Članak u nastavku "Postoji li zaista samo jedan put?" pisan je na temelju njemačkih iskustava s integriranim obrazovanjem slijepih i slabovidnih učenika. Autor je pedagog znanstvenik, pa je njegov stil nesvakidašnji - rečenice su jako dugačke kako je to u njemačkom jeziku nerijetko slučaj.

Unatoč tome, sadržaj članka je zanimljiv i poučan. Mogao ga je napisati Hrvat na temelju hrvatskih iskustava. Razlika se, ipak, sastoji u tome što mi u Hrvatskoj nemamo tako dobrih škola za slijepe i slabovidne kakva je Škola Carl Strehl u Marburgu. Zagrebački Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" nije se najbolje snašao u novim okolnostima. Pitanje je što će biti s njegovom osnovnom školom. Naime, svojedobno je ta ustanova, odnosno njen ravnatelj , jednu od djelatnosti koja je njena zakonska obveza izdvojio u posebnu, novu ustanovu, pa Osnovna škola svake godine ima sve manje djece. Pitanje je kad će se netko upitati da li škola s tako malo djece treba uopće postojati.

 

 

prof. dr. Kurt Jacobs:

kritička razmatranja za raspravu o optimalnom školskom obrazovanju i odgoju slijepe i slabovidne djece i mladeži

 

Kao slijep čovjek, kao pedagog znanstvenik i ne manje kao otac 14-godišnje visoko slabovidne kćeri koja trenutačno pohađa 8. razred gimnazije u sklopu Škole Carl Strehl u Marburgu, motiviran sam i osjećam svojom dužnošću da ovdje iznesem nekoliko kritičkih razmatranja o školskom obrazovanju i odgoju slijepe i slabovidne djece u našem višestupanjskom i na natjecanju orijentiranom školskom sustavu. Pritom ću se sasvim pragmatički i realistički pozabaviti i razmotriti trenutačne probleme nastanka i razvitka procesa školske integracije i inkluzije, prije svega s obzirom na populaciju slijepe i slabovidne djece, kako bi se u isto vrijeme trenutačnu debatu o inkluziji oslobodilo od njenih ideoloških natruha.

 

1 Integrativna nastava i za djecu i mladež oštećenog vida u kritičkom svjetlu

O manjkavostima sustava i promjeni društvenih vrijednosti

 

1.1 Problemi izvora

Kakvoća i stabilnost integrativne nastave (u nastavku se koristi izraz zajednička nastava) uvijek ovise o izvorima potrebnima u pedagoškom, kadrovskom, materijalnom te financijskom pogledu.

 

Po završetku školskih eksperimenata u vezi sa zajedničkom nastavom sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća, timska je nastava, koju su izvodili redovni nastavnici i rehabilitatori u svim predmetima zajedničke nastave, već prije više godina zamijenjena prevladavajućim sustavom jednog redovnog nastavnika kao najodgovornijeg faktora u nastavnom procesu, kojemu pomaže rehabilitator u funkciji terenskog učitelja specijaliziranog za jedno ili dva specifična područja invalidnosti i s ograničenom satnicom od četiri do osam sati tjedno. Veliki razredi, stalno prisutan nedostatak nastavnika, osobito za prirodnoznanstvene predmete te sve očitiji trend zamjene nastavnika koji nedostaju stručnim radnicima iz određenih zanimanja bez potrebnog pedagoškog znanja i predznanja, trajno destabiliziraju potrebnu kvalitetu zajedničke nastave. U takvim uvjetima nastave učenice i učenici oštećenog vida nemaju neophodnog pristupa svojim potrebama, zahvaljujući kojemu bi njihove životne tegobe i potreba za dopunskom nastavom mogle doći do izražaja, a što je osnovan preduvjet za stvaranje osjećaja sigurnosti, određenog stupnja zaštićenosti i barem uvažavanja kao oblika pažnje, na temelju čega se mogu ostvariti motiviranost u učenju i djelotvorni procesi obrazovanja.

 

1.2 Didaktičko-metodički problemi u integrativnom osnovnoškolskom sustavu

Prilikom opismenjavanja (pisanje i čitanje) slijepi su osnovnoškolci isključivo i bezuvjetno upućeni na svladavanje i primjenu brajice. Redovni učitelji, koji se u sklopu zajedničke nastave prvi puta susreću sa slijepim djetetom, obično uopće ne poznaju to pismo. Čak kada slijepi osnovnoškolac u sklopu predškolskog odgoja ili na tečaju "Osnovnog tiflotehničkog obrazovanja" koji se odvija paralelno s osnovnom školom stekne osnovna znanja iz brajice, redovni učitelj zbog svoje nekompetentnosti na ovom području nije u stanju prilikom posredovanja nastavnih sadržaja iz kulturnih tehnika procijeniti da li je slijepi mališan neko slovo ili neku riječ ispravno ili krivo napisao na brajici. U ovom pogledu pomoći može jedino školovani tiflopedagog čija je tjedna satnica kao terenskog učitelja predviđena s najviše šest do osam sati. U zajedničkoj nastavi ovaj se problem još jednom zaoštrava kada u višim razredima i srednjoj školi, primjerice u gimnaziji, treba svladati i koristiti posebno notno pismo za slijepe u nastavi glazbene kulture, odnosno brajevu matematičku notaciju, brajevu kemijsku notaciju te brajevu notaciju za fiziku i elektrotehniku. Kad slijepi osnovnoškolac u okviru osnovnog tiflotehničkog obrazovanja i svlada prve korake za rad na osobnom računalu s brajevim retkom, redovnom su učitelju u nastavnom procesu potrebna dobra, posebna znanja za rad s osobnim računalom, kako bi on rad na tom mediju mogao osmisliti za slijepog osnovnoškolca i kako bi ga s njim mogao djelotvorno koristiti.

 

Redovnom učitelju bezuvjetno je neophodna i pomoć slabovidnog, pedagoški obrazovanog terenskog učitelja i u posredovanju kulturnih tehnika. Znanja o širokom spektru različitih vrsta i stupnjeva oštećenja vida te s tim u vezi individualnih datosti i posljedica u pogledu poteškoća u životu i učenju redovnom se učitelju mogu i moraju pružiti od strane terenskog učitelja pedagoški posebno obrazovanog za rad sa slabovidnima, kako bi se u određenom konzultativnom procesu ukazalo na važnost potrebnih vidnih pomagala, tehničkih pomagala i odgovarajućih tiflopedagoški relevantnih didaktičko-metodičkih nastavnih sredstava o kojima se mora voditi računa u svakom pojedinom slučaju. Unatoč tome, svakodnevni stres u nastavi kod učitelja, odnosno nesenzibiliziranost učitelja za fenomen slabovidnosti i općenito oštećenja vida, o čemu govore mnogi roditelji, dovodi do toga da se ne naručuju knjige na krupnom tisku, odnosno da se one ne koriste, da – unatoč upozorenjima - nema dovoljno radnih listića u obliku povećanih fotokopija ili pak da se zorna taktilna nastavna sredstva i modeli za razne nastavne predmete uopće ne ili prekasno naručuju.

 

Slijepi i slabovidni učenici, odnosno učenice doživljavaju često bolna iskustva izoliranosti i u zajedničkoj nastavi na satovima tjelesne kulture. Kao primjer spomenimo sve igre s loptom, gdje je, u pravilu, potpuno neoštećeni vid preduvjet za korištenje vlastitih sposobnosti reagiranja. U školama za slijepe koristi se primjereni nadomjestak. Učenici oštećenog vida koriste tamo lopte sa zvučnim signalima (zvonce i sl.) pa se sluhom mogu orijentirati u odnosu na trenutačni položaj lopte. Takvo što bilo bi moguće i u zajedničkoj nastavi.

 

1.3 Poteškoće u samostalnom kretanju i snalaženju u prostoru

Pogoršanje "integrativnog ozračja u školi" u kojem se slijepe i slabovidne učenice, odnosno učenici mogu dobro osjećati sastoji se, primjerice, u velikoj buci u mnogim redovnim školama. Tako su provedena mjerenja pokazala da u nekim redovnim školama za vrijeme odmora vlada buka od 85 decibela, što odgovara buci koju stvara srednji motor-kotač. Međutim, budući da se slijepi i visoko slabovidni učenici prilikom orijentacije (snalaženja) u prostoruu u velikoj mjeri oslanjaju na svoj sluh, to dovodi do poremećaja u orijentaciji i ograničavanja samostalnosti u kretanju.

 

Nedostatak prigušenog osvjetljenja u učionicama i samoj školskoj zgradi, natpisi na vratima tiskani sitnim i nekontrastnim slovima, kad se radi o slijepim učenicima nepostojanje podnih indikatora, odnosno staza koje vode do važnijih školskih prostorija i koje bi im koristile kao orijentir te nedovoljno osvijetljenih radnih mjesta dodatni su negativni okvirni uvjeti koi zajedno pogoršavaju "integrativno školsko ozračje". Osnovnim preduvjetom uspjelog integrativnog školovanja u svakom slučaju treba smatrati što raniji početak i provedbu vježbi orijentacije i samostalnog kretanja za slijepe i slabovidne đake - treba započeti već prije polaska u školu. Te vježbe trebaju organizirati i provoditi kvalificirani stručnjaci - peripatolozi.

 

1.4 Pogoršanje društvenog okružja u školi kao posljedica promjene društvenih vrijednosti

Kada se danas govori o promjeni društvenih vrijednosti, prije svega se misli na to da su u prijašnjim vremenima same po sebi bile razumljive ljudske socijalne vrline kakve su spremnost za pomaganje, obzirnost, solidarnost i suosjećanje sa slabijima u svakodnevnom društvenom suživotu, čega danas ima sve manje. Umjesto toga, primjećuje se da mlađa djeca nemaju poštovanja prema starijim dječacima i djevojčicama i odraslima što se manifestira u korištenju psovki s vulgarnim izrazima i povećani broj duševnih i tjelesnih agresija.

 

Osim opasnosti od tjelesnih napada, s kojima se slijepi i slabovidni učenik iznenada i bez upozorenja može suočiti, budući da ne može vidjeti kako se napad sprema, u svakodnevnom se školskom životu prije svega susrećemo s izrugivanjem, koje u odnosu na slijepog ili slabovidnog učenika može biti uvredljivo i diskriminirajuće. Pritom su izrazi "škiljavac", "ćoro", "sljepić" možda najbezazleniji. Iz tog se ruganja ponekad može razviti pravo verbalno zlostavljanje koje - kako roditelji tvrde - može prerasti u nepodnošljivo psihičko opterećenje za čitavu obitelj.

 

2 Školovanje slijepe i slabovidne djece i mladeži u višim razredima i srednjoj školi

- prikaz problema na primjeru gimnazije

 

2.1 Integrativno školovanje na redovnoj gimnaziji u mjestu stanovanja

Posve je razumljivo što roditelji, čije se slijepo ili slabovidno dijete u osnovnoj školi obrazovalo u integraciji, žele da ono nastavi pohađati gimnaziju u svom ili najbližem mjestu. Kako gimnazijalci neoštećenog vida zbog skraćivanja trajanja gimnazije od 9 na 8 godina, o čemu se sve više i češće govori, imaju golemih poteškoća u svladavanju nagomilanog mnoštva gradiva, pri čemu im jedva preostaje vremena za slobodne aktivnosti, roditelji slijepe i slabovidne djece trebali bi kritički i temeljito razmisliti, smiju li svom djetetu, koje je ionako u svakodnevnom životu izloženo mnogim životnim problemima, priuštiti taj dodatni stres. Roditelji bi trebali provjeriti, jesu li gimnazijski profesori spremni dugoročno osigurati planiranje i pripremu nastave, kako bi se pravodobno mogla nabaviti ili proizvesti prilagođena taktilna ili vizualna zorna i radna sredstva neophodna u nastavi.

 

Roditelji će se morati pomiriti s činjenicom da će njihovo slijepo ili slabovidno dijete - osobito u prirodoznanstvenim predmetima - biti svedeno na "učenika statistu". Radi sljepoće ili oštećenja vida ta djeca ne mogu promatrati tijek određenih prirodnoznanstvenih pokusa, a počesto iz razloga sigurnosti sama i ne smiju provoditi pokuse, budući da redovne gimnazije ne raspolažu potrebnim pomagalima za slijepe i slabovidne. Osim toga, preglomazni razredi s čak 34 učenika ne pružaju nikakvu garanciju da će se profesori moći posvetiti individualiziranom i individualnom radu sa slijepim ili slabovidnim učenicima, primjerice korištenjem primjerenih učila i zornih sredstava.

 

2.2 Gimnazija za slijepe i slabovidne učenike po uzoru na Školu Carl Strehl u Marburgu

- prava je alternativa!

Budući da njemačke specijalne škole, ovisno o specifičnom oštećenju i potrebi individualnog pristupa, djeca i mladež s oštećenjima pohađaju do završetka specijalne škole ili do završetka cjelovite škole, ali u svakom slučaju do završetka školovanja za prvo zanimanje, o Školi Carl Strehl ne može se govoriti kao o "običnoj specijalnoj školi". Dakle, ne radi se o specijalnoškolskoj ustanovi u koju se, nakon odgovarajućih dijagnostičkih pregleda pri državnim školskim organima, upućuju djeca koja ne mogu ispuniti i zadovoljiti kriterije i zahtjeve uspješnosti općeobrazovne škole. Prema tome, u takve se škole upućuju učenici kako bi se izdvojili. Kao škola s internatom Škola Carl Strehl je ustanova koja je bolja od specijalne škole ili specijalne ustanove. U nju se, na temelju odluke roditelja, primaju i upisuju djeca i mladež čije zahtjeve u pogledu zadovoljavanja njihovih specifičnih i individualnih potreba, a zbog jednog ili više nedostataka u sustavu opisanih pod 2, nije - u pedagoškom smislu - mogao zadovoljiti redovnoškolski sustav. Nadalje, ova skupina učenika nije "žrtva posebnoškolske diskriminacije", nego su ti učenici, prije svega, "oblikovatelji vlastite budućnosti" što im je omogućila odgovorna i svijesna odluka njihovih roditelja, a bila je to jedna od mogućnosti izbora. Složit ćemo se da roditeljima na srcu leži samo želja da njihovo dijete bude sposobno za život i da ima sigurnu egzistenciju, kako bi ono

na toj osnovi moglo preuzeti socijalnu odgovornost u stvaranju našeg društva.

 

Naravno, učenice i učenici Škole Carl Strehl sudjeluju u godišnjoj središnoj maturi savezne pokrajine Hessen - sa zamjetnim uspjehom, dapače! Škola Carl Strehl je odlučila zadržati devetogodišnju gimnaziju kako bi se otklonile ili ublažile poteškoće što ih učenici oštećenog vida mogu imati u svladavanju preobilnog i zahtjevnog gradiva. Sistemske manjkavosti o kojima je već prethodno bilo govora u vezi sa zajedničkom nastavom u redovnim školama, nisu prisutne u Školi Carl Strehl, budući da tamo visokostručni i angažirani nastavnici svakodnevno koriste i primjenjuju diferencirani spektar suvremenih i tiflopedagoški relevantnih didaktičko-metodičkih postupaka i medija kako bi se ostvario optimalan i

individualizirani pristup školskom obrazovanju i odgoju. U tome im značajnu podršku pruža brajeva i tiskara za uvećani tisak koja je dio ustanove, velika zbirka zornih sredstava i pomagala te jedna od najvećih knjižnica za slijepe i slabovidne. Pedagoški rad cjelokupnog nastavničkog zbora prožet je idejom da se zbog sljepoće ili slabovidnosti učenika ne smije odustati ni od jednog školski relevantnog obrazovnog sadržaja.

 

Angažirani i stručni nastavnici i suradnici u vanškolskom području pružaju učenicima stalnu i obilatu pomoć u svladavanju praktičnih vještina neophodnih u svakodnevnom životu, čime se kod učenika na dugi rok razvija samostalnost i odgovornost u svakodnevnim situacijama. Na taj način "statusa princa" u roditeljskom domu ponekog učenika vrlo brzo postaje stvar prošlosti. Imajući sve to na umu može se ustvrditi da Škola Carl Strehl ne pripada u skupinu "običnih specijalnih škola". Naprotiv, ona se može uspoređivati s privatnim gimnazijama s internatom kakve su, primjerice, Schloß Salem ili Schloß Hansenberg – gimnazije za nadarene učenike u Hessenu. Te škole zasigurno nitko ne smatra specijalnim školama.

 

ZAKLJUČAK

S obzirom na ukazane sistemske manjkavosti u postojećem redovnoškolskom sustavu u odnosu na integrativno školovanje slijepe i slabovidne djece i mladeži važno je - prije svega - zbog kompleksnosti sadržaja ovog pitanja da roditelji ne ostanu u položaju "borca pojedinca". U međuvremenu pojavio se čitav niz savjetodavnih i stručnih centara koji su pokrenuli i izgradili savjetodavnu i suradničku mrežu s interdisciplinarnom organizacijom za relativno široko područje kako bi – savjetom i konkretnom pomoći - bili na raspolaganju roditeljima od vrtića, odnosno ranog otkrivanja i rehabilitacije pa do uključivanja njihove djece u zajedničku nastavu u redovnoj školi nadležnoj za određeno područje. Upravo što se tiče integrativnog školovanja slijepog ili slabovidnog djeteta, a s obzirom na rizike uvjetovane samim sustavom, roditelje se odmah mora uputiti da se barem godinu dana prije upisa svog djeteta u školu povežu s područno nadležnim savjetodavnim i stručnim centrom kako bi se oni - tijekom procesa, što se odvija na više razina - od ranog otkrivanja/vrtića do upisa u integrativni oblik obrazovanja, još dovoljno rano upoznali i prepoznali teškoće uvjetovane samim sustavom, a u svrhu da se one barem djelomično ublaže ili isključe kompenzacijskim mjerama podrške.

 

Na pitanje koji je to zaista pravi put, kad se radi o slijepom ili slabovidnom djetetu, može i mora odgovoriti jedino sam roditelj: nakon pomne analize cjelokupnog kompleksa pitanja, temeljitog savjetovanja sa stručnjacima. Sve je to potrebno dopuniti argumentima djetetovog suodlučivanja. Stoga pravo na slobodan izbor i odlučivanje roditelja o vrsti i obliku škole za njihovo dijete ne smije biti ničim ograničeno ili okrnjeno.

 

 

Autor (prof. dr. Kurt Jacobs) rođen je 1937. kao dijete s velikim oštećenjem vida. Pohađao je redovnu školu. Nakon mature (1959.) studirao je radnu i specijalnu pedagogiju, a od 1966. do 1970. bio je profesor na trgovačkoj školi Škole Carl Strehl u Marburgu. Kao akademski viši savjetnik prešao je na sveučilište u Dortmundu. Potom je dobio profesuru posebne pedagogije na frankfurtskom sveučilištu (1975.-2002.). Nositelj je Saveznog križa za zasluge. Od 2004. je komunalni opunomoćenik za pitanja ljudi s oštećenjima i predsjednik komunalnog vijeća za pitanja ljudi s oštećenjima grada Hofheima. Član je zemaljskog vijeća za invalide hesenske zemaljske vlade i predsjednik školskog roditeljskog vijeća Škole Carl Strehl iz Marburga.