zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
 
Kažiprstom do likovnosti!
(Homo caecus na pragu Meštrovićeva svijeta)
 
Kad bi se kojim slučajem u mom kažiprstu lijeve ruke nalazio skriveni brojač kilometara, brojka koju bi pokazivao bila bi zapanjujuća. Taj kažiprst doslovce je proplazio kilometrima brajicom ispisana i/ili tiskana papira, a zadnjih desetak godina isti taj kažiprst prelazi nebrojene kilometre po tzv. brajičnom retku (specijalni dodatni uređaj koji slijepima omogućuje čitanje uz pomoć računala). I tako, kilometri se broje na tisuće, a kad bi kažiprst kojim slučajem prozborio, svakakva bi se štiva umio napričati. No neću pretjerivati s hvalospjevima, ali ne smijem prešućivati istinu. Ona če pak – to će iz ovog kazivanja ubrzo postati razvidno – biti kompleksna i spram mene kao kazivača ne baš osobito afirmativna. Netko bi mogao pomisliti: Kakav je to čudak koji tako bespoštedno i autodestruktivno uzima na zub tanane i skrovite niti svoga vlastitog sepstva?
Povod nastanku ovog razmišljanja pet je reljefnih razglednica s motivima crteža Ivana Meštrovića. Rezultat je to nastojanja Županijske udruge slijepih Split da u akciji pod motom Dotakni i vidi slijepima i slabovidnima približi umjetnost Ivana Meštrovića. Galerija Ivana Meštrovića i još nekoliko ustanova i pojedinaca dopadljivo su osmislili ovu inicijativu, pa se tako pet spomenutih razglednica našlo i pod mojim prstima (prvenstveno pod apostrofiranim kažiprstom lijeve ruke). I tu je za mene nastala nemala nevolja oko koje sam se u prvi mah snebivao odvagivanjem trebam li se ili ne trebam upustiti u pustolovinu pisanja. Znao sam, naime, da s obzirom na specifičnost svoje sljepoće nastale u najranijoj (prekognitivnoj) fazi dojenačke dobi zasigurno nisam najpozvaniji obaviti zadatak vrednovanja uspjelosti ovakva pothvata. U mom slučaju nije došlo do onog stupnja povezanosti vizualne i taktilne percepcije koji postoji kod kasnije oslijepjelih osoba. No nakon pažljiva pipanja reljefno predočenih crteža ipak sam počeo uočavati neke detalje. Umirio sam savjest, uvjerivši se da i u mom slučaju fragmentarna osjećaja za likovnost ima smisla o tome pisati. Nije mi teško priznati nepotpunost kompetencije do koje dolazi višom silom po kojoj sam takav kakav jesam: homo caecus iliti slijep čovjek, subjekt koji hodi životnom stazom svjestan svojih ograničenosti, znajući, međutim, da se između vidljivo postavljenih granica otvara fascinantno širok spektar mogućnosti kreativna osmišljavanja preostalog međuprostora.
Rekoh već da mi je trebalo stanovito vrijeme da upornim dodirivanjem prepoznam ponešto na tim neobičnim razglednicama. Igrom slučaja prvi se na tapetu taktilna motrenja našao Job kojim se Meštrović – saznajem to iz kratke, brajicom (točkasto pismo slijepih) otisnute legende – bavio god. 1941-1942. Na popratnom listu pisanom crnim tiskom (tako mi slijepi nazivamo normalno pismo) piše da je taj Job nastao 1946., pa se sada pitam kome vjerovati: brajici ili skeniranoj latinici! Bilo kako bilo, uistinu sam bio impresioniran skvrčenošću Jobova reljefno raspupala lika koji utjelovljuje spremnost na patnju i trpljenje. U toj opipljivoj skvrčenosti nije baš lako prepoznavati pojedine udove, što se daleko bolje moglo promatrati na dopadljivoj Bogorodici, vremenski najstarijem crtežu iz god. 1900. Na njoj se pojedinosti dadu uočavati znatno lakše, a posebice se - ako me moj kažiprst ne vara – na njoj ističe neobično oblikovan vrat na kojemu sam sa čuđenjem uočio adamovu jabučicu. Tu je zatim i Ivan Evanđelist (1929.) koji me se skladnošću oblika ponajjače dojmio, jer mi se čini kao da baš to što dodirujem svojim „načitanim“ kažiprstom ponajbolje potcrtava moje apstraktno viđenje čovjeka kojemu između ostaloga dugujem i svoje krsno ime. Prorok (1925.) mi za sada još ništa nije rekao, dok me Mojsije (1915.) svojom reljefnom kompleksnošću potiče na to da bez krzmanja progovorim o potrebi da ovakva nastojanja vehementno pohvalim kao dragocjen doprinos premošćivanju jaza između slijepih i videćih osoba üto se tek zgodimice pompozno premošćuje prigodom Međunarodnog dana bijelog štapa (15. listopada) ili pak u okviru popularne TV-ove „Latinice“ na kojoj se naši slijepi temeljito isposvađaju, rušeći na taj način i ono malo digniteta što ga spram nas imaju oni koji nam ne nude svoje jalovo sažaljenje.
