno dočarala vjetrometinu na koju se mogu smjestiti raznorodne mogućnosti njegove recepcije. Povezivanje raznorodnih

interpretacijskih metoda sve češće se nadaje kao najpouzdaniji način da se fikcionalna struktura književne umjetnine ponovno dovede u suodnos sa supstratom pojavnoga svijeta u kojemu se književna fikcija umjetnički oblikovala. Kako interpretacija ne bi bila svrha samoj sebi, nužno je da pokušaj tumačenja teksta dosegne barem to da čitatelju pruži

istinski poticaj za trajnije drugovanje s književnim tekstom. No budući da je fundirana interpretacija istodobno analitički i sintetski postupak, može se tumačenjem postići daleko više od naznačena minimuma.

teksta i iza pisca, te tako zna što je autor mislio i htio reći. Na taj način interpretacija postaje statički čin, a to se protivi njenoj nadasve dinamičkoj naravi, jer - slikovito rečeno - tumač prilikom susreta s tekstom staje uza nj, prateći neko vrijeme kao suputnik isijavanje njegove umjetničke snage. Ako je riječ o istinskoj umjetnini, tumač naprosto ne može

dospjeti iza nje, jer je interpretacija uz svu tumačevu poetsku senzibilnost i znanstvenu akribičnost prije svega umijeće (nije, dakle, umjetnost).

Znamo pak da pri susretu s književnim djelom govorimo o njemu kao o pripovijesti, pjesmi, eseju, aforizmu i sl., ovisno o tome kojoj ga književnoj vrsti možemo pribrojiti na temelju njegovih strukturnih obilježja. No kadšto iz književničkog pera iziđe djelo koje se ne može pribrojiti nijednoj potvrđenoj književnoj vrsti, jer se njegovo ustrojstvo ne može

poetološki kategorizirati. Kad se takva djela pojave, događa se katkad da inauguriraju nove književne vrste (Boccacciove novele, ili pak, u hrvatskim književnim okvirima, crtice Frana Mažuranića), ili pak na temelju svoje osobite strukturiranosti ostaju pojedinačne poetološke pojave (Goetheov Faust). Trinaesti učenik pokazuje dovoljno osobitih karakteristika po kojima je jasno da se ne može pribrojiti nijednoj poznatoj književnoj vrsti. Budućnost će tek pokazati hoće li taj tekst potaknuti nastajanje osebujne književne vrste, ili će pak u tom smislu ostati zasebna pojava.

znanost o književnosti pojedine pjesničke tvorevine u slobodnom stihu naziva pjesmama u prozi, ne može nam ni takva oznaka u slučaju ovog teksta ništa pomoći. Stih, bio on slobodan ili vezan, osnovna je strukturna jedinica od koje se sastoji pjesma. Trinaesti učenik sastavljen je od kratkih redaka koji, doduše, nalikuju stihu, ali su u velikoj većini vertikalno nanizane prozne sintagme, koje bi bez teškoća mogle stajati u horizontalnom slijedu rečenice, kao što je to slučaj u proznom tekstu. Jedini zahvat u tekstovnu strukturu bilo bi tom prilikom unošenje osnovne interpunkcije, čije izostajanje omogućuje cijepanje rečenice na sintagme u vertikalnom slijedu. Da se uistinu radi o prozi, vidljivo je iz sljedećeg primjera, u kojemu se, drukčije nego u izvorniku, druga slika teksta pojavljuje napisana u horizontalnom (proznom) slijedu:

 

 

stilskom planu daleko upečatljivije, jer se u malim recima pojedini detalji mogu bolje

zapaziti. U slučaju citiranih redaka još bi se možda i moglo reći da se radi o     slobodnom

stihu, ali slike 11 i 18 otklanjaju svaku dilemu. U slici 11 nalazimo pravi unutrašnji

monolog što potom prelazi u opis zbivanja. Klasičnu interpunkciju izvrsno zamjenjuju

ubačene crtice:

 

 

 

                               Ujutro sam prošao selom — Sreo Šimuna stranca

 

Očito je, dakle, da su oba citirana mjesta primjeri prave proze.

Znamo, doduše, da slika u književnoj teoriji ima svoja dva temeljna značenja: ona je, naime, jedno od osnovnih stilskih sredstava (nalazimo je već na početku teksta): Spava opušten u barci. U dramskom djelu slika je manja kompozicijska cjelina unutar čina. Dok čitamo tekst koji je pred nama, javlja se dojam da se pred nama razastire svojevrsna slikovnica, sačinjena od niza različitih slika, od kojih svaka, bez obzira na dimenzije, zahtijeva pažljivo promatranje. Svaka od njih ima u slikovnici svoje određeno mjesto, jer sve one zajedno tvore sklad koji bi bilo kakvom zamjenom mjesta pojedinih slika bio vidno narušen. Iz ovog temeljnoga dojma prilikom čitanja proistekao je i naslov ovog ogleda. Trinaesti učenik u poetološkom je smislu svojevrsna «slikovnica», koju valja strpljivo listati, jer se pojedine slike, unatoč jedinstvu cjeline, međusobno po mnogo čemu razlikuju.

tako lirika i epika skladno prelijevaju jedna u drugu. Neke su slike izrazito epske. One se odlikuju dinamičnošću zbivanja. Izrazit primjer za takvu sliku svakako je slika 18, u kojoj se pojavljuje Šimun stranac. Neke su pak izrazito lirske, jer fiksiraju samo jedan detalj.

Takav detalj iziskuje emocionalnu stanku, jer se u nama mora zbiti njegovo pounutrašnjenje kao presudna konzekvencija lirskog izričaja. To doživljavamo u pregnantnoj desetoj slici:

 

 

Još upečatljivije je to u također pregnantnoj četvrtoj slici:

 

                               Vjeđe su se podigle

 

No u velikoj većini slika epsko i lirsko - kako je već rečeno - skladno se prelijevaju.

nedvojbeno znamo da se radi o nepatvorenoj pjesnikovoj poetskoj istančanosti. To su, primjerice, karakteristična ponavljanja riječi ili konstatacija, jedinstvo titrava ritma što povezuje razlomljenost proznih sintagmâ koje nalikuju stihovima, strofnost duljih slika, grafičko izdvajanje pojedinih redaka, umjerena uporaba jezične simbolike i sl. No budući da se osebujnost teksta ne nalazi na jezično-stilskoj razini njegove strukture, zadovoljit ćemo se za ovu prigodu netom istaknutim naznakama.

 

4. Odmorište na putu

 

Prije nego što na našem putu zahvatimo tematsko-motivsku jezgru ovoga teksta, nužno je da na časak predahnemo. Valja nam upraviti pogled na tlo koje za književno-umjetničku refleksiju nije odveć prohodno. Time ne prelazimo samo okvire izvantekstovne strukture pojavnogasvijeta u kojima se strukturno uobličuje najveći broj književnih umjetnina, nego

idemo još dalje: zalazimo u sferu religioznoga. To je sfera u kojoj se književnost kao umjetnost tisućama godina osjećala u doslovnu smislu riječi kod kuće, što je rezultiralo nastajanjem monumentalnih književnih djela. No tijekom vremena široka su prostranstva književnog nadahnuća unutar ove sfere postajala sve užim tjesnacima.

Religija se u ljudskoj spekulaciji počela reducirati na ograničen misaoni sustav što sebi uzima za pravo zahtijevati misaonu apsolutnost. Kritika religije u 19. stoljeću s velikim je pretjerivanjem došla dotle da je prikazivala religiju kao fikciju koja je najdalje od zbilje, ali privlači ljude svojom opojnošću. Nije ni čudo što se u takvim prilikama za književnost

postavljalo pitanje opstojanja unutar takve fikcije - ta i samo književno djelo ionako je fikcija! No unatoč svemu tome, religiozno nadahnuta književnost i dalje je postojala, ali se zbog kojekakvih razloga rijetko uzmagala vinuti u visine istinske umjetnosti. Književna inspiracija kulja iz mnoštva drugih izvora. Religijskom motrenju svijeta konkuriraju s više ili manje uspjeha raznorodni svjetonazori. Religiozno nadahnuti literarni stvaraoci nerijetko su u granicama prosjeka, bilo stoga što ih osobna religioznost zarobljuje te se uslijed toga obraćaju jedino «svome Bogu», ili pak zato što književni izraz žele koristiti kao ovitak mislima što ih nisu kadri drukčije učiniti zamjetljivima. I tako ponovno stigosmo do uvodne misli ovog ogleda o tome od čega sve trpi prava umjetnost.

 

5. Mimesis

 

Ne treba prilikom čitanja Trinaestog učenika uložiti nikakav poseban napor da utvrdimo kako je duhovna potka temeljna okosnica ovoga pjesničkog teksta. No zanimljivo je pogledati na koji način Ivan Golub oblikuje sadržinu što je crpe iz Evanđelja. Ta sadržina predstavlja pretežan dio građe što se u tekstu umjetnički oblikuje. Znatan dio literarne građe

plod je autorove prštave invencije.

Novozavjetni supstrat ne sputava ga obvezatnošću doslovna preuzimanja, nego, naprotiv, nudi čvrst vanjski okvir epske naravi, u koji se lirska sadržina izvrsno dade ugraditi. Na taj način Golub istodobno nasljeduje religijsku baštinu Evanđelja, slijedeći povrh toga i svoje osobne, duboko nutarnje pjesničke porive. Drugim riječima: u ovoj se umjetnini

ostvaruje načelo nasljedovanja (mimesis) što ga Aristotel na znalcima poznatom mjestu ističe kao stav pjesništva prema stvarnosti. Mimetičko načelo što ga prepoznajemo u tekstu nije za pjesnika samo radno pravilo. To je za njega nezaobilazna nužnost, jer je duhovna potka teksta tek jedna komponenta njegove genuine religioznosti, pa se tako u tekstu antički princip mimesis i kršćanski postulat imitatio nerazdruživo sjedinjuju.

