Ne treba biti uporniji i beskompromisniji, nego spretnije, fleksibilnije i uspješnije - koristiti prednosti!
dr. Klaus-Peter Pfeiffer

Kao instruktor navikao sam se obraćati pozornost na govor i pretpostavke sadržane u njemu. U naslovu "Upornije, beskompromisnije,dosljednije - kao slijepi ili slabovidan "biti ravan drugima" krije se mnoštvo takvih premisa o kojima u ovom napisu želim postaviti neka pitanja te uz to dati i neke praktične alternative.
 
Prirodna je, a naravno i opravdana želja da se, zahvaljujući podršci i raznolikim mogućnostima pomoći, invalidnost tako dobro kompenzira da čovjek može biti "ravan drugima" - profesionalno i privatno. U pozadini, svim ljudima zajedničke želje, da se bude ravan drugima stoji potreba pripadnosti. Ako sam ravan drugima - svejedno što to pojedinačno znači - pripadam zajednici, dakle nisam izdvojen, već sam dio zajednice. Bojazan da se ne bude ravan drugima, da se nešto ne može, odnosno da se ne može tako dobro kako to mogu drugi, javlja se već u djetinjstvu. Tome nasuprot, ljudi koji su bili u stanju razviti duboki osjećaj vlastite vrijednosti, mnogo se lakše nose s tim, ukoliko u određenim područjima nisu ravni drugima.
 
Unatoč mnogim oblicima pomoći, očekivanja od ljudi s invalidnošću se ne smanjuju. Njihov učinak mora biti jednak onomu takozvanih neinvalida - ponekad čak i bolji! Međutim, ipak je nezaobilazna činjenica da se u mnogim područjima, unatoč svim mogućim vrstama podrške, ne može biti ravan drugima.
Uvidjeti ili priznati to jeste bolno, ali s druge strane to pruža nove prilike - o tome ću još govoriti.
 
Organizacija svakodnevnog života, pokretljivosti i konzumacija bujice informacija samo su neki od primjera da je za njihovo ovladavanje prosječno potrebno više vremena. I dalje: To je naporno, a intervali za oporavak (odmor) su sve dulji. To, pak, dovodi do toga da je u uobičajenoj užurbanosti još teže biti ravan drugima.
 
Tim se više postavlja pitanje: Gdje mogu biti "ravan drugima" (ili čak biti bolji od drugih) i da li je bolje da odustanem od toga? Grčevita želja, htjeti biti ravan drugima, može postati pravom zamkom.
 
Ako je netko hrom, nije najpametnije utrkivati se s trkačem na 1000 metara koji nije hrom. Naime, svejedno je kako uporno, dugo i dosljedno trenirali, uvijek ćemo biti iza onih koji nisu hromi. Mnogo je ležernije sjesti s užitkom u travu i promatrati kako se drugi trude, a ipak dođu posljednji.
Jer, od svih onih koji trče samo je jedan jedini najbolji. Mnogi neće nikada osvojiti niti drugo mjesto, unatoč činjenici što im se čini da bi to mogli postići.
 
Nedavno je u Privrednom tjedniku objavljeno izvješće o rukovodiocima s invalidnošću. Ispostavilo se da ipak stvarno ima ljudi koji, unatoč invalidnosti, zauzimaju rukovodeće funkcije. To je u normalnoj svijesti, na žalost, još uvijek neobično, zbog čega je i potrebno ovakvo izvješće.
Napis pokazuje: Invalidi mogu postići isto što i neinvalidi. Oni mogu biti ravni drugima, a ukoliko su uporni, ako se zalažu i ako su dosljedni mogu doći do vrha.
 
Čini mi se, ipak, da to valja dopuniti. Za mene - kao posebnog stručnjaka - pitanje glasi: Što to invalidi donose sa sobom, a čega još nema i čime bi oni obogatili kulturu rukovođenja u poduzeću? Jedna od opisanih ličnosti radila je prije nastupa invalidnosti u privredi. Sada radi uglavnom kao instruktor i savjetnik. Djeluje kao vrlo poznati menadžer koji operira s beskompromisnošću i borbenošću i ne ustručava se ostale smatrati popustljivijima.
No, takav nam je tip rukovodeće strukture dobro poznat - na opće zadovoljstvo. Stječe se dojam kao da bi htio biti bolji od svih drugih, kako ne bi bio samo "ravan drugima", nego i bolji od njih.
 
To pomalo podsjeća na neke žene na rukovodećim položajima koje se prilagođavaju muškim stereotipima i koje misle da svojim ponašanjem moraju dokazivati da su jednako beskompromisne, žilave, hladne, a možda i promućurne kao njihove muške kolege - ako ne još i više. Time se propušta prilika produktivne upotrebe "ženstvenosti" - svejedno što se pod tim podrazumijevalo, a to bi bilo bolje rečeno. Slično bi bilo ovo pitanje:
Kako se može iskoristiti različitost? Uobičajeni arhetip koji prevladava u menadžmentu (ratnik/borac) svojstven je već drugima. Ni tome invalidi ne trebaju služiti. Osim toga, taj tip rukovodioca, dopušteno je kazati, ponešto je zastario pa ga je potrebno barem dopuniti.
 
Govoreći općenito, ne radi se (samo) o kompenzaciji deficita (nedostataka), nego o tome da se otkrije što bi mogle biti prednosti.
 
Invalidnost pruža jedinstvenu priliku da tu igru promotrimo izvana i eventualno odlučimo: U određenim područjima ionako ne mogu biti ravan drugima; zbog toga ću čuvati vlastitu energiju i sačuvati se od duševnih problema. Naime, osjećaj da se mora biti ravan drugima, što ga imaju neinvalidi - to ovdje nećemo specificirati detaljnije -, ima za posljedicu stalan napor koji, u krajnjoj liniji, ne dovodi do uspjeha. Uvijek je netko drugi bolji, bogatiji, mlađi, ljepši, uspješniji. Posljedice su, između ostalog, u rasponu stres - sagorijevanje i depresija.
 
U mom radu ova su se pitanja potvrdila:
 
Kada, gdje, s kim, kako (moram) biti ravan drugima? Neka to bude specifično za svaku priliku (situaciju)!
 
Morate li ili samo vjerujete da morate? Odnosno, želite li to naprosto?
 
Možete li to uopće? Da li je to zaista u okviru Vaših mogućnosti?
 
Mišljenje (vrijednost) o sebi samima učinite ovisnim o tome što sve možete napraviti, kako Vas drugi doživljavaju, ili možete li time biti zadovoljni?
 
Da li je zaista važno raditi "dulje, beskompromisnije, dosljednije" da bi čovjek postigao svoj cilj ili je to samo preuzetno načelo?
 
Koje biste druge strategije mogli primijeniti?
 
Koje prednosti invalidnost možda nosi sa sobom?
 
Primjer komunikacije
Danas je slijepima teško upoznati druge ljude. Strah od obraćanja nekome - a osobito nekome koga se smatra atraktivnim - predmet je mnogih savjetnika (radi se o knjigama). Stalno čitamo i čujemo da se prvi kontakt među ljudima uspostavlja očima (vizualno). Kad pogledamo nekoga, po njegovom nam je pogledu odmah jasno da li je ta osoba zainteresirana ili ne za uspostavu kontakta. Ako je povratna poruka pozitivna, obratit ćemo se dotičnoj osobi.
Ukoliko je ona negativna, bolje je odustati i tako prištedjeti verbalno odbijanje. Komunikacija putem vizualnog kontakta kreće se u rasponu od plahog prvog pogleda do otvorenog flerta u čitavom prostoru. Slijepi, ali i slabovidna osoba, ne može sudjelovati u ovoj igri! To joj, ipak, neće poći za rukom unatoč svom naprezanju ostatka vida. posljedica takvog pokušaja nerijetko će biti grč, nesporazum, a u najgorem slučaju, kod druge će osobe to izazvati osjećaj da netko zuri u nju. A to je upravo obrnuto od onoga što se željelo postići! I obrnuto, izaziva se počesto razočaranost, iritiranost i sl., budući da se ne reagira na pozitivne vizualne signale odaslane u vlastitom smjeru!
 
To je jedan od mnogih scenarija kada postajemo svjesni: U ovom slučaju ne mogu biti ravan drugima! To može biti vrlo bolna spoznaja, a važno je priznati to samome sebi te pronaći vremena i pomoći kako bi se to prevladalo.
 
Tek nakon toga, idući korak ima smisla. Ako u određenom kontekstu ne možemo biti ravni drugima, svejedno kako to dugo, beskompromisno i dosljedno pokušavali, mora se napraviti nešto drugo, nešto posve drugo.
 
Kako bi bilo da upravo taj "nedostatak" (deficit) postane prednost? Možete li zamisliti da nesposobnost uspostave kontakta "normalnim" načinom/putem može pripomoći bržoj i lakšoj uspostavi kontakta? Nemoguće? Ne bezuvjetno!
 
Dva primjera iz prakse:
Sjećam se kako sam sa svojim slijepim poznanikom posjetio veliku manifestaciju gdje smo htjeli stupiti u kontakt s određenim osobama. Prilikom približavanja  ustanovio sam da je tražena osoba bila zadubljena u razgovor, a da se skupina jezikom tijela izdvojila od vanjske sredine.
To je, zapravo, jasna neverbalna poruka (signal): Ostajemo među sobom!  U tom slučaju obično je bolje odustati od pokušaja stupanja u kontakt. Moj slijepi partner, naravno, nije imao tu informaciju. Prije nego što sam ga mogao upozoriti da je situacija vjerojatno nepovoljna, on se prijateljski i šarmantno ubacio.
Nakratko se ispričao i iznio pitanje o kojem je želio porazgovarati.
Uspostavili smo kontakt: brzo, bez problema i efektno. Nitko nije bio povrijeđen, budući da čovjek nije mogao znati ono što je ta skupina samo nesvjesno i samo za upućene oči željela priopćiti: Molim Vas, ne smetajte.
 
Ne moći vidjeti nešto - u trgovini, na ulici itd - predstavlja izvrstan "izgovor" da se nekome obratimo. U takvom se slučaju može čak odabrati osoba koju smatramo posebno simpatičnom! Nekome nešto pokazujemo, objašnjavamo, pomažemo - i tako počinjemo razgovor! Ovdje se umijeće sastoji u tome da se što manje priča o temi invalidnost, a više o tome da se razgovor postavljanjem pitanja usmjeri na nešto mnogo zanimljivije. U većini
slučajeva to je drugi čovjek. Ponekad uspostavljamo kontakt s ljudima koji ne žele ni s kim komunicirati! No, to se primjećuje tek onda kad osoba kojoj se obraćamo izvadi čepove za uši - koje nismo vidjeli - i koja u većini slučajeva vrlo ljubazno odgovara.
 
Ako se usudimo invalidnost smatrati saveznikom, a ne isključivo nedostatkom (deficitom), mogli bismo postati lukavi kao jež koji pobjeđuje zeca upravo na natjecanju: Ne zato što je brži, beskompromisniji i dosljedniji, nego naprosto zato što je - pametniji!
 
O autoru
Dr. Klaus-Peter Pfeiffer studirao je filozofiju, komparativne religijske znanosti i teologiju. Promovirao je na filozofiji na temu pitanje osjetila.
Od 1997. radi samostalno kao instruktor za komunikacije. U provedbi i koncepciji seminara, radionica te individualnog i timskog rada kombinira mnoge i raznolike koncepte i inovacije iz različitih područja (znanost, psihologija, umjetnost, spiritualnost). Poseban su mu interes specijalne potrebe invalida u području komunikacija i upravljanja samim sobom.