zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
 
TREĆE HRVATSKO SAVJETOVANJE O BRAJICI
 
U organizaciji Hrvatskog odbora za brajicu, a uz financijsku potporu Hrvatskog saveza slijepih, u Opatiji je 31. siječnja i 1. veljače 2002. održano treće savjetovanje o problematici Brailleevog pisma pod naslovom "Brajica za 21. stoljeće. Na savjetovanju su ukratko izloženi slijedeći prilozi:
 
1. Hrvatski odbor za brajicu - rad i neke prioritetne zadaće (Antun Kovač, prof.)
 
2. Rezultati ankete Hrvatskog odbora za brajicu o stanju uporabe brajice u hrvatskim školama za slijepe i udrugama
    slijepih (Danko Butorac, prof.)
 
3. Učenje brajice u kasnijoj dobi (Nevena Benić, prof.)
 
4. Učenje brajičnog pisma u integriranom obrazovanju (Dragica Matok, prof.)
 
5. Korak prema brajici u sedmoj godini života (Bojana Jelčić, nastavnica razredne nastave)
 
6. Brajeva notacija za matematiku i prirodne znanosti (Robert Pugar, prof.)
 
7. Brajična glazbena notacija (Josip Hrvoj, prof.)
 
8. Brailleevo pismo na ambalaži hrvatskih proizvoda (Ljerka Dinjar, prof.)
 
9. Tiskarska aktivnost na brajici (Liduška Salaba, ing.)
 
10. Kratkopis - da ili ne? (Ivan Krznarić, prof.)
 
11. Kakva je budućnost brajice, točkastog pisma za slijepe (Zoran Rogić, dipl. jur.) i
 
12. Standardna i kompjutorska brajica (Ivan Krznarić, prof.)
 
Savjetovanje je radilo u tri plenarne sjednice, a otvorio ga je Antun Kovač, prof. - predsjednik Hrvatskog odbora za brajicu. Na njegov prijedlog izabrano je i Povjerenstvo za zaključke u sastavu: Danko Butorac, prof., Antun Kovač, prof. i Ivan Krznarić, prof.
 
Od 12 autora referata sedmero je bilo slijepih i petero osoba koje vide (dr. Adinda Dulčić, Ljerka Dinjar, prof., Bojana Jelčić, nastavnica, Liduška Salaba, ing. i Dragica Matok, prof.) Posebna čast ukazana je doktorici Adindi Dulčić, direktorici Državnog zavoda za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži koja je svojim izlaganjem pod naslovom "Jedinstvena politika rehabilitacije osoba s invaliditetom" otvorila radni dio skupa. Samo izlaganje odnosilo se na problematiku invalida - pa tako i slijepih. Ono zašto ovaj referat spominjemo jeste činjenica da se autorica potrudila da se pozabavi i problematikom brajice. Naime, ona je svoje izlaganje započela osvrtom na problematiku pisma za slijepe, a iz njenog je nastupa očito da je pročitala i vrlo dobar i opsežan engleski članak o budućnosti brajice koji je i Zoran Rogić uzeo kao podlogu za svoje izlaganje. Svaka čast!
 
Svi sudionici savjetovanja dobili su lijepo uvezan komplet svih izlaganja na crnom tisku. Tiskanje kompleta na brajici nije bilo moguće zato što su autori svoje referate dostavili relativno kasno, a postupak tiskanja na brajici je ipak nešto zahtjevniji i traži više vremena.
 
Osim tajnika Hrvatskog saveza slijepih, dipl. oec. Ivice Robića - za kojega se nekako samo po sebi razumije da je nazočio ovom skupu, savjetovanju je prisustvovala i gospođa Edita Ružić kao predstavnica Ministarstva prosvjete i športa, gospođa Sanja Frajtag - ravnateljica Hrvatske knjižnice za slijepe te gospodin Đuro Stanić, ravnatelj Škole za obrazovanje i osposobljavanje "vinko Bek" iz Osijeka. U radu savjetovanja manje ili više aktivno sudjelovali su predstavnici manjeg broja županijskih i gradskih udruga slijepih iz Daruvara, Karlovca, Našica, Ogulina, Osijeka, Pakraca, Pule, Rijeke, , Varaždina, Vinkovaca, Zadra i Zagreba. Više kao promatrači i disciplinirani slušači na savjetovanju se pojavilo nekoliko tiflopedagoga iz Centra za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" iz Zagreba te drugih gradova, npr. Splita.
 
Za sva izlaganja, koja su u stvari bila sažeci tiskanih materijala, može se ustvrditi da su - uz neke iznimke - bila kvalitetna, dobro promišljena i da iza njih, uglavnom, stoje potpisani autori. Svi slijepi autori u svojim izlaganjima služili su se brajicom ili na papiru ili pohranjenoj u elektroničkim bilježnicama. Svi autori ispravno su koristili termine brajica i Brailleevo pismo; jedino se u jednom referatu govori o brajičnom pismu, što je pleonazam, jer taj izraz, zapravo, znači "Brailleevo pismo pismo. I ovaj, samo naizgled sitan detalj, vrlo ilustrativno i dobro govori o stručnosti autora priloga.
 
S obzirom na broj savjetovanja organiziranih u Hrvatskoj (1976., 1992. i 2002.) na temu brajica moglo bi se, doduše krivo, zaključiti da se na brajicu i općenito pismenost slijepih u našoj državi gleda kao na vrlo važno, ako ne i prioritetno pitanje. Međutim, najbliže je istini, ipak, izjava sadašnjeg tajnika Hrvatskog saveza slijepih da je najveći problem to što brajica kod nas nije problem. I po raspravi na savjetovanju, ali i inače, mora se reći da je općenita, ali i posebna pismenost slijepih Hrvata na prilično niskoj razini. Jedan od razloga takvog stanja jeste svakako nedostatak literature, a osobito udžbenika na pismu za slijepe, ali možda još i više i činjenica da se posljednjih petnaestak godina vrlo malo radilo na usavršavanju brajice te da o pitanjima usavršavanja brajice i unapređivanja pismenosti slijepih odlučuju uglavnom ljudi koji su ili polupismeni ili kojima je brajica poprilično pri dnu ljestvice njihovih interesa. Dok je prvo savjetovanje - dakle, ono iz 1976. - potvrdilo i u potpunosti prihvatilo sva rješenja Komisije za primjenu i usavršavanje brajice te standardizaciju zvučnih publikacija te utrlo put uvođenju kratkopisa i pretiskavanju popularnih časopisa i druge literature zanimljive za širi krug čitatelja, drugo savjetovanje - dakle, ono iz 1992. - pokušalo je obnoviti interes za brajicu nakon što je u vremenu od 1986.-1987. došlo do potpunog odbacivanja svih dotada ostvarenih rješenja. Zaključkom ovog savjetovanja stvoren je i Hrvatski odbor za brajicu što je samo po sebi hvale vrijedna činjenica, ali je za svaku osudu bila namjera da se proglasi istinom tvrdnja kako sav rad na usavršavanju, primjeni i popularizaciji brajice počinje tek od trenutka osnivanja odbora. To najbolje svjedoči o našem balkanskom mentalitetu od kojega nikako da pobjegnemo. U razdoblju između 2. i 3. savjetovanja ostvaren je određeni pomak, a tome je najviše pridonijelo pokretanje biblioteke "Šestotočka" što je, doduše, kriv pojam jer se slovno mjesto u pismu za slijepe ne sastoji od šesto, nego samo od šest točkica. Do pokretanja ove biblioteke došlo je zahvaljujući uglavnom angažmanu i silnoj upornosti prof. Ante Bakovića, zaposlenog u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" iz Zagreba. Za treće savjetovanje, doduše s nedovoljne distance, moglo bi se kazati da je ispunilo očekivanja, unatoč ili možda baš zahvaljujući činjenici što su i ovom prilikom do izražaja došle razlike u razini stručnosti i načinu pristupa ovoj, za slijepe itekako bitnoj problematici.
 
O radu Hrvatskog odbora za brajicu lijepo je i iscrpno govorio prof. Antun Kovač. Međutim, radi potpune informacije čitatelja treba istaći da Odbor nije radio u najboljem sastavu. U tom tijelu bilo je i previše ljudi koji o brajici ne znaju previše, a samo se deklarativno zalažu da je ona potrebna i da valja raditi na njenom usavršavanju. U pripremama za savjetovanje došlo je do čudnog obrta. Zbog osobne netrpeljivosti, ali očito i zbog neslaganja u koncepciji oko organiziranja i provedbe savjetovanja svoje sudjelovanje su, vjerojatno iz njima razumljivih, ali ostalima iz potpuno neshvatljivih ra{loga i uz njemušta objašnjenja, takoreći u posljednji trenutak otkazali predstavnici Centra za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" iz Zagreba (Ante Baković, prof. i Boris Topalović, prof.) te predstavnik organizatora savjetovanja Hrvatskog saveza slijepih Pero Pažin, prof. - zaposlen u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu. Spomenutoj trojici članova Odbora bili su povjereni ključni referati, pa je zbog njihovog otkazivanja i distanciranja od savjetovanje ono moglo biti odloženo ili otkazano. Na sreću, nije se dogodilo ni jedno ni drugo.
 
Prema osobnom dojmu autora ovog priloga najuvjerljivije i najrječitije su nastupili prof. Danko Butorac, gđica Bojana Jelčić i dipl. jur. Zoran Rogić. Izlaganje gđice Bojane Jelčić bilo je nabijeno emocijama i spontanošću što je spomenutu izlagateljicu prikazalo kao neobično pozitivnu osobu koja je radu sa slijepim učenikom u porečkoj osnovnoj školi pristupila potpuno otvoreno, bez ikakvih predrasuda i predano. Razumije se da izvrstan rezultat nije izostao. S druge strane, referati prof. Roberta Pugara i prof. Josipa Hrvoja govorili su o vrlo specijalnim područjima brajice radi čega u vezi s njima nije bilo uopće nikakve rasprave, niti bilo kakvih pitanja. Jedinu žustriju raspravu izazvalo je hipotetičko pitanje i razmišljanje o mogućnosti ponovnog uvođenja kratkopisa. Vezano uz ovu problematiku treba se složiti s konstatacijom da o tom pitanju ne treba uopće više raspravljati i da onima koji se služe kratkopisom valja prepustiti da uživaju u svim njegovim prednostima, a da one koji ne znaju ni kratkopis, niti se bogznakako služe brajicom treba ostaviti da uživaju u svom neznanju i uvjerenju da svojim stajalištima štite slijepe Hrvate od velikog zla i nepotrebnih napora, jer po njima mi ionako ne trebamo prihvaćati sve gluposti iz razvijenih zemalja, a mi kao jedan od najstarijih europskih naroda ionako sami najbolje znamo što je za nas dobro. I ovdje moramo spomenuti doktoricu Adindu Dulčić koja je sudjelovala i u raspravi, a iz njenih je nastupa bilo očito da je pozorno pratila sva izlaganja i cjelokupnu raspravu.
 
Sudionici savjetovanja su se složili da je rad na usavršavanju, primjeni i popularizaciji brajice te opismenjavanju slijepih učenika i svih slijepih općenito trajna zadaća svih slijepih i njihovih udruga te škola za slijepe i ustanova koje se bave problematikom ove populacije hrvatskog življa. U tu svrhu treba tiskati što više udžbenika i ostale školske literature na brajici, a sve ustanove i udruge koje se bave ovom djelatnošću trebaju dobro surađivati, jer se samo tako može postići toliko neophodan uspjeh. Unatoč činjenici da se tom djelatnošću u Hrvatskoj bave Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" iz Zagreba, Hrvatska knjižnica za slijepe i Udruženje za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba slijepi učenici ni izdaleka nemaju na raspolaganju potrebne udžbenike, niti će to u bliskoj budućnosti biti služaj. Stoga su sva natezanja s tim u vezi bespredmetna, smiješna i bez ikakve osnove. Nadalje, slijepi srednjoškolci trebaju ovladati kratkopisima za strane jezike koje uče (engleski, njemački i francuski) budući da je u tim zemljama kratkopis standardno pismo slijepih i da na tim jezicima i nema brajevih publikacija tiskanih punim pismom. Rad na opismenjavajnu slijepih učenika mora biti stručan i bez ikakvih improvizacija. Što se tiče uvođenja osmotočkaste brajice treba paziti da nikome ne padne na pamet kako bi ona mogla zamijeniti Brailleevo standardno pismo od šest točkica koje je i iz psiholoških razloga najprikladnije za čitanje prstima. S obzirom da se sve veći broj slijepih učenika školuje u redovnim školama, za njihovo su opismenjavanje najzaslužniji učitelji tih škola i naravno roditelji. Kako postoje značajne razlike u pristupu i pojedinih učitelja i samih roditelja slijepoj djeci, što presudno utječe na uspjeh u stjecanju potrebnog stupnja i kvalitete obrazovanja, sudionici savjetovanja su se složili da bi, prije svega Hrvatski savez slijepih, ali i druge udruge i ustanove za slijepe, prilikom dodjeljivanja raznih nagrada i priznanja trebale voditi računa i o nastavnicima koji rade sa slijepom djecom, ali i o roditeljima koji mogu značajno pridonijeti uspješnoj, ali i neuspješnoj integraciji svog slijepog djeteta u redovnu školu. Kao prvi kandidati za ovakvo priznanje spomenute su gđa Miliša - učiteljica iz Trogira i gđica Jelčić - učiteljica iz Poreča, ali i roditelji, danas već studenta Marija Markovine iz Trogira i Dalena Bernace - učenika iz Poreča.
 
Ovo savjetovanje organizirano je i povodom 150. obljetnice smrti tvorca pisma za slijepe. Za 7 godina, dakle 2009., obilježit će se 200. obljetnica rođenja Louisa Braillea pa ne bi bilo loše već sada pripremati četvrto hrvatsko savjetovanje o brajici. Ono bi trebalo, ipak, rezultirati nekim novim dostignućima na ovom području našeg interesa.
 
                                                                                              Ivan Krznarić, prof. (Zagreb)
 

 
      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb