U POHVALU "SVAŠTARI"
VJEKOSLAV KNEŽEVIĆ, POPULARNI "LACKO - EN PASSANT" I "STO I JEDNA DALMATINSKA"
MEMORABILIJE DANAS ZA SVAGDA
Vjekoslav Knežević popularni je slijepi skladatelj pjesama primorsko-dalmatinskog melosa. Bio je član Saveza slijepih u Beogradu. Njegove su skladbe često izvođene na programu Radio Beograda pedesetih godina. Ne zna se kako je izgubio vid niti bilo što drugoga što bi svakako bilo zanimljivo za nas danas. Odselio je vjerojatno u Kanadu i danas o njemu, nažalost, nema previše pouzdanih podataka.
 
Naš Mediteraneo u bogatom spektru tema i motiva splitsko- napolitanske melodijske provenijencije
 
 
SVAŠTARA
 
"SVAŠTARA", moja prastara bilježnica u koju sam zapisivao sve što bi mi u tom trenutku palo na pamet, a bilo je u funkciji promemorije, opet mi se našla u rukama.
U njoj se moglo naći štošta.
Mogle su se vidjeti zabilješke o dnevnim događajima, impresije, zanimljivi pojmovi, natuknice i napomene što treba učiniti.
Sve je bilo tu.
Zapravo,zabilješke stvaraju dojam vremena zarobljena u oživljeni kaleidoskop.
 
I
Bilježnicu otvaram nasumično.
Uspomene su tu na rane pedesete, gimnazijske dane u Beogradu.
Ranije sam evocirao sjećanja na dobrog znanca i prijatelja iz Žrnovnice, koji se proslavio vještinom šahovske igre na brojnim turnirima diljem naših krajeva i šire.Izdvajao se i lijepim glasom, tenorom koji je potsjećao na Pavarottija.
Pisao sam,dakle, o legendi Marinu Amižiću i njegovoj Žrnovnici gdje je pjevanje bilo omiljeni način opuštanja za srce i dušu. Pjevalo se solo i višeglasno, klapski.
Baš je ova bilješka oživjela sliku sjajnog podija nad koritom tamošnje rječice popločanog rozalitom nazvan "crveni trg" s balaturom.
Odatle se otvarao pogled na osojne padine Peruna sa Sinovčića vilama u podnožju. Pogledu se nameće i brdo Sridivica s Vilarom. Stari se most nadvija preko bistre i brze Žrnovnice uz kamene dvore Barbarića i Markovina. S tog mjesta odzvanjali su glasovi i pjesma Žrnovčana. Isto tako pjevale su i klape Stobrečana pod sjenovitim krošnjama njihovih čuvenih platana dolje niže na ušću Žrnovnice u Uvalu.
Pjevalo se o blagdanima i u topla predvečerja.
Osluškivala su se zvona i glasi Angelusa sa zvonika Žrnovačke "Notre Dame" i Sv. Lovre zaštitnika Stobreča.
 
Ostavimo to, pričat ću vam sad nešto drugo…
Još se jasno vidi pripomena u obliku crtice o našoj Strožanačkoj uvali, tu istočno od Splita.Mir je na njenoj blistavoj površini.
Listam dalje..Stranice su izbijedjele od godina. Zrcale se južni obronci Peruna. Šumarci borova i nizovi tamarisa ogledaju se u tirkizu plićaka uz pješčanu obalu. Cvrkuću lastavice u letu baš kao u pjesnika Cettinea u zbirci "Lastavice nad uvalom".Preporođeni drevni Epetion, sada primorsko naselje uz glasovitog Sv. Lovru svjedoči o bogatoj povijesti ovog kraja. Amfiteatar dinarskog krša i uzvisina od Salone i Kliške klisure penje se do vrleti Mosora gdje u podnožju žubore izvori Velesovog carstva voda.
Sada daleko od zavičaja, naslonjen na kamenu kalemegdansku ogradu gledam kako se strasno ljube velike vode a u sjećanje mi naviru slike zelenih polja uz Žrnovnicu i vraćaju me u prošlost.
Na Žminjovači pod suncem vinogradi su u cvatu, šušte krošnje trešanja, koje tek što nisu dozrele, njišu se jablani i vrbe. Jabuke "žrnovke" zavodljivo mirišu.
Na svakom se koraku osjeća dah mitske božice Mokoši. Ona i ovdje na žrnovskom polju, poput antičke Perzefone sve vraća u život. O veličanstvena Primavera!
Čitam dalje… Kad se maestral smiri u našoj uvali zavlada utiha. 
 U Sutonu ožive tenori težaka i ribara. Sva ta suzvučja u akustici uvale odjekuju još skaldnije. Pjevalo se s o ljubavi, o moru i mornarima, o ribaru koji "plete mrižu svoju koja njemu triba ". Srca se svima prožmu toplinom i nježnošću.
 
II
Klupko se dalje odmotava. Uspomene i sjećanja pretapaju se u duhovni slikopis.Gimnazijski su dani bili spunjeni željom da steknemo što više znanja: "Što više znaš,više vrijediš"…
Voljeli smo knjige i čitali sve što bi nam došlo do ruku.Vjerovali smo u moć i ljepotu riječi i zanosili se time.. Često smo se nadmetali čiji je rječnik bogatiji, a izričaj ljepši.Tek stasali naraštaji pjesnika uz stranice "Mlade kulture":M. Danojlić, S. Marković, P. Gudelj,J. Đuretić i dr. okupljali su se na književnim večerima, u literarnim sekcijama, na predavanjima na popularnom "Kolarcu" i drugdje na tribinama. Oduševljavali smo se s Tinom, čitali njegove pjesme u slobodno vrijeme pa i dugo u noć, osjećajući duhovnu blizinu s njim. Pamtili ih i prigodimice glasno izgovarali, zapravo glumački,patetično recitirali:
     
Jedan bi započeo stihovima a drugi bi nastavio…
Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi, čedne, strasne, dobrodošle;
 
jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.
 
Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;
 
samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.
 
--Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzdah sreće.
 
Vječni prsten
Koliko snage, dubine i uvjerljivosti u Tinovim stihovima, ali i nade da se ljubav vraća neizbježna kao "vječni prsten". Ni sam Nietzsche nije znao ljepše reći promišljajući o vječnim sferama.
Odgovarao nam je i rezignantni bunt Tinove boeme. Isto tako smo se zanosili i zanimljivim zgodama o njegovom pajdašu, polemičaru i oponentu Radi Draincu čije smo stihove citirali, glumeći pjesnička nadahnuća/ Ma boheme/.
Također smo se oduševljavali "Sumatrom" i "Stražilovom" M. Crnjanskog,Kaštelanovim "Pijetlom na krovu" i Davičovom "Višnjom za zidom". To je bilo vrijeme izlaska iz tiska Markovićeva "Mornara na konju", Lorkine "Moći gitare" i Jesenjinove "Ane Snjegine".Njegova bjelokora personificirana breza s koljenima bjeljim nego u žene bljesnula je kao novi pjesnički izazov.
 Kod nas su Vesnine "Zore i vihori" također unijeli u poeziju novi senzibilitet.Njezin je autentični lirski subjekt isprovocirao kritičke reakcije"tvrdolinijaša".
 
III
Okrećem stranice dalje:
Vrve podatci hodogramski kao u rokovniku.
Konačno opet pričat ću vam nešto drugo i o drugom.Mislim da je bitno.
Danas sam eto, slučajno susreo "Onog s gitarom". Nametnuo se Jagošu i meni za njega nadimak "En Passant", jer smo se stalno sretali u prolazu. U mojoj je bilježnici zabilježen pod imenom Lacko.Tko je on? Taj prvi susret zbio se uistinu slučajno i to u novootvorenom klubu Doma invalida u starom poslovnom kvartu na Dorćolu.
Premećem u sjećanju nadimak Lacko. Sinula mi je misao:Pa to je onaj naš Primorac sa Sušaka koji se pročuo svojim nastupima, izvodeći pjesme s Jadrana uz gitaru uživo na beogradskom radiju. Naslonjen na šank gestikulirao je razgovarajući očigledno s nekim prijateljem s Radija. Međutim, asocijacija se jasno nametnula: pjesnik Vidrić kao da je tu, uživo. Pučki rečeno isti Lacko s mandolinom u trenutku rastanka:
O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.
 
A moja se ruka ganula,
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla,
Što mi sa zjenâ pada."
Uz mandolinu svoju oproštajnu pjesmu dirljivo završava:
"— Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada."
Trsatske stube, zar ne?
Naš je Vjeko zvani Lacko daleko od svoga zavičaja točnije od Sušaka i stuba Trsata svoje mladosti. Nostalgija i uspomene ga bolno obuzimaju.
Nekako u podsvjesti javila se sličnost među njima.
 
Naime naš Lacko Knežević, u studiju na radiju maestralno izvodi pjesme s Jadrana pune žudnje za životom ali i sjete i ljubavne čežnje."Inače je Vjeko član našeg Društva(misli se na Savez slijepih)"…ispričao mi je Jagoš.Upoznao je on njega već preko svojih prijatelja iz muzičkih krugova i u Zemunu gdje je Knežević neko vrijeme pohađao glazbenu školu u klasi Borke Jović u Zavodu za odgoj i obrazovanje slijepih - Zemun. Vjekoslav je Knežević došao ovamo s Primorja po preporuci svojih prijatelja sa Sušaka i Rijeke.
Bio je zapažen kao autentični glazbeni talent i vješt muzičar na gitari i mandolini.
 
Sada daleko od zavičaja i mora, ovdje gdje se sastaju Sava i Dunav, sve jače je osjećao žudnju za zavičajem. Kod njega (ali i nas Splićana )se to vidjelo na svakom koraku. Njegovi su primorski motivi izraženi nostalgičnim tonovima oproštaja i rastanka ali i vedrinom mladalačke ljubavi. Jagoš ga je pozdravljao: "Hej Dalmatinac…" nadovezujući se na njegovu pjesmu "Ja sam mladi Dalmatinac.".Šalili smo se iako smo znali da je Vjeko Primorac. On je Dalmaciju zamišljao od Sušaka pa do Lipe Boke u plavetnilu mora i obzorja.Zapravo i sam se napajao elegantnim ritmom u duhu starosplitskih napjeva i plesova. Često se u blagom kontrastu efrenski prepliću živahni ritmovi u l idiomu. Kad se sjeća svog djetinjstva slike naviru zorno i nostalgično …" Put k zavičaju" je svojevrsna himna. Pjesma posvećena primorskom mjestu Kostreni također izražava njegovu ljubav prema rodnom kraju:
Kostreno, Kostreno
Mjesto kvarnersko maleno
Kostreno Kostreno
Mjesto primorsko čuveno
 
Zanosno raspjevani Split i opjevana Riva bili su mu omiljena tema. Uvijek je tražio društvo i sugovornike da s njima uz nekoliko taktova oživi sjećanja na grad pod Marjanom. "Ta divna splitska noć u luci male barke, ti sjeti se mene i naše ljubavi žarke" ili :
"Daleko mi je biser mora, daleko mi je moj Split,kroz njeg tila bi proć, kroz njeg na rivu, doć za vidit
Splitsku noć…." Ili "Kontrado, kontrado vele li si duga…"
Dubrovnik je posebna priča koja se svodi na čaroliju sna ljetne noći uz šumor mora uz Porporelu i uz skrovite uvale Lokruma. Koliko čežnje za svim radostima koje more pruža budeći neku unutrašnju erotiku.
 
IV
Apropos Dalmatinac Beogradu… Uvijek je u očima Beograđana bio nešto posebno.Dalmatinci su bili rado viđeni i nekako na cijeni. Kod ženskog svijeta dojam je o njima bio suptilniji: "Dalmatinac nosi lančić oko vrata, nosi more u svom oku …" Asocijacije… Asocijacije… Ponekad smo znatiželjno listali komplete predratnih revija o moru. Sjajne ilustracije" Jadranske straže" dočaravale su prizore za kojima smo čeznuli i na čijim se stranicama sustavno njegovala ljubav prema moru.
Poslije su se pronosile priče s mora kao u filmu "Lito vilovito" sa suptilnim erotičnim aluzijama.
I JOŠ …..
"Kad ćemo na Marjan, Splićani?" pitao je Vjeko nas obojicu kao Splićane, iako je Jagoš Crnogorac,kako bi se reklo od Morače i Lovćena. Drugovali smo dugo pa sam se i ja nekada osjećao kao Crnogorac, a on Dalmatincem.
"Idemo odmah i to Tinovim tragom. Tin je u stihove pretočio svoju Marjansku inspiraciju:
A onda kao miris dunja 
kroz vidik rosnih bregova 
hrvatske domovine
javlja se čežnja 
za plavim morima, 
za novim nebištima, 
za širim obzorjima. 
Budi 
kiša sve što u nama drijema; 
draga 
kiša sve što u nama plače; 
tješi javlja se čežnja 
za plavim morima, 
za novim nebištima, 
za širim obzorjima. 
Budi 
kiša sve što u nama drijema; 
draga 
kiša sve što u nama plače; 
tješi 
kiša sve što u nama cvili. 
 
Ovako je mi nekada, pjani, slušasmo, 
kroz lahore borika na brijegu Marjanu 
gdje sprema svoje harfe i svoje svirale, 
za naše duše dirke; 
za svoje strašne svirke
kiša sve što u nama cvili
 
leleke,
i duduke:
 
 
milosna, 
dobrosna, 
svjetlonosna, 
zagrebačka kiša. 
 
/DAŽD/
 
 
Sjajan primjer kako je Marjan mnogim pjesnicima bio inspiracija kao Helikon s Muzama. I mi smo osjećali istu čežnju za tim opjevanim brdom kao da smo se s Tinom popeli do najviše marjanske "vidilice" i slušali lahor u borovim krošnjama.
 
V
Tinov Pegaz ili "ždrijepčeva krv"
 
Još jedan susret s Lackom "En passant" u samom centru Beograda, ali ovaj put u tada poznatom restoranu popularnoj "Politikinoj menzi". Ovaj je restoran bio poznat među intelektualcima i umjetnicima raznih profila.Navraćali su tamo studenti i školarci koji bi znali reći u žargonu: "Tamo se dobro klopa"..Bilo je to stjecište aktera s estrade i poznatih lica. Vjeko je naišao sa društvom s Radija i postavio nam, na neki način retoričko pitanje: "Hoćemo li na Ždrebca?" Mislio je na prvoklasno Čokino crveno vino koje nas je potsjećalo na dalmatinsku
" Ružu omišku" raskošnog bukea.
"Već je tu nešto slično." Na stolu su bili bocuni puni Tinu omiljena plavca.
Kucnuli smo teatralno čašama uz Krklečeve stihove koji dočaravaju atmosferu kultne Skadarlije. Navodim po sjećanju:" Pijmo veliki Tine,
     Vinom gasimo vatre mesa,
     A kada zora iznad Tri šešira sine,
     Popet ćemo se kalrdmom starom-
     Ravno u nebesa….
Pričali smo o svemu i svačemu iz prošlosti. Boemi su nam bili posebno privlačni. Oponašali smo njihov nonkonformizm…I Matoš i Tin i Drainac i Vinaver i drugi bili su predmet naših razglabanja.Prepričavali smo pikanterije o njima. Tu negdje do nas pjesnik "Mornara na konju" uspješno je zabavljao dvije zgodne konobarice raspredajući žustro priču o tome kako pijanci uvijek idu dijagonalno, a on da je "Hamlet s Čubure"… Pričao nam je kasnije da nije mogao odoljeti želji da ode u Zagreb vidjeti Tina i "plavu uspinjaču zore nad Zagrebom".
Kao dokaz privrženosti Tinu, izvukao je pjesmu Poštanski sandučić hotela" Excelsior" i pročitao je duboko dirnut međusobnom srodnošću, gotovo suznih očiju. Uspomene su potekle.
Lacko se opet raspitivao o Dubrovniku, toj magnetičnoj turističkoj Meki.Počeo je pjevušiti svoju "Ah, piši mi, mati, o Jadranskom moru,o svakome valu što uzdišem za njim.." Ganuo nas je autentičnom melodijom ispunjenom čežnjom. Bilo je jasno da mu se misli uvijek vraćaju zavičaju u potrazi za slikama nekad snažno proživljenim. Mnoštvo primorskih motiva javljalo nam se u sjećanju. Tu su: lovori i mirisni bori, valovi bjondi, krila galeba,bila idra, sidra,male barke, mirne luke,rive i kontrade. Istodobno je ozračje idilično, zorno, mimetično kao na razglednicama iz djetinjstva.U primorskom idiomu te pjesme zvuče još uvjerljivije i kao da imaju sjaj srebra …
.. "Ja sam mladi Dalmatinac"…" O zlatno sunce milo"… "Još više te volim" "Koliko Te ljubim"
"Pjesma mornaru"…
 Posebno je mjesto u našem sjećanju zauzimala Paljetkova romansa" Adio Mare". Ona snažnim izričajem dočarava i ljubav i more i žar ljeta.
Tamo gdje šumi plavo more,
Tamo gdje zlato ja ljubljah svoje,
Tamo sam sretan ja nekoć bio.
Nikada s tobom više preko Straduna,
niti te pratit do tvog portuna,
niti gledat oči kako se žare.
Adio Mare, adio moja lipa Mare.
 Tu su i rastanci …U ovoj mediteranskoj kanconi susreću se životna radost i elegija.
 