 

 

Prisjećanje na imitatio pomaže nam da shvatimo koji je suputnik željen, ali nam to pripovjedač u petoj slici još slikovitije kaže, moleći:

 

 

Nisam jedan od dvanaestorice. Tako uklanja i sve nejasnoće vezane uz naslov, jer je on sam taj «trinaesti učenik». Drugo izravno obraćanje primatelju poruke događa se u završnoj slici:

 

 

U drugim je situacijama on izvanjski u pozadini, jer se prikrada lađi, skriva u šašu, izlazi iz šiblja, ide u noć, prolazi selom itd. No u isto vrijeme on sve to u nutrini duboko proživljava. Grije ga Učiteljevo oko, jasno se smije, ne znajući zašto, uznemiruje ga učenik što se stalno odvaja od skupine, ležaj mu biva tvrd, plače od stida pred mnoštvom suhih

očiju itd. Impuls njegovih čuvstava i uzrujanih misli osobito je naglašen u unutrašnjem monologu slike 11, u kojemu on u isto vrijeme prati Učiteljeve kretnje i preispituje sama sebe o onome što je rekao u molitvi. Slika završava smirujućim, ali sugestivnim zaključkom:

 

 

 

                               Učitelj me gledao dugo

 

Nakon ponovna vapaja iz slike 7 Učitelj nam je predstavljen konkretnim činom:

 

 

 «Dođi i vidi».

 

No tekst na svim svojim razinama ostaje književna činjenica i «obvezuje» čitatelja samo onoliko koliko to i inače može književno djelo. Dogodi li se da je i čitatelj religiozan, ostavlja mu se mogućnost da se u konkretnom ozračju ovog teksta do stanovite mjere sâm promatra iz perspektive «trinaestog učenika», koji u tekstu iznosi svoje misli, zapažanja i

čuvstva. Ukoliko pak čitatelj za sebe ne smatra da je religiozan, ostaje mu na volju da u ovoj svojevrsnoj slikovnici prebire i lista kao po bilo kojem drugom književnom djelu kojemu pristupa s izvjesnošću promatrača umjetnikove vizije svijeta. Spajanje obaju aspekata promatranja bilo bi idealno, ali istinski književni doživljaj ne izostaje ni prilikom

biranja jednog od ovih aspekata.

 

6. Umjesto zaključka

 

Očito je da bi se s obzirom na promatrane osobitosti ovoga teksta još štošta dalo dopuniti i korigirati. Isto je tako ostalo mnoštvo nezapaženih osobitosti. No i ovo što je rečeno dostatno je da naš put privedemo kraju. Vidjeli smo otprilike u kojoj je mjeri ovaj tekst sazdan kao književna umjetnina. Uočili smo kako se u njemu ostvaruje mimetičko načelo

po kojemu ga nepobitno pribrajamo umjetnosti. Djelovanje teksta na čitatelje pokazat će u kojem će pravcu pri čitanju biti usmjerena njihova razmišljanja. Svagda će nam biti razvidno do koje mjere «trinaestom učeniku» uspijeva ostvarivati ono što sebi postavlja kao zadatak u slici 25:

 

 

 

7. Epilog

 

Tako sam, dakle, pisao u proljeće 1982., očekujući u svom životu prijelomnu prekretnicu.

Ona je uistinu uslijedila. Zahvaljujući njoj, stupio sam tada na sklisku putanju tzv. slobodne profesije kojom, unatoč svim s time povezanim neizvjesnostima, uporno hodim više od četvrt stoljeća. A onda je početkom devedesetih uslijedilo vrijeme promjena. Prestali su, naime, postojati razlozi za suzdržanost pri pisanju o duhovnim aspektima književnosti. Razlozi te i u ovom tekstu uočljive suzdržanosti bili su uvjetovani ideološkom sputanošću slobodnog mišljenja. Bilo je to evidentno obilježje naše ondašnje zbilje koje se danas u trenucima nostalgičnog prisjećanja nedavne prošlosti nekritički gubi iz vida.

 

 

 

 

 

 

Komadi neba

 

Na putu zemnika i Nebesnika iz prethodnog ogleda nećemo biti sami. U traganju za nebom na koje sam se odvažio u ovom će nam se eseju pridružiti nekolicina pjesnika koji pripadaju različitim naraštajima novije hrvatske književnosti, pa se tako, s obzirom na više ili manje izraženu ukotvljenost u raznim pjesničkim strujanjima, njihov način motrenja i opisivanja neba međusobno uvelike razlikuje.

Objavljena je u pjesničkoj zbirci Pothodnik (Jastrebarsko, 1991.). Ova izuzetna pjesma, domicilno usidrena u ciklusu nazvanom Ikona grijeha, nudi pozornu pjesmoljubu daleko više od dvočlanosti naslovne sintagme jednog eseja. Pogledajmo je stoga u cjelini:

 

 

 

Pažljivije iščitavanje zbirke pothodnik pokazuje da «komadi neba» nisu slučajna dosjetka. U spomenutoj zbirci naišao sam i na pjesmu Nestajanja, a u njoj su zapisani i ovi stihovi:

 

 

Riječ je o pjesmi vrhunske kakvoće, ali se njenom jezgrovitošću ovom zgodom ne mogu pomnije pozabaviti. Jasno je da je nezaobilazna za ovo razmatranje, jer se u njoj javlja komad pravog neba rođenog. Nebo, pa makar vidljivo u fragilnosti komada, to pravo nebo neizbrisiv je trag života, slamčica nade, svjetalce na kraju ponorno uskovitlanog tunela. Ono je fiksno u kolopletu nestajanja i ostajanja, o čemu tako zorno govori ova pjesma. I vidim već da bih se

još jednom sunovratio u Skokov Ponor, dulje bih zaronio u prethodnu mu pjesmu Pothodnik koja je zbirci dala ime, ali ću na ovom mjestu morati odoljeti neupitnom i neprolaznom šarmu ove znalački brušene, neknjiškom životnom iskustvenošću prožete poezije. Valja mi, naime, nastaviti traganje za komadima neba, za oku vidljivim nebom i od oka skrivenim nebesima.

 

                               Gdje su okna s komadićkom neba,

                               Tiha škripa vratâ, sveti kućni prag?

 

I ovdje se, neočekivano, ukazuje živodajno nebo, pa makar se radilo samo o njegovu komadićku, suptilno povezanom s oknima, s tihom škripom vratâ i – kakva li paradoksa! – sa svetim kućnim pragom. I o Jami bi se kao o nadasve upečatljivoj poemi dalo zanimljivo pisati: o neopravdanu izvanknjiževnom (politikantskom) manipuliranju ovom velebnom

pjesničkom tvorevinom što, ovisno o ideološkom predznaku, seže od pretjerana dogmatiziranog glorificiranja do neutemeljena stigmatizirajućeg deplsiranja. No ne bih sada o tome. Pogled mi se smireno zaustavlja na oknima, a asocijacijski me «špurijus» odvodi do antologijske pjesme Okno Nikole Šopa (1904-1982.). Pronašao sam je u danas s nepravom zaboravljenoj Antologiji hrvatske poezije od XIV. stoljeća do naših dana koju su priredili Nikola Milićević i Antun Šoljan (Zora, Zagreb, 1966.). Tri godine nakon objavljivanja na «crnom tisku» (tako mi, fizički slijepi ljudi, nazivamo normalni tisak za razliku od brajice!) knjiga je u Beogradu u šest nezgrapno debelih svezaka tiskana brajicom. Jednog su moga znanca ti svesci od kojih se nipošto ne bih mogao odijeliti podsjećali na zemljišno-knjižne folijante. Riječ je, međutim, o antologijskom izboru naše poezije u kojemu se nađe izvrsnih pjesama kojih u drugim slavnim antologijama naprosto nema. O tome koliko me je puta u životu utješilo i razgalilo čitačko prebiranje po točkastom zrnevlju u njoj sprešane poezije teško mi je govoriti, jer bi mi se prirođenim nystagmusom uznemirene oči začas orosile

bistrim suzama kojih se ne stidim, jer bez njih u mome biću zasigurno ne bi bilo one tankoćutne rahlosti kojom se proniču zamršeno slojeviti procesi ćutilnih pounutrašnjenja iz kojih se – reći će Emil Staiger – iznjedruje gusto neprolazna lirika.

 

 

Ogromno, zagonetno nebo ovdje je reducirano na veličinu prozorskog okna. Tu su, međutim, i «dvije zvijezde, rano upaljene». Njihova metaforičnost ostavlja dosta prostora za nagađajuće tumačenje, ali se meni, imajući još uvijek na umu misaonu pozadinu koju generira Skokov Ponor, spontano nameće pitanje: Jesu li ove dvije zvijezde komadi pjesnikova reduciranog neba? Nije, dakako, riječ o uličnim svjetiljkama, jer bi one tu isprva tek metaforičnu nebolikost okna učinile deplasiranom.

 

 

 

Nebolikost okna ovdje se naglo gubi iz vida. Okno kao izvor svjetla naizgled je u ozračju noći zatajilo. Tužni ga pjesnik osvjetljava vlastitim bdijenjem. Ono je simbol životne uokvirenosti njegova samovanja.

 

 

Pustinjakova obasjanost pobjeđuje sputanost i pogruženost, a fragmentarna nebolikost opet se zrcali u oknu čijoj se nestalnoj esencijalnosti nerazdruživo priključuje njegova uokvirenošću naznačena egzistencijalna dimenzija. Iz ugošajne deskriptivnosti pjesma stubokom prelazi u sferu pomno proćućene duhovnosti kojom su prožete Šopove poslijeratne pjesme iz zbirke Astralije (1961.). Lako je stoga moguće da ćemo ga na ovom nebozovnom krstarenju još koji put susresti.

 Pjesnikinja i prozaistica Vesna Krmpotić (1932.) po svoj je prilici s obzirom na količinu publiciranih pjesama najplodnija hrvatska pjesnikinja. S čisto tehničkih razloga nisam za sada u mogućnosti zagaziti u taj duboki i vijugav rudnik stihova, pa se za sada na ovom mjestu ne mogu pozabaviti ni njihovom duhovnom kakvoćom. No ipak sam u Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva od početaka do danas Vlatka Pavletića (zagreb, 1991.) pronašao snažno intoniranu pjesmu Djetetu u utrobi u kojoj naiđoh na dva zanimljiva stiha što se donekle uklapaju u kontekst ovog eseja:

 

 

Ovdje nam pjesnikinja ne definira što zapravo podrazumijeva pod nebom, ali je razvidno da je riječ o kategoriji koja je za čovjeka od presudne važnosti. Ono u čemu je u usporedbi sa Skokom određenija njezino je shvaćanje zvijezde kao komada neba. A nebo je za nju konstanta koju za potrebe navedene pjesme ne treba razjašnjavati, jer je pjesma po sebi

zaokupljena sasvim drugim tematskim ugođajem. U maniri sveznajuće matere ona još nerođenom sinu tumači jedincatu skrovitost svoje poapsolućene ljubavi s kojom se – kažu njeni stihovi – ni jedna druga ljubav ne može nositi, ma odakle dolazila. Divno je u poeziji to što je pjesniku u neku ruku ama baš sve dopušteno, pa tako stvara nove svjetove, prekraja

svjetoglede, osporava ili uzvisuje vrednote itd., nudeći nam na promišljanje sve ono o čemu raspreda, a tome ni kraja ni konca.

 

 

Ova dva stiha nalaze se na kraju jedne izrazito refleksivne pjesme u prozi. Psiholog i filozof o njoj bi mogli ispisati stranice slojevite analize, a mene su privukle krpice neba. I premda bjelodano znam da je uminuće neminovan i legitiman način odlaska s ovoga svijeta, ne mogu suspregnuti čuvstvo sjete što ga oćutim kad čitam njene stihove u izboru što ga je pod naslovom Različite ljubavi. Izabrane pjesme u biblioteci Suvremenici priredio Tonko Maroević (Konzor, Zagreb, 2003.). Izvjesno je da ću se filigranskoj poeziji ove ponosne Bosanke često i rado vraćati, sve u nadi da ću se s Jozefinom Dautbegović u neznani čas rukovati na vratima raja i darivati je svojim nebeskim krpicama.

slovom. Prevodilačko iskustvo naučilo me je sumnjičavosti spram postojanja sinonima. Nebo neka stoga i dalje bude nebo, čas ono koje se vedri i oblači, čas opet ono u kojemu stoluje Bog. Raj je u ovu moju priču dospio zahvaljujući jednoj pjesmi Bonaventure Ćuka (1903-1940.), franjevačkog pjesnika na kojega me je baš u vrijeme pisanja ovog eseja upozorila Sonja Tomić. U svojoj djetinje iskrenoj, poetski neizbrušenoj pjesmi Hoću li i ja u raj?

pjesnik na ovo pitanje duhovito i produhovljeno odgovara. Njegov ćemo odgovor pomnije promotriti u eseju Nebo i budućnost, a za sada će biti dovoljno citirati prve dvije strofe ove dopadljive pjesme:

 

 

 

U raju koji je sam po sebi «komad» neba skromni franjevac zadovoljan je ako se za nj nađe «gdjekoji kutić».

 

 

Zahvaljujući svojoj voditeljskoj ulozi, Mihaljević je ovu kao i mnoge pjesme iz svoje zbirke često i rado recitirao u svojim emisijama. U mnogima od tih pjesama vidljiv je trag osobne katarze. Pjesniku, doduše, nije uvijek polazilo za rukom osloboditi se efektno sročene banalnosti glagoljive konzumne poezije koja se mjestimice opasno približava kiču, ali se u

tim jednostavno građenim, nepretencioznim pjesmama kratkog daha nađe i lijepih stihova koji svjedoče o željkovanom napuštanju nekad izrazito kurentnih manira hedonističke razbarušenosti, kako bi do izražaja napokon došli i neki drugi, nehinjeno filantropski natopljeni registri pjesnikova senzibilnog bića koje bi, bude li dovoljno ustrajnosti, moglo doživjeti i viši stupanj medijski neatraktivne raskajanosti.

 

 

Psalam ide dalje, ali će naše razmišljanje poći svojom stazom. Nakon predaha, kad nastavite sa čitanjem, sve će vam se ubrzo razjasniti.

 

 

 

Dubina Neba

(Misaoni i pjesnički svijet Josipa Sanka Rabara)

 

Vapaj s početka 130. psalma iz prethodnog nas je eseja uveo u ogled o književnom stvaralaštvu Josipa Sanka Rabara. Riječ je o čovjeku kojega sam upoznao prije više od trideset godina, u vrijeme dok smo obojica još bili studenti. No do bližeg poznanstva došlo je tek sredinom devedesetih. Tom prilikom donio mi je četiri svoje objavljene knjige. Želio je da

pišem o njegovu književnom radu. U to doba već sam se počeo služiti računalom prilagođenim za slijepe, pa je šansa da njegove tekstove pročitam bez prethodnog ozvučenja bila realna. Nekoliko godina kasnije elektroničkom mi je poštom poslao još tri svoja rada.

Otvarao sam povremeno te datoteke, ali se – tko zna zbog čega – još uvijek nisam bio spreman udubiti u iščitavanje. Očito sam od nečega zazirao. Opravdavao sam se prevodilačkom prezauzetošću, a to je velikim dijelom doista odgovaralo stvarnosti. I opet je prohujalo nekoliko godina. Sanko je (pod tim sam ga imenom najprije upoznao) bio uporan.

Nazvao me usred jednog vrelog ljetnog popodneva 2006. godine. Čuo je da sam objavio zbirku pjesama i htio bi o meni i mojim pjesmama napisati nešto za „Kanu“, trebala bi mu i moja fotografija... U to sam vrijeme proživljavao nemilu duševnu krizu. Hrpa neprevedenih tekstova kojima su dijelom već prošli rokovi dogovoreni za objavljivanje (teško prevodive znanstvene knjige [Dahlhaus, Harnoncourt, Otto], suptilni književni i teološki tekstovi [Sebald, Schimmel, Rahner]), opasno naslućivanje egzistencijalnih nevolja (višemjesečna suša na tekućem računu), ubitačna nesanica iz noći u noć uzrokovana unutarnjim tjeskobama – samo su neka obilježja stanja u kojemu sam tavorio tih olovnih srpanjskih i kolovoških dana. Sanko se nije dao smesti; uz moj nevoljki pristanak došao je i zapahnuo me nekom

neobičnom vedrinom koju do tada kod njega nisam poznavao. S mukom sam na koncu ipak pronašao knjigu i fotografiju. Kad je otišao, glasno sam obećao samome sebi da ću, čim barem malo «dođem k sebi», naći načina da se detaljnije pozabavim Sankovim knjigama. S obzirom na to da sam prije petnaestak godina u Beču pohađao edukaciju iz logoterapije i egzistencijske analize temeljene na spoznajama i osobnim iskustvima Viktora E. Frankla, sâm sam sebe jednog jutra krajem kolovoza nakon nekoliko minuta stajanja pod hladnim tušem strogo pozvao na red, čineći grčevit napor odupiranja zapadanju u depresiju. Vapio sam poput netom spomenutog psalmista, molio Boga da mi prosvijetli pamet, hvatao sam se za slamčicu smisla i zrnce vjere, prisjećajući se nekih ranijih teških situacija koje sam nekoć

uzmagao svladavati.

 

Skok u dubinu

 

Već sam napomenuo da sam od uranjanja u Rabarovo pisanje pomalo zazirao. Znajući da je filozofski obrazovan i sjećajući se nekih davnih susreta prilikom kojih ga misaono nisam baš uvijek mogao najbolje pratiti, bojao sam se da tu njegovu refleksivnost neću moći pravilno shvatiti. S druge sam pak strane od njega samoga čuo da se svojedobno liječio na psihijatriji.

Spram te činjenice nisam, dakako, imao nikakvih unaprijednih predrasuda, ali – da budem posve iskren – ipak sam osjećao neku malu nelagodu. Očito, dakle, nije još bilo došlo vrijeme našeg susreta na intelektualnoj, ili - bolje rečeno - na duhovnoj razini. Moralo je proći desetak godina.

Ispalo je kao da se sve dogodilo slučajno, ali slučaja, dakako, u tim stvarima nema, a ne može ga ni biti. Već nakon prvih pročitanih odsječaka bilo mi je jasno da mi je sam autor nehotice podario svojevrstan ključ kojim je moguće zakoračiti u njegov mentalni, pjesnički i duhovni svijet. Zazor i nelagoda netragom su nestali, a ja sam se našao pred nadasve slojevitim štivom koje me je nedvosmisleno pozivalo na odrešit skok u dubinu.

bez eufemistične zadrške da se, s obzirom na mogućnost s time povezane autorove stigmatizacije, ovdje čak radi o primjeru osebujne građanske hrabrosti. Dojam povezan s divljenjem kod mene se (ne samo u vezi s time!) sačuvao i nakon pomnijeg bavljenja Rabarovim književnim stvaralaštvom. U esejističkom promišljanju koje nema izrazitijih

pretenzija znanstvene naravi ima, dakako, smisla govoriti i o divljenju.

No s druge je strane također riječ o dubini u koju nužno valja zagaziti, jer u sebi krije neslućene duhovne dragocjenosti za kojima žudno čezne svaki čestiti tragač za puninom Duha. S ovom ćemo se netom spomenutom dubinom možda ipak ponešto lakše nositi, ali nam valja vidjeti kako da se približimo onoj prethodnoj. Baš se s njom Rabar morao suočiti na ponajteži način što ga je mučno i zamisliti. Dugo sam razmišljao o autorovoj zapanjujućoj smionosti prilikom donošenja odluke da to svoje nadasve intimno, sablasno i za tzv. zdravu pamet krajnje opasno iskustvo zaodjene u tekstualno ruho. Evo kako on o tome piše u prologu svojih uzavrelih «Iskrica»:

 

Pakao je bio vječan. Svaka nada u njemu mogla je biti samo protiv svake nade. Tek kada sam u vrućici muke izustio u sebi: «Ja sam Sotona!» Pala je napolju s neba smirena kiša i bol unutarnje vatre je popustila.

 

Mislim da je nakon ovih nekoliko redaka razvidno zašto sam razmišljao, osjećajući kako mi cijelim bićem prolaze nemili srsi. Sanko Rabar uzmogao se oduprijeti snagama tame koje su ga pogibeljno vukle u paklenu dubinu ponora iz kojeg ne bi bilo povratka. Citirane su rečenice autorova najosobnija onodobna životna zbilja koju je nakon dugogodišnjeg oklijevanja smjelo ugradio i u svoju literarnu pojavnostt. Trajnim premještanjem u fikcionalnost te grozomorne rečenice ništa ne gube od svoje životnim tijekom opečaćene vjerodostojnosti, zorno svjedočeći u prilog shvaćanju da se književno

djelo u mnogim slučajevima može lakše razumjeti na temelju pomnijeg proučavanja nekih momenata autorova života koji su na ovaj ili onaj način povezani s nastajanjem njegova djela. Ne bih, dakako, s naglašavanjem ovog svog shvaćanja u kojemu jamačno nisam usamljen htio odviše pretjerivati, ali mi se ne sviđa ni ona kategorična krajnost u kojoj se djelo prilikom interpretacije potpuno odvaja od autora.

konkretizam koji je 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća uvodio hrvatsku poeziju u nedovolno proučena talasanja postmoderne. Važno je, međutim, znati da je Sanko Rabar bio izrijekom primijećen, našavši se i u nekim antologijama. Primijećenost, doduše, još nije značila ozbiljniju recepciju. Put poezije do čitatelja ionako je nepredvidiv. Važno je da su pjesme nekako dostupne, a ako imaju književnu vrijednost, sigurno će ih jednm netko pažljivije iščitati. 

Jezična razigranost, apstraktna slikovitost, intrigantna refleksivnost samo su neke od karakteristika ove lirike koja se u slobodnom nizanju rečenici podređenih proznih redaka doima posve prirodno. Ima tu tekstova koji se čitatelju dublje urežu u pamćenje. Kod mene se to dogodilo s minijaturom Narcis koja se nalazi pri kraju ciklusa Junaci i čudovišta:

 

Ustuknuo je. Lik boga koji sama sebe udvostručuje plesao mu je pred očima. (Čuvaj se ogledala, čovječe!)

 

 

Na kraju ostaje jeka. Odakle dolazi ta jeka? Ako kažem: «Iz dubine!», nipošto ne navodim vodu na svoj esejistički mlin. Dubina ove prozno tkane poezije refleksivne je naravi. Ona nas, međutim, tom svojom raspupalom misaonošću brižljivo baždari za neke druge, za neke zahtjevnije dubine u koje nas u duhovnoj potrazi za Nebom vodi Sanko Rabar.

Zagrebačke Školske novine su 1995. objavile knjigu pod naslovom drvodjelja & Riba, koju je jezgrovitim pogovorom popratio Zvonimir Mrkonjić. U knjigu su se smjestile dvije poeme kojima je Rabar kao samonikli pjesnik učvrstio svoje mjesto u korpusu suvremenog hrvatskog duhovnog pjesništva. I nadalje snažno naglašena refleksivnost izdiže se na razinu filozofične meditativnosti, otvarajući sve više prostora pjesnikovim spiritualnim stremljenjima. Ove su poeme svojevrsne poetske meditacije nad kojima je čitajući nužno zastajkivati i prepuštati se ritmu i tijeku pjesnikove misli, dopuštajući da ono što je pjesnik u procesu lirskog pounutrašnjenja zaodjenuo u alegorijsko ruho zgusnute simbolike nađe svoj put do one skrivene razine na kojoj će i čitatelj oćutjeti bilo ove iskonske lirike kojoj zatim više neće biti

potrebno nikakvo daljnje tumačenje. Oprimjerit ću to svoje shvaćanje početkom «Pete rane» iz Drvodjelje:

 

 

 

Blago iz bilježnice

 

Josip Sanko Rabar vrstan je publicist. Kao inventivan kolumnist desetljećima je zapaženo prisutan u hrvatskom kršćanskom tisku. U njegovu publicističkom stilu snažno je na djelu i autorov pjesnički duktus. Posebno mjesto u ovom dijelu Rabarova opusa nedvojbeno zauzima nedavno objavljena knjiga koju s osobitim zadovoljstvom potpisujem kao urednik. To su Zagrebačke razglednice (Karista, Zagreb, 2008.).

 

mjere trasira smjer autorovih opažanja i razmišljanja.

otkrivajući na raznoraznim razinama njegove urbane pojavnosti detalje koji su svojom upečatljivošću naprosto neodoljivi do te mjere da moraju biti preneseni u kontekstualiziranu protočnost esejističkog diskursa. Najvećim dijelom se u ovim tekstovima pojavljuje nenametljiv pripovjedač koji, unatoč govoru u prvom licu, ostaje u drugom planu, ponekad

gotovo nezamljetljiv. Pažljivim pogledom promatrača koji ciljano fokusira svoje motrenje krstari autor Zagrebom, vodi nas u mnoge njegove stare i nove četvrti, obilazi crkve i sajmišta, razgleda kuće i ustanove, odgoneta i analizira zidne grafite, zaviruje u raznorazne pojavnosti gradske svakodnevice, snima sumornu sadašnjost, propituje neprožvakanu

prošlost, sanjarski (kadšto apokaliptički) naznačuje maglovitu budućnost i na neki pomalo zavodljiv, pače šarmantan način sve dublje nas uvlači u svoje istančano viđenje Zagreba što se ni po čemu ne podudara s uvriježenim dnevnopolitičkim stereotipima iz kojih nelijepo izranja populistički forsirana slika željkovane metropole koja naoko u svemu može parirati europskim i svjetskim prijestolnicama.

njegov ih je pogled, njegova misao izmijenila, tako da ta misao o stvarima, za onoga tko je upozna, postaje novim svojstvom samih stvari.

 

Dubinski dijalog s Bogom

 

Nakon prelistavanja razglednica koje više nije potrebno ograđivati navodnicima evo nas opet u znanoj nam rabarovskoj dubini. Nismo je zapravo ni napuštali. Naslovna sintagma ovog ogleda uzeta je, naime, iz razglednice o Mostu slobode. Uz razglednicu s naslovom Zvjezdarnica pribilježena je bugarska narodna izreka koja glasi: «Ako ti se zemlja ljulja, drži

se za nebo.» U vremenima poput današnjih ove bismo se izreke često mogli prisjetiti, jer mi se čini da ljudi kojima je povjerena odgovornost za svijet s tom odgovornošću sve lošije izlaze na kraj, pa nas zbog toga spopadaju nevolje poput globalnog zatopljenja, recesije, rasapa vrijednosti i sve tako redom, pri čemu nam se djelovanjem masovnih komunikacijskih medija želi nametnuti spoznaja da živimo u vremenu koje je na temelju najbržeg priliva kojekakvih

informacija dosegnulo najveći mogući civilizacijski napredak.

 

1.

 

                premještaš rijeke mojih misli

                i krute riječi otvaraš neizrečenom?

 

2.

 

 

 

 

baviti. Ono što, međutim, bez krzmanja mogu ustvrditi nedvojbena je činjjenica da se pri čitanju Rabarove poezije ugodno i sabrano osjećam, jer me ona nenametljivo potiče na moje osobno meditativno uranjanje u duboka prostranstva duhovnosti. Stoga vjerujem da će ova proćućena poezija i nadalje biti važan dio moga omiljenog duhovnog štiva.

 

 

 

Nebo na Zemlji

(Duhovna proza Jasminke Domaš)

 

Pohvala interkulturalnosti

 

Godina 2008. bila je na međunarodnom planu proglašena godinom interkulturalnog dijaloga.

U Hrvatskoj se nažalost toj činjenici nije poklanjala osobita pozornost. Ne kažem da nije bilo manifestacija koje se mogu podvesti pod ovaj moto, ali tvrdim da ih nije bilo dovoljno, jer je potreba za njima više nego evidentna. Interkulturalnost i multikulturalnost pojmovi su koje danas širom svijeta sve češće čujemo. Na fakultetima se osnivaju nova studijska usmjerenja za proučavanje kulturologije, kulturalne antropologije i sl. Netko će se s pravom zapitati radi li se tu o nekim aktualnim trendovima koji će biti kratka vijeka, ili je riječ o novom shvaćanju svega što danas na bilo koji način dovodimo u povezanost s kulturom.