U takvim svečanim prigodama upravo se o slijepima često govori krajnje neprimjereno. Dok u svakodnevici prevladava uvjerenje da se radi o najtežoj invalidnosti što se bolno zrcali u nipodaštavajućoj imenici slijepac, ni sami se slijepi često ne mogu odlučiti kako vide sebe i kako žele da ih doživljavaju drugi. Svi napori Hrvatskog saveza slijepih, Dramskog studija slijepih „Novi život“ i mnogih drugih više ili manje specijaliziranih udruga ne uzmažu postići bitniju promjenu ovog široko rasprostranjena stava po kojemu je život bez vida dosadno tavorenje u mraku, dok su osobe koje tako žive stalno na teret sebi i drugima. Nešto više uspjeha u medijima ostvaruju nastojanja moje srednjoškolske kolegice Mire Katalenić, ali se na žalost tom pričom u većoj mjeri zaintrigiraju ljubitelji kućnih ljubimaca, jer mediji u prvi plan stavljaju pse-vodiče, pa tek onda njihove slijepe i slabovidne vlasnike. Socijalna integracija slijepih, taj kategorički imperativ svekolikih nastojanja ove populacijske skupine da izbori svoje pravo mjesto pod suncem, uglavnom (uz malobrojne pojedinačne iznimke) ostaje nedosegnutim željkovanjem koje bi – ne promijene li se prilike – u novoj hrvatskoj državi moglo biti zacementirano obolom vječne utopije.
                Kako smo mi Hrvati (bez obzir na to jesmo li ili nismo staroperzijskog podrijetla) neskriveno skloni polarizacijama i pretjerivanju, bije nas slijepe u javnosti i drugačiji, daleko afirmativniji glas što bih ga – kad bih mogao biti slikar – naslikao kao trooko čudovište koje bi kraj ušiju imalo nešto slično teleskopskim antenama, i tko zna što bi mi na toj slici još palo na um. Mi slijepi (vidite da i pridjev u službi imenice može nadomjestiti onog nevoljnog slijepca!) navodno posjedujemo neko treće oko (rekao to jedan uvaženi hrvatski psihijatar, hahaha!), a ono nas - veli on - čini vidovitima, promućurnima, sposobnima osjetiti parapsihološke fenomene i tako to... Stoga se onda i ja rado našalim na svoj (na naš) vidovnjački račun, ozbiljnim glasom sugerirajući svojim znancima da je dan moje vidovitosti ponedjeljak – baš taj neomiljeni dan nakon nedjelje koji nas tako nemilosrdno vraća u vrtoglavost radnog tjedna (uostalom, i ovaj tekst pišem ponedjeljkom!). Antene iznad ušiju simbolizirale bi na toj mojoj slici predrasudu prema kojoj slijepi izuzetno dobro čuju. Pritom se, međutim, radi o izoštrenu sluhu kod onih slijepih koji se njime umiju dobro služiti. Slijepi su, doduše, ponekad zbilja u prednosti, jer se zbog izostajanja vizualnih podražaja mogu bolje usredotočiti na nešto bitno, ali to uz malo jake volje dobro polazi za rukom i osobama koje vide. S obzirom na to da štošta što se može vidjeti očima nije dostojno gledanja,zgodimice mi kažu prijatelji da mogu biti sretan što neke takve stvari ne mogu vidjeti.
Iz ovih naznaka vidljivo je da je razina upoznatosti šire javnosti s problematikom slijepih vrlo niska. U ovom tekstu toga se onako usput dotičem, a mišljenja sam da bi učestalija usputna (spontana) nastojanja na ovom planu poslužila ostvarivanju kategoričkog imperativa socijalne integracije u mnogo čemu bolje od niza prigodnih kampanja koje se najčešće vežu samo uz jedan dan u godini, nakon čega sve opet ostaje po starom. Problem je, dakako, u tome što se pri ovakvu općenitom razmišljanju jedna populacijska skupina promatra kroz prizmu kolektiviteta, čime se gubi iz vida činjenica da se ta samo naizgled homogena skupina sastoji od mnogo poprilično različitih jedinki od kojih svaka posjeduje individualne sklonosti i sposobnosti. Kada bi stjecajem okolnosti one bile uočene, mnogim ljudima bez vida život bi bio lakši, jer bi u svakodnevnoj uzajamnosti oni ne samo očekivali pomoć od drugih, nego bi je rado pružali potrebitima, bez obzira na to vide li ili ne vide.
I dok sam tako mozgao nad izbočinama Meštrovićevih crteža, mojim se bićem širio spokoj kakva odavno nisam oćutio. Pitajući se što je tome razlog, postalo mi je jasno da mi baš ova prigoda pruža divnu priliku biti iskren prema sebi i drugima. Od ljepote i osebujnosti ovih crteža vrlo sam malo osjetio, ali ipak dovoljno da znam kako je riječ o nečemu što ima umjetničku vrijednost. Nije mi teško priznati nemoć i nedostatnost na nekim područjima. Oduvijek su me iritirali ljudi koji o svemu žele i imaju nešto reći, uživajući pritom u nizanju izvanjski učeno sročenih rečenica koje zapravo zjape misaonom prazninom. Imajući sve to na umu, sigurno ću u nekoj drugoj prigodi pisanja o nečemu što dobro poznajem upregnuti one potencijale koje u skrovitoj tišini vlastite nutrine zazivam svaki put kad mi je stalo da ono što pišem, prevodim, mislim i govorim bude plod nepotkupljive iskrenosti i kakvoće koja teži za najvišim standardima.
 
Sead Muhamedagić
      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb