zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
 
Zvonimir Mijoković
Stigma!
 
 
 
 
Knjiga prva
 
Pod maljem sudbine
 
U ovome se djelu, u zaista postojećim, prostornim okvirima, nižu zbivanja koja su, kao i njihovi sudionici, uglavnom plod piščeve mašte. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima, najčešće je posve slučajna.
 
 
 
Poglavlje 1.
 
Rastanak
 
Dojurivši na kolodvor, vlak se zaustavi, uz cviljenje, škripu i struganje. Zahuktala lokomotiva, dašćući i stenjući poput nekakve goleme nemani, ispuštala je u prohladni zrak rujanskog jutra oblake dima, zasićenog mirisom sumpora. "Zagreb", zaori prodoran, britak tenor željezničkog službenika, proparavši kolodvorsku vrevu poput oštrice noža. Putnici, podbuhli od probdjevene ili loše prospavane noći, pohrliše iz vagona, miješajući svoja dovikivanja i dozivanja
s vikom nosača, prodavača novina i svih onih koji su u ovome ljudskom mravinjaku nekoga ispraćali ili očekivali.
 
U jednom odjeljku drugog razreda, punačka, lijepa žena, srednjeg stasa, crne kose i očiju, ovalna lica, što unatoč tužnom izrazu pokazivaše da žena nije mogla biti starija od trideset ili trideset i dvije godine, prodrma nježno usnula dječaka, ispružena na drvenoj klupi i tiho pozva:
"Ustani Nikola! Stigli smo! Moramo sići!" Dječak se promeškolji, protegnu i ustade, ne shvaćajući posve što mu to mati govori, kamo su to stigli, te zašto i odakle moraju sići. Visok, koščat muškarac od oko dvadeset i osam godina, treći putnik u odjeljku, pomilova širokim, žuljevitim dlanom dječaka po kosi, nježno ga potapša po ramenu i reče dubokim, prijatnim baritonom:
"Hajde junače! Razbudi se!" Dječak prepozna po glasu susjeda Đorđa Smiljanića i na zvuk sonorna susjedova glasa počeše u svijest da mu nadiru sjećanja na nedavno protekle događaje. I dok ga je mati, pomogavši mu da obuče lagani kaputić, povela niz tijesan, dug hodnik prema izlazu iz vlaka, on se u cijelosti prisjeti čitava jučerašnjeg dana. Prisjeti se majčine užurbanosti i priprema za put, a osobito mu snažno oživje u sjećanju jučerašnja večer, tiha rujanska večer,
prebogata blagim isparenjima i opojnim mirisima. Miris svježeg kruha, upravo ispečena u velikoj, seljačkoj, dvorišnoj peći, miris tek izmužena mlijeka, te miris masna paprikaša kojim vrijedne domaćice dočekivahu umorne radnike što čitav dan provedoše radeći na polju, isparavanja staja i gnojnica, sve se to miješalo i sažimalo, čineći onu dobro poznatu simfoniju mirisa, tako svojstvenu slavonskom selu, gdje, premda se znalo i za oskudicu, ni obilje ne bijaše nepoznato. Sjetio se rastanka s drugovima koji su bili došli da ga isprate. S njima je proveo nezaboravne dane u igri i nestašlucima i samo mu je ono čudno osjećanje, sastavljeno od tjeskobe i radoznalosti, što ponekad pred novim doživljajima i susretom s nepoznatim obuzima djecu pomoglo da stoički i bez suza podnese rastanak s Đurom, Brankom, Draganom, Mićom i
ostalima s kojima je proveo najranije djetinjstvo, možda jedino bezbrižno razdoblje u čovjekovu životu. Sjećao se dugog hodanja uz majku dok su išli prema seoskoj željezničkoj postaji, držeći se za ruke i šuteći. Duga, glavna ulica, ili glavni šor, s po nizom kuća sa svake strane, što moglo bi se reći predstavlja kičmu svakog slavonskog sela, neizbježno ih je vodila ravno k željezničkoj stanici odakle je dječak trebao napustiti rodno selo te da se - kako je tada vjerovao.- nikada više ne vrati u nj. Možda je baš zbog tog vjerovanja, da zauvijek napušta zavičaj, taj svoj prisni, mali svijet, tako požudno upijao seoske mirise te osluškivao žamor što je dopirao iz kuća i dvorišta pokraj kojih su prolazili, pa čak i lavež seoskih pasa od kojih je one susjedske prepoznavao po glasu, isto kao što je prepoznavao i njihove gospodare. Stigavši na stanicu stali su uz prugu da pričekaju vlak što je svakog trena trebao prispjeti iz obližnjeg, prekosavskog, bosanskog
grada. Prišao im je susjed Đorđe i upitao majku: "Putuješ Milena?" "Da, vodim maloga u Zagreb", odgovorila je mati. "Na liječenje?" "Ne, u školu", kratko će mati. "Pa zar postoji škola i za takvu djecu?" "Ne znam. Valjda postoji. Javili su mi iz općine, dali mi adresu i ja idem. Ni ja ni mali nemamo što izgubiti. Uostalom što će na selu? Još i nekako dok sam ja živa, a što poslije? Što će poslije biti s njim? Ovako je po svoj prilici najbolje. Država valjda zna što radi, pa ako pametni ljudi kažu da se i ovakva djeca mogu školovati, onda je to valjda i moguće." "Ne znam", promrsi susjed sumnjičavo. "Još nikad nijesam čuo, da bi čovjek koji ne vidi, moga raditi nešto korisno." "Kako da ne", rekla je mati, s prizvukom protesta u glasu. "Mogu izrađivati četke, plesti košare, a čula sam da oni najsposobniji mogu i visoke škole završiti." "U redu
Milena. Pravo veliš. ni ti ni mali nemate što izgubiti. Znaš, ja putujem u Liku, a namjeran sam zadržati se u Zagrebu na velesajmu. Putovat ćemo skupa pa ću vam se naći pri ruci."
"Hvala ti Đoko, reče mati. "Bit će nam lakše s tobom." U tom stiže vlak i oni se ukrcaše.
 
Vlak se često zaustavljao i na svakoj postaji dječak je mislio da su stigli na cilj. Putovanje se međutim nastavljalo, a taj daleki, neznani cil, kao da je stalno - njemu za inat - nekamo izmicao, vukući njega - zajedno s majkom, susjedom i još mnogim, njemu posve stranim ljudima - sve dalje u neizvjesno i nepoznato. Susjed Đorđe i dječakova majka, povremeno su tiho razgovarali, dok je dječak šutio, shrvan nekom čudnom tjeskobom i tugom što bi možda samo s bujicom suza
mogla napustiti njegovu djetinju dušu. Kotači su monotono kloparali, a mnogoljudan je vagon zujao i žamorio poput košnice. Odnekud je dopirala - svirkom harmonike praćena, a visokim, ponešto nazalnim, muškim glasom pjevana - tužna, otegnuta sevdalinka. "Gorjela je gora, do dva, do tri dana, dok je dogorjela sokolu do gnijezda." Tu pjesmu o djevojci, što je zapalila goru i učinila zulum sokolu, slušao je dječak bezbroj puta. Najčešće ju je slušao od susjede
Mare Rajačić, sestre ovoga istog susjeda Đorđa koji eto sad s njim i s njegovom majkom skupa putuje. I sam je često i rado pjevušio tu i druge pjesme, naučene mahom od susjeda, jer njegova mati, premda je umjela, nije gotovo nikad pjevala. Sad je ta, često i rado slušana pjesma, izazivala u njemu potištenost, kao da je slutio, da će odsad u njegovu životu sve, pa i pjesme biti drukčije. Slušajući sad ovu dobro poznatu pjesmu bilo mu je čudno pri duši - kao da je, na neki čudesan način mogao predvidjeti da će nastupiti vrlo dugo razdoblje u kojemu će zvuke rodne posavske ravnice, kojom se odvajkada u jednakoj mjeri razlijegala bosanska sevdalinka, te slavonska i srijemska poskočica, moći slušati jedino u snovima.
 
U Vinkovcima siđoše, samo da bi nakon probijanja kroz masu užurbana svijeta, presjeli na drugi vlak. Našli su posve prazan odjeljak i smjestili se u njemu. Mati ga položi na drvenu klupu, pokri ga nečim laganim, te on ubrzo zaspa. Sva ta sjećanja rojila su se sada u glavi ovog šestogodišnjeg dječaka koji bijaše visok i snažan poput devetogodišnjaka, a crnom, kovrčavom kosom i finim crtama lica, nalikovaše na majku. Potpunost sličnosti narušavao je samo nedostatak bistrine pogleda krupnih, crnih očiju kakve je imala mlada žena, a kakve su se s lakoćom mogle zamisliti na licu njezina sina. Iz očiju dječaka nije međutim zračio bistar pogled, već su te oči, umjesto da izražavaju sav unutrašnji život jedne mlade duše, bile zatvorene kao u usnula čovjeka, po čemu se na prvi pogled dalo primijetiti da je dječak slijep. Sva ta sjećanja - nekako teška, mučna i bolna - zaokupljala su sada ovo dijete, izbačeno katapultom sudbine iz njegova
dotadašnjeg života i svijeta, dok je - razbudivši se konačno i postavši svjesno gdje se nalazi - koračalo za majkom prema izlazu iz vagona. Išli su polako, često zastajkujući, kako bi pričekali da se putnici, što su se kretali pred njima pomaknu naprijed. susjed je Đorđe išao za njima, noseći uz svoj i njihov nevelik prtljag. Najposlije siđoše na peron i dječaka iznenadi svježina i oštrina prohladnog, jutarnjeg zraka. Izašavši s kolodvora utonuše u vrevu velikog grada, što su je svojom bučnom užurbanošću i kako se dječaku činilo čudnim, besmislenim i kaotičnim vrzmanjem, uzrokovali ljudi, automobili, zaprežna vozila i tramvaji. Prijeđoše nekoliko desetina metara i zastadoše. Nikad do tada nije dječak doživio da na jednom mjestu osjeti toliko mnoštvo ljudi i čuje tako mnogo različitih zvukova što su ga neizrecivo uzbuđivali. "Najbolje će biti Milena da uzmeš fijaker", reče susjed Đorđe. "Nije preskup, a dovest će te ravno na mjesto. Ako
hoćeš, dođi u kolodvorski restoran pošto predaš dijete u dom. Ja ću te tamo pričekati, pa možemo skupa obići velesajam, što ne bi trebala propustiti kad si već u Zagrebu." "pusti me Đoko", otpovrnu Milena bezvoljno utučeno. "Nije mi do života, a kamoli do velesajma." "Ne benavi Milena", odreza Đorđe, premda uz dobroćudan, prijateljski osmijeh. "Znam da ti nije lako. Odvajaš dijete od sebe i daješ ga u dom. Znam, teško ti je. Mali je dosad sav život proveo
uza te. Možda je dapače vezaniji za tebe, već što bi bio da je zdrav, a možda je i osjetljiviji no druga djeca. Ne znam. Uopće ne poznajem djecu, a i prost sam i jedva pismen čovjek. Ama zar nijesi i sama rekla da na selu nema za njega nikakve budućnosti. Što bi ga tamo čekalo i što bi on moga očekivati i čemu se nadati? Makar bio i uza te, moga bi na selu samo tavoriti i jadikovati.
Budi svjesna, da tako mora biti, pomiri se sa sudbinom i ne očajavaj. Malodušnost ni tebi ni malome ne može ništa donijeti. Još u Glogovici na stanici, divio sam se tvojoj hrabrosti i razboritosti, a eto te sad!" "U redu Đoko", tiho će i kao zbog svoje slabosti postiđeno Milena.
"Imaš pravo, ne vrijedi očajavati. Znaš valjda kakve su žene, a pogotovo majke. Na riječima hrabre, a srce krvari. Čekaj me do deset sati, pa ako do tada ne dođem, znači da sam se zadržala poslom i da neću ni doći." "'Dobro je, tako je već mnogo bolje", reče Đorđe. "Ja imam vlak tek u pet sati poslije podne." "Pa ne možeš nikako večeras stići u Brinje", primijeti mlada žena.
"Nijesam ni namjerava", uzvrati Đorđe. "Svakako sam ćio obići velesajam, a to će potrajati. No ništa zato. Noćit ću u Josipdolu, a sjutra ću gledati da se nekako prebacim do Brinja."
 
U tom zaustaviše jedan fijaker i Đorđe Smiljanić, pošto dječaku i mladoj ženi pomože da se smjeste, protrese snažno dječakovu ruku i reče srdačno: "E pa junače, da si mi zdravo! Budi dobar i poslušan, a prije svega dobro uči i nemoj da se mati stidi za tebe. U zdravlju Milena i ne sekiraj se", doviknu još mladić i izgubi se u gomili prolaznika.
 
"Kam hoćete da vozim", upita fijakerist, visokim, gotovo ženskim glasom. Dječaku, naviklu na tvrdi govor Ličana i Bosanaca, te nešto mekši, mazniji i pomalo otegnuti govor Slavonaca, zazvuča ovo fijakeristovo pitanje nekako neozbiljno i djetinjasto, premeko za govor odrasla čovjeka. "Vladimira Nazora pedeset i tri", reče Milena i kola poletješe. Nakon podulje vožnje kroz bučni Donji grad, fijaker kod Britanskog trga skrenu u desno i poveze uzbrdo dugom,
mirnom, Nazorovom ulicom. Sunce je svojim toplim zrakama već počelo razbijati svježinu rujanskog jutra, a na ulici je vladao takav mir da se čulo samo jednolično udaranje konjskih potkovica o asfalt. Dječak, koji se na selu često vozio zaprežnim kolima, uživajući u drmusanju i truckanju, nije sada mogao pronaći osobite sličnosti između vožnje po džombastim seoskim putevima, u kloparavim seljačkim kolima i ovog lelujanja u udobnoj kočiji, s mekim, kožnim
sjedištima. Ova vožnja, jednim od posljednjih zagrebačkih fijakera, učinila mu se toliko različitom od svega što je dotada doživio da je dugo vremena, stičući nove spoznaje i upoznavajući se s novim pojmovima, pojam bogatstva i raskošna života, vezivao između ostalog i za mogućnost što češćih i što duljih vožnji fijakerom.
 
Kočija se zaustavi, a dječak i njegova mati, svjesni da se trenutak rastanka neminovno približava, osjetiše neizrecivu tugu. Pomogavši sinu da siđe, Milena isplati kočijaša koji odmah okrenu fijaker, potjera konja u kas i odjuri prema vrevi i buci Donjeg grada. Držeći se za ruke, mlada žena i njen sin uđoše u veliku zgradu, Zavoda za odgoj slijepe djece i omladine u Zagrebu. U prostranom predvorju, srete ih mlada odgajateljica. "Oho, došao nam je novi dečko!" Žena se
rukova s Milenom, reče da se zove Anđelka, a zatim pruži ruku dječaku rekavši: "Ja sam drugarica Anđelka i tako ćeš me zvati. Bit ću tvoja odgajateljica. A kako se ti zoveš?" "Nikola Vukanović", odgovori dječak. Anđelka ih povede uz stepenice i uvede u prostranu sobu. Iza pisaćeg stola ustade visoka, krupna, još lijepa žena, premda već dobrano zakoračila u četrdesete godine, pristupi pridošlicama, rukova se s oboma, pa pomilovavši dječaka po kosi, reče ponešto
dubokim, no prijatnim, toplim glasom u kome je bilo gotovo majčinske nježnosti. "Ja sam drugarica upraviteljica. Hajde, ne budi tužan! Bit će ti lijepo kod nas. Ovo će odsad biti tvoja kuća".
Nikad ovo ne može i neće biti moja kuća, došlo mu je da vikne, no grlo mu se steže te ne pusti ni glasa. "A sad ćeš nam lijepo reći sve o sebi." "Mogu ja to", reče Milena, nekako tiho i neodlučno.
"Znam drugarice", prekide je upraviteljica, hoću da nam on kaže. No hajde dečko, reci nam kako se zoveš?" "Nikola Vukanović", odgovori dječak na pitanje, postavljeno mu toga dana već po drugi put. "Kako ti se zove otac?" "Moj otac je poginuo u ratu kao partizan, a zvao se Mihajlo."
"Vidi, vidi, tata ti je bio partizan" blago će i tobože začuđeno upraviteljica. "Lijepo, lijepo! Šteta samo, što je poginuo. I ti si eto velik i hrabar dečko. A koliko ti je godina Nikola?" "Uskoro ću navršiti šest", kratko će i otresito dječak. "A da li bi nam znao reći kad si upravo rođen?"
"Devetnaestog prosinca, četrdeset i treće godine", glasio je dječakov odgovor. Upraviteljica je bila pomalo iznenađena pametnim, slobodnim i otresitim odgovorima ovog dječaka datim bez najmanjeg ustezanja. Takve odgovore nije prečesto slušala od slijepe djece toga uzrasta tek prispjele u dom. "A gdje si rođen, kako se zove tvoje selo", nastavi upraviteljica s ispitivanjem, glasom u kome kao da je uz blagost i strpljivost bilo i pomalo bojazni da će tolikim
pitanjima iznervirati dijete. "Ja sam rođen u Rajincima, a živim u Glogovici", odgovori međutim mališa, nadalje nimalo ne oklijevajući. "Gdje je to, koji je to kotar", obrati se upraviteljica tihim glasom Mileni. - u Slavoniji, županjski kotar. Mi smo u stvari Ličani, ali smo još prije rata doselili onamo. Mali je tamo rođen." "Pa dječak izgledom i ne odaje baš Slavonca", tiho će i kao za sebe upraviteljica. "Crnomanjast je i za svoje je godine neobično stasit. Pravo gorštačko dijete. U redu
Nikola, rekao si nam sve o sebi i to je lijepo. Ti si, kako vidim, pametan dečko. Nadam se da ćeš dobro učiti i da ćemo svi biti zadovoljni tobom. Vjerujem da će i tebi kod nas biti lijepo i da ćeš ovdje zaista naći svoj drugi dom. A sad će te drugarica Anđelka odvesti među ostalu djecu. Znaš, imat ćeš ovdje mnogo drugova." Predvođeni odgajateljicom Anđelkom Milena i njen sin napustiše upraviteljičin ured i uputiše se uza stepenice. Nizao se kat za katom goleme zgrade u koju bi se, činilo se Nikoli, moglo smjestiti cjelokupno stanovništvo njegove Glogovice.
Konačno izbiše na krovnu terasu. Ravni krov velike zgrade bio je ograđen otprilike metar i pol visokim zidom te tako pretvoren u prostor na kome su djeca mogla boraviti za lijepa vremena. I sad je čitav taj prostor odzvanjao dječjom grajom. Bilo je tu djece obaju spolova i svih uzrasta pa i već posve odraslih mladića i djevojaka. Svi su bili ili potpuno slijepi ili s neznatnim ostatkom vida. Djeca, tek prispjela u dom - stara uglavnom šest ili sedam godina - vrištala su i plakala dozivajući majke i očeve koji su ih napuštali i ostavljali ovdje, u tuđem svijetu, među stranim i nepoznatim ljudima. "Mama, nemoj me ostaviti, vodi me doma", zapomagao je sitan, plavokos dječak iz Hrvatskog Zagorja. "Ćaća, zašto si me privarija? Reka si da me neš ostavit, a ostavija si me. Zašto si to učinija, ćaća, jadan sam ti ka i jesam! Di si otiša ćaća", kukao je crnomanjast, vižljast dječak iz Dalmacije. Krupan, desetogodišnji Ličanin, dječak po čijem se izgledu moglo naslutiti da će se jednom najvjerojatnije, razviti u ljudinu kao od brijega odvaljenu rikao je poput mlada junca, dozivao sad oca, sad opet majku, molio ih da ga ne ostavljaju u ovoj "ludnici", preklinjao, psovao i grdio naizmjence. Bilo je i drugih jauka i doziva kojima su ova nesretna djeca - svako na svoj način i na svom narječju - izražavala svoju pregolemu bol i žalost što ih njihovi najdraži ostavljaju ovdje, u hladnom, bešćutnom, stranom
svijetu. Nikola je plakao bezglasno, a bolno i neutješno kao da je slutio da će ovome prvome, u njegovu životu slijediti mnogi, bolni rastanci. Tu na toj terasi postoja Milena još malo sa sinom, a najposlije ga grčevito zagrli te izljubivši mu od suza vlažne obraze reče tihim, slomljenim glasom: "Ja sad moram ići, a ti, Nikola, budi dobar i slušaj starije pa će mama,
kad god bude mogla, dolaziti da te vidi." Vlastite riječi zazvučaše joj neuvjerljivo, šuplje i prazno. Naglo se odvojivši, gotovo odgurnuvši uplakano dijete, mlada žena, i sama oblivena suzama, napusti terasu i brzim se koracima uputi niz stepenice, nastojeći što je moguće prije izaći iz te velike, sumorne zgrade. Uplakana i jedva svjesna svijeta oko sebe, nađe se uskoro na ulici. U isto vrijeme, u upraviteljičinu uredu na prvom katu, zapisano je u matičnu knjigu doma
da je toga dana, osamnaestog rujna tisuću devetsto četrdeset i devete godine, u Zavod za odgoj slijepe djece i omladine u Zagrebu, Nazorova pedeset i tri, stupio kao štićenik Nikola Vukanović, pokojnog Mihajla, rođen 19. 12. 1943. u Rajincima, kotar Županja. Štićenik je zaveden pod brojem 88.
 
 
Poglavlje 2.
 
 
Posljednji susret
 
Dok je koračala mirnom, tihom, gotovo posve pustom Nazorovom ulicom, Mileni se činilo da još uvijek čuje vrisku i zapomaganje nesretne djece, tek prispjele u dom i ostavljene na krovnoj terasi zgradurine. Slika njenog Nikole - kako uplakan, potresan bezglasnim jecajima - stoji naslonjen na zid terase, nije joj napuštala svijest. Malobrojni se prolaznici u čudu zgledahu na mladu ženu, što je brišući suze bijelom maramicom, odmicala niz ulicu brzim koracima kao
da nekamo i od nečega bježi. A i pobjegla bi Milena da je mogla. Rado bi pobjegla od svoje okrutne sudbine, od svoga mukotrpnog života i nije jednom u svome vijeku poželjela da jednom za svagda svemu učini kraj, da nasilno prekine ovo trpljenje i zlopaćenje zvano život. Ipak, uvijek je bilo nekoga kome je bila potrebna, uvijek je bilo nečega zbog čega je borba morala da se nastavlja, zbog čega je naprosto moralo da se živi. Bila je ona hrabra žena i znala je da dok god
živi čovjek mora trpjeti i patiti, no spoznaja da ni u boga pravde nema te da su neki ljudi kanda predodređeni za to da im patnja bude sudbina, a nesreća pratilja od rođenja do smrti, neizmjerno ju je boljelo. Vrlo je rano postala svjesna činjenice da i sama pripada nesretnijem dijelu čovječanstva, a njezin je dosadašnji život tu rano stečenu spoznaju bezbroj puta potkrijepio i potvrdio.
 
Prvi, najoštriji val bola zbog rastanka sa sinom poče postupno jenjavati, ustupajući mjesto tišoj, a postojanijoj, dubljoj i dugotrajnijoj tuzi što je uvijek znak da se ljudska duša, premda ne prestajući da pati, počinje ipak miriti sa sudbinom, prilagođavati se novonastalom stanju, oporavljati se i čvrsnuti. Sišavši na Britanski trg Milena pričeka tramvaj broj dva i odveze se na kolodvor. Raspitujući se na šalteru za informacije doznade da prvi vlak za Beograd polazi u jedanaest i trideset pa odluči da svrati u kolodvorski restoran, da nešto prezalogaji, a i susjeda Đorđa da sretne i da ga obavijesti da ne može s njim poći na velesajam, pošto joj za dva sata polazi vlak. Susjed ju je očekivao, sjedeći sam za stolom uz čašicu šljivovice. Pijuckao je i pušio. Spazivši mladu ženu čim je ušla u restoran, domahnu joj prijazno se osmjehujući.
Milena priđe stolu i smjestivši se na slobodnu stolicu nasuprot mladom čovjeku reče: "Ne mogu poći s tobom na velesajam Đoko. Imam vlak u pola dvanaest." "U redu Milena. Kako hoćeš.
Štono vele, svatko zna svoje. U svakom slučaju, dobro je, što nećeš morati dugo čekati. Šteta je doduše što nećeš moći razgledati velesajam, no možda je s druge strane za tebe ipak najbolje da se što prije vratiš kući. Uz svakodnevni posao, kćerkicu i muža nećeš imati previše vremena mučiti se i tugovati što si Nikolu ostavila u domu. To u stvari i ne bi smio biti nekakav razlog za tugovanje. Za dječaka je to najbolje rješenje. Postat će svoj čovjek, a to ti treba biti najvažnije. Znaš, čitavo jutro evo razmišljam o tebi i tvome sinu. Kao što i sama znaš Milena, nijesam ti neka bogzna kako pametna glava, no kako već rekoh, čovjek priprost i jedva pismen.
Nešto ću ti ipak kazati ko rođenoj sestri. Znaš, mislim nešto, ako je itko od te djece u stanju da izuči nekakav zanat ili školu, onda je to bez svake sumnje tvoj sin, jer je bistar i okretan.
Nikad neću zaboraviti, kako sam se iznenadio i začudio kad sam ono prošle godine, doputovavši po prvi put poslije rata iz Like k sestri u Glogovicu, vidio tvoga Nikolu kako se na ulici igra s djecom i sam, bez ičije pomoći šeta susjedstvom. "Hvala ti Đoko na utješnim riječima", reče mlada žena, a u glasu joj se osjećalo uzbuđenje. "Ne trebam ti pričati da sam utjehe i ohrabrenja željna ko ozebo sunca. I ja se nadam da će moj Nikola doći do svoga kruha i da neće ovisiti ni o kome. Makar to da nam bog da i ja ću mu biti zahvalna i smatrat ću se sretnom. Kao što znaš, Đoko, dva su mi dječaka ostala iza pokojnog Mihajla. Oni su mi bili jedina utjeha u mojoj neizrecivoj tuzi za pokojnim mužem. U njih sam polagala sva svoja nadanja. Imajući njih dvojicu pošlo mi je za rukom, ne samo pobijediti svoj bol i početi normalno živjeti, no čak da u sebi obnovim sposobnost da se radujem. Ne znam hoćeš li mi povjerovati, Đoko, no kunem ti se živijem bogom, nikad se ne bih ponovo udala da mi dječaci nijesu stradali, da mi je makar Nikola osta zdrav. Za tri će se nedjelje navršiti tri godine, kako mi obojica stradaše. Stevica pogibe, a Nikola izgubi očinji vid. Bog jedini zna koji je od mojih sirotana gore proša. Da nijesu stradali, možda bi se razvili u izuzetne ljude. Tko zna? Ovako, kako sad stvari stoje, bit ću sretna ako moj Nikola ikad stane čvrsto na vlastite noge i ako mi danas sjutra prosjak ne bude." Dok je govorila, mladoj je ženi podrhtavao glas i samo je s mukom uspijevala zadržati bujicu suza što je prijetila da potječe iz njenih umornih, tužnih očiju."
"Glavu gore Milena i ne dopusti da te slomi malodušnost i beznađe. Na kraju će možda ipak sve biti bolje nego što misliš."
 
Porazgovaraše još nekoliko minuta, mijenjajući teme i ne mogući ni na što da se usredotoče.
Najposlije Đorđe pozva konobara, plati svoju rakiju i pivo što ga je bila naručila Milena, ustade od stola i reče: "Ja bih sad da idem Milena! Želim ti sretan put i kako rekoh ne sekiraj se odveć. Dat će bog i sve će ispasti ljepše no što se nadaš. Znaš kako se veli. Ni đavo nije onako crn kakvim ga slikaju."
 
Rukovaše se srdačno i zaželješe jedno drugom sve najbolje. Odlučnim korakom mladi čovjek napusti kolodvorski restoran.
 
Milena nije ni slutila da Đorđa Smiljanića nikada više neće vidjeti. Otputovavši kao što znamo za Liku, mladi se čovjek nikad nije vratio u Glogovicu. Otprilike godinu dana poslije događaja koje opisujemo, pročulo se u selu da je nesretnik negdje u Lici zbog nečeg uhapšen, osuđen i zatvoren te da je u zatvoru umro. Kako da u zatvoru završi mladić koga su svi koji su ga poznavali smatrali iskrenim i poštenim, kako, zašto i od čega da umre onako mlad i snažan čovjek, nitko nije umio objasniti. Govorilo se o nekakvoj bandi lopova s kojom se navodno bio spetljao, spominjao ponetko informbirovce i druge protivnike nove države s kojima da je bio povezan, no pravu istinu nitko nije znao. Neki su seljaci govorili među sobom tihim, prigušenim glasom da su Đorđa u zatvoru pretukli na smrt. Drugi su opet pričali da se u ćeliji objesio.
Ukratko, o Đorđevu hapšenju, suđenju, kažnjavanju kao i o njegovoj neočekivanoj i neobjašnjivoj smrti nagađalo se svašta, pouzdano se nije znalo ništa.
 
Uz loše pivo i nekoliko zalogaja na silu progutana kruha i hladne piletine što je za put od kuće ponijela, Milena dočeka i vlak. Smjestila se kraj prozora u odjeljku vagona drugog razreda i kratko vrijeme nakon polaska, pošto se bez uspjeha pokušala zabaviti gledanjem kroz prozor i promatranjem nezanimljiva krajolika, utonula je u duboko razmišljanje. I kao što se ponekad dešava ljudima čiji su živci dugo vremena bili prenapeti, u njenoj svijesti kao na filmskoj vrpci, poče se odvijati čitav njen dosadašnji, zlosretni, mukotrpni život.
 
 
 
Poglavlje 3.
 
                                                              
Osamljen usred mnoštva!
 
Nakon što je mati otišla i napustila ga, mali se Nikola osjeti od sviju i zauvijek ostavljenim i zaboravljenim. Osjećao se osamljenijim no ikada u životu, premda je svuda oko njega, na krovnoj terasi ove kućerine, grajalo, bučalo, pjevalo, smijalo se, plakalo i zapomagalo. Mnoštvo se djece ovdje zabavljalo i činilo se da im je sasvim dobro te da čak uživaju u igri i pjesmi.
Samo su novopristigli mališani svojim kukanjem i zapomaganjem kvarili dojam mjesta koje bi se gotovo gotovo moglo nazvati dječjim rajem. Nikola je bio navikao na samoću, jer ga je mati često ostavljala samoga kod kuće kad je morala ići na njivu. Sjećao se dugih, ljetnih dana što ih je proveo kod kuće sam, sa svojim omiljenim mačkom Suljom, koga mu je poklonio susjed čika Hasan Demirlić. Susjed mu je poklonio toga mačka jednom kad je mališan, ne znajući što da radi i čime da se zabavi u svojoj kući ili dvorištu, odlutao u jednu od svojih nerijetkih, gotovo uobičajenih šetnji po susjedstvu i ne znajući ni sam zašto, ušao u Demirlića dvorište. "Što ti tražiš ovdje junačino," upitao ga je čika Hasan, zvučnim, dubokim, a neobično blagim i toplim glasom."
"Došao sam malo pogledati što se ovdje radi", Zbunjeno i nesigurno odgovori dječak, ne želeći priznati da se u stvari preračunao te da je, umjesto u dvorište svoga prijatelja Branka, zabunom ušao u avliju susjeda Hasana. "Vidi ti mangupa bistar li je", uzviknu susjed smijući se glasnim, dobroćudnim smijehom. "Došao je veli pogledati što se ovdje radi. Kako se samo brzo snašao."
Susjed je pretpostavljao da je dječak zalutao, no ne hoteći mu staviti do znanja da mu je poznata ova njegova tajna pretvarao se da vjeruje, kako je Nikola došao upravo njemu da ga posjeti i da vidi što se događa u njegovu dvorištu. E pa kad je tako, kad si već došao da nas obiđeš, valja da postanemo pravi i dobri prijatelji. Važi li?" "Važi, protisnu dječak. Evo ruke", reče susjed te čvrstom, širokom, na lopatu nalik šakom snažno prodrma dječakovu ručicu.
Nikola malo posjedi na klupi kraj susjeda, a zatim se diže rekavši kako bi on sad ipak morao poći kući. Susjed ga potapša po ramenu i upita: "Hoćeš li moći sam?" "Hoću", odgovori dječak. "Ma jašta ćeš nego moći. Što i ja pitam! Ta junačina si ti. Nego zato što smo danas postali tako dobri prijatelji, želim ti dati nešto za uspomenu. Voliš li mačka?" "Volim", stidljivo će mališan. "Šemsa, uhvati onog malog, crnog mačka." Djevojčica od nekih sedam ili osam godina otrča nekamo i začas se vrati noseći u rukama poodraslog mačića. Čikka Hasan uze životinjicu iz ruku djevojčice i dade je Nikoli. "Evo ti! Mačak se zove Suljo. Ti mu možeš i promijeniti ime ako ti se ovo njegovo sadanje ne sviđa. Ime nije važno. Postupaj s njim lijepo i on će ti biti dobar drugar. Životinje osjete tko ih voli i uzvraćaju ljubav. Nikola se vratio kući, donijevši u naručju malog mačka. Volio je životinje, a posebno mačke. Bila mu je draga njihova umiljata priroda, želja da se maze oko onoga tko s njima lijepo postupa, kao da su zaista, kako reče čika Hasan, osjećale tko ih voli. Volio je nježan dodir njihova meka krzna, a njihovo ga je predenje smirivalo i opuštalo. U kući su već imali jednu mačku i zvali su je Canom, no Nikola bi volio da ih ima mnogo. Znao je da se mati neće ljutiti što je donio Sulju iz susjedstva. Mnoge
su trenutke dječak i mačak proveli zajedno, dok su mati i očuh mukotrpno radili na njivi, mačak bi sve vrijeme bio s njime, a kad bi mati došla kući, Suljo bi odlutao - sluteći kanda - da mališan sada može i bez njega. Tih se dugih dana, provedenih u društvu svoga mačka, dječak nipošto nije osjećao usamljenim. Sada naprotiv, ovdje, na ovoj terasi, usred ovolikog mnoštva i ovolike graje, osjetio se usamljenijim no ikada. Svuda je oko njega vladala živost i kretanje. Neka su djeca razgovarala, druga su opet pjevala nekakve besmislene pjesmice koje Nikola još nikada ne bijaše čuo. "Imali smo dvorac, imali smo dvorac", pjevala je grupa djece, vrteći se u krug. "Ide majka s kolodvora", pjevušilo je neko dijete u drugoj grupi. Sve je to Nikoli bilo čudno, nerazumljivo i besmisleno. Sjedio je na niskoj, dugačkoj, drvenoj klupi, postavljenoj uza zid terase i s vremena bi na vrijeme briznuo u neobuzdan plač. Jedan ga je ženski glas, istovremeno blag i strog, pokušavao tješiti. "Hajde, ne budi kmezav! Toliki dečko pa plačeš! Kako te nije sram! Hajde u kolo s drugom djecom." "Neću u kolo! Žedan sam", propenta zbunjeno mališan. I zaista, bio je strahovito žedan. "Ah žedan si? Sad ćemo to odmah srediti", reče žena u čijem glasu dječak najzad prepozna glas one iste odgajateljice koja se njemu i njegovoj majci predstavila kao drugarica Anđelka. "Zdenka, Zdenka, pozva odgajateljica energično. "Molim drugarice Anđelka", odazva se na poziv visok, nježan glas neke djevojčice. "Ovo je Nikola", reče odgajateljica, nakon što je povela dječaka par koraka i stavila njegovu ruku u ruku poodrasle djevojčice od nekih četrnaest godina koju bijaše oslovila imenom Zdenka. "Nikola je novi u domu i još se ne snalazi. Žedan je. Povedi ga da se napije vode." Djevojčica povede Nikolu sigurnim korakom.
Ruka joj je bila topla, glatka i meka i dječak još nikad u svome životu nije u svojoj ruci osjetio tako meku, nježnu, glatku ruku. "Koliko ti je godina, upita djevojčica dok su se, izašavši s terase, uputili nekamo niz stepenice. "Uskoro će mi biti šest", odgovori dječak. "Ah ti si još tako mali", reče djevojčica. Nikoli zapravo nije bilo jasno što se nje tiče da li je on još mali ili već veliki, što su mu odrasli također nerijetko ponavljali. Ljutila ga je ova djevojčica i da mu nije bila potrebna, da nije pošla s njim pokazati mu gdje ima vode kojom je valjalo utažiti žeđ, Nikola bi najradije bio otišao od nje. "Sad ćemo! Još malo i eto nas", reče djevojčica. Glas joj je bio visok, cvrkutav, neobično prijatan za uho. Uđoše u nekakvu hladovitu prostoriju, u kojoj je čudno mirisalo, a čiji je pod, činilo se dječaku, kanda bio napravljen od glatke opeke, sličan podu
na verandi njegove kuće u Glogovici. "Pričekaj časak", reče Zdenka, pusti Nikolinu ruku i udaljivši se par koraka, uđe u nekakvu drugu prostoriju, što dječak osjeti po šumu vrata koja djevojčica bijaše za sobom pritvorila, ne potrudivši se da ih posve zatvori. Nikola začu ono poznato, lako šuštanje, kao kad neko svlači ili oblači komad odjeće. Djevojčica se šumno i šištavo pomokri, pusti glasan, otegnut vjetar, a zatim se začu pljusak vode kao da je netko negdje ispraznio čitavu kantu. Zdenka izađe, priđe nečemu što je nalikovalo dugačkom koritu, znatno podignutom od zemlje i pričvršćenom na zid. "Hajde, dođi ovamo", pozva djevojčica. Iz prostorije u kojoj je ona do malo prije boravila još je uvijek dopirao šum vode što je još više snažilo dječakovu žeđ. "Bože, kolika vodurina, a ja crkavam od žeđi", pomisli Nikola. Zdenka uze dječaka za ruku, privuče ga onome visokom, dugačkom, željeznom koritu, pročeprka nešto
negdje na zidu iznad korita i voda poteče snažnim mlazom. Ona smoči ruke i udaljavajući se korak dva od korita reče: "Evo ti vode! Napij se iz ruke!" Dječaku bi svega dosta. U njemu sve uskipje od bijesa. On ovdje crkava od žeđi, a ova mu se glupa djevojčica, eto još i ruga. Napij se iz ruke veli. Voda je izazivački šištala njemu pred nosom, a on, koji do tada nikada nije čuo ni riječi o vodovodu te je tažio žeđ tako što bi lončićem ili čašom zahvatio vodu iz velike kante,
koju u njegovu kraju nazivaju amperom, on nije sada bio u stanju napiti se i ugasiti žeđ što ga je neizmjerno mučila. Činilo mu se, da je za sve kriva ova glupa i okrutna djevojčica koja mu se, umjesto da mu pokaže kantu i lončić, čašu ili šalicu, tako bezočno ruga. Napij se iz ruke kaže.
Tko je još ikada čuo da se voda pije iz ruke. E, pa čut će ona što on o njoj misli. "Znaš što Zdenka? Tako se zoveš je li?" "Da", odgovori djevojčica. "Ti si jedna glupača." "Gle molim te! A zašto sam glupača, ako smijem pitati". "Pij ti vodu iz ruke, a ja pijem iz lončića, šalice ili čaše. Tako da znaš. Malo prije si prolila čitavu kantu vode, a sad meni govoriš da treba rukom vatati vodu što pada u ovo korito." "O čemu ti govoriš", zaprepašteno će djevojčica. "Kad sam to i što
učinila?" "Prolila si kantu vode malo prije dok si pišala, eto kad! Misliš li da nisam čuo?"
"Ti si jedan bezobraznik, eto što si", reče mala, ne naglasivši riječ bezobraznik na drugom slogu kako bi to Nikola učinio, već na pretposljednjem, kako dječak još nikada nije čuo da se ta riječ izgovara. "Bježi od mene bleso jedna", reče mališan bijesno. "Da znaš i hoću", odbrusi Zdenka te izletje iz prostorije, doviknuvši još: "Kad se napiješ, zatvori pipu!" "Što li mu je sad to? Nikad neću uspjeti razumijeti ovaj njihov prokleti govor", pomisli dječak. Curičini koraci zamakoše
uza stepenice, a Nikola ostade sam, mučen poput Tantala žeđu kraj vode što mu je pred nosom šištala i pljuštala. Neko je vrijeme bespomoćno stajao razmišljajući o tome kako bi bilo divno kad bi taj osvježavajući, hladni mlaz vode mogao i znao nekako usmjeriti k svojim žednim ustima. Pokušao je pod mlazom vode smočiti prste pa ih zatim lizati, no to mu nije ublažilo žeđ. "Što li ono reče ona blesa da uradim, kako ono reče, ah da! Zatvori pipu! Što li mu je to za ime svijeta pipa, gdje, u što i kako da je zatvorim? Kod nas tako tepaju malim pilićima, ali Zdenka zacijelo nije mislila na piliće kojih najposlije ovdje ni nema. Na što li je samo mislila?
Mora biti da je mislila na nešto u vezi s ovom vodom što ovako šašavo juri, a nitko je se pametan ne može napiti. Uostalom baš me briga. Odoh ja sad gore, a oni koji znaju natjerati ovu vodu da ovako uzalud juri, znat će je valjda i zaustaviti, pa neka to sami i učine. Jebala ih ova voda, te ih jebala!" Mališan lako nađe otvorena vrata, izađe iz prostorije i uputi se, spočetka nesigurnim, a zatim sve sigurnijim korakom u smjeru iz koga bijaše došao s onom čudnom djevojčicom. Naiđe na stepenice i počne se uspinjati. Po graji djece lako nađe ulaz na terasu.
"No vidiš kako si ti spretan dječak, kako si se lijepo uspio sam vratiti iz kupaonice ovamo na terasu", reče odgajateljica Anđelka. "Jesi li se napio vode?" "Sad mi se zar i vi sprdate", ratoborno će dječak. "Ali ne zaboga, ta zašto bih", začudi se odgajateljica. "Lijepo te pitam, jesi li se napio vode. Zdenka mi reče, da si ostao piti vodu i da si joj rekao da ćeš se vratiti sam." "Zdenka je jedna glupača", nabusito će Nikola. Niz obraze mu potekoše suze koje je dotad s mukom
susprezao. "Ona veli da se voda pije iz ruke, a ja vam kažem da se voda pije iz lončića, čaše ili šalice." "E da, stvarno smo glupače", promrsi odgajateljica za sebe. "Ništa ti ne brini", nastavi, obraćajući se dječaku. "Sad ćemo donijeti čašu. Dunja, Dunja", pozva ona opet jednu djevojčicu. Dunja, koja bijaše otprilike istih godina kao i Zdenka, s kanda još ljepšim i cvrkutavijim glasom, u tren dotrča, a odgajateljica joj reče, neka bude dobra i donese čašu vode za ovog dečka. Dunja, o kojoj je Nikola kasnije doznao da potpuno vidi te da je upraviteljičina kćerka, otrča nekamo i vrati se za nekoliko minuta, noseći veliku, limenu šalicu punu svježe vode. Dječak ispi gotovo svu vodu i bi mu mnogo lakše.
   Sjedeći tako sam na klupi, Nikola je razmišljao o tome kako da ode odavde i da se domogne kuće. Pošto je cijelo putovanje od Vinkovaca do Zagreba prespavao, on nije imao točnu predodžbu o tome, koliko je zapravo daleko njegova Glogovica pa mu se na trenutke činilo da bi bilo dovoljno da ga netko povede samo komad puta, a da bi on već lako našao svoju kuću. Razmislivši bolje, ipak je uvidio da ovo mjesto, gdje se sada nalazio, mora da je znatno udaljenije od njegova sela, no što je to njemu na trenutke izgledalo. Ta na kratke se udaljenosti ne putuje vlakom, a on i mati, promijenili su čak dva vlaka, putujući ovamo. Dječak se kao kroz maglu sjećao duga putovanja iz Glogovice u Sarajevo, kamo ga je mati vodila radi liječenja. Ovo mjesto, ovaj Zagreb, mora da je od Glogovice isto tako daleko kao i Sarajevo, a možda još i dalje. Ne, odavde se ne može pobjeći. Ta se tužna istina postupno a nezaustavljivo oblikovala u svijesti ovoga inteligentnog mališana, postajući sve izvjesnija, neumitnija i surovija. Pa i kad bi mu uspjelo pobjeći odavde, kad bi mu na neki čudesan način pošlo za rukom domoći se kuće, ne bi li ga mati sama ponovo vratila u dom. Ta zar ga nije ona sama bez ičije prinude i dovela ovamo. Dječaku padoše na um sve one čudne, sažaljive i bolećive primjedbe što
ih je ponekad slušao kako ih seoske žene upućuju njegovoj majci. Nikola obično nije poklanjao previše pozornosti tim njemu neshvatljivim kukanjima i prenemaganjima punim sažaljenja, premda je nepogrešivo osjećao da se sva ta naklapanja i dobacivanja seoskih nadžakbaba odnose na njega i da im je on uzrok. "Jadna si ti moja Milena s tim djetetom", trabunjale bi seoske jezičare, ne obraćajući uopće pozornost na prisutnost dječaka o kome su upravo govorile, a koji je, premda mali, sve slušao, upijao i pamtio. "Jadna si ti, a jadno je i to dijete. Bolje bi bilo da ga nema." Mati se doduše uvijek protivila takvim izjavama svojih susjeda i drugih seoskih žena, neizostavno privijajući dječaka uza se kao da se bojala da bi joj ga neka zla sila, u uvjerenju da je on za nju samo beskorisni teret i da bi bolje bilo da ga nema, mogla otrgnuti iz naručja i odnijeti u nepovrat. Nije li mati najposlije ipak promijenila mišljenje? Nije li i sama odjednom počela vjerovati kako bi ipak bolje bilo da njega na ovome svijetu nema, pitao se zabrinuto dječak.
Nikako mu nije uspijevalo dokučiti zašto bi on nekome smetao, zašto bi on nekome predstavljao beskorisan teret i zašto bi baš njegova mati željela riješiti ga se. Ta on nije ništa gori od Dragana, Branka, Đure, Miće ili bilo koga drugog od glogovičke djece. Nikad nije čuo da bi netko majkama njegovih malih glogovičkih drugova rekao da su njihova djeca jadna, da su jadne i one zajedno sa tom svojom djecom te da bi bilo bolje da te njihove djece i nema.
Zašto su to seljani, a u prvom redu seoske žene, govorile samo i isključivo njegovoj materi? Znao je da ne vidi. svi su o tome govorili, pa mu je to moralo biti poznato, premda mu nije bilo posve jasno što to u stvari znači. U svojoj mašti on nije vidio nikakve razlike između sebe i druge glogovičke djece. Ono listopadsko prijepodne, ono posljednje prijepodne njegova pripadanja onome istome svijetu kome su pripadala i druga seoska djeca, svijetu u kome ni njegovoj materi, baš kao ni majkama njegovih drugova, nitko ni po koju cijenu ne bi rekao kako bi bilo najbolje da njega, njezina sina Nikole uopće i nema, ono prijepodne miholjskog ljeta kad mališanu ne bijahu ni pune tri godine, davno je davno prošlo i dječakovo sjećanje na njega, bilo je maglovito i nejasno. To je sjećanje ličilo na nekakav mutni, košmarni, daleki i magloviti san o nekom drugom, toplijem, uzbudljivijem, življem i zanimljivijem svijetu u kome se s njim igrao
neki dječak, mnogo veći i jači od njega. Bio je to njegov brat. Znao je to iz pričanja, a znao je i to da je toga dana eksplodirala nekakva bomba koja mu je ubila brata, a njega zauvijek lišila vida. Sve je on to znao prije svega zato jer se o tome u selu, a i u njegovoj kući često govorilo, pa mališan nije mogao točno razdvojiti vlastito sjećanje od onoga što je znao samo po čuvenju. Ne, on nije opažao nikakvu bitnu razliku između sebe i druge djece, a nije je po svemu
sudeći opažala ni njegova mati. Pa ona je njega voljela, baš kao što su i drugu djecu voljele njihove majke. Znao je da ne vidi. Toliko je o tome slušao od susjeda, od rođaka, od djece na ulici. Ponekad bi se netko od njegovih trenutnih drugova u igri s njim zbog nečega zakačio te bi mu se počeo rugati, govoreći: "Ti si Nikola ćorav. Ti ne vidiš. Ćoro, ćoro!" Nikola bi se tada zaletio za dječakom i nerijetko bi se desilo da ga i uhvati, pošto ovaj ne bi bio dovoljno oprezan.
Tako uhvaćenog nesretnika razljućeni bi i uvrijeđeni dječak jednom rukom čvrsto držao, a drugom ga nemilosrdno udarao. Najposlije bi nevoljni seoski mangupčić otišao kući plačući. Kadšto bi upravo poslije takvih okršaja došlo do uspostavljanja neobično snažnog prijateljstva između Nikole i dječaka s kojim se bio sukobio. Nije shvaćao zašto bi nekome smetalo što on ne vidi ako to već njemu samome ne smeta. Čudilo bi ga i zbunjivalo kad bi čuo od susjeda pa i
od svoje matere kako o njemu govore kao o nekome tko nije zdrav. "E moja Milena da ti je barem Nikola zdrav", govorile su susjede. "Da je moj Nikola zdrav", znala bi često kazati i sama mati. Nije razumio taj govor, nije u njemu nalazio nikakva smisla. Činilo mu se dapače da upravo svi ti ljudi od kojih je slušao taj besmisleni govor nisu posve zdravi. Kako su mogli smatrati bolesnim njega koga ništa nije boljelo i koji se osjećao savršeno zdravim i jakim. Žalostilo ga je što je katkad među sve te nerazumne ljude morao svrstati čak i majku. Znao je on i to kako izgleda kad je čovjek bolestan, stvarno bolestan. Desilo mu se nekoliko puta da pokvari želudac pa je tada povraćao, trpio bolove i mučninu i nimalo ga ne bi smetalo da je netko tada rekao da on, Nikola, nije zdrav, da je čak jadan i nesretan. Sjećao se, jednom ga je boljelo uho i tada se osjećao zaista jadnim i nesretnim. Zapomagao je i urlao od bola, duboko vjerujući, kako
nikome na svijetu nije tako teško kao što je teško upravo njemu. Seljani, a naročito seoske žene, govorile su međutim o nekakvoj njegovoj bolesti bez ikakve stvarne veze s njim i s njegovim osjećajima. Slušao je takve besmislice i tada kad se osjećao da ne može biti bolje. Mnogo kasnije on će se pitati, nailazeći na predrasude i boreći se protivu njih. Ako s nekim ljudskim bićem i nije sa stajališta drugih ljudi, sve sasvim u redu, ako i nije u svemu baš posve kao i drugi, zašto ga odmah bližnji smatraju jadnim i nesretnim, ne vodeći nimalo računa o tome što dotično ljudsko biće misli i kako se osjeća. U svome će kasnijem životu ovaj inteligentni dječak shvatiti ono što nije mogao razumjeti sada kao šestogodišnjak. Spoznat će naime da je svijet skrojen po mjeri prosječnih jedinki te da životinje, pa čak i ljudi, koji i nisu ništa drugo doli najrazvijeniji predstavnici životinjskog svijeta, na neki način poprijeko i s sumnjom gledaju na svakog onoga tko se po bilo čemu razlikuje od čopora, tko izlazi iz soja. Jedinka koja se razlikuje od pripadnika svoje vrste, ma koliko se pokušavala uklopiti u masu istovrsnika, jedva da može računati da će u tome ikad potpuno uspjeti. Da li je moguće da je njegova mati željela da ga se riješi te ga je zato dovela ovamo? Govorila je nešto o školi. Pa zar on zaista mora otići tako daleko od svoje kuće i svoga sela samo zato da bi išao u školu? Poznavao je on na desetine djece u Glogovici koja su išla u školu, a nisu morala odlaziti od kuće i napustiti svoje selo. Neku je od te djece čak vrlo dobro poznavao. Ona su mu pokazivala svoje školske torbe, pločice i pisaljke, govoreći mu da na pločicama nešto piše. On nije ništa primjećivao. Za njega su te njihove pločice, ispisane navodno slovima i brojevima, bile obični, glatki, a hladni i
nijemi predmeti koji mu ništa nisu kazivali. Možda je u tome cijela stvar. Možda ipak treba vidjeti da bi se primijetilo što piše na tim pločicama. Možda je sve ovo što se s njim desilo posljednjih dana ipak u uskoj vezi s njegovom sljepoćom kako je to iz materina razgovora s drugim ljudima mogao naslutiti. Možda baš zato što ne može ništa primijetiti na ispisanoj pločici, on i mora poći u nekakvu drugu i drugačiju školu, a ne može pohađati seosku školu u Glogovici kao ostala djeca. Ne, djeca mu nisu lagala da na pločicama nešto piše. Bilo je među onima što su mu pokazivali ispisane pločice i takvih prijatelja koji ga jamačno ni za što na svijetu ne bi varali. I sve ono što je po selu slušao o sebi, sve primjedbe koje su se njega ticale nisu po svoj prilici bile nekakvo besmisleno trabunjanje kako se to njemu najčešće činilo. On se ipak razlikuje od druge djece, mnogo se razlikuje. A kad će i kako i on poći u školu? Da li će i on
imati pločicu i pisaljku? Da li će ih nositi u lijepoj, novoj školskoj torbi? Tko će mu kupiti sve to, sad kad je mati, čvrsto je vjerovao, zauvijek otišla i napustila ga. Istina, ona je rekla da ne odlazi zauvijek, da će ga obilaziti pa da će ga ponekad čak i kući odvesti. Ona je to govorila samo da ga utješi, zna on to dobro. Tko će mu dakle kupiti sve što mu je potrebno za školu? Ali što će njemu zaboga pločica? Pa on ionako ne može primijetiti što na njoj piše. Nikad to nije mogao. Kako bi to za ime svijeta on sad odjedared trebalo moći vidjeti što piše na njegovoj pločici, a nije mogao ništa razaznati na pločicama druge djece. Sve su ga ove misli mučile i rastrzale i on nije mogao naći odgovor na pitanja što su mu se nametala, zaokupljajući ga, mučeći i zbunjujući. Nikada otkad zna za sebe nije on ovako dugo i duboko, a uzaludno razmišljao, nikad ga nisu mučila tolika pitanja na koja mislio je nitko mu nije mogao dati vjerodostojan odgovor. Bilo mu je neizrecivo teško i njegova izmučena duša nikako nije mogla oduprijeti se naletima razdirućeg bola i on je uvijek
iznova nalazio olakšanje u rasterećujućem plaču.
 
 
 
Poglavlje 4.
 
 
Prijatelji!
 
Sjedeći sam na drvenoj klupi kraj zida terase, Nikola je čas zapadao u grčevit plač, čas se opet na tren smirivao. Nitko se oko njega nije odveć trudio, nitko nije suviše nastojao da ga tješi premda mu je odgajateljica Anđelka s vremena na vrijeme uputila po koju blagu, utješnu, ohrabrujuću i umirujuću riječ. Ma kako potresan bio bol ove djece što su se istrgnuta po prvi put u životu iz majčina krila voljom zle sudbine odjednom obrela u stranom svijetu i među nepoznatim ljudima, za domsko je osoblje to već postala sasvim obična pojava pa se odgajateljice nisu previše uzbuđivale zbog dječjih izljeva tuge i bola. One su znale da će vrijeme učiniti da se ova mlada bića, potpuno priviknu na novu sredinu i novi način života te da je posve normalno da sada tuguju za svojim najmilijima. Nikoli je tu, među ovim tuđim ljudima, sve bilo strano i odbojno.
Govor, kojim se oko njega govorilo, pjesme što su ih djeca pjevala, igre kojima su se zabavljala. Sve ga je to zbunjivalo i bilo mu tuđe. Više od svega bio mu je ipak stran ovdašnji govor. Neke riječi nije uopće razumio, dok su mu druge bile doduše poznate, jer ih je i ranije slušao, pa ih čak i sam upotrebljavao, no ovdje ih je gotovo svatko izgovarao nekako drugačije, s nekim čudnim naglaskom, zbog čega je mališanu uspijevalo razumjeti taj govor uglavnom po smislu.
Bila je u njegovom selu jedna obitelj kolonista, doseljena odmah poslije rata odnekud iz Zagorja. Dolčanovima, toj zagorskoj obitelji, bila je kao i mnogim drugim doseljenicima od strane države dodijeljena jedna od njemačkih kuća čiji su vlasnici, Vagnerovi, poput većine glogovičkih Nijemaca, krajem rata zajedno s njemačkom vojskom napustili zemlju. Susjeda Dolčanka često je dolazila da od Nikoline majke posudi ovo ili ono i tada je dječak s čuđenjem slušao nejasan, čudan i mek govor koji se toliko razlikovao od njihovog i koji je čak i njegova mati s mukom i uglavnom po smislu razumjela. Govor ovih Zagrepčana učinio se dječaku vrlo sličnim govoru susjede Dolčanke, premda bijaše ipak nešto razumljiviji.
"Josipa, dovedi molim te toga dječaka ovamo", prenu Nikolu iz razmišljanja glas odgajateljice Anđelke. "Ovdje imamo još jednog takvog plačka pa neka se upoznaju i sprijatelje. Netko sjede ili točnije rečeno bi posjednut na klupu pokraj Nikole, no ovaj na to ne obrati pažnju. Odjednom osjeti nečiju ruku na svome ramenu. Dječački glas ga upita: "Koji si ti? Kako se zoveš?" "Nikola Vukanović", odgovori naš junak. "A ti?" "Ja sam Stanko Trifunović", kratko će pridošlica. U glasu, u načinu govora i u naglasku ovog novog dječaka Nikola odmah osjeti nešto blisko i poznato. Naglasak mu je bio sličan onome djece ličkih doseljenika u Glogovici, govor mu bijaše tvrd i otresit, sve riječi Nikoli poznate i razumljive. Ni traga od ovoga čudnog zagrebačkog govora koji već od jutros neprestano sluša. "Odakle si", upita Nikola svoga novog druga. "Iz Dugopolja", odgovori dječak. "A oklen si ti?" "Iz Glogovice." Dalje se o tome nisu raspitivali kao da na ovome svijetu nema ništa prirodnije od toga da mali, nepunih šest godina stari Nikola Vukanović iz Glogovice zna gdje se nalazi Dugopolje te da njegov vršnjak, Stanko Trifunović iz Dugopolja, zna gdje je Glogovica. Govor kojim su se oba dječaka služila bijaše sličan i obojici razumljiv i blizak, pa im se činilo, da i njihova, odavde daleka sela moraju biti negdje
blizu jedno drugome, da njih dvojica moraju biti zemljaci, a možda i susjedi. Tu sličnost i bliskost njihova govora koju su oba dječaka zapazila Stanko prvi pomenu. "Znaš Nikola", reče on, "Ti jedini ođe divaniš ko čeljade. Ja ti ovaj svijet ođe ništa ne razumijem." "Ni ja ne razumijem baš sve što kažu Stanko", odgovori Nikola. "E vala Nikola, da samo znaš koliko si mi drag što mogu s tobom vako lijepo da se napričam. E ma drag si mi ko moj brat Jovica." "I meni je drago što si ti došao ovamo. A je li ti žao kuće?" "Ih, još pitaš! Jašta je bolan, jašta mi je nego žao", odvrati Stanko i oba dječaka zaplakaše.
   "Ručak, hajdemo, svi na ručak", razliježe se terasom prodoran, zapovjednički glas neke od odgajateljica. Djeca u tren bijahu postrojena u kolonu dva po dva. Oni što su već dulje vremena bili u domu i znali red i običaj postrojiše se sami, a ostale, novopridošle, uguraše u stroj odgajateljice. Stanka i Nikolu digoše nečije ruke s klupe i oni se nađoše u koloni s ostalom djecom. Pošto su napustili terasu, dugo su silazili niz stepenice. Najposlije se nađoše u nekakvoj velikoj sobetini i nečije ih ruke blago, ali ipak energično i odlučno, na način koji ne trpi pogovora, posadiše za stol. U to se javi, Nikoli već dobro poznati glas odgajateljice Anđelke: "Evo ti Nikola tanjur, evo ti žlica, sad odmah dobiš juhicu." Dječaku bijaše dosta. Poslije one nevolje s vodom, poslije onih, zakučastih riječi, kao što je pipa i kao što je tvrdnja da je vodu moguće piti iz ruke poslije sve muke, s onom, šašavom djevojčicom Zdenkom, ovo sad, s nekakvim žicama i juhicama, bilo mu
je zaista previše. Dođe mu da svojom malenom i nejakom, dječjom šakom energično lupi o stol pa da na taj način izrazi sav protest i sav bol zbog svega što se s njime događa u posljednje vrijeme. Ljutilo ga je što su ove odgajateljice, pa i njegova rođena mati prije njih, postupale s njim kao s nekakvim predmetom, prenoseći ga s mjesta na mjesto, ne pitajući ga za mišljenje, pa mu se poslije svega ovaj svijet ovdje, uvijek iznova obraća nekakvim stranim, njemu nerazumljivim
riječima. On gorko zaplaka. "Ne treba mi žica i neću nikakvu juhu! Idite do đavola vi i vaš prokleti govor", vrištao je mališan. "Maknite se Anđelka", začu se iznenada dubok, a tih i prijatan, ženski glas. "Vi očito ne umijete govoriti s ovim dječakom. Odakle je mališa?" "Ne znam. Odnekud iz Slavonije mislim." "No, ja sam iz Banata. Ja znam kako s njime valja govoriti. Hajde Nikola, tako se zoveš je li? Hajde sad budi dobar i sjedi. Evo, tu ti je tanjir, ovdje ti je kašika, a evo stiže i supica. Pojedi najprije malo supice pa ćeš dobiti krompir i meso. Nikolu zapljusnu val topline i bi mu kao da se preporodio. Glas ove žene bijaše tako prijatan i umirujući da se dječaku činilo da sluša glas svoje matere kako mu tepa, kako ga tješi i nagovara ga da pojede nešto, jer cijeli dan bijaše proveo u igri, ništa ne okusivši. Poslušno uze žlicu iz
ruke ove dobre žene i poče halapljivo srkati ukusnu, toplu juhu. "Tko ste vi", upita Nikola ženu što se s njim tako uspješno sporazumjela. "Ja sam sestra Kristina", odgovori žena. Ako tebi i tvome drugaru bude bilo što potrebno, slobodno me potražite. Znaš, ja se ovdje brinem o djeci koja se razbole ili povrijede." Poslije juhe donesoše glavno jelo koje se sastojalo od krumpira, mesa i salate od cikle. "Voliš li cveklu", upita sestra Kristina. "Ne volim. Dajte je Stanku."
Stanko je volio ciklu pa je sa zadovoljstvom pojeo i Nikolinu porciju. Poslije ručka odgajateljice odvedoše djecu u spavaonice na popodnevni odmor. U nekakvoj sobetini, gdje bijaše više od dvadeset kreveta, trebala su sasvim mala djeca, uglavnom šestogodišnjaci smješteni po dvojica u jednom krevetu, odspavati poslije ručka sat ili dva. Zauzeto je bilo samo nekoliko kreveta, jer starija djeca nisu morala spavati poslije podne. Nikolu i Stanka smjestiše u jedan visoki, široki, željezni krevet s kotačićima. Ostali su kreveti bili isti i na svaku od zauzetih postelja bila su, kako rekosmo, smještena po dva mališana. Na susjednom krevetu, odmah do onoga na kome su ležali Stanko i Nikola, bila su smještena dva dječaka: jedan iz Međimurja, a drugi iz Zagorja. Pošto odgajateljice, smjestivši djecu u postelje, napustiše sobu i za sobom zatvoriše vrata, mališani kojima se očito nije spavalo nastaviše razgovarati svaki sa svojim posteljnim drugom. Mali Zagorac i mali Međimurac bijahu osobito glasni. Razgovarali su o nečemu na svome, Stanku i Nikoli posve nerazumljivome narječju, a naši su junaci spočetka uglavnom šutjeli i slušali taj zbunjujući govor. "Slušaj Nikola", odjednom će Stanko. "Zašto ovi ođe ne divane ki čeljad?" "Ne znam. Ne umiju valjda što li." "Jok vala, kakvi ne umiju. Neće bolan neće! Nego Nikola brate rođeni, razumiješ li ti iđe išta od ovoga što ovi ođe divane?"
"Ne razumijem." "Ni ja vala. Možda oni ovo nama i mater suju. Ajmo mi nji tući!" i Stanko, koji bijaše krupan dječak, čak malo viši, premda i nešto mršaviji od Nikole, i ne pričekavši prijateljev odgovor na svoj prijedlog, prebaci se poput mačke na susjedni krevet te poče gurati i šakama udarati malog Zagorca. Dječačić pade s kreveta i poče užasno vrištati. U padu je naime udario o željezni kotačić kreveta i povrijedio glavu. Osjetivši toplu, ljepljivu tekućinu kako mu kaplje iz
povrijeđenog mjesta na glavi, više se uplašio nego što ga je stvarno zaboljelo. Bila je to jedna od onih povreda glave što dosta obilno krvare, ali ne bole bogzna kako te brzo i lako zacjeljuju. Na krike malog Zagorca odmah se odnekud stvori odgajateljica Josipa, ona ista koja je koji sat ranije na krovnoj terasi doma Stanka dovela na klupu do Nikole. Na bavijest dobivenu od malog Međimurca da je dječak sa susjednog kreveta prešao na njegov i da je gurnuo njegova drugara odgajateljica Josipa poče strahovito vikati. Odmah joj bi jasno zašto Stanko stoji sad zbunjeno pokraj kreveta ne znajući što će sa sobom. Zbunjen i uplašen vriskom povrijeđenog mališana, on se nije ni stigao ponovo uvući u postelju. Odgajateljica opali Stanku dvije zvučne pljuske. Pljuske razbješnješe dječaka koji očito nije bio navikao na fizičko kažnjavanje. "Slušaj ti", ljutito će Stanko. "Ja sam ođe došo da škole učim, a nijesam došo da me neko deka. I neka
znaš, dekneš li me još jednoč, vratit ću ti." Odgajateljica, ne baš previše pametna žena, a zaprepaštena ovakvim mališanovim istupom, poče još bješnje vikati. "Ti, bezobraznik jedan, divljak, naučit ćemo te mi već pameti." "Ja ti rekoh. Dekneš li me još jednoč, vratit ću ti, a ti sad kako znaš", na to će Stanko tonom odrasla čovjeka. "Ah, starijem se govori Vi divljak jedan, zar ti ni to ne znaš", pjenila se odgajateljica Josipa. U to se odnekud stvori sestra Kristina. "Ostavite ga
Josipa molim vas! On je dobar i pametan dečko, samo s njim valja imati malko strpljenja. Vidiš Stanko", blagim će glasom sestra Kristina, mažući usput jodnom tinkturom povrijeđeno mjesto i lijepeći flaster na glavu mališana iz Zagorja. "Vidiš, ti si malo prije lijepo rekao da nijesi ovdje došao da te netko deka, nego škole da učiš. To je točno. A što misliš, Stanko, zašto je ovaj mali Željko, kome si ti upravo razbio glavu, što ti onako misliš zašto je on ovamo došao? Je li on
možda ovamo došao također da uči ili je došao samo zato da ga ti, kako ti ono reče, dekaš?" "Pa nije došo da ga ja dekam, ali ja sam mislio da mi mater suje. Zašto ne divani ki čeljade?" "Ah, u tome je dakle stvar, u nerazumijevanju", promrmlja sestra Kristina za sebe. "To u stvari i nije nikakvo čudo. I pas i mačka bi se bolje podnosili, samo kad bi se razumjeli. Zašto ne govori, ili kako ti kažeš, ne divani kao čeljade", nastavi sestra, obraćajući se Stanku. "On govori onako kako ga je njegova mati naučila, baš kao što i ti i tvoj drug Nikola govorite onako kako su vas naučile vaše majke." "Nema što, lijepo ga je naučila", prkosno će Stanko. "Nemoj tako Stanko! U njegovom kraju svi govore tako kao i on. Uostalom tko zna kako njemu zvuči tvoj govor. Možda i ti njemu ne divaniš kao čeljade, pa ipak nije te pokušao zbog toga tući." "Neka samo proba, ako more i smije", uporno će Stanko, mada već pomalo uvjeren da i nije sve baš onako kako je on mislio te da ova dobra sestra Kristina možda i pravo govori. "Vidiš Stanko, ja razumijem i tebe i Željka. Čuo si kako sam za vrijeme ručka razgovarala sa Nikolom. Meni se dopada tvoj i Nikolin govor, a sviđa mi se i Željkov. Reci mi sad iskreno! Je li ti žao što si povrijedio Željka?" "Jeste, žao mi je", jednostavno i iskreno odgovori Stanko. "Dobro je Stanko, lezi sad u svoj krevet i odmaraj se. A ti Željko, nemoj više plakati. To uopće nije tako strašno. Samo ogrebotina i čvorugica ili kvržica kako bi ti rekao. Kad se budeš ženio, nećeš se toga ni sjećati." Sestra Kristina pogleda još jednom Stanka pa izađe iz sobe pomislivši: "Kako su sirovi, a kako bistri i ponosni ovi dječaci iz naših zabitih, planinskih krajeva. Ovaj Stanko, mora da je nekakav Ličanin, ili ne, prije Bosanac, vjerojatno Krajišnik. Koliko samo ponosa i zdrave pameti u njemu.
Kako ono reče? Ako me još jednoč dekneš, neka znaš, da ću ti vratiti." Sestra se nasmija i uputi se uz stepenice prema domskoj ambulanti.
   "Vidje li ti i ču moj Nikola, benaste čeljadi", obrati se Stanko svome drugaru pošto se zatvoriše vrata za sestrom Kristinom. "Jedno jedino čeljade, a oće da mu divaniš vi konda ih je ko zna koliko." "Meni je mati govorila", reče Nikola, "da se starijima iz poštovanja, mora govoriti Vi."
"Đavo neka ga nosi more biti", pomirljivo će Stanko. Djeca izmorena događajima proteklog prijepodneva, utonuše najzad u nemiran, no ipak okrepljujući san.
   "Ustajanje, ustajanje", odjeknu energičan, rezak glas odgajateljice. Na tu komandu, na oštar povik neke od odgajateljica ili nekog drugog pripadnika domskog osoblja, ustajat će mali Nikola Vukanović sljedećih deset godina. Djeca, od koje većina tek što bijaše utonula u san, a kojoj se sad nije ustajalo, isto onako kao što im se prije dva sata nije lijegalo, počeše se meškoljiti i protezati. Uskoro će morati naučiti da se ovdje liježe kad drugi hoće, da se na zapovijed ustaje, da se jede kad je propisano, a ne kad si gladan. Morat će naučiti da ovdje za sve postoje nekakvi
propisi te da je malo toga ostavljeno slobodnoj volji pojedinca. Djeca se obukoše pa pod vodstvom odgajateljice odmarširaše na umivanje u kupaonicu što se nalazila tik uz spavaonicu.
Umivali su se nad onakvim istim željezoim koritom, pričvršćenim na zid, kakvo je Nikola već zapazio u onoj prostoriji u koju ga je bila odvela ona djevojčica Zdenka kad je, činilo mu se, umirao od žeđi, a ona mu onako glupo predložila da se napije vode iz ruke. Ovoga su puta s njima bile odgajateljice koje su ih strpljivo upućivale u rukovanje ovim čudnim uređajima koje ovdje nazivahu pipama. Te su njihove pipe bile u stvari savijene cjevčice što su virile iz zida, a iz kojih bi, kad bi se odvrtao ili zavrtao nekakav čudni kotačić, voda šikljala ili se pak zaustavljala. Mališani su počeli postupno upoznavati jedan drugi način života, jedan drugi svijet posve različit od svega što je većina od njih do tada doživjela i upoznala kod svojih kuća i u svojim selima.
   A sad svi na dvorište, pade komanda, nakon što su se djeca umila i obukla. Postrojeni u kolonu po dva napustiše spavaonicu i predvođeni odgajateljicama uputiše se niz stepenice prema izlazu iz zgrade. Stanko i Nikola bili su skupa u redu, držali se za ruke i bili čvrsto riješeni da se ne razdvajaju ma što se dogodilo. U ovome, obojici čudnom, stranom svijetu djelovali su jedan drugome blisko i prisno kao da su se oduvijek znali. U djetinjstvu se prijateljstva često naprečac
sklapaju, a ljudi se zbližavaju lako kako to u kasnijem životu nikad više neće moći. U tome je jedna od najvećih čari djetinjstva. "E moj Stanko", reče Nikola, "da nešto ne idemo ovako svi zajedno, vrag zna, kamo bih ja odlutao. Pa ja ti uopće i ne znam što im je to dvorište i gdje treba da ga tražim." "To ti je bolan avlija", na to će Stanko. "Tako veli moja tetka Đuka koja je ovdje udata i već dugo živi u Zagrebu.
   Na dvorištu ih zapahnu svijež zrak već svježi, a još uvijek topli dah rujanskog poslijepodneva. Ostadoše vani do večere, a potom provedoše još oko sat i pol vremena na onoj istoj krovnoj terasi na kojoj su boravili prijepodne i na kojoj je u samoj stvari i započeo ovaj prvi dan njihova novog života.
   Na zapovijest - na spavanje, bujica se mališana uputi s terase i ponovo predvođena odgajateljicama i pod njihovom kontrolom razmilje se po spavaonicama. Po obavljenim pripremama za spavanje djeca zauzeše mjesta u već od poslijepodne poznatim krevetima.
Nikola i Stanko dugo nisu mogli zaspati. Tiho, ispod glasa, pričali su jedan drugome o svojim selima, o svojim kućama i o svojim najdražima pri čemu se nisu upuštali u odveć duga i opširna objašnjavanja o tome tko je ko i što je što, smatrajući kanda da pravome prijatelju i ne treba mnogo objašnjavati, jer on sve lako shvaća i razumije. Podsvjesno su osjećali da mjesta, ljudi i događaji, koji su ti bliski, lako postaju shvatljivi, razumljivi pa i bliski i tvome prijatelju. Stanko
je prvi zaspao, a Nikola se još dugo mučio osluškujući šumno disanje svojih sobnih drugova kojih je sada u spavaonici bilo preko dvadeset, jer su i odraslija djeca, koja se nisu morala odmarati poslije podne, sada zauzimala svoje postelje. Nikola nije volio što spava u tako velikoj sobetini, među tolikom djecom i činilo mu se da bi lakše zaspao da je bio smješten u neku manju, prisniju prostoriju u kojoj bi ih spavalo otprilike onoliko koliko ih je i kod kuće noćivalo
u jednoj sobi. Sad se ponovo prisjećao kuće i ponovo su ga s vremena na vrijeme potresali žestoki jecaji. Najposlije je, izmučen i nesretan, ipak utonuo u duboki san bez snova.
 
                                                                              Uz suglasnost autora za hrvatsko čitateljstvo priredio: Ivan Krznarić
 
 
      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb