RAZMIŠLJANJA JEDNOG SLIJEPOG GRAĐANINA

 

Pod ovim - možda nesvakidašnjim - naslovom želim progovoriti o nekim pojavama o kojima se u našem slijepom društvu govori šuteći.

 

U "Riječi slijepih", ali i u nekim napisima o brajici čiji su autori ljudi koji sebe smatraju kompetentnima vrlo se često nailazi na izraz "Brailleovo pismo", mada nitko od nas, osim rijetkih pojedinaca, ne govori o "brajovom ili još gore Brajlovom pismu. U našem jeziku ne postoji nepostojano "o", pa ne možemo pisati Brailleovo, kada se to "o" ne izgovara. Nadalje, naš jezik - osim sufiksa "ov - poznaje i sufiks -ev za tvorbu pridjeva od imenica, npr. učiteljev od: učitelj i sl. Zbog toga je ispravno pisati Brailleevo pismo, jer svi mi govorimo - potpuno ispravno - o Brajevom pismu, to jest pismu slijepog Francuza Louisa Braillea koji je izgubio vid kao trogodišnje dijete. Nije rođen kao slijep kako je to na jednom skupu slijepih utvrdila jedna uvažena ličnost iz "svijeta slijepih i njihove okoline". Htio bih ovdje još dodati i ovo: Nije potrebno protjerivati riječi braj i brajev- Pisano fonetski "braj" znači isto što i "brajica", a "brajev" isto što i "brajični". Bogatstvo jezika nije u istrebljivanju riječi, već u njihovom umnožavanju. Da se ne zaboravi, i ovom prigodom treba istaći da je riječ "brajica" prvi upotrijebio Mirko Vidulić, prof. iz Zagreba, a rođen u Žmanu na Dugom otoku .

 

Naravno, da ne postoji. Kao što znamo, brajica je isto što i Braillevo pismo, pa riječ "brajica" kao takva u sebi sadrži i pojam "pismo". Isto je tako s nazivima latinica, ćirilica, gotica itd. Može postojati "brajična knjiga" ili "Brajična tiskara" jer ti izrazi znače knjiga na brajici = knjiga na pismu za slijepe = knjiga na Braillevom pismu, odnosno Tiskara koja tiska na brajici = pismu za slijepe = Braillevom pismu. Kad kažemo ili napišemo "brajično pismo", to znači Braillevo pismo pismo )od brajice pismo). To je isto kao kada bismo govorili o "metalnom metalu", što je suvišno jer ako je nešto "metalno", onda svatko pametan zna da se to sastoji od metala, a za "metal" ionako znamo da ne označava ni zrak ni vodu.

 

Hrvatski savez slijepih je izdavač biblioteke "Šestotočka". Vjerojatno se nitko nije upitao odakle ta riječ "šestotočka". Ona vjerojatno potječe od onih velikih Hrvata koji su spoznali da su Hrvati tek u novije vrijeme. Ti i takvi su nas ljudi, između ostaloga, maltretirali da moramo govoriti kako smo "pri telefonu", a ne "na telefonu". Oni nam ipak nisu objasnili npr. zašto grad Rijeka nije pri moru, nego na moru. Gle čuda! Grad Rijeka je stvarno pri moru ili ako hoćete uz more, ona nikako nije na moru, to jest nije ispod nje more - tko zna, možda i jeste. Ako ćemo tjerati mak na konac, pravilan izraz za brajev znak koji se sastoji od šest točkica trebao bi biti "šesterotočka" (po uzoru na šesterokut, peterokut itd.(. Osim "šesterokuta" postoji i "šestokut", a to je geometrijski lik koji se sastoji od 600 kutova. Isto tako npr lik koji se sastoji od 30 točkica okomito i 20 točkica vodoravno nazivamo šestotočka. Prema tome, brajev ili brajični znak koji se sastoji od 6 točkica može se zvati samo "šestočka" i nikako drugačije.

 

Danas većina slijepe djece normalne inteligencije koja žive u zdravim obiteljima pohađa redovne škole, što je svakako dobro. Daleko od toga da integracija nema svojih loših strana, ali o tome kojom drugom prilikom.

