Kamen spoticanja na putu
Autor: Peter Rodney (Danska)
 
O inkluziji
30 godina inkluzije slijepih i slabovidnih učenica i đaka u Danskoj
Uspješan model? *1
 
     *1) SFI - The Danish National Centre for Social Research 2010.
     Polazište predstavlja anketa u kojoj su sudjelovala 1.364 člana Danskog saveza slijepih. Prikupljeno i kombinirano s podacima Ministarstva socijalne skrbi, Ministarstva obrazovanja i Ministarstva rada.
 
1. Uvod
U posljednjih 30 godina u mnogim su se europskim zemljama u sustavu obrazovanja slijepih i slabovidnih učenica i đaka dogodile dalekosežne promjene. U tom je procesu došlo do snažnog pomaka težišta sa školovanja u posebnim, odnosno poticaijnim školama na zajedničku nastavu u općim školama.
  Danska je na glasu kao zemlja u kojoj se inkluzija uspješno provodi (prakticira). Ipak, posljednjih deset godina sve se češće čuje pitanje da li je inkluzija zaista najbolje rješenje za slijepe i slabovidne učenice i đake?
 
Za istraživanje i procjenu uspjeha učenika oštećenog vida u obrazovnom sustavu mogu se koristiti različiti parametri. Međutim, jedno od pitanja koje izlazi izvan okvira školskog uspjeha u obrazovanju jeste samo po sebi pitanje koliko uključenost u obrazovanju pridonosi uključenosti u radnu sredinu.
 
Stoga su javna mjerila za procjenu ona koja nam kazuju kakav je postotak učenika oštećenog vida koji - dobivaju slične ocjene kao njihovi vršnjaci koji vide - nakon devet ili deset godina školovanja dobivaju svjedodžbu o potpunom završetku školovanja
- završavaju višu ili visoku (tercijarnu) školu
- pohađaju i uspješno završavaju stručno obrazovanje
- stječu plaćeno zaposlenje koje im osigurava egzistenciju.
 
Istraživački projekt, što ga je godine 2010. proveo Danish national centre for social research (SFI) bavio se obrazovnim i rehabilitacijskim mjerama u Danskoj proteklih 40 godina. Rezultati su, ukratko, razočaravajući. Olako bi bilo ustvrditi da je to posljedica integrativnog rješenja u obrazovnom sustavu, ali nema ni dokaza da bi učenice i đaci postigli bolje rezultate u posebnim školama.
 
Istraživačkim se projektom utvrdilo da su mjere za potporu i podršku slabovidnih i slijepih ljudi u odnosu na gore navedena mjerila naprosto i posve zakazale i da se trenutačno stanje i dalje kreće u pogrešnom smjeru. Istodobno treba naglasitii da država Danska nikada nije izdvajala tolika sredstva za potporu integracije slijepih i slabovidnih osoba kako to čini danas. Prema tome, loši se rezultati dobiveni istraživanjem ne mogu pravdati štednjom. Jedino objašnjenje, koje se usto čini prihvatljivim, jeste da se sredstva koja u Danskoj stoje na raspolaganju, ne troše racionalno.
 
Naravno, postavlja se pitanje kako to činiti dobro. Na kraju ovog članka, a na temelju nekoliko odabranih aspekata, donosimo opći pregled koji se odnosi na čitavu Europsku Uniju. Na toj ćemo osnovi prikazati kako bi se trebalo upravljati školovanjem slijepih, a da bi se polučili bolji rezultati nego što su to oni ostvareni u Danskoj u proteklih 40 godina.
 
2. Struktura ovog članka
U prvom dijelu članka bit će govora o rezultatima dobivenima tijekom istraživačkog projekta o uspjehu učenica i đaka oštećenog vida ostvarenima tijekom školovanja i položaju slijepih i slabovidnih osoba na danskom tržištu rada.
 
U drugom dijelu pozabavit ćemo se položajem slijepe i slabovidne mladeži u integrativnom okruženju, pri čemu će se uglavnom razmatrati psihosocijalni faktori. U njima treba tražiti bitan uzrok kojim se mogu objasniti pogreške u razvitku.
 
U trećem ćemo dijelu obraditi pitanje, od kakvog su utjecaja ti psihosocijalni faktori u kasnijem životu. Pritom ćemo se osvrnuti i na projekt o profesionalnoj rehabilitaciji za nezaposlene osobe oštećenog vida.
 
I konačno: U četvrtom ćemo dijelu prikazati kako bi inkluzivan sustav obrazovanja te rehabilitacijske mjere trebali biti strukturirani i organizirani i koji su sadržaji preduvjet za pozitivan rezultat. S tim u vezi raspravljat ćemo o iskustvenim vrijednostima iz različitih europskih zemalja. Na taj će način čitatelj steći uvid u uvjete i parametre integracijskih procesa.
 
3. Trideset godina inkluzije u Danskoj
 
Prvi dio: Rezultati istraživačkog projekta
Mnogi će se vjerojatno jako iznenaditi kad saznaju da se položaj slijepih i slabovidnih osoba u danskom društvu kreće u pogrešnom smjeru. Oni su, kao skupina, suočeni s mnogim i različitim preprekama i poteškoćama što se tiče njihove profesionalne i socijalne integracije. Oštećenje vida može biti uzrokom izolacije osobe pa ono može otežati stjecanje visokoškolske naobrazbe, odnosno diplome što može rezultirati nezaposlenošću. Mnoge su studije dokazale da prilikom traženja posla samo oštećenje (invalidnost) ne predstavlja problem, nego je to mnogo više nedostatak obrazovanja i potrebne samosvijesti. Tijekom proteklih 20 godina pokrenute su mnoge zakonske inicijative i projekti za podršku specijalnih potreba u obrazovanju, a rezultat je, unatoč tome, izostao.
 
Teško je za to loše stanje navesti samo jedan razlog. Važan je čimbenik svakako činjenica da su se u društvu dogodile duboke promjene, a posebno u odnosu na zahtjeve prema zaposlenicima. Do tih je promjena - s jedne strane - došlo u vrlo kratkom vremenu, a s druge strane naše se institucije i poduzete mjere nisu uspjele prilagoditi tim promjenama.
 
Dobna struktura sudionika u studiji kretala se između 30 i 70 godina. *2
     *2) Generacije rođene 40-ih, 50-ih, 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća.
     Generacija rođena 80-ih godina također je obuhvaćena, budući da se može smatrati da će završiti svoje obrazovanje.
 
Koncept inkluzije - ili integracije, kako se on tada nazivao - službeno je uveden 1980. Stoga je naraštaj, rođen 60-ih godina 20. stoljeća - bio prva skupina koja je mogla stjecati iskustva u području integrativnog obrazovnog sustava. Istraživački projekt ne pokazuje nikakvu izravnu vezu između integrativnog rješenja i njegovih oskudnih rezultata u Danskoj. On jedino ukazuje na nastavak negativnog kretanja koje je započelo i dalje se nastavlja u odnosu na generaciju iz 50-ih godina - danas su to osobe u dobi između 50 i 59 godina. To se stanje, dapače, i pogoršava i danas utječe na naraštaj iz 70-ih godina čiji su pripadnici u dobi od 30 do 39 godina.
 
Što nam govore činjenice?
 
tablica 1
Postoci osoba oštećenog vida koje su završile stručno obrazovanje
 
Godina rođenja      Postotak
1940.-1949.         68-82%
1950.-1959.         64-78%
1960.-1969.         58-72%
1970.-1979.         48-68%
 
Velike razlike među pojedinim generacijama objašnjavaju se različitim razvitkom skupina slijepih i slabovidnih osoba. Osim toga, postoje i neke razlike među muškarcima i ženama. Zanimljivo je da je u generaciji, rođenoj 40-ih godina, više slijepih muškaraca završilo obrazovanje nego što je to bio slučaj kod žena normalnog vida. Skupina s najvećim postotnim padom je skupina slabovidnih muškaraca.
 
Tablica 2:
postotne vrijednosti za slabovidne osobe koje su završile obrazovanje *3
     *3) Ovaj pojam pokriva široko obrazovno područje, uključujući specijalne programe poput, primjerice, obrazovanja za masažnu terapiju, ugađanje glasovira ili poslove telemarketinga.
 
Godina rođenja      Postotak
1940.-1949.         56-60%
1950.-1959.         52-61%
1960.-1969.         42-48%
1970.-1979.         27-29%
 
Tablica 3:
Postotne vrijednosti za slabovidne muškarce koji su završili visokoškolsko obrazovanje
 
Godina rođenja      Postotak
1940.-1949.         42-68%
1950.-1959.         42-64%
1960.-1969.         39-55%
1970.-1979.         26-30%
 
U tom su pogledu slijepe žene u usporedbi sa slijepim muškarcima u boljem položaju. Od ljudi, rođenih u 40-im godinama 68% žena je apsolviralo sveučilišni studij; u istoj dobnoj skupini bilo je samo 42% muškaraca. Najveće se zaostajanje zamjećuje u skupini slabovidnih muškaraca: njihov se udio smanjio od 62% na 26%.
 
Analizom dolazimo do spoznaje da je razina obrazovanosti u skupini slijepih i slabovidnih osoba bila gotovo jednaka onoj kod ljudi s potpunim vidom iste dobne skupine. Međutim, u međuvremenu je došlo do dramatičnog pogoršanja, tako da udio slijepih i slabovidnih sudionika u studiji sa završenim visokoškolskim studijem iznosi u najmlađoj generaciji tek otprilike jednu trećinu iste dobne skupine osoba koje vide. To je gorka spoznaja kad se govori o položaju slijepih i slabovidnih ljudi u području obrazovanja. Do te je promjene došlo posljednjih desetljeća, a taj se trend u Danskoj nezaustavljivo nastavlja. Dapače, strukturne promjene u organizaciji mjera potpore i rehabilitacije, do čega je došlo 2007., samo su još povećale pritisak na osobe oštećenog vida.
 
Stanje na tržištu rada
 
Većina odraslih osoba oštećenog vida ovisi o mirovini ili socijalnoj pomoći, mada bi mnoge od njih zasigurno bile sposobne raditi. Međutim, osjećaju li one same da li bi to zaista mogle, drugo je pitanje na koje ćemo se još jednom kasnije osvrnuti. 20% onih koji kažu da bi rado radile su osobito osobe koje su već bile zaposlene ili takve koje imaju sveučilišnu diplomu. Ljudi koji su u čvrstoj vezi također su skloniji radnom odnosu.
Netko tko nije obrazovan ili nema radnog iskustva i tko - osim toga – još živi sam, ima malo izgleda za zaposlenje.
 
Daljnje analize u okviru istraživačkog projekta pokazale su da je najviše 37% slijepih i slabovidnih osoba profesionalno aktivno. Međutim, taj broj ovisi o definiciji pojma "profesionalna aktivnost". Ovim brojem zaposlenih obuhvaćene su i osobe zaposlene na radnim mjestima s visokom subvencijom, odnosno koje rade u projektima za zapošljavanje. Ako pođemo od definicije o potpuno samostalnom i održivom zaposlenju, broj zaposlenih smanjuje se na 15%.
 
Gledano ovako, Danska sa svojih 85% nezaposlenih osoba oštećenog vida ima najveći broj nezaposlenih slijepih i slabovidnih ljudi u Europi.
 
Razumije se, razlozi ovakvog stanja su različiti. Jedno od mogućih objašnjenja s jedne strane su otpor i neznanje kod poslodavaca, ali s druge strane stavovi poslodavaca postaju često vrlo pozitivni kad saznaju za mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u obliku potpora i mjera pomoći.
Jedna od glavnih prepreka su takozvane mentalne barijere. O tome ćemo još govoriti kad budemo razmatrali stanje u integrativnom obrazovnom sustavu (Drugi dio) i rehabilitacijski projekt u Aarhusu. (Treći dio)
 
Drugi dio
Slijepa i slabovidna djeca s potrebom posebnopedagoškog tretmana
- inkluzija ili izolacija?
Ovaj dio istraživačkog projekta oslanja se na razgovore s trinaestero slijepe, odnosno slabovidne djece u dobi od 10 do 15 godina čiji su roditelji također bili anketirani.
 
Izvješće pruža jako zabrinjavajuću sliku o slijepim i slabovidnim tinejdžerima. U današnje vrijeme svi slijepi i slabovidni učenici bez dodatnih oštećenja pohađaju redovne škole. To im s jedne strane daje poticaj da drže korak sa svojim vršnjacima koji vide, ali im automatski ne dopušta da žive potpuno integrirano. Za stvarnu integraciju u svoju sredinu morali bi više učiti i naučiti o socijalnoj interakciji, ali još više o sebi samima i svom oštećenju, mada taj proces samosagledavanja ponekad može biti težak i bolan. U tom slučaju zakazuju odrasli. Oni su zabrinuti za dobrobit i sigurnost svog djeteta ovdje i sada. Svom dječaku, odnosno momku ili djevojčici, odnosno djevojci žele osigurati sretno djetinjstvo, zaštititi i obraniti ga od bolnih iskustava. Odrasli ovdje i sada mogu uspješno živjeti, ali za djecu to ide na uštrb adekvatnog razvitka ljudskih resursa koji su kasnije u životu od vrlo velikog značaja i važnosti - osobito na tržištu rada.
 
Aktualni rezultati socioloških istraživanja djece potvrđuju da odnos s vršnjacima predstavlja najvažniji faktor u razvitku identiteta djeteta.
Međutim, izvješće o provedbi projekta jasno pokazuje da se povećava raskorak između slijepe i slabovidne djece i njihovih vršnjaka u tinejdžerskoj dobi.
 
U samom istraživanju djeca oštećenog vida navode da im je u školi dobro, ali da im se čini kako se od njih ne zahtijeva niti očekuje isto kao od njihovih suučenika koji vide. Jedna od najčešćih izjava roditelja jeste da sa svojim djetetom imaju "ekstremno blizak" odnos. U tom se pogledu oni razlikuju od roditelja djece koja vide koji za svoj odnos prema vlastitom djetetu kažu da je on samo (blizak).
 
Nekoliko brojaka o socijalnom životu djece i tinejdžera
 
Dolazak prijatelja u posjetu
5 puta tjedno
     Slijepi ili slabovidni: 0
     Osobe koje normalno vide: 9
2-4 puta tjedno
     Slijepi ili slabovidni: 8
     Osobe koje normalno vide: 49
1 puta tjedno
     Slijepi ili slabovidni: 15
     Osobe koje normalno vide: 22
Nekoliko puta mjesečno
     Slijepi ili slabovidni: 23
     Osobe koje normalno vide: 14
Rijetko ili nikada
     Slijepi ili slabovidni: 54
     Osobe koje normalno vide: 7
 
Odlazak priateljima u posjetu
5 puta tjedno
     Slijepi ili slabovidni: 0
     Osobe koje normalno vide: 7
2-4 puta tjedno
     Slijepi ili slabovidni: 8
     Osobe koje normalno vide: 55
1 puta tjedno
     Slijepi ili slabovidni: 8
     Osobe koje normalno vide: 12
Nekoliko puta mjesečno
     Slijepi ili slabovidni: 23
     Osobe koje normalno vide: 12
Rijetko ili nikada
     Slijepi ili slabovidni: 62
     Osobe koje normalno vide: 5
 
Istraživanje je pokazalo da redovne škole imaju problema u osiguranju iste razine obrazovanja za svoje učenike oštećenog vida koja bi trebala biti jednaka onoj za đake koji vide. Mnogi učenici oštećenog vida nemaju zadovoljavajuću razinu obrazovanja prilikom napuštanja škole. Njihove su ocjene u prosjeku lošije, a 44% učenika oštećenog vida napušta školu nakon devet ili deset godina bez položenog završnog ispita. Na taj je način polovina učenika oštećenog vida automatski isključena od nastavka školovanja ili pohađanja strukovnih škola.
 
Slijepi i slabovidni učenici općenito su zadovoljni sa svojom školom, ali neki se faktori opisuju kao teški. Mnogi anketirani navode da imaju osjećaj da ih se tretira kao lošije ili "posebne" i da ih ta stigma sprječava u potpunoj integraciji u sredinu svojih vršnjaka. Učenici izjavljuju da zbog svoje invalidnosti često dolaze u atipične situacije i to kako u obrazovnom tako i u socijalnom pogledu. Paradoksalno je da djeca s tim u vezi mjere potpore i podrške doživljavaju više kao stigmu i prepreku u socijalnoj integraciji u svoju sredinu, a ne kao pomoć u razvoju.
 
Treći dio
Na koji način psihosocijalni faktori otežavaju pristup tržištu rada
Kako je već rečeno, broj nezaposlenih u skupini ljudi oštećenog vida u Danskoj je ekstremno visok. Zbog toga su se pojavili projekti financirani od strane države kako bi se toj skupini olakšao pristup tržištu rada.
 
Za jedan od takvih projekata "Snalaženje na tržištu rada" u svibnju 2011. podnijeto je završno izvješće. Partneri u provedbi projekta bili su Danski savez slijepih, Ministarstvo zapošljavanja i Istraživački centar Marselisborg u Aarhusu.
 
Danski savez slijepih je 2008. proveo studiju o zapošljavanju kojom su njegovi članovi anketirani žele li sudjelovati u tom projektu. Cilj projekta bio je pomoć i podrška sudionicima u pronalaženju zaposlenja.
360 slijepih i slabovidnih ljudi odgovorilo je da bi rado sudjelovali jer žele pronaći posao. Nakon dva informativna sastanka u Aarhusu i Kopenhagenu prijavilo se konačno 99 osoba. Njih 56 završilo je čitavu studiju, njih 45 napustilo ju je prije završetka projekta.
 
Od 56 sudionika koji su izdržali do kraja, njih 37 je našlo zaposlenje ili su u vrijeme završetka projekta bili na tečaju za prekvalifikaciju.
Izvješće ništa ne govori o tome koliko je osoba bilo u jednoj ili drugoj skupini.
 
Zašto je samo manje od 10% osoba, koje su navele da traže posao, pronašlo zaposlenje? Zašto je više od 90% sudionika prekinulo sudjelovanje u projektu u vremenu od izražavanja interesa do njegovog završetka? Ovo je pitanje postavljeno mnogima od anketiranih osoba koje su odlučile da se uopće ne prijavljuju ili koje su odustale tijekom provedbe projekta.
Tipičan odgovor glasio je da su "promijenili mišljenje".
 
Voditelji projekta iz toga su izveli zaključak da su osobe oštećenog vida skupina "kojoj se teško može pomoći".
 
većina objašnjenja što ih je davala skupina onih koji su odustali, bila su uvjetovana strahom i zabrinutošću. Za njih je karakterističan vrlo nizak stupanj samopouzdanja i vrlo izražena nesigurnost u vlastite sposobnosti.
Činilo im se da će naići na sve moguće poteškoće, ali najteže je bilo održati motivaciju.
 
Motivacija je psihološki fenomen koji je u tijesnoj vezi s identitetom i slikom o samome sebi - to su upravo one kompetencije o kojima smo govorili u drugom dijelu. Ako su odnosi i veze sa skupinom vršnjaka slabi, često se javlja specifična konstelacija identiteta, za koju je karakterističan nedostatak shvaćanja vlastitih sposobnosti, ograničenih socijalnih sposobnosti i socijalnog razumijevanja te problemi realističnog definiranja vlastitih ciljeva i njihove realizacije.
 
Posljedica toga je da su ljudi oštećenog vida često nesigurni i prestrašeni zbog čega se tim ljudima mnogo teže profesionalno može pomoći.
 
Promatrano s ovim spoznajama očito je zašto inkluzija u Danskoj ne funkcionira. Inkluzija u Danskoj nije zakazala; ona naprosto nije proizvela željeni učinak: aktivno i punovrijedno sudjelovanje u društvu. Mi to, naprosto, ne radimo na pravi način.
 
Četvrti dio
Koji je to pravi put?
Na sjednicama Predsjedništva ICEVI Europa često se raspravljalo o integrativnom rješenju obrazovanja, a proučavane su i tendencije razvitka - uključujući i broj nezaposlenih - u različitim zemljama. Na toj su osnovi identificirana tri različita relevantna područa koja se međusobno isprepliću:
 
A) Kvalifikacije uKljučenih stručnjaka
Pritom se misli na razredne nastavnike, nastavnike konzultante, socijalne radnike i asistente u integraciji te rehabilitatore  i nastavnike.
 
Za ta zanimanja potrebna su prije svega znanja iz slijedećih područja:
- Kompenzacijske metode ili obrazovna rješenja prikladna za slijepe i slabovidne osobe
- Kompetencije za upravljanje inkluzivnim obrazovnim metodama
- Kompetencije za upravljanje odnosima, primjerice, ponašanje obitelji, uloga nastavnika konzultanta i asistenta za integraciju u razredu, stavovi roditelja drugih učenika i opća interakcija između javnosti i osobe oštećenog vida.
 
Te bi kvalifikacije trebale biti obvezne. U nekim su zemljama ti specijalni preduvjeti za obavljanje zanimanja za nastavnike propisani zakonom u obliku specijalnog nastavnog plana.
 
U Danskoj na nacionalnoj razini takvi propisi ne postoje.
 
B) Struktura sustava potpore
Ovdje je riječ o broju ustanova i vrsti mjera potpore; na koji se način utvrđuje i opisuje njihova odgovornost te kako one međusobno surađuju. To je od presudnog značaja za djelotvornost mjera.
 
U skupinu davatelja usluga ubrajaju se, primjerice, rano otkrivanje, tiflopedagozi, posebne škole, odnosno centri, medijski centri, državne i lokalne specijalne ustanove, strukovni obrazovni centri i visoke škole, agencije za rad, ponuđači stručnog usavršavanja, rehabilitacijski centri, opskrba tehničkim pomagalima za radno mjesto te udruge i organizacije slijepih i slabovidnih osoba. Ovi davatelji usluga imaju različita imena i u svakoj su zemlji drukčije organizirani. Međutim, ako postoji previše neovisnih organizacija, koje nedovoljno međusobno surađuju, rezultat korištenja tih usluga je za korisnike oštećenog vida vrlo mršav. Nasuprot tome, u jedinstvenom su sustavu s jasnom odgovornošću postignuti mnogo bolji rezultati.
 
Danski se sustav sastoji od različitih organizacija na državnoj, područnoj i komunalnoj razini. Nema formalne suradnje ili državne regulative. Naprotiv, prije bi se moglo reći da postoji natjecateljska struktura, gdje se svatko brine za svoje korisnike (mušterije) kako bi mogao pozitivno poslovati.
 
C) Financiranje usluga
središnje pitanje kod svih usluga jeste naposljetku ono tko plaća račun.
Razumije se, sve troškove na određeni način snosi država. Nijedan učenik oštećenog vida ne mora za svoje obrazovanje zbog svog oštećenja vida imati dodatne troškove. U Danskoj se često kaže da su na primjer tehnička pomagala besplatna. To je u redu, ali bi stvarni troškovi mogli nastati zbog dugotrajne integracije.
 
Evo primjera: Autor je posjetio školu u kojoj je jedan slijepi učenik sedmog razreda trebao u razredu osobno računalo. Temeljem političkih odluka o financiranju sva se financijska sredstva za obrazovanje isplaćuju školama u skladu s brojem učenika. Školi koju on pohađa nisu doznačena dodatna sredstva za tog učenika s posebnim pedagoškim potrebama, pa su sredstva za osobno računalo morala biti izdvojena iz redovnih školskih sredstava. Jedini izvor iz koga je ravnatelj škole mogao financirati vrlo skupo osobno računalo bila su sredstva za vanškolske aktivnosti. Godišnji razredni izlet je otkazan i učenik je dobio svoje računalo. Ali zbog toga on nije bio baš omiljen kod svojih školskih drugova.
 
Ovaj primjer pokazuje da su posljedice za integraciju katastrofalne, ukoliko neka opća škola ili sveučilište iz svog redovnog proračuna mora financirati dodatne troškove za poseban tretman, poput primjerice tehničkih pomagala, dodatnog obrazovanja nastavnika ili specijalnog osvjetljenja razreda.
 
Kako je već rečeno, sve se plaća iz javnih fondova. Međutim, ako neki nastavnik ili roditelji steknu dojam da su ostali učenici ili škola financijski oštećeni zbog integracije učenika s posebnim potrebama, odnosno ako je nastavniku njemačkog jezika zbog slijepog djeteta potreban tečaj iz brajice, a mora se natjecati s nastavnikom matematike, jer obojica imaju jednaku potrebu za dodatnim obrazovanjem, stvari kad-tad moraju krenuti krivo.
 
Bitno je da država centralizira izvore financiranja, namijenjene slijepim i slabovidnim učenicima i da ih nedvosmisleno usmjeri. To obuhvaća sredstva za obrazovanje i dopunsko obrazovanje nastavnika, za stručnu pomoć i potporu, za pomoćno osoblje i didaktički materijal. Ukoliko se želi da inkluzija profunkcionira, važno je da se učenici s poteškoćama nikada ne doživljavaju kao dodatno financijsko opterećenje.
 
U Danskoj na političkoj razini postoje snažne tendencije za smanjivanje državnih ili područnih sredstava. Jako se drži do načela da je "odluke najbolje donositi na lokalnoj razini". To znači da ravnatelj škole sam treba odlučivati da li će se popravljati krov na školi, odnosno da li će nastavnici ići na stručno doškolavanje. To može imati svojih prednosti, ali svakako ništa ne pomaže kad se radi o integraciji učenika oštećenog vida.
 
4. Sažetak
Što se tiče inkluzije slijepih i slabovidnih učenika u redovan školski sustav, u Danskoj se krenulo upravo pogrešnim putem. Ne radi se o pitanju da li je integrativno obrazovanje samo po sebi pogrešno ili nedjelotvorno. Ono se mora provoditi kako treba, a ne polazeći od pretpostavke štednje novca. U mnogim je slučajevima inkluzivni obrazovni sustav skuplji nego nastava u segregiranom obliku.
 
U usporedbi s nekim europskim zemljama jasno se uočava izravna povezanost načina kako se pojedina zemlja nosi s tri organizacijska čimbenika i broja nezaposlenih slijepih i slabovidnih osoba u određenoj zemlji.
 
Od presudnog je značaja odabir pravog modela uključivanja u obrazovanje, kako bi se dugoročno moglo osigurati uključivanje u svijet rada i društvo.
 
Prvi puta objavljeno u Blind - Sehbehindert, Časopis Udruge tiflopedagoga
(Verband für Blinden- und Sehbehindertenpädagogik e.V. (VBS), Broj 4/2011.
 
Originalni engleski tekst nalazi se na internetskoj stranici udruge
www.vbs.eu/"index.php?page=zeitschrift|"beitraege
 
O autoru
Peter Rodney, m.a. (primijenjena psihologija) povjerenik je za razvoj i istraživanja u Danskom zavodu za slijepe i slabovidne (IBOS), docent psihologije na Danskoj pedagoškoj akademiji, stručno područje specijalna pedagogija i potpredsjednik ICEVI Europa,

E-pošta: pr"`ibos.dk.