VI
KRATKI SUSRET U KNEZ MIHAJLOVOJ
Naše je društvance, zapravo škvadra školaraca, često izlazilo na korzo. Išli bismo u šetnju pješačkom zonom koju smo nazivali "štrafta" da se malo razgibamo i protegnemo noge. Bila je to reprezentativna Knez Mihajlova,privlačna zbog lijepih poslovnih i rezidencijalnih zgrada,luksuznih izloga i cvjetnih žardinjera.
Tu je uvijek bilo puno poznatih i novih lica.Moglo se susresti osobe iz svih društvenih krugova: face s estrade,kulture, sporta, pa i politike..Nakon bogatih fasada, uređenih izloga, zelenilo nas je čekalo na kraju ulice, iza kultne kavane "Kod Ruskog Cara". Prešavši Preko tramvajske pruge, našli bismo se u ­Kalemegdanskoj oazi zelenila. Ovaj poznati park smo od mila zvali "Gaj Cvijete Zuzorić" u slavu prelijepe Dubrovčanke."Poslije gradske vreve "Kališ" nam je bio potpuni odušak sa svojim dubokim vidicima i nezaboravnim vizurama. Uz postament Pobjedniku i sami smo se osjećali pobjednički pod plavetnim nebeskim lukom.
Jednog rujanskog predvečerja još jednom smo sreli našeg Lacka.Odmah smo zapodjenuli razgovor. Bio je posebno razdragan.
"Ide se u Zagreb! "Oduševljeno nam se povjerio." Snimat ćemo za Jugoton i Radio Zagreb.Grupa Dalmatinaca pjeva i moje stvari…" i mi smo bili oduševljeni tom viješću." Razmišlja se o nastupima u Opatiji i Splitu.", dodao je ponesen takvim razmišljanjima.Doista, nešto kasnije kao mladi profesor radio sam u Splitu i sudjelovao u kreiranju programa Turističkog društva.Pamtim, posebno zahvaljujući agilnom predsjedniku Društva Zdravku Draganji pokrenute su "Melodije Jadrana", u kojima je težište stavljeno na Jadranske motive i autorski pristup.Posebno smo favorizirali lokalni idiom i temperamentan glazbeni izričaj.
Korak dva dalje pridružio nam se i Mića Danojlić. Kao kolporter izvikivao je "Večernje izdanje Novosti." Naime, Mića je u to vrijeme bio novajlija u gradu. Morao je zarađivati za život.
Kao gimnazijalac u Knjževnim je novinama objavljivao recenzije o novim knjigama Došao je u Beograd u potrazi za znanjem i željom da uspije kao literata. Davičo mu je među prvima u "Delu", objavio zapaženu rukovet pjesama: "Urođenički psalmi". O njegovim radovima se inače pohvalno izražavao.
To je bilo vrijeme kad smo mogli susresti i Oskara Daviča i Dušana Matića ali i druge "šarže". Često se moglo susresti Veljka Vlahovića pa i samog Đidu, kasnije autora "Anatomije jednog morala" i "Savremenih tema". "The new class" je tek bila najavljena.
 
VII
KONTRAPUNKT ILI PROMJENA PERSPEKTIVE…
Suvremene teme su inicirale znanstvena istraživanja na svim poljima.Mladi su uvijek voljeli nešto novo.I među nama je došlo do profiiranja u drugim intelektualnim sferama.
Jagoš se zaokupio sociološko politološkim i filozofskim pitanjima i problemima. Plod njegovih istraživanja su značajne studije o demokraciji i liberalnim idejama od antike do danas. Ukoričene su studije dobile intrigantan i poetičan naslov: POTONULA ATLANTIDA suvremenog samoupravnog društva.
 
I JOŠ NEŠTO...
Listam sada, nazovimo ih, zagrebačke stranice.Ima tu opet koječega. Zabilježio sam: Desnica mi je u časopisu "Socijalna misao" objavio "Solilokvij jednog pijetla".Javili su mi da će i Polet/ prva serija/ objaviti nekoliko ranih radova, kao: Povratak, Strožanačke elegije i Sto ruža za Strožanac…
 
Sve zabilježeno mogao bih svesti na tvrdnju – bilo je ovo nastojanje da se napreskok evocira široki vremenski raspon ispunjen različitim događajima i zgusnut u nostalgične uspomene.
Dvojim kako završiti. Nameće se još jedna bizarna bilješka koja se može ovdje efektno primijeniti s obzirom da je kraj i upravo slijećemo s našim Vremeplovom, dakle:
"Hvala, dragi čitatelji što ste bili strpljivi, ustrajni i hvala što na zajedničkom putovanju kroz vrijeme niste pušili".
 
Našeg pasioniranog kantautora, samoukog, ali u dobrom društvu prijatelja i zaljubljenika u jadranski melos,lica i krajolike nismo više susretali ni "En passant", ni u prolazu…Pričalo se da je otišao nekamo vani. Čini se u Kanadu.
 
I DA ZAKLJUČIMO:
Životna se Bilježnica ne da lako prolistati. Ostalo je još toga…ali pustimo sad to, o tome nekom drugom zgodom…
 
MARTIN VLAŠIĆ
Prema dnevničkim zapisima i fragmentima iskaza
Priredila: Maja Škaričić
 
Napomena: Jagoš (Jagoš Đuretić) poznati je slijepi beogradski intelektualac rodom iz Crne Gore. Dugo je vremena bio direktor poznatog beogradskog izdavačkog poduzeća "Filip Višnjićč" koje je proizvodilo knjige za slijepe na brajici, ali i ostale publikacije na crnom tisku koje nisu bile vezane uz problematiku slijepih. Osnovnu školu pohađao je u Zemunu, a gimnaziju i Filozofski fakultet u Beogradu.
 
Martin Vlašić (autor ovog priloga) rodom je iz okolice Splita. Osnovnu školu pohađao je u Domu za slijepe u Zemunu, a gimnaziju u Beogradu. Filozofski fakultet (hrvatski jezik i jugoslavenske knjižževnosti) završio je u Zagrebu. Dugo je vremena radio kao profesor hrvatskog jezika na jednoj splitskoj gimnaziji. Jedno je vrijeme bio i predsjednik splitske udruge slijepih.