Razgovor je vrlo brzo izgubio svaki trag usiljene konvencionalnosti. Stubokom se pretvorio u susret dviju srodnih duša koje se zanimaju za mnoge stvari i pojave u svijetu koji nas okružuje, nalazeći čitav niz dodirnih točaka i tema koje nas slično zaokupljaju. Dvije su silnice, dakako, daleko najizraženije: Svevišnji i umjetnost riječi!

tvore nedjeljivo jedinstvo. Želeći do kraja pojasniti uzajamnost jezika i misli, Karl Kraus ide još i dalje, pa tako u jednom aforizmu iz zbirke Pro domo et mundo (Disput, Zagreb, 2006. – hrv. prijevod) nalazimo ovu pregnantnu formulaciju:

objašnjenje. Imajući na umu nedavnu usredotočenost Europe na interkulturalni dijalog, pišem o stvaralaštvu zagrebačke Židovke rođene u bosanskoj Banjaluci, spominjući pritom Njemicu koja u Zagrebu živi gotovo pedeset godina. Misao mi najzad skreće na važnost njemačkog jezika u kontekstu moga osobnog duhovnog ustrojstva, a austrijski Židov Karl Kraus (1874-1936.), itekako svjestan zlehudog usuda koji je već za njegova života intonirao uvertiru kasnijeg holokausta, britko i briljantno ispisuje na tisuće stranica baš na tom njjemačkom jeziku koji je u prvim godinama poraća mnogim širom svijeta razasutim Židovima poput kvrgave knedle bolno zapinjao u grlu, ne vraćajući se katkada desetljećima na njihove usne. Bilo je tada mučno i neizdrživo sve dok ćudljiva i nepredvidiva Muza nije nenadano pronašla čudesan način da izuzetnom pjesniku Paulu Celanu (1920-1970.), rođenom i odraslom u Černovicu, gradu u Bukovini na granici Rumunjske i Ukrajine, stavi u usta do bola divne stihove kojima je – kakvog li paradoksa! – upravo on kao Židov pozitivno odgovorio na mučno pitanje Theodora W. Adorna o mogućnosti pisanja pjesama nakon Auschwitza (nekoliko Celanovih pjesama u prijevodu i izboru Trude Stamać nalazimo u antologiji Dom i svijet. Austrijski pjesnici druge polovice dvadesetog stoljeća, Ceres, Zagreb, 2004.).

tekstovima ove razine bujno isprepliću do te mjere da se nebeska ustreptalost koja stremi k vječnsoti takoreći dodiruje sa svakodnevnim pulsiranjem zemaljskog bivstvovanja. Nebo i Zemlja uvijek su tu negdje blizu, nekako pri ruci: kad tumači Kabalu, kad priziva Božja Imena, kad ispisuje čitke stranice uzbudljivo sazdana romana. Ništa nas, dakle, ne priječi zaploviti Jasminkinim vodama koje će nas s vremena na vrijeme blago poškropiti, a kad ožednimo, ugodno ćemo se okrijepiti.

 

Zagonetno tkanje mudrosti

 

 

temeljito preslagivanje mnogih kockica moga osobnog mozaika.

Postojala je, dakako, mogućnost da se uljudno ispričam i tu neugodnu stvar elegantno otklonim, ali mi je neki unutarnji glas tiho i razgovijetno govorio da bih, postupim li tako, ponajprije iznevjerio samoga sebe. Ni govora stoga o odustajanju! Morao sam biti strpljiv sa samim sobom i intenzivno raditi na sebi. Bili su to katkada vrlo mučni mjeseci u kojima sam sebi postavljao mnoga teška pitanja. Na neka od njih odgovore sam nalazio u razmišljanju i molitvi, a kad sam napokon bio u stanju uzeti knjigu u ruke, shvatio sam da o njoj mogu pisati, ali ne iz perspektive «objektivnog», distanciranog prosuditelja, nego, naprotiv, iznutra, zapljusnut i ponesen njenim osebujnim misaonim kolopletom.

čitajući je gdje nam se otvori, vraćajući se već pročitanom, razmišljajući, meditirajući, ponirući u molitveni, a možda jednog dana i u mistični razgovor s Jednim. Ova nas knjiga konkretno pita, savjetuje i opominje, bodri i kori, navodi na zaključivanje, uči kako vjerovati i djelovati, nikad nas ne ostavljajući ravnodušnima. Pri svemu tome njen diskurs nije

apodiktički nasilan, ostavlajući nam dovoljno prostora da sve rečeno misaono razrađujemo, kako bi vlakna njezina finog i zagonetnog tkanja mudrosti bila utkana i u našu vlastitu misaonost, prelazeći zatim iz nje i u duhovnost.

slučaju služe kao svojevrsne poveznice. Od osobite pomoći tu mi je bio odjeljak pod naslovom TRENUTAK SVJETLOSTI koji završava ovim nedvosmislenim riječima:

 

naučim slušati. Toga se često prisjećam. Kakav sam u prakticiranju mudrosti? O tome neka prosude oni koji me poznaju. Što se pak tiče prenošenja učenja, nadam se da će ovaj prikaz zasigurno nekoga potaknuti na to da se lati ove knjige. Nadahnuta uvodna riječ Filipa Davida pritom će, dakako, biti od znatne koristi, ali će sama knjiga svakom čitatelju ponaosob ponajbolje pokazati kako je treba čitati.

književnosti. I u njoj su Nebo i Zemlja na razdaljini koju bogozovna misao svladava s lakoćom. Dopustimo joj da nas na Jasminkin način i dalje vodi beskrajem duhovnih prostranstava.

 

Božja Imena

 

Ta ustreptala bogozovna misao koja u traganju za prosvjetljenjem svagda otkriva nove putove nadahnula je Jasminku Domaš da sroči zbirku lirskih proznih minijatura pod naslovom 72 Imena (Bet Israel/Pop&Pop, Zagreb, 2008.). Ove sedamdesetdvije meditacije likovno je osmislio zagrebački akademski slikar Toni Franović.

ishodišta stalno mijenjaju. Govoreći čas u ženskom, čas u muškom rodu, artikulira Čovjek svoju zbrkanu nedorečenost i tragalačku čežnju, A Bog ga hrabri, podsjeća, tješi, opominje i podiže, istodobno transcenentno uzvišen u beskraju nebeske vječnosti i imanentno blizak na obzorju zemaljske vremenitosti. Pogledajmo sada kako nas ova knjiga od samog početka bez okolišanja uvodi u svoje duhovno očište:

 

1. vrijeme uvida

 

 

 

72. DUHOVNO PROČIŠĆENJE

 

 

 

i interpersonalan. To je put susreta s Bogom i sa samim sobom. Meditacije su svojevrsni nagovori Bogu da izađe u susret čovjeku, jer je on jedini koji može učiniti da njegovo stvorenje postane drugačije, da se promijeni na njegovu sliku: «Gledaš me kako se svakoga dana izgovaram i uvjeravam te kako se više ne mogu promijeniti... Energiju sam prosuo, ja, ništavan u Ništa. A Ti si je za mene skupio poput biserja iz dubina morskih i vratio mi je, ne postavljajući pitanja, ne koreći me. I tada me obuzela ljubav. Ljubav iznenadna. Čudim se čudu promjene» (3). Ipak, susret s vlastitim bićem nužno je potreban prije svake autentične preobrazbe: «Ispunjen sam negativnom energijom. Sav sam od stresa. I ne služim ni Tebi ni sebi... Pomozi mi da nađem mir i ravnotežu» (8).

 

 

13. NeBO NA ZEMLJI

 

 

 

Lepršava lakoća pripovijedanja

 

je bio napisan. I odmah se vidjelo da se radi o djelu koje će se čitati s osobitim zanimanjem, a uvjeren sam da će ga kao originalan doprinos hrvatskoj romanesknoj književnosti prepoznati i naša recentna književna kritika.

unuka Lior nadrasta ulogu «čuvarice kuće i tradicije» koju revno obnaša njezina majka, Hajina kći Ada. Lior je okružena nesputavajućom ljubavlju odanih joj roditelja. Njezin suptilni otac Hagaj, vrstan fizičar, tankoćutan je roditelj koji pouzdano zna da njegova ljubljena kći nikad neće zlorabiti predujam ukazanog joj povjerenja. Lior je najtananijim

duhovnim nitima povezana sa svojom mudrom bakom. Na svome životnom planu ona u ovom razvojnom romanu odlaskom na studij medicine u Indiju znalački i neishitreno dovršava sve što je na duhovnom obzorju i u intimnoj sferi postojanja zasnovala Haja.

Duhovno i svakodnevno ovdje idu ruku pod ruku, iznovice nam upečatljivo prispodobljujući Nebo na Zemlji.

 

Nemoj žaliti za onim što ćeš ostaviti iza sebe, jer nitko na Zemlji ne može znati otkuda dolazimo, zašto i zbog čega u nekom času nekud idemo.

Problemi o kojima sada razmišljaš uskoro će ti se činiti nevažnima. Pred tobom je vrijeme u kojem ćeš više nego ikada morati vjerovati svojoj intuiciji. Ne osvrći se na prošlost, nego hodaj stazom, gledajući naprijed. I tu ćeš se sresti s anđelom magije Lehahelom koji će ti podariti osjećaj životne radosti i snage. Osvijetlit će ti put svjetlošću Neba i bit će posrednik u događajima koji ti već idu u susret. To će biti i ispit tvog karaktera, no životna radost koja će biti u tebi dat će ti snažnu karizmu, a zakon života vodit će te dalje.

Odlike koje si primila rođenjem pomoći će ti da razviješ svoju osobnost. Događaji iz prošlosti povezat će se u skoroj budućnosti. Morat ćeš slijediti zakon višeg reda i zato ćeš morati biti hrabra i odgovorna za svoje postupke, a snaga i povjerenje u samu sebe pomoći će ti da ostvariš ono što si zamislila i da stigneš na cilj koji si sebi već odredila.

Težak rad i ustrajnost dovest će te do uspjeha i na taj način svladavat ćeš mnoge prepreke.»

 

 

 

 

Nebo i domovina

(Pripovjedni vidici Stjepana Tomića)

 

Već sam u uvodnom eseju spomenuo da me s autorima o kojima opširnije pišem u ovoj knjizi povezuje prijateljstvo. Možda bi mi netko, čitajući ove tekstove, mogao spočitnuti nedovoljnu kritičku distanciranost. Ne bojim se takva prigovora. Odabrao sam autore koji su se literarno dokazali, a moje pisanje o njima trebalo bi doprinijeti intenzivnijoj čitanosti njihovih djela.

 

Neusiljena autentičnost pripovijedanja

 

Katkada nam se čini da je doba pripovijedanja relikt prošlosti. Ljudi našeg vremena, doduše, još uvijek pričaju, ali su im priče vrlo često krnje, nepovezane, nervozne, neuvjerljive. Takvo se pričanje na koncu raspline i prijeđe u neobvezujuće ćaskanje kojim se skraćuje vrijeme, pa se nerijetko događa da sudionici u takvom razgovoru ubrzo nakon toga zaborave o čemu se zapravo pričalo. Zaborav kao posljedak ovog zbivanja bjelodano nam pokazuje da u pričanju koje je možda potrajalo i više od jednog sata nije bilo pripovijedanja, jer bi ono, unatoč mjestimičnoj nevještosti i pripovjedačkoj nespretnosti, imalo u sebi pregršt finih niti, čije bi nas ispredanje zaokupilo do te mjere da glavninu izrečenoga ipak zapamtimo, iščekujući što će još biti i kako će sve najzad kulminirati u završnici.

budućnost. U toj svojoj literarno osmišljenoj namjeri Tomić je nedvojbeno uspio, a zbirka koja je konačno stanište pronašla u ovoj knjizi svom je samozatajnom autoru osigurala nesporno mjesto u korpusu suvremene hrvatske književnosti.

kao objektivni pripovjedač koji, doduše, sve vidi i zapaža, ali mu ipak uvjerljivo polazi za rukom spram svega izrečenoga sačuvati dostojanstvenu kritičku distanciranost, zahvaljujući kojoj iz ovog pričanja, usprkos nerijetko surovim i neumoljivim životnim okolnostima, nikad ne provaljuju čuvstva koja bi dala naslutiti ma kakvu ogorčenost ili mržnju. Ni mjestimice jače izražena ironičnost nikad ne poprima sarkastične razmjere, pa se tako čitatelju daje ničim

neometana mogućnost da spram svega ispripovijedanoga zauzme vlastiti stav.

neimaštini pridaje ovim pripovijetkama svojevrsnu dokumentarnost, omogućujući povlačenje nemile usporednice s događanjima netom minulog stradanja od kojega se ovostoljetna Bosna i Hercegovina još zadugo neće oporaviti.

svojevrstan psihološki most između nekad i sad, što ovu zbirku definitivno odmiče od sentimentalne zagledanosti u otužnu prošlost.

 

 

majka, djed, hodža Hamdo i svećenik Jozo. Dio te živopisne ugođajnosti donosi završna (šesta) slika iz pripovijetke

 

Uskrsne slike:

 

Tijelo Uskrsloga! I što je milije od ovoga života? Život vječni u vječnom proljeću! Amen.«

 

slična onoj multietničkoj, sevdahom razgaljenoj, gostoljubivoj Bosni ponosnoj koju volimo i nosimo u srcu? Premda sam, rođen na njezinu krajnjem sjeverozapadu, najveći dio života proživio izvan nje, sklon sam strpljivo i gorljivo vjerovati u njezin postupni boljitak, uporno tragajući za mogućnostima što konkretnijeg podupiranja toga iskreno željkovanog napretka.

Duboko proćućeno sjećanje na jučerašnju Bosnu kojim su ispunjene stranice Tomićeve knjige trajno će obogaćivati sva nastojanja na planu njezina budućeg oživljavanja.

One će se rado čitati, otvarajući prostor novom kritičkom promišljanju opusa koji će se nedvojbeno još dugo kretati svojom prirodno uzlaznom putanjom.

 

Šutnja neba

 

Kada pišući o nekom književnom djelu pronalazim i ističem njegovu kakvoću, ne mislim pritom samo na njegovu formalnu dotjeranost i sadržajnu uvjerljivost. U podjednakoj mi je mjeri na umu i širok spektar misli, zapažanja i osjećaja što prostruje mojim bićem tijekom prvog (obavijesnog) i drugog (analitičkog) čitanja. Proza Stjepana Tomića izazvala je u meni čitav niz asocijacija, navodeći me na posezanje za vlastitom riznicom kojekakvih sjećanja, među kojima su mi u ovom času posebno dragocjeni odavno proživljeni i kasnije s vremena na vrijeme obnavljani doživljaji dviju antologijskih pjesama koje sam po prvi put susreo u srednjoškolskim čitankama.

nebom, sjetio sam se dviju preostalih tercina. Eto stoga razloga da još jednom posegnem za brajičnim izdanjem već spomenute Milićević-Šoljanove antologije i iz nje prepišem ovaj sonet u cjelini:

 

 

 

 

 

Bog da! – pisati u svojoj sljedećoj knjizi.

Mislim da bi takav prigovor ipak bio neprimjeren. Vjerujem da su u sonet utkani i neki osobni momenti pjesnikove tugaljivosti kojoj je – vidi se to iz mnogih njegovih (kajkavskih i štokavskih) pjesama – nedvojbeno naginjao. Običavao sam katkada, u trenucima sjete koja bi me, združena s osjećajem usamljenosti, spopadala u vrijeme velikih blagdana, naglas čitati ovu pjesmu i tugovati skupa s pjesnikom. Pridodao bih tome i koju tužnu ariju iz neke od Bachovih pasija, a onda bi iznenada zazvonio telefon, sačuvavši me od daljnjeg prepuštanja potištenosti.

 

 

 

To stanje neba po Šimićevu je shvaćanju rezultat čovjekova djelovanja: «K bogu izgubismo pute». Ne bismo mogli izgubiti nešto čega nikad nije bilo, nešto što nikad nismo imali.

Napose je začudan klimaks pjesme: «Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute». Ovakvo nebo nikom ne može biti domovina. Pjesnici «ćute». Hvala Bogu da neki jezični revnitelj naših dana nije ovdje «razlikovno» intervenirao, napisavši: «šute». Šimić je kao jedan od tih pjesnika koji su – kako baš njegovim posredstvom vrlo dobro znamo – «čuđenje u svijetu»

šuteći ćutio ili ćuteći šutio. Ali - srećom! - nije dugo ostao u tom međustanju, napisavši ovdje već citiranu pjesmu Nađeni Bog. Njezina je izričajnost posve drukčija. Ima, dakle, i kod Šimića nade za nas pozemljare, kad dospijemo u situaciju da se premišljamo oko toga gdje nam je domovina. U pjesmi Opomena ozareni nam pjesnik daje jasan naputak:

 

 

 

 

Zavičajnost neba

 

Nebo. Dva sloga, četiri fonema, značenjska punina ogromna. A kad se pogled proširi na nebesa, stvar se čini nesagledivom. Pa ipak se neboljubne ljudske misli smjelo i lakonogo vinu u nebeska prostranstva. Istraživači svemira čine to u ime egzaktne znanosti. Godina 2009. na međunarodnom je planu proglašena godinom astronomije. Mistici pak čeznu za bogozorom. A što je s pjesnicima? Nisam – priznajem! – u stanju na ovo pitanje decidirano odgovoriti, ali vjerujem da će pozorni čitatelji ovih promišljanja naići na niz tragova koji upućuju na mnoštvo mogućih odgovora.

Prije nego što prijeđem «sav u zvijezde», rado bih valjano posvršavao još neke ovozemne poslove, kako bih, kad dođe neznani čas uminuća, iza sebe ostavio onoliko osmišljena reda koliko mi ga je moguće stvoriti osobnim upinjanjem i zalaganjem. Znajući, međutim, da će se na koncu sve to sa mnom i oko mene zbivati onako kako može i treba biti, vraćam nestašnu misao na trag neobične zavičajnosti neba o kojoj sam kod nekih naših pjesnika pronašao zanimljive stihove. Ograničit ću se ovdje samo na dvojicu.

ni u vinu niti u ljubavi.

 

 

 

 

 

neke nebeske livade, bez onog – iskreno se nadam! «noža u krvavim grudima».

upoznao sam se u kolovozu 2006. godine u Podstrani. Oba smo bili sudionici poetske večeri u okviru tamošnje kulturne manifestacije «Dobro jutro, more!». Nakon dva-tri dana došao sam najprije do pjesnika, a onda su mi u elektroničkom obliku stigle i pjesme. Zbirka je u nakladi Ogranka Matice hrvaske Podstrana objavljena 2004. godine. Autor pogovora Miroslav slavko Mađer nije spram pjesnika škrtario na svakovrsnim komplimentima, ali se njegovo raspredanje ipak zadržavalo na površini, ne probijajući se kroz Jurišićevu pjesničku slojevitost.

 

 

 

«Nebo je naša domovina» na istom onom tragu na kojemu je bio stari hodža Hamdo iz pripovijetke Soba Ce Stjepana Tomića. Na istom se tom tragu, međutim, u davnim apostolskim vremenima našao i sv. Pavao, ustvrdivši u poslanici Filipljanima:

 

 

netom citirane pjesme Zorana Jurišića.

 

 

 

nebo i budućnost

(Duhovna proza i poezija Sonje Tomić)

 

Uvod

 

Što je budućnost? To je trenutak koji dolazi. Treba li da čekam skrštenih ruku kad će doći i što će donijeti? Čekanje bi moglo potrajati danima, mjesecima - pa čak i godinama. To čekanje može biti lijepa stvar, ali ne zadugo.

mentalne tehnike rabe u svrhu toga osebujnog nebozora?

 

Toplo krilo priče

 

Pišući ogled o Sonji Tomić, upuštam se u svojevrsnu pustolovinu. S njom me, naime, već više od 30 godina povezuje čvrsto prijateljstvo. U prijateljstvu sam, doduše, i s ostalim autorima o kojima opširnije pišem na stranicama ove knjige. Već sam, dakako, ovdje otklonio eventualni prigovor s obzirom na moguće pomanjkanje kritičke distanciranosti. Ta distanciranost već je odavno moj osobni modus operandi. Bez toga se, naime, nikad ne bih mogao izdići iz samosažalničke vizure života kojoj nažalost još uvijek podliježu mnoge osobe s invalidnošću.

Taj kritički stav prema samome sebi posvijestio mi se čitanjem djelâ Viktora e. Frankla (1908-1997.). On ga naziva samodistanciranost, podrazumijevajući pod time distanciranost kako od sebe tako i od svega što promatramo. Ta ljudska sposobnost – kaže Frankl - tijesno je povezana sa samotranscendencijom, a to je naša spremnost da se suosjećajno zaputimo prema nekom drugom, kako bismo u slučaju potrebe u nečemu pripomogli. Pravo prijateljstvo

počiva na ovim dvjema ljudskim sposobnostima, nikad se ne zasnivajući na podilazećem laskanju. Odlučivši se na pisanje o prijateljici koja se stjecajem okolnosti bavi baš onim o čemu smatram da umijem kompetentno razmišljati, koristim se malim prednostima uvida u neke momente autoričina života i u njemu ukorijenjena literarnog stvaralaštva. Taj malo detaljniji uvid, temeljen na biografskim elementima, neki znalci književnosti a priori odbijaju, smatrajući da sve što iščitavamo iz teksta možemo i trebamo pronalaziti isključivo u samom tekstu. Pola stoljeća čitateljskog iskustva bjelodano mi govori da tome ipak nije tako. Pomno se baveći piscima koje prevodim, zorno doživljavam kako mnogi autori u svojim djelima ispisuju razne, nerijetko i njima samima nedovoljno poznate slojeve svojih složenih osobnosti.

U usporedbi s onim što je o Sonji Tomić do sada napisano neću o njezinu pisanju na temelju toga prijateljstvom omogućenog uvida otkriti ništa senzacionalno. Tu i tamo ponešto ću pojasniti, jače naglasiti i produbiti, kako bi (uz moju malu pripomoć) autoričin doprinos hrvatskoj književnosti jednoga dana bilo moguće dostojno i primjereno valorizirati.

temeljite i svestrane naobrazbe prirodoslovne, filološke i teološke provenijencije. Tome još valja pridružiti i Sonjinu naglašenu sklonost slikanju, o čemu svjedoči čitav niz zapaženih umjetnina nastalih u raznim slikarskim tehnikama.

ovdje su respektabilno uzete u obzir. No kad se u svome intimnom promišljanju književnosti, zanemarivši na trenutak filološku naobrazbu, zaputim stazom vlastitoga čitateljskog iskustva, iz sjećanja mi i danas, usred dobrano poodmakle odraslosti, jasno izranjaju još uvijek upečatljivi dojmovi djetinje nevinoga čitanja mnoštva izvrsnih knjiga kao što su Bijeli jelen Vladimira Nazora, Heidi Johanne Heußer-Spyri, Pod Slobodnim suncem Franca Finžgara itd. Te i mnoge druge u davno đačko doba duboko proživljavane knjige formirale su me kao čovjeka, a redovito ih se sjetim kad se pomnije zaputim u vlastitu nutrinu, samokritički na taj način propitujući baždarenost i čvrstinu Božjom rukom sazdanih, kućnim i školskim odgojem uljuđivanih temelja svoje skrovito čuvstvujuće ljudskosti. Dogodi se katkad da čitateljski posegnem za nekom od tih davno pročitanih knjiga. Razumljivo je da ih sada više ne čitam na način sramežljiva i neobično radoznala dječaka kakav sam bio u sarajevskom i ranom zagrebačkom razdoblju učeničkog života. No taj se dječak još uvijek javi u meni u nekom sličnom registru, i nadalje intenzivno proživljavajući prvotno oćućenu katarzu s dodavanjem nekih tada još nespoznatih aspekata. Svjež primjer za to nedavno je iznova pročitana bajkovita priča Oscara Wildea sretni Princ. Silno mi je i dan-danas žao onog promrzlog lastavića. Rado bih mu nekako dojavio da je njegova žrtva itekako imala smisla, jer je u mnoga dječja srca koja su kasnije kucala (i još uvijek biju!) u grudima odraslih ljudi ubrizgao blagotvornu tvar koja nas neprestano nuka na nesebično činjenje dobra.

 

 

mnogo godina sretnog života katkada znao zapitati kamo je onomad tako iznenada i netragom nestala čudnovata Vihora. A ona, preobražena u blagotvoran vjetar, strpljivo je čekala dan kada će Plamen, njezino najveće blago, okončavši visoko u planini svoj jelenji život, zauvijek prijeći u Nebo. Na taj se način divno obistinuje moto ove priče, uzet iz Matejeva evanđelja:

 

«Doista, gdje ti je blago, ondje ti je i srce» (Mt, 6,21).

 

 

 

ga od bliske smrti i najzad mu uz Božju pomoć omogućio da u sebi pobijedi oholost samozvanog umjetnika. Od toga trenutka Puhalo je bezbrižno uživao u muziciranju.

Sagradivši čvrstu ustavu, tom se udaraljkaškom muziciranju kao bubnjar pridružio i Hrabar. Ubrzo su se u njihovu malom jezeru pojavile mnogobrojne kreketavo raspjevane žabe.

Milozvučan se koncert razlijegao krajolikom, ganuvši i dobrog Boga na nebu, a on je smjesta pozvao Sunce da se odmori uz tu predivnu uspavanku.

 

- Sonja Tomić nije se usputno prihvatila reevangelizacije u dječjoj književnosti nego je za nju i njoj usmjerila sve svoje stvaralačke snage, shvativši koliko je važno djeci uputiti upravo one poruke koje su izrasle iz kršćanskoga nauka i biblijskoga teksta;

- iz svih tekstova, bez obzira na stupanj vezanosti za biblijski predložak, izbija i povezuje ih osnovno: dobrota i ljubav za bližnjega;

- odlučivši se za reevangelizaciju, Sonja Tomić potvrdila je u kojoj je mjeri danas - među mladima posebice - potrebito aktualizirati i reinterpretirati vječne Božje istine, a recepcijski pak potvrdila u kojoj mjeri su te istine uspjelo plasirane;

- javljajući se u većini knjiga i kao ilustratorica, a s obzirom na pedagošku i metodičku primjerenost tih knjiga, ustvrdio bih da je književnica Sonja Tomić postigla sklad likovnog i književnog jezika;

- napokon, beletrizacijom evanđeoskog, to jest atraktivnom fabulom koja nije opterećena zamornim opisima ili nametljivim poukama, dijalogom, zanimljivim i originalnim likovima iz svijeta animalističkoga, književnica Sonja Tomić stvorila je pravu dječju duhovnu (teološku) priču. Jednom riječju, etičko joj nije zasjenilo estetsko.

Prema svemu, Sonja Tomić darovala je hrvatskoj dječjoj književnosti dragocjen prinos u duhovnoj strani te književnosti (str. 123).

 

Augustin, Campanella, Morus i dr. Literarno su je oblikovali nebrojeni pisci poput pobožnog Danca Andersena i naše ćutilno duhovne Ivane Brlić-Mažuranić, Sonja Tomić u sličnom nastojanju pronalazi svoj vlastiti put, iznjedrujući današnjoj djeci (pa i nama odraslima!) priče kakvih stjecajem bolnih ideoloških okolnosti u doba njezina odrastanja

uglavnom nije bilo.

 

 

Specifičnost toga romana predviđena je mogućnost da ga mladi čitatelji pokušaju sami dovršiti. Pokus je naišao na izvrstan odjek. Moju pozornost, međutim, ovdje privlači za sada neobjavljeni roman Besima u običnim nebesima, koji bi se uskoro trebao pojaviti u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Čitatelji Kane mogli su «Besimu» prije desetak godina čitati u

nastavcima.

Ne poznajem, doduše, autoricu iz doba kad je bila djevojčica, ali se usuđujem zaključiti da je Besima do stanovite mjere njezin autobiografski odslik. Druga revangelizacijska razina je svojevrsna rekonstrukcija najvažnijih etapa Isusova zemaljskog života, smrti, uskrsnuća i uzašašća na nebo. Isusa Besima stalno naziva kraljićem. Shvatila je da on ima nebeskog tatu i silno bi željela da taj njegov tatica i nju jednom usvoji. Ona i nekoliko njezinih prijatelja (lavić Žutislav, čovjekoliki krilatić i dobroćudni volić) mogu uz pomoć čudesnog kamenčića zvanog godoskok putovati kroz vrijeme, u prošlost i budućnost, pa su tako između ostaloga u prilici pribivati susretu Isusovih učenika u trenutku kad im Marija Magdalena donosi vijest o praznom grobu.

 

- Nebesa! Kamo sam to prispjela? - klikne Besima, uzvinuv obrve od čuđenja.

Stajala je usred neobične šume. Dizala se tu visoka moćna modra debla i nešto niža i tananija zelena. Modra se na vrhu račvala u tri grane, a one u mnoštvo grančica. Iz njih nikle bezbrojne peteljčice, a na svakoj procvao cvjetić nježan kao dah. Od debla do debla cvjetići se razlikovali po boji. Bilo je plavih poput potočnica, bijelih kao inje, ljubičastih kao perunike i žutih kao lavlji zub. A svi tik jedan do drugoga pa se ni tračak svjetla nije mogao provući između latica, te su vlati u sjenovitom krugu oko debla rasle blijede i gotovo prozirne što im je, čini se, godilo, jer su šumorile meko i slatko.

- Mogla bih se opružiti u krugu od sjene što je bacaju ove suncobranolike krošnje pa osluhnuti pijev vlati, ali prvo želim istražiti kakvo je to mjesto - odluči mungosica, priđe jednom vitkom zelenom deblu i zabaci glavu.

- Nebesa nisu mjesto nego Kraljevstvo - uši joj ispuni glas cilikav kao u zvonca. Zeleno se deblo savilo i spustilo jedinu, kao čamac veliku, zvonastu čašku do Besiminog lica. U središtu joj srebrni tučak. A ona zlatnožuta. Poprskana narančastim i tirkiznim točkicama.

- Osjećam da me vidiš, a nemaš oči - uplašeno izmuca Besima.

- U Kraljevstvu se ne gleda očima nego srcem - odgovori Zvonocvijet pa doda: - Niti se govori ustima.

- Nego čime? - uzvrpolji se Besima.

- Srcem - mirno će Zvonocvijet.

- A da li se srcem i jede i pije?

- Ovdje se ni ne jede ni ne pije, jer su svi i siti i gasni. Nablagovali su se kruha i napojili vina iz

Kraljićeve ruke.

- Znači, tu ima i neki kraljić? - iznenadi se Besima.

- Još ga nema, ali će se uskoro vratiti sa poslovnog putovanja po Zemlji - ozbiljno će Zvonocvijet.

- Poslovnog putovanja? - začudi se Besima.

- Ma ne lovi me za riječ! Ne znam kako da se izrazim. Njegovo Veličanstvo, Kralj, darovalo mu je sve stvoreno, a Kraljić je očev dar toliko uzljubio da se užasava od pomisli kako bi mogao izgubiti makar i samo travčicu ili ovčicu pa se obukao u čovjeka i proputovao cijelu Zemlju, počev od sjajnog Začeća pa do mračnog Groba. A putujući poučavao je ribara Petra i neke momke, a i djevojke i žene...

- Znam Petra! Oh, pa ti govoriš o MOJEMU Kraljiću! - uzbudi se Besima.

 

 

Uzavrela ugođajnost pjesme

 

Iz toplog krila priče o kojemu bi se još mnogo dalo pisati prelazim u Sonjino poetsko obzorje. Na njemu je za sada vidljivo samo jedno djelo: Missa litteraris, objavljena u ediciji Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika (Zagreb, 2007.). Iako ju je moguće promatrati kao pjesničku zbirku, nedvojbeno je da se radi o jedinstvenoj poetskoj cjelini kojom se u suvremenoj hrvatskoj duhovnoj književnosti inaugurira misa kao pjesnička forma. Naslovi pojedinih dijelova odgovaraju liturgijskom nazivlju uobičajenom za imenovanje nepromjenjivih i promjenjivih dijelova katoličkog euharistijskog slavlja.

pounutrašnjeno ćutilnom zgusnutošću iz koje su iznikle. Genuina liričnost tih odsječnih stihova, podzidana širokim spektrom najskrovitijih autoričinih duhovnih previranja – od tjeskobne bogonapuštenosti i raskajane skrušenosti do posviještene bogoispunjenosti – samo je jedna od značajki ove dojmljive poezije koja svoga čitatelja navodi na opetovano iščitavanje. Neka nam sada ta uzbibana lirika progovori bez ikakva posredničkog tumačenja:

 

 CREDO IN UNUM ...

 

 

Tekst završava ovom jezgrovitom poantom:

 

 

Umjesto zaključka

 

Krstarenje budućnosnim nebom u društvu sa Sonjom Tomić privodim za sada kraju. Iz njezine umjetničke radionice sigurno će nastati još mnogo priča, slikovnica i likovnih radova, a vjerujem da ni Missa Litteraris neće ostati usamljena poetska pojava. Istraživačima njezina opusa preporučio bih da je ne trpaju ni u kakve interpretacijske klišeje, jer ih je njezino djelo odavno nadraslo.

 

 

 

Između neba i zemlje

 

Pišem knjigu. Od prvih napisanih redaka prošlo je nepunih jedanaest mjeseci. Hrpa pročitanih kniga, nebrojeni sati razmišljanja, dragocjeno iskustvo pisanja. U uvodnom sam tekstu kao kormilar nagovijestio uzbudljivo krstarenje sa sretnim povratkom u matičnu luku. Za mene kao kormilara bilo je dosta uzbuđenja. Analizirajući poeziju i prozu zanimljivih pisaca, naišao sam na svu silu dojmljivih činjenica. Od planirana povratka u matičnu luku ipak ću morati

odustati. Kratkoročnu sreću povratka zamjenjujem neizvjesnom radošću dugoročna ostajanja u uskovitlanom rječoprostoru, smještenom između neba i zemlje.

 

 

 

Mijenjanje krajolika

 

Nakon razmišljanja o nebu i nebozovnoj budućnosti na koje su me naveli Sonja Tomić i Davor Šalat, nastavljam plutati između neba i zemlje. Moja samoća kratka je vijeka. Jednu damu ubrzo odmjenjuje druga. Mirjana S. Bobanac (1946.), pjesnikinja, prijateljica! I nije slučajno da se baš ona našla kraj mene na ovoj dionici moje literarne plovidbe. Za tu je,

naime, dionicu od koje se na zagrebačkoj burzi za sada ne može profitirati karakteristično stalno mijenjanje krajolika. Upravo te dvije riječi tvore naslovnu sintagmu njezine već poodavno za tisak spremne zbirke pjesama. Njih stotinjak na broju, razvrstanih u tematski strukturirane cikluse, nikako da nađu konačno stanište među koricama knjige.

potaknuti, a možda čak i ubrzati konačno objavljivanje pjesničke zbirke Mijenjanje krajolika, citiram jedan ulomak iz budućeg pogovora:

 

da iz emocijama napučene i strastveno prokrvljene nutrine iznjedri iskustveno ovjerovljene stihove koji, unatoč formalnoj neukoričenosti, krče sebi put do budućeg čitatelja. Bude li napokon ukoričena, ova će po mnogo čemu osebujna poezija isploviti iz skrovite uvale pjesnikinjine samozatajnosti, kako bi se – nošena valovima što ih je sama porodila – čudesno uprostorila u ljudskosti pjesmoljubivih pozemljara. Tu ljudskost ona sveudilj priziva, želeći je iznutra obnoviti, jer

samo na taj način može nastati bolji svijet, to u skrovitosti srca i zavjetrini uma ustrajno željkovano čedo istinske poezije.

 

 

 

 

Nebeska kadenca

 

Malaksalost je pobijeđena. Put se nastavlja. Konačno je red da pokušam odgovoriti na pitanje svih pitanja: Što je Nebo? Možda bi mi pritom mogla pomoći glazba? Da se pojmovno ispravim: Muzika! Njezin je jezik univerzalan. Svi ga navodno razumiju. Ali ja sam ipak – koliko god da se sa slatkom mukom često opirem njenim zavodničkim čarima - poslenik riječi. Neka mi pomogne pjesnička riječ. U pomoć mi i ovaj put iznebuha priskače prijatelj:

Jakša Fiamengo (1946.). I njega sam pred tri godine susreo u Podstrani. Godinu dana kasnije u Podstrani smo se našli kao prijatelji. Darivao me dvjema svojim knjigama. Jedna od njih nosi naslov Podneblje nebo. Objavljena je u Biblioteci suvremenih pisaca, Književni krug, Split, 2005. Dobivši knjigu na dar, nisam mogao ni naslutiti koje mi dobro donosi. U tom trenutku u meni se još nije bila rodila zamisao iz koje se razvila ova knjiga. Jakšina je knjiga vrlo dugo čekala na polici da dođe na red za skeniranje. I kako to već biva u životu, sve se najzad ipak dogodi u pravo vrijeme. Pred otprilike mjesec dana konačno sam zaronio u Jakšine stihove. Pod užarenom jagodicom moga čitanjem izbockanog kažiprsta raspjevala se zvonjelica po kojoj je nazvana darovana mi Jakšina pjesnička zbirka. Neka nam njezin zvonopoj stihom kaže sve što je važno znati o Nebu velikoslovnom i o nebu maloslovnom:

 

 

 

 

 

Zvonjelica je raspjevano rekla što treba reći. Nebeska kadenca i dalje traje. Dug prema čitatelju još nije podmiren. Nisam se definicijski odredio spram duhovne književnosti. Teško mi to pada, jer nipošto ne zagovaram dihotomiju između «svjetovne» i «duhovne» književnosti. Pa ipak se na neki način moram iskobeljati iz stupice koju sam si sam hotimice

postavio. Duhovna književnost nije ancilla religiae. Ona nije čuvarica dogme, a nije ni suhozid doktrine. Vođena i nadahnjivana Duhom, stvaralački živi od spoznaje da Duh puše kako hoće. Ukotvljena u labirintskoj sferi religioznoga, svojim literarnim oruđima svakojako dostvara i preslaguje po Bogu stvoreni svijet. Uvijek nastaje nenadano, uglavnom baš za volju samoga pisanja. Kadra je u ćutilnu čitatelju snažno pokrenuti razne formativne i regenerativne procese. Često ostaje na razini nabožnog (meditativnog) štiva, ali se – kako se vidi iz primjera u ovoj knjizi – strelovito umije vinuti put Neba. Ona to umije, jer je ponajprije umjetnost riječi.

Tko ima želju, neka čita: bodro hodajući Zemljom, čeznutljivo zagledan u Nebo!

 

 

Bilješka o piscu

 

Sead Muhamedagić rođen je na Skokovima kraj Cazina (BiH). Nakon završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu germanistički se usavršavao u Münsteru i Beču. Više od trideset godina profesionalno se bavi književnim prevođenjem, a specijalizirao se za austrijsku književnost.

Za književno prevođenje višestruko je nagrađivan. Objavio je zbirku pjesama Slijepčev vir (Pop6Pop, Zagreb, 2001.). Živi i radi u Zagrebu.