zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
 "Koraci razvitka inkluzivnog školstva - naprijed u prošlost"
 
Winfried Thiessen
 
 
Nakon ratifikacije UN-ove Konvencije o pravima invalida (KPI) 2009. u njemačkom parlamentu rasprave o općem integriranom / inkluzivnom obrazovanju invalidne djece i mladeži dobivaju sve više na zamahu. Ideja o zajedničkoj nastavi za svu djecu na prvi se i površan pogled čini posve prihvatljivom. Međutim, promatramo li to pitanje pobliže i iscrpnije, opazit ćemo  stanovite zamke. Stoga bismo se napokon trebali staviti u položaj (perspektivu) skupine slabovidnih i slijepih učenika i zagovornicima zajedničke nastave za djecu s oštećenjima i onu bez njih postaviti škakljivo pitanje: Podrazumijeva li integrirano obrazovanje zaista održive koncepte i pouzdane okvirne uvjete, koji omogućavaju korištenje potencijala svakog pojedinog djeteta i mladića s oštećenjem vida? Odnosno, ne moraju li oni u svakodnevici integriranog obrazovanja očekivati, dapače, nepostojanje bilo kakve koncepcije i biti suočeni s preprekama za što su u posebne škole, kakva je marburški Zavod za obrazovanje slijepih već odavno razradile prenosiva i korisna rješenja?
 
Učenik oštećenog vida ne smije se u nastavi osjećati u ulozi socijalnog objekta učenja. Za njega je, kao uostalom i za sve njegove suučenike koji vide, bitno završiti najviši mogući i kvalificirani stupanj obrazovanja i postići bitnu kompetenciju koja će mu omogućiti uspješan ulazak u svijet rada. Ali za to od samog početka treba stvoriti nastavne koncepcije i uvjete za učenje bez ikakvih prepreka koji odgovaraju zahtjevima i potrebama ciljne skupine. Radi toga se mora dopustiti pitanje kako trenutačno stoje stvari u prevladavanju barijera (prepreka) i tim i takvim koncepcijama u integriranom obrazovanju. Naime, primjer Danske, zemlje koja je prije više od 30 godina ukinula posebne škole za slijepe i slabovidne učenike i potpuno prešla na integrirano obrazovanje, morao bi nas ponukati na temeljito preispitivanje. Tamo je, naime, došlo do nazatka u područjima socijalne integracije, završavanja kvalificiranog obrazovanja i plaćenog zapošljavanja osoba s oštećenjem vida. I dalje je prisutan trend u pogrešnom smjeru. Ne bismo, ipak, smjeli griješiti i integrirano obrazovanje proglasiti jedinim uzrokom ovakvog razvitka. Istinski uvid u okvirne uvjete u integriranom školovanju u Njemačkoj, mogao bi poslužiti kao dobra ilustracija stanja. Naime, ukoliko bismo nekritički uveli sveopće inkluzivno / integrirano obrazovanje, kako to zahtijeva UN-ova Konvencija o pravima invalida, mogli bismo doći u situaciju da imitiramo (slijedimo) danski primjer.
 
Opće stanje stvari
Tagesschau.de je 3. svibnja 2013. razgovarala s Udom Beckmannom, predsjednikom Saveza obrazovanje i odgoj i od studenoga 2010. članom Grupe eksperata Inkluzivno obrazovanje UNESCO-ove komisije za Njemačku. Beckmann je upitan jesu li škole spremne za provedbu UN-ove Konvencije o pravima invalida (KPI) koju je Savezni parlament ratificirao 2009. i koja svakom invalidnom djetetu priznaje pravo na pohađanje općeobrazovne (redovne) škole.
 
Beckmann je odgovorio da bi u načelu, a u skladu s KPI, sve (!) redovne škole već morale biti spremne za organizaciju i provedbu zajedničke nastave za djecu s oštećenjima i bez njih. No, to u Njemačkoj još nije slučaj, pri čemu postoje velike razlike među pojedinim saveznim pokrajinama. U školama nedostaju nastavnici sa specijalnopedagoškim stručnim obrazovanjem, ali i asistenti u integraciji i psiholozi. Prema Beckmannu, nastavnici u redovnim školama za sada, u cjelini, nisu dovoljno pripremljeni za ovu zadaću, budući da nema oblika za dopunsko obrazovanje. Mnoge škole arhitektonski nisu u stanju prihvatiti djecu s oštećenjima jer nema potrebnih financijskih sredstava. Oko financijske odgovornosti trenutačno bijesni žestoka polemika između komuna i pokrajina. Upravo zbog troškova, pojedine škole žele da se inkluzivno učenje odvija samo u specijalnim školama (u tom bi se slučaju one i trebale zvati posebne škole. Takve škole nisu uvijek, kako se to u KPI zahtijeva, najbliže mjestu stanovanja učenika - autor). Neke savezne pokrajine - dodaje Beckmann - žele zadržati posebne škole, a druge ne. Jedni političari pod pojmom inkluzija podrazumijevaju školu za svu djecu i uz to povezuju dokidanje sadašnjeg oblika obrazovanja. Bavarska, naprotiv, ne vidi nikakav problem u tome da se inkluzivno učenje organizira u različitim školskim oblicima. Okvirni uvjeti za inkluzivno učenje nedostaju svakako gotovo posvuda. Beckmann tu navodi prevelike razrede, pri čemu on smatra da broj učenika ne bi smio biti veći od 25 (!) (u tom slučaju invalidno dijete se uzima kao dva djeteta bez invalidnosti). Beckmann zatim napominje da su nastavnici u rješavanju problema prepušteni sami sebi budući da škole samo dva-tri sata tjedna imaju na raspolaganju posebne pedagoge - u ostatku vremena nastavnici uopće nemaju nikakvu podršku. Beckmann traži privremeno dvostruko pokrivanje. Koliko će sve to stajati, nitko ne zna točno jer za sada nema nikakve procjene troškova. Osim toga, materijalni su troškovi u nadležnosti općina, a osobni rashodi pokrajina, a federaciji su izravne investicije u školsko obrazovanje zabranjene. Tu bi zabranu najprije trebalo ukinuti - misli Beckmann. Polazi od toga da bi, kada bi okvirni uvjeti bili u redu, od zajedničke nastave bi onda obje strane profitirale - invalidna i neinvalidna djeca. Mnogi su roditelji također rezervirani prema inkluziji kao ideji jer se boje da bi njihova vlastita djeca time - u pogledu uspješnosti - bila zakinuta. Međutim, s obzirom na dobitak u području socijalnih vještina, što je posljedica nazočnosti invalidne djece u nastavi, nastavlja Beckmann, i mnogi se roditelji mogu pridobiti za ideju inkluzije.
 
Rezultati studije o procjeni integriranog školovanja učenika/učenica oštećenog vida u rajnskoj oblasti
Studija Ursule Böing o posebnom položaju jako slabovidnih i slijepih učenika u integriranom školovanju, što se tendencije tiče, potvrđuje izjave Ude Beckmanna. U nastavku sebi dopuštam slobodu da njihov neutralni izraz "natuknica" zamijenim sa "problemsko područje".
 
Problemsko područje: Pomoć u integraciji
Böing upozorava da su asistenti u integraciji za uspješnu inkluziju/ integraciju učenika i učenica oštećenog vida od osobite važnosti (značaja). No, ono što za sada nedostaje, jeste jasan mjesni i obrazovni profil kojim bi se nedvosmisleno definirale kvalifikacija, područja djelatnosti i obrazovni standardi. Kao asistenti u integraciji trenutačno pretežno rade djelatnici organizacije dobrovoljaca u području socijalne skrbi,savezne dobrovoljne službe itd., to jest ljudi koji za taj posao nemaju potrebne kvalifikacije i koji za obavljanje ove kompleksne zadaće - dodaje Böing - tek nedovoljno ispunjavaju postavljene zahtjeve. Između ostalog i na temelju njihove dobi i manjkavih kvalifikacija smatraju se k tome faktorom koji ometa socijalno-emocionalnu integraciju učenika oštećenog vida, budući da oni socijalne kontakte djeteta oštećenog vida prije svega otežavaju ili čak sprečavaju.
 
Problemsko područje: Socijalno-emocionalna integracija
Studija potvrđuje da je socijalna integracija sudionika oštećenog vida u zajedničkoj nastavi (ZN) vrlo problematično i osjetljivo pitanje. Osobito u pubertetu pojačavaju se tendencije usmjerene prema socijalnoj izolaciji. Socijalna afirmacija učenika s oštećenjem vida u integriranom sustavu je krhka i nestabilna. Ne može i ne smije se polaziti od toga da inkluzivno školovanje samo po sebi jamči socijalnu afirmaciju i zadovoljavajuće i stabilne socijalne kontakte.
 
Važnost osobe nastavnika za socijalnu integraciju naglašava se i u nalazima ostalih istraživanja, kaže Böing. Osim toga, studija pokazuje da se često velika očekivanja roditelja da će njihovo dijete - suprotno od školovanja u posebnoj školi - u socijalnom pogledu biti manje izolirano i da će lakše uspostavljati kontakte sa svojim vršnjacima iz susjedstva koji vide, ne ispunjavaju se na željeni i očekivani način. Ostale studije ukazuju da je u području socijalno-emocionalnog razvoja skupina vršnjaka sebi ravnih za učenike oštećenog vida od izvanrednog značaja. Pritom su upravo kontakti s vršnjacima, koji imaju slične poteškoće i barijere, kako se čini, u trenutačno postojećim uvjetima za psihohigijenu i stabilan socijalno-emocionalni razvitak vrlo značajni.
 
Problemsko područje: Nastavno osoblje
Za pojačanu potrebu u razmjeni iskustava i komunikaciji, koju sa sobom nosi zajednička nastava (ZN), nastavnom osoblju nedostaju resursi, ali i uključenost kvalificiranih tiflopedagoga u provedbu nastave što za sada nije dovoljno - kaže Böing. Od nastavnika u zajedničkoj nastavi - još uvijek dobrovoljci - trenutačno se - traži veliki angažman i vrlo velika motivacija. To su poveznice koje jamče razmjenu i komunikaciju različitih aktera - nastavlja Böing. Ukratko rečeno, uspijeh inkluzije stoji u tijesnoj vezi i preklapa se s osobom nastavnika ili drugim riječima kazano: inkluzija je trenutačno - manje ili više - "privatni projekt" angažiranih nastavnika, roditelja (iz srednjeg sloja) i školskih uprava.
 
Problemsko područje: Oprema nastavnim sredstvima i didaktički aspekti
I značaj pomagala i nastavnih sredstava za uspjeh zajedničke nastave (ZN) dolazi do izražaja u rezultatima studije. S tim u vezi nije na vidiku bolja opskrbljenost financijskim sredstvima, ali niti posve određene strukture nadležnosti, pa tako trenutačno nije zajamčena brza i nebirokratska nabava potrebnih materijala i uređaja. Nadalje, nema ni dovoljno stručnog osoblja, zbog čega također nije uvijek osigurano učenje bez barijera. I na kraju ne smije se zanemariti još i razvitak prikladnih stručnodidaktičkih koncepata za rad s heterogenim skupinama učenika.
 
Problemsko područje: Prihvat i isključenje učenica i učenika s posebnim potrebama
Nastavnici i škole očekuju minimalne zahtjeve koje učenik oštećenog vida mora ispunjavati prilikom upisa i zahtijevaju da mogu odbiti učenika koji - po njihovom mišljenju - nije podoban za zajedničku nastavu. Škole priželjkuju socijalno-emocionalno očvrslog učenika oštećenog vida s dobrim znanjima i vještinama u području svakodnevnih vještina, kako bi zajednička nastava mogla pozitivno utjecati i osnažiti njihov razvitak.
 
Pritom valja imati na umu da integrirano školovanje nema koncepta za sve učenike oštećenog vida. U osnovi, na taj se način priznaje da akteri koji sudjeluju u zajedničkoj nastavi na taj oblik školovanja gledaju kao na izvor opasnosti za socijalno-emocionalni razvitak pa tako i za školski uspjeh učenika oštećenog vida. Baš zato škole zahtijevaju da dijete već prilikom upisa raspolaže kompetencijama koje bi, zapravo, trebalo steći tijekom integriranog obrazovanja: između ostalog debelu kožu za kasniji život. (autor).
 
Problemsko područje: Obitelj
No, dobra se kondicija očekuje i od obitelji. Obitelj, kao sustav za podršku, važan je garant za uspješnu zajedničku nastavu - piše Böing. Roditelji moraju voditi računa o realizaciji zahtjeva za odobrenje pomagala, brinuti se o kontaktima s različitim školskim i vanškolskim službama za pomoć i financijerima. Isto tako oni su odgovorni za samostalnost u kretanju i svakodnevne vještine djece, a moraju se brinuti i o njihovim potrebama za podršku. Ovako veliki angažman prezahtjevan je - prema studiji - često čak i za ambiciozne roditelje, pa se stječe dojam da djeca oštećenog vida iz sredina koje nisu u vezi s obrazovnim sustavom tu funkciju podrške neće  moći ni dobiti.
 
Zaključak (Rezultati)
Već zbog mnoštva problema od kojih neke tek valja riješiti, a o čemu govori Böing, naslućuje se golema zadaća koja se mora razriješiti, kako bi se moglo spriječiti da se sveobuhvatno integrirano obrazovanje za djecu oštećenog vida ne pretvori u vremensko putovanje natrag u odnose i situaciju za koje se vjerovalo da su odavno prevladani. Trenutačno, naprosto, nedostaje sve: odgovarajući stavovi, strukture i nadležnosti, kvalificirano stručno osoblje i materijal, ali prije svega sigurno i dugoročno financiranje. I još: Integrirana škola će unaprijed napraviti odabir i postati škola samo za odabrane i one s dobrom kondicijom.
 
Učenici oštećenog vida nešto gube
Tagesschau.de od 30. travnja 2013. izvijestila je pod naslovom "Ružičasta vremena za nove generacije" da je, na temelju demografskih promjena, u mnogim područjima na pomolu manjak stručnog osoblja. U idućim će godinama mnogo više radnika nestati s tržišta rada nego što će biti prinova. To znači da se za buduće generacije otvaraju upravo povijesne prilike i mogućnosti da, zahvaljujući dobrom obrazovanju započnu ambicioznu profesionalnu karijeru i aktivnost. To vrijedi, naravno, i za buduće naraštaje osoba oštećenog vida. Te generacije radi toga treba i optimalno pripremiti za rad u zahtjevnijim zanimanjima.
 
Za to je potrebna jednakost u šansama u stjecanju završnog obrazovanja u nastavi bez barijera s konceptima koji su u skladu s ciljnim skupinama i ponudom. Kako to ne bi bilo prepušteno slučaju, danas su, više nego ikada, potrebne posebne škole kakav je Marburški zavod za obrazovanje slijepih.
 
Marburški zavod za obrazovanje slijepih - naprijed u budućnost
Što manji postaje ostatak vida, to naporniji, a ponekad i kritičan može postati prelazak iz škole na studij, ali i na radno mjesto (u zanimanje). Upravo ovdje se traži ekspertiza posebne škole. Osim optimalne pripreme putem prakse i vježbi za nastup u natječajima učenicima su potrebne, specijalno za njih izrađene informacije o svijetu rada, kako bi im se omogućilo osmišljeno planiranje karijere ovisno o njihovim sposobnostima i potrebama. Pritom Zavod može koristiti i pozivati se na svoje golemo iskustvo. Osim toga, kao institucija on ima mogućnost pokretanja inicijativa za stvaranje obrazovnih oblika bez barijera, poticanje suradnje s poduzećima, stimuliranje umrežavanja mladih ljudi s oštećenjem vida itd. - Da, stalno su potrebne nove ideje, angažman i kreativnost kako bi se ostvarilo pravo na preuzimanje odgovornosti i sudjelovanje u socijalnom i gospodarskom životu. - U tom pogledu posebne škole imaju veliki potencijal, budući da je kod njih sve pravilno raspoređeno i da njihove institucionalne strukture dugoročno mogu osigurati potrebna znanja. Nasuprot tome, opravdan je strah da će učenici oštećenog vida i njihovi roditelji, što se tiče rješavanja mnogih problema,  u integriranom školovanju biti prepušteni sebi samima. Želje i stvarnost u ideji inkluzivnog obrazovanja - škola za svu djecu - trenutačno su često na dijametralno suprotnim stajalištima. Iz ovog razloga učenicima oštećenog vida vrlo brzo prijeti opasnost da u ovom sustavu budu potisnuti na dno (gurnuti u stranu). Pritom je najsmješnije to što to vjerojatno nitko neće primijetiti, jer uvijek se radi o individualnom propustu. Trenutačno stanje stvari u integriranom obrazovanju - nezadovoljavajući financijski, institucionalni i društveni okvirni uvjeti - dopuštaju zaključak da integrirano obrazovanje u pojedinim slučajevima, doduše, može biti pravo rješenje. Ipak, za većinu osoba oštećenog vida posebne su škole, kakav je Marburški zavod, sa svojim provjerenim i nagomilanim iskustvom i dalje od centralnog značaja.
 
 
      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb