zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
 
POLEMIKE OKO PRAVOPISA
 
Posljednjih dana vodi se kod nas živa, mada ne i argumentirana rasprava oko pravopisa. Iz nje razvidno proizlazi da smo mi Hrvati vrlo iskompleksiran i Srbima opsjednut narod. Bojimo se npr. preuzeti nešto dobro ako to - ne dao Bog - dolazi od Srba. Dobro je poznato, primjerice, da su Japanci mnoga tehnička rješenja i drugo preuzeli od nekadašnjih svojih glavnih neprijatelja - Amerikanaca; to ih nije smetalo da poboljšanjem preuzetih rješenja osvoje zemlju odakle su došla prvotna rješenja.
 
U hrvatskom jeziku postoji - s razlogom - nekoliko glagola s negacijom "ne" koji se oduvijek, a vjerojatno će to biti i u budućnosti, pišu zajedno. Glagolski oblici "nemam, nemaš, nema, nemamo, nemate i nemaju" nastali su sažimanjem oblika "ne imam, ne imaš, ne ima, ne imamo, ne imate, ne imaju". Međutim, u oblicima "nemam ..." glas "e" je dug, što npr. nije slučaj kod glagola kod kojih se "ne" ne spaja s pripadajućim glagolom. Primjerice "ne mogu" nikada nitko neće izgovoriti s dugim "e". Isto tako oblici "nisam, nisi, nije, nismo, niste i nisu" pišu se kao jedna riječ, mada je svakome jasno da su to negativni oblici enklitičkih oblika glagola biti: sam, si, je, smo, ste i su. Isto tako logično je da se "neću, nećeš, neće, nećemo i nećete" pišu skupa. U tim oblicima je - kao uostalom "i" u "nisam ..." i "e" u "nemam ..." dugo.
 
Da još malo zakompliciramo situaciju, valja reći da se i glagol "nedostajati" piše skupa, mada ne bi bilo loše pisati ga odvojeno, dakle, ne dostajati.
 
Stoga, zaista, nije umjesno reći ili čak argumentirati: Kad već pišemo "neću", zašto ne bismo pisali i "nemogu" – teško mi je povjerovati da za takvim argumentom bilo tko može posegnuti, a – ipak – može!
 
Krleža je svakako najveći hrvatski književnik, ali možda ne samo to. Unatoč tome, ne bismo se trebali na njega pozivati govoreći o odvojenom ili neodvojenom pisanju negacije «ne» i kratkih prezentskih oblika glagola «htjeti». Krleža je u trećem licu perfekta povratnih glagola koristio i «je», npr. «… što se je potukao.», što ne znači da je to dobro. Krleža je sebi mogao mnogo toga dopustiti što mnogi od nas ne mogu. To je tako i to se nije niti se moglo promijeniti.
 
U Hrvatskoj nikada na snazi nije bio novosadski pravopis. Mi nikada nismo futur pisali kao jednu riječ kada kratki oblici glagola "htjeti" dođu iza infinitiva na -ti. To je s hrvatskog stajališta posve normalno, jer je futur složeno vrijeme, a ne složenica.
 
Mi se često pozivamo na neku tradiciju kao da tradicija nije sve ono što su Hrvati stvarali u prošlim vremenima. Mnoge su stvari i Hrvatima - kao i ostalim narodima - bile nametane; ali kad neki narod nešto prihvati kao svoje, onda to više i nije nametnuto. Naš pravopis bio je dosta drugačiji prije onoga proglašenog u Khuenovo vrijeme.
 
Razlike između dva danas tobože suprotstavljena pravopisna rješenja tako su neznatne da se nikome ništa ne bi dogodilo da bilo koje od njih postane jedino. Međutim trebalo bi iskoristiti priliku i prihvatiti sve ono što je bolje makar to dolazilo od ovih ili onih Hrvata.
 
Kod nas je pitanje jezika, pa tako i pravopisa, ispolitizirano kao što je to bilo i u vrijeme Jugoslavije. Još uvijek se predobro sjećamo kako su nas prisiljavali – hrvatski nasilnici – da govorimo «Pri telefonu XY», a ne «Na telefonu XY». Svi mi kažemo i uvijek smo govorili da je Rijeka grad na moru, mada ona, doslovce shvaćeno, zaista nije na moru, odnosno ispod nje nije more, nego je uz more ili pri moru. Isto tako slika ne visi uza zid, nego visi na zidu. Nadalje, upravo je groteskan bio pokušaj da se riječ rad/«radnik» - valjda zato što je srpska – protjera iz hrvatskog jezika. Smješno je bilo promatrati kako se radnici pretvaraju u djelatnike, mada u hrvatskom postoji fina distinkcija između ta dva pojma. Međutim, suradnik/suradnica nije se, ipak, nikada pretvorilo u sudjelatnika/sudjelatnicu, niti nerad u nedjelo, a kamoli surađivati u sudjelovati. Nadamo se da se takve i slične smijurije više nikada neće vratiti u našu jezičnu praksu.
 
 
      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb