Aktivno poznavanje jednog ili dva strana jezika u suvremenom je svijetu conditio sine qua non za uspješno bavljenje bilo kojim područjem ljudske djelatnosti. Takvim se znanjima, isto tako, uvelike proširuju dometi i mogućnosti slijepih osoba. Integracijski procesi koji se u Europi odvijaju već pola stoljeća, te nezaustavljiva globalizacija diljem našeg planeta, u posljednjim su desetljećima znatno povećali i dodatno aktualizirali potrebu lakšeg, bržeg i učinkovitijeg sporazumijevanja među zemljama i narodima. Tu je potrebu narodna mudrost spoznala već davno prije i izrazila je riječima: koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš.

 

Čitanje i pisanje nedvojbeno su temeljne vještine, bez čijeg usvajanja nema pismenosti - kako na materinjem tako ni na stranom jeziku. Te vještine predstavljaju važan preduvjet za uspješno učenje i praktičnu primjenu stranog jezika. S druge strane, u sklopu nastave stranih jezika, a posebice engleskog, vrlo je važno i poznavanje fonetske transkripcije. Radi se o znakovima međunarodne fonetske abecede, koju je izradilo Međunarodno fonetičko društvo, a omogućavaju točno bilježenje i isčitavanje ispravnog izgovora u nekom jeziku.

 

Engleski je pravopis etimološki - kao uostalom i pravopisi drugih stranih jezika, što znači da za njih ne vrijedi pravilo: piši onako kako govoriš, a čitaj onako kako piše. Međutim, engleskom su jeziku svojstvene izrazito velike nepravilnosti u ortografiji, što znatno otežava ispravno čitanje novih i nepoznatih riječi u tekstu. Upravo zato u engleskim se rječnicima redovito, uz način pisanja neke riječi, opisuje u fonetskim zagradama i njezin točan izgovor pomoću znakova fonetske transkripcije.

 

Ukoliko želimo da brajica uistinu bude univerzalno pismo za slijepe - a prihvaćena je i koristi se kao takvo u cijelom svijetu već jedno i pol stoljeće, onda ona mora u svim situacijama i u najrazličitijim oblicima primjene omogućiti slijepim osobama sve ono što ljudima koji vide pruža obično pismo. Iz spomenutog se razloga već davno ukazala potreba za izradbom posebnih brajičnih notacija, odnosno sustava Braillevih znakova za različita područja, kao što su glazba, matematika, prirodne znanosti, informatika i drugo. Jedan je od takvih sustava i međunarodno fonetsko pismo za slijepe.

 

Na međunarodnom kongresu slijepih u Beču osnovan je još 1929. godine Odbor za brajicu, koji se sustavnije bavio problematikom pisma za slijepe u svijetu. U sklopu djelatnosti spomenutog Odbora preuzeli su Englez Percy Merrick i Nijemac Werner Potthoff izradbu međunarodnog fonetskog pisma za slijepe. Na temelju glasovnih tabela Međunarodnog fonetičkog društva oni su izradili sustav od ukupno 154 brajična znaka, koji je omogućio transkribiranje izgovora svih poznatih jezika. Priručnik brajične fonetske transkripcije izdan je na engleskom jeziku već 1932. godine.

 

U našoj je zemlji primjena brajične fonetske transkripcije počela još šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su škole za slijepe u bivšoj Jugoslaviji uvele engleski kao prvi strani jezik. U to su vrijeme na brajici tiskani prvi školski udžbenici engleskog jezika, te standardni engleski rječnik u čak 18 brajičnih svezaka. Sva ta izdanja koristila su se i međunarodnom fonetskom transkripcijom za engleski jezik.

 

Sredinom sedamdesetih godina potaknulo je Povjerenstvo za primjenu i usavršavanje brajice pri Hrvatskom savezu slijepih prevođenje priručnika međunarodnog fonetskog pisma za slijepe na hrvatski jezik. Mada je prijevod uskoro bio i dovršen, trebalo je proći punih 20 godina da bi se 1995. godine ovaj priručnik konačno pojavio u nas na brajici u sklopu biblioteke "Šestotočka". Razlog za tako dugo odgađanje bio je prije svega tehničke naravi. Naime, Brajeva tiskara nije bila u mogućnosti izraditi reljefni prikaz simbola crnog tiska, koji inače čine sastavni dio priručnika.

 

Ozbiljno učenje nekog stranog jezika - a pogotovo njegovo proučavanje na višoj razini - pretpostavlja, između ostalog, mogućnost pismenog bilježenja i isčitavanja točnog izgovora svih glasova, pojedinih riječi, skupina riječi, rečenica ili kakvog teksta. Upravo u tu svrhu rabe se simboli fonetske transkripcije. Ako se pri opisivanju izgovora u nekom jeziku iskoriste sve razlikovne mogućnosti što ih pruža međunarodno fonetsko pismo za slijepe, onda možemo govoriti o finoj transkripciji, a ona će zadovoljiti i u znanstvenoj primjeni.

 

Za svakodnevne je potrebe najčešće dovoljna i gruba transkripcija, primjerice u školskim udžbenicima i rječnicima. Ona je jednostavnija i lakša za uporabu jer ne bilježi sve fine pojedinosti izgovora, koje u takvim izdanjima nisu ni potrebne. Otuda se nameće logičan zaključak da vjernost transkripcije mora biti primjerena svrsi njezine primjene. Na kraju valja naglasiti da hrvatsko brajično izdanje "Međunarodnog fonetskog pisma za slijepe" može ponajviše biti od koristi slijepim studentima i nastavnicima jezičnog usmjerenja, kojima je taj priručnik prije bio dostupan samo na engleskom i njemačkom jeziku.

 

 

 

U Zagrebu, 18. svibnja 2006.