Proizvodnja prilagođene obrazovne literature za slijepe i slabovidne osobe

 

Ivan Krznarić, prof.

(Udruženje za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba - Zagreb)

 

(Izlaganje održano na Sedmom okruglom stolu za osobe s posebnim potrebama) u organizaciji Hrvatskog knjižničarskog društva, Zagreb, 17. rujna 2010.

 

Proizvodnjom prilagođene obrazovne literature za slijepe i slabovidne osobe u Hrvatskoj trenutačno se bave:

1. Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" iz Zagreba - od 1978.,

2. Udruženje za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba iz Zagreba - od 1992. godine,

3. Hrvatska knjižnica za slijepe iz Zagreba - sporadično od početka 70-ih godina i

4. Hrvatski savez slijepih iz Zagreba - od 2008. godine.

 

Do 70-ih godina 20. stoljeća sva obrazovna literatura za potrebe osoba oštećenog vida proizvodila se u Zemunu, odnosno Beogradu. Otprilike 90% obrazovne literature za slijepe i slabovidne osobe proizveli su Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" iz Zagreba i Udruženje za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba iz Zagreba.

 

Slijepe osobe su jedina skupina invalida koje se ne mogu koristiti obrazovnom literaturom iz redovite prodaje. Jedino slijepi tijekom obrazovanja moraju koristiti posebno pismo - brajicu. Stoga se obrazovna literatura za potrebe slijepih učenika, studenata i ostalih osoba s gubitkom vida mora proizvoditi u posebnoj tehnici. Donekle isto to vrijedi i za slabovidne osobe s velikim gubitkom vida.

 

Obrazovna literatura za potrebe osoba oštećenog vida, ovisno o nastavnim područjima, izrađuje se u 4 tehnike (oblika):

a) Brajična izdanja - samo za slijepe;

b) Zvučna izdanja - za slijepe i slabovidne - nastavna područja narativne prirode;

c) Elektronička (digitalna) izdanja - za slijepe i slabovidne i

d) Izdanja na krupnom tisku - samo slabovidni.

 

Kad se govori o proizvodnji obrazovne literature za osobe oštećenog vida, treba imati na umu činjenicu da je broj slijepih učenika i studenata, a to su prvenstveno osobe kojima je neophodna ova literatura, otprilike 2 na 100 000, a broj slabovidnih je 4 puta veći. Ovdje također valja spomenuti da se mnoge slabovidne osobe ne vide kao takve - one se radije smatraju ljudima koji normalno vide, mada to stvarno nisu.

 

Zahvaljujući rješenjima suvremene tehnike i tehnologije (elektronička povećala, osobno računalo i posebni programi za uvećavanje), većina se slabovidnih osoba može služiti obrazovnom literaturom iz redovne prodaje što je - s obzirom na zadovoljavanje njihovih posebnih potreba na ovom području - značajan i velik pomak u pozitivnom smjeru.

 

Kako danas slijepi učenici većinom pohađaju redovne škole, odnosno obrazuju se po redovnom programu za što je preduvjet da imaju iste udžbenike i drugu obrazovnu literaturu kao i njihovi suučenici koji vide, jasno je - s obzirom na njihov mali broj, postojanje alternativnih udžbenika i čestu promjenu obrazovne literature - da obrazovna literatura za njihove potrebe mora biti vrlo skupa. Obrazovna literatura na brajici ili u drugoj tehnici koja je namijenjena slijepim učenicima ili studentima i do 100 puta je skuplja po jednom primjerku od redovnog udžbenika. Ima li se na umu mala naklada obrazovne literature za slijepe, što je uvjetovano razlozima o kojima je malo prije bilo govora, to je posve razumljivo.

 

Za kontinuiranu opskrbu slijepih osoba potrebnom obrazovnom literaturom država Hrvatska trebala bi godišnje osigurati 1.000.000 - 1.500.000 kuna što ni za jednu državu, ma kako siromašna ona bila, ne bi smio biti problem.

Od roditelja slijepih učenika ne može se niti se smije očekivati da oni iz svojih malih primanja snose visoke troškove za udžbenike svoje djece. Oni bi u najgorem slučaju trebali snositi jedino cijenu redovnog udžbenika.

Treba biti realan i kazati da, unatoč svim naporima nakladnika obrazovne literature za slijepe, slijepi učenici nikada neće imati na raspolaganju svu onu obrazovnu literaturu što je ima učenik koji vidi. S obzirom na sve rečeno treba uvijek imati na umu da je to surova realnost od koje se niti smije niti može pobjeći.

 

Obrazovna literatura za potrebe osoba oštećenoga vida danas se proizvodi pomoću redovne i specifične informatičke opreme. U toj proizvodnji postoje ove faze:

1. Nabava redovne literature;

2. Osiguranje digitalnog zapisa redovne publikacije - do toga se dolazi ili skeniranjem ili dobivanjem originalnog

3. Usporedba (korektura i lektura) digitalnog zapisa i tiskane publikacije;

4. Adaptacija sadržaja redovne publikacije u skladu s perceptivnim mogućnostima slijepog čovjeka (o ovome je više govorila gospođa

5. Pretvorba digitalnog zapisa u brajični zapis u skladu s pravilima za brajicu;

6. Ručno formatiranje adaptiranog teksta u skladu sa standardima brajice i ostalih tehnika (tom prilikom obavlja se još jedna korektura i lektura);

7. Probni ispis i konačna provjera;

8. Ispis potrebnog broja primjeraka i

9. Uvez i otprema otisnute obrazovne literature.

 

U proizvodnji zvučne i eletroničke (digitalne) obrazovne literature koriste se isti postupci adaptacije. Samo je po sebi razumljivo da otpadaju faze koje su karakteristične samo za brajična izdanja.

Brajične se publikacije tiskaju, u pravilu, u dva formata:

1. A4 (21 × 29,7 cm) i

2. tzv. američki (28 × 29,7 cm) - to je zapravo prošireni A4 format.

 

Ovom prigodom treba svakako napomenuti da se zvučna i elektronička (digitalna) izdanja obrazovne literature za slijepe i slabovidne trebaju objavljivati u jednom od zaštićenih formata, npr. DAISY. Kad se radi o zaštiti autorskih prava obrazovna se literatura za potrebe slijepih i slabovidnih može objavljivati u ograničenom broju primjeraka bez prethodne suglasnosti nakladnika ili autora. Međutim na temelju vlastitog iskustva mislimo da je uvijek najbolje i najkorektnije i kad se radi o obrazovnoj literaturi za potrebe osoba oštećenog vida zatražiti pismenu suglasnost od nakladnika redovnog izdanja.

 

Ovo ću izlaganje završiti konstatacijom da o istoj problematici, doduše s različitih aspekata, govore četiri izlagača. Stoga ne treba biti iznenađenje ako se naša izlaganja u mnogo čemu budu preklapala i ponavljala.