S obzirom na gore iznijeto teško je shvatljivo zašto se neki "stručnjaci" među kojima ima i slijepih zalažu za pisanje i objavljivanje specijalnih početnica za slijepu djecu. Dobro je poznato da slijepi učenik u redovnoj školi mora koristiti iste udžbenike koje koriste učenici koji s njime sjede u razredu. Ovi naši "stručnjaci" otišli su i korak dalje: velikim dostignućem smatraju kako slijepo dijete u njegovoj početnici valja učiti da je snijeg hladan i da lišće ujesen šušti, iako svi mi slijepi u svakodnevnom govoru i komunikaciji s našom djecom, supruzima ili suprugama uvijek govorimo o bijelom snijegu ili žutom lišću koje otpada. Ako netko ne vidi, ne mora se toliko izdvojiti ili izdvajati da koristi specifičan rječnik. Nećemo valjda iz naših razgovora ili početnica izbaciti riječi "vidjeti", "boja", "crvenilo" itd. O ovoj problematici - ili ako hoćete - pitanju lijepo je pisao Stanislav Šarić u svojoj izvrsnoj kronici "Symphonia quasi eroica". Preporučio bih našim slijepim i "stručnjacima" za slijepe i sljepoću da pročitaju barem koje poglavlje iz ove kronike.

 

Zahvaljujući specifičnim softverima za slijepe, danas se i slijepi mogu koristiti osobnim računalom. Ovdje, ipak, valja reći da danas ne postoji takav softver za slijepe koji bi im omogućio korištenje osobnog računala u onoj mjeri u kojoj to mogu osobe koje vide. No to ne znači da bi se slijepi manje trebali koristiti osobnim računalom. Ako bismo uspoređivali bilo kojeg slijepog čovjeka i osobu koja vidi i njihove sposobnosti ocjenjivali prema njihovim potencijalnimj i idealnim mogućnostima, slijepi bi uvijek bili u lošijem položaju. No, svi mi znamo da većina osoba koje vide ne mogu ili ne znaju koristiti sve svoje postojeće mogućnosti, pa je dosta slijepih koji su kudikamo sposobniji od svoje okoline.

Zahvaljujući prije svega čitačima ekrana i govornim jedinicama hrvatski su slijepi već od kraja 80-ih, odnosno početka 90-ih godina počeli koristiti osobno računalo. Ovdje svakako treba istaći da nam je to omogućila britanska tvrtka Dolphin svojim govornim jedinicama Apolo i Juno koje su imale i čip za hrvatski jezik. Krajem 90-ih godina Hrvatski savez slijepih i Udruženje za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba pristupili su izradi prave govorne jedinice za hrvatski jezik. Pri tom je Hrvatski savez slijepih krenuo krivim putem podržavajući TESS i razvijajući GLS. Udruženje za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba krenulo je pravim putem. Zajedno s češkom tvrtkom RosaSoft najprije je za hrvatski adaptiralo češku govornu jedinicu WinTalker Voice, a potom je - koristeći izvorne hrvatske glasove - napravilo i pravu hrvatsku govornu jedinicu s pet glasova: tri češka i 2 hrvatska. Da se neupućeni čitatelji ne bi zbunili, češki glasovi vrlo dobro govore hrvatski.

E što se tada dogodilo? Umjesto da Hrvatski savez slijepih i Udruženje za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba surađuju na razvitku WinTalker Voicea, Hrvatski se savez odlučio za suradnju sa novosadskom tvrtkom Alfanum. Na taj se način rasipaju sredstva, a za tako uložena sredstva mnogi bi se slijepi mogli opskrbiti potrebnim im softverom. Možete zamisliti što bi se dogodilo da je kojim slučajem netko drugi, a ne Hrvatski savez slijepih, krenuo u suradnju s nekom srpskom tvrtkom i to da razvija softver koji postoji i koji je razvijen u Hrvatskoj. Pokrenula bi se lavina tračeva i ogovaranja. Da je primjerice Udruženje krenulo tim putem, kao što su ga nekada proglašavali alternativnom, odnosno organizacijom neprijateljskom prema Hrvatskom savezu slijepih i slijepima, proglasilo bi ga se jugonostalgičarskom udrugom, a vjerojatno bi dopisi sličnog sadržaja bili poslani svim nadležnim ministarstvima.

Naše slijepe treba upozoriti da novosadski Anrider ni po čemu nije bolji od hrvatskog WinTalkera. Dapače WinTalker je fleksibilniji i s njim nema toliko problema kao u radu s Anriderom. Moglo bi se dogoditi da i tu bude slično kao s TESS-om i GLS-om koji su se jako propagirali i reklamirali, a zapravo je šteta što se nalaze na bilo kojem osobnom računalu.

 

U literaturi, ali i u svakodnevnom životu, koristi se izraz da slijepi žive u tami ili mraku. Tako govore i sami slijepi. Da li je to zaista tako?

Pođimo npr. od mogućeg scenarija da netko ostane bez njuha. Da li bismo govorili da ta osoba živi u smradu. Sigurno ne bismo, jer to nije istina. Naime, kada netko ostane bez nekog osjetila, onda on - barem nakon određenog vremena - ne živi ni u jednoj od suprotnosti specifičnoj za neko osjetilo. Primjerice, osoba koja se rodila kao slijepa ne pozna ni svjetlo ni mrak. Zašto bi onda ona živjela u vječnom mraku; možda ona živi u vječnom svjetlu?! Ništa od toga nije točno. Od rođenja slijepe osobe i svi slijepi ubrzo nakon gubitka vida ne žive u tami. Oni žive u svom svijetu koji nije niti bolji - naravno, niti tamniji ili svjetliji - od onoga u kojemu živi većina ljudi. Isto je tako s osobama bez njuha. Zamislite kakva bi to bila pokora živjeti u vječnom smradu.

 

 Može li čelništvo Hrvatskog saveza slijepih u današnjem trenutku učiniti nešto na povratu dodatka za tuđu pomoć?

Mislim da ne može. No, time ne želim reći da se ne treba poduzimati sve moguće kako bi sve slijepe osobe, bez obzira na vrijeme gubitka vida, imale pravo na dodatak na sljepoću. Svi mi znamo da je sljepoća teška i vrlo skupa invalidnost. Ne treba puno filozofirati. Uzmimo u obzir samo cijene pomagala za slijepe, knjiga na brajici, troškove putovanja. Neinvalidne osobe, ali i nijedna kategorija invalida ne mora imati knjige, časopise i ostale publikacije u posebnim tehnikama, nisu im u svakodnevnom životu potrebna mnoga pomagala, a samo slijepi ili tjelesni invalidi moraju ići na put s pratiocem. Doduše, neki tjelesni invalidi mogu sami voziti automobil.

Slijepi su, na žalost, od proglašenja samostalne Hrvatske ostali bez mnogih prava i povlastica. Takvom stanju pridonio je i naš savez početkom 90-ih godina, jer se u to vrijeme bavio najviše traženjem unutarnjih neprijatelja i zato što nije na vrijeme shvatio da socijalizma više nema. Trebalo je u to vrijeme potvrditi stečena prava kako bi se ona barem zadržala. Da se to tada postiglo, ne bismo danas imali problema s dodatkom na sljepoću, PDV-om na pomagala za slijepe i drugim stvarima. Današnje rukovodstvo Hrvatskog saveza slijepih ulaže mnogo truda da se popravi položaj slijepih, ali to teško ide, jer - naprosto - ne postoji politička volja da se taj položaj popravi.

Devedesetih godina mi nismo bili svjesni što će se slijepima dogoditi stupanjem na snagu reforme mirovinskog osiguranja. Malo je pojedinaca tada znalo i bilo svijesno da će se - nakon ukidanja invalidskog osiguranja - izgubiti mnoga stečena prava. Položaj slijepih će se teško promijeniti i zbog toga što se ostale invalidske skupine protive da se pitanja invalida rješavaju pojedinačno po skupinama. Država, s druge strane, nema dovoljno sredstava i volje da na zadovoljavajući način riješi pitanja invalida. Tome je kriv i pretjerano veliki broj invalida kojim pojedine invalidske skupine barataju. Nije istina da 10% hrvatskog pučanstva treba posebnu brigu i zaštitu. U Tih 10% mnogo je onih koji i nisu invalidi s posebnim potrebama.

Pitanje dodatka na sljepoću postat će vremenom socijalnopolitički problem, pa će se ono morati rješavati političkim načinom. A u politički način rješavanja problema svakako se ubrajaju prosvjedi i slične akcije i aktivnosti.

Oprez u upoznavanju javnosti sa sljepoćom

Mnoge naše udruge slijepih i ustanove za slijepe poduzimaju akcije kojima je cilj upoznavanje javnosti s pitanjima slijepih i sljepoćom kao fenomenom. Pritom se ponekad ide predaleko, to jest ne polazi se od realnosti. Sljepoća nije primjerice kada osobu normalnog vida uvedete u potpuno mračnu prostoriju ili joj stavite povez preko očiju. U tom trenutku ta osoba doživljava šok, a razumije se da kao privremeno slijepa ne može napraviti gotovo ništa. Da bi se potpuno shvatila sljepoća kao stanje treba je doživjeti u totalu i prihvatiti je kao takvu. Osoba koja vidi ne može shvatiti slijepog čovjeka koji kaže da nema problema prilikom dolaska na posao, odlaska s posla, u grad itd. Osoba koja vidi, stavljajući sebe u položaj slijepoga mada još uvijek vidi, vrlo dobro zamišlja i pretpostavlja kako bi njoj, kad ne bi vidjela, bilo užasno izaći iz kuće, doći npr. do tramvaja, ući u tramvaj i naći zgradu u kojoj radi.

Vrlo je malo uistinu dobrih emisija na televiziji, radiju i u tisku o nama slijepima. Po ocjeni mnogih slijepih jedna od najboljih emisija je ona nedavno emitirana na RTL televiziji. Njeni su protagonisti bili slijepi Vojin Perić i pjevač Edo Majka koji vidi. Ta je emisija u pozitivnom smislu mnogo više popularizirala problematiku slijepih i same slijepe nego sve ostale do sada snimljene emisije, u kojima su nastupali političari,slijepi dužnosnici itd.

 

Kao što je dobro poznato slijepi se danas obrazuju pretežno u redovnim školama, ali još uvijek i u posebnim školama u sklopu centara za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu i Osijeku. Posljednjih 20 godina Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" sve više propada. Nakon razdoblja od 1977. do 1987., kada su u toj ustanovi uvedeni novi sadržaji kao što su izdavanje udžbenika na brajici i uvećanom tisku, otvaranje odjela za rehabilitaciju kasnije oslijepjelih osoba, izgradnja sportske dvorane te renoviranje i preuređenje zgrada u Nazorovoj 53 i Kušlanovoj 59a, u centru se ništa novoga nije događalo. Jedina novost je da su na rukovodeća mjesta postavljeni ljudi poznati kao protivnici slijepih i svakog napretka u obrazovanju slijepih. Da je netko prije 20 godina rekao da će ti i takvi ljudi ikada imati neku važniju ulogu u ustanovi, svatko bi se križao ne samo rukama, nego i nogama. Za to je, prije svega, odgovoran sada već bivši direktor prof. Petar Turković. Da se razumijemo, prof. Turković je vrlo inteligentan i sposoban čovjek. On je jako dobro znao ako na rukovodeća mjesta postavi nesposobne ljude koji ne prezaju ni od čega da će u njima dobiti najprivrženije pristalice. Trebalo bi vidjeti kako su se u to doba olako dijelili i otkazi, kakva su to bila obrazloženja i tko ih je potpisivao i bio svjedokom u izmišljenim postupcima - naravno "disciplinskim". Na žalost, za stanje u zagrebačkom "Vinku Beku" veliki dio odgovornosti snose i neki slijepi profesori zaposleni tamo, ali i Hrvatski savez slijepih koji je u jednom trenutku, a na nagovor jedne od savjetnica u tadašnjem ministarstvu prosvjete uputio tom ministarstvu dopis kojega bi se trebao sramiti svaki slijepi i normalan čovjek. Potpisnik tog dopisa bio je tadašnji i danas pokojni slijepi profesor - tada tajnik Hrvatskog saveza slijepih.

Nitko od danas odgovornih osoba u zagrebačkom "Vinku Beku" ne može kazati da nije znao kako se osnovna škola u Nazorovoj 53 sustavno uništava. Program za rad sa slijepom višestruko oštećenom djecom, čije je mjesto prije svega u "Vinku Beku", izdvojen je iz ustanove, a direktor centra osnovao je posebnu ustanovu "Malu kuću" o kojoj i o Nanbudo institutu se više govorilo nego o Centru "Vinko Bek". Od onih slijepih koji su svojim djelovanjem doveli centar u ovakvu situaciju prije svega valja tražiti da situaciju poprave ili - ako to ne mogu - da naprosto odu iz ustanove. Mogu otići u ne baš zasluženu mirovinu ili se vratiti na telefonsku centralu odakle su - ne svojom zaslugom - došli u ustanovu.

S obzirom na sve iznijeto u vezi sa zagrebačkim "Vinkom Bekom" čini se kao da se netko izruguje sa slijepima i njihovim organizacijama.